Ljubav koja spašava by VERBUM d.o.o.

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. LJUBAV KOJA SPAÅ AVA

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 161. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Joseph Ratzinger / Benedetto XVI, Per amore © 2019 Libreria Editrice Vaticana – Edizioni Cantagalli S.r.l., Città del Vaticano – Siena © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod s njemačkog i talijanskog: Ante Mateljan Lektura: Danijela Dragun Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-706-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181004007.

DOŠAŠĆE I BOŽIĆ

TKO JE NAŠAO LJUBAV, MOŽE REĆI: NAŠAO SAM ŽIVOT

1 Iv 3,11–24; Pnz 30,15–20

„Mi znamo da smo iz smrti prešli u život“ (1 Iv 3,14). Ovim riječima sveti Ivan tumači bit kršćanstva. Biti kršćanin znači prijeći iz smrti u život. Kršćanstvo je dakle kretanje, put. Nije teorija, nije zbroj nauka. Kršćanstvo je život, životni zamah koji nas nosi k pravomu životu i tako nam otvara oči za istinu koja nije čista misao, nego stvaralačka snaga koja je u temelju istovjetna s ljubavlju. „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život.“ Kršćanstvo je dakle preokret uobičajena smjera našega postojanja. Ljudski je život po naravnome usmjerenju put prema smrti. Proces života u sebi je istodobno približavanje smrti, put prema rastakanju ove čudesne sinteze koju nazivamo život. Vjerojatno sveti Ivan, svojom definicijom kršćanskoga postojanja, nije samo htio naglasiti zaokret normalnoga smjera svakoga življenja u novome krsnom procesu nego upućuje i na iskon ljudske povijesti. Prvi čovjek, po Božjemu naumu, započinje svoj život u raju, to jest u Božjoj blizini, u bratskome prijateljstvu sa svim stvorenjima, u savršenu skladu sa ženom i tako u sigurnosti, bez sje-

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

ne straha i u bogatstvu koje ne ovisi o posjedovanju, o velikome materijalnom posjedu, nego koje je u duboku skladu svih stvorenja međusobno i s njihovim Stvoriteljem. Taj se neograničeni život u trenutku kada se čovjek pokušao odvojiti od Božje ljubavi i postati neovisan o Bogu vlastitom spoznajom otajstva postojanja, mijenja u put prema smrti. Možemo reći: prvi grijeh bio je prijelaz iz ljubavi u požudu. Tako čovjek prelazi iz života u ne-život, iz istinskoga života u život koji je put prema smrti. Tako nestaje sigurnosti koja je plod Božje blizine, prijateljstva sa stvorenjima. Tako nestaje bogatstvo koje donosi sklad stvorenoga. Tako nestaje radost ljubavi koja, zaboravljajući na sebe, prima na dar svu ljepotu svijeta. Tako dakle nestaje raj, a pojavljuje se svijet pun opasnosti i prijetnji. „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život.“ Sada možemo odgovoriti na pitanje što ga izazivaju ove riječi: Što je život? Kada čovjek može reći: „Našao sam život?“ Gdje ćemo ga naći? Poslušajmo sada čitavu apostolovu rečenicu i naći ćemo odgovor: „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću.“ Ljubav je život. Ljubav je sinteza, smrt je rastakanje. Tko je našao ljubav, može reći: „Našao sam život.“ Obrnuti proces, koji je prijelaz iz smrti u život, ostvaruje se u obraćenju od požude na ljubav. Kršćanstvo je obraćenje na Božju ljubav, a tako i na bratsku ljubav, dakle prijelaz iz smrti u život. Kršćanstvo je opredjeljenje za život nasuprot vlasti smrti. Sve zapovijedi nisu drugo do li tumačenje

