Issuu

50 NEPOZNATIH I NADAHNJUJUĆIH PRIČA

LEO MAASBURG

Majka Terezija OSOBNI PORTRET VERBUM

Leo Maasburg MAJKA TEREZIJA

Biblioteka:

Posebna izdanja

71.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ante Sesar, dipl. theol.

Za nakladnika: Miro Radalj

LEO M AASBURG

Majka Terezija OSOBNI PORTRET

VERBUM Split, 2012.

Naslov izvornika: Leo Maasburg, Mutter Teresa: Die Wunderbaren Geschichten © 2010 Pattloch Verlag GmbH & Co. KG, München © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Fotografije: Agentur Focus / Magnum Photos / Raghu Rai, s. 55; sve ostale: Leo Maasburg Umetak fotografija u boji: Pejacsevich, s. 7 dolje; L’Osservatore Romano Photo Service, s. 10 gore; Janko Hnilica, s. 11 dolje; Petrie, s. 14 gore lijevo; sve ostale: Leo Maasburg Fotografija na koricama: dr. Janko Hnilica

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 266-05 Majka Terezija, redovnica 929 Majka Terezija, redovnica MAASBURG, Leo Majka Terezija : osobni portret / Leo Maasburg ; <prijevod Ante Sesar>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 71) Prijevod djela: Mutter Teresa: Die Wunderbaren Geschichten. ISBN 978-953-235-302-0 I. Majka Terezija, redovnica 140905071

Isus je Nada čovječanstva zato što nam je došao donijeti radosnu vijest da je Bog Ljubav, i da nas on ljubi, i da želi da mi ljubimo jedni druge kao što Bog ljubi svakoga od nas.

PREDGOVOR

Predgovor

Što bi ona željela? Majka Terezija spada u red iznimno velikih i vrlo prepoznatljivih osobnosti 20. stoljeća. Ona predstavlja izniman lik suvremene, ali i crkvene povijesti. To će bez ikakva sustezanja priznati i nevjernici, jednako kao i možebitni kritičari. No ona je bila i još uvijek jest fascinantna žena. To sam kadar razabrati iz sjaja u očima svih onih koji me – čim doznaju da sam nekoliko godina imao čast biti u njezinoj blizini – zamole da im ispričam ponešto o Majci Tereziji. Zašto se suvremenici 21. stoljeća zanimaju za ženu iz 20. stoljeća, ženu koja je, doduše, živjela na glasu svetosti, ali koju sami nisu nikada susreli? Čime li to obična redovnica može pobuditi zanimanje i oduševljenje u našoj užurbanoj današnjici, podložnoj munjevitoj izmjeni najrazličitijih moda, redovnica koja je svojedobno na zajedljivu primjedbu stanovita kritičara koji je ustvrdio kako joj teologija zaostaje za vremenom barem dvjestotinjak godina, smiješeći se uzvratila: “Ne dvjestotinjak, nego dvije tisuće godina!”

PREDGOVOR

Za brojnih putovanja, tijekom kojih sam bio počašćen pratiti Majku Tereziju u njezinim poodmaklim godinama, imao sam prigodu doživjeti ponešto od one snage kojom je njezina osobnost zračila i privlačila druge. Za naše medijsko okružje koje žudi za kojekakvim zvijezdama ona je uistinu bila iznimna “zvijezda”, jedinstvena i neponovljiva sjaja, “zvijezda” koja nije bila opkoljena bogatima i lijepima, nego najsiromašnijima među siromasima, onima koji su na razne načine žigosani i odbačeni u društvu. Posrijedi je karizmatična i ponizna osobnost, puna snage i mudrosti, osobnost koja ne želi gospodariti, nego služiti. Riječ je o neponovljivu izvorniku čiji se najveći uspjeh sastojao u tome što su mnoge mlade žene diljem svijeta, potaknute njezinim djelom i primjerom, odlučile radosno nasljedovati Isusa pa su upravo u tome sljedbeništvu otkrile smisao vlastitoga života. Ljubav koju je Majka Terezija gajila prema Isusu postala je nadahnućem za mnoge muževe i žene svih naraštaja i uzrasta. Riječ je o “zvijezdi” koja je protiv svoje volje dospjela pod svjetla javnosti, ali koja je sav publicitet krajnje učinkovito iskoristila za svoj plemeniti naum. Majka Terezija nikada nije samu sebe stavljala u središte pozornosti. Kada bi je drugi stavljali u žižu javnosti – što se nakon dodjele Nobelove nagrade 1979. neprestano događalo – ona bi takvu prigodu koristila samo kako bi mogla ukazati na Krista. Na najrazličitijim je stranama postojao ili još uvijek postoji prijepor oko toga komu zapravo pripada Majka Terezija, prijepor koji je u znatno većoj mjeri potaknut nacionalnim negoli vjerskim posezanjima. Takvo što jamačno nije niti može biti izraz njezine volje, iako ona nikada nije tajila svoje korijene i podrijetlo. Jedno od iznimno rijetkih, javnih očitovanja što ih je Majka Terezija izrekla o sebi glasilo je: “Po rođenju sam

PREDGOVOR

Albanka. Po državljanstvu Indijka. Katolička sam redovnica. U onome što radim pripadam čitavu svijetu, ali moje srce pripada u cijelosti Isusu.” Time su nedvojbeno i do kraja razjašnjene sve moguće nedoumice oko njezine pripadnosti. Zar se sve to ne protivi nakani pisanja knjige o Majci Tereziji? Knjige koja ne pretendira biti ni biografske ni strogo znanstvene naravi, nego koja nastoji crpsti isključivo iz piščevih doživljaja, sjećanja i zabilježaka? Ili drukčije oblikovano pitanje: što bi Majka Terezija željela da napišem u ovoj knjizi? Predmnijevam kako bih od nje dobio upravo onaj odgovor što mi ga je – kao netom zaređenu mladomu svećeniku – jednoga lijepog jesenskog dana dala u Beču. Nikada prije nisam nikomu držao duhovne vježbe, a kamoli časnim sestrama. Tada me Majka Terezija zateče svojim pitanjem: “Oče, biste li mogli sestrama održati duhovne vježbe?” Počašćen, ali istodobno malčice zbunjen i nesiguran, priupitah kada bi to trebalo biti. Ona će na to: “Sutra.” Postavši puno nesigurniji, ali i vrlo zbunjen, nekako izustih: “Ali, Majko, ja nikada nisam držao duhovne vježbe. Ne znam uopće o čemu bih trebao govoriti?” Ona će na to kao iz topa: “Govorite o Isusu! Pa o čemu drugome?” Kada bi je ljudi radoznalo ispitivali o njezinu životu ili o pojedinostima iz njezina životopisa, Majka Terezija bi najčešće samo odmahnula rukom i rekla: “Nerado govorim o sebi zato što ljudi onda govore o meni. A kada o meni govore ili pišu, onda puno manje govore ili pišu o Isusu.”

