Legende, mitovi, laži

............................................

GROB NIJE PRAZAN JUDA IŠKARIOTSKI MARIJA MAGDALENA KUMRAN ISUSOVA PISMA SIN BOŽJI? PRVI PAPA CRKVENI RASKOL PAPISA IVANA KRIŽARSKI RATOVI KATARI SVETI GRAL TEMPLARI INKVIZICIJA PROGON VJEŠTICA GIORDANO BRUNO GALILEO GALILEI NEZABLUDIV? HITLEROV PAPA? SUMNJIVA SMRT IVANA PAVLA I.?

Michael Hesemann

LEGENDE, MITOVI, LAŽI Razotkrivanje zabluda o povijesti Crkve VERBUM

Michael Hesemann LEGENDE, MITOVI, LAŽI

Biblioteka:

TEMPUS 18.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Michael Hesemann

LEGENDE, MITOVI, LAŽI Razotkrivanje zabluda o povijesti Crkve

VERBUM Split, 2010.

Naslov izvornika: Michael Hesemann, DIE DUNKELMÄNNER. Mythen, Lügen und Legenden um die Kirchengeschichte © 2007 by Sankt Ulrich Verlag GmbH, Augsburg © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2010.

Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teologinja Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Branko Miloš, prof.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Korektura: Josipa Korljan, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UUDK 26(091) HESEMANN, Michael Legende, mitovi, laži : razotkrivanje zabluda o povijesti Crkve / Michael Hesemann ; <prijevod Branko Miloš>. Split : Verbum, 2010. - (Biblioteka Tempus ; 18) Prijevod djela: Die Dunkelmaenner. Mythen, Luegen und Legenden um die Kirchengeschichte. - Bibliografija.

ISBN 978-953-235-226-9 I. Crkvena povijest 130828023

Uvod CRNA LEGENDA

Engleska je u 16. stoljeću došla na zao glas. Kralj Henrik VIII. odvojio je zemlju od ostatka kršćanskoga svijeta te se nametnuo kao poglavar vlastitoj Crkvi – samo da bi ozakonio svoja brojna brakolomstva. Dok su mu se kćeri, katolikinja Marija Tudor i anglikanka Elizabeta, sporile oko prijestolja, Engleska je sa zavišću promatrala Španjolsku: njezino unutarnje jedinstvo, njezin uspon do svjetske sile i njezinu ulogu u otkriću Amerike koje je Britanija prespavala. Marija se udala za španjolskoga prijestolonasljednika Filipa II. On je bio nasljednik carstva u kojemu sunce nikada ne zalazi. No pomisao da bi se time izgubila politička samostalnost budila je nelagodu u širim slojevima stanovništva. Elizabeta je, s druge strane, zagovarala nacionalizam i time pridobila srca svojih podanika, a i prijestolje. Dopustila je piratu Francisu Drakeu napade na morima pod španjolskom kontrolom. Služila se tradicionalnim tajnim oružjem inferiornih: zlobnim klevetama i propagandom.

Smišljenim krivotvorinama, nakaznim izobličavanjima i zastrašujućim pričama kojima je cilj bio izazivanje straha, Španjolci su prikazivani kao krvožedni, okrutni i gramzivi ugnjetavači. Cilj kampanje širenja laži bio je ocrniti Španjolsku, dati legitimitet britanskim pljačkaškim pohodima i na unutarnjepolitičkom planu poljuljati ugled druge velike Elizabetine suparnice, Marije Stuart, koja je bila sklonija Španjolskoj. Taktika je uspjela. Od tada je Španjolska slovila kao simbol nasilja, fanatizma, nesnošljivosti i zaostalosti. Ovakvu sliku Španjolske često i rado su prenosili dalje kako protestan5

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

ti koji su htjeli diskreditirati vodeću katoličku silu, tako i ratni neprijatelji poput Nizozemaca i Napoleona Bonaparte kada je Španjolsku pripojio svojim osvojenim područjima i predstavljao se kao spasitelj zemlje.

U Španjolskoj se ubrzo za ovu hispanofobsku propagandu počelo koristiti posebno ime, leyenda negra, “crna legenda”. Ime se danas koristi za svaki pokušaj da se superiornijega protivnika moralno diskvalificira lažima i iskrivljavanjem njegove povijesti kako bi borba protiv njega bila što djelotvornija.

U međuvremenu je svakome postalo jasno da je Španjolska velika kulturna nacija čija povijest nije ništa okrutnija od povijesti bilo kojega njezina susjeda. No crna legenda živi i dalje. Sudeći po publikacijama posljednjih desetljeća, nastaje dojam da se okomila na novu žrtvu: Katoličku Crkvu.

Podudarnosti su očite. I ovdje je na djelu skupina autora koji se žele okoristiti na ovoj temi pa se međusobno nadmeću tko će uvjerljivije prikazati evanđelja kao lažne priče, papu kao zločinca kojemu je stalo samo do moći, Crkvu kao instrument podčinjavanja i Rim kao utvrdu nesnošljivosti. Opet se podgrijavaju stare priče kojima je cilj zastrašivanje Katoličkom Crkvom, dijelom potekle još od antičkih progonitelja kršćana, dijelom od reformatora, ili od filozofa prosvjetiteljstva ili od ideologa modernih diktatura. Budući da su laži kao i vino – sazrijevaju s godinama da bi na koncu imale najjači učinak – starost im dođe kao prednost; čini ih teže provjerljivima. Nadolaze i novi prigovori, nevjerojatne priče o stoljetnim urotama utemeljene su na slabašnim indicijama i obilnim krivotvorinama, ali začinjene s puno akcije, seksa i zločina pa su mnogima neodoljive. Ovakvi dodatci idu, sasvim razumljivo, uz pisanje kakve uspješmice, a kao glavni negativci modernih drama poslužili su im tobožnji crkveni mračnjaci. Ako teza neke knjige kod 6

UVOD

struke naiđe na podsmijeh, pronicljivi će autor to uvijek protumačiti kao dokaz urote. Ignorira li Crkva djelo, jer ima važnijega posla, onda se kaže: Eto, skriva se iza zida šutnje! Kada autor jednom uvjeri čitatelja da Crkva nešto skriva, onda on može nastupiti kao veliki prosvjetitelj i zahtijevati moralni autoritet lovca na izgubljenu istinu. I tako raskrinka on, jednim potezom, kao golemu laž ono u što milijuni ljudi vjeruju, što je njihovim životima do sada davalo utjehu i utočište. Zahvalan što su mu oči konačno otvorene, čitatelj će djelo dalje preporučiti i čekati novo dok tantijemi ne budu dostatni za neki engleski dvorac, vilu u Novoj Engleskoj ili, u njemačkim uvjetima, na Štarnberškom jezeru.

Isplati se, dakle, i dalje ispredati crnu legendu o Katoličkoj Crkvi i priče o mračnjacima, one su gotovo jamstvo za nakladu i uspjeh. Tako nas se iz godine u godinu usrećuje novim “otkrićima” kojima je zajedničko da dovode u pitanje temelje kršćanstva dok sami imaju sasvim poseban odnos prema istini.

U ovoj se knjizi govori o novim i starim crnim legendama crkvene povijesti. Tvrdnjama popularnih, kao i populističkih autora, a i uobičajenim stereotipima i predrasudama konačno treba suprotstaviti povijesne činjenice. Nerijetko se pritom pokaže tko su pravi mračnjaci.

Ova knjiga nije apologija, ni obrana ni opravdanje.

Nije uopće upitno da su u prošlosti i u ime Crkve počinjene neizrecive nepravde i užasni zločini. Ipak, za razliku od samozvanih otkrivača šokantnih istina koji nerijetko izigravaju moralne apostole, ozbiljan povjesničar nastoji povijest razumjeti iz nje same, umjesto da presuđuje i osuđuje iz današnje perspektive. Jednako kao što za razliku od leyende negre Španjolci nisu bili ni bolji ni lošiji od svojih susjeda, tako su i ljudi Crkve, prvenstveno, bili djeca svojega vremena pa otuda i oblikovani onodobnim načinom mišljenja, sredstvima i putovima.

7

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

Počesto se htjelo dobro, a činilo zlo. Pitanje je je li naše vrijeme toliko savršeno da ne mora strahovati od suda budućih naraštaja – u što se usudim sumnjati. Tako je lako osuditi, a teško razumjeti. Ova knjiga istražuje što se krije iza svih ovih preuveličanih sablažnjivih priča o hereticima, templarima, papisi i tobožnjim mračnjacima u Crkvi i odgovara povijesnim činjenicama na avanturističke spekulacije. Ona želi dati prilog razumijevanju povijesti Crkve i usto poziva na ponovno otkrivanje istinskih tajna najstarije institucije na svijetu. Ovo je jedna kratka šetnja kroz dvije tisuće godina u koju treba krenuti s onoga mjesta na kojemu je sve i započelo: s jednoga groba u Jeruzalemu i zaprepašćujućim otkrićem!

