M AJ K A E LV I R A
Zagrljaj Prica o Zajednici Cenacolo
VERBUM
Časna sestra Elvira u ljeto 1983. godine napušta sigurnost samostana u Torinu kako bi u ruševnoj kući započela živjeti s mladima s ulice. Tog dana započela je priča o Zajednici Cenacolo, priča o iscjeljujućoj snazi evanđeoske ljubavi koja je, krenuvši sa sjevera Italije, zapljusnula i hrvatske obale. Između korica ove knjige nalaze se duboke životne istine, izrečene jednostavnim riječima žene koja je, unatoč svim svojim slabostima, čvrsto odlučila nasljedovati Krista. Ta radikalna odluka, motivirana ljubavlju koja je graničila s ludošću, donijela je obilan plod: tisuće života zasjali su poput bisera podignutih iz blata, očišćeni zagrljajem ljubavi ove neobične časne sestre. O tome svjedoče i ove stranice prepune ljudskosti i topline, ispunjene istinitim životnim pričama koje su svjedočanstvo snažne Božje prisutnosti u suvremenom svijetu. Ova istinska duhovna i životna oporuka Majke Elvire, časne sestre ovisnika i mnogih drugih koji su zahvaljujući njezinoj zajednici našli životni smisao, istovremeno je i snažna poruka nade svima onima koji se nalaze u životnim poteškoćama ili tragaju za zagrljajem ljubavi.
Fotografija na koricama: © Daniele Calisesi
Majka Elvira ZAGRLJAJ
Biblioteka:
Posebna izdanja
83.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
Majka Elvira
ZAGRLJAJ PriÄ?a o Zajednici Cenacolo
Priredio: Michele Casella
VERBUM Split, 2014.
Naslov izvornika: Madre Elvira, L’abbraccio. Storia della Comunità Cenacolo © Edizioni San Paolo s.r.l. – Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Fotografije: © Comunità Cenacolo © Daniele Calisesi Prijevod: dr. sc. Mladen Parlov Lektura: Josipa Korljan, prof.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 613.81/.83:25 PETROZZI, Elvira Zagrljaj : priča o Zajednici Cenacolo / majka Elvira ; priredio Michele Casella ; <prijevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 83) Prijevod djela: L’ abbraccio : storia della Comunita Cenacolo. ISBN 978-953-235-360-0 I. Ovisnosti -- Kršćansko gledište 150626056
ZAGRLJAJ
UVOD
Na Svjetskom apostolskom kongresu Božanskog milosrđa održanom u travnju 2008. godine u Rimu Majka Elvira ovako je zaključila svoje izlaganje: “Hvala vam! Veoma sam zadovoljna što sam sudjelovala na ovom… na ovom…” Nije uspijevala pronaći pravu riječ te joj je jedan od sudionika prišapnuo: “Kongresu!” Majka Elvira mu je odgovorila: “Ali to je riječ koju ja nikad ne koristim!” Svi su se nasmijali. Ona također. Potom je dodala: “Morate me razumjeti. Ja sam jedna obična, ali baš obična… ne bih htjela reći neuka… ali sam poput guske! Ipak, ja sam jedna radosna ‘guska’, uvijek zadovoljna i puna života. Da, puna života!” Ista ta jednostavnost obilježava stranice ove knjige. Nisu to dorađeni i uglađeni govori, nego iskrena kazivanja, od srca. Slobodno, velikodušno, istinito. Svjesni milosna blaga sadržanog u bujici poduka i britkih kateheza koje su svih ovih godina izvirale iz srca Majke Elvire, predstavljamo vam ovu knjigu u vrijeme kada su njezine riječi i sjećanje postali krh5
MAJKA ELVIRA
kiji, ali je zato njezin pogled postao življi, pronicljiviji i svjetliji. Vrijeme u kojem pogled kaže više od glasa. Vrijeme u kojem nakon oluje, požara i potresa struji blagi povjetarac. Vrijeme u kojem su riječi ustupile mjesto osmijehu i zagrljaju. Vrijeme u kojem Elvira više slijedi srce nego razum. Vrijeme u kojem njezina prisutnost govori sama za sebe. Vrijeme u kojem nam njezino divljenje svemu oko sebe pomaže shvatiti da smo dio priče koja nas nadilazi, priče kojoj se svakog dana sve više čudimo i veselimo. Vrijeme u kojem odjek primljenih pouka snažno odzvanja u nama, pomažući nam da postanemo svjesni vrijednosti tog blaga i odgovornosti za njega. Dragocjeno je to blago, bez sumnje, ali nije samo naše. Valja ga darovati i drugima! Zato smo prihvatili prijedlog za izdavanje ove knjige, uvjereni da po Božjoj providnosti dolazi u pravom trenutku. Ova knjiga ne želi biti samo knjiga o Majci Elviri i o Zajednici. Naša je želja da zajedničkim iščitavanjem njezine i naše priče damo slavu Bogu Ocu za svu ljubav koju nam je iskazao. 6