PREDGOVOR

Stoga se i ja toplo nadam kako ću ovom knjigom biti kadar s prave strane osvijetliti djelovanje i osobnost Majke Terezije, ali i kako će mi poći za rukom istaknuti onaj njezin kažiprst kojim je neprestance ukazivala na Isusa. Konačno, ova knjiga u prvome redu treba biti u stanju pokazati onoga kojemu je Majka Terezija svesrdno nastojala privesti sve ljude: Isusa Krista. Leo Maasburg

LJUBAV NA DRUGI POGLED

Poglavlje 1.

Ljubav na drugi pogled

Neovisno o tome koliko se činili iznimnima – njezin život, njezin golem utjecaj na ljude, snažna djelotvornost njezina povijesnoga utjecaja – Majka je Terezija prvotno i nadasve bila “normalna” osoba. Nadmašivala je sve one dobro nam znane norme, ali je po svojoj biti bila posve prirodna i iznimno “normalna” osoba. Kao takva, zračila je privlačnošću. Boraveći s njome te hodeći u njezinoj pratnji, Majku sam Tereziju mogao izbliza promatrati, proučavati i diviti joj se. Od prvoga me časa podsjećala na moju baku. Njih dvije nije povezivalo samo to što su imale stotine bora i bezbroj sićušnih brazda na licu, nego su im bile zajedničke i neke posebne odlike njihova naraštaja. Majka Terezija je bila krajnje disciplinirana i vrlo stroga prema sebi dok je prema svima ostalima bila vrlo dobrostiva i popustljiva, iznimno brižna i blaga te vrlo strpljiva. Poput mnogih starijih osoba imala je tanke i na neki način stroge usne koje je katkada – ovisno o situaciji – znala napućiti; običavala bi i nagnuti glavu malčice ustranu pa bi tako – uvijek s neznatnim tračkom nevjerice, ali ipak s velikom pozornošću i strpljivo – slušala mnogobrojne posjetitelje.

MAJKA TEREZIJA

U drugim bi trenutcima običavala napućiti usne te znalački kimati glavom poput procjenitelja vina pri prvome kušanju nove berbe. Onaj tko ju je dobro poznavao mogao je naslutiti kako je u takvu trenutku na pomolu iznimno oštra, krajnje istančana te vrlo važna odluka. Potom bi njezine napućene usne nestale među naboranim rukama i obrazima. Tada bi Majka Terezija svoju umornu glavu stavila među ruke ogrubjele od rada koje je već dobrano načela artroza pa se na taj način – zaboravivši sve što je trenutačno okružuje – potpuno prepuštala razgovoru sa svojim Gospodinom. Ovdje smo dosegnuli iznimno značajnu i krajnje važnu točku njezine osobnosti: ono što je Majka Terezija uvijek iznova iziskivala i bezuvjetno tražila od svojih sestara ona je u sebi otjelovljavala. Bila je “kontemplativka u svijetu”. Sve njezine aktivnosti, kao i njezina posvemašnja usredotočenost na svijet, prekrivale su značajan dio njezine nutarnje biti. Taj je njezin dio – kao što je to slučaj kod golema planinskoga ledenjaka – ostao skriven pod vidljivom površinom, točnije rečeno, svoju je oštricu usmjerio na samu nutrinu pa je tako ostao čista kontemplativnost, sama uronjenost u motrenje Boga, njegove ljubavi i njegovih djela u svijetu. Čitava je života nosila u sebi krajnje intimnu, osobnu tajnu o kojoj nitko od nas nije znao ništa. Bilo je to njezino duboko mistično trpljenje, nešto poput “tamne noći duše”, tamne noći za koju smo doznali tek nakon njezine smrti. Posrijedi je bila njezina gorljiva, ali ipak neutaživa čežnja za posvemašnjom Božjom blizinom. Za vrijeme svojega prvog posjeta Calcutti još uvijek sam bio prilično kritičan spram svega toga. Htio sam iz neposredne blizine vidjeti u kojemu i kakvu se obliku duhovnost, a potom i pobožnost Majke Terezije odraža-

LJUBAV NA DRUGI POGLED

vaju na njezine konkretne poteze, ali i na konkretna djela i čine njezinih sestara. Tako sam jedanput, vrlo blizu Majke Terezije, zauzeo prikladno mjesto u kapeli s kojega bih mogao neometano promatrati na koji način moli. Dok je klečeći na malu podmetaču, rukama čvrsto priljubljenih uz lice, s dubokom pobožnošću i sklopljenih očiju predano molila, činila se potpuno obuzeta molitvom. Nakon nekoga vremena zamijetih kako pred ulaznim vratima u kapelu – čas gore, čas dolje – nervozno korača neki fotograf. Očito je i on htio stupiti u razgovor s Majkom Terezijom, ali se jamačno nije odvažio pristupiti joj kako je ne bi ometao u molitvi. Iznenada mu priđe jedna od sestara pa mu naloži da slobodno uđe i pristupi joj bez bojazni. On izu obuću, uđe u kapelu, ali se ipak ne odvaži sjesti do Majke Terezije. Aha, sada će je omesti u molitvi, pomislih, očekujući radoznalo njezinu reakciju. No Majka je Terezija zacijelo čula ili je na drugi način osjetila kada je fotograf kleknuo pored nje, budući da odjedanput uzdiže svoj blagi pogled te mu ozarenim osmijehom izrazi dobrodošlicu. Svom se svojom pozornošću smjesta usredotoči na fotografa. U svega nekoliko riječi on joj iznese razlog svojega dolaska. Ona mu dade utješan odgovor. On ustade i zadovoljno napusti kapelicu. Prije negoli stiže izići, Majka Terezija opet potpuno uroni te dokraja utonu u molitvu. Ono čime me je ovaj iznimno kratak prizor fascinirao bilo je to što se kod Majke Terezije nije mogao zamijetiti ni najmanji tračak nezadovoljstva, ali se jednako tako nije moglo vidjeti ni traga bilo kakvu negodovanju. Naprotiv, stječe se dojam da je fotograf – time što je Majku Tereziji “omeo” u dubokoj molitvi – došao uručiti joj dar. Tek sam kasnije shvatio kako je Majka Terezija upravo u ljudima koje je susretala prepoznavala i razabirala nazoč-

