regina doman
Suvremena inačica Snjeguljice i Ružice, bajke braće Grimm!
„Medvjedova tajna sjajna je suvremena ljubavna priča koja ujedno vodi čitatelja u pustolovinu prepunu napetih obrata i tajna, sve do samoga kraja!“
C atholic Reads
„Divno napisana knjiga. Autorica te uvuče u priču i drži u napetosti od prve do zadnje stranice. Na početku svakoga poglavlja nalazi se citat izvorne bajke koji nagoviješta radnju. Regina Doman vrsna je pripovjedačica. Akciju opisuje tako uvjerljivo da je čitatelj vidi pred sobom kako se odvija i toliko je uvučen i zaokupljen da se osjeća kao jedan od likova koji sjedi na klupi i gleda što će se sljedeće dogoditi.“
regina doman
Jedne zimske večeri u New Yorku tajnoviti mladić zvani Mrki, koji izgleda poput skitnice, dođe u kuću dviju sestara. Mlađa, Rose, oduševljena je njim jer dobro poznaje književnost, poeziju i glazbu i užitak je s njim razgovarati. No starija, Blanche, suzdržana je i oprezna: Mrki, naime, ima zagonetnu prošlost punu mračnih tajna i na zlu je glasu. Ubrzo će otkriti da se u toj priči krije štošta i da ima razloga vjerovati Mrkom, no ujedno će uvidjeti i da se s razlogom bojala: prijateljstvo s Mrkim njihovu će obitelj doista dovesti u opasnost... Medvjedova tajna povest će vas kroz New York u napeto istraživanje ubojstva, krađe i sudskih optužaba. Autorica Regina Doman uzela je klasičnu, svima poznatu drevnu bajku braće Grimm Snjeguljica i Ružica i od nje načinila uzbudljivu i romantičnu pustolovinu za suvremene tinejdžere u kojima otvoreno progovara o problemima izlazaka, zabava i ovisnosti te o važnosti hrabrosti, iskrenosti i pravoga prijateljstva.
Steven R. McE voy, Goodreads
ISBN 978-953-235-750-9
VERBUM 135 kn
www.verbum.hr
VERBUM
VERBUM
Regina Doman MEDVJEDOVA TAJNA
VERBUM
Biblioteka: JUVENTA
4.
Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Regina Doman, The Shadow of the Bear: A Fairy Tale Retold © Copyright za tekst: Regina Doman, 1997. © Unutarnji dizajn: Joan Coppa Drennen, 1997. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Renata Biočić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija u Godini čitanja.
ISBN 978-953-235-750-9 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190102099.
Za Billyja, Joan i Raquel koji su sve započeli. I za Bena, čija je pomoć bila malena, ali značajna.
„Bila jednom siromašna udovica koja je živjela u kolibi na osami. Pred kolibom je bujao vrt, a u vrtu su rasla dva ružina grma: jedan je nosio bijele ruže, drugi crvene. Imala je udovica dvoje djece, dvije krasne djevojčice; jedna je bila poput cvjetova jednoga grma, a druga nalik na cvjetove drugoga pa im je majka dala ime Snjeguljica i Ružica.“ braća Grimm, Snjeguljica i Ružica
Bile jednom dvije sestre koje su živjele u New Yorku… …voljele su knjige, poeziju, glazbu i bajke. S majkom udovicom živjele su u kući pred kojom su rasla dva ružina grma. Jedne zimske noći na vrata im bane medvjed i one ga pustiše unutra. Pustiše ga, iako im nije mogao reći ni tko je ni što tu traži. Postao im je prijatelj, zaštitnik i stalni suputnik. Ni u najluđim snovima nisu pomislile da ih to prijateljstvo može stajati glave!
Jedne zimske večeri, dok su zajedno sjedile i grijale se, na vrata im dođe medvjed.
I.
T
e su večeri dvije djevojke bile same kod kuće. Unutra je bilo dovoljno sigurno – dnevni boravak pretrpan knjigama i udobnim izlizanim stolcima iz njihove stare seoske kuće. No već s druge strane prozora nalazio se New York, nepregledan grad, prljav i opasan, a siječanjska oluja hučala je i zavijala iskaljujući na njemu svoj bijes. Gdje je majka? Prošlo je skoro sat vremena otkako se trebala vratiti kući. Blanche je zurila u stakleni pravokutnik prozora u dnevnoj sobi i razmišljala o tome kako majka ne bi morala ići raditi po mećavi da je tata još živ. Naravno, tada bi sve bilo drugačije. Rose, njezina crvenokosa sestra, nimalo nije bila zabrinuta. Tobože je učila trigonometriju, no zapravo je sebi u bradu mrmljala poeziju i šarala po rubu bilježnice dok se suknja od kašmira u živim bojama – plavim, ljubičastim, zelenim i zlatnim – prostirala oko nje u savršenu polukrugu. Blanche je zapravo sumnjala da je Rose uopće primijetila da mama kasni.