ZAGRLJAJ
Zajednica smo sasvim običnih ljudi, grješnika, ranjenih i krhkih. Iskusili smo ponore smrti, a danas smo novi ljudi, puni života. Želimo posvjedočiti ovom knjigom, s velikom zahvalnošću, Ljubav koju nam je Bog iskazao. Molite za nas. Hvala vam! Zajednica Cenacolo
7
U Ĺživotu stoji onaj koji se nauÄ?io prignuti.
ZAGRLJAJ
Počni brojiti…
Francesco je nakon određenog vremena provedenog u našoj Zajednici otišao kući na nekoliko dana vidjeti kako se snalazi u svojoj obitelji. Taj odlazak kući nakon dijela prijeđenog puta naziva se “provjera” i važan je trenutak za mlade koji su došli u Zajednicu Cenacolo sa željom da započnu novi život i preporode se. To znači da moraju stvoriti i nove obiteljske odnose, koji su često ostavili duboke rane u srcima. Provjera služi upravo tome. Zato sam Francescu prije odlaska dala savjet koji obično dajem mnogim mladićima i djevojkama koji imaju nesređene odnose upravo s ocem: “Otiđi kući” – rekla sam – “te kada ugledaš oca, još izdaleka potrči mu u susret. Baci mu se u zagrljaj i zagrli ga, da, snažno ga zagrli! Dok ga grliš, moraš brojiti do sedam. Jedan… dva… tri… četiri… pet… šest… sedam! Vidjet ćeš, on će se nakon nekoliko sekundi htjeti odvojiti od tebe, ali ti ga stisni još jače. Tada će i on tebe snažno zagrliti. Poslije tih sedam sekundi pusti ga i pogledaj ga u oči. Tvoj će otac zaplakati. I ti ćeš zaplakati. Svi će zaplakati. Tako ćeš mu pomoći da ponovo postane tvoj otac.” 11
MAJKA ELVIRA
U tih sedam sekundi vrijeme se zaustavi i sve proživljeno dolazi nam u sjećanje, posebice propusti iz prošlosti. Izmirujemo se sa svojim životom, svojim korijenima, svojom prošlosti. Ta gesta prodire duboko u srce, rastapa tvrdoću, donosi mir koji se rađa iz oprosta. Francesco mi je po svojem povratku ispripovjedio sav radostan: “Elvira, kad sam ugledao oca kako dolazi, rekao sam si: ‘Francesco, il’ sad il’ nikad!’ Duboko sam udahnuo, potrčao i snažno ga zagrlio. Nisam popustio stisak ni kad se htio udaljiti, a u sebi sam brojio do sedam, čvrsto ga stišćući… Obojica smo plakali kao djeca, opraštajući jedan drugom.” Francesco je tek jedan od mnogih koji su iskusili snagu Zagrljaja ljubavi. Mnogi mladi iz naših bratovština diljem svijeta dobro poznaju taj osjećaj. Mnogi od njih doživjeli su snažno unutarnje oslobođenje tijekom Zagrljaja ljubavi. Preporučujem taj zagrljaj jer sam i sama osjetila njegovu snagu: susret s Bogom omogućio mi je da zagrlim svoj siromašni život, rane iz prošlosti, oslobodio me je srama zbog slabosti mojeg oca, darovao mi slobodu, mir i radost. Želim to i svakom od vas: dopustite da vas zagrli Božja nježnost i milosrđe, nanovo prigrlite svoj život, svoje postojanje. Bog postoji: tražite ga i naći ćete ga! On je bio prisutan u najtežim trenutcima našeg života, trpio je s nama, bio je na križu s nama i za nas. 12
ZAGRLJAJ
Samo On zna preobraziti tamu u svjetlo, proživljenu patnju pretvoriti u dar za drugog. To je ono što sam osobno iskusila te što danas gledam u životu osoba koje dolaze u Zajednicu. Uvijek iznova uviđam da sve što se dogodilo u mojem životu nije plod neke moje ideje ili projekta; sama se neprekidno čudim svemu lijepom što se dogodilo, što se svakodnevno i dalje događa u životu Zajednice Cenacolo. Ona je očito djelo Božje, djelo Duha Svetog i Marije. Kako bih uopće mogla i zamisliti priču poput ove? Želim je ispričati i tebi, držeći te u zagrljaju. Grleći te dok iščitavaš ove stranice. Kreni i ti s brojenjem...
