Issuu

Jacques Philippe

Mali put pouzdanja i ljubavi S Malom Terezijom k radosnu i ispunjenu Ĺživotu

VERBUM

Jacques Philippe MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

Jacques Philippe

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI S Malom Terezijom k radosnu i ispunjenu Å¾ivotu

VERBUM

Biblioteka:

Fides 94. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: La voie de la conﬁance et de l’amour © Éditions des Béatitudes, S.O.C., 2011. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-698-4599-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171108026

Moj put je put pouzdanja i ljubavi. sv. Mala Terezija, iz pisma ocu Roullandu1

P 226

UVOD

Ova knjiga sadrži predavanja koja sam održao na duhovnoj obnovi u jednoj župi u blizini Madrida povodom liturgijskoga spomendana svete Terezije iz Lisieuxa prvoga vikenda mjeseca listopada 2010. Želio sam izložiti bitni sadržaj poruke te mlade redovnice koja je umrla s 24 godine i koju je Ivan Pavao II. 1997. g. proglasio crkvenom naučiteljicom. Želio sam objasniti u čemu se sastoji taj „mali, posve novi put“ ili „put pouzdanja i ljubavi“2, što ga je Terezija otkrila i živjela, a zatim prenosila novakinjama za koje je bila odgovorna u karmelu u Lisieuxu. Predosjećala je da Bog želi da taj nauk iziđe iz njezina uskoga kruga i objavi se krhkim i slabašnim ljudima, mnoštvu „malenih duša“, kako bi ih uzdignuo sve do najviših vrhunaca ljubavi.3 Kratko prije smrti Terezija je slutila da je čeka golema postumna zadaća: „Osjećam da se približava odmor… Ali još više osjećam da moje poslanje tek počinje, poslanje da ljudi uzljube Boga kao što ga ja ljubim, poslanje da prenesem svoj mali put dušama. Ako dragi Bog usliši moje želje, živjet ću svoje Nebo na 2

Terezija rabi i izraz „put jednostavna pouzdanja puna ljubavi“. P 261 Vidi kraj B.

UVOD

zemlji sve do konca svijeta. Da, želim provesti svoje Nebo čineći dobro na zemlji…“4 Čudesno širenje Terezijina nauka koje se nastavlja i danas pokazuje da ta želja mlade karmelićanke nije bila nikakva tlapnja, nego da je bila usklađena s mudrošću Oca koji svoje tajne sakriva od mudrih i umnih, a objavljuje malenima (usp. Lk 10,21) te da na ovome području, kao i na mnogim drugima, Bog „nadilazi njezina očekivanja“5. Nisam mislio da će šest predavanja što sam ih održao toga vikenda u Madridu izići u obliku knjige, no mnogi su to tražili. Budući da se nisam mogao temeljito posvetiti obradi teksta, uzeo sam snimke, ponešto uredio stil, pojasnio ili dopunio neke točke te dodao korisne reference i navode. Ishod sigurno nije savršen, stil je više govorni nego pisani, puno je ponavljanja i digresija. Kakav bio da bio, sigurno će nekima pomoći i potaknuti ih da bolje upoznaju poruku mlade karmelićanke iz Lisieuxa koja je, po mojemu mišljenju, od bitne važnosti za Crkvu i za današnje društvo. U krhku i ranjenu društvu kao što je naše, u kojemu Duh Sveti usprkos svemu kršćane poziva na svetost i na življenje evanđelja u punini, mislim da nema boljega puta od puta pouzdanja i ljubavi, što nam ga nudi svetica iz Lisieuxa. Ovi će nam tekstovi biti od najveće koristi ako s njima obavimo osobnu duhovnu obnovu – što je i bila prvobitna nakana ovih predavanja. Možemo 4 5

CJ, 17. srpnja 1897. C, 3 r.

UVOD

im, primjerice, posvetiti tjedan dana, svakoga dana čitati po jedno poglavlje, uzeti si vremena za razmatranje, vraćati se u molitvi na navedene tekstove, pitati se na koji način oni osvjetljuju naš konkretni život i na što nas Bog po njima poziva.

