Issuu

TEMEL JNO DJELO JORDANA PETERSONA, NA JUTJEC A JNIJEG INTELEKTUALC A DANAŠNJICE Prije nego što je objavio svjetski bestseler 12 pravila za život koji ga je učinio planetarno poznatim intelektualcem, klinički psiholog Jordan Peterson više je od petnaest godina promišljao i stvarao svoje temeljno djelo Mape značenja, u kojem je na sustavan i originalan način postavio teorijske temelje za ideje koje su mu donijele svjetsku slavu.

JO R DA N B . PETER SON

Kako to da su ljudi različitih kultura i epoha stvarali posve slične mitove i priče? Što nam to govori o ljudskom umu, moralnosti, naravi i strukturi samoga svijeta? Knjiga Mape značenja istražuje i uvjerljivo argumentira poveznice između onoga što nam moderna neuropsihologija govori o ljudskom mozgu i onoga što nam od pamtivijeka poručuju drevni rituali, mitovi i religijske priče. Petersonova ambiciozna interdisciplinarna odiseja vodi tako čitatelja kroz bogatstvo arhaične i moderne misli, spajajući neuropsihologiju, kognitivnu znanost, književnost i jungovske pristupe mitologiji i narativu.

JOR DA N B . PETER SON

Čineći drevne spoznaje i značenje mitova dostupnima kritičkom modernom umu, ovo vrhunsko djelo bit će obogaćujuće za sve koje zanimaju temelji ljudskoga iskustva i mudrosti, a dragocjene nove uvide pružit će i mnogobrojnim poznavateljima misli Jordana Petersona.

„Knjiga Jordana Petersona briljantno je proširenje našega razumijevanja ljudske motivacije… Peterson je napravio sintezu brojnih istraživanja i teza iz stručne literature, u rasponu od neuroznanosti do arheologije. Te spoznaje usklađuje sa spisima autora kao što su Jung, Nietzsche, Dostojevski i Solženjicin. Ova je knjiga prepuna brižnih detalja: refleksije, promišljenosti, pažljiva proučavanja, strastvene želje za razumijevanjem. Divno djelo.“ Sheldon H. White, Sveučilište Harvard „Ova knjiga odražava piščevu duboku moralnost, ali i golemu erudiciju na mnoštvu različitih područja, od kliničke psihologije do Svetoga pisma, ima tu i puno osobne duhovne potrage i iskustava…“

MAPE ZNAČENJA ARHITEKTURA VJ EROVAN JA

Montreal Gazette

MAPE ZNAČENJA ARHITEK TUR A VJEROVANJA

ISBN 978-953-235-758-5

VERBUM 389 kn

www.verbum.hr

VERBUM

peterson-mape-znacenja.indd 3

05.05.2022. 12:05:31

Biblioteka: AREOPAG 1. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Jordan B. Peterson, Maps of Meaning: The Architecture of Belief Copyright © 1999 by Routledge All rights reserved. Authorised translation from the English language edition published by Routledge, a member of the Taylor & Francis Group LLC. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2022. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Valentino Findrik Lektura: Anđa Jakovljević

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. ISBN 978-953-235-758-5 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190406058.

peterson-mape-znacenja.indd 4

05.05.2022. 12:05:31

„Iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta.“ Mt 13,35b

peterson-mape-znacenja.indd 5

05.05.2022. 12:05:32

peterson-mape-znacenja.indd 6

05.05.2022. 12:05:32

PREDGOVOR

DESCENSUS AD INFEROS

ešto što ne možemo vidjeti štiti nas od nečega što ne razumijemo. Ono što ne možemo vidjeti jest kultura, manifestirana interno, odnosno intrapsihički. Ono što ne razumijemo jest kaos koji je doveo do nastanka kulture. Poljulja li se struktura kulture, kaos se neminovno vraća. Učinit ćemo sve – sve – kako bismo to izbjegli.

„...sama činjenica da je neko opće pitanje pogodilo i posve obuzelo osobu jamči da ga je onaj koji o njemu govori doista doživio i možda imao određene koristi od svoga trpljenja. Takav će onda u vlastitom životu razmotriti taj problem za sve nas i pokazati nam istinu.“1

Odrastao sam pod, recimo to tako, zaštitnim okriljem kršćanske zajednice. To ne znači da je moja obitelj bila izrazito religiozna. Kao dijete odlazio sam s majkom na bogoslužja u konzervativnu protestantsku zajednicu, ali majka nije bila ni dogmatična ni autoritarna u svojoj vjeri i kod kuće nikad nismo o tome razgovarali. Otac je praktički bio agnostik, barem u tradicionalnom smislu te riječi. Osim za vjenčanja ili za sprovode, nije želio ni zakoračiti u crkvu. Ipak, povijesno nasljeđe kršćanskoga morala prožimalo je našu kuću i u najdubljem je smislu uvjetovalo naše međusobne odnose i očekivanja. Još i kad sam odrastao, većina je ljudi išla u crkvu; povrh toga, sva pravila i očekivanja koja su sačinjavala srednju klasu bila su u naravi judeokršćanska. Iako je sve više ljudi odbacivalo formalno bogoslužje i religiju, ipak su prihvaćali i ponašali se u skladu s osnovnim postavkama kršćanstva. Kad sam imao otprilike dvanaest godina, majka me je upisala u vjeronaučnu grupu kao pripravu za potvrdu, za stupanje u punopravno članstvo crkvene zajednice. Nisam volio te susrete. Nije mi se dopadao stav 7

peterson-mape-znacenja.indd 7

05.05.2022. 12:05:32

MAPE ZNAČENJA

mojih otvoreno religioznih kolega (kojih je bilo malo) niti sam im zavidio na manjku društvenoga ugleda. Nije mi se sviđalo školsko ozračje te vjeronaučne skupine. Povrh svega, nisam mogao prihvatiti ono što su me tamo učili. Jednom sam upitao vjeroučitelja kako pomiriti izvještaj Knjige Postanka s teorijama postanka svijeta u modernoj znanosti. No on ne samo da nije mogao pomiriti to dvoje, nego se činilo kako je zapravo više uvjeren u evolucijsko stanovište. Ionako sam bio tražio izgovor da napustim cijelu stvar – i to je bila kap koja je prelila čašu. Religija je za neznalice, slabe i praznovjerne, zaključio sam. Prestao sam odlaziti u crkvu i zakoračio u moderni svijet. Iako sam odrastao u kršćanskoj sredini – i iako je moje djetinjstvo barem dijelom i zbog toga bilo lijepo i sretno – bio sam jako voljan i spreman odbaciti strukturu koja me je odgojila. Usto, nitko nije pokazao nikakav otpor prema tom mojem buntovničkom pothvatu, ni u crkvi ni u obitelji – dijelom i zato što oni koji su bili duboko religiozni (ili su takvima željeli biti) nisu imali intelektualno prihvatljive argumente. Na kraju krajeva, mnoge su temeljne postavke kršćanstva neshvatljive, ako ne i posve apsurdne. Djevičansko je rođenje nemoguće, kao i zamisao da bi netko mogao ustati od mrtvih. Je li moj čin pobune uzrokovao obiteljsku ili društvenu krizu? Nije. Moji su postupci u nekom smislu bili predvidljivi i nikoga nisu uznemirili osim moje majke (a čak je i ona s vremenom to prihvatila). Ostali članovi crkve – moje „zajednice“ – bili su navikli na sve veće osipanje članstva tako da ništa nisu ni primijetili. Je li moj čin pobune uznemirio mene, na osobnoj razini? Jedino na način koji nisam mogao ni pojmiti, i to mnogo godina kasnije. Tada sam, otprilike u isto vrijeme kada sam napustio Crkvu, razvio i preuranjenu zabrinutost za krupna politička i društvena pitanja. Zašto su pojedine države i ljudi bogati, sretni i uspješni, dok su drugi osuđeni na bijedu? Zašto su NATO i Sovjetski Savez neprestano u sukobu? Kako je moguće da se ljudi ponašaju onako kako su se nacisti ponašali tijekom Drugoga svjetskog rata? U temelju svakoga od tih pitanja nalazilo se šire, ali u tom trenutku pogrešno formulirano pitanje: otkud zlo – poglavito kolektivno zlo – u ovom svijetu? Tradiciju koja me je podupirala napustio sam otprilike u isto vrijeme kad sam napustio i doba djetinjstva. Nisam više imao opširniju, društveno konstruiranu „ﬁlozoﬁju“ pri ruci koja bi mi pomogla s egzistencijalnim problemima koji prate zrelost. Krajnje posljedice toga nedostatka u potpunosti su se očitovale tek godinama kasnije. U međuvremenu sam bio pronašao 8