13
JEDAN... SLUŽITI ZNAČI KRALJEVATI
Djetinjstvo i poziv
ZAGRLJAJ
Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake. (1 Kor 1,27)
Uvijek je teško definirati sebe. Mogu reći da sam žena oduševljena svim vidovima života: i čišćenjem i kuhanjem, i siromašnim čovjekom i molitvom u kapeli! Žena sam zaljubljena u Život, zaljubljena u Ljubav. Vjerujem u Lijepo, u Istinito, u Dobro, koje je Bog stavio u srce svakog čovjeka. Žena sam iz naroda, nisam učena. Provedem sate i sate u molitvi, a zatim iziđem na ulicu družiti se sa siromašnima, slijepima, nijemima i hromima, kakva sam pomalo i sama. Nikad nisam smatrala da bih trebala pohađati neke škole kako bih naučila pomagati drugima. Moja pomoć i ljubav prema drugima iskazuju se kroz moj život, kroz moje vrijeme, kroz radost zbog odgovora na Božji poziv. A ta radost ne jenjava, naprotiv, sve je veća! Žena sam koja svaki dan s čuđenjem promatra neizmjerna Božja djela. 17
MAJKA ELVIRA
Uvijek je pomalo zbunjujuće govoriti o sebi i svjedočiti. No, ipak to rado činim, ponajprije iz zahvalnosti prema Bogu. Nemam nikakve stručne kvalifikacije. Dijete sam iz siromašne obitelji, jedva sam završila tri razreda osnovne škole. U kući sam morala stalno pomagati, nije bilo vremena za učenje. Ali Božja se Ljubav obilno izlila na mene, to ću danas vrlo rado posvjedočiti! To vam govorim jer sam već godinama svjedok Isusova Uskrsnuća, koje promatram u mladima koji dođu polumrtvi i koji se, korak po korak, obnavljaju za novi život, preporađaju se. Stoga se danas usuđujem svjedočiti jer je vrijeme za svjedočenje, za evangelizaciju. Prije svega zahvalna sam Onom koji je htio da dođem na ovaj svijet. Vjerujem da je Bog već u trenutku mojeg začeća želio da moj život bude nešto veliko, lijepo i dobro za druge. Sretna sam jer mi je život neprekidno ispunjen sebedarjem. To je veliko bogatstvo, ponajprije za mene. Bogatstvo se sastoji u tome da me život već kao djevojčicu naučio požrtvovnosti i ustrajnosti, bez mrmljanja, bez “ne mogu”. Sretna sam jer sam još i danas svakodnevno u školi služenja. Sve što sam u životu naučila, naučila sam služeći. Moja je obitelj bila brojna. U godinama nakon Drugog svjetskog rata vladali su oskudica i siromaštvo. Moja se obitelj zbog toga preselila iz Sore, gradića 18
ZAGRLJAJ
u središnjoj Italiji, u Alessandriju na sjeveru. Nama, brojnoj obitelji koja je dolazila s juga, dali su jednu kućicu tek nešto bolju od kokošinjca. Nitko nije želio obitelji koje su dolazile s juga jer su imale previše djece. Pored nas živjele su druge obitelji s djecom mojih godina, no oni su bili dio nekog drugačijeg, boljestojećeg svijeta. Međutim, sjećam se riječi koje bi mi majka govorila svaki put kad bih otišla vani igrati se s prijateljicama. Kad bismo u kući imali komad kruha – a tada ga nije bilo lako priskrbiti – ili kad bi bilo vrijeme trešanja, mama Concetta uvijek bi mi rekla: “Rita, podijeli to s drugima. Ne možeš jesti a da ne podijeliš s drugima.” Unatoč siromaštvu, odgajala nas je za solidarnost. Moja je obitelj bila siromašna, ali danas sam sretna zbog toga. Koliko ljepote u siromaštvu! Siromaštvo je sloboda! Mi vrijedimo više od stvari, više od bogatstva, više od ambicija. Upravo u siromaštvu spoznajemo da život vrijedi više od stvari! Zadovoljna sam što sam se rodila u vrijeme neimaštine, kad smo često ustajali gladni od stola. To nas je naučilo požrtvovnosti. Shvatila sam da materijalna oskudica ne može razoriti obiteljsko zajedništvo ako je obitelj prožeta ljubavlju. Spoznala sam da mir i pravo blagostanje proizlaze iz srca, dolaze iz dobrote i velikodušnosti. Dari19