P R V O P O G L AV L J E

Posve novi put

Glavna tema o kojoj ću govoriti jest pouzdanje u Boga. Živimo u svijetu u kojemu nije lako živjeti. Iz mnogih razloga pritišću nas teške brige. Zato je važno rasti u pouzdanju i moliti Duha Svetoga za snagu vjere kako bismo se u ovome vremenu mogli suočiti sa svime što je pred nama. Kada govorim o ovoj temi, osjećam da Bog želi podignuti novi narod ispunjen snagom Duha Svetoga, narod koji će donositi obilne plodove njemu na slavu i naviještati evanđelje na dobro cijeloga čovječanstva. To je narod malenih i siromašnih. Istinska Božja snaga ne pokazuje se u ljudskoj jakosti ni u tjelesnim, duševnim i intelektualnim sposobnostima, iako sve to ima svoju vrijednost. To je snaga koja se po riječima svetoga Pavla (2 Kor 12,9) iskazuje u ljudskoj slabosti. Dok budemo čitali ove stranice, dopustimo toj snazi da ispuni našu malenost, naše siromaštvo i našu slabost kako bismo postali snažni u vjeri i pouzdanju. Crkva prolazi kroz teška vremena. Poteškoće nisu iste u Francuskoj, Španjolskoj ili Pakistanu, no svi mi vodimo duhovnu borbu. Bog nam možda više no ikada želi dati svojega Duha koji nam priskače u pomoć u našoj slabosti, kako to lijepo kaže Poslanica Rimljanima (Rim 8,26). On nas uči moliti, uvodi nas u ispravan odnos s Bogom, uči nas vjerovati, nadati se, ljubiti. Uvjeren sam da Bog u našim srcima želi učiniti lijepe stvari. Ako uzmemo vremena i ove stra13

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

nice čitamo u molitvi, ako nam je srce otvoreno za Božju riječ, Bog će u nama činiti čudesa. Ova se knjiga sastoji od dva dijela. U prvome ću tumačiti neke tekstove Terezije iz Lisieuxa koja je primila posebnu milost i može nam pomoći živjeti u pouzdanju, poput male djece. Govorit ću, dakle, o nekim Terezijinim slutnjama koje su neizrecivo dragocjene za nas danas. Drugi dio, nešto kraći, opisuje kako se to pouzdanje može živjeti u poteškoćama i životnim kušnjama. Lako je imati pouzdanja kada sve ide glatko, no kada stvari krenu po zlu, to je već druga priča! Ipak, trebamo se vježbati u pouzdanju. Vidjet ćemo kako se to radi i nadam se da ću to prikazati na posve konkretan način. Terezija iz Lisieuxa – „Mala Terezija“ – možda je manje poznata od „velike Terezije“ – Terezije Avilske – ali je dostojna kći slavne reformatorice karmela. Njezina je duhovna poruka vrlo aktualna, od životne važnosti za današnji svijet. Nju, koja nikada nije studirala teologiju, papa Ivan Pavao II. proglasio je crkvenom naučiteljicom 19. listopada 1997., uz stotu obljetnicu njezine smrti.6 To je bilo najavljeno tijekom Svjetskoga dana mladih u Parizu, gdje su se tom prigodom nalazile Terezijine relikvije. To znači da Crkva sve nas, napose mlade, najslužbenijim mogućim putem poziva da uđemo u njezinu školu. Ne mislim podrobno opisivati njezin život, predugo bi trajalo. Djetinjstvo je provela u Alençonu, zatim u Lisieuxu, i znamo da se napatila. U dobi od 6

Uz Tereziju Avilsku i Katarinu Sijensku Terezija iz Lisieuxa treća je i najmlađa žena crkvena naučiteljica.

POSVE NOVI PUT

samo četiri godine ostala je bez mame7 (koja je umrla od karcinoma dojke), što ju je duboko potreslo. Na taj se gubitak nadovezao cijeli niz gubitaka koji su uslijedili tako da je s deset godina teško oboljela. Ozdravio ju je osmijeh Blažene Djevice Marije. Kušnje kroz koje je Terezija prolazila nisu je spriječile da raste u velikoj vjeri i dubokoj ljubavi prema Bogu. Svjedoči da je s četrnaest godina, u božićnoj noći 1886., ozdravila od svoje preosjetljivosti i pronašla nutarnju snagu po kojoj je, slijedeći svoju želju, sa samo petnaest godina ušla u karmel. Umrla je od tuberkuloze veoma mlada, sa samo 24 godine, 30. rujna 1897. Poslije njezine smrti, prema običaju u karmelu, objavljena je „posmrtna bilješka“ koja se sastoji od Terezijinih autobiografskih uspomena (koje je pisala na zahtjev svojih poglavarica) pod nazivom Povijest jedne duše. Posve neočekivano, ta je knjiga doživjela nevjerojatan uspjeh i brzo se proširila cijelim svijetom jer je doista taknula ljudska srca. Terezija je postala poznata jer su po njezinu zagovoru bile uslišane nebrojene molitve. Primjerice, tijekom Prvoga svjetskog rata, prije njezine kanonizacije (što se dogodilo tek 1925.), mnogi su ljudi – među njima i vojnici – po njezinu zagovoru bili milosno zaštićeni. Jedan od mojih ujaka, misionar među Eskimima na kanadskomu dalekom sjeveru, pričao mi je da 7

Terezijini roditelji Louis i Zélie Martin beatiﬁcirani su 19. listopada 2008. (Papa Franjo proglasio ih je svetima 18. ožujka 2015., nap. ur.) Imali su devetero djece od kojih je četvero umrlo u ranomu djetinjstvu. Preživjele su samo kćeri, od kojih je Terezija najmlađa. Četiri su ušle u Karmel u Lisieuxu (Pauline, Marie, Thérèse i Céline) dok je Leonija stupila u samostan Sestara od Pohođenja u Caenu.