11
Regina Doman
Blanche, odjevena u praktični blijedožuti džemper i modre traperice, razmišljala je o tome je li uopće išta važno: život, vjera ili, još konkretnije, da dovrši domaću zadaću za sutra. Zaplela je prste u dugačak pramen svoje ravne crne kose i pokušala čitati Camusa, potiskujući uznemirujuće misli koje su joj se rojile glavom poput vojski što se sukobljuju u noći u onoj pjesmi Matthewa Arnolda.1 Iznenada začu zvuk automobilskoga motora – i to dvaju automobila – koja su skretala u njihovu ulicu. Jedan je zastao i netko je snažno zalupio vratima. Možda je mama napokon stigla. Ipak, Blanche se prisilila da ostane sjediti, da ne otrči na vrata poput nestrpljiva djeteta. Trenutak kasnije ipak je poskočila jer je začula cviljenje guma, neka je žena zavapila, a dubok muški glas viknuo je nešto tik ispred njihova prozora. Odgurnula je pokrivač kojim si je omotala noge, otrčala do prozora i podigla roletu. U uskovitlanoj tami vidjela je samo cvjetne gredice poput snijegom prekrivenih grba, u kojima su ljetos cvjetale ruže. Uzrujano je odgurnula zavjese s cvjetnim uzorkom i podigla rolete do kraja pa pritisnula lice o staklo, pokušavajući vidjeti nešto u mraku. Na ulici je uspjela razaznati samo njihov obiteljski automobil. Dva obrisa kretala su se oko vozila. Jedan obris, za koji je pomislila da je majka, bio je na podu i gestikulirao rukama, a drugi, veći obris, nadvijao se nad njom i djelovao prijeteće. „Što se događa?“ Rose je podigla pogled s knjige, napokon svjesna da se nešto događa. „Netko stoji vani s mamom.“ Rose brže-bolje skoči na noge, otrča u hodnik i počne odmicati zasun na ulaznim vratima. U samo dvije sekunde otključala je vrata dok je Blanche još uvijek stajala na mjestu, napol skamenjena, pitajući se treba li se zaputiti prema vratima ili prema telefonu. Rose je širom otvorila vrata, a oluja je učas nahrupila unutra svom snagom. „Mama!“ viknula je. „Sve je u redu, Rose“, mamin umirujuć glas dopro je do njih kroz vjetar i snijeg. 1
Riječ je o pjesmi Dover Beach (Doversko žalo), nap. prev.
12
MEDVJEDOVA TAJNA
Konačno se i Blanche osjetila dovoljno sigurno pa je prišla vratima i stala pokraj sestre. Majka im je prilazila blago hramajući, s mokrim plastičnim vrećicama s namirnicama u ruci, a dugačka sivo-smeđa pletenica virila joj je iz vlažne kapuljače na jakni. Iza njezinih leđa uzdizao se visok, taman obris muškarca. „Automobil je proklizao prema meni dok sam vadila namirnice i poskliznula sam se“, objasni im mama. „Dobro sam, ponajviše zato što mi je ovaj čovjek priskočio upomoć.“ Plaho se osmjehnula kćerima i dodala Blanche sve vrećice. Potom se okrenula prema golemu obrisu u mraku, još neosvijetljenu kućnim svjetlima. „Uđi nakratko.“ On priđe stepenicama i prigne se da odloži tri plastične vrećice na trijem. Blanche je zapazila samo prljav smeđi zimski kaput s krznenom kapuljačom. „Samo unesi te stvari unutra“, rekla je majka, a obris se nevoljko uspravio te se uspeo stubama za njima. Trenutak kasnije krupni lik s kapuljačom ispunio je njihov tijesni hodnik. Ispod kapuljače obrubljene krznom Blanche je vidjela lice – zarumenjeno lice, iznenađujuće mladenačkoga izgleda, krupnih smeđih očiju, ravna nosa i kratko podrezane brade. „Evo vaše namirnice“, grubi, duboki glas zvučao je posramljeno. „Doista ovo cijenim“, rekla je majka i gurnula vrata da se zatvore, utišavši huku oluje. „Mogu li ti dati nešto novca?“ nespretno je počela tražiti novčanik po džepovima. „Ne, ne, sve je u redu“, promrmljao je lik s kapuljačom, pognuvši glavu dok mu je Rose uzimala vrećice iz ruku. „Samo sam htio pomoći. Nisam vas mogao tek tako ostaviti na cesti, zar ne?“ Majka ga pažljivo promotri. „Izgledaš kao da si već neko vrijeme na otvorenom. Hajde, uđi unutra i ugrij se!“ Kad je to čula, Blanche, koja je upravo nosila namirnice u kuhinju kako bi bila što bliže telefonu, zagunđa u sebi. Majka je odlučila glumiti anđela u nevolji. Da je tata živ, Blanche to ne bi toliko smetalo. No njezina majka i sestra kao da su zaboravile važnu činjenicu: njihova mala obitelj živi sama-samcata
13
Regina Doman
u New Yorku, bez zaštite snažna muškarca. U takvim je okolnostima nerazumno dovoditi krupna neznanca pod svoj krov. „Dobro sam“, rekao je neznanac. „Bit ću dobro.“ Ipak, činilo se da nije oduševljen idejom da opet iziđe na hladnoću. „Barem malo dođi do daha“, ustrajala je majka. „Kako si se samo stvorio niotkuda i maknuo me s puta onom autu koji je bezglavo jurio... Zadivljena sam.“ „Ma nema problema“, opet je promucao neznanac. „Nisam htio da se ozlijedite.“ „Da“, zamišljeno odvrati majka i odmjeri ga pogledom. „Kako si ono rekao da se zoveš?“ „Mrki“, izusti mladić nakon kratka oklijevanja. Blanche podigne obrvu. Pa tko bi se tako predstavio? „Doista cijenim to što si učinio, Mrki. Ako smijem pitati: imaš li kamo otići da se skloniš od ovog nevremena?“ „O, da. Nemojte se brinuti za mene.“ „Koliko je to daleko odavde? Moraš li ići pješice?“ „Malo jest daleko, ali snaći ću se.“ „Mogu li ti barem dati žeton za podzemnu? Vani je vrlo hladno.“ Okrenula se prema Rose koja se oslanjala o dovratak. „Molim te, skokni po žeton iz posude.“ Rose se smjesta okrenula da otrči u kuhinju, ali Blanche je već izvukla žeton iz posudice kraj telefona i dodala joj ga. Rose ga primi s iznenađenim izrazom na licu. „Mrki, pa ti imaš samo krpene tenisice!“ iznenada će majka, upravo u času kad joj je Rose prišla sa žetonom. „Hm, da.“ Mrki, koji je upravo otresao snijeg s nogu, u nelagodi je spustio pogled. Blanche opazi da su mu stopala sasvim prekrivena snijegom. „Osjećaš li uopće noge?“ zgrozila se majka i kleknula da bolje pogleda. Mrki je pocrvenio od srama nastojeći zvučati ravnodušno. „Donekle.“ „Koliko ih već ne osjećaš?“ upita ona. „Hm, možda nekoliko sati.“ „To je vrlo opasno! Mrki, da si smjesta ušao“, zapovjedi ona, a plave su joj oči sijevale autoritetom.