TKO JE NAŠAO LJUBAV, MOŽE REĆI: NAŠAO SAM ŽIVOT

ovoga temeljnog izbora. Mojsijev zakon, darovan nakon dugoga putovanja pustinjom, na vratima Obećane zemlje, može se sažeti u ove riječi: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. (...) Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga... Ta on je život tvoj“ (Pnz 30,15.19–20). Kriterij je suda dakle, kako to vidimo u današnjemu evanđelju, ljubav koja u drugome potvrđuje život i tako se opire vlasti smrti. Odluka suca, prema kojoj će jedni otići u vječnu muku, a drugi u vječni život, nije pozitivistička osuda ni izvanjska nagrada; ova odluka samo otkriva ono što je najdublja stvarnost ljudskoga života: jedni su sluge smrti, zatvoreni u sebe; u isključivoj potrazi za vlastitom neovisnošću i vlastitim sudom protive se međusobnoj ovisnosti, koja pak u odnosu ljubavi postaje čudesna sinteza života i slobode. Drugi pak, gubeći sebe, daju život u djelima ljubavi i tako je cijelo njihovo postojanje usmjereno prema životu. „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Ove riječi suca svijeta, Sina Božjega, danas poprimaju takvo neporecivo aktualno značenje kakvo u bliskoj prošlosti nismo mogli ni zamisliti. Najmanji, bez moći, braća najbliža Gospodinu, danas su nerođena djeca, a sutra će možda biti starci i bolesni koji više nisu korisni. Nedavno je jedan australski posla-

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

nik pitao istraživača zašto svoje eksperimente ne vrši na zametcima majmuna, koji su najsličniji ljudskima, umjesto na ljudskim zametcima. Odgovor znanstvenika bio je da su te vrste majmuna previše dragocjene da bi ih upotrebljavali u eksperimentima, dok naprotiv ljudskih zametaka imamo i više nego što nam ih treba. Znanost, nastala u obranu života, tako je postala sredstvo smrti, kao Adamova autonomna znanost koja je uništila raj. Pišući naš dokument o životu,1 na svoje veliko iznenađenje, otkrio sam kako taj tekst nije drugo do li konkretna primjena načela koja se tiču slobode i oslobođenja, načela preferencijalne ljubavi prema siromašnima. Gdje ne vlada bezuvjetno poštovanje prema slabima koji su bez zaštite, bez moći, tamo vlada zakon nasilja, pravo se zamjenjuje nasiljem. „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću.“ Možemo i presložiti ove riječi: samo ljubeći braću prelazimo iz smrti u život. I samo je ovaj prijelaz otkupljenje svijeta. Sveti nam pomažu da živimo ove riječi, da „ne ljubimo ‘riječju i jezikom’, već ‘djelom i istinom’“ (1 Iv 3,18). Životi svetih autentično su tumačenje Svetoga Pisma. Danas su teološke rasprave postale javne, u masovnim medijima stručnjaci i nestručnjaci govore o problemima kršćanskoga života i u toj strašnoj pomutnji vjernici se pitaju: kako u svemu tome naći sigurnu orijentaciju? Evo, 1

Radi se o Instrukciji Kongregacije za nauk vjere o poštivanju ljudskoga života od začeća i o dostojanstvu prokreacije, Donum vitae (Dar života) od 22. veljače 1987., nap. ur.

TKO JE NAŠAO LJUBAV, MOŽE REĆI: NAŠAO SAM ŽIVOT

život svetaca veliko je svjetlo koje nam u mraku rasprava osvjetljava put kojim nam je ići. Zborna molitva slavlja blaženoga svećenika Luigija Orionea sažima srž njegova života kada veli da je ovaj čovjek pomogao „braći iskusiti nježnost Božje Providnosti.“ Koliko je to različito od „iskustva“ australskoga znanstvenika o kojemu je maločas bilo govora. U svjetlu ovoga velikog uzora shvaćamo da je opredjeljenje za život, to jest opredjeljenje za zaboravljene, siročad, hendikepirane i stare, neodvojivo od opredjeljenja za Božju ljubav. Tamo gdje se gasi Božja ljubav, ljudska ljubav postaje egoistična, a egoizam je uvijek izbor protiv života. Stoga se prava bratska ljubav ne može ograničiti na zaštitu biološkoga života ili na strukturalno, društveno oslobođenje, nego treba drugom donositi još bitniji i temeljniji dar ljudskoga življenja: ljubav i poznavanje Boga. Pomolimo se Gospodinu za pomoć kako bismo „pomogli braći da iskuse nježnost Njegove Providnosti“.