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

je njihova misija bila posvemašnji promašaj. Htjeli su odustati, kada je biskup koji je bio zadužen za tu misiju otputovao u Lisieux, donio nešto zemlje s Terezijina groba i prosuo je po kanadskomu tlu. Od toga su se trenutka počela događati brojna obraćenja. Takvih je primjera na tisuće, pun ih je karmelski arhiv. Terezija je ubrzo postala veoma popularna. Njezine kipove nalazimo na Novomu Zelandu, u Brazilu, u udaljenim predjelima Kine… Kanonizirao ju je 17. svibnja 1925. papa Pio IX. pred petsto tisuća vjernika, a što je još neobičnije, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom. To znači da je Crkva prosudila da nam ona danas može pomoći razumjeti i živjeti poruku evanđelja. Nekima se njezin stil ne sviđa, to je stil 19. stoljeća, no njezini tekstovi zrače nevjerojatnom istinom i snagom. Ivan Pavao II. rekao je da nam Terezija pomaže iznova otkriti samo srce evanđelja – nježnost Boga Oca – i kako da pred Bogom postanemo poput male djece. „Možemo ustvrditi da je Terezija iz Lisieuxa po Duhu Svetomu ljudima našega vremena otkrila temeljno otajstvo i stvarnost evanđelja: činjenicu da smo doista primili ‘Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče!’ (Rim 8,15). ‘Mali put’ je put ‘svetoga djetinjstva’. Na tomu putu nalazimo nešto jedinstveno, genij svete Male Terezije, kao i potvrdu i obnovu temeljne i sveopće istine da je Bog naš Otac i da smo mi njegova djeca.“8 8

Homilija od 2. lipnja 1980. u Lisieuxu

POSVE NOVI PUT

Evanđelje nam donosi ove veoma snažne Isusove riječi: ako se ne obratite, ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.9 To znači da je nužno potrebno iznutra se preobraziti i postati „malen poput djeteta“. Što to znači i kako se to konkretno radi – upravo to nas na jednostavan i briljantan način uči Terezija i zato je proglašena crkvenom naučiteljicom. U ovoj knjizi želim o tim temama razmišljati na jednostavan način koji nam može biti koristan u svakodnevnomu životu jer ćemo otkriti evanđelje kao radosnu vijest. Evanđelje nije zakon koji nas tare. Može nam se dogoditi da padnemo u napast i mislimo da ljudi koji nisu kršćani mogu mirno živjeti i raditi što hoće dok se mi moramo držati cijeloga niza zapovijedi! To je vrlo površno gledanje na stvari. Osobno uvijek pazim na to da evanđelje predstavljam kao dobru, radosnu vijest, koja nam srce ispunja radošću i utjehom. Isusov je nauk zahtjevan, to je istina, ali nam Terezija pomaže u njemu otkrivati istinski radosnu vijest. Evanđelje nam, naime, objavljuje Božju nježnost, Božje milosrđe prema svakomu njegovu djetetu, kao i životne zakone koji nas vode sreći.10 9 10

Usp. Mt 18,3. Vidi pismo ocu Roullandu, P 226: „Kada čitam neke duhovne traktate u kojima je savršenstvo okruženo tisućama prepreka i obavijeno mnoštvom iluzija, moja se jadna mala duša brzo umori pa zatvaram mudru knjigu od koje me boli glava i suši srce te uzimam Sveto pismo. Tada mi sve izgleda svijetlo, jedna jedina riječ mojoj duši otkriva beskrajne obzore, savršenstvo se doima laganim, vidim da je dovoljno priznati svoje ništavilo i prepustiti se poput djeteta u ruke Dobroga