14
MEDVJEDOVA TAJNA
Mrki je časkom oklijevao, a onda oprezno ušao u dnevni boravak. Majka je zalupila vratima i rukom mu pokazala da sjedne na kauč. „Skini tenisice, donijet ću vode iz kuhinje“, reče i odbrza pokraj Blanche. „Sjedni“, reče mu Rose, nesvjesno oponašajući majčin zabrinut ton, a Mrki krotko posluša i sjedne na sam rub kauča. Nakon nekoliko trenutaka spusti kapuljaču otkrivajući dugu, tamnu kosu spletenu u dreadlockse i… poznato lice. Blanche oštro udahne, a Rose, koja je sjedila na rukohvatu stolca pokraj Mrkoga, ošine je pogledom. Ovdje je, pomisli Blanche, osjećajući se kao da joj je sva nutrina utrnula. Pustili smo ga unutra... Rose je sve više sažalijevala toga takozvanog Mrkog. Izgledao je prilično snuždeno što su ga dovukli u tuđi dnevni boravak i naredili mu da skine obuću. Pokušavao je, ali nije mu polazilo za rukom. Nespretno je potezao vezice rukavicama, a onda zastao i pokušao skinuti rukavice pune masnih mrlja. Nije mogao – bilo je sasvim jasno da mu je problem stisnuti ruke dovoljno da skine rukavicu. „Imaš li i na rukama ozebline?“ upitala je Rose, htijući mu prići i pomoći. „Ne znam. Malo me bole, a to je dobar znak, barem mislim da jest“, izusti skidajući i drugu rukavicu, a onda se posvetio vezicama, prtljajući rukama crvenim od studeni. Rose ga je kriomice promatrala kroz vlasi svoje kose kao kroz zavjesu i zaključila da bi taj dečko bio vrlo zgodan, samo kad ne bi bio tako zapušten. „Koliko već dugo stojiš na otvorenom?“ upita ga mama ulazeći u dnevni boravak s lavorom punim vode. „Od jutra.“ Majka se namrgodi. „Čitava je dana jako hladno. Danas su u bolnicu doveli nekoliko beskućnika s teškim ozeblinama.“ Kleknula je i pomogla mu odvezati tenisice. Svi su šutjeli dok mu je skidala tenisice i prljave sportske čarape s nogu, brzo i učinkovito kao da je na poslu, na odje-
15
Regina Doman
lu hitne pomoći. Velika stopala bila su mu crvena, a vrhovi nožnih prstiju plavkasti. Rose se iznenadila vidjevši koliko su muška stopala veća od njezinih. Već je to bila zaboravila. Majka zavrti glavom. „Bože dragi, drago mi je što sam te nagovorila da uđeš. Zadobio bi ozbiljne, trajne ozljede da si se ovakav zaputio pješice kući.“ Uronila mu je stopala u lavor hladne vode i počela ih nježno masirati. „Moram ti vrlo polako zagrijati stopala, u suprotnom ću ti oštetiti tkivo.“ Mladić nije izustio ni riječ, ali lice mu je bilo crveno poput stopala. „Žao mi je što se morate ovoliko gnjaviti oko mene…“ „Zbilja se ne moraš ispričavati. Ova voda nije dovoljno hladna. Rose, donesi mi nekoliko kockica leda iz zamrzivača.“ Rose otiđe u kuhinju, a Blanche joj se pridruži. „Rose, mama nije trebala pustiti ovog tipa u kuću“, tiho joj došapne. Rose se zagleda u sestru, iznenađena njezinom nepristojnošću. „Zašto ne? Ima ozebline! Zar nisi vidjela?“ „Zar ga ne prepoznaješ?“ Rose zirne na Mrkoga, a onda se s nerazumijevanjem zagleda u Blanche, u njezino bijelo lice uokvireno crnom kosom. Sestra joj je uvijek bila blijeda, no sad je izgledala iznimno napeto, gotovo preplašeno. „Ne. Zar bih trebala?“ „On je jedan od onih tipova koji se motaju oko ulaza u školsko parkiralište“, prošapće Blanche, a onda zastane. „Ne znaš što hoću reći?“ „Ne.“ „To su dileri“, reče tiho, gotovo nečujno. „On je jedan od njih. Sigurna sam.“ Diler. Hm… Rose stisne usne, a onda slegne ramenima ubacujući kockice leda u posudu za salatu. „Pa, nama neće ništa prodati.“ Blanche se osloni na kuhinjsku radnu površinu i uzrujano otpuhne. „Nije stvar u tome.“ Rose se vrati u dnevni boravak i doda majci led. Iako je ignorirala svoju nervoznu sestru, odlučila je malo istražiti. Udobno se zavali u naslonjač i opušteno se nasmiješi. „I tako, zašto se predstavljaš kao Mrki? Zbog kose?“
16
MEDVJEDOVA TAJNA
Mrki se blago osmjehne. „Dijelom i zato, da.“ Rose primijeti da ima lijepe oči. „A dijelom i zbog…?“ ispitivala je dalje. Mrki se časkom zagleda u pod. „Pa, iskreno, neko sam vrijeme proveo u popravnom domu i ondje su mi dali taj nadimak.“ Pogledao ju je napol u šali, no tamne su mu oči bile vrlo ozbiljne. „Zvuči kao da si imao prilično težak život“, ubaci se majka. Blanche prezrivo otpuhne i zagunđa. Rose je znala o čemu Blanche razmišlja, znala je da joj se sestra boji da će ih prevarant uvući u zamku s pričom o tužnu životu i samosažalijevajućom tiradom. No činilo se da Mrki ne želi pričati o sebi ništa više nego što je Blanche o tome htjela čuti. Nervozno je kršio ruke. „Da, na neki način. Čujte, ne želim da vam bude neugodno. Mogu jednostavno otići na hitnu pomoć.