MAJKA ELVIRA
vanjem postajemo dijelom velike obitelji koja istinski može moliti Očenaš. Boga, koji je Otac, otkrila sam još dok sam bila dijete. Naučila sam pouzdati se u njega. Sjećam se, kad bi bijeda jače zakucala na vrata i kad se Križ činio preteškim, moja majka tiho bi molila: “Sveti Križu Božji, smiluj nam se!” To bi izgovarala našim dijalektom iz provincije. Taj zaziv uvijek bi me se dojmio. Moja je majka bila snažna i zahtjevna žena. Otac je zbog svojih slabosti često gubio posao te nije bio od velike pomoći. U tim trenutcima ona ne bi negodovala niti jaukala u stilu: “Bože moj, što si to učinio? Kako ćemo sad? Providi mu neki posao!” Ona bi jednostavno, u boli ali s pouzdanjem, ponavljala: “Sveti Križu Božji, smiluj nam se!” Ljubila je Križ, čvrsto se držala Križa, u Križu je pronalazila snagu. Nitko, naravno, ne želi trpjeti. No, zahvaljujući njezinim riječima, shvatila sam koliko je važno naučiti nositi Križ. On je naša snaga, moramo ga zavoljeti kako bismo mogli prihvatiti život na dobar način. Tako se živjelo u našoj obitelji. Kad bismo imali nešto novca, otac bi sve propio. Mojem se ocu Antoniju sviđalo vino. Kao djevojčica stidjela sam se toga, osobito kad bi došao po mene 20
ZAGRLJAJ
u školu pomalo pripit, a moje bi ga prijateljice gledale s podsmijehom. Sjećam se kako bi prilazio teturajući na biciklu, a djeca bi me počela zadirkivati: “Gledaj, Rita, tvoj je tata opet pijan!” Sramila sam se jer sam znala da je ovisnost o alkoholu nešto ružno. No takvi događaji naučili su me poniznosti. Kad sada razmišljam o tome, ipak uviđam jedno: moj je otac, unatoč stanju u kojem je bio, ipak dolazio po mene u školu. Mnogi očevi to nikad nisu činili, a i danas ima očeva koji ne idu po svoju djecu u školu. Znao bi me noću probuditi i reći: “Rita, otiđi mi kupiti cigarete.” Ja bih, dobro se sjećam, morala proći kroz mračnu ulicu. Gole grane stabala u noći činile su mi se poput dugih prijetećih ruku. Pjevala bih kako bih odagnala strah. Kad bih stigla do prodavača, kucala bih na željezne rolete, a on bi ustajao mrmljajući. Dao bi mi nekoliko cigareta, a ja bih se trkom vraćala kući, ispunjavajući očevu želju. Sve što sam pretrpjela u obitelji kao da se preobrazilo kad sam susrela Boga. Danas kažem da je moj otac bio moja škola u kojoj sam naučila voljeti svih i služiti svima, ne gubeći pritom svoje dostojanstvo. On je bio prva problematična osoba koju sam prihvatila, voljela i pomagala. Sve ovo kazujem kako bih dala slavu Bogu. Naime, dao mi je oca kojem nije bilo neugodno biti ono što jest. Time ga ne želim nikako opravdati, no imaj21
MAJKA ELVIRA