MAJKA TEREZIJA

nost samoga Isusa pa je tako iz izravna razgovora s Isusom u dubokoj molitvi, bez dodatnih napora, bila kadra prijeći u razgovor s Isusom kojega bi susretala u ljudima. Jedan od najljepših i najvjernijih opisa same sebe sažet je u rečenici koju je Majka Terezija izrekla jednom zgodom pred skupinom novinara. Jedan od nazočnih reportera pristupi joj i reče: “Majko Terezijo, to što vi činite predivno je i čudesno!” Ona uzvrati: “Znate, ja sam samo obična olovka u ruci Boga koji upravo sada kani napisati ljubavno pismo čitavu svijetu.” Time je Majka Terezija mislila kako moramo omogućiti Bogu da se posluži nama upravo onako kako se mi služimo običnom olovkom. Kao što mi je prijeko potrebno poslužiti se olovkom kako bi mi pošlo za rukom prenijeti na papir ono što mislim i hoću reći, na sličan se način i Bog služi čovjekom kako bi mogao izraziti ono što uistinu kani i želi kazati. U tome što se Bog služi nama grješnim ljudima kako bi pokazao svu svoju raskoš zacijelo je sadržana sva njegova veličina, ali i sva njegova poniznost. Ako doista pripadamo Bogu i ako mu zbilja želimo služiti, onda mu moramo dopustiti da se posluži nama na onaj način na koji on želi da ga naviještamo. Time već unaprijed dobrano zahvaćam u konačni ishod i sažetak knjige, znatno više negoli je to na njezinu početku dopušteno. Stoga započnimo još jednom sve ispočetka.  Još sam kao student imao prigodu osobno upoznati Majku Tereziju. U Rimu sam tijekom studija bio jedan od bliskih suradnika prognanoga slovačkog biskupa Pavola Hnilice koji je osobno utemeljio zakladu “Pro fra-

LJUBAV NA DRUGI POGLED

tribus” kako bi preko nje mogao pomagati život Crkve u katakombama tadašnjega Istočnog bloka. Nešto ranije, godine 1964., biskup je već bio upoznao Majku Tereziju na Euharistijskome kongresu u Bombayu (današnji Mumbai) pa je smjesta prepoznao o kakvoj se osobnosti radi. Potom je svojom upornošću od pape Pavla VI. u konačnici isposlovao službeni poziv za Majku Tereziju u Rim. Biskup Hnilica je također umnogome pripomogao otvaranju prve misijske kuće njezinih sestara u rimskomu predgrađu Tor Fiscale. Kao blisku biskupovu suradniku bilo mi je omogućeno iz neposredne blizine pratiti posjet Majke Terezije biskupu. Osim toga, osobno sam mogao pratiti biskupa Hnilicu za vrijeme njegova posjeta Majci Tereziji u njezinu rimsku misijsku kuću San Gregorio. No u takvim bih se prigodama najradije držao postrani. Tada sam bio mišljenja kako je Majku Tereziju najbolje ostaviti na miru budući da su je u to vrijeme, neprestance te u vrlo veliku broju, salijetali mnogi češki i slovački posjetitelji koji su se u Rimu okupljali oko biskupa Hnilice. Rim je bio pun znamenitih i vrlo zanimljivih osobnosti. U tu sam kategoriju posve nesvjesno smjestio i Majku Tereziju. No već pri prvome našem susretu ona je u tili čas razbila sve moje predrasude. Umjesto da se sastala s biskupom i ostalim svojim posjetiteljima pa sama uzela riječ i otpočela s velikim govorom, ona je sve nas jednostavno odvela u kapelu, pala na koljena i dugo vremena ostala tako klečeći i moleći pred Presvetim. Nije nastojala sve nas pozvati k sebi pa nas, potom, potanko upućivati u vlastiti život i rad, nego nas je sve skupa nastojala odvesti k Presvetomu! Onu, međutim, milost što mi je iznenada dana netom nakon mojega svećeničkog ređenja godine 1982., a koja

MAJKA TEREZIJA

mi je zacijelo i omogućila da stupim u najneposredniju blizinu Majke Terezije pa je tijekom više godina osobno pratim na mnogim njezinim putovanjima, imam u konačnici zahvaliti tomu što biskup Hnilica nije govorio engleski jezik. U neodloživim su se slučajevima on i Majka Terezija na neki način i mogli izravno sporazumjeti – on na slovačkome, a ona na hrvatskome. Kada se pak radilo o složenu jezičnome sadržaju, bio je potreban prevoditelj. Upravo sam prevodeći engleski Majke Terezije i talijanski ili njemački biskupa Hnilice ušao u igru. Kada sam tako jednom, kao netom zaređeni svećenik, u ulozi prevoditelja – dok je biskup Hnilica nakratko izišao – ostao nasamo s Majkom Terezijom, iskoristih prigodu pa je upitah što bi istom zaređeni svećenik trebao činiti ako u dubini srca osjeća misionarski poziv koji mu iznutra nalaže da pohodi Rusiju. Ona će na to kao iz topa: “Treba činiti ono što mu kaže njegov biskup.” Osjećao sam kao da pogledom proniče moju nutrinu pa je – kako bih se donekle opravdao – priupitah: “Što je takvu svećeniku činiti ako se biskup glede toga ne izjašnjava?” Nakon kraćega razmišljanja Majka Terezija odgovori: “Onda treba činiti ono što mu Papa kaže.” Kasnije se sve i dogodilo upravo tako. Od pape Ivana Pavla II. primio sam neizravno nalog po kojemu sam imao putovati s Majkom Terezijom najprije u Rusiju, a potom u Armeniju. Državni tajnik, kardinal Angelo Sodano, u Papino mi je ime dao potreban mandat kako zahtijeva kanonsko pravo.