“ Majka se nasmijala. „Mrki, vjerovao ili ne, ali ja radim na hitnoj pomoći, iako sam, ruku na srce, mislila da sam završila s poslom za večeras. Kad ti kažem, ne bi još smio izlaziti van.“ Rose je bila zahvalna majci što je tako opušteno i lako vladala situacijom. S ponosom ju je promatrala dok je klečala, još uvijek u kaputu, i uvježbanim vještim pokretima trljala noge neznancu. „Zašto si bio u popravnom domu?“ upitala je majka. „Zbog posjedovanja droge.“ Blanche zapanjeno uvuče dah, no majka se nije doimala ni iznenađeno ni zabrinuto. „Čudno“, rekla je, zamišljeno ga pogledavajući. „Ne izgledaš mi kao netko tko uzima droge.“ Mrki je pogleda ravno u oči. „I nisam.“ „Hm“, nastavi majka. „Drago mi je to čuti. Blanche, napuni posudu za tjesteninu hladnom vodom i donesi je ovamo. Usput stavi nešto vode na štednjak i ostavi da se grije na laganoj vatri. Rose, donesi mi još jedan lavor i šalicu kave. Počet ću vaditi kocke leda i postupno ću dodavati malo topliju vodu.“ Blanche nije više izgledala onako uplašeno, no još uvijek je pogledavala prema telefonu kao da razmišlja bi li možda
17
Regina Doman
trebala pozvati policiju, za svaki slučaj. Rose se nije obazirala na nju, samo je donijela mami ono što je tražila i potom se vratila na svoje mjesto na rub kauča. „Kako ti je bilo tamo, u popravnom domu?“ upita ga, nadajući se da će htjeti govoriti o tome. „Prilično loše“, priznao je. „Bio sam sretan kad sam izišao. Dajem sve od sebe da se nikad više tamo ne vratim.“ „Zašto su te onda počeli zvati Mrki?“ Rose je bila uporna. „Iza takva nadimka sigurno stoji neka priča.“ Mrki protrlja bradu. „Pa, jednog dana neki su momci napali mog brata. Kad sam ih našao, već su mu gurnuli glavu u umivaonik pun vode. Izgledalo je kao da ga pokušavaju utopiti zabave radi, iako su to kasnije poricali, naravno. Nikad se dotad nisam tukao, ali pao mi je mrak na oči i svu sam trojicu sredio tako da su odletjeli i udarili o zid.“ Lecnuo se, bilo zbog ružna sjećanja, bilo zbog boli u stopalima. „Jednoga sam nokautirao, a druga su se dvojica prilično uplašila. Poslali su me u disciplinsku jedinicu na dva tjedna, ali nakon toga više nikom nije palo na pamet da dirne mog brata. Poslije toga svi su me počeli zvati Mrki Medvjed.“ „Čovječe!“ zadivljeno će Rose pa duboko uzdahne. „Znači, i tvoj je brat bio u popravnom domu? Kako se on zove?“ Lice mu u tren postade nepronično. Ne odgovori, nego samo slegne ramenima. „Je li i on bio u popravnom domu zbog istog?“ upita Rose. „Da. Kao i ja. Posjedovanje droge s namjerom isporuke.“ Mrki kratko zastane. „Radije ne bih o tome, oprosti.“ Uto uđe Blanche s posudom punom vode. Tamna joj je kosa padala oko lica poput zavjese. Kleknula je kraj majke i odložila posudu na pod, izbjegavajući pogledati Mrkoga, a onda se povukla i sjela na naslon. No barem je ostala u prostoriji. „Što to znači – posjedovanje s namjerom isporuke?“ željela je znati Rose. „To znači da posjeduješ drogu koju kaniš prodati“, objasnila je majka, nakratko se oslonivši na pete da se odmori. „To znači da su ih uhvatili s većom količinom droge.“
18
MEDVJEDOVA TAJNA
„Joj, mama, pa ti znaš sve o tim stvarima!“ začudi se Rose. „Vjerojatno se često s time susreće na poslu“, ubaci se Mrki. Majka uroni ruku u lavor da provjeri temperaturu, a onda stavi mladićeve noge unutra, u nešto topliju vodu. „Tako je. I to prečesto, nažalost.“ „Živite li cijeli život u New Yorku?“ upita Mrki. „Ovdje sam rođena, ali odselila sam se kad sam se udala. Lani, kad mi je muž umro, nekadašnji nadzornik ponudio mi je posao upraviteljice osoblja u bolnici. Zato smo se doselili ovamo.“ „Žao mi je“, tiho će Mrki. „Od čega je umro?“ „Rak.“ Majka izlije u lavor malo tople vode iz posude koju je donijela Blanche. „I moja je majka tako umrla“, protisne Mrki. Rose opazi kako je na te riječi Blanche zirnula na Mrkoga, ali brže-bolje odvratila je pogled. „Žao mi je“, odvrati majka. „Teško je to, zar ne?“ „Da, jest.“ Mrki je šutio nekoliko minuta, a onda se iznenada lecnuo. „Boli?“ Majka ga pogleda. „To je dobro! Odlično!“ reče i nastavi trljati. „Koliko je oštra bol? Je li slaba ili jako boli?“ „Hm, pa… Jako boli.“ „Baš dobro! Znaš, žao mi je što ti to moram reći, ali prije nego što ti postane lakše, bit će vjerojatno puno gore.“ Kao da si želi odvratiti misli, Mrki se okrene prema Blanche i pogledi im se susretoše. „A kako se ti zoveš?“ Te crne oči kao da su vidjele i znale previše toga o njoj. Umalo je ustuknula, no na vrijeme se pribrala. „Blanche“, ukočeno izusti. Oluja je i dalje bješnjela vani, u mrkloj noći, i ovaj joj se dečko još uvijek činio dijelom toga mraka – a njezina ga je majka dovela u njihovu kuću. „Mi pohađamo srednju školu Svete Katarine“, povjeri Rose gostu. „Blanche je u četvrtom razredu, ja u trećem.“ Blanche se ugrize za usnu. Rose se baš morala izbrbljati! Blanche nipošto nije htjela da Mrki dozna u koju srednju ško-