mo na umu da se nitko ne rađa kao roditelj, to je umijeće koje se mukotrpno stječe. Duh Sveti poslužio se njegovim slabostima kako bi mene pripremio na poslanje. Slabosti mojeg oca bile su mi prva životna škola, one su me oblikovale. Moja životna priča izvor mi je nadahnuća iz kojeg učim mlade kako ljubiti i poštovati svoje roditelje, kako im oprostiti, onako kako sam to sama učinila. No, to je moguće tek kad se susretne onaj nebeski Otac, koji je prije svih zemaljskih očeva i majki. Očevi poput mojeg obično su i sami imali teško djetinjstvo. Stoga moramo imati beskrajno razumijevanje prema drugima, kao što drugi često imaju prema nama, a da mi toga uopće nismo svjesni. Jako sam voljela svojeg oca i u svemu mu pomagala, ne sramim se to reći. Ljubav je jača od srama. Kako vrijeme prolazi, sve sam sretnija svojim životom i zahvalna Bogu na njemu. Pogotovo mi je drago što me Bog uvijek stavljao u situacije u kojima nisam stizala misliti na samu sebe: jesam li sretna ili tužna, dobra ili loša. Uvijek sam se trebala brinuti o nekom drugom. Uvjerena sam da nigdje ne postoji čudesnije, veće, divnije i bogatije kraljevstvo nego u ljudskom srcu. Služiti znači kraljevati! Ponekad pomislim: “Kako je Gospodin dobar prema meni!” 22
ZAGRLJAJ
Ljubio me, slijedio i odgajao već od malih nogu. U dobi od sedamnaest godina zaručila sam se; imala sam mladića koji me je volio; u moje se vrijeme pričalo o ljubavi, nije se “vodila” ljubav. Već smo planirali imati puno djece… a potom… potom se dogodilo nešto u meni. U jednom trenutku zapitala sam se: “Čitav život s njime? Samo s njime? Samo za njega? Ne, nikad to ne ću moći. To nije moj put.” Ta je pomisao bila poput neudobne odjeće. Pojavio se jedan drugi zaručnik koji je zakucao na vrata mojeg srca. Bio je to Isus, sin tesara iz Nazareta, i sam tesar po zanimanju. Želio me učiniti svojom sretnom zaručnicom. Tako sam s devetnaest godina napustila obitelj. Njih je to jako pogodilo, pogotovo moju majku, jer sam imala još braće i sestara o kojima sam brinula. Svojoj sam majci, koja je morala raditi kako bi nas sve uzdržavala, bila od velike pomoći. Nitko od moje braće i sestara nije bio suglasan s mojim izborom; za njih je otići u časne bilo nešto potpuno besmisleno. Ipak, zvanje je bilo snažno: snažnije od osjećaja, snažnije od krvi, tijela, problema u kući, ljudskih zaprjeka, snažnije od mene same. Bio je 8. ožujka 1956. kad sam napustila svoj dom i krenula prema Torinu kako bih ušla u samostanski novicijat. 23
MAJKA ELVIRA
Rano sam ustala te sam u tišini, s jednom kartonskom kutijom, otišla. Dok sam ulazila u vlak, čula sam kako po peronu odzvanja poznati zvuk cipela moje majke, koja me je, ogrnuta šalom, slijedila. Shvatila je da se nešto u meni dogodilo, da odlazim. Pogledi su nam se susreli. U njezinim očima vidjela sam mnoštvo pitanja: “Rita, što radiš? Napuštaš nas? Kako ćemo bez tebe?” Ja sam ju gledala… i ušla u vlak. Poslije sam često razmišljala o tom trenutku, prekoravajući se što nisam razumjela bol svoje majke. Međutim, jednog dana dok sam pripovijedala ovu priču, jedan mladić iz Zajednice rekao mi je: “Elvira, baš dobro što si ušla u taj vlak. Da nisi, svi mi još uvijek bismo te čekali. U onom vlaku bili smo već svi s tobom!” To je istina. Danas shvaćam da su u onom vlaku sa mnom krenuli toliki drugi te blagoslivljam Gospodina što se nisam vratila. Da sam to učinila, bila bih uskraćena za mnogo toga: ne bih vidjela tolike lijepe stvari koje je Bog učinio preko moje siromašne životne priče. Danas, u tom vlaku koji ide dalje, moj je život ispunjen dobrom, svjetlom, mirom i radošću. Stigla sam u Torino, točnije Borgaro Torinese, u jedan samostan koji i danas cvjeta, kod Sestara milosrdnica sv. Ivane Antide Thouret, velike francuske utemeljiteljice koja je život posvetila služenju najsiromašnijima. 24