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

SAMO LJUBAV SPOZNAJE LJUBAV

Ef 1,3–6.11–12; Lk 1,26–38

Čitanje uzeto iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima čini se kao da je opis otajstva Bezgrešnoga začeća Marijina: „Izabrana prije postanka svijeta da bude sveta i bez mane pred njim“ (usp. Ef 1,4). Dakako, ovaj tekst kao takav govori o kršćanskome životu, o našemu otajstvu, ali se potpuno i do razine uzora ostvaruje u prvoj izabranoj, koja je Kći Sionska, Crkva u osobi, savršeni uzor kršćanskoga postojanja. Izabranje ne odvaja Mariju od nas i ne postavlja u neku sferu gdje nemamo pristupa, naprotiv, u svjetlu njezina uzorna poslanja možemo shvatiti otajstvo našega vlastita života. U njoj i od nje možemo vidjeti i shvatiti što je to milost, što je to sloboda i život u zajedništvu s Kristom. Središte otajstva Bezgrešne ovdje se tumači kroz tri vida: – sveta i bezgrešna – pred licem njegovim – u ljubavi. Sadržaj ovih triju izraza otvorit će nam se ako započnemo s trećim elementom u rečenici: „u ljubavi“. Živjeti u milosti isto je što i biti u ljubavi. Milost je Duh Sveti ili drugim riječima: milost je ljubav. Milost

SAMO LJUBAV SPOZNAJE LJUBAV

nije tek nešto što se nalazi u našoj duši, milost je bitno odnosna, ona je otvaranje duše prema svojemu pravom cilju, Božjoj ljubavi. Biti u milosti znači: dopustiti da me prožme Božja ljubav i postati onaj koji ljubi u punini vlastita postojanja. Na taj se način razumije drugo upozorenje današnjega čitanja: „Pred licem njegovim.“ Bog je ljubav i samo ljubav može dokučiti Božju stvarnost. Spoznaja uvijek pretpostavlja određenu sličnost ili barem analogiju između onoga koji spoznaje i onoga što se spoznaje. Mržnja i ljudska hladnoća ne mogu spoznati temeljnu ljubav: Boga. Samo ljubav spoznaje ljubav. Stoga spoznaja Božje stvarnosti započinje inicijativom Božje ljubavi prema nama i ostvaruje se ako prihvatimo ponudu te ljubavi. Tako ulazimo u čudesni krug spoznaje i ljubavi. Ljubav omogućuje da vidimo, a gledanje da ljubimo. Sve to postaje stvarno u Gospi: Marija živi u Božjoj blizini, u njegovoj prisutnosti. Pogled njezina srca uvijek je usmjeren k Bogu i u Božjoj svjetlosti vidi također dobro i ispravno njegova stvorenja. Gledajući Boga, uči ljubiti, postaje ljubav. Gledajući Boga, ulazi u svoju istinu, jer je naša istina da smo uvijek pred Božjim očima. Tako Marija postaje radosna i slobodna, slobodna od straha. Srž svakoga straha strah je od samoće, strah da nismo ljubljeni. Zato sveti Ivan veli: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18). S ovime što je rečeno već smo protumačili prve marijanske riječi našega čitanja: „sveta i bezgrešna“.

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

Riječ „sveta“ odnosi se na božansku sferu, to je svojstvo božanskoga bića. Biti svet, primijenjeno na stvorenje, znači da ono trajno živi u odnosu s božanskim bićem, da je „zajedničar božanske naravi“ (usp. 2 Pt 1,4). Biti bezgrešan znači biti slobodan od svega što otuđuje, što je nespojivo s našim postojanjem bića koje je na sliku i priliku Božju te ne upadati tu i tamo u ne-priliku. Ili drugim riječima, biti svet i bezgrešan znači živjeti po riječi Gospodnjoj: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48). A za koga drugoga možemo reći da je „kao Otac“, ako ne za onoga tko mu je Sin, s kim je u sinovskome jedinstvu, a to je Isus Krist? Ova ključna riječ iz Govora na gori skriva otajstvo Kristova tijela koje smo mi, skriva otajstvo sakramenata po kojima postajemo jedno u Kristu (usp. Gal 3,28). A tko je na svijetu bio tako sjedinjen s Kristom kao što je bila njegova Majka? Stoga za nju na jedincat način vrijedi riječ današnjega čitanja: „Izabrana prije postanka svijeta da bude sveta i bez mane.“ U ovim smo razmišljanjima također pronašli odgovor na pitanje koje se često ponavlja: jesmo li uopće slobodni ako nam je darovana milost? Je li Marija, izabrana prije stvaranja da bude bezgrešna, bila slobodna? Može li nam Marija biti uzor sa svojim jedincatim predodređenjem? Iza takvih pitanja krije se krivi pojam slobode, konfuzija između slobode i samovolje. Živjeti u milosti znači živjeti prema izvornome naumu za naše postojanje, živjeti u skla-