peterson-mape-znacenja.indd 8

05.05.2022. 12:05:32

PREDGOVOR

neposredno rješenje svoje rastuće zabrinutosti za pitanja moralne pravde. Počeo sam volontirati za političku stranku umjerenoga socijalističkog usmjerenja, prilagodivši se njihovoj struji. Ekonomska nepravda je, mislio sam, u korijenu svega zla. Ispraviti je se može restrukturiranjem društvenih institucija. Budem li provodio u djelo svoja ideološka uvjerenja, mogao bih biti dijelom takve dične revolucije. Sumnja je nestala; moja je uloga bila jasna. Nisam mogao razumski prihvatiti religijske postavke – ne onako kako sam ih tada shvaćao – pa sam se okrenuo snovima političke utopije i osobne moći. Proteklih je stoljeća ta ideološka zamka zgrabila i milijune drugih. U dobi od sedamnaest godina napustio sam grad u kojem sam odrastao. Nastanio sam se u obližnjem gradu i tamo pohađao koledž, odnosno dvije godine visokoškolskog obrazovanja. Uključio sam se u politička strujanja kampusa – u to vrijeme više-manje ljevičarska – i bio izabran za člana upravnoga odbora. Odbor su sačinjavali politički i ideološki konzervativni pojedinci: odvjetnici, liječnici i poduzetnici. Svi su bili dobro (ili barem djelomično dobro) obrazovani, pragmatični, samouvjereni i otvoreni; svi su već bili postigli nešto zahtjevno i vrijedno. Iako nisam dijelio njihova politička uvjerenja, divio sam im se. I to moje divljenje uznemiravalo me. Kao politički angažiran student i član stranke pohodio sam više ljevičarskih stranačkih kongresa. Želio sam nasljedovati socijalističke vođe. Ljevica je u Kanadi imala dugu i časnu povijest te je privlačila doista sposobne i zauzete pojedince. Ipak, nisam imao odviše poštovanja spram brojnih niže rangiranih stranačkih aktivista koje sam susretao na tim kongresima. Činilo mi se da oni žive za to da bi mogli prigovarati: najčešće nisu imali ni posao, ni obitelj ni bilo kakvo obrazovanje – ništa osim ideologije. Bili su zlovoljni, razdražljivi i mali, u svakom smislu te riječi. Bio sam, posljedično, suočen s dijametralno suprotnim problemom koji sam imao u sveučilišnom odboru: nisam se mogao diviti mnogim pojedincima koji su dijelili moja uvjerenja. Ta dodatna komplikacija samo je produbila moju egzistencijalnu zbunjenost. Moj cimer s koledža, pronicljiv cinik, bio je skeptičan spram mojih ideoloških uvjerenja. Držao je da je nemoguće obuhvatiti cijeli svijet u okvire socijalističke ﬁlozoﬁje. I sâm sam bio došao do više-manje istoga zaključka, iako to nisam otvoreno priznavao. Ipak, nedugo nakon toga pročitao sam Put do mola u Wiganu Georgea Orwella. Ta mi je knjiga konačno podrezala krila – ne samo mojoj socijalističkoj ideologiji, nego i mojoj vjeri u ideološka stanovišta kao takva. U poznatom eseju kojim knjiga završava (napisanom za 9

peterson-mape-znacenja.indd 9

05.05.2022. 12:05:32

MAPE ZNAČENJA

britanski Left Book Club – na zaprepaštenje toga kluba) Orwell opisuje veliku manu socijalizma, kao i razlog njegova stalna neuspjeha da zadobije i zadrži demokratsku moć (barem u Velikoj Britaniji). Orwell je, ukratko, rekao da socijaliste siromasi zapravo ne zanimaju. Oni naprosto mrze bogate.2 Ta me je ideja osvojila u trenu. Socijalistička ideologija samo je maskirala ogorčenje i mržnju koji proizlaze iz neuspjeha. Mnogi stranački aktivisti koje sam poznavao doista su koristili ideale društvene pravde kako bi racionalizirali težnju za osobnom osvetom. Tko je kriv što sam siromašan ili neobrazovan ili necijenjen? Jasno: oni koji su bogati, dobro obrazovani i cijenjeni. Kako li je zgodno što se težnja za osvetom i težnja za apstraktnom pravdom mogu tako povezati i spojiti! Sasvim je onda opravdano tražiti za sebe kompenzaciju od onih koji su imali više sreće. Moji socijalistički drugovi i ja nismo, dakako, nikom željeli nauditi. Naprotiv. Željeli smo popraviti stvari – ali polazeći ne od sebe, nego od drugih. S vremenom sam uvidio napast takve logike, njezinu očitu manu i opasnost – ali sam uvidio i da nije pridržana isključivo socijalizmu. Bilo koga tko bi htio mijenjati svijet mijenjajući druge treba promatrati sa sumnjom. Ta pozicija krije kušnje koje su prevelike da bi im se moglo oduprijeti. Stoga problem nije bio u socijalističkoj ideologiji nego u ideologiji kao takvoj. Ideologija simplicistički dijeli svijet na one koji misle i djeluju ispravno i na one ostale. Ideologija omogućava svojim poklonicima da se sakriju od vlastitih neugodnih i nedopustivih fantazija i želja. Ta je spoznaja poljuljala moja uvjerenja (čak i moju vjeru u uvjerenja), kao i planove koje sam načinio vođen tim uvjerenjima. Nisam više mogao, da se tako izrazim, prepoznati tko je dobar, a tko loš – nisam više znao koga podržavati, a protiv koga se boriti. To se stanje stvari pokazalo iznimno problematičnim, i u praktičnom i u filozofskom smislu. Želio sam biti korporacijski odvjetnik – pisao sam prijamni ispit za pravni fakultet, dvije sam godine pohađao pripremne tečajeve. Želio sam upoznati svoje neprijatelje i započeti političku karijeru. Taj se plan rasplinuo. Svijet očigledno nije trebao još jednoga odvjetnika, a usto više nisam vjerovao da znam dovoljno da bih mogao glumiti vođu. Istovremeno sam se razočarao u studij političkih znanosti, moj prvotni preddiplomski studij. Tom sam se disciplinom bavio kako bih naučio više o strukturi čovjekova vjerovanja (kao i zbog praktičnih razloga koje sam spomenuo, odnosno radi karijere). Veoma me to zanimalo tijekom koledža, kad sam učio povijest političke filozofije. Ali kada sam se preselio na glav10