ZAGRLJAJ
U toj zajednici, gdje sam od Rite Agnese postala Elvira, ostala sam dvadeset i osam godina. Obavljala sam različite službe, a nadasve, tolike godine, bila sam kuharica te je za mene uvijek bila velika radost ugoditi drugima. Potom se u meni zapalio pravi oganj: snažna želja da se angažiram oko mladih, pogotovo onih koji su očajnički tražili smisao života. Viđala sam ih kako besciljno lutaju ulicama, a njihov nečujni vapaj za životom i istinom nije mi dao mira: vapaj drogiranja, izgubljenosti, očaja i tihog umiranja. Željeli su znati postoji li ljubav, postoji li nada, je li moguće postići nutarnji mir, može li se njihov život iznova izgraditi i osmisliti. Vidjela sam kako su bez pastira, bez uporišta, kako duhovno i fizički propadaju, okruženi tolikim blagostanjem, novcima, automobilima, bogatstvom sadržaja velika grada, a ipak beskrajno tužni i ugasla pogleda. U molitvi, kad bih klečala pred euharistijom, činilo mi se da snažno doživljavam, gotovo fizički, njihov bolan krik, vapaj za pomoć. U sebi sam osjećala poticaj koji je sve više jačao. Nije to bila samo neka ideja, teško mi je to opisati, ali sam osjećala dužnost da mladima dadem nešto što im je Bog namijenio preko mene. Puno sam puta tražila od svojih nadređenih da nešto pokrenem. Oni su mi uvijek govorili – a bili su u 25
MAJKA ELVIRA
pravu – da idem u nešto što ne poznajem, za što nisam osposobljena, da ne ću uspjeti. Sve je to bilo potpuno točno. Nije mi preostalo ništa drugo nego čekati, trpjeti i moliti. No, oganj se nije gasio! Neko sam vrijeme kao u agoniji iščekivala da Duh Sveti pronađe način da realizira ono što se pokrenulo u meni. Puno sam trpjela jer mi se činilo da gubim vrijeme. Zapravo, to je bilo Božje vrijeme, a ja sam trebala čekati svoj trenutak kada ću se konačno moći posvetiti mladima kako bih ih zaštitila, odgajala i ljubila. Nisu nedostajale ni napasti kad bih pomislila: “Zašto moji nadređeni nemaju povjerenja u mene?” Potom bih razmišljala: “Zapravo, zašto bi trebali imati povjerenja u mene kad sam tek siromašno stvorenje koje želi visoko letjeti?” Bilo je i onih koji su mi govorili: “Elvira, zašto ne napustiš svoju kongregaciju, tako ćeš moći činiti ono što želiš!” Ja, pak, nisam namjeravala “činiti ono što želim”, osjećala sam nešto drugo. Željela sam biti sigurna da ono što nosim u sebi nije nešto moje nego Božje; bila sam sigurna da će se to razjasniti poslušnošću. Tako sam čekala s velikim pouzdanjem i nadom, molila sam, trpjela, ljubila, kucala nekoliko godina… Sve dok moje poglavarice jednog dana nisu iskazale svoje povjerenje te mi rekle: “Može!” 26
ZAGRLJAJ