LJUBAV NA DRUGI POGLED

 Majka Terezija je – s čisto pragmatična te krajnje praktična stajališta – imala vrlo istančan osjećaj koji joj je uvijek kazivao kako iz posve slučajnih susreta – a takvih je bilo bezbroj – u konačnici izvući golemu pomoć i dostatnu potporu za provedbu svojih nauma te za dovršenje svojega djela. Tako, primjerice, Majci Tereziji nije bilo potrebno duže od minute da bi – tijekom našega prvog dužeg susreta u kojemu sam bio u službi prevoditelja – doznala kako posjedujem automobil. Stoga me odmah ljubazno zamolila da njezine tri sestre poslije podne odvezem u zračnu luku. Te sam se, dakle, nedjelje već u tri sata poslije podne našao pred kućom njezinih sestara San Gregorio u Rimu. Majka Terezija je već čekala na parkiralištu te mi “predala” svoje tri sestre. Svaka od njih je pod rukom, kao prtljagu, nosila otvorenu kutiju. Pri spremanju njihove prtljage u prtljažnik mogao sam vidjeti i njezin sadržaj. Svaka od spomenutih kutija sadržavala je umotanu prostirku za spavanje, dva složena sarija, Bibliju, molitvenik te nešto osobnih stvarčica. “Idemo li možda na kratak izlet u prirodu?” upitah sestre pomalo provokativnim tonom, pokazujući rukom na njihovu neznatnu prtljagu. “Ne, idemo u zračnu luku”, glasio je odgovor. “A kamo se leti?” htjedoh znati. “U Argentinu”, odgovori vedro jedna od sestara koja mi se upravo zbog te svoje vedrine učini gotovo kao tinejdžerica. “Koliko ostajete? Tjedan, dva?” “O, ne! Pet do deset godina, najmanje!” Želeći doznati pravi razlog za ovako skromnu prtljagu, upitah ih kada su doznale za premještaj.

MAJKA TEREZIJA

“Danas prije podne. Nakon obreda polaganja zavjeta Majka Terezija nam je odredila mjesto našega novog poslanja! Tako smo sretne!” U najdubljoj skrovitosti srca mogao sam svoju svećeničku poslušnost samo uspoređivati s njihovom bespogovornom poslušnošću; konačan ishod takve usporedbe zaokuplja me do dana današnjega. Ovdje, međutim, nisam samo naučio kako je redovnička poslušnost u bitnome opsežnija od poslušnosti svjetovnih svećenika. Štoviše, upravo je takvo “biti na raspolaganju” svojim poglavarima te bespogovorno i potpuno izvršavati njihove naloge odredilo i moj način razmišljanja. Majka je Terezija uvijek točno znala koji i kakav autoritet pripada stanovitoj osobi. Ona sama nipošto nije bila servilna osoba, ali vrlo poslušna zasigurno jest. Stoga nikada ne bi poduzela ili učinila nešto samo zato da bi ostavila dobar dojam na crkvene poglavare, na biskupa ili kardinala. Uvijek je znala posve precizno razlučiti između naloga što ga stanoviti biskup izdaje u okviru vlastite nadležnosti i naputka za koji se zalaže izvan tih okvira. Kada se tako Majka Terezija prigodom jedne od biskupskih sinoda slučajno susrela s kardinalom Franzom Königom, ovaj ju je tijekom kraćega razgovora upitao kako se osjeća okružena tolikim biskupima, na što mu je ona odgovorila: “Znate, Vaša Uzoritosti, ja ne razumijem baš sve o čemu se ovdje učeno govori i potanko izvješćuje, ali mislim kako je ponekad puno važnije moliti se za biskupe, negoli slušati ih.” Iako je onim trima mladim sestrama koje sam odvezao u zračnu luku bilo podijeljeno poslanje to isto jutro i tek su tada saznale kamo trebaju otputovati, radosno su poslušale. Tek kasnije sam imao prigodu neposredno do-

LJUBAV NA DRUGI POGLED

živjeti kako takva vrsta podjele poslanja predstavlja simboličan i vrlo snažan način na koji Misionarke ljubavi pokazuju narav svojih zavjeta siromaštva, čistoće, poslušnosti te “svesrdna i besplatna služenja najsiromašnijima među siromasima”. Naime, po okončanju liturgijskoga slavlja i polaganja zavjeta nove sestre odlaze u sakristiju, tamo im Majka Terezija potpisuje dekret te svakoj od njih uručuje po jedan. Na dotičnim ceduljicama stoji napisano: “Draga sestro _______, šaljem te u _______.” Na opći obrazac Majka Terezija upisuje još samo ime dotične sestre te naziv zemlje koju dotična sestra ima pohoditi. Na samu dnu obrasca ona bi vlastoručno nadodala: “Bog te blagoslovio. Majka M. Terezija, MC.” Ništa mi, međutim, od svega toga nije bilo poznato dok sam tri spomenute sestre vozio u zračnu luku. No već tada sam na neki način mogao osjetiti ponešto od duha, ali i od djela Majke Terezije. Na povratku iz zračne luke htio sam joj još samo priopćiti da su njezine sestre sretno otputovale. Na stolu me čekao čaj s nekoliko keksa. Uskoro se na vratima pojavi i Majka Terezija. Pomislih ponajprije: ah, došla je da bi mi zahvalila. Umjesto toga, već dobih sljedeći zadatak: “Oče, biste li me sutra mogli odvesti u Vatikan?”

MAJKA TEREZIJA

Poglavlje 2.

U Vatikanu

“U Vatikan da vas odvezem? Svakako! Vrlo rado!” Nisam imao nikakva razloga odbiti sitnu molbu Majke Terezije. Osim toga, upravo time se tek zaređenu svećeniku otvara dobra prigoda da baci malo pogled unutar vatikanskih zidina ili – čekajući Majku Tereziju – kratko prošeće kroz vatikanske vrtove koji su skriveni i prilično zaštićeni od znatiželjna pogleda javnosti. “Rado ću vam to učiniti, u svako doba!” Pitao sam je u koliko bih sati trebao doći po nju i tada je započela moja prva mala rasprava s Majkom Terezijom. “Pazite, oče, moramo biti vrlo, vrlo točni. Stoga bi bilo najbolje kada biste došli po mene ranom zorom, negdje oko četiri sata!” Tako je otpočelo naše malo razilaženje u mišljenjima. “U četiri sata ujutro?” Već zamislih sebe posve neispavana budući da sam – poglavito kao student, ali i inače – u Rimu jako rijetko išao na počinak prije jedan sat poslije ponoći. Ovom mi se uslugom Majci Tereziji stvarno ukazala mogućnost podnošenja velike žrtve. No zašto se vrijeme podnošenja takve žrtve ne bi moglo pomaknuti malčice naprijed? U najmanju sam ruku htio pokušati pa stoga i upitah: “Majko Terezijo, jeste li vi zbilja pozvani na jutarnju misu sa Svetim Ocem?”