peterson-mape-znacenja.indd 10

05.05.2022. 12:05:32

PREDGOVOR

ni kampus Sveučilišta u Alberti, taj je interes nestao. Učili su me da ljude motiviraju racionalne sile te da su ljudska vjerovanja i djelovanja uvjetovana ekonomskim pritiscima. To mi se objašnjenje nije činilo zadovoljavajućim. Nisam mogao vjerovati (a ni sada ne vjerujem) da stvari – primjerice „prirodni resursi“ – imaju intrinsičnu i samorazumljivu vrijednost. Ako je tako, vrijednost stvarî morala bi biti društveno ili kulturno (možda čak individualno) određena. Takvo sam stajalište smatrao moralnim – posljedicom moralne ﬁlozoﬁje koju je usvojilo društvo, kultura ili osoba. Ono što ljudi drže vrijednim, ekonomski gledano, samo je odraz onoga za što vjeruju da je važno. To znači da prava motivacija mora ležati u domeni vrijednosti, odnosno morala. Politički znanstvenici s kojima sam studirao nisu to uviđali, ili to nisu smatrali relevantnim. Moji su vjerski stavovi, pogrešno oblikovani od početka, nestali u ranoj mladosti. Pouzdanje koje sam imao u socijalizam (odnosno u političku utopiju) iščezlo je kada sam shvatio da svijet nije tek ekonomsko područje. Vjera u ideologiju napustila me čim sam počeo uviđati kako je poistovjećivanje s ideologijom složen i tajanstven problem. Nisam mogao prihvatiti teorijska objašnjenja koja mi je nudilo moje odabrano područje studija i samim tim više nisam imao razlog nastaviti u započetom pravcu. Dovršio sam trogodišnji preddiplomski studij i napustio sveučilište. Sva moja uvjerenja – koja su, barem privremeno, unijela red u kaos moje egzistencije – pokazala su se iluzornima; ništa od toga više mi nije imalo smisla. Doživio sam brodolom; nisam više znao ni što činiti ni što misliti. No što je s drugima? Je li itko ikada na bilo koji prihvatljiv način razriješio probleme s kojima sam se ja suočavao? Uobičajeno ponašanje i stavovi mojih prijatelja i članova obitelji nisu nudili nikakvo rješenje. Nitko koga sam poznavao nije pokazivao ni više odlučnosti ni želje od mene. Njihova uvjerenja i način života doimali su se poput običnih krinki za česte sumnje i dubok nemir. U široj slici, a to me je još više zabrinjavalo, događalo se nešto doista ludo. Velike svjetske sile grozničavo su radile na izgradnji nuklearne sprave nezamislive razorne moći. Netko ili nešto kovao je užasavajuće planove. Zašto? Istovremeno, normalni (više-manje) i dobro prilagođeni ljudi i dalje su gledali svoja posla, kao da se baš ništa ne događa. Zašto nisu bili uznemireni? Nisu li obraćali pozornost? Nisam li ja? Moja zabrinutost zbog općega društvenog i političkog ludila i zla u svijetu – sublimirana na neko vrijeme očaranošću utopijskim socijalizmom i političkim smicalicama – vratila se, i to s osvetom. Hladni rat sve se više gurao u prvi plan moje svijesti. Kako je moglo doći do toga? 11

peterson-mape-znacenja.indd 11

05.05.2022. 12:05:32

MAPE ZNAČENJA

Povijest je obična ludnica, sve je u njoj izokrenuto; tko je vrlo pažljivo čita, malo što mu ostane neznano.

Nisam mogao shvatiti nuklearnu utrku: što bi uopće moglo biti vrijedno rizika da se sve uništi – ne samo sadašnjost, nego i prošlost i budućnost? Što može opravdati opasnost potpuna uništenja? Rješenje ni odgovore nisam imao, no barem sam problem dobio na dar. Vratio sam se na sveučilište i započeo studij psihologije. Pod vodstvom jednoga ekscentričnog gostujućeg profesora Sveučilišta u Alberti posjetio sam strogo čuvani zatvor u predgrađu Edmontona. Njegova je funkcija ondje bila pružati psihološku potporu osuđenicima. Zatvor je bio pun ubojica, silovatelja i pljačkaša. Prilikom prvoga posjeta, ako se dobro sjećam, smjestili su me u prostoriju pokraj teretane. Nosio sam dug, vunen ogrtač, nalik onima iz devetnaestoga stoljeća, koji sam kupio u Portugalu, te visoke kožne čizme. Psiholog koji me je doveo neočekivano je nestao, ostavivši me sama. Bio sam okružen vrlo neobičnim ljudima, od kojih su neki bili iznimno visoki, krupni i naizgled opaki. Jednoga sam posebno dobro upamtio. Bio je jako mišićav, a gola su mu prsa bila prekrivena tetovažama. Gadan mu se ožiljak pružao od ključne kosti do trbuha. Možda je imao operaciju srca. A možda je ožiljak bio od udarca sjekirom. Takva ozljeda zasigurno bi usmrtila manjega čovjeka – nekoga poput mene. Neki zatvorenici, koji nisu bili dobro odjeveni, nudili su mi svoju odjeću u zamjenu za moju. Nisam bio ni najmanje oduševljen ponudom, ali nisam znao ni kako ih odbiti. Sudbina mi se ipak smilovala, i to u liku niska, mršava, bradata muškarca. Prišao mi je, rekao da ga je psiholog poslao po mene te zamolio da ga slijedim. On je bio sam, a oko mene i mojega ogrtača naguralo se mnogo muškaraca (puno krupnijih i većih). Zato sam mu spremno povjerovao. Odveo me je kroz teretanu do zatvorskoga dvorišta, cijelo vrijeme govoreći o nečemu bezazlenom (ne sjećam se o čemu) tihim, razumnim glasom. Kako smo odmicali, povremeno sam se osvrtao i pogledavao uokolo. Napokon sam ugledao svoga profesora koji mi je prišao i pozvao me natrag. Ostavili smo bradatoga zatvorenika i zaputili se u privatni ured. Psiholog mi je rekao kako je naizgled bezazleni niski muškarac koji me je ispratio iz teretane hladnokrvno usmrtio dvojicu policajaca, nakon što ih je prisilio da sami iskopaju svoje grobove. Jedan od dvojice policajaca imao je malu djecu, zbog kojih je molio za svoj život dok si je kopao raku – tako je svjedočio sam ubojica. 12