Danas, sa svojih sedamdeset i nešto godina, shvaćam kako su sve te porođajne muke bile velik blagoslov. Sa svojim onodobnim poglavaricama veoma sam povezana, prijateljice smo, a mnoge sestre iz moje družbe čude se zajedno sa mnom onom što se dogodilo. Poznajući moje slabosti, shvaćaju kako je sve to uistinu došlo od Boga, a ne od mene. Usto, već mnogo godina Sestre milosrdnice sv. Ivane Antide Thouret ugošćuju jednu bratovštinu Cenacola, dvadesetak mladića, u kući u samostanskom vrtu gdje sam primljena u novicijat, u Borgaro Torinese. Za mene je ta prisutnost velika radost, veliki blagoslov, znak sveze prijateljstva u Gospodinu i u služenju čovjeku, prijateljstva koje se održalo unatoč svim proživljenim poteškoćama. Naime, u godinama koje su slijedile Cenacolo je rastao te je bilo potrebno učiniti neke odlučne korake koji bi slijedili taj neočekivani razvoj Zajednice. Uz veliku bol, kako moju, tako i sestara, morala sam napustiti Kongregaciju. Često sam se pitala: čemu ta žrtva, taj rez zbog kojeg sam krvarila. Utjeha su mi bile riječi koje su mi mnogi kasnije ponavljali: “Elvira, Bog je želio da nastane nešto novo!” Danas doživljavam cijeli svoj život kao veliki blagoslov: od poteškoća u djetinjstvu pa do svega što se poslije događalo. Ta je priča toliko lijepa upravo zbog 27
MAJKA ELVIRA
toga što je posuta zaprjekama i trnjem. Koliko Božje milosti u moru ljudske krhkosti! Spoznala sam da me je usred poratnog siromaštva i nesigurnosti koju je proživljavala moja obitelj Duh Sveti pripremao za ljubav, za suosjećanje, za služenje, za pomaganje onima koji trpe puno više od mene. Moji roditelji, a potom i moje poglavarice, bili su vođeni rukom Duha Svetog, koji me je polako pripremao na ono što danas živim. Bog čini velike stvari s osobama koje su svjesne svoje malenkosti. Što se više doživljavamo malenima i siromašnima, više će Gospodin učiniti preko Zajednice. (iz Pravila života Zajednice Cenacolo)
28
ZAGRLJAJ
SADRŽAJ
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Počni brojiti… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 JEDAN... SLUŽITI ZNAČI KRALJEVATI Djetinjstvo i poziv . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 DVA… PRVI KORACI Kuća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 TRI… NAPOKON SI STIGAO! Prihvat. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 ČETIRI… VRATA SRCA Duhovnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 PET… LIJEPA GOSPOĐA Providnost i razvoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 ŠEST… DJECA ISTE MAJKE Brojnost i raznolikost zvanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 131
SADRŽAJ
SEDAM… OBITELJ USKRSNULIH Zajednica u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 Želim zagrliti čovječanstvo!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 U SRCU CRKVE Uručenje Dekreta o priznanju . . . . . . . . . . . . . . . . . .107 BOG POSTOJI, JA SAM GA SUSRELA! Kateheza Majke Elvire mladima . . . . . . . . . . . . . . . .119
132
MOLITVENO-EDUKACIJSKI CENTAR
“CENACOLO VRBOVEC” U našoj dvorani u sklopu bratovštine u Vrbovcu, kapaciteta 400 osoba, organiziramo molitvene susrete sa svjedočanstvima za učenike, studente, mlade i obitelji, uz glazbenu i plesnu animaciju. Također po dogovoru organiziramo i edukativne radionice na temu aktualnih problema mladih današnjice.
DOGOVOR OKO TERMINA I SADRŽAJA PROGRAMA: Zajednica Cenacolo bratovština Sv. Vinko Paulski Dvorac Lovrečina Grad Kučari 1, 10340 Vrbovec tel. 01/ 27 26 515 mob. 099/ 27 26 515 fax 01/ 27 26 516 info@zajednicacenacolo.hr www.zajednicacenacolo.hr
OBITELJSKA POTPORA CENACOLO Ako se suočavate s poteškoćama u obitelji, možete se obratiti roditeljima u našoj Zajednici koji će vas saslušati i pokušati vam pomoći svojim osobnim iskustvom i savjetom: Zagreb 01/230 30 01, 099/613 98 98 Split 021/385 920, 091/55 40 838 Osijek 031/503 222, 032/518 135 Zadar 023/335 109, 095/900 15 19 Poreč 052/410 267, 453 171, 098/367 213
PREPORUČUJEMO YOUCAT – KATEKIZAM ZA MLADE je prvi katolički katekizam za mlade koji vrijedi za cijelu Crkvu. Ovaj jedinstveni vjerski priručnik pisan jezikom mladih, originalna je i privlačna sadržaja, s mnoštvom fotografija u boji i vrlo atraktivnim grafičkim elementima. Predgovor Katekizmu je napisao papa Benedikt XVI., žarko ga preporučivši svim mladim katolicima kao nužno sredstvo za upoznavanje vlastite vjere.
YOUCAT – MOLITVENIK ZA MLADE pomaže mladima da žive svoju vjeru u svakodnevnici. Nudeći duhovno blago vjere ovaj jedinstveni Molitvenik sadrži moderne, svježe molitve koje se izmjenjuju s velikim, drevnim molitvama iz Svetoga pisma te s molitvama svetaca i duhovnih velikana iz kršćanske povijesti.
YOUCAT – UPDATE! ISPOVJEDI SE! približuje mladima sakrament pomirenja na razumljiv, jednostavan, a opet dubok način i poručuje nam da ispovijed nije neugodna dužnost nego je golemi dar koji oslobađa čovjeka i omogućuje mu da doživi neizmjernu Božju ljubav i započne iznova. Ovaj vodič-molitvenik osim poticaja na pomirenje s Bogom u sakramentu pomirenja, donosi i suvremeno osmišljen ispit savjesti (na principu IN&OUT popisa), prikladne pripravne molitve za dobru ispovijed te jednostavne i detaljne upute kako se ispovjediti.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u travnju 2014.
RITA AGNESE PETROZZI, poznata kao MAJKA ELVIRA, od mnogih prozvana “časnom sestrom ovisnika”, rodila se u gradiću Sori u Italiji 21. siječnja 1937. godine. Sa devetnaest godina ulazi u samostan u predgrađu Torina, Borgaro Torinese, kod sestara milosrdnica sv. Ivane Antide Thouret. Sredinom sedamdesetih godina u sebi osjeća snažan poticaj da se posveti mladima s margina. Poslije duga iščekivanja, 16. srpnja 1983. godine, u Saluzzu utemeljuje Zajednicu Cenacolo. S vremenom se Majci Elviri pridružuje niz dragovoljaca i obitelji te mladići i djevojke koji osjećaju Božji poziv da posvete život djelu Zajednice. Zahvaljujući međunarodnom širenju djela, u srpnju 2009. godine Papinsko vijeće za laike priznaje Zajednicu kao Međunarodnu privatnu udrugu vjernika papinskog prava. Bratovštine Zajednice, prisutne danas u osamnaest zemalja svijeta, besplatno primaju tisuće potrebitih, osobito mlade i djecu s ulice. U Hrvatskoj Zajednica Cenacolo ima sedam bratovština te mnoštvo simpatizera koji nadahnuće za svoj kršćanski život crpe iz duhovnog poleta ove mlade i dinamične zajednice koja nije samo socijalna ili terapijska ustanova nego škola života i vjere.
»B
og mi je dao strpljivosti da sve ove godine
slijedim njegove poticaje. Malo-pomalo obzori su se proširili i danas žele zagrliti čitav svijet, doprijeti do tisuća mladića i djevojaka željnih ljubavi. Već dugo vremena te ruke nisu samo moje. Uz mene je sada mnoštvo mladih koji, nakon što osjete živu Božju ljubav, odlučuju darovati drugima ljubav kojom su se osjetili ljubljeni.«
MAJKA ELVIRA
ISBN 978-953-235-360-0
VERBUM
9 789532 353600
75 kn
www.verbum.hr