Ljubav sudski podijeljena

Ðuro Zrakić

VERBUM

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

Ðuro Zrakić

VERBUM

Urednik: mr. sc. Petar Balta © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Lidija Piskač Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-636-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170623044

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

Predgovor novom izdanju LJUBAV PODJELJIVA – NERAZDJELJIVA

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ Jer, veli drugdje Pismo, „nije dobro da čovjek bude sam“. Brak je sazdan u izvornome naumu Stvaranja, od Boga uspostavljen i blagoslovljen: „I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!’“ Oduvijek dakle bijaše i bit će da se ljudi žene i udaju. Brak je očita i prva ljudska istina nakon Stvaranja. Ima li većega uzvišenja čovjekova od sudioništva u Božjoj kreaciji svijeta i života?

Brak je, naravno, uvijek bio i velika umjetnička tema. Motivi Adama i Eve, Abrahama i Sare i mnogih drugih iz Sv. pisma dali su brojna nadahnuća i književnome stvaranju. Moderna je književnost, uzevši je od 19. stoljeća, u djelima Flauberta, Tolstoja i Ibsena brak učinila prvorazrednom temom, posebice psihologijskom i socijalnom. Tako je i u hrvatskoj književnosti od Šenoe i Kumičića, Đalskoga, Leskovara, obojice Kozaraca, Nehajeva, Novaka, poslije pak Krleže, Begovića i drugih do Gavrana i suvremenih pisaca kod kojih je brak temom ili motivom povijesnih, socijalnih i psiho-

5

PREDGOVOR

loških romana i drama. A nakon svjetonazorskoga raslojavanja hrvatske književnosti od Kranjčevića nadalje i pisci izrazito katoličke orijentacije posežu za problematikama braka i odnosa između spolova. Možemo spomenuti roman Razlomci Narcisa Jenka (fra Eugena Matića), romane S naših njiva Side Košutić i Bartol i Bara Antuna Matasovića dok će snažan pečat psihološkoj analizi bračne teme dati Zvonimir Remeta, posebice romanom Grijeh, koji se u tome smislu može smatrati paradigmom kršćanskoga propitivanja psiholoških posljedica preljuba (koji u ovomu slučaju zapravo nije počinjen), kroz kategorije savjesti i socijalne sredine, s refleksijom na djecu.

Upravo tome romanu najbliža je Zrakićeva Ljubav sudski podijeljena. U vremenu sredine devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je roman prvi put tiskan, Đuro Zrakić već je iza sebe imao „bestseler“ Svi me vole, sa­ mo tata ne. Stoga je ovaj roman ostao pomalo u njegovoj sjeni, iako je, ako je dopušteno reći, umjetnički zreliji. Tendencija dakako, kao ni u prvome romanu, nije izbjegnuta – uostalom, nema djela bez tendencije, pa to samo po sebi nije nikakav književni ni umjetnički „grijeh“ – ali je Ljubav sudski podijeljena kompozicijski bolje složen i stilski istančanije napisan roman. U središtu su Tomislav i Ana (teško je oteti se dojmu da je taj lik „karenjinski“), koji se bacaju u vrtlog ljubavi, ali… Više sadržaja otkrivati bilo bi nekorektno. Naslov, naravno, sugerira da kraj priče nije klasični happy end, no nije stoga nesretan. Božja vrata uvijek ostaju otvorena…

6

PREDGOVOR

Autor se u ovomu romanu itekako potrudio motivirati karakterizaciju likova ne samo izvanjskim zbivanjima nego i unutarnjim životom, životom srca i duše.

Kompozicija romana je kompaktna, uz uvažavanje modernoga standarda konfabuliranja i dobrodošlo nastojanje da se izbjegavaju patetičnost i dociranje. Ipak, u osnovi, a to i jest njegova temeljna namjena, glavnim svojim značajkama ovo je klasični „pučki roman“ kojemu se sve donedavno tako pogrješno i aprioristički prišivao atribut trivijalnosti, iako je upravo takav roman u kršćanskome duhu – sjetimo se samo desetaka „svetojeronimskih“ romana – zdravo moralno odgajao mnoge naraštaje.

Nije naodmet pripomenuti da Zrakić nije ne samo književnik nego i pastoralac u najpotpunijem smislu riječi. Svojim knjigama obišao je desetke župa diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i misije hrvatskoga iseljeništva. Njegove knjige tako prerastaju u životne homilije, nadahnute stvarnim životom, prerečenim u apologiju žrtve i ljubavi.