peterson-mape-znacenja.indd 12

05.05.2022. 12:05:32

PREDGOVOR

To me doista prenerazilo. Dakako, čitao sam o takvim stvarima – ali nikada mi se nisu činile stvarnima. Nikada nisam susreo nekoga tko je doživio takvo što, čak ni izdaleka, a zasigurno nikada nisam susreo čovjeka koji je doista učinio nešto tako strašno. Kako je muškarac s kojim sam razgovarao – koji je naizgled bio tako normalan (i naizgled tako nevažan, neznatan) – mogao učiniti nešto tako užasno? Neki kolegiji koje sam pohađao održavali su se u velikim dvoranama, amﬁteatrima u kojima su studenti sjedili u redovima jedan ispod drugoga. Za vrijeme jednoga kolegija – zanimljivo, bio je to Uvod u kliničku psihologiju – iskusio sam povratnu kompulziju. Sjedio sam iza nekoga, slušao profesora i najednom sam osjetio silnu potrebu da vrh olovke zabodem u vrat osobi ispred sebe. Kakva grozna osoba može imati takav poriv? Ne ja. Nikada nisam bio agresivan. Većinu života bio sam mlađi i manji od svojih vršnjaka. Otprilike mjesec dana nakon onoga posjeta opet sam došao u zatvor. U međuvremenu su dvojica zatvorenika napala trećega, za kojega su sumnjali da je policijski doušnik. Držali su ga ili vezali te mu olovnom cijevi smrskali nogu. Ponovno sam bio zatečen, no ovoga puta probao sam drukčiji pristup. Pokušao sam zamisliti, doista zamisliti, kakav bih čovjek trebao biti da učinim nešto takvo. Danima sam se intenzivno time bavio i naposljetku došao do zastrašujuće spoznaje. Istinski užasan aspekt takva zvjerstva nije u tome što bi on za mene bio nemoguć ili nedostižan, kako sam naivno pretpostavio, nego u lakoći s kojom bih to zvjerstvo mogao počiniti. Ne razlikujem se mnogo od nasilnih zatvorenika – svakako ne kvalitativno. U stanju sam učiniti ono što su oni bili u stanju učiniti (iako to nisam učinio). To otkriće doista me je uznemirilo. Nisam bio osoba koja sam mislio da jesam. Ipak, začudo, potreba da nekoga ubodem kemijskom olovkom nestala je. Tumačeći stvar retrospektivno, rekao bih kako se taj bihevioralni nagon očitovao u eksplicitnom znanju – bio je preveden iz emocije i zamisli u konkretnu realizaciju – te više nije imao „razloga“ da postoji. „Nagon“ se jedino bio pojavio zbog pitanja na koje sam nastojao odgovoriti: „Kako ljudi mogu jedni drugima činiti grozne stvari?“ Mislio sam, dakako, na druge ljude – loše ljude – ali svejedno sam i dalje postavljao pitanje. Nisam imao razloga pretpostaviti da ću doći do predvidljiva ili meni beznačajna odgovora. U isto vrijeme nešto se neobično događalo s mojom sposobnošću komunikacije. Oduvijek sam uživao u raspravama, neovisno o temi. Doživljavao sam ih kao igru (što ni u kojem slučaju nije originalno). Najednom više nisam mogao razgovarati, točnije, nisam mogao podnijeti slušati sebe kako govorim. Čuo bih neki „glas“ u sebi, koji je komentirao moja mišljenja. Svaki put 13

peterson-mape-znacenja.indd 13

05.05.2022. 12:05:32

MAPE ZNAČENJA

kad bih nešto rekao, glas bi se javio – s nekom kritikom. Taj je glas usvojio ustaljen refren, iznesen ponešto dosadnim i suhoparnim tonom: Ne vjeruješ to. To nije istina. Ne vjeruješ to. To nije istina.

„Glas“ je jednako komentirao gotovo svaku rečenicu koju bih izgovorio. Nisam bio siguran što da mislim o tome. Znao sam da sam ja sam izvor tih komentara, ali to je samo pojačavalo moju zbunjenost. Koji dio sam ja: onaj koji govori ili onaj koji kritizira? Ako sam onaj koji govori, što je onda dio koji kritizira? A ako sam ja onaj koji kritizira, pa, kako je onda moguće da sve što govorim bude neistina? U svom neznanju i zbunjenosti odlučio sam eksperimentirati. Pokušao sam govoriti samo ono što bi moj unutarnji kritičar odobrio kao neosporno. To znači da sam doista morao slušati što govorim, da sam puno rjeđe govorio te da bih nerijetko zastajao usred rečenice i, posramljen, preformulirao misli. Ubrzo sam primijetio kako se sve manje uzrujavam i kako imam više samopouzdanja kada govorim samo ono na što mi „glas“ ne prigovara. Bilo mi je to veliko i trajno olakšanje. Moj se eksperiment pokazao uspješnim; ja sam bio dio koji kritizira. Ipak, trebalo mi je puno vremena da se pomirim s tim da su gotovo sve moje misli bile tlapnja, neistina – ili, u najmanju ruku, da nisu bile moje. Sve što sam „vjerovao“ bilo je ono za što sam mislio da zvuči dobro, zadivljujuće, vrijedno poštovanja, odvažno. No ništa od toga nije bilo moje – sve sam ukrao. Većinu sam tih stavova i misli preuzeo iz knjiga. Budući da sam ih „shvatio“, u apstraktnom smislu, pretpostavio sam da polažem pravo na njih – da ih mogu usvojiti kao vlastite: pretpostavio sam da su one ja. Glava mi je bila prepuna tuđih ideja; prepuna argumenata koje nisam mogao logički pobiti. Tada još nisam shvaćao da nepobitni argument nije nužno istinit, kao ni to da je poistovjećivanje s određenim idejama pravo koje treba zaslužiti. Otprilike u to vrijeme pročitao sam nešto od Carla Junga što mi je pomoglo shvatiti kroz što prolazim. Jung je formulirao koncept persone: maske kojom drugima predstavljamo svoju ličnost.3 Jung kaže da usvajajući takvu masku svatko od nas – uključujući i sve oko nas – može vjerovati da smo autentični. Jungovim riječima: „Kod analiziranja persone mi skidamo masku i otkrivamo da je ono što se naizgled doimalo individualnim, u dubini zapravo kolektivno; drugim riječima, ot14

peterson-mape-znacenja.indd 14

05.05.2022. 12:05:33

PREDGOVOR

krivamo da je persona samo maska kolektivne psihe. Persona u osnovi nije ništa stvarno: ona je kompromis između pojedinca i društva u pogledu onoga kakav bi čovjek trebao biti. Ona ima ime, stječe titule, obavlja određenu funkciju, ona je ovo ili ono. Sve je to u određenom smislu stvarno, ali u odnosu na suštinsku individualnost dotične osobe, stvarno je samo u sekundarnom smislu – to je tvorevina koja je plod kompromisa i u čijem stvaranju drugi nerijetko imaju većeg udjela nego sam pojedinac. Persona je privid ili, mogli bismo reći, dvodimenzionalna stvarnost.“4