SAMO LJUBAV SPOZNAJE LJUBAV

du s istinom o nama, sa stvarateljskom idejom našega postojanja; ujediniti naše „da“ s Božjim „da“ upućenom nama, sjedinjujući tako naš život s Božjim. U toj točki nalazi se temeljna pogreška kada se radi o shvaćanju slobode. Stalno mislimo da je srž slobode u mogućnosti da kažemo „ne“, da je prva i bitna riječ slobode „ne“, pa se posljedično sloboda pokazuje kao protivljenje naše volje Božjoj volji, kako bismo stvorili stvarnost koja je samo naša. A istina je upravo suprotna. Temeljna riječ slobode je „da“, jer „ne“ razara, a ne stvara. Ono što je samo naše, protivno Bogu, protivi se istini i ljubavi. Istinska se kreativnost otvara samo u beskrajnome prostoru Božje ljubavi. Dakako, milost od nas zahtijeva poniznost da prihvatimo da nas Bog pretječe svojom ljubavlju; zahtijeva poslušnost da prihvatimo njegov naum ljubavi. Samo taj „da“ otvara prostor istinskoj slobodi. Milost se ne protivi slobodi, naprotiv, sloboda je dijete milosti. Čovjek koji traži samo sebe, baš tako gubi samoga sebe i gubi sve. Samo čovjek koji se otvara, koji zaboravlja na sebe, koji ne traži vlastiti život, nego se bez straha stavlja na raspolaganje vječnoj ljubavi, nalazeći Boga nalazi i sebe samoga. Ponizna nazaretska djevica pokazuje nam put: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Ovim se riječima bezrezervno stavlja u Božje ruke. I tako je zadobila život za sebe i za sve nas. Slijedimo je.

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

KAKO TJEŠI BOG?

Iz 40,1–5.9–11; Mk 1,1–8

„Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš“ (Iz 40,1). Tako smo upravo čuli glas proroka Izaije. Te nas velike i stare riječi nade i pouzdanja izraelskoga naroda, što nam ih Crkva donosi u došašću, uvijek nanovo diraju u srce. U proročkoj povijesti bio je to novi glas. Najprije, u vrijeme kraljeva, počevši od Ilije pa preko Amosa, Hošee i Miheja do Izaije i Jeremije, proroci su prije svega bili tvrdi i zahtjevni opominjatelji, nastojeći potresti savjest licemjernika, moćnika i onih koji se pouzdaju u vlastitu izvanjsku pravednost, a nastojali su stati u obranu zaboravljenih, udovica, sirota i siromaha. Tako nailazimo na žestoke i uvijek potresne riječi, poput ovih: „Prestanite mi nositi ništavne prinose, kâd mi omrznu. Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite“ (usp. Iz 1,11–17). Na kraju dugoga niza onih koji opominju stoji Jeremija koji, nasuprot ogrezlu nacionalizmu koji želi zagospodariti Bogom i njime se služiti, podiže glas razumne vjere i postaje mučenik. Slijedi velika utiha babilonskoga sužanjstva. Ali nakon sedamdeset go-

KAKO TJEŠI BOG?

dina, nakon što je Izrael bio zgažen i činio se skoro izbrisan, čuje se ova, posve nova riječ. Dosta je bilo patnje. Nema više velike sile koja vas je odvela u progonstvo. Vrata domovine otvorena su. Pustinja postaje put i pogaženi, pobijeđeni, sada su istinski pobjednici. Bog ih se sjetio. On je moćniji od velikih sila ovoga svijeta iako ih je u povijesti pripustio na neko vrijeme. „Tješite moj narod!“ Bog ne zaboravlja patnike. On ih ljubi i podiže. Koliko god nas to dira u srce, s druge strane ostaje u nama nešto što se tomu opire i ostaje pitanje: nije li ova utjeha došla prekasno? I nije li time ostvareno premalo? Izrael je vrlo brzo upao ponovo u nesreću. I kada mi danas gledamo ovaj svijet, ne nedostaje nam neutješnih slika. Upravo kada to gledamo, kada vidimo kako se usred dobrostojećih naroda širi očaj, još više se pitamo: „Gospodine, gdje je tvoja utjeha?“ Možda baš zahvaljujući tome možemo bolje shvatiti koliko nam je potrebna Crkva koja punim autoritetom i danas može u Gospodinovo ime reći: „Tješite moj narod!“ Ona daje istinsku utjehu. Crkva tijekom liturgijske godine takoreći još jednom prolazi cijelu povijest spasenja. Tijekom niza tjedana Crkva nam donosi poruke Hošee ili Ilije, kako bi nas opomenom, potresenošću i poticanjem izvukla iz našega egoizma, pohlepe, samodostatnosti, baš kako su to činili ondašnji proroci. Ali u doša-