19
Regina Doman
lu idu. Majka bi doista trebala reći Rose da zatvori usta! Ipak, majka ne zna ono što Blanche zna – da je Mrki vjerojatno diler. I nije se nikako mogla domisliti kako da joj to priopći. Osjećajući se prilično jadno, ali i prkosno, Blanche ustane i odšeta do stolice za njihanje. Uzme svoj pokrivač, a onda sjedne i počne ga namještati preko nogu. „Kako ti je u školi?“ upita je Mrki i oprezno dodirne svoja stopala. Stisnuo je čeljust i oči pa je Blanche zaključila da ga zbilja jako boli, iako se svim silama trudio to ne pokazati. Bilo joj je neugodno što je primijetila njegovu ranjivost. Tu, na kauču u njihovu dnevnom boravku, nije se činio opasnim već samo nespretnim, zbog krupna stasa među svim tim staromodnim stolićima, knjigama i svjetiljkama. Bilo joj je teško sjetiti se kako je obično izgledao dok bi se vrzmao po parkiralištu njihove škole s drugim dilerima. Škola Svete Katarine bila je ružna pravokutna zgrada od cigle na četiri kata. Hodnici su bili dugi i uski, a na odmorima između satova sva tri školska stubišta vrvjela su učenicima. No vrh južnoga stubišta ujutro bi obično bio pust i tih pa bi Blanche odlazila tamo u potrazi za utočištem kad god bi osjetila da se mora odmaknuti od kolega iz razreda. Bio je tu i jedan prozor i upravo je kroz njega Blanche vidjela ovoga dečka koji se predstavio kao Mrki. Katkad bi prišla tom prozoru i promatrala parkiralište – kvadrat raspucala, siva betona – i okolne prljave uličice, osjećajući se zarobljeno i izgubljeno. Prije početka nastave učenici su se u grupicama družili na parkiralištu stojeći uz ogradu i pušeći. Svako toliko Blanche bi primijetila da novac prelazi iz ruke u ruku i svaki bi put osjetila težinu i hladnoću u utrobi. Obično bi vidjela i visoku, snažnu priliku s maramom na dugoj kosi spletenoj u dreadlockse – ta bi prilika obično stajala kraj tih grupica učenika ili bi se vrzmala uz rub parkirališta. Blanche je primijetila toga dečka još početkom školske godine i upamtila ga je jer se doimao kao netko koga nipošto ne bi voljela sresti u mračnoj uličici. Izgledao je kao kriminalac kojega unajmljuju veliki dileri da ide uokolo i razbija glave. Ipak, nije se činilo da prima naredbe ni od koga pa je Blanc-
20
MEDVJEDOVA TAJNA
he zaključila da zacijelo radi sam. Ravnodušno je i opušteno šetao gore-dolje uz rub parkirališta, zastajući samo da popriča s nekim učenikom ili sumnjivim tipom kao što je i sam. Jednom je vidjela kako policijski auto polako tuda prolazi, a frajer s dreadlocksima samo je mirno odšetao. To je isti ovaj tip koji sada sjedi u njihovu dnevnom boravku i kojem njezina majka pere noge. Doimao se više otrcano i zbunjeno negoli zastrašujuće, no Blanche nikako nije mogla zaboraviti njegov lik na parkiralištu koji je zračio prikrivenom opasnošću. Osjećala se utrnulo i stjerano u kut. Njezina je pak mlađa sestra bila očito očarana ovim mladićem s dva suprotstavljena lica, sjedila je na naslonu kauča i bezbrižno i veselo čavrljala s njim. „Ovo nam je prva godina redovne škole. Roditelji su nas poučavali kod kuće praktički od malih nogu. Mama je uvijek govorila da je to prirodniji način usvajanja znanja. Sigurna sam da je u pravu jer i Blanche i ja naprednije smo od svih u školi u svemu osim u znanosti i zdravstvenim predmetima. Blanche praktički nije ni morala upisati srednju školu, ali država zahtijeva da položi još jednu godinu engleskog jezika, iako joj to zbilja ne treba. Mama je mislila da će biti najbolje za nas da idemo u školu barem godinu dana. Ne smetaju mi rad i učenje, no klinci mi se, općenito govoreći, ne sviđaju. Neki su u redu, ali popularne cure vole zafrkavati moju sestru, a skoro su svi dečki odvratni. Ne znam zašto su dečki takvi. Znaš li ti?“ „Uglavnom su samo nezreli“, reče Mrki. Činilo se da mu ne smeta Roseino brbljanje. „Misliš da će to prerasti?“ upita Rose. „Možda hoće“, odvrati Mrki. „Onda ima nade. Jer dečki u školi toliko su naopaki da čovjek, htio-ne htio, mora biti pesimističan glede budućnosti muškog roda općenito. Doduše, neki dečki iz četvrtog razreda su dragi, iako sam i na njih morala vikati kad su ismijavali moju sestru.“ Mrki se zagleda u Blanche. „Zašto su ti se rugali?“ Mora li mu Rose govoriti o mojim problemima? Blanche samo slegne ramenima. „Vjerojatno nemaju što raditi“, reče.