Michael Hesemann Uskrs 2007.

Düsseldorf

8

GROB NIJE PRAZAN

1.

GROB NIJE PRAZAN

“Profesore, dođite, brzo! Bageri su nam zapeli za neki stari grob!” Glas s druge strane linije zvučao je uzbuđeno. No dr. Joseph Gath, kojega je poziv zatekao u njegovu uredu u Rockefellerovu muzeju, pred zidovima staroga Jeruzalema, pretpostavio je da uzbuđenje građevinskoga poduzetnika ne svjedoči nužno o njegovu zanimanju za arheologiju. Naprotiv: za poduzetnika je ovakav nalaz bio gotovo ravan katastrofi, vezan uz dodatne troškove i gubitak vremena. No zakon je zakon. Znao je da riskira veliku kaznu ako ne prijavi otkriće izraelskomu Odjelu za starine. Taj zakon, dakako, nije motivirala isključivo skrb o povijesnoj baštini Izraela. Za njegovo je izglasavanje presudniji bio pritisak ortodoksnih rabina koji u ovakvim slučajevima zahtijevaju da se smjesta iznova pokopaju pronađeni posmrtni ostatci. Jer po židovskomu vjerovanju, počivanje mrtvih je sveto.

Dr. Gath je bio svjestan svoje dužnosti prema ovomu čovjeku. Pozorno je zapisao adresu gradilišta i obećao da će stići za petnaest minuta. Ponio je sa sobom bilježnicu, džepnu lampu i ključeve od auta. Petnaest minuta kasnije stigao je u istočni Talpiot, novo naselje na južnoj strani Jeruzalema, gdje ga je građevinski poduzetnik nestrpljivo očekivao.

Grobna jama je, kao i kod većine grobnica iz onoga doba, bila udubljena u stijeni. Ukrašeni je zabat upućivao na to da je nekoć pripadala nekoj imućnoj jeruzalemskoj obitelji. Kada se Gath konačno mogao spustiti u njezinu mračnu unutrašnjost, nije bio pretjerano iznenađen. Bio je to tipičan grob iz razdoblja kralja Heroda, s 9

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

početka kršćanstva. Četvrtasta središnja grobna komora sa strane je imala grobnu klupu koja je služila tome da se posljednji preminuli položi na nju, pomaže uljem i uvije u grobni pokrov. U kamenim zidovima grobne komore bilo je izdubljeno još šest nižih hodnika u kojima su se nalazile kamene škrinje. “Deset kosturnica”,* zabilježio je Gath, “devet netaknutih, jedna razbijena.” Kamene su škrinje služile drugome sahranjivanju. U njih bi se, kada bi se tijelo raspalo, polijegale kosti, još uvijene u mrtvački pokrov.

Sljedećih je dana Gathova tajnica Shimon Gibson dovršila skiciranje i fotografiranje nalazišta. Nakon toga rabini su održali mali obred preuzimanja posmrtnih ostataka da ih pokopaju na groblju. Građevinski je poduzetnik obećao da grob ne će uništiti, nego da će s gradnjom nastaviti iznad njega. Devet neoštećenih kosturnica odneseno je u arhiv izraelskoga Odjela za starine u Rockefellerovu muzeju. Pet od njih imalo je natpise s imenima sahranjenih. Mara iz Mariamene; Yehuda, sin Yeschuin; Matya; Yose, Marya – najčešća imena iz onoga vremena. Kod jednoga imena Gath se nasmijao: Yeshua, sin Yehosefa – Isus, sin Josipov. “Kada bi ovo dospjelo u ruke senzacionalističkih novinara, kod nas bi nastao pakao”, prokomentirao je sa svojom tajnicom. “Recite da nisam tu ako nazove netko iz novina!”

To je bilo 30. ožujka 1980. godine i otkriće je gotovo posve palo u zaborav. Naravno, reprodukcije natpisa i fotografije kosturnica objavljene su u stručnoj publikaciji, “Katalogu židovskih kosturnica”, koji je za izdavanje priredio L. Y. Rahmani, a izdao izraelski Odjel za starine 1994. godine. No i to je prošlo nezapaženo. Na cjelokupnom popisu nalazilo se 895 kosturnica, 220 je * Osuarij ili kosturnica – mjesto ili posebna vrsta sanduka za pohranu kostiju sahranjenoga tijela koje se već raspalo.

10

GROB NIJE PRAZAN

bilo s natpisima koji su svjedočili kako su Židovi Herodova vremena bili neinventivni u davanju imena. Od oko 160 muških imena šest najčešćih su bili: Šimun (26), Josip (19), Juda (18), Lazar (16), Ivan (12) i Isus (11). Od oko 80 žena svaka se četvrta zvala Marija (20), slijedila je Marta (11) i Salome (8).

Vjerojatnost da se naiđe na “Isusa, sina Josipova” bila je, dakle, 1 : 240 – čisto statistički, svaki dvjestočetrdeseti muški stanovnik Jeruzalema trebao se zvati tako, a grad je imao oko 80.000 stanovnika. Stoga bi veća slučajnost bila da se do sada nije pojavila nijedna kosturnica Isusa Josipova ili kada se ne bi naišlo na grob u kojemu počiva neka Marija. To što ih nema puno više vjerojatno je zbog toga što je možda samo pedesetak najbogatijih obitelji moglo sebi priuštiti vlastitu grobnicu.

Isus Krist je uvijek nazivan “Isusom iz Nazareta” baš zato da bi ga se razlikovalo od brojnih imenjaka.

“Isus Nazarećanin, Kralj židovski” stajalo je na natpisu koji je Pilat dao pričvrstiti na križ. Samo ga se u zavičaju znalo i kao “drvodjeljina sina” (Mt 13,55). Ovo nam pokazuje kako su se nekada oblikovala imena; u zavičaju se obično pridodavalo ime oca (ili očuha), a u udaljenijim krajevima čovjeku se uz ime pridodavala oznaka zavičaja: Juda Iškariot (“iz Kariota”) “Josip iz Arimateje”, “Šimun iz Cirene” ili Marija Magdalena (“iz Magdale”) samo su neki od primjera za to. To što mrtvi iz grobnice u Talpiotu ne nose oznaku mjesta odakle potječu upućuje nas na samo jedan zaključak: svi su iz Jeruzalema! Činjenica da je kosturnica iz Talpiota imala i svojega “dvojnika” dodatno je izglede da se u jednomu jeruzalemskom grobu nađe “Isus, sin Josipov” povećala na 1 : 80. Pod kataloškim brojem 9 navodi Rahmani jednu kosturnicu koju je još 1931. godine predstavio arheolog Eleazar Sukenik na jednomu predavanju u Berlinu, a nakon toga i objavio. Na njoj je također bio natpis: “Isus, 11

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

sin Josipov”, a također je potjecala iz 1. stoljeća. To je ime nekoć bilo često kao danas u Njemačkoj npr. “Helmut Schmidt”. U telefonskome imeniku Düsseldorfa iz 2007. godine bilo je osam osoba s tim imenom. Naravno, nijedan od njih nije bio savezni kancelar.* No takvo što zna samo pravi poznavatelj antičkoga židovstva. Prosječnu Europljaninu su, pak, imena kao Marija, Josip i Isus prvenstveno poznati iz Novoga zavjeta. Tako se pri površnu razmatranju smjesta nameće senzacija. Je li dr. Joseph Gath 1980. godine otkrio grob svete obitelji? Nemoguće, kaže svatko tko raspolaže osnovnim znanjima o Novomu zavjetu. Grob iz Talpiota pripadao je jednoj dobrostojećoj obitelji iz Jeruzalema; Sveta je obitelj živjela, unatoč dojmljivu obiteljskome stablu, izrazito skromno – Josip, Isusov očuh, bio je fizički radnik. Kada je Isus bio obrezan, Josip je žrtvovao u hramu dvije grlice (Lk 2,24), žrtvu siromašnih; tko je sebi mogao priuštiti, po Mojsijevu zakonu, žrtvovao je ovcu (Lev 12,8). Josip je potjecao iz Nazareta i tamo je vrlo vjerojatno i umro; evanđelja ga spominju posljednji put kada je Isus imao dvanaest godina. Kako se, dakle, obitelj jednoga fizičkog radnika, iz galilejske provincije, mogla domoći raskošne obiteljske grobnice u Jeruzalemu?

Ako se pak pretpostavi da je Josip, iz jedne od kosturnica, bio Isusov “brat” kojega spominju Matejevo (13,55) i Markovo (15,40) evanđelje, ostaje pitanje: zašto u grobnici nisu i ostala “braća”, Jakov, Šimun i Juda – koje istočna predaja smatra Josipovim sinovima iz prvo* Helmut Heinrich Waldemar Schmidt (1918.), njemački političar druge polovine 20. stoljeća. Šezdesetih godina bio je ministar unutarnjih poslova u pokrajini Hamburg, a potom njemački ministar obrane i financija. Od 1974. do 1982. godine bio je njemački kancelar.