U VATIKANU

Pućenje usana, kao i ono njezino odmahivanje glavom koje u Indiji nama Europljanima znači “ne” dok u indijskoj stvarnosti označava “da”, potvrdili su moju pretpostavku. Zamijetih kako mi izgledi za pobjedu u ovome nadmetanju rastu: “Majko Terezijo, Papina misa počinje u sedam sati!” ustvrdih usput, pokazujući time kako iznutra poznajem vatikanski dnevni red. “Da, oče, ali mi moramo biti vrlo, vrlo točni! Dobro, onda polazak u pola pet.” Time sam barem djelomice izvojevao pobjedu. No i dalje nisam kanio popustiti: “Ne, Majko, bilo bi nam dovoljno kada bismo krenuli u pola sedam. U jutarnjim su satima ulice poprilično puste, a nama je u najgoremu slučaju od San Gregorija do Vatikana potrebno petnaest minuta vožnje.” “Nek’ vam bude, oče! Točno u pet, ni minutu kasnije!” Još samo jedna djelomice izvojevana pobjeda. No barem je donekle bila otvorena za moje argumente, pomislih. Ali kod nje se pri svemu tome, čak ni u naznaci, nije mogla osjetiti bilo kakva iznerviranost ili nestrpljivost. Naprotiv, stekoh dojam kako se iza tih fascinantnih očiju što ulijevaju povjerenje i prisnost krije iznimno vrckasto biće. Osjećao sam se gotovo kao Abraham kada se zauzimao za poštedu pravednika u Gomori. Ovdje ipak nisu bile posrijedi ljudske duše nego tek nekoliko sati mojega noćnog počinka i sna. Unatoč tomu, htjedoh načiniti još jedan pokušaj, upotrijebivši pritom prilično značajan argument: “Majko Terezijo, to nam je još uvijek prerano za polazak. Vatikanska se vrata ne otvaraju prije šest sati!” Opet sam djelomice pobijedio: “Oče, u pola šest i gotovo!” No to već bijaše podnošljivije!

MAJKA TEREZIJA

 Sljedećega jutra stigoh točno u pola šest u San Gregorio kako bih odvezao Majku Tereziju u Vatikan. Ona je u društvu još jedne sestre – koja je također imala veliku sreću biti u pratnji Majke Terezije tijekom njezina posjeta Svetomu Ocu – već bila posve spremna za polazak. Kada je Vatikan točno u šest sati ujutro otvorio svoja vrata, moj je zeleni opel, münchenskih registracijskih oznaka, bio prvo vozilo koje je stajalo u redu za ulazak. Nakon vojnički odmjerena pozdrava švicarski nam je gardist rukom dao znak za prolazak. Tako prođosmo ispod podignute rampe pa krenusmo gore prema dvorištu San Damaso. Odavde se Papini gosti dizalom uspinju na treći kat, na kojemu se i nalazi ulaz u odaje Svetoga Oca. Zaustavivši automobil točno pred ulazom u spomenuto dizalo, opet nas je – uz obvezan vojnički pozdrav – dočekao drugi švicarski gardist. “Dobro jutro, Majko Terezijo. Dobrano ste uranili. Molim vas, pričekajte ovdje”, oglasio se vrlo kratkim i odrješitim naputkom švicarski gardist. Tako sam imao sreću gotovo pun sat čekati u automobilu zajedno s Majkom Terezijom. Imao sam puno više vremena za razgovor s njome nego što sam mogao i zamisliti. I danas smatram kako mi čekanje nikada u životu nije bilo lakše negoli u ovoj jedinstvenoj prigodi. Majka je Terezija sjedila naprijed, na suvozačevu mjestu. Zajedno smo izmolili sva otajstva krunice te “brzu devetnicu”. “Brza devetnica” je za Majku Tereziju bila nešto poput vatrenoga automatskog oružja. Sastojala se od deset “Spomeni se”, ne od devet kako bi temeljem naziva “devetnice” valjalo očekivati. Devetnice su u Kongregaciji Misionarki ljubavi bile uobičajene i ustaljene. No zbog mnoštva raznoraznih problema s kojima se Majka Terezija svednevice sučeljavala, ali i zbog njezina munjevita i na-

U VATIKANU

pučena putnoga rasporeda, često nije bilo moguće čekati devet dana na odaziv neba. Stoga se Majka Terezija dosjetila “brze devetnice”. Ovako glasi molitva “Spomeni se”: Spomeni se, o, predobrostiva Djevice Marijo, kako se još nikada nije čulo da si ikoga zapustila koji se je k tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zaprosio. Ovim pouzdanjem obodren utječem se i ja k tebi, Djevice djevica; k tebi, Majko, dolazim; pred tobom, eto, stojim ja grješnik i uzdišem. Nemoj, Majko Riječi Božje, prezreti riječi mojih, nego ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.

Za ovom je molitvom Majka Terezija neprestance posezala, moleći tako za ozdravljenje nekoga djeteta, neposredno prije važnih razgovora, ali i u slučaju izgubljenih putovnica pa sve do molitvenoga zaziva nebeske pomoći kada bi zalihe goriva u spremniku tijekom noćnoga misionarskog pohoda već dobrano bile pri kraju, a konačni cilj još uvijek ne bi bio na vidiku. Upravo je onaj pouzdani vapaj za pomoću odozgor s neba – što su ga devet dana uzastopce u gornjim odajama postojano prakticirali apostoli zajedno “s Marijom, Majkom Isusovom i ženama” (Dj 1,14), kada su iščekivali silazak obećanoga Tješitelja, Duha Svetoga – zajednička odlika i “brze devetnice”, ali i svih onih devetnica što se u pravilu obavljaju devet dana ili devet mjeseci zaredom. Razlog zašto je Majka Terezija uvijek izgovarala deset “Spomeni se” zasigurno je sadržan u sljedećemu: pomoć koja stiže odozgor za nju je bila nešto što se podrazumijeva pa je ona upravo zato – kao molitvenu zahvalu za primljenu milost s nebesa – uvijek dodavala i taj deseti “Spomeni se”. To je isto učinila i ovoga puta. Dok smo čekali u automobilu, zajednički smo izmolili cijelu kruni-