I tako, unatoč svojoj verbalnoj sposobnosti, nisam bio stvaran. Bilo mi je to bolno priznati. Počeo sam sanjati uistinu nepodnošljive snove. Do toga trenutka, koliko pamtim, svi su moji snovi bili relativno jednolični; osim toga, nikada nisam imao osobito razvijenu sposobnost vizualne imaginacije. Pa ipak, moji su snovi postali tako zastrašujući i emocionalno iscrpljujući da sam se često bojao zaspati. Bili su stvarni. Nisam od njih mogao pobjeći niti sam ih mogao ignorirati. Uglavnom su se vrtjeli oko jedne teme: nuklearnoga rata, potpune devastacije – oko najgorih zala koje sam mogao, odnosno koje je nešto u meni moglo zamisliti. Moji su roditelji živjeli u običnoj kući na ranču, u susjedstvu koje je nastanjivala srednja klasa, u malom gradu u sjevernoj Alberti. Sjedio sam u zamračenom podrumu te kuće, u dnevnom boravku, i gledao televiziju sa svojom rođakinjom Diane, koja je uistinu – i na javi – bila najljepša žena koju sam ikada vidio. Spiker je iznenada prekinuo program. Slika i zvuk na televizoru poremetili su se, na zaslonu se pojavila statika. Diane je ustala i zaobišla televizor da provjeri strujni kabel. Čim ga je dodirnula, počela se grčiti, na usta joj je izbila pjena. Ukočila se od strujnoga udara. Jarki bljesak kroz mali prozor ispunio je cijeli podrum svjetlom. Potrčao sam uza stepenice. Kuće više nije bilo. Sve je u potpunosti nestalo, ostao je samo pod, koji je sada zapravo bio krov podruma. Nebo je bilo preplavljeno crvenim i narančastim plamenovima, od horizonta do horizonta. Ništa nije ostalo, barem koliko sam mogao vidjeti, osim što su, tu i tamo, poput kostura stršale crne ruševine: nije bilo kuća, drveća ni traga drugih ljudi ili bilo čega živoga. Cijeli grad i čitava okolica na ravnicama prerije – sve je bilo u potpunosti zbrisano s lica zemlje. Uto je počela padati prljava kiša, puna blata i prašine. Bio je to pravi povodanj. Prekrio je sve, zemlja se u tren prometnula u blato, sve je bilo mokro i bezizražajno, a nebo olovno i sivo. Uto se okupila nekolicina izbezumljenih, potresenih ljudi. Nosili su neoznačene konzerve hrane, bile su to nekakve kaše i povrće. Stajali su u blatu izgledajući iscrpljeno i rastrojeno. Došlo je i nekoliko pasa, koji su se začudo uspjeli spasiti sklonivši se ispod podrumskih stuba. Stajali su uspravno, na stražnjim nogama. Bili su mršavi, poput hrtova, sa šiljastim njuškama. Izgledali su kao kakva obredna bića – poput Anubisa u egipatskim grobnicama. Nosili su ta15

peterson-mape-znacenja.indd 15

05.05.2022. 12:05:33

MAPE ZNAČENJA

njure pune komada spržena mesa. Željeli su zamijeniti to meso za konzerve. Uzeo sam jedan tanjur. Nasred toga tanjura bila je okrugla kriška mesa, promjera deset centimetara, dva centimetra debela, grdo skuhana, masna, s kosti u sredini. Otkud takvo meso? Strašna mi je misao proletjela glavom. Otrčao sam u podrum k svojoj rođakinji. Psi su je bili raskomadali. Raskomadali su je i njezino su meso sada dijelili preživjelima.

Apokaliptičke snove takva emocionalnoga intenziteta sanjao sam dva ili tri puta tjedno u periodu od nešto više od godine dana, a za to sam vrijeme pohađao predavanja i radio – kao da se ništa neobično ne događa u mojoj glavi. Pa ipak se nešto događalo, nešto meni posve strano. Na dvije razine istodobno su se odvijali događaji koji su na mene utjecali. Na prvoj razini odvijale su se normalne, predvidljive, svakodnevne pojave, zajedničke meni i svima drugima. Druga je pak razina (svojstvena samo meni, kako sam tada mislio) bila ispunjena groznom imaginacijom i emocionalnim stanjima nepodnošljiva intenziteta. U to mi se vrijeme činilo da taj osebujni, subjektivni svijet – koji bi svatko normalan smatrao iluzornim – nekako leži iza, u pozadini svijeta koji svi poznaju i drže stvarnim. No što znači stvarno? Što sam iz veće blizine motrio stvari, to su mi bile teže shvatljive. Gdje se nalazi ono stvarno? Što je na dnu svega što jest? Osjećao sam da neću moći živjeti ne doznam li odgovore na ta pitanja. Moj interes za hladni rat prometnuo se u pravu opsesiju. O samoubilačkim i ubilačkim pripremama za rat razmišljao sam od trenutka kad bih ustao sve do odlaska u krevet, svake minute, svakoga dana. Kako je moglo doći do takva stanja? Tko je odgovoran? Sanjao sam da bježim od nečega, trčim preko parkirališta trgovačkoga centra. Trčim između parkiranih automobila, otvaram vrata jednoga, pužem preko prednjih sjedala, otvaram druga vrata, trčim do sljedećega automobila. Ušao sam unutra, ali vrata se odjednom zatvoriše. Našao sam se na mjestu suvozača. Automobil je počeo voziti, sam od sebe. Čuo sam grub glas koji je rekao: „Odavde nema izlaza.“ Našao sam se na putovanju na kojem nisam želio biti. Nisam bio vozač.

Postao sam vrlo depresivan i anksiozan. Imao sam suicidalne misli, nejasne i zbrkane, a više od svega želio sam da sve prestane. Želio sam leći na kauč i doslovce utonuti u njega, dok mi samo nos ne bi stršao, poput disaljke na površini vode. Moja mi je svijest, svjesnost, postajala neizdrživom. Jedne noći kasno sam se vratio sa studentske zabave, zgađen samim sobom i gnjevan. Uzeo sam platno i nekoliko boja. Skicirao sam grubu, surovu sliku raspetoga Krista – zasljepljujuću i mračnu – i kobru oko njegova gola struka, poput remena. Slika me je uznemirila – unatoč mojem agnosticiz16

peterson-mape-znacenja.indd 16

05.05.2022. 12:05:33

PREDGOVOR

mu, smatrao sam je bogohulnom. Nije mi doduše bilo jasno što bi trebala značiti niti zašto sam je nacrtao. Otkud mi nešto takvo, za ime svega?5 Već godinama nisam mario za religijske ideje. Sakrio sam tu sliku u ormar, ispod stare odjeće, i sjeo na pod prekriženih nogu. Pognuo sam glavu. U tom trenutku shvatio sam da ne razumijem uistinu ni sebe ni druge. Sve što sam ikada vjerovao o društvu i sebi samom pokazalo se lažnim; svijet je, čini se, poludio, a usto mi se u glavi događa nešto čudno i zastrašujuće. James Joyce rekao je: „Povijest – to je mȍra iz koje se pokušavam probuditi.“6 Za mene je povijest doslovce bila noćna mora. Više od svega u tom sam se trenutku želio probuditi i otjerati grozne snove koje sam sanjao. Od tada sam nastojao domisliti ljudsku sposobnost, moju sposobnost, za zlo – napose za zla povezana s vjerovanjima. Počeo sam pokušavajući dati nekakav smisao svojim snovima. Svakako ih nisam mogao ignorirati. Možda mi pokušavaju nešto reći? Nisam imao što izgubiti prihvaćajući tu mogućnost. Pročitao sam Freudovo Tumačenje snova i ta mi je knjiga doista bila korisna. Freud je tu temu u najmanju ruku uzimao ozbiljno, ali ja svoje noćne more nisam mogao pojmiti kao ispunjenje želja. Nadalje, činili su mi se u naravi više religijskim nego seksualnim. Znajući, otprilike, da se Jung osobito posvetio proučavanju mitova i religije, počeo sam čitati njegova djela. Akademici koje sam poznavao nisu puno držali do tih tekstova, ali njih snovi nisu posebno zanimali, a snovi koje sam sanjao mene su itekako zanimali. Bili su tako intenzivni da sam se bojao da će mi nanijeti ozbiljnu psihičku štetu. (Što mi je bila alternativa? Vjerovati da užas i bol koje mi nanose nisu stvarni?) Uglavnom nisam razumio što Jung želi reći. Izvodio je zaključke koje nisam mogao shvatiti, govorio je jezikom koji nisam mogao razumjeti. Ipak, tu i tamo, pojedina bi me njegova misao pogodila kao istinita. Primjerice, ovo opažanje: „Valja, doduše, priznati da arhetipski sadržaji kolektivnoga nesvjesnog često poprimaju groteskno-sablastan lik u snovima i utvarama. A na zastrašujuće noćne more ili napasne predodžbe strahotâ ni najracionalnija svijest nije neosjetljiva.“7