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

Srž se kršćanskoga života sastoji u tome da sa zahvalnošću prihvatimo Božju nježnost i dobrotu, kao i objavu njegove milosrdne ljubavi, te da dopustimo da nas ta ljubav iznutra preobražava. Počeo bih s jednim Terezijinim tekstom iz njezine autobiograﬁje u kojemu opisuje svoju glavnu duhovnu intuiciju, otkriće onoga što naziva „malim putem“. Terezija je bila duboko svjesna da je naslutila istinu evanđelja, što je željela prenijeti i drugima. To je činila u karmelu u krugu sestara s kojima je bila bliska, napose među novakinjama koje joj je poglavarica povjerila. To je prenošenje za njezina života bilo vrlo ograničeno, ali se poslije njezine smrti njezin nauk proširio nevjerojatnom brzinom. Neposredno prije smrti izgovorila je ove riječi, koje su nam dobro poznate: „Provest ću svoje Nebo čineći dobro na zemlji.“11 Ona to čini i danas, ona to čini i za svakoga od nas ako je zamolimo da nas nauči svojemu malom putu, da nas nauči ljubiti dragoga Boga kao što ga je ona ljubila. Što je, dakle, taj mali put? To je duhovni put kojim je prošla Terezija, autentičan put svetosti koji je svima dostupan, koji nikoga neće obeshrabriti, čak ni one najmanje, najsiromašnije, najgrešnije; takav je da svatko može otkriti put života, put obraćenja koji je njemu dostupan. Terezija na taj način anticipira Drugi vatikanski sabor koji snažno naglašava

Boga. Ostavljam velikim dušama i pametnim glavama lijepe knjige koje nisam u stanju razumjeti, a još manje primijeniti, i radujem se što sam malena, jer će samo djeca i oni koji su njima nalik biti primljeni na nebesku gozbu.“ CJ, 17. srpnja 1897.

POSVE NOVI PUT

da svetost nije ništa izvanredno, da je to poziv upućen svim kršćanima, poziv iz kojega nitko ne smije biti isključen. Čak i najkrhkiji i najjadniji ljudi mogu odgovoriti na poziv na svetost. U svojim spisima Terezija svoj mali put naziva različitim imenima. Često govori o „malome putu“, što smo vidjeli u navedenomu tekstu. Govori i o „putu pouzdanja i ljubavi“ ili o „putu jednostavna pouzdanja puna ljubavi“.12 Pročitat ćemo i protumačiti ulomak iz njezine autobiograﬁje u kojemu govori kako je otkrila taj put. Do toga je otkrića došlo postupno. Tekst koji ćemo proučiti sažima bitnu dinamiku toga duhovnog iskustva. Nalazi se u Rukopisu C13 koji je napisan 1897. godine, godine Terezijine smrti. Terezija piše osobi koja je u tomu trenutku njezina poglavarica, majci Mariji od Gonzage koja je Tereziji (na poticaj njezine starije sestre) dopustila nastaviti pisati svoje uspomene, ali tako da rukopis bude upućen njoj osobno. Evo toga ulomka: „Majko, znate da sam oduvijek željela biti svetom, ali jao!, kad god sam se uspoređivala sa svecima, uvijek sam morala ustanoviti da je razlika između njih i mene poput razlike između planine čiji se vrhunac gubi u nebesima i neznatna zrnca pijeska pod nogama prolaznika. Umjesto da se obeshrabrim, rekla sam sebi: Dragi nam Bog 12 13

P 261 C, 2 v.

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

ne može nadahnuti neostvarive želje, što znači da usprkos svojoj malenosti mogu težiti za svetošću. Ne mogu se učiniti većom nego što jesam, moram se podnositi takvom kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima, no želim naći način da dođem u Nebo malenim, izravnim i kratkim putem, malenim i posve novim putem. Živimo u stoljeću izuma. Više se ne trebamo penjati stubama. Kod bogatih ljudi dizalo sjajno zamjenjuje stubište. Želim naći dizalo koje će me podignuti do Isusa jer sam premalena da se penjem strmim stubištem savršenstva. U svetim sam knjigama tražila to dizalo, predmet moje čežnje, i pročitala riječi koje izlaze iz usta Vječne Mudrosti: Ako je netko posve malen, neka dođe k meni. Došla sam predosjećajući da sam našla ono što sam tražila. Željela sam znati, o, moj Bože, što ćeš učiniti malenome koji odgovori na tvoj poziv i nastavila tražiti i evo što sam otkrila: Kao što majka miluje svoje dijete, ja ću vas utješiti, nosit ću vas na grudima i njihati na svojemu krilu! Ah, moju dušu nikada nisu obradovale nježnije, skladnije riječi! Dizalo koje će me podignuti sve do Neba tvoje su ruke, o, Isuse! Zato ne moram rasti, naprotiv, moram ostati malenom i to postajati sve više i više. O, moj Bože, nadišao si sva moja očekivanja i želim pjevati o tvojemu milosrđu!“ Rečenicu po rečenicu tumačit ćemo ovaj tekst tako bogat sadržajem. Terezija počinje ovim riječima: „Oduvijek sam željela biti svetom.“ To je istina. Te20