Umjesto preporuke za čitanje prenosim dojam s jednoga foruma gdje čitateljica potpisana kao „teologinja“ piše: „Ljubav sudski podijeljena..., koja je prepuna predivnih misli o ljubavi, rastavi, nastavku života, djeci... svakome bih ju preporučila, pogotovo onima koji prolaze kroz rastavu ili razmišljaju o njoj.“ Doista, ljubav jest podjeljiva, ali nerazdjeljiva.

Vladimir Lončarević

7

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

I.

Bio je sedamnaesti travnja. Bilo je točno dvanaest sati i dvadeset minuta. U njezinim rukama napola oguljena naranča, pogled uprt kroz prozor, sjetne oči – oči čudne boje, ni plave ni zelene, živo odbijanje udvarača da podijele naranču. Tijelom i s tako iznimnim očima bila je u tom trenutku u vlaku na prvom peronu, a dušom i srcem, činilo mi se, negdje daleko.

Prijatelj je očekivao velik dan. Pošao sam mu ususret. Svaku važniju odluku u našim životima donosili smo zajedno, a ipak na ovo veliko njegovo životno „da“ nisam rekao ni riječ. On je konačno odlučio reći to veliko „da“ što ga izgovaraju svi ljudi, i heroji i kukavice, na ovom svijetu. „Zar je to moguće, Ivanka,“ govorio sam tiho u sebi, „za tebe ostaje nada samo danas, sutra će ti Zlatko svojim ‘da’ reći zauvijek – ne. Znam, to je nepravda i možda bi bilo bolje da se uputim k tebi, da provedem uza te taj dan i početak tvog nestajanja“, a ipak, svaka minuta činila me bližim mojem prijatelju. Sutra ću biti posebno veseo, čestitat ću mu – zaželjeti iskreno da budu sretni, a u dubini duše znam: to je nepravda. „Ako je itko imao pravo sutra s tobom, Zlatko, reći ‘da’, onda je to bila Ivanka.“ Htio sam zaustaviti tu misao i ohrabriti sama sebe: pa svatko ima pravo na svoje „da“, makar ga mi ne razumjeli, makar nam bilo čudno, ma-

9

ÐURO ZRAKIĆ

kar se ne slagali s njim. Ipak, u meni je ostalo puno toga nejasna: zar Zlatkova i Ivankina ljubav ima svoj kraj, zar se može reći to veliko „da“ i onda kada je to očita nepravda?

Kondukter me upozorio da imam kartu za prvi razred. Odgovorio sam spretno: „Ne putujem daleko.“ Sjeo sam u ovaj kupe da bih neprimjetno mogao gledati u svoju suputnicu. Odbila je napasnika da s njime podijeli naranču, odbila bi i mene jer sam posve nesvjesno tog časa želio više. Nisam je htio ni pogledati da ne bih pomislio na to. Svratio sam pažnju na djevojčicu koja me krupnim očima neprestano promatrala. Pomilovao sam je po kosi i povjerenje nevinih brzo je dobiveno. Skakala je – bila joj je zanimljiva moja neuredno počešljana kosa – a kada joj više nisam bio privlačan, prišla je mojoj suputnici. Nisam je slijedio pogledom, ne zato što ne bih želio, nego zato da ne vidim nju. Slušao sam pozorno svaku riječ koju je djevojčica izgovarala i onda prvi put čuo njezin glas: – Hoćeš reći teti kako se zoveš?

– Davorka – odgovorila je mala.

Pred očima mi je bila naša Davorka, prvo dijete moga najstarijeg brata – i ona bi sada bila ovolika – umrla je kada joj je bilo osam mjeseci. Trebalo je da samo dva sata prije stigne kući, nedostajao je samo jedan penicilin i sve bi bilo u redu. Ponovno sam privukao djevojčicu k sebi – bila mi je još draža.

Iznenadio me je snažan ženski glas.

10

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

– Ana, Ana, zar si to ti? – Slijedilo je još nekoliko riječi, spontan zagrljaj i poljubac. Slušao sam svaku riječ i činila mi se svaka jednako važna.

– Kako si se snašla, Ana, na poslu u novoj sredini?

– Izvrsno, samo što se više zacrvenim nego moji pacijenti; valjda će i to proći.

– Nije ni kod mene bolje, imam dva dana više radnog staža, ali kako mi je neugodno kada moram starijem reći savjet. Ti si u medicinskom centru?