Drugi dio tvrdnje svakako sam mogao primijeniti na sebe, iako mi je prvi dio („arhetipski sadržaj kolektivnoga nesvjesnog“) ostao misteriozan i nejasan. Ipak, i to je bilo obećavajuće. Jung je barem ustvrdio da se ono što se meni događa može dogoditi. Osim toga, nudio je i neke naznake mogućega uzroka. Stoga sam nastavio čitati. Ubrzo sam naišao na sljedeću tezu, koja je 17

peterson-mape-znacenja.indd 17

05.05.2022. 12:05:33

MAPE ZNAČENJA

sadržavala potencijalno rješenje mojih problema, ili, u najmanju ruku, opis mjesta na kojem bih mogao potražiti takvo rješenje: „Psihološko objašnjenje... prikaza [u snovima i maštarijama], preko kojih se ne može prijeći neznanjem ili šutnjom, logički vodi u dubinu povijesti vjerske fenomenologije. Jer povijest religije u najširem smislu riječi (uključujući, dakle, mitologiju, folklor i primitivnu psihologiju) predstavlja riznicu arhetipskih oblika, iz koje liječnik može izvući korisne prispodobe i poučne usporedbe da bi se umirila i poučila teško pomućena svijest. Zapravo je prijeko potrebno smjestiti utvare, što su se kao nešto strano i opasno ispriječile ispred svijesti, u neku vrstu konteksta, kako bi se lakše pojmile. Iskustvo je pokazalo da je to najbolje činiti poredbenom mitološkom građom.“8

I doista, moji su strašni snovi nestali upravo zahvaljujući proučavanju „poredbene mitološke građe“. To mi je proučavanje, dakle, pribavilo lijek, ali pod cijenu potpune i nerijetko bolne preobrazbe: ono što sada vjerujem o svijetu – i u skladu s čime i djelujem – toliko se razlikuje od onoga što sam vjerovao u mlađoj dobi da slobodno mogu reći da je riječ o dvjema različitim osobama. Uvidio sam da vjerovanja doista oblikuju svijet, na vrlo stvaran način – da vjerovanja jesu svijet, i to ne samo u metaﬁzičkom smislu. Zbog toga otkrića ipak nisam postao moralni relativist: upravo suprotno. Postao sam uvjeren da u svijetu koji jest vjerovanje vlada red: postoje univerzalni moralni apsoluti (iako su tako strukturirani da je golem opseg različitih ljudskih mišljenja ujedno i moguć i koristan). Vjerujem da su pojedinci i društva koji zanemaruju te apsolute – bilo iz neznanja ili iz svjesna protivljenja – osuđeni na bijedu i, kad-tad, na propast. Shvatio sam da se značenja najdubljih slojeva sustava vjerovanjâ mogu iznijeti na sasvim razumljiv način – čak i za skeptika i za racionalista – te da se, tako razjašnjena, mogu doživjeti kao fascinantna, uzvišena i nužna. Shvatio sam zašto ljudi ratuju – na koji način želja za održavanjem, zaštitom i širenjem područja određenoga vjerovanja može potaknuti čak i najneshvatljivije čine kolektivne opresije i okrutnosti – te što se može učiniti da se ta sklonost ublaži, usprkos njezinoj univerzalnosti. I na koncu, shvatio sam da je jedan takav užasan aspekt života zapravo možda nužan preduvjet za život kao takav – te da, posljedično, takav preduvjet može biti i shvatljiv i prihvatljiv. Nadam se da ću čitatelje ove knjige uspjeti dovesti do istih zaključaka, pritom ne tražeći od njih da odbace kritičko rasuđivanje – osim možda na 18

peterson-mape-znacenja.indd 18

05.05.2022. 12:05:33

PREDGOVOR

samu početku, što je nužno da bi se uopće upoznali s mojim argumentima i razmotrili ih. Te argumente možemo sažeti ovako: Svijet opravdano možemo smatrati mjestom za stvari i područjem djelovanja. Svijet kao mjesto za razne stvari opisujemo formalnom znanstvenom metodom. S druge strane, narativne metode – mit, književnost i drama – oslikavaju svijet kao područje djelovanja. Ta dva oblika predočavanja svijeta nepotrebno smo suprotstavili jer još uvijek nemamo jasnu predodžbu o njihovim domenama. Domena prvoga jest „objektivni svijet“ – ono što jest, sa stanovišta intersubjektivne percepcije. Domena potonjega jest „svijet vrijednosti“ – ono što jest i što bi trebalo biti sa stanovišta emocija i djelovanja. Svijet kao područje djelovanja u osnovi se sastoji od tri konstitutivna elementa koja obično dolaze do izražaja u tipičnim obrascima metaforičkoga prikazivanja. Prvi je element neistraženo područje – Velika majka, priroda, stvaralačka i destruktivna, ishodište i krajnje počivalište svih determiniranih stvari. Drugi je element istraženo područje – Veliki otac, kultura, zaštitnik i tiranin, akumulirana predačka mudrost. Treći je element proces koji posreduje između neistraženoga i istraženog područja – Božanski sin, arhetipski pojedinac, stvaralačka riječ koja istražuje i osvetoljubivi protivnik. Mi smo prilagođeni tom svijetu božanskih likova, jednako kao što smo prilagođeni i objektivnom svijetu. Ta činjenica znači da je naš životni prostor ujedno i područje djelovanja i mjesto stvarî. Nezaštićeno izlaganje neistraženom području budi strah. Od takva straha pojedinca štiti ritualno oponašanje Velikoga oca – posljedica usvajanja grupnoga identiteta koje omeđuje značenje stvari i uvodi predvidljivost u društvene interakcije. Ipak, kad poistovjećivanje s grupom postane apsolutno – kada sve mora biti kontrolirano, kada ono nepoznato više ne smije postojati – onda više ne može dolaziti do izražaja stvaralački istraživački proces koji obnavlja grupu. To ograničavanje sposobnosti prilagodbe silno povećava vjerojatnost društvene agresije. Odbijanje nepoznatoga ravno je „poistovjećivanju s đavlom“, mitološkim protivnikom i vječnim rivalom junaku koji stvara svijet i istražuje ga. To odbijanje i poistovjećivanje posljedica je luciferskoga ponosa koji kaže: ja znam sve što treba znati. Taj je ponos totalitarno pretpostavljanje vlastitoga sveznanja – razum si prisvaja „Božje mjesto“ – a to u pojedincu i u društvu nužno dovodi do stanja koje se ne razlikuje od pakla. Taj pakao raste zato što stvaralačko istraživanje – koje nije moguće bez (ponizna) priznavanja nepoznatoga – sačinjava proces koji gradi i održava zaštitnu strukturu prilagodbe koja životu daje glavninu njegova prihvatljivoga značenja. „Poistovjećivanje s đavlom“ povećava opasnosti svojstvene poistovjećivanju s grupom, koje već i samo po sebi teži patološkom gušenju. Vjernost osobnom interesu – subjektivnom smislu – može poslužiti kao protuotrov silnu iskušenju u koje nas neprestano dovodi mogućnost nijekanja anomalije. Osobni interes – subjektivni smisao – otkriva se na sjecištu istraženoga i neistraženog područja i pokazatelj je sudjelovanja u procesu koji osigurava kontinuiranu i zdravu osobnu i društvenu adaptaciju. Posvećenost osobnom interesu ekvivalentna je poistovjećivanju s arhetipskim junakom – „spasiteljem“ – koji, suočen sa smrću, te usprkos pritisku skupine da se prilagodi, zadržava povezanost sa stvaralačkom riječi. Poistovjećivanje s junakom pomaže smanjiti nepodnošljivu motivacijsku valenciju nepoznatoga; usto pojedincu pribavlja stanovište koje istovremeno i transcendira i održava grupu.