POSVE NOVI PUT

rezija je od djetinjstva željela postati svetom. Jednom prigodom (već je bila u karmelu) šokirala je jednoga od svojih ispovjednika, jednoga isusovca, kada mu je rekla: „Želim postati velikom sveticom poput Terezije Avilske!“ Dobri je svećenik smatrao da te riječi otkrivaju svojevrsnu oholost i rekao joj neka se zadovolji time da bude dobra redovnica. No ono što je on smatrao nadutošću zapravo je bila Terezijina želja da u punini odgovori na poziv Evanđelja („Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“, Mt 5,48), želja koja se temelji na uvjerenju da Bog nikada ne traži nemoguće. I vidimo da je imala pravo! No važno je razumjeti kako je do toga došla… Terezija je željela postati sveticom, ne iz častoljublja ili taštine, nego da bi ljubila Boga koliko ga se samo može ljubiti, što je posve u skladu s Evanđeljem. Željela je isto tako biti korisna Crkvi i osjećala je da to može postići samo ako svim snagama kroči prema svetosti. Ali… uvijek postoji „ali“! „Ali jao, kad god sam se uspoređivala sa svecima, uvijek sam morala ustanoviti da je razlika između njih i mene poput razlike između planine čiji se vrhunac gubi u nebesima i neznatna zrnca pijeska pod nogama prolaznika.“ Terezija je brzo uvidjela da želi nemoguće. Usprkos dobroj volji i žarkoj želji nailazila je na svoje granice i imala osjećaj da je željena svetost nedostupna, da je ta želja neostvariva, da je razlika između njezina ideala svetosti i onoga što konkretno može učiniti poput razlike između visoke planine i zrnca pijeska 21

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

na tlu. Treba podsjetiti da se krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada je živjela naša karmelićanka, mislilo da je svetost nešto izvanredno, prepuno herojskih djela, izvanrednih milosti itd. Činilo joj se da postoji nepremostiv jaz između te slike i onoga što je svakodnevno živjela. Njezine riječi treba shvatiti vrlo ozbiljno. Za nju je to doista bio problem i nema sumnje da je proživljavala pravu nutarnju krizu. Kakva se napast javlja u takvim situacijama? Napast obeshrabrenja: nikada neću uspjeti. Kako je Terezija reagirala? Evo što piše: „Umjesto da se obeshrabrim, rekla sam sebi: Dragi Bog ne može nam nadahnuti neostvarive želje, što znači da usprkos svojoj malenosti mogu težiti za svetošću.“ Ovdje susrećemo prekrasnu stranu Terezijina duhovnoga lika, njezinu veliku jednostavnost i povjerenje u Boga: ako mi je Bog nadahnuo tu želju – a nosim je već godinama, zato sam i ušla u karmel – tada to mora biti ostvarivo. Oduvijek nosim tu želju, ona me ne može varati jer je Bog pravedan u svemu što čini. Ovdje nailazimo na jedan od paradoksa Terezijina života: s jedne strane velika psihološka krhkost i velike patnje, a s druge strane velike želje. Da ne bismo idealizirali Tereziju, sjetimo se kakva je bila s četrnaest godina, prije milosti ozdravljenja koju je primila na Božić 1886. Bila je vrlo inteligentna djevojčica, ali nije mogla ići u redovnu školu jer se nije mogla priviknuti na ozračje koje je vladalo 22

POSVE NOVI PUT

u školi u koju je išla, a koju su vodile benediktinke. Bila je preosjetljiva, vrlo ovisna o drugima, imala je golemu potrebu za priznanjem. Kada bi učinila neku sitnu uslugu – primjerice zalila cvijeće – a nitko joj ne bi zahvalio, to je bila prava drama. Kada bi se dogodilo da ražalosti nekoga tko joj je drag, rasplakala bi se i – kako sama priznaje – poslije bi „plakala zato što se rasplakala“14. „Moja preosjetljivost bila je nepodnošljiva.“ Bila je „zatvorena u uskome krugu iz kojega nije mogla izići“15. Istodobno je imala vrlo dubok molitveni život i istinski težila prema svetosti. Da bi se ta situacija „odblokirala“, da tako kažemo, morala se 1886. g. dogoditi poznata božićna milost o kojoj ćemo govoriti. Pozivam vas na čitanje ulomaka16 u kojima o tome govori. Sažeto rečeno: poslije pričesti na polnoćki Bog je Tereziju nadahnuo na čin hrabrosti kojim je nadišla svoju preosjetljivost. Budući da je bila najmlađa kći u obitelji Martin, prema njoj se još postupalo kao prema djetetu: za Božić su joj ostavljali darove u kaminu itd. G. Martin, njezin otac, iako je nježno ljubio svoju najmlađu kći, već je bio pomalo umoran od toga pa mu je pobjeglo: „Kamo sreće da je ovo zadnji put!“ To je Tereziju jako pogodilo. Bila je u napasti da postupi kao inače, da se rasplače kao malo dijete, što bi cijeloj obitelji pokvarilo božićno veselje. Piše da je u tomu trenutku primila milost koju se može protumačiti kao da joj je Bog rekao: „Gotovo je!“ Imala je neku vrstu slutnje, kao da joj 14 15 16

A, 44 v. A, 46 v. A, 45 r.