21
Regina Doman
Mrki se činio ljutitim. „Da, i mene su gnjavili u školi. Nije uopće zabavno.“ Blanche opet prožme neobičan osjećaj. Bilo joj je teško zamisliti da bi netko gnjavio tako snažna i mišićava dečka. Možda to govori samo zato da me pridobije, pomisli. Majka je donijela toplu vodu sa štednjaka u kuhinji i polako je izlila preko njegovih nogu u lavoru. Mrki se nagne. „Jeste li se umorili masirajući mi stopala? Mogu ja to i sam. Dajte, pustite mene. Čudno mi je samo sjediti i ništa ne raditi.“ „U redu, ako želiš. Masiraj polako i nježno. Ništa nećeš postići ako budeš brzao. Da, tako je dobro.“ Majka se odmaknula i oslonila na pete. Potom je polako skinula kaput. „Zašto si bio vani tako dugo?“ Rose još nije završila s pitanjima. „Imao sam privatnog posla“, kratko joj odgovori Mrki i ne pogledavši je, još uvijek masirajući stopala. „Preosobno da bi mi rekao?“ upita Rose. „Da“, odgovori Mrki tonom koji nije trpio daljnja pitanja i koji je Blanche potvrdio sve njezine sumnje. Čak je i Rose shvatila da je vrijeme za promjenu teme. „I… kako su ti stopala sad?“ „Još me bole, ali podnošljivo je. Kad ću moći krenuti, gospođo…? Oprostite, ja čak ne znam ni kako se zovete.“ „Brier“, reče majka. „Jean Brier. Vjerojatno bi trebao ostati ovdje dok ti se sasvim ne vrati osjet u stopalima. Napravit ću večeru. Bi li htio pojesti sendvič? Već imam jedan gotov u hladnjaku.“ Mrki se više nije činio tako odlučnim da ode. „Hm, pa dobro.“ Uspravio se, izvadio jedno stopalo iz lavora pa ga nakon kratka oklijevanja počeo brisati prljavom čarapom. „Čekaj, donijet ću ti ručnik“, reče Rose pa skoči na noge i ode u kupaonicu. Vratila se s lijepim, debelim plavim ručnikom, jednim od onih koje su koristile za goste. Pružila mu je ručnik i opazila sestrinu grimasu pa joj se nasmiješila kao da hoće reći: Pa i nemamo goste osim njega. „Hvala“, odahne Mrki i prihvati ga.
22
MEDVJEDOVA TAJNA
„Samo se opusti i sjedni. I dobro zamotaj stopala“, dobaci mu majka iz kuhinje. „Blanche, daj mu svoj pokrivač.“ Blanche mu ga nevoljko doda. Taj je pokrivač majka izradila za nju kad joj je bilo sedam godina. Mrki oprezno zamota stopala u pokrivač i osvrne se po prostoriji. Oči mu odlutaše do velikoga ormara s knjigama koji se protezao od jednoga do drugog zida. „Vidim da vi zbilja volite knjige.“ „To je samo polovica kolekcije“, uputi ga Rose. „Kad smo se selile, donijele smo više knjiga nego ičega drugog! Ostatak je u hodniku na katu i u našim spavaćim sobama. Obožavamo rasprodaje knjiga i antikvarijate. Ovisne smo o knjigama!“ „To je sjajno“, reče Mrki. „Koje pisce volite? Hvala!“ promrmlja uzevši iz majčinih ruku sendvič i čašu mlijeka. „Pa, Carrolla i C. S. Lewisa i Georgea MacDonalda. Blanche je pročitala više klasika od mene. Najdraže su joj sestre Brönte.“ „Ne, druge su po redu, iza Jane Austen“, promrmlja Blanche. „Voliš li ti čitati?“ Rose upita Mrkoga, koji je već bio slistio polovicu sendviča. On protrlja vrat, poremetivši nekoliko dreadlocksa. „Puno sam čitao G. K. Chestertona“, reče naposljetku. „Sviđa mi se.“ „Što, i tebi?“ klikne Rose. „Danas više nitko ne čita Chestertona.“ Tada izrecitira: „Ljudi s Istoka gonetaju zvijezde, vremena i znake pobjede. A oni što nose Kristova križa znak vesela srca kroče kroz mrak.“ „…vesela srca kroče kroz mrak…“ Duboki glas izrecitirao je zajedno s Rose. Mrki se nasmiješi. Znao je tu pjesmu. „To je Balada o bijelom konju.“ „Tako je! Obožavam Chestertonovu poeziju! Jesi li mu čitao romane, primjerice Napoleona od Notting Hilla?“
23
Regina Doman
„Jesam, davno“, reče Mrki. „Imaš pravo, ne čitaju ga baš ljudi ovih dana.“ Doimao se zatečeno i zbunjeno, upravo onako kako se Blanche osjećala. „Najviše mi se sviđa njegova poezija. Općenito volim poeziju.“ „Znaš li koju napamet? Mislim, možeš li što recitirati?“ Rose je bila uporna, uzbuđeno je vrtjela glavom. „Kad, kinjen od sreće i ljudskih očiju, sam-samcat nad izopćenjem u plač grunem…“ Mrki zastane. „To je Shakespeare. Prije sam znao više toga, ali zaboravio sam, nažalost.“ Zagrize još jedan komad sendviča. „Blanche, daj ti nešto reci. Budi pristojna“, navaljivala je Rose, a obrazi su joj se rumenjeli. Poezija bi joj uvijek udarila u glavu kao vino. Blanche se smekšala vidjevši sestrino oduševljenje. Kopala je po pamćenju i napokon odrecitirala, što je ravnodušnije mogla: „Prah sam, u prah se vraćam, od konačne propasti što na me vreba spasi me, Gospodine, jer smrt je blizu.“ „To zvuči kao Tennyson“, reče Rose. „T. S. Eliot“, ispravi je Mrki, spuštajući praznu čašu na stol. „Ubojstvo u katedrali.“ „U pravu si“, reče Blanche, opet iznenađena. Kakve to samo navike čitanja ima ovaj diler? „Ta mi je najdraža“, prizna Mrki. Rose pljesne rukama. „Mrki, moraš nam opet doći u posjet! Nismo još upoznale nikoga zanimljivog u New Yorku, a bilo bi tako zabavno opet s nekim razgovarati o poeziji!“ „Možda i hoću, ako želite da dođem“, reče Mrki, crven kao paprika. „Moraš doći, molim te, dođi nam opet“, gorljivo će Rose. Blanche, zapanjena sestrinom izravnošću i bezazlenošću, ne reče ništa, samo pogleda majku. Majka je sjedila na kuhinjskoj stolici s pladnjem u krilu i slušala ih. „Uvijek ćeš biti dobrodošao u ovoj kući, Mrki.“ Mrki se nasmiješi, a Blanche osjeti kako je opet obuzima studen. „Možda dođem. Hvala.“ To rekavši proguta zadnji zalogaj sendviča i nagne se da obuje čarape i cipele.
24
MEDVJEDOVA TAJNA
Majka ga zaustavi. „Čekaj, nemoj oblačiti te mokre čarape. Rose, idi potraži onu kutiju s tatinim stvarima, ispod stubišta je. Čuvala sam te stvari da ih doniram u humanitarne svrhe. Mislim da ćeš unutra naći vunene čarape. I vidi ima li kakvih starih čizama. Možda će odgovarati Mrkom.“ On se usprotivi. „Čujte, doista nikako ne mogu…“ „Kad majka nešto odluči, nemaš baš izbora“, mračno će Blanche. Mrki utihne, a majka prostrijeli pogledom svoju stariju kćer. „Ovaj… hvala što ste mi spasili stopala“, u neprilici će Mrki, uzimajući čarape i čizme koje mu je Rose donijela. „Doista sam vam zahvalan.“ „Drago mi je što sam mogla pomoći. Svakako nam opet dođi“, reče majka pa odloži pladanj i ustane. Mrki brzo nazuje čizme, a svoje stare mokre čarape i tenisice ugura u džepove jakne. „Laku noć.“ Mrki ih sve pogleda. Nasmiješio se i lice kao da mu je iznenada oživjelo. Izgledao je puno sretnije nego kad je tek došao k njima. Tek na trenutak Blanche se pokolebala u svom stavu prema njemu. Dok je prolazio pokraj nje, kimnula mu je nadajući se da to djeluje kao ljubazna gesta. „Laku noć!“ reče Rose i otprati ga do vrata. „Dobro zaključaj za mnom“, dobaci joj Mrki dok je hodao prema vratima i navlačio kapuljaču. Vragolasto je pogleda. „Puno čudnih ljudi luta ulicama ovih dana.“ „O, da, znamo“, nasmije se Rose. On pažljivo zatvori vrata za sobom i provjeri kvaku da vidi jesu li zaključana. Blanche je stala uz prozor i kroz zastore promatrala kako silazi stubama posutim snijegom i potom odlazi, gledala ga je sve dok nije nestao u noći, gotovo jednako iznenadno kao što se i pojavio. Okrene se od prozora i zadrhti. Rose i majka razgovarale su o njemu, o tome kako se čini dragom osobom, o nadi da će im opet doći u posjet. Blanche podigne svoj omiljeni pokrivač s poda i složi ga u naručju. Topla, utješna hrpica tkanine na njezinim grudima. „Znači, viđala si ovog tipa ispred škole?“ upitala je Rose kad je Blanche već krenula prema stubištu.
25
Regina Doman
Blanche je još uvijek bila malko ljuta zato što je sestra zanemarila njezino upozorenje pa samo zabaci kosu za leđa i kratko joj odvrati: „Da.“ Ipak, zbog majke, pridoda: „Rekla sam Rose da sam ga vidjela kako se mota oko škole. Uvijek sam mislila da je diler.“ „To je i meni palo na pamet“, polako će majka, otpijajući gutljaj kave. „Kako to?“ iznenadi se Rose. „Mislila sam da ne vidiš na njemu naznake da uzima drogu.“ Ošine sestru optužujućim pogledom. „Mama bi znala da on uzima drogu, zar ne, mama?“ „Liječila sam mnoge ovisnike, to je istina“, reče majka i kratko izmasira vrat. „Ipak, ne mogu reći da se ne mogu prevariti u procjeni. Samo što…“ „Što?“ upita Blanche. Laknulo joj je vidjevši da se majka ne da lako nasamariti, ali nije mogla shvatiti zašto se koleba. „Nisam sigurna,“ reče majka nakon kratke stanke, „no mislim da je možda u nevolji.“ „Zašto to misliš?“ upitaju Rose i Blanche zajedno. „Onaj automobil koji je proklizao po snijegu... mogla bih se zakleti da je išao na njega.“ Majka zastane, a zatim odmahne glavom. „Možda i griješim. Ipak, nagonski sam poželjela tog dečka maknuti s ulice, u slučaju da je doista u opasnosti.“ Pogleda kćeri i nasmiješi se. „Možda samo imam prebujnu maštu. Kako god, pružile smo utočište neznancu i pomogle osobi u nevolji, zar ne?“ „Naravno da jesmo“, gorljivo će Rose. „Meni je drago što smo ga primile. Koga briga što će biti kasnije? Tko zna hoćemo li ga ikad više vidjeti? I baš mi se svidio!“ Blanche je prevrtala pokrivač u rukama i nervozno ga gladila. Možda majka misli da ima prebujnu maštu, ali upravo je potvrdila ono što je Blanche osjećala od prvoga trena kad je ugledala Mrkoga na kućnom pragu. Ugrizla se za usne da ne bi štogod zajedljivo odbrusila, zaželjevši da nije tako uplašena i ljuta. Ipak je planula: „Meni je drago što je otišao. Osim toga, oni dreadlocksi su mu užasni. Zašto to ljudi rade?“
26
MEDVJEDOVA TAJNA