MAJKA TEREZIJA

cu. Upravo bijasmo gotovi s “brzom devetnicom” kada je švicarski gardist pokucao na već malčice načeti automobilski vjetrobran mojega auta i rekao: “Majko Terezijo, vrijeme je!” Majka Terezija i druga sestra odmah potom iziđoše iz vozila. Kako bih na neki način postigao da me gardist ne udalji smjesta s ovako krasna dvorišta, glasno doviknuh za njom: “Majko, ovdje ću čekati dok se ne vratite pa ću vas odvesti doma.” No stvar je krenula posve drukčijim tijekom. Majka Terezija se samo okrenu pa mi doviknu: “Brzo, oče, idete s nama!” Nije li upravo naša “brza devetnica” imala za ishod ovo: “Brzo, oče…?” Nisam stigao ni razmišljati o tome jer je Majka Terezija već bila na putu prema dizalu. Plašljivi prosvjed švicarskoga gardista otupjela je svojim šarmantnim: “Otac je s nama!” te zahvalnim sjajem u očima. Uvjeren sam kako znadem zašto mi je gardist – bez većih prigovora – dopustio poći s Majkom Terezijom. Pravila igre bila su posve nedvosmislena i odveć jasna: pristup Papi dopušten je samo i jedino onomu čije je ime izričito na popisu najavljenih osoba. Na popisu su bile Majka Terezija i jedna od njezinih sestara. Gardistu je – jednako kao i meni – bilo posve jasno kako za moj pristup Papi ne postoji nikakva mogućnost. Ni čudotvorni me svetac ne bi uspio provesti čak ni pored nadzornika koji nadgleda i prati spomenuto dizalo, a da zaštitare pred ulazom u odaje Svetoga Oca i ne spominjem. Nadgledniku dizala koji se nećkao Majka Terezija onim svojim neodoljivo šarmantnim osmijehom odlučno potvrdi: “Možemo krenuti. Velečasni je s nama.” Umjesto da se takvu naputku Majke Terezije odlučno usprotivi, nadzornik i pratitelj dizala očito je odlučio okončanje mojega prolaska u papinske odaje prepustiti zaštitarima na ulazu. Ka-

U VATIKANU

da smo, napokon, izišli iz dizala, učinilo mi se kako je nadzornik dotičnomu zaštitaru znakom ruke nešto pokazao. Već sam tijekom vožnje dizalom Majci Tereziji nastojao objasniti da nije samo neuobičajeno, nego je nemoguće doći do Pape službeno nenajavljen. Svaki oblik mojega suprotstavljanja ona bi razoružala svojim: “Oče, pa vi ste s nama.” Budući da nisam bio kadar propasti u zemlju, nije mi preostalo ništa drugo nego se pred željno iščekivanim ciljem pomiriti s konačnim: “Van!” Već sam čuo kako se nadzornik dizala i švicarski gardist međusobno došaptavaju: “Ne će ići. Nismo li im već na početku kazali?” Ako bih se sada potiho došuljao natrag do svojega automobila, bi li mi možda dopustili da ostanem barem u dvorištu? Dug je hodnik što na trećemu katu Apostolske palače vodi od dizala do prvoga velikog salona za prijam posjetitelja u papinskim odajama. No hod njime zacijelo nije dovoljno dug da bih mogao uvjeriti Majku Tereziju da bi mi bilo puno bolje smjesta se okrenuti i vratiti se natrag. Pokušao sam joj oprezno objasniti kako mi povratak ne bi teško pao. “Vi idete s nama!” odvratila je odlučnim glasom. Protiv toga se nije dalo ništa poduzeti. Uostalom, neki su ovu svetu ženu nazvali “dobrohotni diktator” – i polako sam počeo shvaćati zbog čega. Zidovi hodnika kroz koji smo prolazili bili su obloženi umjetničkim slikama i bogato ukrašeni. Pogled s velikih prozora doslovce je oduzimao dah. Pod nama, na laganoj jutarnjoj izmaglici, prostirali su se dvorište San Damaso, Trg sv. Petra, brježuljak Janikulo s Papinskim sveučilištem Urbaniana i Papinskim sjevernoameričkim zavodom te, konačno, beskrajno more krovova – Vječni Grad. Imao samo malo vremena da upijem sve te dojmove. Majka Terezija, sestra i ja sve smo se više približavali vratima papinskih odaja. Ispred njih su stajala dvojica zaštitara u

MAJKA TEREZIJA

civilnoj odjeći. Hoće li ovo biti konačan kraj moje jutarnje ekskurzije u posjet Papi? Bio sam siguran u to. Očekivani “Van!” na kraju je došao u vrlo prijateljskomu i profesionalnu tonu. Stariji od dvojice zaštitara uljudno je pozdravio utemeljiteljicu reda: “Dobro jutro, Majko Terezijo! Izvolite ući. Otac nije najavljen, on ne može ući.” Pomaknuo se u stranu da napravi mjesta za Majku Tereziju, a ja sam ostao stajati na mjestu. No Majka Terezija mi rukom dade znak da nastavim hodati za njom, objašnjavajući zaštitaru: “Otac je s nama.” Ovoga puta je i nadnaravni šarm jedne svetice bio prinuđen pokleknuti pred strogom provedbom vatikanskih propisa u liku službenika vatikanske straže. Papinski se zaštitar ispriječio na put Majci Tereziji te je krajnje ljubazno ponovio svoj naputak, stavljajući joj pritom posve jasno do znanja tko u ovomu dijelu papinske palače određuje pravila ponašanja: “Časna Majko, vaš otac nema nikakvu propusnicu pa stoga ne može poći s vama!” Pri tako ljubaznu, ali nedodirljivu pokazivanju autoriteta daljnji je razvoj mojega slučaja bio posve predvidiv i jasan. Nije mi preostalo ništa drugo nego se što brže vratiti natrag! U takvim situacijama jasno izlazi na vidjelo razlika između uspjeha i neuspjeha. Za Majku je Tereziju rješenje nastaloga problema izgledalo posve drukčije negoli za mene. Ostala je posve spokojna te krajnje strpljivim glasom upitala zaštitara: “A tko svećeniku može izdati propusnicu?” Takvu se pitanju dotični očito nije mogao nadati. Sliježući bespomoćno ramenima, izusti: “Ne znam, možda Papa osobno ili monsinjor Dziwisz…” “Dobro, pričekajte ovdje”, ona će na to krajnje odrješito. Provuče se ispod visoko podignutih zaštitarevih ruku te žurno zakorači prema Papinim odajama: “Odoh upitati Svetoga Oca!”