peterson-mape-znacenja.indd 19

05.05.2022. 12:05:33

MAPE ZNAČENJA

Slični sažetci prethode svakom poglavlju (i potpoglavlju). Kad se čitaju kao cjelina, tvore cjelovit, iako komprimiran prikaz knjige. Prvo treba pročitati te sažetke, odmah nakon predgovora. Na taj će vam način cjelovita argumentacija koju u njima nudim pomoći u razumijevanju pojedinih dijelova.

peterson-mape-znacenja.indd 20

05.05.2022. 12:05:33

M A P E I S KU S T VA Objekt i značenje

vijet opravdano možemo smatrati područjem djelovanja i mjestom za stvari. Prvi način tumačenja – koji je iskonskiji i teže shvatljiv – svoj izričaj nalazi u umjetnosti ili humanistici, u obredu, drami, književnosti i mitologiji. Svijet kao područje djelovanja jest mjesto vrijednosti, mjesto na kojem sve stvari imaju značenje. To značenje, koje se oblikuje zbog društvenih interakcija, podrazumijeva djelovanje, odnosno – na višoj razini analize – konfiguraciju interpretativne sheme koja potiče ili vodi djelovanje. Drugi način tumačenja – svijet kao mjesto stvari – svoj formalni izričaj nalazi u znanstvenim metodama i teorijama. Znanost omogućava uvijek sve preciznije određivanje univerzalno provjerljivih svojstava stvarî, kao i učinkovitu upotrebu precizno određenih stvari kao oruđa (onda kada se, primjenom osnovnijih narativnih procesa, odredi njihova točna upotreba). Cjelovitu sliku svijeta ne možemo dobiti bez oba načina interpretacije. Činjenica da je jedan način redovito suprotstavljen drugom znači samo to da se još uvijek nedovoljno razlučuju njihove pripadajuće domene. Zagovornici mitološkoga pogleda na svijet skloni su smatrati da tvrdnje njihovih vjerovanja u potpunosti odgovaraju empirijskim „činjenicama“, unatoč tomu što su te iste tvrdnje najčešće formulirane davno prije pojave ideje objektivne stvarnosti. Oni koji, s druge strane, prihvaćaju znanstvenu perspektivu – koji drže da ta perspektiva jest, ili da bi mogla biti, potpuna – zaboravljaju da nepremostiv jaz još uvijek dijeli ono što jest od onoga što bi trebalo biti.

Trebamo znati četiri stvari: što postoji, što činiti s onim što postoji, znati da postoji razlika između znati što postoji i znati što činiti s onim što postoji te u čemu se sastoji ta razlika.

Istražiti nešto, „otkriti što je to“ – u prvom redu znači otkriti važnost te stvari za motorički učinak unutar određenoga socijalnog konteksta; konkretnije, 21

peterson-mape-znacenja.indd 21

05.05.2022. 12:05:33

MAPE ZNAČENJA

to znači precizno odrediti njezinu objektivnu osjetilnu, odnosno materijalnu narav. To je znanje u osnovnom smislu – i često je to dostatno znanje. Zamislite djevojčicu koja tumara uokolo, u fazi inicijalnoga, probnog istraživanja, kako se propinje da dohvati krhku i vrijednu staklenu skulpturu na polici. Promatra joj boju, vidi da sjaji, osjeća da je glatka i hladna na dodir. Uto dođe njezina majka, uhvati je za ruku i kaže da nikada više ne smije dirati taj predmet. Djevojčica je u tom trenutku naučila niz važnih stvari o toj skulpturi. Utvrdila je, dakako, njezina osjetilna svojstva. No, još važnije, zaključila je da ta skulptura, pristupi li joj se na pogrešan način, može biti opasna (barem u majčinoj prisutnosti); naučila je i da je sama skulptura vrednija od njezina nagona za istraživanjem – barem majci. Djevojčica je taj predmet upoznala s empirijskoga gledišta, ali je u isto vrijeme nešto naučila o njegovu društveno-kulturno utvrđenom statusu. Empirijski predmet može se poistovjetiti s ukupnošću osjetilnih svojstava koja su tom predmetu svojstvena. Status predmeta, naprotiv, čini njegovo značenje – utjecaj koji taj predmet ima na ponašanje. Sve s čim se dijete susreće ima tu dvojnu narav, a dijete to doživljava kao jedinstvenu cjelinu. Sve jest nešto i sve znači nešto – a razlika između biti i značenja nije nužno jasna. Značenje nečega, nekoga predmeta – koje se određuje istraživanjem provedenim u njegovoj blizini – po naravi stvari teži poistovjećenju sa samim tim predmetom. Ipak je taj predmet uzrok, odnosno stimulus koji „potiče“ istraživačku aktivnost. Za ljude koji se ponašaju prirodno, kao djeca, ono što određeni predmet znači u većoj je ili manjoj mjeri nerazlučiv dio toga predmeta, dio njegove čarolije. Ta je čarolija, dakako, plod speciﬁčna kulturnoga i intrapsihičkoga značenja te stvari, a ne njezinih objektivno utvrdivih osjetilnih obilježja. Svi će razumjeti kad dijete, primjerice, kaže: „Vidio sam strašna čovjeka“; djetetov je opis neposredan i konkretan, bez obzira na to što predmetu svoje percepcije pridaje obilježja koja su subjektivna i ovisna o kontekstu. Na kraju krajeva, teško je doista shvatiti subjektivni karakter straha i ne osjećati prijetnju kao dio „stvarnoga“ svijeta. Nagonsko pridijevanje značenja raznim pojavama i stvarima – odnosno nemogućnost razlučivanja između značenja predmeta i samoga tog predmeta – odlika je priče i mita, ali ne i znanstvenoga mišljenja. Priča precizno iznosi bit samoga iskustva. Razne stvari jesu strašne, ljudi jesu naporni, događaji jesu obećavajući, hrana jest ukusna, barem u okvirima našega osnovnog iskustva. Moderni um, iako smatra da je nadišao domenu magijskoga, beskrajno je sklon „iracionalnim“ (to jest motiviranim) reakcijama. Podlegnemo čaroliji iskustva svaki put kada svoju frustraciju, agresivnost, 22

peterson-mape-znacenja.indd 22

05.05.2022. 12:05:33

MAPE ISKUST VA

predanost ili strast pripišemo osobi ili situaciji koje smatramo vjerojatnim „uzročnicima“ toga negativnog osjećaja. Nikada nismo „objektivni“, čak ni u trenutcima najveće sabranosti (i dobro je što je tako). Vrlo se brzo uživimo u ﬁlm ili roman, i spremno i svjesno isključujemo nevjericu. Čak i protiv svoje volje, budemo očarani ili prestravljeni u prisutnosti relativno ugledne kulturne ličnosti (intelektualnoga idola, sportske zvijezde, glumca, političkoga vođe, pape, poznate ljepotice, pa čak i nadređene osobe s posla) – drugim riječima, u prisutnosti svakoga tko u dostatnoj mjeri utjelovljuje često samorazumljive vrijednosti i ideale kojima se vodimo i koji nas štite od nereda. Kao ni ljudima u srednjem vijeku, za takav nam dojam čak ne treba stvarna osoba. Dovoljna je i ikona. Plaćamo goleme iznose za odjeću ili predmete koje su nosile, upotrebljavale ili osmislile slavne ili ozloglašene osobe našega vremena.9 „Naravni“, predeksperimentalni, mitski um prvenstveno je zaokupljen značenjem – u osnovi, učinkom na djelovanje – a ne onim što je „objektivno“. Za one koji se još uvijek vode mitskom imaginacijom formalni objekt, kako ga poima moderna znanstveno usmjerena svijest, može predstavljati – pod uvjetom da ga uopće „vide“ – tek nevažnu ljusku, nešto što preostaje kada se tom predmetu oduzme sve što je uistinu zanimljivo. Istinsko značenje neke stvari predeksperimentalist uglavnom poima na osnovi osjetilnih svojstava, onako kako se ta stvar nadaje u subjektivnom doživljaju – u afektu, odnosno emocijama. I doista, u stvarnosti, znati što nešto jest znači znati o tomu dvije stvari: prvo, motivacijsku vrijednost te stvari; i drugo, njezina speciﬁčna osjetilna obilježja. Te dvije vrste znanja međusobno se razlikuju; štoviše, doživljaj i spoznaja prvoga nužno prethodi razvoju drugoga. Nešto prvo mora djelovati na naše emocije kako bi nam uopće privuklo pozornost u dovoljnoj mjeri da poželimo tu stvar istražiti i mapirati u skladu s njezinim osjetilnim svojstvima. Ta osjetilna svojstva – koja su veoma važna i eksperimentalistima i empiristima – imaju smisla samo utoliko ukoliko služe za određivanje konkretne afektivne ili bihevioralne važnosti. Moramo znati što je nešto, ne samo zato da bismo znali što je to, nego i zato da bismo vodili računa o značenju te stvari – kako bismo razumjeli što ona znači za naše ponašanje. Trebala su proći stoljeća stroge discipline i intelektualne, religijske, proto-znanstvene i znanstvene obuke kako bi nastao um koji je u stanju usredotočiti se na pojave koje još uvijek nisu (ili više nisu) neposredno, intrinzično opčinjavajuće, um koji ono stvarno poima kao različito od relevantnoga. Drugim riječima, moglo bi se reći kako iz znanosti, itekako posvećene ljudskom napretku, još uvijek nije nestao mit te da upravo taj ne posve beznačajni 23

peterson-mape-znacenja.indd 23

05.05.2022. 12:05:33

SADRŽAJ

PREDGOVOR

DESCENSUS AD INFEROS

MAPE ISKUSTVA

MAPE ZNAČENJA

NORMALNI I REVOLUCIONARNI ŽIVOT: DVIJE PROZAIČNE PRIČE Normalni život Revolucionarni život

NEUROPSIHOLOŠKA FUNKCIJA: PRIRODA UMA Valencija stvari i pojava Neistraženo područje: fenomenologija i neuropsihologija Istraživanje: fenomenologija i neuropsihologija Istraženo područje: fenomenologija i neuropsihologija

MITOLOŠKA PREDODŽBA: KONSTITUTIVNI ELEMENTI ISKUSTVA Uvod

Enuma eliš: sveobuhvatan primjer narativne kategorizacije Zmaj praiskonskoga kaosa Velika majka: slike nepoznatoga ili neistraženog područja Božanski sin: prikazi spoznavatelja, istraživačkoga procesa Veliki otac: slike poznatoga, odnosno istraženog područja 3.

UČENIŠTVO I INKULTURACIJA

48 55

58 69 77 92 126 127 147 179 191 222 234 265

637

peterson-mape-znacenja.indd 637

05.05.2022. 12:06:53

SADRŽAJ

POJAVA ANOMALIJE

285

UVOD: PARADIGMATSKA STRUKTURA POZNATOGA POJEDINI OBLICI ANOMALIJE: ČUDNO, STRANAC, STRANA IDEJA

286

I REVOLUCIONARNI JUNAK

299

Čudno Stranac Strana ideja Revolucionarni junak

300 303 306 330

USPON AUTOREFERENCIJALNOSTI I TRAJNA KONTAMINIRANOST ANOMALIJE

SMRĆU

343

BRAĆA-NEPRIJATELJI

371

UVOD: JUNAK I NJEGOV PROTIVNIK PROTIVNIK: NJEGOVA POJAVA, RAZVOJ I PREDOČAVANJE Protivnik na djelu: dobrovoljna degradacija mape značenja Protivnik na djelu: alegorija dvadesetoga stoljeća JUNAČKA PRILAGODBA: DOBROVOLJNA REKONSTRUKCIJA MAPE ZNAČENJA Kreativna bolest i junak Alkemijski postupak i kamen mudraca „Materijalni svijet“ kao drevno „mjesto nepoznatoga“ Epizodno predočavanje u srednjovjekovnom kršćanstvu Prima materia Kralj reda Kraljica kaosa Putovanje Konjunkcija ZAKLJUČAK: BOŽANSTVENOST INTERESA Uvod Božanstvenost interesa

372

Ilustracije Bilješke Bibliograﬁja Kazalo

376 390 410 438 440 472 480 492 500 504 506 509 517 525 526 536 553 557 599 611

638

peterson-mape-znacenja.indd 638

05.05.2022. 12:06:53

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Graﬁčka priprema: Durieux d.o.o., Zagreb Tisak: Grafotisak d.o.o., Grude Tiskano u svibnju 2022.

peterson-mape-znacenja.indd 639

05.05.2022. 12:06:53

JO R DA N B . PETER SON

JOR DA N B . PETER SON

MAPE ZNAČENJA ARHITEKTURA VJ EROVAN JA

Montreal Gazette

MAPE ZNAČENJA ARHITEK TUR A VJEROVANJA

ISBN 978-953-235-758-5

VERBUM 389 kn

www.verbum.hr

VERBUM