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

šću dolazi čas dobroga Boga koji tješi. Postaje očito da Crkva nije tek ustanova koja brine za moral i samo postavlja zahtjeve nego da je ona prostor Božje milosti u kojoj nam Bog dolazi ususret kao onaj koji daje i dariva. Sada se javlja pitanje: gdje je ta utjeha? Kako to Bog zapravo čini? I što je doista učinio? I što nam on to zbilja daje? Prva je razina u tome da nas ponovno zove. On želi da da žarimo svjetlom vjere što ga je stavio u naša srca i da tako zagrijemo svijet. On želi tješiti preko nas i daje nam spoznati da posebno ljubi ožalošćene, s njima se poistovjećuje i u njima očekuje našu dobrotu. Ime Duha Svetoga je „Tješitelj“. Bog nas toliko više pomaže Duhom Svetim koliko smo ljudi koji tješe, ljudi dobrote koja tješi. To ne znači da smijemo biti poput nezadovoljnih ljudi kojima su svakodnevne male utjehe premalo i koji kažu: „Ne, ovaj sustav treba mijenjati, potreban nam je svijet u kojemu više neće trebati tješenja“ ili kako je to Berthold Brecht doveo do krajnosti: „Hoćemo svijet u kojemu više neće biti potrebe za ljubavlju.“ Takav svijet, u kojemu više ne bi bilo potrebe za utjehom, bio bi opustošeni svijet; svijet u kojemu više ne bi trebalo ljubavi jer se sustav brine za sve, bio bi neljudski svijet. Bog želi tješiti preko nas.

KAKO TJEŠI BOG?

Ali umjesto toga, stalno se naglašava da su to samo riječi, utješna obećanja. No upitajmo se posve praktično pitanje: što se događa kada čovjek mora tješiti dijete kojemu je umrla majka? Ne može dokinuti tu smrt, ne može izbrisati patnju koju je ona prouzročila, ne može čarolijom promijeniti svijet i tugu koja ga prati. Međutim, može ući u djetetovu samoću nastalu zbog razorene ljubavi, što je istinski razlog patnje, i biti dionik njegova trpljenja i ljubavi. Tako, iako ne može izbrisati ono što se dogodilo, tješitelj nije samo onaj koji nešto govori nego onaj koji ulazi u samoću izgubljene ljubavi kao onaj koji ljubi, iznutra preobražava i ozdravlja u korijenu. I tu je posve jasno: tko zaista sudjeluje u patnji i ljubavi, ne ostaje samo na riječima. Za razliku od naših maštanja i glasnih parola Karla Marxa, Bog ne tješi na način da iskorjenjuje svaku patnju i da mijenja svijet u sustav u kojemu više neće biti potrebe za utjehom. To bi značilo oduzeti nam ljudskost. A to je ono za čim u dubini čeznemo. Da, preteško nam je biti čovjek. Ali ako nam se oduzme ljudskost, prestat ćemo biti ljudi i svijet će postati neljudski. Bog nije učinio da bude tako. Izabrao je mudriji, s jedne strane teži, ali baš zato bolji, Božji način. Nije dokinuo našu ljudskost, nego je i sam uzeo dioništvo u njoj. Ušao je u samoću razorene ljubavi kao onaj koji s nama dijeli patnju, kao utjeha. Tako Bog spašava, otkupljuje. Možda možemo kršćansku ideju otkupljenja najbolje shvatiti polazeći upra-