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

Duh Sveti kaže: „Terezijo, dosta je tih djetinjarija, ne možeš svima pokvariti Božić!“ To nisu riječi koje je ona napisala, ali mislim da je to njihov smisao. Postupila je hrabro, ponašala se kao da se ništa nije dogodilo, bila je vesela, radosna, smijala se, otvarala darove i zahvaljivala te je – za divno čudo – od toga trenutka bila zdrava. Kaže da joj se vratila duševna snaga koju je izgubila s četiri godine kada joj je umrla mama. Ta duboka trauma nalazi se u korijenu njezine afektivne krhkosti. Ali sada može ući u karmel i hrabro kročiti, započeti „divovsku utrku“, kako sama kaže17. Ovo govorim kako bih objasnio jedno: može se dogoditi da nas Bog u dubini iscijeli po prividno beznačajnim događajima. Ponekad nas Gospodin zove da iziđemo iz sebe, da učinimo korak naprijed, da postanemo zreliji, slobodniji. Ima razdoblja u životu kada se vrtimo u krug, kada se ponašamo nezrelo, kada prigovaramo, kada smo ovisni o nečemu – i dolazi milost, Božji dar, koja izaziva našu slobodu. Tada se moramo odlučiti. To su trenutci iscjeljenja i obraćenja. Sloboda mora učiniti hrabar iskorak. Kada makar i zbog neke sitnice koju Bog od nas traži učinimo hrabar iskorak, to može otvoriti vrata duboku iscjeljenju, novoj slobodi koja je Božji dar. Ima jedno dobro pitanje koje si svatko od nas može postaviti. Svima nam je potrebno iscjeljenje da postanemo zreliji u vjeri, da hrabro bijemo boj koji nam je voditi u krilu Crkve današnjega vremena. Danas nije lako biti kršćaninom. Primit ćemo 17

A, 44 v.

POSVE NOVI PUT

hrabrost i snagu koja nam je potrebna ako kažemo da onome što Bog danas od nas traži. Pitajmo Boga: Čemu želiš da danas kažem da? Koji hrabar korak želiš da danas učinim u povjerenju? Ako učinim taj korak, tvoja će me milost taknuti u dubini duše i ona će me nositi. Uvjeren sam da će Bog mnogima od nas dati novu snagu. Ta će snaga u nas ući ako kažemo da onome što Bog od nas traži. Možda je to nešto posve maleno, možda je to nešto jako važno, kod svakoga je čovjeka drukčije. U srcu pitajte Boga: Čemu danas moram reći da? Na koji način moram iskazati pouzdanje, na koji se način moram obraćati kako bi se otvorila vrata, kako bi me pohodio Duh Sveti? Nisam mislio naglašavati sve to, no mislim da je jako važno. O tome ćemo podrobnije u drugome dijelu. Zatvorimo sada zagradu i vratimo se našemu tekstu. Vidjeli smo da je Mala Terezija suočena s velikom poteškoćom: želi postati svetom, no svetost nadilazi njezine konkretne sposobnosti. Neću uspjeti. Gubim hrabrost. Ali ne, neću se dati obeshrabriti jer Bog ne traži nemoguće. Želio bih usput spomenuti jedan događaj iz Terezijina života. Kada je s jedanaest godina pristupila prvoj pričesti, Terezija je donijela tri odluke koje bi i za nas mogle biti dobre. Prva odluka: borit ću se protiv oholosti. (Vidjet ćemo što to konkretno znači kada budemo govorili o poniznosti.) Druga odluka: svakoga dana povjerit ću se Blaženoj Djevici Mariji moleći 25

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

molitvu Spomeni se…18 I to je dobro! Treća odluka, možda najvažnija: nikada se neću dati obeshrabriti! Ona se, dakle, ne da obeshrabriti, ponajprije zato što je uvjerena da njezine želje dolaze od Boga koji je pravedan i koji nas ne potiče na nešto neostvarivo. Put prema svetosti, dakle, sigurno je moguć, ali koji? „Ne mogu se učiniti većom nego što jesam, moram se podnositi takvom kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima.“ Mogli bismo pomisliti na jedno moguće rješenje, no Terezija ga isključuje: „Učiniti se većim.“ Ne mogu promijeniti samu sebe, moram se prihvatiti takvom kakva jesam sa svim svojim manama. Ne možemo sami sebe promijeniti, možemo se truditi, ali samo nas Bog može doista promijeniti. S tim u vezi moramo razumjeti još jedno: ne možemo promijeniti ni druge! Događa se da se iscrpljujemo pokušavajući mijenjati druge, no bolje nam je da ih prihvatimo takve kakvi jesu19. Tada se događa malo čudo: kada ih prihvatimo takve kakvi jesu, oni se počinju mijenjati. To je mala tajna svih obitelji, bračnih parova, redovničkih zajednica… Rješenje nije, dakle, u tome da sebe učinim većim jer to ne mogu. Treba naći drugi put. Koji? Tražit ćemo jer nam Evanđelje kaže: tko traži, nađe! 18 19

Poznata molitva sv. Bernarda Blaženoj Djevici Mariji To ne znači da se moramo odreći svake odgovornosti u odgajanju, nego da drugima možemo pomoći rasti samo ako ih najprije prihvatimo.

POSVE NOVI PUT

„Želim naći način da dođem u Nebo malenim, izravnim i kratkim putem, malenim i posve novim putem.“ Terezija ne prihvaća bilo kakvo rješenje svojega problema. Ona prije svega traži izravni put. Ne mogu se baviti tisućama kompliciranih stvari. Trebam jednostavne stvari koje vode ravno k cilju. Ona traži kraći put: ne želim gubiti vrijeme, želim brzo stići do cilja, do svetosti. Primijetimo ipak da postizanje svetosti traži veliko strpljenje. Kada je sveti Seraﬁn Sarovski poticao jednoga od svojih štićenika na strpljenje, govorio mu je da „svetost nije kruška koja se pojede u jednomu danu“. Istina je ipak da trebamo tražiti najkraći mogući put na kojemu nećemo bespotrebno gubiti vrijeme ni energiju, put koji cilja na ono bitno. Maleni, posve novi put. Taj nas pridjev najviše iznenađuje! Ima tek dvadesetak godina i misli naći novi put do svetosti, i to nakon dvije tisuće godina kršćanstva. Ne može se reći da nije srčana! Novi put za Nebo… vrlo odvažno! Kako je Crkva to prihvatila? Jesu li teolozi, koji su se izjasnili u prilog tome da je se proglasi crkvenom naučiteljicom, doista dobro pročitali ovaj tekst? Pokušajmo shvatiti po čemu je Terezijin put posve nov, jer je doista tako, i to na više načina. Rekao bih da ona najprije otkriva svu svježinu i originalnost Evanđelja: Evanđelje je uvijek novo. Uvijek je dobra vijest, novo svjetlo. Mi se zatvaramo u svoje navike, svoju rutinu, svoje nepovjerenje, 27

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

svoje mlitave težnje, svoju mlačnost dok je Evanđelje uvijek nova riječ. Mnogi psalmi počinju ovim riječima: „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!“ Iznenađujuće je da mi zapravo ponavljamo uvijek iste psalme, iste riječi, no kada ih pjevamo s ljubavlju, psalmi su uvijek novi jer ljubav neprestano sve obnavlja. Ljubav nam ne može dosaditi. Duh Sveti svakoga jutra u nama može obnoviti ljubav, vjeru i pouzdanje. Put koji je Terezija otkrila povratak je novosti Evanđelja s obzirom na uskoću našega mentaliteta, naša ljudska ograničenja, našu stalnu zatvorenost i otvrdnuće srca. Evanđelje je uvijek novo, uvijek otvara nove perspektive, nove i nepredvidive putove. Nikada nećemo iscrpiti novost Evanđelja jer nikada nećemo iscrpiti uvijek novo bogatstvo Božje ljubavi i njegova milosrđa. Ovaj je put nov na još jedan način, odnosno s obzirom na mentalitet s kojim se Terezija susretala čak i u svojemu karmelu. U pobožnosti redovnica s kojima je dijelila život bilo je mnogo dobrih elemenata, ali i tragova jansenizma. To znači da je mnogima bilo teško prihvatiti Božju dobrotu, da su mnogi inzistirali na Božjoj pravednosti, strogoći i velikim zahtjevima. U jansenizmu se svetost lako pobrka s izvanrednim fenomenima koji su, doduše, prisutni u životima nekih svetaca (čudesa, ekstaze, stroga pokora, veliko junaštvo…), ali ne predstavljaju samu srž svetosti. Prema takvu shvaćanju smatralo se nemogućim da „obični ljudi“, napose siromašni i maleni, budu sveti. Po milosti koju je primila Terezija nam daje ispravan pogled na svetost. Ona ne gleda kako ljudi 28