12

GROB NIJE PRAZAN

ga braka, a po katoličkome shvaćanju Isusovi su rođaci.

Ovoj se pretpostavci dodatno ruši uvjerljivost kada čitamo kod Mateja, Marka i Ivana da je ovaj “Josip” sin one Marije koju (Iv 19,25) označava kao Bogorodičinu “sestru” (tj. zaovu), a Kleofinu ženu.

Matija pak, koji je izabran za dvanaestoga apostola umjesto izdajnika Jude Iškariotskoga, nije imao što tražiti u obiteljskoj grobnici, kao ni neka “Mara iz Mariamene”, ili neki “Juda, sin Isusov”.

Unatoč svemu, dostatna je bila puka podudarnost u imenima da BBC 1996. godine od ovoga otkrića napravi reportažu. “Smiješno”, reagirali su tada stručnjaci na svako nagađanje da bi se moglo raditi o Isusovu grobu.

Smiješna je bila već i pretpostavka da bi Isusove pristaše bili toliko drski da bi propovijedali Uskrsnuloga znajući da se njegovo tijelo raspada samo nekoliko kilometara dalje u njegovoj obiteljskoj grobnici te da natpis na njegovoj kosturnici za svu vječnost svjedoči prijevaru. Nije moguće da za grobnicu ne bi saznali Veliko vijeće (Sinedrij), svećenički glavari, Isusovi protivnici ili rimski okupatori, barem prigodom Marijine sahrane ili pri ukopu tobožnjega Isusova sina Jude. Neshvatljivo da bi od jedanaest ljudi, koji bi bili začetnici ili bi bili upućeni u ovakvu prijevaru, deset od njih bilo spremno za ovu laž umrijeti i podnijeti mučeništvo. Nezamislivo je da bi se Petar, samo četrdeset dana nakon Isusova pogreba, mogao obratiti nazočnima u trijemu hrama: “Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci” (Dj 3,15). Svjedoci nisu bili samo učenici nego i, kako Pavao u Poslanici Korinćanima (15,3) ističe, “braća, kojih bijaše više od pet stotina”, kojima se također ukazao. Samo na temelju ovakva dokaznog materijala mogao je apostol naroda kategorički ustvrditi: “...ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša...” (1 Kor 15,17).

13

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

Tako se reportaža BBC-ja svela samo na prvotravanjsku šalu, primjer kako se i ozbiljna postaja u borbi za većim postotkom gledanosti ne ustručava metoda najjeftinijega žutog novinarstva.

A onda, 2002. godine, jedna je nova kosturnica izazvala opću pozornost. Oded Golan, kolekcionar starina iz Tel Aviva, kupio je kamenu škrinju u jednoj trgovini u staromu dijelu Jeruzalema. Tek kada je pokazao njezin hebrejski natpis stručnjaku Andréu Lemaireu, nastala je svjetska senzacija. Natpis je upućivao na to da su u njoj nekoć počivale kosti posebnoga mrtvaca: Ya’akov bar Yosef akhui di Yeschua – “Jakov, sin Josipov, brat Isusov”! Je li se to odnosilo na Isusa iz Nazareta? Nisu li istočne Crkve ipak bile u pravu, je li Jakov bio Josipov sin iz prvoga braka?

Stručni su krugovi počeli pozorno osluškivati. Organizirano je predstavljanje kosturnice na jednoj konferenciji u Kanadi. Tijekom transporta razbila se na komadiće, koji su s mukom ponovno slijepljeni. Kritičniji su stručnjaci primijetili da se natpis ne doimlje kao jedinstvena cjelina pa se pojavila sumnja da je drugi dio natpisa – “brat Isusov” – mogao biti dodatak kakva krivotvoritelja. Na koncu je i izraelski Odjel za starine obratio pozornost na otkriće. Nakon temeljita proučavanja došli su do razočaravajućega zaključka: na antičku su kosturnicu slova uklesana u novije vrijeme. Površinska je patina nastala od paste napravljene od zdrobljena vapnenca i vrele vode. Netom što je objavljen ovakav rezultat, smjesta se uključila i policija. Upali su u kuću “kolekcionara” Odeda Golana – i pronašli pravu radionicu krivotvorina. U potkrovlju su istražitelji pronašli desetke “starina” u različitoj fazi dovršenosti, izvještavala je novinska agencija Associated Press 23. srpnja 2003. godine.

Protiv Golana je u prosincu 2004. godine pokrenut po14

GROB NIJE PRAZAN

stupak koji bi, po mišljenju pravnih stručnjaka, mogao trajati godinama.

A onda je na scenu stupio dr. James Tabor. U svojoj knjizi “Isusova dinastija”, objavljenoj 2006. godine, američki bibličar iz Sjeverne Karoline zastupa tezu da je Isus bio politički revolucionar. Budući da je potjecao iz kuće Davidove, njegovo je kraljevstvo moralo biti od ovoga svijeta. Njegov pokušaj da se domogne vlasti u Jeruzalemu propao je. Ipak, unatoč tome, on je osnovao novu dinastiju s braćom Jakovom i Šimunom kao nasljednicima.

Da bi se barem djelomice doimao originalnim, James Tabor je ustvrdio da je Isusov pravi otac bio rimski legionar Tiberius Julius Abdes Pantera, sahranjen kod Neuwieda na Rajni, Isusovo je pribijanje na križ smjestio na Maslinsku goru, a pogreb u Talpiotu; Amerikanac osporava uskrsnuće. Tek je apostol Pavao od Isusova političkoga pokreta napravio duhovnu religiju, kršćanstvo.

Ipak, ništa od svega ovoga nije novo. Mjestimice se Taborova knjiga pokazuje kao nova inačica skandalozne uspješnice ranih devedesetih godina prošloga stoljeća Obmana o svicima s Mrtvog mora. Njegov jedini adut, otkriće koje može uzdrmati kršćanski svijet, radikalno dovesti u pitanje vjeru milijarda ljudi u posljednjih dvije tisuće godina, samo je prazna tvrdnja da može identificirati Isusov grob, počivalište njegovih posmrtnih ostataka.

Dana 26. veljače 2007. godine, samo dan nakon dodjele Oscara, objavio je, nitko drugi doli triput oskarom nagrađeni James Cameron (Terminator, Alien, Titanic) iz New Yorka svoju šokantnu spoznaju. Isus je bio čovjek kao i svaki drugi, tvrdio je Cameron, razapet je, umro, pokopan, istrunuo i položen u grobnicu svoje obitelji, gdje mu se kosti nalaze uz posmrtne ostatke njegove žene i sinova. Nije on bio nikakav spasitelj, nego glava jedne male obitelji, beznačajan kao i tisuće drugih u 15

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

antičkomu Jeruzalemu. Ovo je trebao otkriti televizijski dokumentarac, u njegovoj režiji, pod nazivom The Lost Tomb of Jesus (Izgubljeni Isusov grob) koji je emitiran na televizijskoj postaji Discovery na drugu korizmenu nedjelju te u Njemačkoj na televizijskoj postaji Pro Sieben u, vrlo prikladno odabranu terminu, na Veliki petak.

“Do sada nismo imali nikakve materijalne dokaze o postojanju Isusa Krista”, ustvrdio je Cameron na konferenciji za tisak priređenoj u New Yorku, “do sada!” – i najavio “arheološke, forenzičke i povijesne dokaze... Ništa ne može biti veličanstvenije od ovoga. Mi smo svoj domaći zadatak obavili, svoje smo argumente podastrijeli, sada može započeti rasprava.”

Ono što je tada uistinu bilo pokazano bilo je suptilno kao Terminator, realistično kao Alien i nepotopivo kao Titanic. A dade se objasniti samo time da je godinu dana ranije filmska obrada uspješnice Dana Browna Da Vincijev kod punila kino blagajne. Pritom je Brown bio barem toliko korektan da je naglasio da je pretpostavka o braku Isusa s Marijom Magdalenom samo fikcija. Kod Camerona se ona već pretvorila u “znanstvenu činjenicu”. Od Mare iz Mariamene (ili “od Mariamene, također zvane Mara”, kako su Rahmani i svi izraelski stručnjaci čitali natpis na grčkomu) kod njega je postala najprije “učiteljica Mariamne”, a onda i sama Marija iz Magdale; kao da njezini najbliži nisu bili u stanju ispravno napisati njezino ime (zapravo je Mara skraćenica od imena “Marta”; s druge strane naslov ne nalazimo ni u jednoj drugoj kosturnici u cijelomu Jeruzalemu, čak ni kod jednoga velikog svećenika zato što su natpisi služili jedino razlikovanju obitelji). Da je njezina kosturnica jedina u grobu s natpisom na grčkomu, govori svakako protiv toga da bi ona bila žena mesijanskoga kralja od Davidove loze i više upućuje u pravcu kozmopolitskijega saducejskoga gornjeg sloja u Jeruzalemu. Ipak, filmaši 16

GROB NIJE PRAZAN

su pronašli jedan grčki rukopis iz 14. (!) stoljeća u kojemu se govori o sestri apostola Filipa koja se zove Mariamne. Filip je, pak, potjecao iz Betsaide (vidi Iv 1,44), stoga njegova sestra teško može biti Marija iz Magdale. Budući da se u kosturnicama nalazilo još posmrtnih ostataka, dao je Cameron usporediti Yeshuin i Marin DNA; imali su različite majke. Premda je Mara time mogla biti i žena Yoseova, Yehudina ili Matijina, ona je posthumno prisilno povezana s Yeshuom i proglašena majkom Yehudinom. Posebno za konferenciju za tisak u New Yorku hollywoodski je velikan dao dopremiti obje kamene škrinje iz Izraela.

Potpuno apsurdna svakako bila mu je i argumentacija kada je tvrdio da je čak i u Novomu zavjetu pronašao naznaku o Isusovu sinu. Ne govori li se u Ivanovu Evanđelju o “učeniku ljubimcu” koji na Posljednjoj večeri “bijaše za stolom Isusu do krila” (13,23)? Ne podsjeća li to na “dijete koje mu spava u krilu” (tako doslovno stoji na internetskoj stranici Discoveryja)? Očito Cameron i kompanija smatraju Posljednju večeru Leonarda da Vincija za djelo očevidca. U protivnomu bi znali da Židovi u 1. stoljeću (kao i općenito ljudi antičkoga svijeta) nisu jeli sjedeći na stolicama, nego ležeći na posteljama ili jastucima. A evanđelja su upravo jedinstvena u izvještajima o tome tko je bio prisutan na blagovanju Pashe: bio je Isus “s dvanaestoricom” (Mk 14,17), “s dvanaestoricom” (Mt 26,20), “sjede Isus za stol i apostoli s njim” (Lk 22,14).

Ivanovo Evanđelje štoviše i otkriva tko je “učenik koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa...”: “Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa” (Iv 21,20–24) – naime, bio je to sam Ivan.

Također na pitanje zašto ostala Isusova “braća” nedostaju u obiteljskoj grobnici, Cameron i njegov “stručnjak” Tabor imaju odgovor. Oni jednostavno tvrde da Jakovljeva kosturnica potječe zapravo iz groba u Talpi17

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

otu. Činjenica jest da izvještaj s iskapanja spominje deset kamenih škrinja dok se u Rahmanijevu katalogu navodi samo devet. Spominje se i deseta: pronađena je i jedna koja je potpuno razbijena. S druge strane, sporni je primjerak iz Golanove zbirke, barem prije nego što se razbio za transporta u Kanadu, bio potpuno neoštećen.

A onda ima još jedan sporan detalj. Kao dokaz svoje nedužnosti priložio je osumnjičeni krivotvoritelj na sudu fotografiju maloga sarkofaga koju je, kako je tvrdio, snimio 1976. godine u svojoj kući. Istraživanje u laboratoriju FBI-a potvrdilo je da foto papir i korištene kemikalije potječu iz 70-ih godina prošloga stoljeća. Iz toga slijedi da Jakovljeva kosturnica nije mogala biti uzeta iz grobnice koja je otvorena tek 1980. godine.

Za jednu bi kosturnicu iz obiteljske grobnice filmaš, naprotiv, najradije da nestane. Jer neki Matija, kojega evanđelja ne poznaju, nikako se ne uklapa u scenarij. Samo “uz pomoć varka” (neku Mar(t)u iz Mariamene pretvara se u Mariju Magdalenu, jedna kosturnica nestaje, druga čudom nastaje) mogla bi proći Cameronova tobožnja senzacija. Ono što se ne uklapa mora se nasilu ugurati.

Film je kod kritike i stručnjaka širom svijeta propao. “Spasitelj bi se u grobu okrenuo”, naslovio je Spiegel Online, inače Crkvi ne baš naklonjen medij, govoreći o “znanstveno-fantastičnomu spektaklu”, dok je Frankfurter Allgemeine Zeitung film podrugljivo nazvao “Cameronov kôd”. “Simpatična priča, ali bez ijednoga pravog dokaza”, kazao je izraelski arheolog, profesor Amos Kloner. “Ovdje se težilo samo novcu i naslovnicama”, dijagnosticirao je profesor Jürgen Zangenberg sa Sveučilišta Leiden u Nizozemskoj: “Krenulo se od pretpostavki, iz njih su izvedeni zaključci, a onda se na temelju njih postavljaju nove pretpostavke.”

18

GROB NIJE PRAZAN

Pritom je bilo dovoljno samo zaviriti u Bibliju da bi se stalo na kraj nagađanjima. Iz nje jasno proizlazi da Isusova obitelj nije imala grobnicu u Jeruzalemu. Baš zato se vijećnik, Josip iz Arimateje, javio i uredio da se tijelo sahrani u njegovu novomu grobu koji je napravio za sebe i svoju obitelj, a bio je u jednomu vrtu, blizu gubilišta.

Grob Josipa iz Arimateje, koji je trećega dana otkriven prazan, već je rano za kršćane postao svetištem. Prva Crkva koju je, nakon razorenja Jeruzalema, podigao “Gospodinov brat” (Isusov rođak) Šimun na brdu Sionu, bila je svojom uzdužnom osi okrenuta prema njemu.

Kada je rimski car Hadrijan 134. godine obnovio grad i nazvao ga Aelia Capitolina, podigao je nad praznim grobom, na užas kršćana, Venerin hram i okrunio litice Golgote statuom poganske boginje ljubavi. Tek kada je car Konstantin Veliki prekinuo s progonima kršćana i težio zbližavanju s Crkvom, hram i statua su porušeni, a mjesto otkopano i vraćeno u prvobitno stanje. Nad njim je kao carev dar nastalo najznačajnije kršćansko svetište, “Crkva uskrsnuća” sa svetim grobom, prema kojemu su od tada pohrlili hodočasnici. Samo činjenica da je postojala jedna pouzdana predaja opravdavala je ovakve izdatke. Nalazi koji su pri iskapanjima otkriveni potvrdili su predaju. Među njima je bila drvena ploča koju je Pilat onomad dao objesiti na Isusov križ, a na kojoj se nalazilo ime osuđenika: Isus Nazarećanin, kralj židovski, napisano na hebrejskomu, grčkom i latinskom. Danas se fragment ovoga natpisa nalazi u jednoj rimskoj bazilici.

Sedam izraelskih stručnjaka datiralo ga je u 1. stoljeće, u Isusovo vrijeme. Ipak, kada su rezultati ovoga istraživanja 1999. godine objavljeni na jednoj konferenciji za tisak u Rimu, naišli su na odjek samo u stručnim krugovima. Pritom se drvena ploča mogla identificirati kao prvi (i do sada jedini) dokument iz onoga doba koji nosi ime Isusa iz Nazareta.

19

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

Kršćanska Predaja također zna gdje je, otprilike dva desetljeća kasnije, pokopana i Marija. Njezina se grobnica nalazi na padini Maslinske gore, neposredno uz Getsemanski vrt; očito je prva zajednica kršćana stekla ovo mjesto za sebe.

Grobno mjesto u Talpiotu, naprotiv, nikada nije igralo nikakvu ulogu. Osim toga, ležalo je na izrazito nepovoljnu položaju za skrivanje najveće tajne kršćanstva. Jer upravo su u Talpiotu, u neposrednoj blizini obiteljske grobnice, arheolozi u studenomu 1991. godine pronašli drugu grobnu prostoriju. Njezina bogato ukrašene kosturnice svjedoče o tome da su i ovdje bili pokopani pripadnici jeruzalemske visoke klase, među kojima i Yehosef bar Qaifa – “Josip koji se zvao i Kajfa”, kako ga je židovski povjesničar Josip Flavije zvao još krajem 1. stoljeća; veliki svećenik koji je Isusa utamničio, dao izvesti pred Pilata i kasnije progonio prvu kršćansku zajednicu. Njemu se suprotstavio Petar, rekavši: “Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo (Dj 5,30). Kajfa je naredio da se apostole za ovu drskost išiba i pusti. Ničim nije mogao osporiti njihovu tvrdnju.

A Marija Magdalena? Zapadna Predaja tvrdi da je otišla u južnu Francusku, istočne Crkve vjeruju da je umrla u Efezu. Da je bila udana za Isusa, evanđelja ne bi imala razloga to prešućivati. Uostalom, nastala su davno prije nego što je Crkva proglasila svoje dogme. Unatoč svemu, postala je najkontroverznijom ženom Novoga zavjeta i već zbog toga isplati se posvetiti joj pozornost. Učinit ćemo to u trećemu poglavlju.

Ono što, dakle, ostaje od groba u Talpiotu jest bljutav okus prenapuhane tobožnje senzacije. Morali smo se već naviknuti na to da nas se, točno pred Uskrs, iz godine u godinu usrećuje, većinom na anglosaksonskim TV postajama, s novim “otkrićima” kojima je zajedničko da dovode u pitanje Isusovo božanstvo. Jednom kao 20

GROB NIJE PRAZAN

povod posluže tobožnji Isusovi grobovi, drugi put tajna evanđelja ili prešućivana Isusova pisma. Ili se dogodi – kao za Uskrs 2001. godine kada je britanski BBC Isusov izgled “znanstveno” rekonstruirao – da je on s krumpirastim nosom, uvučenim čelom, kudravom kosom i razrokim pogledom prije mogao proći kao potomak neandertalca negoli kao Božji Sin. Isus je uvijek prikladan za udarne naslove, senzaciju, pogotovo kada ovi služe da bi uzdrmali vjeru u uskrsnuće, koje je mnogima već i u doba sv. Pavla izgledalo kao “sablazan... i ludost” (1 Kor 23). Ponekad se čini da čitava jedna industrija živi od toga da stvara alternativnu povijest kršćanstva koja, naravno, nema nikakve veze s istinom, ali zato i te kako služi svojemu cilju.

21

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

2.

JUDA IŠKARIOTSKI

Opet se, u proljeće 2006. godine, tvrdilo da će jedno senzacionalno arheološko otkriće dokazati da je svijet već dvije tisuće godina obmanjen u slučaju Isusa iz Nazareta jer je sve bilo sasvim drukčije. Šokantni dokument koji je iz temelja trebao protresti kršćanstvo pronađen je u Egipatskoj pustinji. Negdje između sredine i kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća naišli su egipatski felasi* na obali Nila na jednu podzemnu prostoriju, bio je to stari grob. S bojazni, ali i velikim očekivanjima spustili su se seljaci u jamu, nadajući se da će naći blago iz doba faraona. Ipak, nisu pronašli nikakvo blago ni skupocjene predmete, čak ni oslikanu mumijinu masku. U kamenoj su se prostoriji nalazile samo kosti, ljudske kosti i jedna vapnenačka škrinja u raspadajućemu stanju. Kada su skinuli poklopac, primijetili su neobičnu, prastarom kožom omotanu knjigu. To im je ublažilo razočaranje; premda bijahu neuki, znali su da antikvari dobro plaćaju za stare rukopise. Možda im sav trud i nije bio potpuno uzaludan, možda bi se našao kakav trgovac koji bi im za nju dao nekoliko stotina egipatskih funta.

Prošla su tri desetljeća u kojima se knjige najprije domogao jedan prepredeni trgovac antikvitetima iz Kaira te je ponudio na prodaju za tri milijuna dolara, zavidni kolege su mu je ukrali, a on opet od drugih otkupio te je, * Potomak starosjedilačkoga stanovništva u Egiptu, izraz se često koristi u arapskim zemljama za zemljoradničko stanovništvo.

22

JUDA IŠKARIOTSKI

ne našavši pravoga kupca, čitavo desetljeće trunula u jednomu bankovnom sefu na Long Islandu dok je nije jedna švicarska zaklada otkupila za ni trećinu prvotno tražene svote i onda je vrlo lukavo reklamirala; ukratko: nakon čitave odiseje, koja bi mogla ponuditi sadržaj za kakav triler, napokon je i svjetska javnost doznala za ovo otkriće. Povijest će se kršćanstva morati nanovo pisati, najavili su njezini novi vlasnici. Jer u staroj knjizi iz vapnenačke škrinje radilo se o zbirci starokršćanskih rukopisa.

Jedan je od njih potjecao iz pera jednoga od najnepopularnijih likova svjetske povijesti. Bilo je to Judino evanđelje.

Iz njega bi svijet konačno trebao saznati prave razloge zašto je trinaesti učenik uistinu izdao svojega učitelja.

Tajna evanđelja u vatri!

Usto, Judino evanđelje nije prvo otkriće ovako razorna potencijala. U prosincu 1945. godine skupina felaha – zemljoradnika je na padini jednoga brijega uz mjesto Nag Hammadi u Gornjemu Egiptu iskapala prirodno gnojivo, tzv. sabakh, kada su naišli na velik, zapečaćen glineni vrč. Prvo su se bojali otvoriti ga; vjerovali su da bi u njemu mogao biti zatočen kakav div, zao duh. Ipak, znatiželja je pobijedila ili bolje: nada da bi se moglo naći kakvo blago. Jedan od seljaka je kamenom razbio antičku posudu. Na vidjelo nisu izišli nikakvi zlatnici, nego knjige: trinaest kožom omotanih svezaka, tzv. kodeksi. Razočarani zemljoradnici brzo su se složili da knjige prepuste jednomu od njih koji se zvao Muhammed Ali. Kod kuće, u selu al-Qasr, Muhammed je knjige, ne mareći puno za njih, ostavio u toru gdje je držao i stoku.

Majka mu je zaključila da su dobar materijal za potpalu pa je dijelove zapalila. Tek kada se Muhammed Ali, nakon što mu je ubijen otac, upleo u jednu krvavu razmiri23

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

cu, palo mu je na pamet da bi knjige možda ipak mogle imati i kakvu vrijednosti. Kada ga je policija saslušala i zaprijetila pretresom kuće, on je premjestio kožne knjige kod jednoga koptskog svećenika. Kopti su egipatska kršćanska manjina. Njihova Crkva potječe od evanđelista Marka koji je nekoć misionario u Aleksandriji, a preživjela je pad Egipta pod muslimanske Arape u 7. stoljeću. Danas se Kopti smatraju pravim nasljednicima faraonskoga Egipta; njihovo ime, Qubti na arapskomu, izvedeno je od grčkoga Aigyptios i znači doslovno “Egipćani”. Njihov je jezik posljednji razvojni stadij staroegipatskoga jezika, pismo koje su koristili u kasnoj antici izvedeno je od grčkoga alfabeta, kojemu su dodali još šest slova. Njihova je Crkva samostalna, a poglavar, koji stoluje u Aleksandriji, ponosno nosi naslov “papa”. Većina vjernika živi u gornjemu Egiptu, danas su često izloženi maltretiranjima radikalne muslimanske većine koja se sve više širi. Kada je koptski svećenik vidio prastare rukopise, slutio je da su od velike vrijednosti. Pokazao ih je svojemu šurjaku koji je jedan kožni svezak ponio sa sobom u Kairo da pronađe kupca. Preko jednoga koptskog liječnika u prijestolnici vijest je došla i do egipatskoga Odjela za starine. Nakon pregovora i isplate smiješno male naknade troškova od 300 egipatskih funta rukopis je prešao u vlasništvo egipatske države; od 4. listopada 1946. nalazi se u Koptskomu muzeju u Kairu.

Možda bi time priča bila završena da ravnatelj muzeja, Togo Mina, nije zamolio francuskoga egiptologa Jeana Doressea za stručni sud o rukopisima. Ovaj je smjesta prepoznao razornu snagu dokumenata iz Nag Hammadija. Znao je da će njihovo otkriće revolucionirati naša znanja o početcima kršćanstva. Na ovo je upozorio vlasti pa su se i one uključile u slučaj.

24

JUDA IŠKARIOTSKI

Cjenkanje za tajna znanja U međuvremenu su se na crnome tržištu u Kairu pojavili i drugi rukopisi nalazišta Muhammeda Alija. Po jednoj priči, ukrao mu ih je neki susjed, a po drugoj su ih članovi njegove obitelji razmjenjivali na pazaru za cigarete i voće. U svakom slučaju domogao ih se kairski trgovac starinama, Cipranin Phokion Tani. Kako je Doresse prepoznao znanstveno značenje rukopisa, tako je Taniju smjesta bilo jasno kolika im je materijalna vrijednost. On je čak otišao u al-Qasr u nadi da bi tamo mogao naći još rukopisa iz Nag Hammadija. Kada je egipatski Odjel za starine, na koncu, saznao za njegove aktivnosti, Tani je kazao da je kodekse već prodao jednoj talijanskoj kolekcionarki, gospođici Dattari. Kod nje su egipatske vlasti zaplijenile deset od trinaest kodeksa i ostatke od (djelomično izgorena) jedanaestoga. Njezino traženje da joj vlada isplati odštetu u iznosu od 100.000 egipatskih funta bilo je uzaludno. Trinaestoga se kodeksa (dvanaesti se, kako je već rečeno, već nalazio u Muzeju) domogao belgijski trgovac starinama Albert Eid i već ga iznio iz zemlje. Bezuspješno pokušavajući naći kakva kupca u New Yorku i Parizu, a tražen na temelju uhidbenoga naloga egipatske vlade, Belgijanac je na posljetku umro; njegovoj udovici je, konačno, za 35.000 franaka uspjelo rukopis prodati Institutu Carl Jung u Zürichu koji je tražio primjeren rođendanski dar za velikoga švicarskog psihoanalitičara. Švicarci nisu ni slutili da je kodeks iz zemlje izišao protuzakonito pa je stoga takva bila i kupovina, a kada su Egipćani prosvjedovali, Jung je obećao da će kodeks vratiti zemlji iz koje potječe čim ga europski stručnjaci prevedu; do tada je trebao biti pohranjen u sefu jedne banke u Zürichu. Pomoću prodaje prvoga izdanja htjelo se financirati humanitarne akcije.

Ipak, osobna suparništva i ne preoštri švicarski radni tempo usporavali su dovršetak prijevoda. Kada je 25

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

Jung 1961. godine umro, njegovi su se nasljednici sporili oko rukopisa koji je sada nosio naziv Jungov kodeks, prije nego što ga se konačno 1975. godine vratilo u Egipat. No ni tamo stvari nisu išle brže. Svađe između znanstvenika tko će dobiti privilegij prvoga izdanja, a time i požnjeti znanstvenu slavu za svoj rad, pomicali su objavljivanje cjelokupnoga otkrića desetljećima; objavljeni su tek pojedinačni tekstovi. Tek kada su 1966. godine na jednomu kongresu u Messini, u Italiji, američki istraživači religije okupljeni oko Jamesa M. Robinsona prosvjedovali zbog spora napredovanja, stvari su se pomakle. Uskoro se uključio i UNESCO, vodeća organizacija za kulturu unutar Ujedinjenih naroda; zajedno s egipatskim ministarstvom kulture 1970. godine osnovan je Međunarodni odbor za istraživanje kodeksa iz Nag Hammadija, koji je Robinsona ovlastio za nadzor nad daljnjim radovima. Konačno se 1977. godine, dakle pune 32 godine nakon njihova otkrića, pojavilo prvo englesko izdanje Knjižnice Nag Hammadi, kako se zbirka rukopisa sada zove. Dvije godine kasnije otkriće je popularizirala religiozna znanstvenica, profesorica Elaine Pagels sa svojom uspješnicom Gnostička evanđelja. Preko nje je šira publika prvi put saznala da je pored službenoga kršćanstva postojao i drugi religiozni pokret koji se također pozivao na Krista, ali je pritom bio sasvim u suprotnosti s prihvaćenim učenjem. Ovaj je pokret tvrdio da posjeduje posebna tajna znanja koja se zovu gnosis (“spoznaja”). Kao i Crkva, tako su i oni svoje učenje širili putem svetih spisa, koje su nazivali evanđeljima i apostolskim poslanicama. Očito je u Nag Hammadiju pronađena čitava zbirka “Gnostika”, kako se zvao ovaj pokret. Među 52 teksta, koji se nalaze u trinaest svezaka, nalazi se pet evanđelja, od kojih se dva pripisuju Isusovim učenicima Tomi i Filipu. Ako bi bila autentična, onda bi ostavila duboke posljedice na našu sliku o povijesnomu Isusu.

26

JUDA IŠKARIOTSKI

“Rascijepi komad drveta, u njemu sam!”

Kao najspektakularniji tekst Knjižnice Nag Hammadi pokazalo se Tomino evanđelje. Već i njegov uvod zvuči tajanstveno: “Ovo su tajne riječi koje je rekao Isus Živi; a koje je zapisao Juda Toma, Didymos (Blizanac). A Isus je rekao: ‘Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj ne će okusiti smrti.’” Potom slijedi 113 novih izreka, često mračnih, misterioznih i višeznačnih, više nalik japanskim izrekama iz zen budizma nego jednostavnim rečenicama iz propovijedi na gori. Je li se Isus ovako izražavao?

Istinski slavnim postala je jedna druga rečenica iz Tomina evanđelja, “Logion 77”: “Rascijepi komad drveta, u njemu sam. Podigni kamen, i tamo ćeš me naći.” Ova je rečenica dospjela i do Hollywooda. U tajanstvenomu trileru Ruperta Wainwrighta Stigmata (1999.) Kristove je rane dobila jedna frizerka iz Pittsburgha u SAD-u, koja nije bila vjernica. Dok su je, uz užasne bolove, probijali nevidljivi čavli kroz ruke i noge te imaginarna kruna probijala čelo, mumljala je riječi na aramejskomu jeziku, ugrebla ih po limu jednoga parkiranog automobila, pisala ih, kao da je netko na to prisiljava, na zidu svojega stana. Jedan mladi monsinjor, ovlašten od Vatikana da istraži slučaj, otkrio je da je opsjednuta jednim neobičnim redovnikom. On je dospio u sukob s Crkvom kada je htio prevesti neki stari rukopis koji je otkriven u izraelskoj Negev pustinji. Rukopis sadrži tobože autentične Isusove riječi na aramejskomu jeziku koje bi učinile upitnim sve što Crkva naučava, među njima i riječi koje je on pokušao priopćiti svijetu posredstvom mlade djevojke: “Isus je rekao: kraljevstvo je Božje u tebi i oko tebe, ne u raskošnim građevinama od drveta i kamenja.

Rascijepi komad drveta, u njemu sam. Podigni kamen, i tamo ćeš me naći.” Vatikan je smjesta poduzeo mjere da stvar, po svaku cijenu, ostane u tajnosti. Kardinal Hou27

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

seman je osobno pohitao u Pittsburgh. Zajedno s dva u crno odjevena muškarca upao je u djevojčin stan i odveo je u jednu kuću koja je pripadala Crkvi te je držao pod strogim nadzorom. Provodeći egzorcizam, kardinal ju je nastojao ubiti. U posljednjemu se trenutku umiješao mladi monsinjor koji se već odavno bio zaljubio u opsjednutu djevojku. Oslobodio je djevojku iz ruku beskrupulozna kardinala, poljupcem ju je oživio i prihvatio vjeru otpadnuta redovnika.

Religiozni triler Razvikani hollywoodski spektakl, snimljen u stilu MTV-jevih glazbenih spotova, bio je jedan od prvih filmskih posezanja za čitavom literarnom vrstom: “religioznim trilerima.” U području znanstveno-popularne literature prati ga pseudoznanstveni žanr “klerikalne konspirologije”, teza o stalnu crkvenomu urotništvu.

Oboje kreću od zajedničke, općeprihvaćene premise da se od Crkve sve može očekivati. Ona je na sve spremna da bi sačuvala moć. Stoga je Crkva u svakomu dvojbenom slučaju uvijek kriva, čak i onda kada činjenice govore sasvim drukčije. Svjetska uspješnica Dana Browna Da Vincijev kod koja je 2006. godine, s filmskom zvijezdom, oskarovcem Tomom Hanksom u glavnoj ulozi, dospjela i u kina, najpoznatiji je i najtiražniji, ali nipošto i jedini uspješan naslov ovoga žanra. Po istomu su uzorku rađeni i Brownovi Anđeli i demoni (2003.), Sikstinska urota (1991.), Peto evanđelje (1995.), Slučaj Golgota (2005.)

Phillipa Vandenberga, Isus – Video Andreasa Eschbachsa, Ubojice Thomasa Giffordsa (2004.), Posljednji templar Raymonda Khourysa (2005.), Isus – ono što je od njega ostalo Henrija Loevenbrucksa (2005.), Gospodarica laži Kaija Meyersa (2006.), Magdalenino evanđelje Kathleen 28

JUDA IŠKARIOTSKI

McGowans (2006.), Tajna večera Javiera Sierrasa (2007.) i mnogi drugi.

Koliko se puno razilaze istina i teorije urote nigdje nije tako zorno pokazano kao na primjeru gnostičkih evanđelja. U romanu Da Vincijev kod Brown tvrdi: “Naravno da je Vatikan nastavivši sa svojim običajem zataškavanja i skrivanja podataka, svim sredstvima pokušao spriječiti objavljivanje ovog spisa.” U filmu Stigmata jedan je redovnik izopćen, jedan kardinal ubijen u blizini jedne djevojke samo da bi se spriječilo objavljivanje jedne rečenice iz Tomina evanđelja. A prava je istina da Vatikan, čitavo 20. stoljeće, nije poduzeo ništa, baš ništa, da bi onemogućio ili spriječio objavljivanje, prevođenje ili istraživanje kako rukopisa iz Nag Hammadija, tako i Judina evanđelja.

Bez zanimanja za otkrića?

Egipatski su nalazi posebno spektakularni. Uostalom, Filipovo evanđelje iz Nag Hammadija sadrži mjesto u tekstu o ljubavi Isusa prema Mariji Magdaleni, na koje se poziva Dan Brown, a nakon svjetskoga uspjeha njegova Da Vincijeva koda i sva sila profesionalnih imitatora. Judino evanđelje je, sa svoje strane, otvorena rehabilitacija jednoga od najozloglašenijih likova svjetske povijesti, doslovno rečeno “hulje” – po izražajnosti (kada bi bilo autentično) vjerojatno usporedivo s dnevnikom Adolfa Hitlera ili opravdanje Atile, vođe Huna. Ono je tim razornije što se Juda Iškaritoski prikazuje kao jedini od učenika koji je uistinu razumio Isusa i kojemu se Bogočovjek jedino u potpunosti objavio. Jer je ostale učenike Isus upozoravao da će još “mnoge ljude odvesti u zabludu”. Pritom će “vlastitu djecu (ili) žene (žrtvovati)... drugi s muškarcima (spavati)... drugi (ubojstva) vršiti, a 29

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

drugi opet činiti mnoge (druge) grijehe i nepravde”. Nema teksta koji Crkvu prikazuje u ovako lošemu svjetlu.

A ipak nijedan od tobožnjih mračnjaka u reverendama koji, sudeći po brojnim lošim romanima, ne rade ništa drugo nego sprječavaju otkrivanje neugodnih istina, nije pokazao zanimanje za ovo razorno “evanđelje”. Tijekom puna dva desetljeća, kada je kairski trgovac starinama očajnički, a uzaludno, tražio kupca, Vatikan je lako mogao raspolagati s, realno, tri lako dostupna milijuna dolara (a da ne govorimo o trećini toga iznosa), koji je na koncu platila signorina Dattari. Ipak, ni Vatikanska biblioteka ni dežurni krivac, laičko udruženje Opus Dei (koje se u spomenutim romanima predstavlja kao neizmjerno bogato tajno društvo, gotovo kao “crkvena mafija”), nisu pokazali ni najmanje zanimanje da se domognu kodeksa.

Zašto? Dopustite da pretpostavim da novac nije bio presudan. Da je, primjerice, rukopis Markova Evanđelja koji, što je dokazivo, potječe iz 1. stoljeća, ponuđen za istu cijenu, vjerojatno bi se smjesta pronašao neki donator blizak Crkvi. Tek je 22. siječnja 2007. papa Benedikt XVI. sa zahvalom primio Bodmerov papirus XIV– XV (P75) na kojemu se nalaze fragmenti Lukina i Ivanova evanđelja iz ranoga 3. stoljeća, iz ruku investicijskoga bankara Franka J. Hanna III. Dragocjena tekstovna svjedočanstva Novoga zavjeta smjesta su pridodana Vatikanskoj biblioteci. Sumnjam da bi Judinu evanđelju bila ukazana takva čast. Činjenica je da se Vatikan nije zanimao za gnostička evanđelja i to zato što je njihov sadržaj već prije 1.800 godina ispitan i procijenjen kao teološki i povijesno beznačajan. Stručnjak koji je o njima potpisao poraznu presudu zvao se Irenej; bio je na službi kao biskup u Lyonu.

Njegovo djelo Protiv krivovjerja postalo je klasik crkvene povijesti.

30

JUDA IŠKARIOTSKI

Biskup i “mudraci” Irenej je živio u 2. stoljeću (135.–202. poslije Krista), u vrijeme kada je Crkva počela sebe definirati. Kako je stalno bila izložena progonima, Crkva se morala, s jedne strane, odrediti prema neprijateljskome vanjskom svijetu, a s druge strane i, unutar sebe, ograditi od onih koji su, po svojim zamislima, htjeli crkveni nauk tumačiti na drugi način. Tako su uskoro nastale dvije nepomirljive strane: s jedne strane pristalice ortodoksije ili pravovjerja – čista, izvorna Isusova učenja, koji su se pozivali na apostole, njihove nasljednike, te na biskupe koje su oni postavili. Na drugoj je strani bila heterodoksija, vjerovanje različito ili suprotno od ortodoksnoga; desetci religioznih pokreta s novim značenjima kršćanskih poruka koje su se često pozivale na nekoga “prosvijetljenog” koji je sam, suprotno od apostola, trebao shvatiti što je Isus uistinu mislio. Prva Crkva, kao utvrda ortodoksije, takve je označila “hereticima”, krivovjercima (od grč. hairesis, što znači “izbor”, “biranje”, “izbor vjere” ili jednog njezina dijela).

Većina hereza, tj. krivovjerja ondašnjega doba označavana je općim imenom “gnoza” (grč. spoznaja, znanje). Pojam se odnosi na zahtjev heretika da ovladaju tajnim znanjima i dubljim uvidima u Isusovu učenju. Pritom nipošto nisu bili jedinstveni u tome što bi bile ove “božanske tajne”. Bilo je različitih pokreta koji su međusobno utjecali jedni na druge, nadopunjavali i stalno nadmetali, a opet su se u presudnim točkama temeljito razlikovali. Ipak, svatko je od njih vjerovao da je davno prerastao “obične kršćane”. Gnostik je pravim kršćaninom priznavao samo onoga koji smatra da je ono o čemu govore evanđelja metafora, slika. Pritom su gnostički tekstovi često nerazumljivi i tajanstveni, što je dijelom bio rezultat njihova zanosa, a dijelom smišljeno korište31

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

na efekta da bi se sebi dalo na važnosti: kada bi se čitatelj našao pred zagonetkom, “mudrac” bi izjavio da on zna rješenje i time se svjesno postavio iznad onoga; onaj tko je htio pripadati krugu upućenih, a time i eliti, morao se priključiti nekoj od brojnih gnostičkih sekta.

S ovim se učenjem Irenej tako temeljito uhvatio u koštac da njegovo djelo od pet svezaka Protiv krivovjerja sve do danas slovi kao najvažniji izvor za gnostička učenja. Uistinu, autor je bio sve drugo samo ne neki galijski provincijski biskup; bio je jedan od najbriljantnijih, najbolje obrazovanih teologa svojega vremena.

Irenej je rođen u Smirni, u današnjemu Izmiru, na turskoj obali Egejskoga mora. Nekadašnja Mala Azija bila je središte ranoga kršćanstva; u Efezu, tek nekoliko kilometara južnije, misionario je nitko drugi do sv. Pavao; i apostol Ivan je ovdje živio i naučavao godinama sve do svoje smrti oko 100. godine nakon Krista. Irenejev učitelj, biskup Polikarp iz Smirne (oko 69.–155.), bio je učenik apostola Ivana, a Ivan ga je i zaredio za biskupa. On je otada slovio kao “apostolski otac”, kako se također nazivalo učenika apostola, a umro je kao mučenik, javno pogubljen u areni u Smirni. Irenej je s ponosom pisao da je još kao mali dječak od Polikarpa saznao za djelovanje apostola. S jednom skupinom maloazijskih trgovaca Irenej je stigao u Lyon, gdje je uskoro služio kao svećenik. Njegova zajednica ga 177. godine šalje u Rim papi Eleuteriju; kada se vratio, izabrali su ga za drugoga biskupa u gradu. Kada su prvi gnostički misionari dospjeli u južnu Francusku, on je 180. godine napisao svoje glavno djelo čiji je prvotni, grčki naslov glasio još konkretnije Raskrinkavanje i pobijanje pogrješnih takozvanih gnoza. Da je on, citirajući gnostike, iznenađujuće objektivno prenio njihovo učenje, saznali smo tek nakon otkrića izvornih gnostičkih tekstova poput onih iz Knjižnice Nag Hammadi.

32

JUDA IŠKARIOTSKI

Gnozu obilježava krajnji dualizam. Duhovni svijet svjetla, kako su vjerovali gnostici, dobar je, materijalni svijet tame loš, tamnica duše. Zato su Stari i Novi zavjet objave dvaju različitih bogova, zla tvorca svijeta i dobra boga svjetla. On se utjelovio u Kristu da bi duše, otpale iz kraljevstva svjetla, oslobodio iz tamnice materijalnoga svijeta, pri čemu im je otkrio njihovu pravu narav. Ta spoznaja da je čovjek “božanska iskra”, koja se sa smrću oslobađa iz tamnice tijela, jest samoizbavljenje gnoze.

Očito je u kolikoj mjeri ovo učenje stoji u suprotnosti s tradicionalnim kršćanstvom. U kršćanstvu je stvoritelj svijeta Bog, Gospodin, kod gnostika đavolski Demiurg. Za kršćanstvo istočni je grijeh u oholosti, u želji da se bude kao Bog, u gnozi je pak u zaboravu božanstva.

U kršćanstvu je Isus sin Stvoritelja svijeta, a u gnozi je emanacija (isijavanje) Boga svjetla, više duh nego “nečista” materija. U kršćanstvu se spasenju teži po vjeri u žrtvu Isusa Krista, a u gnozi se postiže oslobođenjem putem spoznaje. U kršćanstvu se naučava trajni Božji plan spasenja, počevši od Abrahama, u gnozi je židovska baština radikalno odbačena (u svojoj knjizi Hitlerova religija pokazao sam u kolikoj su mjeri neo-gnostičke ideje antisemitizma u velikoj mjeri oblikovale nacionalsocijaliste).

Uistinu, gnostičke sekte nisu bile drugo doli antički misterijski kultovi u kršćanskomu ruhu čiji se stvarni korijeni mogu tražiti u mazdaizmu perzijanca Zoroastresa (ili Zarathuštre). Nikakvo čudo, dakle, da su naišli na žestoko odbijanje crkvenih otaca i apostolskih učenika.

Ono što je Irenej o Judinu evanđelju napisao pogodilo je bit: “Time što je (Juda) kao jedini od svih (učenika) prepoznao istinu, ispunio je otajstvo izdaje.” Ključna rečenica izvornoga teksta, stavljena Isusu u usta, glasi: “Ti ćeš ih ipak sve preteći. Jer ti ćeš žrtvovati čovjeka koji me odijeva.”

33

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

Uistinu heretičko u Judinu evanđelju nije to što ono rehabilitira izdajnika niti to što ono predstavlja druge učenike kao neznalice, koji se i dalje mole Bogu Židova jer nisu u stanju shvatiti da je Isus utjelovljenje jednoga drugog Boga. Istinski kobna kod njega jest izjava da je Isus umro jer je to bio njegov osobni interes. Isus, tako naučava gnostički tekst, nije umro da bi spasio nas ljude, nego da bi sebe izbavio iz tamnice svojega tijela. Juda je bio najveći među učenicima jer mu je pri tome pomogao. Tako tekst ne završava s mukom ili uskrsnućem, nego izručenjem Isusa velikomu svećeniku.

Irenejev je pravorijek bio jasan: ovakvi spisi mogu biti samo krivotvorine jer nisu u skladu s onim što naučavaju apostoli. Djelovanje je apostola povijesno dokazano, njihovi su učenici postali biskupi iz čijih je usta njihov naraštaj preuzeo evanđelja. “Oni nisu širili ovakva učenja i spoznaje kakva su sastavili ovi ljudi (gnostici)”, dokazivao je biskup Lyona. “Da su apostoli poznavali skrivena otajstva te ih, tajeći ih od drugih, potajno priopćavali samo savršenima, onda bi ih prije svega prenijeli onima kojima su povjerili Crkvu.” I: “Oni su nam prenijeli da postoji samo jedan Bog, koji je stvoritelj neba i zemlje, objavljen po zakonu i prorocima, i jedan jedini Krist, sin Božji” – a ne nekakav dobri Bog svjetla i zli stvoritelj svijeta. Kakav je bio stav prema židovstvu, jasno proizlazi iz Djela apostolskih. Sve do apostolskoga sabora u Jeruzalemu oko 49. godine nakon Krista morao je svatko tko je htio biti kršćanin najprije postati židovom. O svim je apostolima zabilježeno da su se u hramu u Jeruzalemu posebno revno molili Bogu Staroga i Novoga saveza.

34

JUDA IŠKARIOTSKI

Kada su uistinu nastala tajna evanđelja?

Da se kod “gnostičkih evanđelja” nipošto nije radilo o djelima dvojice apostola po kojima su nazvana, pokazuju nam velike pogrješke lako provjerljivih povijesnih ili zemljopisnih detalja. Dok se s Markovim Evanđeljem može kretati kroz ostatke Kafarnauma i tamo uistinu pronaći sve kako je opisano, dok su važni detalji iz Ivanova Evanđelja potvrđeni arheološkim iskapanjima u Jeruzalemu, u gnostičkim evanđeljima nedostaje autentičnih pojedinosti vezanih za mjesta događanja. Ne samo da nedostaju, nego čak i u Filipovu evanđelju iz Nag Hammadija predvorje, dvorana i svetište postaju “tri kuće kao žrtvišta” okrenute prema tri različite strane svijeta. U Judinu evanđelju nakon Posljednje večere Isus ne ide u Getsemanski vrt, nego “u gornju odaju”, dakle upravo u dvoranu na katu iz koje zapravo izlazi – gdje ga vrebaju “pismoznanci” da bi ga “uhitili za vrijeme molitve”. Nadalje saznajemo iz ovoga teksta da se Isus “često... svojim učenicima nije osobno” objavljivao, “nego bi se našao među njima kao dijete”; mogao je dakle mijenjati oblik, bio je samo polumaterijalan. Kod Tomina evanđelja je čak i ime tobožnjega sastavljača pogrješno jer nikakav Didimo Juda Toma nije poznat u Novomu zavjetu. Novi zavjet spominje samo apostola Tomu – Didymosa, tj. “blizanca”, što je grčki prijevod njegova aramejskoga imena – i jednoga Judu Tadeja. Neobično spajanje obaju imena također je ključ za utvrđivanje podrijetla ovoga spisa. Jer u gradu Edessi, koji se danas zove Urfa, a nalazi se u blizini tursko-sirijske granice, sporile su se Predaje koji je apostol ovdje prije naviještao evanđelje, Juda Tadej ili Toma, koji je potom otišao u Indiju. Osobiti lukavci mogli su ovdje – i samo ovdje – obojicu apostola stopiti u jedno. Koptski prijevod Tomina evanđelja, koje je pronađeno u Nag Hammadiju, 35

LEGENDE, MITOVI, LAŽI

potječe iz 350. godine nakon Krista. U Irenejevo je vrijeme bilo još nepoznato; postojanje Tomina evanđelja prvi put se spominje kod starokršćanskih pisaca Hipolita (†235.) i Origena (oko 233.), što upućuje na njegov nastanak početkom 3. stoljeća. Pritom je njegov sastavljač svjesno oponašao stil jedne znatno starije zbirke izreka (izvor “Q”, o kojemu ćemo još govoriti) da bi svojemu tekstu dao privid starosti i autentičnosti.

Rukopis Judina evanđelja datiran je po radio-karbonskoj metodi u vrijeme 280. nakon Krista +/– 60 godina.

Spominjanje jednoga “Pagus 6”, na jednoj od stranica kodeksa, upućuje čak na nastanak tek nakon 307. godine nakon Krista kada je ovaj pojam prvi put u Egiptu upotrijebljen za jednu oblast u okviru rimske zemljišne reforme. Naravno, ovo još ništa ne kazuje o starosti izvornika. Ipak, ako Isus u tijeku opisa kaže Judi: “drugi će doći na tvoje mjesto tako da će opet biti dvanaestorica”, to ukazuje na poznavanje Djela apostolskih u kojima se navodi kako Matija treba zamijeniti Judu u krugu apostola (Dj 1,15–26); Judino evanđelje definitivno nije sastavljeno za izdajnikova života. Konačno, morao je i jedan od tri priređivača* würzburgerški profesor crkvene povijesti Gregor Wurst (doduše tek na 124. stranici knjige) dopustiti: “Dakle, isključeno je da nam ovaj tekst donosi ijednu povijesno pouzdaniju vijest o Judi Iškariotskomu od onih iz kanonskih evanđelja i Novoga zavjeta.”

Tako nam ova otkrića povećavaju naša znanja o vjerovanjima kasnoantičkih sekta, no o povijesnomu Isusu iz Nazareta, njegovu životu i učenju ne odaju nam ništa.

* Misli se na tekst Judina evanđelja objavljen 2006. godine (prim. ur.).

36

SADRŽAJ

Sadržaj

Uvod: Crna legenda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. Grob nije prazan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2. Juda Iškariotski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 3. Marija Magdalena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 4. Kumran. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 5. Isusova pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 6. Sin Božji?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 7. Prvi papa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 8. Crkveni raskol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 9. Papisa Ivana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 10. Križarski ratovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 11. Katari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 12. Sveti gral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 13. Templari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 14. Inkvizicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182 15. Progon vještica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 16. Giordano Bruno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 17. Galileo Galilei. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 18. Nezabludiv? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 19. Hitlerov papa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 20. Sumnjiva smrt Ivana Pavla I.? . . . . . . . . . . . . . . . . 289 Epilog: Mea culpa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 Popis izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 311 319

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u studenom 2010.

Brojni napadi i predrasude protiv Crkve i vjere često nisu samo posljedica neznanja nego i namjernoga iskrivljivanja povijesnih činjenica. Čini se kako puno autora prilazi događajima samo kako bi predstavili Evanđelja kao izmišljotine, pape kao kriminalce u strukturama moći, a Crkvu kao razbojničku ili prevarantsku družinu. Pripovijedajući mračne legende o povijesti Katoličke Crkve, gomilaju laži i poluistine, potom se pozivaju jedni na druge te tako nastaje neprekinuti niz izmišljotina koji seže sve do naših dana.

Ova knjiga razotkriva stare i nove legende, izmišljotine i opća mjesta protucrkvene promidžbe. Najpopularniji “mitovi, laži i legende o povijesti Crkve” u ovoj knjizi se preispituju na stručan i zanimljiv način – pri čemu autor obuhvaća čitavu povijest kršćanstva, počevši od navodno pronađene “Isusove obiteljske grobnice”, “slučaja” Marije Magdalene preko prijepora o papisi Ivani, templarima, svetom gralu itd., pa sve do suvremenih povijesnih tema kao što su optužbe na Pija XII. za šutnju u razdoblju nacizma, navodne veze Vatikanske banke s mafijom i sumnjiva smrt Ivana Pavla I. itd.

Ako želite pravu informaciju daleko od laži, poluistina i predrasuda, onda je ovo knjiga za vas.

ISBN 978-953-235-226-9

VERBUM 135 kn

www.verbum.hr