U VATIKANU

Jadni zaštitar! Njegova je primarna i najvažnija zadaća zajamčiti mir i spokoj Svetomu Ocu i ne dopustiti da ga itko ometa. I gle, sada će ova sićušna redovnica – u to ni zaštitar više nije sumnjao – jednostavno upasti u kapelu te samoga Papu trgnuti iz njegove duboke molitve gnjaveći ga zbog propusnice za obična svećenika. Ne, to se zbilja ne bi smjelo dogoditi! A njegova je zadaća bila spriječiti upravo takvo što! “Per amor di Dio! Za ljubav Božju, Majko Terezijo!” Nakon kraćega otezanja talijansko-vatikanski razbor ipak je našao praktično rješenje, a Majka Terezija je pobijedila: “Kada je već tako, neka i velečasni pođe!” Okrenuvši se prema meni, reče: “Idite. Idite sada!” Naredba je naredba! Tako prođosmo pored zaštitara svi troje – “dobrohotni diktator”, čiji je profil u mojim očima polako poprimao sve jasnije obrise, sestra i ja – pa uđosmo u salon za prijam gostiju Svetoga Oca. Na jednim od vrata sa suprotne strane pojavi se i odmah nam priđe monsinjor Stanisłav Dziwisz, Papin osobni tajnik, sada kardinal i krakovski nadbiskup. Uz prijateljski stisak ruke s Majkom Terezijom baci znatiželjan i prodoran pogled na velečasnoga koji je neočekivano povećao skupinu najavljenih posjetitelja. Majka Terezija zacijelo nije smatrala nužnim ponuditi mu – glede toga – bilo kakvo dodatno objašnjenje. Naprotiv, njezine su pozdravne riječi glasile: “Monsinjore, velečasni će koncelebrirati svetu misu zajedno sa Svetim Ocem!” Nije smatrala potrebnim prethodno upitati: “Može li?” ili: “Bi li bilo moguće?” Ne, nipošto. Jednostavno je kazala: “Velečasni će…!” Očito je monsinjor Dziwisz “dobrohotnoga diktatora” poznavao puno bolje od mene. Nakon što me nakratko ispitivački pogleda, osmjehnu se, primi me za ruku pa me povede u sakristiju gdje mi potanko objasni način na koji se odvija koncelebracija jutarnje mise s papom Iva-

MAJKA TEREZIJA

nom Pavlom II. Pritom se, dakako, od srca nasmija doznavši na koji sam način dospio u papinske odaje. Kratkim naklonom Papa je primio na znanje nazočnost Majke Terezije i njezine sestre u kapeli. Osim njih u kapeli su bile nazočne još samo dvije časne sestre iz Poljske koje su skrbile o Papinu kućanstvu. U sakristiji je Papa polako odjenuo misno ruho, izgovarajući pritom potiho molitve na latinskome. Ova je sveta misa za mene bila događaj koji me oborio s nogu pa je u meni ostavila iznimno dubok trag. Snažna pobožnost dviju gorostasnih osobnosti sveopće Crkve, u ranojutarnjoj tišini, nad krovovima grada Rima – bila je krajnje dojmljiva, čak ganutljiva! Činilo mi se kako sam u stanju izravno udisati to ozračje spokoja, mira i ljubavi jer je sav prostor odisao time.  Nakon ovakva vatikanskoga iskustva probojnost Majke Terezije nije me više mogla iznenaditi ni na drugim mjestima, a ni pod drugim i drukčijim okolnostima pa tako, primjerice, ni za vrijeme drugoga posjeta pape Ivana Pavla II. Poljskoj. Majka Terezija je već dva dana boravila u Varšavi budući da su se njezine sestre upravo u Zaborowu, u novicijatu koji je pokrivao područje istočnih zemalja, pripravljale za polaganje redovničkih zavjeta. Nakon što su sestre toga dana prije podne pred njom položile zavjete, Majka Terezija im je pokazala poziv za susret redovnica i redovnika s Papom. Ako sam ja pozvana, onda smo svi pozvani! “Mi” je u ovome slučaju podrazumijevalo: Majku Tereziju, njezinih 18 novih sestara i oca Lea. Odvezli smo se svi skupa prema Varšavi, idući ciljano prema pokrajnjemu ulazu u prostrano područje na koje-

U VATIKANU

mu će se održati veliko misno slavlje, kamo nas je uputio jedan od poljskih pomoćnika pri organizaciji slavlja. Doista, na spomenutome ulazu nije bila prevelika gužva, kako nam je i kazao spomenuti pomoćnik. No nezgoda je bila u tome što nam se na putu ispriječila rampa. Majka Terezija je izdala naputak za podizanje preprjeke. “Zbog mene je ne morate podizati. Ionako sam preniska.” I ne izgovorivši to, prva se provuče ispod rampe, a za njom i njezinih 18 novih sestara te na koncu i otac Leo. Znakom visoko uzdignute ruke sve nas pozva da je slijedimo pa pred nama poput lasice žurno krenu ravno prema crkvi. Ljudi koji su osiguravali ulaz poznavali su sićušnu redovnicu koja se vješto provlačila, držeći u ruci svoju bijelu počasnu pozivnicu. “Ulazite, svi ovamo ulazite!” doviknula nam je glasno, okrenuvši se licem nakratko prema nama. Tako smo morali ući na glavni ulaz dok su svi ostali gosti već duže vrijeme mirno sjedili na svojim mjestima te napeto iščekivali Papu. Majka Terezija je za to vrijeme posve neometano kročila crvenim tepihom, koji je bio položen u Papinu čast, dižući demonstrativno uvis svoju pozivnicu te predvodeći svojih 18 sestara i oca Lea. Tako je dospjela do mjesta koje je u prvome redu bilo namijenjeno njoj samoj, naglašavam, do mjesta koje je bilo predviđeno samo za nju. Dospjevši tamo, pristupi joj vrlo ugledan monsinjor i pozdravi je: “Da, ovdje u prvome redu vaše je mjesto!” Na to se Majka Terezija okrenu prema meni i reče: “Oče, oče, hodite brzo ovamo, ovo je vaše mjesto. Sjednite ovdje!” Monsinjor joj se htjede usprotiviti: “Ne, Majko Terezijo…” Ne stiže ni zaustiti, a ona već reče: “Ne, otac će ovdje sjesti.” Monsinjor je bio vidno uzrujan te nije znao što mu je činiti s Majkom Terezijom i s njezinih 18 sestara. Ali to

MAJKA TEREZIJA

više i nije bio njegov problem. Majka Terezija je preuzela stvar u svoje ruke. Monsinjor je još jedva-jedvice uspio zaustiti: “Kamo ćemo smjestiti sestre? One ne mogu ostati ovdje.” Majka Terezija je i za to imala vlastitu zamisao: “To je vrlo lako riješiti. Četiri sestre idu tamo pod rasvjetu za televizijske kamere, četiri sestre onamo s druge strane, tri sestre mogu ostati ovdje, a sve ostale mogu jednostavno sjesti na tlo tu ispred.” Majka Terezija je napokon zajedno s ovim potonje spomenutima i sama sjela na pod. No monsinjor, vidno uzrujan te donekle ljutit, reče: “Ne, Majko Terezijo, tako ne će ići!” To nije bilo u skladu s protokolom. Iz najneposrednije sam blizine mogao promatrati kako se situacija zaoštrava budući da sam, slijedeći osobni nalog Majke Terezije, u međuvremenu sjedio u prvomu redu. U tomu trenutku uđe i Papa te izravno priđe Majci Tereziji. Ona smjesta ustade pa mu poimence predstavi sve svoje mlade sestre koje su netom položile redovničke zavjete. Upravo zbog njihove nazočnosti Papa je bio vidno ozaren i vrlo sretan. Ljutiti monsinjor nije više zucnuo ni jednu jedinu riječ.

SADRŽAJ

Sadržaj

Predgovor: Što bi ona željela? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. Ljubav na drugi pogled . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 2. U Vatikanu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 3. Kako naručiti sveca? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 4. Drugi poziv Majke Terezije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 5. Siromasi su predivni ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 6. Poslovna djelatnost Majke Terezije. . . . . . . . . . . . . . 57 7. Govorite im o Isusu! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 8. Činiti male stvari s velikom ljubavlju. . . . . . . . . . . . 76 9. S najsiromašnijima među siromasima . . . . . . . . . . . 91 10. Kontemplativke u svijetu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 11. Šarm koji plijeni. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 12. Kako uhvatiti bika za rogove?. . . . . . . . . . . . . . . . . 120 13. Duše u potrebi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 14. U carstvu zla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136

237

SADRŽAJ

15. Sovjetski Božić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 16. Armenska avantura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 17. S hodočasnicima, prostitutkama i političarima . . 173 18. Među hindusima i muslimanima . . . . . . . . . . . . . . 181 19. Glas za one bez glasa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 20. Njegovo je to djelo! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 21. Patnja i smrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 22. U naponu njezine svetosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220 23. Majka Terezija živi! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 Autorova zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236

238

PREPORUČUJEMO Ovo iznimno djelo sabire do sada većinom nepoznata i nedostupna privatna pisma Majke Terezije u kojima se otkrivaju dubine i bogatstvo njezina nutarnjega života, ali i dugotrajna duhovna suhoća koja daje svjedočanstvo prokušanosti njezine vjere te pruža putokaz i ohrabrenje svima koji se nalaze u duhovnim iskušenjima. 455 str. Tvrdi uvez.

Odnos Majke Terezije s Bogom i njezina predanost onima kojima je služila – najsiromašnijima među siromasima – u ovoj su knjizi snažno izraženi njezinim vlastitim riječima. Gdje je ljubav, ondje je i Bog donosi duhovno bogatstvo Majke Terezije, pokazujući što je vjerovala i mislila o važnim pitanjima s kojima se suočavaju svi ljudi. 387 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u listopadu 2012.

Otac Leo Maasburg bio je mnogo godina blizak pratitelj Majke Terezije putujući s njome po svijetu i svjedočeći nebrojenim nevjerojatnim i malo poznatim događajima. U ovomu osobnom portretu drage redovnice predstavlja nam pedeset zadivljujućih priča o njoj koje većina ljudi nije nikada čula, divnih i očaravajućih priča o čudesnim događajima koje je imao povlasticu iskusiti u blizini Majke Terezije. U tim pričama otkriva kako je otvorila prvu kuću u komunističkome Sovjetskom Savezu, kako je čudotvornim medaljicama “razoružala” vojnike u Nikaragvi, kako je od Pape “naručila” sveca za gubavce, kako je uspijevala od sebe odagnati napasti oholosti i taštine te mnoge druge nepoznate detalje iz njezina života. Sve te priče govore o njezinu neizmjernu pouzdanju u Božju ljubav, o tome kako snaga vjere može i planine premještati te o nadi koja nikada ne umire. One otkrivaju duhovitu, nadarenu, mudru i zadivljujuću ženu koja ima poruku istinske nade za naše doba. Ovo je životna priča jedne od najznačajnijih žena 20. stoljeća ispričana kao nikada do sada. “Svakidašnji život Majke Terezije, kako ga opisuje o. Leo Maasburg, može se sažeti u dvije snažne riječi: sveta odvažnost. Čvrsto uvjerenje da je sve, apsolutno sve, poruka Božje ljubavi tajanstveni je jezik između Boga i svetaca. Treba li išta ovome dodati: uzmi i čitaj.” Alice von Hildebrand “Mons. Leo Maasburg daje nam sjajan uvid u ovu tako izrazito ljudsku i izrazito svetu ženu. Pročitajte ovu knjigu!” o. Larry Richards “Ovo je knjiga za čitatelje koji žele intiman portret jedne svetice Katoličke Crkve.” Publishers Weekly O. Leo Maasburg rođen je 1948. u Grazu, u Austriji. Studirao je pravo, politologiju, teologiju, kanonsko pravo i misiologiju u Innsbrucku, Oxfordu i Rimu. Za svećenika je zaređen 1982. u Fatimi. Godinama je bio blizak suradnik Majke Terezije kao njezin duhovni pratitelj, prevoditelj i ispovjednik. Putovao je zajedno s njom u Indiju, Rim te je pratio na mnogim putovanjima od Moskve do Kube i New Yorka. Od 2005. nacionalni je ravnatelj Papinskih misijskih djela Austrije. ISBN 978-953-235-302-0

VERBUM

9 789532 35 3020

135 kn