„Ma, daj, Blanche!“ zgrozi se Rose. No majka je, čini se, shvatila što muči njezinu stariju kćer. „Ne brini se, Blanche. Znam da želiš biti razborita i mislim da je vrlo mudro od tebe što si oprezna. Ali ne možemo suditi čovjeka po njegovu izgledu. A posve ga sigurno ne možemo suditi po frizuri.“ Prije nego što su joj kćeri uspjele odgovoriti, spusti šalicu na stol i reče: „Mislim da nam je svima vrijeme za krevet.“ Nekoliko minuta kasnije Blanche je sjedila na krevetu i četkala kosu. Čula je Rose kako pjevuši u kupaonici dok se umiva, bila je to pjesma iz šezdesetih o tome kako treba vremena da se sprijateljiš sa strancem. Ta ju je pjesma opet uzrujala. Kako si može pomoći ako osjeća strah? Rose je bila jedna od onih kojima je odvažnost dolazila prirodno, s lakoćom. Blanche jednostavno nije bila takva, ma koliko to htjela. Svijetu su potrebni i prizemni, oprezni ljudi, zar ne? A Rose nije imala isti uvid u situaciju kao ona. Blanche su se te misli jednostavno nametale i nije se mogla obraniti. Tko zna hoćemo li ga ikad više vidjeti?, pitala je Rose. Blanche se gorko nasmije sebi u bradu. Osjećala se uhvaćenom u mrežu sudbine. O, da, vidjet ćemo mi njega opet. Sada više nema povratka. Pustili smo ga unutra. Rose se bacila na svoj nepospremljeni krevet i zavukla se pod pokrivač s mišlju kako je svijet fantastično, čudesno i zadivljujuće mjesto. Posljednji put udahne hladni zrak u spavaćoj sobi, a onda se ušuška ispod pokrivača razmišljajući o oluji koja je bjesnila vani, a koja im je večeras dovela na kućni prag Mrkoga, tu tajanstvenu, zagonetnu osobu. Razmišljala je o tome i zaključila da je to jednostavno način na koji Božji svijet funkcionira. Stalno nailazimo na nešto neočekivano, neobjašnjivo, na neizmjerne tajne stvaranja. Bio je to lijep i romantičan ugođaj, razmišljati tako ispružen u mraku, čekati san i osluškivati tajnovite putanje snijega i vjetra.
27
Regina Doman
U tom ju je snatrenju omela Blanche kad je ustala i počela se vrtjeti po sobi. „Što je?“ upita Rose. „Samo tražim žigice“, šapne Blanche. „Želiš podmetnuti požar?“ Rose se okrene na bok i promotri sestrinu sjenu pogrbljenu nad noćnim ormarićem. Pokušavala je zapaliti svijeću. „Bojiš li se?“ nježno upita Rose, najednom osjetivši stid i suosjećanje jer je njezina sestra oduvijek imala poteškoća s hrabrošću. Blanche ne odgovori. Rose ju je promatrala dok je zurila u plamičak zavjetne svijeće što je treperio u mraku pred slikom Djevice Marije. Blanche priđe prozoru i zagleda se u New York obavijen olujom. Još je tu stajala kad je Rose konačno utonula u san.
28
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o. Tiskano u srpnju 2021.
regina doman
Suvremena inačica Snjeguljice i Ružice, bajke braće Grimm!
„Medvjedova tajna sjajna je suvremena ljubavna priča koja ujedno vodi čitatelja u pustolovinu prepunu napetih obrata i tajna, sve do samoga kraja!“
C atholic Reads
„Divno napisana knjiga. Autorica te uvuče u priču i drži u napetosti od prve do zadnje stranice. Na početku svakoga poglavlja nalazi se citat izvorne bajke koji nagoviješta radnju. Regina Doman vrsna je pripovjedačica. Akciju opisuje tako uvjerljivo da je čitatelj vidi pred sobom kako se odvija i toliko je uvučen i zaokupljen da se osjeća kao jedan od likova koji sjedi na klupi i gleda što će se sljedeće dogoditi.“
regina doman
Jedne zimske večeri u New Yorku tajnoviti mladić zvani Mrki, koji izgleda poput skitnice, dođe u kuću dviju sestara. Mlađa, Rose, oduševljena je njim jer dobro poznaje književnost, poeziju i glazbu i užitak je s njim razgovarati. No starija, Blanche, suzdržana je i oprezna: Mrki, naime, ima zagonetnu prošlost punu mračnih tajna i na zlu je glasu. Ubrzo će otkriti da se u toj priči krije štošta i da ima razloga vjerovati Mrkom, no ujedno će uvidjeti i da se s razlogom bojala: prijateljstvo s Mrkim njihovu će obitelj doista dovesti u opasnost... Medvjedova tajna povest će vas kroz New York u napeto istraživanje ubojstva, krađe i sudskih optužaba. Autorica Regina Doman uzela je klasičnu, svima poznatu drevnu bajku braće Grimm Snjeguljica i Ružica i od nje načinila uzbudljivu i romantičnu pustolovinu za suvremene tinejdžere u kojima otvoreno progovara o problemima izlazaka, zabava i ovisnosti te o važnosti hrabrosti, iskrenosti i pravoga prijateljstva.
Steven R. McE voy, Goodreads
ISBN 978-953-235-750-9
VERBUM 135 kn
www.verbum.hr
VERBUM
VERBUM