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

vo odavde. Dakle, ne kao magičnu preobrazbu svijeta u kojemu bi nam bilo oduzeto naše čovještvo, nego kao Božje tješenje, Bog s nama dijeli težinu našega života i već sada, u svjetlu svoga sudioništva u ljubavi i patnji, trajno prebiva među nama. Izaija je rekao: „Pripravite Gospodinu put kroz pustinju!“ (Iz 40,3) Ivan Krstitelj zna da je došao čas velike utjehe, a izgubljenost nije u izvanjskome, nego nadasve u nutrini. Ono što ljude dijeli jesu brda u srcima koje treba poravnati da se napravi put. Na to on poziva i zato povrh svega navješćuje onoga koji jest Put. Kada mu dopustimo da uđe, on nas iz temelja mijenja. Planine i doline koje nas razdvajaju, nestaju. Upućuje nas jedne prema drugima. „Gdje si, utjeho svega svijeta?“ Tako pjevamo u jednoj od najljepših njemačkih božićnih pjesama, preuzetoj iz Staroga zavjeta O, Spasitelju, da razdreš nebesa i siđeš (O Heiland, reiß der Himmel auf). Ovim riječima (usp. Iz 63,19), kojima je Izrael ganuo Božje srce, ganimo ga i mi kako bismo osjetili njegovu utjehu. Ali ovim riječima On također potresa nas da se otvorimo, da ne težimo magično promijenjenu svijetu, nego da postanemo iskreni i čovječni u njegovu svjetlu, da mu dopustimo da uđe u nas kako bi kroz nas mogao svijetliti, pa da svijet postane autentično došašće, utješeni svijet. A da bi se to dogodilo, molimo i uputimo se tim putem, u ovome došašću.

BOŽJA ŽALOST I OBEĆANJE POBJEDE

Iz 48,17–19; Mt 11,16–19

Tekstovi današnjega bogoslužja, petka nakon druge nedjelje došašća, osvjetljuju nam put i pomažu da bolje razumijemo temelje našega kršćanskog postojanja. Htio bih započeti današnjom zbornom molitvom: „Svemogući Bože, daj da budni dočekamo dolazak tvoga Jedinorođenca: da mu spremni i s upaljenim svjetiljkama hrlimo ususret, kako nas uči on sam, začetnik našega spasenja.”2 Temeljna riječ današnje molitve je „budnost“ koja je, uz ostale, ključna riječ cijeloga došašća. Budnost, biti budan, što to zapravo znači? Tko spava, zatvoren je u sebe. On niti primjećuje stvarnost oko sebe niti je u svojim snovima sposoban dohvatiti stvarnost, nego samo odraz sjena svojega duha, svoje podsvijesti. Probudivši se, izlazi iz zatvora, iz zidova samoga sebe i doista zapaža stvarnost koja ga okružuje. I on joj se otvara. Naša je generacija uvjerena da je izrazito „budna“, budnija od svih prethodnih generacija, samo zato što opaža puno više svijeta. Naše oči gledaju u sil2

Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., str. 79.

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

ne daljine, beskrajne širine vremena i prostora. Istovremeno smo sposobni ući u unutrašnjost materije, sve do najmanjih čestica od kojih je sastavljena. Obzorje se silno proširilo kao i naše mogućnosti djelovanja u ovome svijetu. Unatoč tomu ipak moramo reći da ova generacija, u puno dubljemu smislu, spava. Zatvorena je u sebe jer vidi samo ono što može učiniti i posjedovati te se zaustavlja na vanjskome rubu stvarnosti, na materijalnim stvarima koje se može uzeti u ruku. Upravo tako postajemo sve zatvoreniji u sebe i nismo stvarno sposobni približiti se beskonačnomu, u božanskome svjetlu jasno gledati stvorenu stvarnost, vidjeti same sebe očima svojih srdaca. Naši nutarnji osjećaji – zamračeni gledanjem svih tih izvanjskih stvari koje nam pomažu da činimo i imamo – više ne odgovaraju, više ne funkcioniraju, nemaju više pristupa istinskoj stvarnosti, veličini svijeta. Zato spavamo. Naša generacija spava. Gospodin nas svojim dolaskom potiče da se probudimo, da izađemo iz zatvorenosti u ono što je materijalno, da otvorimo srce i počnemo gledati puno širu stvarnost, Duha Božjega u svijetu, Božju prisutnost u Gospodinu Isusu Kristu, u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima. To je prvi zahtjev koji nas obvezuje da otvorimo oči svojega srca i pomognemo svojim prijateljima, svojim suvremenicima, kako bi mogli početi ot-