POSVE NOVI PUT

zamišljaju svetost, nego što nam Bog doista predlaže u Evanđelju i što je svima dostupno. U Poslanici Efežanima Pavao kaže da u Kristu svi imamo slobodan „pristup Ocu“ (Ef 2,18). I konačno, Terezijin je put nov i po tome što predstavlja novu fazu u njezinu osobnomu životu, promjenu gledišta, neku vrstu nutarnje revolucije koja joj donosi veliku slobodu. Terezija se dugo bojala da njezino siromaštvo i slabost odbijaju Boga. Bila je veoma zabrinuta zbog toga, napose prvih godina u karmelu kada je prolazila kroz tešku nutarnju suhoću i suočavala se sa svojim ograničenjima. U jednomu trenutku – u jednoj ispovijedi kod jednoga kapucina20 – shvatila je da je upravo obrnuto, da „njezine pogreške Boga uopće ne žaloste“, nego da njezina malenost privlači Božju ljubav jer je Bog poput oca koji je ganut zbog slabosti svojega djeteta i ljubi ga tim više čim primijeti njegovu dobru volju i iskrenu ljubav. Terezija dalje navodi usporedbu koja će joj pomoći otkriti taj slavni „posve novi put“: „Živimo u stoljeću izuma. Više se ne trebamo penjati stubama. Kod bogatih ljudi dizalo sjajno zamjenjuje stubište.“ U to je vrijeme bilo izumljeno dizalo. Znamo da je Terezija 1887. s ocem i sestrom Céline bila na ho20

Otac Alexis Prou. „Zaplovila sam punim jedrima na valovima pouzdanja i ljubavi koji su me odavno snažno privlačili, ali se nisam usuđivala krenuti. Rekao mi je da moje pogreške Boga uopće ne žaloste. U Božje mi je ime rekao da je Bog jako zadovoljan mnome.“ A, 80 v.

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI

dočašću u Italiji. To je hodočašće organizirala Normandijska biskupija kako bi podržala papu Leona XIII. u trenutku kada je poglavar Crkve izgubio papinsku državu. Na hodočašću je bilo oko 200 ljudi, od toga 73 svećenika. Terezijin glavni cilj bio je dobiti od Svetoga Oca dopuštenje da s 14 godina stupi u karmel (što joj nije uspjelo). Bez obzira na to, na ovomu jedinom velikom putovanju njezina života buduća je klauzurna redovnica mnogo toga naučila. Tada je otkrila svoje posebno zvanje da moli za svećenike. Prije toga hodočašća poznavala ih je izdaleka pa ih je idealizirala. U četiri tjedna što ih je provela s njima shvatila je „da im je molitva nužno potrebna“21. Hodočasnici su posjetili velike talijanske gradove (Milano, Rim itd.). U skupim hotelima u kojima su odsjedali, i u kojima su bila ugrađena dizala, Terezija se zajedno sa Céline dobro zabavljala tim praktičnim izumom koji još nije bio došao do Lisieuxa. Terezija nastavlja: „Želim naći dizalo koje će me podignuti do Isusa jer sam premalena da se penjem strmim stubištem savršenstva.“ Gdje naći to dizalo? Gdje ga je Terezija potražila? U Bibliji. To je sjajno. Terezija je gajila veliku ljubav prema Svetomu pismu. Svjetlo koje ju je vodilo na putu, sve velike duhovne poticaje našla je u Bibliji. Kad god ju je mučilo neko pitanje, odgovor je tražila u Bibliji. Bog ju je prosvijetlio na neobi21

A, 56

PUT POUZDANJA I LJUBAVI

SADRŽAJ

UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prvo poglavlje POSVE NOVI PUT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Drugo poglavlje DIZALO ZA NAJMANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Treće poglavlje POMIRITI SE S VLASTITIM SLABOSTIMA . . . . 55 Četvrto poglavlje RASTI U POUZDANJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Peto poglavlje BESKRAJNO MILOSRĐE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Šesto poglavlje POUZDANJE U KUŠNJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 KRATICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142

143

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u veljači 2020.

„Ne mogu se učiniti većom nego što jesam, moram se podnositi takvom kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima, no želim naći način da dođem u Nebo malenim, izravnim i kratkim putem, malenim i posve novim putem. Želim naći dizalo koje će me podignuti do Isusa jer sam premalena da se penjem strmim stubištem savršenstva.“

sv. Mala Terezija

ISBN 978-953-235-698-4

VERBUM 78 kn