– Da! – Nema nikoga poznatog?

– Ne. Iz razgovora dviju prijateljica saznao sam malo o ženi s čudnim očima. Želio sam te oči duže gledati, još je jednom susresti. Znam ime, mjesto, medicinski centar, odjel – znam sve, a da ništa nije rekla. Ustala je! Prijateljica joj je pridržala bijeli ogrtač. Ustao sam i ja. Prošla je uza me, slijedio sam je samo dva koraka i odvažio se: – Ana, smijem li vas posjetiti?

Pogledala me začuđeno pa odgovorila smiješkom.

Očekivao sam da se još jednom okrene, da joj mahnem. Nije to učinila.

Znam, Zlatko će mi se smijati kada mu kažem da sam došao zaobilaznim putem radi jednih čudnih očiju.

Uistinu, ti susreti u vlaku nisu nikada dobro svršili. Ljudi su u vlaku nešto drugo nego u svakidašnjem životu.

Ipak sam osjećao da nisam pogriješio: nisam je uporno gledao niti se udvarao. Samo iskreno želim da je susretnem. Upitao sam je smijem li to učiniti. Da mi je rekla „ne“, nikada to ne bih učinio.

11

ÐURO ZRAKIĆ

Kako sitnice znaju ispuniti čovjeka. U čitavoj buci i veselju, okružen tolikim poznatim ljudima, nalazio sam trenutak da budem sam i razmišljam o ovom susretu. Čak sam i uspoređivao, premda sam znao da to nije dobro. Dolazile su mi na pamet sve djevojke koje sam sreo, koje sam poznavao i koje su bile dio mene, a ona – toliko čudna, toliko nepoznata. Psihijatar – zar je baš to morala biti!? Te lijepe oči svakog dana pred sobom imaju druge ljude, ona ih savjetuje, gleda im ravno u oči. Ljubomoran sam na to. Nije moguće da do sada nije našla oči koje nisu predmet ispitivanja nego ljubavi.

Mladenci su bili divni. Zlatko mi se činio puno ljepši nego obično. Julija se teško mogla prepoznati. Lice koje je u sebi nosilo i pokazivalo toliko toga nedoreče­ nog bilo je jasno i vedro kao dan. Nestalo je u njoj one strepnje, prestala je njezina borba. Njegova je ruka sada sigurno njezina i ona ga ne će lako pustiti. Dugo sam promatrao tu ženu koja je samo borbom pobijedila da ima uza se onoga kog srcem voli. Zar se stvarno za ljubav treba boriti? Zar nije dovoljno da nas ljubav sama vodi u život udvoje. Današnji dan govorio mi je protivno. Ljubav nije spojila Ivanku i Zlatka, no tko će me uvjeriti na ovom svijetu da to nije bila ljubav. Tko?, pitao sam se. Nije to jedini slučaj da nisu zajedno oni koji se vole; to sam toliko puta do sada čuo: Tomislav i Smiljana, Matija i Nada, Jakov i Blaženka? Svi su mi bili tako blizu. Za njihovu sam vezu bio tako siguran, a ipak je svatko od njih krenuo svojim putem – putem sreće ili putem promašaja?

12

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

Ni Zlatkovo upozorenje – da sam se duboko zamislio – ni sve ceremonije koje su se mijenjale pred mojim očima nisu me mogle otrgnuti od ozbiljnih životnih misli, iako sam ih najmanje želio u tom trenutku.

Emilija me neprestano držala za ruku. Nije me puštala, navikla je na moju ozbiljnost. Koliko se veselila ovom sastanku, čak je morala pobjeći od kuće – uvijek se spretno izvlačila. Divio sam se njezinoj hrabrosti.

– Emilija, oprosti, danas sam samo svoj.

– Ništa za to, znam da si umoran, putovanje je bilo naporno.

– Ne samo naporno, nego i dosadno.

Privukao sam je bliže k sebi – to joj je puno značilo.

– Emilija, sjećaš li se Zlatkova i Julijina prvog susreta? Bilo je u tome toliko toga neobična, čak smiješna.

– Da, ali našli su put do sreće, to se vidi.

– Kod nas nije bilo ništa neobično.

– Znam, možda samo neobične veze danas mogu uspjeti.

– Možda – odgovorila je teško.

I prvi put su nam se u ovom danu sreli pogledi.

Nikada naš primarijus nije bio toliko veseo. Zar ovakve prilike uistinu mijenjaju sve i svakoga? Nigdje onoga njegova oštrog pogleda, a čak i bore na visokom čelu jedva su se zamjećivale. Pogledavao me često. Bio sam siguran: nešto mu nije bilo jasno. I u pogledima drugih mogao sam prepoznati samo jedno: sada si, mladiću, ti na redu. Prvo su samo pogledavali u mene, ali zato su im se pogledi duže zadržavali na Emiliji koja je danas i

13

ÐURO ZRAKIĆ

meni na poseban način lijepa. Te njezine kestenjaste oči svakog su za trenutak očarale, duga kosa, lice tako čisto i djetinje, u sebi je uvijek nosilo neki čudan prikriven strah. Siguran sam: ona nije bila svjesna koliko je svojom pojavom privlačila poglede drugih.

– Dođi – pozvao me primarijus glasno.

Na njegov poziv uvijek sam išao žurno.

– Neka i mlada dama dođe, zašto si je ostavio samu?

Stala je uza me. Od uzbuđenja je nisam predstavio.

– Ovo je Emilija, moja prijateljica.

Pogledala me, znam koliko joj je bilo teško.

Primarijus se je nasmijao, potapšao me po ramenu.

– Da, da, mladiću, prijateljica, a samo joj nedostaje vjenčana bijela haljina i zlatni prsten koji si već davno kupio, ali se ne usuđuješ dati joj ga.

Primarijus je znao za prsten, za svaku našu tajnu.

Bio je nama mladima čovjek od povjerenja, čovjek bez kojeg nam naš centar ne bi bio toliko drag. Shvatio je svaki naš duži telefonski razgovor. Svako odlaženje prije završetka radnog vremena. Dosta je bilo reći samo: „Ona me čeka.“ Kimnuo bi polako glavom, a očima dao do znanja da smo slobodni.

Sutradan je Zlatko otputovao. Čudan i težak osjećaj u mojoj duši. Danas ću biti sam na odjelu, dvadeset dana sam. Nisam se bojao posla, volio sam svoj poziv, volim svaki radni dan i svaki novi početak svoga život­ nog ostvarenja – druge učiniti sretnima. Ima li humanijeg poziva: svaki moj korak, pokret ruke jest za druge.

Bolnica je moja druga kuća. Svako jutro dok bih oblačio bijeli ogrtač, sjetio bih se riječi svog dekana: „Mladiću,

14

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

ne dopusti da pod bijelim ogrtačem nosiš crno srce i crnu dušu!“ Uvijek su mi te riječi značile puno. Nikada ih u životu ne ću zaboraviti. I svaki moj ulazak u bolnicu, svaka stepenica do drugog kata gdje sam radio dijelila me je i rastavljala od onog što sam doživljavao izvan bolničkih krugova. U meni kao da žive dva svijeta: svijet onih koji su me svako jutro čekali ispružene ruke ili uprta pogleda i moj, moj vlastiti svijet.

Danas se osjećam puno siromašniji. Nedostaje mi Zlatko, njegova dobacivanja, njegove šale. On sada živi udvoje. Jučer sam bio svjedok toga. A ja? „Ima za to vremena“, odgovarao sam samom sebi. Zlatko je godinu dana stariji od mene. Većina kaže: nikada nije kasno.

Toliko sam želio sresti mladi bračni par, makar mi se slika činila potpunija kada je mladi par šetao držeći za ruku djecu – plod svoje ljubavi. Ipak, čovjek je stvoren da živi udvoje. Sretan nikada nije sam, sreća se uvijek dijeli. Za to nije potreban dokaz.

– Doktore – viknula je glasno sestra Ružica. – Zovu vas u sobu 32, dođite odmah.

Digao sam se, osjetio sam po sestrinu glasu da smrti opet moram pogledati u oči. Snježana umire. Blijede ruke, upale oči pune čudna tajnovita sjaja gledale su me. Bio sam nemoćan, rak je činio svoj posljednji trzaj.

Stavio sam joj ruku na čelo – uzalud sam joj pokušavao govoriti – umrla je gledajući. Na ruci joj zaručnički prsten. Otišla je i sa sobom ponijela samo dvadeset četiri godine života. Kao da je jučer bilo, sjećam se svake pojedinosti.

15

ÐURO ZRAKIĆ

– Doktore, konačno imam snage, danas ću to učiniti. Zašto me čudno gledate, ne vjerujete? Danas ću mu reći – danas sam rekla sebi – pobijedila sebe. Idem odmah, želim da zna.

Odgovorio sam: – Snježana, opet ne ćeš imati snage, kao ni toliko puta prije. Čula je moje riječi, krenula je prema autu. Bilo mi je žao što sam posumnjao. Toliko sam puta vozio ovom istom ulicom do bolnice, znam i najmanju rupu na putu, ali ovog puta bio sam više uzbuđen nego ona, drhtao sam. Kupila je karanfile, ne znam koliko. Još ih je jednom prebrajala i, dok ih je brojila, nisam mogao, a da ne pogledam isto ono mjesto gdje smo stajali prije samo osam dana.

Uočljivo su bila napisana slova „zlatar“, a ispod „broj 32“. Kako je tada izgledala veselo! Kako i ne bi: jednom se u životu kupuje vjenčano prstenje, samo jednom. Dugo sam ih gledao: njihova su se lica žarila više nego zlato. Prodavač je bio iznenađen Snježaninim riječima: „Molim vas, samo jednu za njega.“ Njezin zaručnik nije odmah shvatio. Oborila je glavu i brzo izgovorila: „Dvije.“ Drhtala je dok joj je zaručnik stavljao prsten na ruku govoreći posve smireno: „Snježani ne će ovaj prsten dugo stajati na ruci: samo do vjenčanja.“ Nisam ih više mogao gledati. Snježana i ja znali smo istinu, njezini su dani odbrojani. U njezinoj je krvi – rak. Pred njom su ostala još samo dva do tri mjeseca života ili umiranja. Nisam znao točno koliko.

16

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

Te su mi misli prolazile glavom dok je ona hrabro koracala prema drugom katu gdje je radio zaručnik.

Svaka minuta činila nas je bližima njemu. Nosila mu je cvijeće i istinu.

– Snježana, budi kratka!

– Hoću, doktore, ljudi su u životu i kratko dobri i kratko zli, najviše je onoga ljudskog – izmiješanog.

Stajala je uspravno. Pomislih: „Hrabriji su oni koji gube.“ – Imam rak, brzo ću umrijeti, došla sam ti to reći, želim da znaš.

Njezino gledanje i duga šutnja nisu ostavljali sobu.

Da, nje više nema. Tako se hrabro držala. Okrenuo sam broj telefona njezina zaručnika i također bio kratak.

– Dragane, Snježana je umrla.

Dugo sam sjedio sam za stolom. Svaki dan nosi u sebi toliko toga tajnovitog i čudnog, svaki je dan za svakog drukčiji. Sišao sam opet na prvi kat, kava mi nije puno pomogla.

– Doktore, pismo za vas.

– Hvala, Grozdana – odgovorio sam kratko. Znao sam da će Emilija odmah pisati. Uvijek je učinila sve što je rekla, točno i na vrijeme. Odmah sam ga otvorio.

Znala je u pismu reći nešto novo i svakom sam se pismu jednako radovao.

Dragi Tomislave!

Kako je vrijeme kratko dok smo skupa. O, kada bismo ga mogli za trenutak zaustaviti da nam oboma kaže isti­

17

ÐURO ZRAKIĆ

nu. Ja sam je sebi rekla. Ti je dobro znaš. Reci mi bilo što, teško je tako dugo čekati. Kida me ova razdvojenost, ubi­ ja me ova nada za koju ne znam da li me vara, ali jedno znam: iz dana u dan čini me ludom za tobom.

Možda nemam pravo, možda me moji osjećaji varaju kao toliko puta prije. Bojim se, Tomislave, da ćeš za trenu­ tak srušiti sve što smo godinama gradili. Ako odeš, me­ ni će ostati život nastavljanja i vječito čekanje. Ti me poz­ naješ i znaš da je to istina. Oprosti ako sam krivo posum­ njala.

Voli te tvoja Emilija Stavio sam pismo ponovno u kuvertu. Zar je Emilija toliko osjetila moju odsutnost na dan Zlatkova vjenčanja? Stalno smo bili zajedno. Uzalud sam pokušavao sakriti bilo što. Ona me uvijek predusretala, ali ovog puta sigurno nema pravo. Napisat ću joj odmah, ona kao novinar mora razlikovati glavno od sporednog. Zna koliko mi znači. Nije mi drago što je posumnjala, sumnja je gora od najteže istine.

Napisao sam na drugoj strani kuverte – Smiljka, Zlata, Mirjana, Emilija – i podcrtao ih više puta. Za svako me ime vezalo toliko toga. Povlačio sam crte bez razmišljanja, deblje podcrtavao slova i na kraju napravio krug. Bio mi je drag taj krug s upisanim imenima. Godinama već traje. Teško je bilo izdvojiti bilo koga iz kruga, svako je ime na svoj način značilo puno.

Za trenutak moje je crtanje prekinuo telefon.

– Molim vas, je li to medicinski centar? – govorio je preplašen ženski glas.

18

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

– Ne, ovo je bolnica. Centar se nalazi u Šubićevoj ulici.

Uljudno je zahvalila, spustio sam slušalicu i još jednom izgovorio glasno: „Medicinski centar.“ Ana radi u centru, na psihijatrijskom odjelu. Pogledao sam još jednom nacrtani krug na poleđini Emilijina pisma i sitnim slovima izvan kruga napisao „Ana“ te stavio pismo u torbu sa sviješću da ga ne smijem izgubiti.

Silazeći niz stepenice znao sam da me čeka prometna gužva.

Koliko puta treba zakočiti da bi se sretno stiglo do stana? No navikao sam se na to. Ono što se događalo u meni pokušao sam objasniti proljećem koje donosi puno novog, no taj me odgovor nije zadovoljio. Na ulazu u stan dočekivala me je na zidu velika Emilijina slika.

Naklonio sam se kao obično, uvijek izgovarajući iste riječi: „Jednog dana, Emilija, naša zajednička želja postat će stvarnost.“ Osjećao sam se umorniji nego obično. Stavio sam torbu na stol, sjeo u svoju omiljenu fotelju pored prozora odakle je bio veličanstven pogled na trg. Lijepo se vidio veliki spomenik, koji je dominirao. Ljudi gledani s četvrtog kata bili su tako maleni pored njega. Prizor je uglavnom bio isti, ali svaki pogled na prozor poticao me na razmišljanje. Nitko me nije ometao. Volio sam tišinu i smirenost koja nije napuštala moj stan. Jedino telefon koji put zazvoni, a pjesma ptica čuje se samo pri mom dolasku i odlasku, kao da su znale kada mi najmanje smetaju. Ispod kaveza bilo je napisano: „One su slobodno zatvorene.“

19

ÐURO ZRAKIĆ

Ni moja spavaća soba nije imala ništa posebno. Na zidu pored glave slika Madone, koja je godinama bila u sobi mojih roditelja. Kada sam morao poći daleko od njih, mama mi je dala upravo nju govoreći: „Nama je bila blagoslov, neka bude i tebi, sine.“ Prihvatio sam je kao najveći dar. Na noćnom ormariću pokraj budilice bilo je napisano krupnim crvenim slovima, na debelu papiru, geslo mojeg života: „Čekaju i u ovom novom danu na tvoju ljubav, na tvoju pomoć, na lijepu riječ – mnogi i mnoge!“ Čitao sam to svako jutro, a navečer kratkim ispitom savjesti bio iskren pred sobom: koliko je dobrih djela upisano u knjigu života?

Moj stan je bio zamišljen idealan svijet, kojeg se nikada nisam odrekao, no svako silaženje stepenicama otvaralo je pred mojim očima realnost koja je često bila drukčija, na trenutke oprečna. Mijenjalo se puno toga, ali ništa se bitno u meni nije promijenilo. Bio sam uvjeren: napustiti ovaj idealni svijet i zamijeniti ga grubom svagdanjom realnošću značilo bi isključiti nadu, potisnuti želje, sputati ljudsku dušu, uskratiti ljudima prikrivene radosti duše koje se ne vide izvana.

Ponovno me vukla želja da čitam Emilijino pismo.

Sa strahom ga ponovno pročitah. Osjećao sam da sa svakom njezinom stvari treba postupati nježno kao i s njom samom. Kiša je počela udarati u prozor. Da, naša kiša... kiša nam je donijela prvi sastanak. Neprestano mi je pred očima taj susret, ali zašto pada danas kada na našu divnu vezu pade prva sumnja? Emilija se boji. Nema razloga za to, ponavljao sam više puta u sebi. Koliko smo žrtava uzidali u svoju vezu, u svoje susrete, u sva-

20

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

ki svoj dan – ništa nas ne može rastaviti. Njezin je strah samo dokaz: onaj tko više voli više se i boji. Nikada mi nije bilo jasno kome je teže padao rastanak, kome su dani bili duži, tko je teže doživljavao razdvojenost. Tko bi to od ljudi i mogao znati. Osjećaji se ne mogu mjeriti.

Uzeo sam papir. Rado sam joj pisao.

Draga Emilija!

Opet pada kiša. Osjećam da je svaka njezina kap dio nas. Želiš da kažem bilo što. Ne, draga Emilija, želim ti reći nešto veliko, lijepo, nešto što dugo u meni traje. Bojao sam se priznati – ali sada želim da znaš – ne mogu bez te­ be. Svaki je dan dug. Nije mi draga tvoja sumnja jer nema razloga za nju. Jedva čekam dan kada ću te opet susresti. Čekaj me u subotu na starom mjestu u isto vrijeme.

Samo tvoj Tomislav Zatvorio sam pismo. Odmah ću ga odnijeti na poštu.

Dok sam prolazio ulicom, ljudi su me uljudno pozdravljali. No puno mi je toga bilo nejasno. Nas liječnike svi rado pozdrave, ali nitko nam ne želi prići i duže razgovarati. Kao da nas se boje. Ne znam zašto: susrećem tolike ljude, a toliko sam puta sam.

Još sam jednom provjerio adresu, iako sam je već dugo znao napamet. Ubacujući pismo za Emiliju osjećao sam nešto čudno u duši. Svaka misao na nju bila mi je draga, ali misao na Emiliju uvijek je u sebe uključivala pomisao na ženu s čudnim očima, na ženu – kojoj sam

21

ÐURO ZRAKIĆ

slučajno saznao ime i radno mjesto. Bojao sam se i same pomisli na Anu. Htio sam je izbaciti iz svojih misli, ali nešto snažno bilo je u njezinu osmijehu: tajanstveno odlaženje bez okretanja, uzaludno mahanje moje ruke. Čudan susret i čudan početak, čega – ni sam nisam znao.

Nesvjesno, dolazili su mi te večeri svi početci, blizu su mi bili krajevi jedne veze, kako to ljudi kažu, iako sam bio uvjeren da kraja nema. Preda mnom su sva oproštajna pisma za koja sam bio uvjeren da ih nikada ne ću dobiti – niti ću ih drugom poslati. Svi ljudi žele na kraju ostati pravedni, a ipak, svi ti rastanci – kada sada gledam njihove razloge – bili su samo promašaj. Ni danas mi nije jasno kako sam Zlati mogao napisati posljednje pismo s ovakvim sadržajem.

Draga Zlato!

Više nikada neću doći. Ne želim te više vidjeti... Že­ lim da me zaboraviš, ja nemam što zaboraviti. Ne volim te, to je neopozivo. Nisam to rekao odmah. Računao sam na tvoje osjećaje... Sada možeš podnijeti tu istinu. Želim ti na kraju samo jedno... budi sretna...!

Kako mi je Mirjana tako nenadano mogla napisati posljednje pismo. Nikada ga ne ću potpuno zaboraviti.

Dragi Tomislave!

Dok pišem ovo pismo, misli su mi zaokupljene to­ bom, tvojim likom u kome ne mogu više prepoznati To­ mislava kakva sam željela imati. Svijest da si me od pr­ vog dana našeg susreta varao dovodi me katkada do tolike

22

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

mržnje prema tebi da zaista, bar ovog trenutka, nemam ri­ ječi. Mrzim samu sebe što sam te uopće voljela kada moju iskrenu ljubav nisi uzvraćao. Posljednji put si mi rekao: „Onaj tko voli ne će otići.“ I ja mislim tako. Ja zapravo ne odlazim zato što te volim, to je bilo nekada. Moja se lju­ bav prema tebi svakim danom sve više gasi. Ne bi imalo nikakve svrhe produžavati nešto što ne vodi ničem. Bolje je rastati se na lijep način, kao što smo se na lijep način i susreli, a zatim ne potražiti jedno drugo nikada više. Ne želim se vraćati starim uspomenama, one mogu katkada i zaboljeti.

Puno pozdrava od Mirjane P. S. Bilo bi poželjno da me više nikada ne potražiš!

Bio je to grom iz vedra neba, bila je to žena koju nikada nisam varao, koju sam jako volio. Zamolio sam je za još jedan susret. Sutradan sam morao otputovati i s putovanja joj napisao posljednje pismo.

Draga Mirjana!

Ovdje je jako lijepo, ali kako su dani dugi do nedjelje.

Koliko god se radujem nedjelji, toliko je strepnja u meni veća: što ako ni tada ne dođeš? Znam da nakon svega toga ne bih imao snage išta napisati i zato pišem dok u meni još postoji nada da ćeš doći. Ako ne dođeš, želim ti reći ovo: Zaboravi sve što nije bilo lijepo. Pamti samo lijepo proživ­ ljene trenutke. Sama si željela kraj, neka bude onako kako želiš. Zahvaljujem ti za toliko toga lijepog. Budi u životu sretna puno, puno, draga Mirjana. Ako je grijeh što sam te volio i što te volim, oprosti mi. Kako će mi biti ako odeš,

23

ÐURO ZRAKIĆ

nikada ne ćeš znati, pokušat ću biti jači od svoje boli. A ka­ da budeš prolazila pored naših mjesta, ona će ti tiho govo­ riti o nama. A ako se ikada budeš prisjećala dana, pamti samo 6. srpnja, a zaboravimo oboje 21. siječnja.

Još uvijek te volim, samo tvoj Tomislav Na cvijet koji je bio naslikan na početku pisma dodao sam: „Draga Mirjana, ubaci ovaj cvijet u ono naše cvijeće kada nam je bilo samo lijepo.“ Uzalud sam je čekao. Na visokom tornju katedrale veliki sat otkucao je jednom, kraj koji nisam želio. Tu smo se sastajali. Iako u njezinu odlasku nisam mogao prepoznati ženu koja voli, bilo je to za mene kidanje nečega lijepog. Znao sam da je zaborav lijek, dugo ga nisam želio upotrebljavati da zaboravim Mirjanu. Bilo je teško sve do onog dana kada smo se slučajno sreli.

Nije se željela ni zaustaviti ni reći jednu jedinu riječ. Sa svakim novim danom njezin je odlazak bio sve dalje, a moja želja da stanem pred nju i da je upitam: zašto si otišla kada sam te volio? – sve manja.

Moja razmišljanja o početcima i krajevima s osobama koje su jedno vrijeme bile dio mene prekinuo je telefon.

– Emilija, baš lijepo da si nazvala.

– Dobio si pismo?

– Da, hvala ti, ali nisam sve baš najbolje shvatio.

– Shvatit ćeš jednom, Tomislave!

– Ti znaš da polako shvaćam...

– Molim te, odgovori odmah.

24

LJUBAV SUDSKI PODIJELJENA

SADRŽAJ

Predgovor novome izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2. poglavlje…. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 3. poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 4. poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 5. poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 6. poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 7. poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Rekli su o knjizi Vladimir Lončarević: Apologija istinske ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 prof. dr. Ante Vukasović: Životno i poučno štivo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 dr. Petar Čalić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Bilješka o piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126

127

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340­260, fax: 021/340­270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2019.

Ljubav sudski podijeljena poznati je i popularni roman Đure Zrakića, autora bestselera Svi me vole, samo tata ne. U ovomu pučkom romanu koji ne će nikoga ostaviti ravnodušnim on na neposredan i dirljiv način progovara o obiteljskomu krahu, o obiteljskoj tragediji koja uvijek i neizbježno najviše pogađa dijete.

Jednostavno i zanimljivo napisan, roman Ljubav sudski podijeljena vrlo je životno i poučno štivo za mlade i odrasle koje progovara o važnosti i vrijednosti ljubavi, braka, obitelji, odgajanja djece i odgovornoga roditeljstva. „Zrakić nije samo književnik nego i pastoralac u najpotpunijemu smislu riječi. Svojim knjigama obišao je desetke župa diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i misije hrvatskoga iseljeništva. Njegove knjige tako prerastaju u životne homilije, nadahnute stvarnim životom, prerečenim u apologiju žrtve i ljubavi.

Umjesto preporuke za čitanje prenosim dojam s jednoga foruma gdje čitateljica potpisana kao 'teologinja' piše: 'Ljubav sudski podijeljena..., koja je prepuna predivnih misli o ljubavi, rastavi, nastavku života, djeci... svakome bih ju preporučila, pogotovo onima koji prolaze kroz rastavu ili razmišljaju o njoj.'

Doista, ljubav jest podjeljiva, ali nerazdjeljiva.“ dr. sc. Vladimir Lončarević

ISBN 9789532356366

VERBUM    75 kn