BOŽJA ŽALOST I OBEĆANJE POBJEDE

krivati istinsku dubinu i istinsku veličinu stvarnosti. Vidjeti također znači odvojiti se od sebe, pa tako riječ „budnost“ proizlazi iz drugoga izraza koji je vlastit hodu došašća: „Ići ususret Gospodinu.“ Vjera nije neka zbirka ideja, nego avantura života, putovanje, kretanje na put prema Gospodinu. Izvanjski put kojim hodimo pripravljajući se na Köln3 koji istovremeno i prije svega treba biti unutarnji put, izlazak iz sebe samih da bi se pošlo ususret Bogu, istinskoj stvarnosti, ljubavi i bližnjemu. Postoji i treća važna riječ ove molitve, riječ Božja, koja je nazvana „svjetlo“, s pozivom da upalimo svjetiljke svojega bića, kako bismo stigli do Gospodina. Što nam ona govori? Ako pogledamo povijest Crkve, povijest svetaca, vidimo te upaljene „svjetiljke“ koje osvjetljuju svijet, vidimo da one ne osvjetljuju samo vrijeme nego da će biti ukras i svjetlo na velikome vječnom slavlju Božje ljubavi. Počnimo od mučenika prvih stoljeća, nastavimo s velikim naučiteljima: Augustinom, Ambrozijem, Bonaventurom, Tomom, upaljene svjetiljke koje osvjetljuju put povijesti i koje još svijetle. Zatim, sveti Franjo Asiški, sveti Karlo Boromejski, sveti Dominik, sveta Terezija Avilska, sveti Ivan od Križa, sveta Terezija iz Lisieuxa pa sve do Maksimilijana Kolbea, Padre Pija, Edith Stein, Majke Terezije... 3

Radi se o Svjetskom susretu mladih u Kölnu 2005. godine, nap. ur.

LJUBAV KOJA SPAŠAVA

Zaista, u mraku povijesti – jer povijest je često mračna: pomislimo na nasilja našega vremena, na sve ratove – postoje upaljene svjetiljke koje osvjetljavaju, koje pomažu da vidimo kako ima svjetla, da čovjek nije samo nesretni slučaj stvaranja nego da može biti sličan Bogu. Oni nas ohrabruju na putu ljubavi jer Bog je ljubav. A mi smo Bogu slični u onoj mjeri u kojoj napredujemo putem ljubavi. Prijeđimo sada od današnje zborne molitve na čitanje i evanđelje. Oba su usko iznutra međusobno povezana i u njima se vidi blisko jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta. Oba govore o Božjoj patnji u svojemu odnosu s čovjekom, svojim stvorenjem. Bog pati. Zašto se ne nametne svojemu stvorenju snagom svoje svemogućnosti? Umjesto da tako učini, on traži našu ljubav, ide ususret našoj slobodi jer ništa ne želi postići nasilu, nego teži ljubavi, bezuvjetnoj ljubavi, ostavljajući tako našoj slobodi da njegovoj ponudi i pozivu na ljubav kaže „da“ ili „ne“. Nažalost, događa se da čovjek, njegovo stvorenje, skoro uvijek kaže „ne“, misleći da samo to „ne“ predstavlja potvrdu njegove slobode. Bog traži čovjeka na sve moguće načine, a o tome nam Gospodin danas govori u evanđelju kroz jednu prispodobu. On nas traži putem strogosti, po zapovijedima sa Sinaja, u vremenu proroka, u riječima Ivana Krstitelja; a čovjek odgovara: „Ne, ja sam slobodan, ne prihvaćam strogost ovih zapovijedi, odoh svojim putem.“

SADRŽAJ

DOŠAŠĆE I BOŽIĆ Tko je našao ljubav, može reći: našao sam život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Samo ljubav spoznaje ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Kako tješi Bog?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .16 Božja žalost i obećanje pobjede. . . . . . . . . . . . . . 21 Marijin „da“. „Blažena ti što povjerova“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Uroniti u Božju ljubav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 KORIZMENO I USKRSNO VRIJEME Slavlje korizme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . „Evo ti majke!“ Ove su riječi upravljene i nama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Josipova vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . „Čini sa mnom što hoćeš, samo mi daj da te ljubim do kraja“ . . . . . . . . . . Kada Bog klekne pred nas. . . . . . . . . . . . . . . . . . „Uskrsnuo sam i ostajem s tobom” . . . . . . . . . .

43 47 52 57 63 70

VRIJEME KROZ GODINU „Blago vama kad vas zamrze ljudi”. . . . . . . . . . 81 Blagoslov strojeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 „Samo onaj tko je spreman na apsurd, sposoban je pokoriti nemoguće“ . . . . . . . . . . . . 93

163

SADRŽAJ

Na putu prema budućoj domovini . . . . . . . . . .101 Isus i vjera malenih. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .108 Istinsko Božje čudo je Raspeti. . . . . . . . . . . . . . .117 Što je bitno za spasenje svijeta?. . . . . . . . . . . . . 126 Križ: ljubav koja se daruje, potpuno sebedarje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .132 Marijin znak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137 Predivno i dobro Srce Marijino. . . . . . . . . . . . . .145 Vjerujte i vidjet ćete. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151 Svi sveti: blagdan koji tjera očaj . . . . . . . . . . . . .158

164

PREPORUČUJEMO

U vremenu u kojem se Katolička Crkva suočava s mnogobrojnim raspravama, papa emeritus Benedikt XVI. i kardinal Robert Sarah u ovoj knjizi cijeloj Crkvi nude jasnu poruku nade. Namijenjena je svim vjernicima, iskreno progovarajući o svećeništvu, naravi kršćanskoga poslanja i suvremenim duhovnim izazovima, njihova je knjiga snažna i duboko osobna - iz dubine njihovih srcā. 144 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Slavlje vjere želi odgovoriti na temeljno pitanje: kako moliti i slaviti Boga na ispravan način? Napisana prije nego što je Joseph Ratzinger postao papa, ova svevremenska knjiga reflektira trajne i nadahnjujuće uvide u vezi štovanja Boga i svete liturgije. Kao i uvijek, Ratzinger obrađuje svoju temu duboko i s jasnoćom, dajući ne svoj osobni pogled, nego istinski pogled Crkve na pitanje euharistijske liturgije i na njezinu ključnu ulogu u životu čovjeka i svijeta. 160 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Joseph Ratzinger (papa emeritus Benedikt XVI.) jedan je od najvećih živućih teologa, a knjiga Eshatologija smatra se njegovim najznačajnijim znanstvenim radom koji je i on sam opisao kao svoje „najbolje razrađeno djelo“. Iako od golema teološkoga značenja, ova je knjiga puno više od akademskoga razmatranja. Ona je odraz Kristova nauka u današnjici u odnosu na ključna ljudska pitanja života i smrti te će biti korisna i svim vjernicima kao i svakomu suvremenom čitatelju koji traži odgovore na posljednja pitanja i pitanja smisla koja iz temelja oblikuju njegov život i ponašanje. 304 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske d.o.o. Tiskano u studenom 2020.

Ako je onaj koga volim, ako je ljubav, najveći dar mog života, uza me, ako

mogu biti siguran da je onaj koji me voli sa mnom, onda ću i u poteškoćama osjećati u dubini svog srca radost koja je veća od svih patnja.

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. Papa emeritus čini iznimku i ponovno nam progovara. Odlučio je široj javnosti darovati ovu zbirku svojih dosad uglavnom

neobjavljenih propovijedi u kojima se bavi omiljenom temom, temom o kojoj je pjevao, meditirao, svjedočio više od bilo koje druge: temom ljubavi.

Jer za njega, ljubav je vitalna jezgra kršćanstva, a vjernost Kristu prije

svega je pitanje ljubavi: „Petre, ljubiš li me? Pasi ovce moje“ (usp. Iv 21,15–17). No ljubav je i bit života svakoga čovjeka koji hodi ovim svi-

jetom prema vječnosti. Ova nam najnovija knjiga, kao nikada do sada, otkriva papu Benedikta XVI. kao velikoga zaljubljenika u Božju ljubav

koji nas, poput rijetkih, zna primiti za ruku i voditi do istinskih odgovora na najdublja pitanja naših nemirnih srdaca.

Kršćanstvo je dakle kretanje, put. Nije teorija, nije zbroj nauka. Kršćanstvo je život, životni zamah koji nas nosi k pravomu životu i tako nam otvara oči za istinu koja nije čista misao, nego stvaralačka snaga koja je u temelju istovjetna s ljubavlju. Kršćanstvo je dakle preokret uobičajena smjera našega postojanja. Ljudski je život po naravnome usmjerenju put prema smrti. Što je život? Kada čovjek može reći: „Našao sam život?“ Gdje ćemo ga naći? Ljubav je život. Ljubav je sinteza, smrt je rastakanje. Tko je našao ljubav, može reći: „Našao sam život.“ ISBN 978-953-235-706-6

VERBUM 140 kn

www.verbum.hr

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI.