Kristina, Lavransova kći, 3. dio

Sigrid Undset

KRISTINA LAVRANSOVA KĆI Trećii dio: KRIŽ Treć VERBUM

Sigrid Undset KRISTINA, LAVRANSOVA KĆI Treći dio KRIŽ

Biblioteka:

Stilus

14.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Sigrid Undset

KRISTINA, LAVRANSOVA KĆI Treći dio

KRIŽ

VERBUM Split, 2005.

Naslov izvornika: Sigrid Undset, Kristin Lavransdatter. Korset. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2005.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Ilustracija na naslovnoj stranici: Dante Gabriel Rosetti, Beata Beatrix Prijevod: Ljerka Premužić Prijevod posuvremenila: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK

821-113.5-31=163.42

UNDSET, Sigrid Kristina, Lavransova kći / Sigrid Undset ; <prijevod Ljerka Premužić>. - Split : Verbum, 2004- .

Prijevod djela: Kristin Lavransdatter.

ISBN 953-235-008-X Dio 3: Križ. - 2005. - (Biblioteka Stilus ; 14) ISBN 953-235-030-6 120111082 ISBN 953-235-008-X (cjelina)

Knjiga I.

ROĐACI

1.

U vrijeme dok su Erlend Nikulaussøn i Kristina, kći Lavransova, živjeli već drugu godinu u Jørundgaardu, poželjela je domaćica ljetovati na planinskome pašnjaku.

Bavila se tom mišlju još od zime. U Skjenni je od davnina bio običaj da domaćica sama preseli na planinski pašnjak jer su jednom, u davna vremena, oteli jednu kćer s toga imanja u planini. Odonda je majka htjela svake godine ljetovati u gorama. Tamo na Skjenni bilo je puno neobičnih običaja; ljudi u općini su već navikli na to misleći da tako mora biti.

Inače nije bio običaj da gospodarice velikih imanja i same presele u planinu. Kristina je znala da će ljudi o njoj koješta pripovijedati i da će joj se čuditi.

— U ime Božje, neka samo govore. I bez toga su pripovijedali o njoj i o njezinima.

— Kada je Audun Torbergssøn oženio Ingebjørg, kćer Nikulausovu iz Loptsgaarda, nije imao ništa osim odjeće na sebi i svoga oružja. Bio je konjušar hamarskoga biskupa; kada je biskup svojedobno došao ovamo na sjever da posveti novu crkvu, dogodilo se da je Ingebjørg zadesila nesreća. U početku je to vrlo teško pogodilo Nikulausa Sigurdssøna i kleo se Bogom i svim svecima da mu običan konjušar neće postati zetom. Ali Ingebjørg je dobila blizance, a Nikulausu se ipak činilo da je previše ako ih bude morao sam othraniti — govorili su ljudi i smijali se. Tako 5

je Audunu dao svoju kćer za ženu. Dogodilo se to dvije godine nakon Kristinine svadbe. Nije zaboravljeno i ljudi su se dobro sjećali da Audun nije bio iz ove općine; došao je iz Nizozemske, bio je iz dobre porodice, ali je njegov rod potpuno osiromašio. U Silu ga nisu baš jako voljeli. Bio je uporan, tvrdoglav i nije lako zaboravljao ni zlo ni dobro, no bio je pošten seljak i dobro je poznavao zakone. Moglo bi se reći da je Audun Torbergssøn uživao dobar ugled u dolini i bio je čovjek s kojim se ljudi nisu rado zavadili.

Kristina je mislila na široko smeđe lice seljaka Auduna u gustoj, riđoj kovrčastoj bradi i kosi, na njegove oštre, sitne plave oči. Sličio je ljudima koje je susrela, slična lica vidjela je i među svojom družinom u Husabyju, među Erlendovim slugama i mornarima.

Domaćica uzdahne. Takvu se čovjeku lakše snaći na obiteljskome imanju svoje žene. On nije nikada ni imao nešto drugo.

Cijelu zimu i proljeće dogovarala se Kristina s Fridom, kćeri Styrkaarovom, koja je došla s njom iz Trondheima ovamo i koja je nadzirala njezine sluškinje. Kristina je neprestano podsjećala djevojku da su ovdje takvi i takvi ljetni običaji, tako su ljudi navikli kod kolibe, a tako opet kod žetve. Frida se sigurno sjeća kako je ona, Kristina, postupala lani. Htjela je, naime, da na imanju sve bude kao u doba Ragnfrid, kćeri Ivarove.

Bilo joj je teško jasno reći da nje ovoga ljeta neće biti na imanju. Već je proživjela dvije zime i jedno ljeto kao domaćica u Jørundgaardu i sama je vrlo dobro znala da otići u planine znači isto što i pobjeći.

Razumjela je da je Erlend bio u vrlo tešku položaju. Još od djetinjstva, dok je sjedio u krilu svoje dadilje, nije znao za drugo nego da je rođen da zapovijeda svemu i svakome oko sebe. A ako je dopustio da drugi zavladaju i zagospodare s njime, bilo je to sigurno posve nesvjesno.

Nije moguće da je ovakav kakvim se sada činio. Mora da je ovdje ipak bio jako nesretan. Kao i ona. Očinsko imanje na dnu tihe, zatvorene doline, ravne njive duž blistavih 6

zavoja rijeke kroz johinu šumu, uz podnožje gora imanja na obrađenoj zemlji, a nad njima strmi planinski pristranci sa sivim ledenjacima visoko pod nebom, sa strmim svijetlim odronima i bjelogoričnom i crnogoričnom šumom, koja se penjala iz doline na obronke... ni njoj samoj to više nije bio najljepši i najsigurniji dom na svijetu. Ovdje je sve bilo zatvoreno. Erlendu se sigurno činilo da je ovdje ružno, skučeno i nepodnošljivo.

Ali nitko nije mogao opaziti na njemu da mu se ovdje ne sviđa.

Onoga dana kada su u Jørundgaardu pustili stoku iz staje na slobodu, konačno se odvažila reći — za vrijeme večere. Erlend je upravo lovio u zdjeli dobar zalogaj. Toliko se začudio da je zaboravio izvaditi prste iz zdjele i samo je zurio u svoju ženu. Kristina reče brzo da je to uglavnom zbog grlobolje koja je zavladala među malom djecom u dolini, Munan je tako slab, htjela bi povesti njega i Lavransa sa sobom.

Da, zamisli se Erlend. Onda bi bilo pametno povesti i Ivara i Skulu.

Dječaci su poskočili na svojoj klupi i preostalo vrijeme večere govorili su marljivo o tome. Oni će pratiti Erlinga, koji će izvesti ovce tamo na sjever među sivo gorje. Prije tri godine su ovčari iz Sila nanjušili jednoga kradljivca ovaca i ubili ga u njegovoj kamenoj kolibi na Veprovu gorju; bio je to prognanik iz Østertala. Čim je družina ustala od stola, donesoše Ivar i Skule sve svoje oružje u sobu i počeše ga pregledavati.

Ubrzo nakon toga pođe Kristina s kćerima Simona Andressøna i sa svojim sinovima, Gautom i Lavransom, prema jugu doline. Arngjerd, kći Simonova, provela je gotovo cijelu zimu u Jørundgaardu. Djevojčica je imala petnaest godina. Simon je, za vrijeme božićnih blagdana u Formu, izjavio da Arngjerd mora naučiti više od onoga što bi joj mogli pružiti u njezinu vlastitome domu. Sada je već isto tako valjana kao i sluškinje. Kristina ponudi da će dovesti djevojčicu k sebi i odgojiti je što bude bolje znala jer 7

je shvatila da Simon jako voli tu svoju kćer i da puno misli na njezinu budućnost. A i djetetu će koristiti da upozna drukčije kućanstvo od onoga u Formu. Simon Andressøn je, nakon smrti roditelja svoje žene, bio najbogatiji čovjek u dolini. Oprezno je i razumno upravljao svojim imanjima gospodareći u Formu valjano i marljivo. No u samoj kući živjelo se kako se moglo; sluškinje su gospodarile posve same. Kada bi Simon opazio da su nered i nemar prešli svaku granicu, uzeo bi još jednu ili dvije sluškinje. Svojoj ženi nije nikada govorio o tome i činilo se da on niti želi niti očekuje da se ona više posveti svojim domaćinskim dužnostima. Bilo je kao da je još ne drži potpuno odraslom, ali je uvijek bio jako srdačan i dobar prema Ramborg i obasipao je nju i djecu, s povodom ili bez povoda, mnogim darovima.

Kristina je zavoljela Arngjerd kada ju je bolje upoznala. Nije bila lijepa, no bila je pametna, mila, dobra srca, marljiva i spretna. I dok je djevojčica obilazila s njom po kući ili dok je sjedila navečer kraj nje u tkaonici, Kristina je često poželjela da je jedno od njezine djece bila kći. Kći mora više živjeti uz svoju majku.

Na to je mislila i ove večeri dok je vodila Lavransa za ruku i promatrala Gauta i Arngjerd koji su išli pred njima.

Ulvhild je trčala naokolo, razbijala tanku koru leda na lokvama, pretvarala se da je životinja, izvrnula je svoj crveni ogrtač naopako tako da je na vanjskoj strani bila podstava od bijele zečje kože.

Dolje u dolini skupljale su se sjene sumraka nad golim, smeđim njivama. Proljetni večernji zrak bio je još pun svjetla. Prve zvijezde su vlažno i blijedo sinule na nebeskim visinama gdje je poput vode bistro zelenilo tamnilo u plave sjene noći i tmine. Nad crnim rubom planina s onu stranu doline još je uvijek zaostajao trak zlatna svjetla i zlatio odrone na strmim obroncima pod kojima su prolazili. Visoko gore, gdje su snježne poljane padale niz gorska rebra, blistao se snijeg i ljeskali ledenjaci koji su se nisko spuštali i slali niz sve obronke brze i uzavrele potoke.

8

Zrak nad dolinom ispunio je žubor vode; najdublji je bio snažan šum rijeke. Iz svih brezika, iz grmlja, iz svih šuma dopirao je cvrkut ptica.

Ulvhild najednom zastane, digne kamen i baci ga u pravcu odakle se čulo cvrkutanje. Tada je velika sestra uzme za ruku. Neko vrijeme je mirno hodala, ali onda se istrgne i potrči nizbrdo — Gaute je vikao za njom.

Bili su posve blizu mjesta gdje je put ulazio u šumu omorika; iz guštare dopre zvuk kao od čelična luka. Tamo je bilo još snijega, a zrak je bio hladan i svjež. Malo dalje, na čistini, stajao je Erlend s Ivarom i Skulom.

Ivar je odapeo strijelu na jednu vjevericu; strijela se zabola visoko u jednu omoriku, a Ivar ju je htio oboriti. Bacao je na nju kamenje. Snažno drvo je odjeknulo kada ga je kamen pogodio.

— Pričekaj malo! Vidjet ću mogu li je ja oboriti — reče otac. On strese ogrtač s ramena, položi strijelu uz luk i nanišani prilično nemarno u nesigurnu svjetlu među drvećem. Tetiva popusti, a strijela zvizne zrakom i zabode se u drvo tik uz onu dječakovu. Erlend odapne još jednu strijelu, jedna od dviju strijela u drvetu padala je šušteći s grane na granu. Druga strijela je još uvijek čvrsto bila zabodena na drvetu, samo joj se držak okrhnuo.

Skule potrči u snijeg da donese obje strijele. Ivar je još uvijek stajao i zurio u krošnju drveta: — Oče, moja strijela još čvrsto stoji! Zabola se do same drške. Bio je to snažan udarac, oče! — i počeo je tumačiti Gautu zašto nije pogodio vjevericu.

Erlend se tiho nasmiješi i razgrne opet svoj ogrtač: — Kristina, hoćeš li se sada vratiti? Ja moram kući. Naakkve i ja ćemo sutra u ranu zoru u lov na tetrijebe.

Kristina odgovori da neće, otpratit će djevojčice kući; rado bi večeras progovorila nekoliko riječi sa svojom sestrom.

— Onda bi Ivar i Skule mogli poći s majkom i dopratiti je kući ako bih ja smio poći s vama, oče? — reče Gaute.

9

Na rastanku digne Erlend Ulvhild, kćer Simonovu, u naručaj. A jer je bila tako lijepa, crvena i svježa sa smeđim uvojcima pod bijelom krznenom kapom, poljubi je prije nego što je spusti na zemlju, okrene se i ode s Gautom.

Sada kada Erlend nije imao drugoga posla, bio je stalno s jednim od svojih sinova. Ulvhild uhvati ruku svoje tetke i pođe neko vrijeme s njom, ali se onda opet istrgne i zatrči se među Ivara i Skulu. Da, bila je milo dijete, no bila je divlja i neobuzdana. Da su imali kćer, Erlend bi se sigurno i s njom uvijek igrao i šalio.

Kada su stigli u Formo, bio je Simon sam sa svojim malim dječakom u sobi. Sjedio je na pročelju usred duga stola i promatrao Andresa. Dijete je klečalo na vanjskoj klupi i igralo se s nekoliko starih, drvenih klinova mučeći se da ih okrene na glavicu. Čim je Ulvhild to opazila, zaboravila je pozdraviti oca; sjela je blizu brata na klupu, uhvatila ga za vrat i pritisnula mu glavu o stol vičući da su to njezini klinčići; dobila ih je od oca.

Simon ustade i htjede rastaviti djecu, pritom sruši malu glinenu zdjelu koja je bila kraj njegova lakta. Pala je na zemlju i razbila se.

Arngjerd se podvukla pod stol i skupila krhotine. Simon joj ih oduze pogledavši je potišteno: — Tvoja će se majka jako razljutiti!

Bila je to mala, lijepa zdjela od bijele, sjajne gline, obojena cvijećem; gospodin Andres Darre ju je donio iz Francuske; dao ju je Helgi, a ona ju je darovala Ramborg, tumačio je Simon. Žene su je cijenile kao veliku dragocjenost.

Kada je u taj čas čuo svoju ženu u predsoblju, sakri on ruke s krhotinama za leđa.

Ramborg uđe, pozdravi sestru i nećake. Ona skine Ulvhild ogrtač, a mala potrča svome ocu i priljubi se uz njega.

— Danas si tako otmjena, Ulvhild. Kako vidim, radnim danom nosiš svoj srebrni pojas — no nije mogao zagrliti dijete jer je imao pune ruke krhotina.

10

Ulvhild je odgovorila da je danas bila kod tetke Kristine u Jørundgaardu, zato ju je majka jutros tako nakitila.

— Da, tvoja te majka uvijek dotjeruje i uljepšava. Mogli bi te, ovakvu kakva si, izložiti u crkvi u kovčegu — smiješio se Simon. Jedini posao koji je Ramborg radila bilo je šivanje haljina za svoju kćer; Ulvhild je uvijek bila krasno odjevena.

— Zašto stojiš ovdje tako? — zapita Ramborg muža.

Simon pokaže krhotine: — Ne znam što ćeš reći na ovo?

Ramborg ih uzme: — Radi toga nisi morao ovdje tako glupo stajati.

Kristini je bilo neugodno. Istina je, Simon je prilično glupo izgledao dok je tako stajao, skrivao krhotine i ponašao se kao dijete. No ipak nije trebalo da Ramborg onako govori.

— Mislio sam da ćeš se ljutiti što se tvoja zdjela razbila — odgovori joj muž.

— Da, ti se uvijek ponašaš kao da se bojiš da ću se ja radi nečega razljutiti... radi takvih sitnica — odgovori Ramborg. Tek su sada oboje opazili da je gotovo zaplakala.

— Dobro znaš, Ramborg, da ne činim uvijek tako — reče Simon. — Konačno, to i nisu samo sitnice.

— Ne znam — odgovori njegova žena. — Ali, Simone, nikada nisi govorio sa mnom o ozbiljnim stvarima.

Ona se naglo okrene i ode u predsoblje. Simon je stajao neko vrijeme i gledao za njom. Kada je sjeo, dođe Andres, njegov dječak, i htjede se popeti na očevo koljeno. Simon ga digne, sjedio je naslonivši bradu na sinovljevu glavu, ali se činilo da ne čuje mališanovo brbljanje.

Malo zatim Kristina reče oklijevajući: — Ramborg nije više posve mlada, Simone. Vaše najstarije dijete će još malo navršiti sedam zima.

— Što misliš? — zapita Simon, a njoj se činilo da mu je glas vrlo oštar.

11

— Samo to: možda moja sestra misli da joj premalo povjeravaš... Možda bi mogao pokušati prepustiti joj malo više udjela u gospodarstvu ovdje na imanju... da zajedno s tobom...

— Moja žena se bavi gospodarstvom koliko joj je drago — odgovori Simon živo. — Ne zahtijevam od nje da radi više nego što je veseli, ali nikada nisam branio Ramborg da odlučuje o bilo čemu ovdje u Formu. Ako drukčije misliš, to je zato što ne znaš.

— Ne, ne — reče Kristina — ali mi se katkada čini, šurjače, da ne doživljavaš Ramborg starijom nego u ono vrijeme kada si je dobio. Ti to moraš shvatiti, Simone.

— Ali ti shvati — on stavi dijete na stranu i skoči — da smo se Ramborg i ja sporazumjeli. Nas dvoje to nismo mogli.

U taj čas uđe domaćica, donijela je gostima pivo; Simon priđe brzo svojoj ženi i položi joj ruku na rame: — Jesi li čula, Ramborg? Eto, tu je tvoja sestra i tvrdi da nisi zadovoljna svojim životom — smijao se. Ramborg pogleda, čudnovato su joj zaiskrile velike, tamne oči: — Kako? Pa dobila sam ono što sam htjela, isto kao i ti, Kristina. Ako nas dvije sestre nismo zadovoljne, onda ne znam — smijala se i ona.

Kristina se zacrvenila i razljutila. Nije uzela piće: — Ne, već je kasno, vrijeme je da se vratim kući — i ona se ogleda za svojim sinovima.

— Ah ne, Kristina! — Simon uze vrč svoje žene i nazdravi. — Ne ljuti se. Ne smiju se doslovno shvatiti riječi koje izgovore najbliži rođaci. Sjedni malo i odmori se, budi dobra i zaboravi ako sam ti govorio drukčije nego što sam smio.

— Umoran sam — reče, protegne se i zijevne. Zapita kako napreduju proljetni poslovi u Jørundgaardu; ovdje su već uzorali sve njive koje leže iznad kuće.

Kristina ustade čim je mislila da joj to pristojnost dopušta. Ne, nije potrebno da je Simon otprati, reče kada je uzeo svoj ogrtač s kukuljicom i štap; ta s njom su njezini 12

veliki dječaci. No on je ipak htio ići; molio je i Ramborg da i ona pođe s njima barem dio puta. Ona to inače nije voljela, ali večeras ih je otpratila sve do staze koja je vodila u župni dvor.

Bila je već tamna noć, a na nebu su blistale zvijezde.

Nježan, topao miris svježih brazda proljetno se isparavao u noćnoj studeni. U tami oko nje su posvuda šumile vode.

Simon i Kristina su išli uz dolinu, tri dječaka su trčala pred njima. Osjećala je da joj je muškarac koji je išao uz nju htio nešto reći; ona mu to nije htjela olakšati jer se još uvijek jako ljutila na njega. Premda je sestru jako voljela... sve ipak ima svoje granice. On ne može misliti da smije sve reći, a poslije sve pokušati izgladiti riječima: pa to je među rodbinom. Morao bi shvatiti da joj upravo zato — jer im je tako vjerno pomagao u nevolji — nije lako kada je bio osoran i grub; to je doživljavala vrlo bolno. Sjetila se prve zime, odmah nakon njihova dolaska u dolinu: Ramborg joj je poslala glasnika jer je Simon ležao u krevetu s otečenim grlom i bio je teško bolestan. Od vremena do vremena ga je mučila ta bolest. Ali kada je došla u Formo i kada je ušla svomu šurjaku, nije htio ni da ga dirne ni da ga pogleda; bio je tako bijesan da je Ramborg sva nesretna molila sestru da joj oprosti što ju je pozvala ovamo. Rekla je da je Simon jednako postupao i s njom kada se prvi put u njihovu braku razbolio i kada ga je htjela njegovati. Kada ga je zaboljelo grlo, zavukao se u staru kuću, koju su zvali Salmundovom sobom, i nije trpio nikoga u svojoj blizini osim jednoga odurna, zamazana, ušljiva starca po imenu Gunstein, koji je služio u Dyfrinu još prije Simonova rođenja.

Naravno da je Simon kasnije došao svojoj šurjakinji i sve opet izgladio: ne može podnijeti da ga netko gleda kada onako leži; čini mu se to tako bijednim stanjem za odrasla čovjeka. Kristina je odgovorila, prilično jogunasto, da ga ne razumije. Tà̀ grlobolja nije ni grijeh ni sramota.

Simon ju je dopratio do mosta, putem su progovorili samo nekoliko riječi o vremenu i poljskim radovima; po13

novili su isto što su već rekli kod kuće u sobi. Simon zaželi laku noć, a onda najednom zapita: — Znaš li, Kristina, što sam učinio Gautu? Dječak se jako ljuti na mene.

— Gaute? — začudi se Kristina.

— Da, zar nisi opazila? Izbjegava me, a ako mi se ne može ukloniti, jedva otvara usta kada govorim s njim.

Kristina zakima glavom; ne, nije to opazila.

— Sigurno si mu rekao u šali kakvu riječ koju je krivo shvatio; tà̀ on je još dijete.

On joj prepozna po glasu da se smiješi, onda se i sam nasmija: — Ne mogu se sjetiti da sam što rekao.

Zaželi još jednom laku noć i ode.

Na Jørundgaardu je svuda bilo mirno. Soba je bila tamna, a vatra na ognjištu zapretana pepelom. Bjørgulf je budan ležao i rekao da su otac i braća malo prije otišli.

U bračnoj postelji spavao je Munan sam. Kada je Kristina legla na počinak, uze ga u svoj naručaj. Bilo je teško govoriti s Erlendom o tome kada on to sam nije osjećao: ne bi smio odvoditi velike dječake sa sobom u šumu kada u kući ima i previše posla.

Da će Erlend sam poći za plugom, to sigurno nije nikada očekivala. Teško bi mu i uspjelo povući ravnu brazdu. Ni Ulf ne bi pristao da se Erlend miješa u gospodarstvo. Ali sinovi ne smiju odrasti kao otac: vježbati se u baratanju oružjem, loviti životinje i skitati se s konjima; sagnuti se nad šahovsku dasku zajedno sa svećenikom čija je dužnost bila lukavo i mudro podučiti malo viteške sinove latinskome, pisanju, pjevanju i sviranju. Kristina je imala malo družine na imanju baš zato jer je mislila da se njezini sinovi moraju još od malih nogu priviknuti seljačkomu gospodarstvu. Sada je bilo malo nade u kakvo viteštvo za Erlendove sinove.

Gaute je bio jedini od dječaka koji je imao smisla za takav posao. Bio je marljiv, no imao je tek trinaest godina; 14

prirodno je da je i on radije pošao s Erlendom kada je otac došao i pozvao ga.

Bilo je teško govoriti s Erlendom o tim stvarima. Ona je čvrsto odlučila: njezin muž ne smije nikada čuti od nje ni jedne jedine riječi po kojoj bi mogao zaključiti da ga okrivljuje radi njegova postupanja ili da se žali na sudbinu koju je skrivio sebi i svojim sinovima. No na taj način nije bilo lako upozoriti oca da se njegovi sinovi moraju priučiti da sami rade na svome imanju. Kada bi barem Ulf htio progovoriti o tome, mislila je.

Kada su stado potjerali s proljetnih pašnjaka u Høvringen, pođe i Kristina s njima u planine. Blizance nije htjela povesti sa sobom. Uskoro će navršiti jedanaest godina, no sva njezina ostala djeca nisu bila tako tvrdoglava i neobuzdana kao ta dvojica; Kristini je bilo vrlo teško ukrotiti ih obojicu jer su uvijek bili zajedno i jer su u svemu nastupali zajednički. Ako bi se ipak dogodilo da je Ivar bio sam s njom, tada je bio dobar i popustljiv, no Skule je bio vatren i svadljiv; a kada su braća bila zajedno, Ivar je sve radio i govorio kako je onaj drugi htio.

2.

Jednoga dana, još u ranu jesen, pođe Kristina oko podneva iz kuće. Pastir joj je rekao da malo niže na obronku, prema potoku, na jednoj šumskoj čistini cvjetaju mnoge divizme.

Kristina pronađe to mjesto: strmi obronak u sunčanome žaru; bilo je najbolje doba za branje toga cvijeća. Gusto je cvjetalo oko kamenja i sivih panjeva: visoke, svijetložute stabljike bogato okrunjene malim rascvjetanim zvijezdama. Kristina odvede Munana u grmlje gdje je mogao brati maline i odakle nije mogao pobjeći bez njezine pomoći.

Zapovjedi psu da ostane kraj njega i da ga čuva. Izvadi zatim nož i poče rezati divizme neprestano pogledavajući prema djetetu. Lavrans je bio uz nju i on je također brao cvijeće.

15

Ovdje gore često je strahovala radi svoja dva mališana.

Inače se više nije tako bojala podzemnih sila. Većina planinskih pašnjaka je već opustjela, ali je Kristina odlučila ovdje ostati do poslije Male Gospe. Noći su bile mračne i ružne, a kada je puhao vjetar, bilo je vrlo neugodno ako se moralo kamo otići kasno navečer. Ali do sada je bilo prekrasno vrijeme, a u dolini je ljetos vladala suša i nije bilo dobre paše. Zato su pastiri morali ostati u planinama sve do kasne jeseni i zime, a njezin je otac govorio da nije nikada opazio sablasti i duhove na njihovim pašnjacima.

Kristina se zaustavi pod jednom osamljenom omorikom usred obronka, stajala je ovivši ruke oko teška tereta cvijeća u naramku. Odavde se vidjelo uz dolinu, vidio se jedan dio općine Dovre. Na poljima su, na mnogim mjestima, bili poslagani snopovi u stogove. I tamo su se žutile suncem opaljene livade. Činilo joj se da ovdje u dolini nikada nije bilo pravoga zelenila, onoga zelenila kao u Trondheimu.

Da, ona je čeznula za domom koji je tamo imala, za domom koji se dizao visoko i kneževski na široku planinskome krilu, čeznula je za njivama i poljima koja su se širila nadaleko sve do bjelogorične šume u kotlini, koja se spuštala do jezera u dnu doline; i za dalekim vidikom koji se širio nad niskim šumovitim brežuljcima koji su kao val za valom odmicali na jug sve do dovreškoga gorja; i za livadama koje su ljeti nosile bujnu i visoku travu crvenu od crvenoga cvijeća i žarka večernjega zapada; i za sočnom jesenjom otavom.

Da, činilo se da je čeznula čak i za ordom. Ušće rijeke u Birgsiju, luka s čamcima i lađama, lađarske kolibe, miris smole, ribarskih mreža i mora — sve to što nije voljela kada je prvi put došla na sjever.

Erlend!? I on sigurno čezne za tim mirisom, za morem i za morskim vjetrom.

Manjkalo joj je sve za što je prije mislila da je umara: veliko kućanstvo, brojna posluga, buka kojom su dojahali u dvorište Erlendovi momci uz zveket oružja i štropot 16

konjske orme, stranci koji su dolazili i odlazili donoseći u kuću velike novosti iz daleka svijeta i sitne vijesti o žiteljima dolina i gradova. Osjetila je tišinu u svome životu koja je nastala sada kada je sve to umuknulo.

Grad s crkvama, samostanima, gozbama i gradskim kućama bogataša. Čeznula je za tim da pođe opet ulicama u pratnji vlastitoga sluge i sluškinje, da zađe u trgovine, da izabire i razbacuje, da se na vječnome pristaništu popne na lađe i da kupuje engleske lanene marame, tanka vela, drvene konje s vitezovima koji su mogli udarati kopljem kada se povuklo za uzicu. Sjetila se livade, koja je bila izvan grada u Nidareidu i kako je išla tamo sa svojom djecom, kako su promatrali izvježbane pse i medvjede putujućih družina, kako su kupovali medenjake i orahe. Živo je poželjela opet se jednom nakititi. Svilena košulja i tanka, fina marama. Svijetloplavi baršunasti haljetak bez rukava, koji joj je Erlend kupio one zime prije nesreće.

Bio je obrubljen hermelinom oko duboka izreza u stezniku i širokih proreza rukava, koji su sezali sve do struka, tako da se vidio pojas pod njima. Čeznula je među ostalim... ah, ne, sada mora biti razumna i mora se veseliti dokle god bude pošteđena od još većega broja djece. Kada se ovdje razboljela jesenas nakon kolinja... najbolje je da je tako kako jest. Ali ona je prvih noći ipak malo plakala radi toga. Činilo joj se da je prošlo puno vremena otkad je imala dojenče. Munan je tek navršio četvrtu zimu, ali ga je morala prepustiti stranim rukama dok još nije imao ni godinu dana. A kada joj se vratio, već je znao hodati i govoriti i nije je više poznavao.

Erlend. O, Erlend. U dubini duše je osjećala da Erlend nije bio tako ravnodušan kakvim se pokazivao. Bilo je kao da se njegov vječno nemirni duh smirio. Kao brzica koja je, udarivši konačno na strmu gorsku kosu, prisiljena skrenuti u močvaru i nestati u tihu jezeru nad tresetištem. Živio je u Jørundgaardu ne radeći ništa i primajući u svoju dokolicu čas jednoga, čas drugoga svog sina. Ili bi ih poveo 17

sa sobom u lov. Katkada je otišao do njihovih ribnjaka da popravi ili premaže koji čamac. Ili je nastojao ukrotiti kojega mlada konja. Ali to mu nije nikada uspjelo, bio je previše nestrpljiv.

Išao je svojim putem i pretvarao se da ne opaža da nitko ne traži njegovo društvo. Sinovi su živjeli poput oca.

Nisu bili omiljeni ti došljaci koje je nesreća natjerala u ovu dolinu i koji su još uvijek obilazili naokolo jednako oholo i strano ne pitajući nikada za običaje i ljude u dolini. Ulf Haldorssøn im je bio mrzak; govorio je s jasnom porugom o seljacima u dolini, nazivao ih divljacima i natražnjacima; ljudi koji nisu odrasli uz morsku obalu nisu bili ljudi.

Znala je da ni ona sama nema puno prijatelja u svome rodnom kraju. Sada više ne.

Kristina se protegne u svojoj poput mahovine smeđoj haljini i zasjeni rukom oči od zlatna mlaza popodnevnoga sunca.

Vidjela je kao kroz pukotinu komadić doline duž bijelozelene riječne pruge i dalje guste gorske skupine koje su se, sivožute od odrona i lišaja, gubile jedna za drugom daleko tamo sve do ledenjaka i oblaka po gudurama i hridinama. Ravno nasuprot njoj je Riđi greben savio svoje koljeno i zatvorio dolinu. Rijeka je morala skrenuti u svome toku. Sve do nje je dopirao njezin snažan šum kojim se je duboko dolje probijala kroz klisure, pjenila se i pušila rušeći se s jedne stijene na drugu. Odmah kraj brda obrasla lišajem nad grebenom dizale su se obje velike plave planine koje je njezin otac usporedio sa ženskim prsima.

Erlend vjerojatno osjeća kao da je ovdje zatvoren, mora da mu je ružno i zagušljivo.

Malo dalje na tome istom obronku vidjela je šumsku vilu onda dok je još bila dijete.

Milo, blago, lijepo dijete s gustom svilenom kosom oko okruglih, ružičastih obraza. Kristina sklopi oči i podigne svoje opaljeno lice prema suncu. Mlada majka s grudima punim mlijeka i sa srcem uzoranim porođajnim mukama i plodnim poput svježe brazde na njivi, da. Ali ženi poput 18

nje ne prijeti nikakva opasnost; teško da bi mogla privući kojega od njih. Šumski kralj će sigurno uvidjeti da se njegovo zlato slabo ističe na tako iznurenoj i mršavoj ženi, a šumska vila neće poželjeti položiti svoje dijete na njezina presahla prsa. Osjećala se tvrdom i suhom poput ovoga korijena koji se pod njezinom nogom čvrsto savio oko jednoga kamena. U taj čas ga čvrsto pritisne svojom petom.

Dva dječaka, koja su došla k njoj, brzo se povedoše za majkom gazeći svom snagom po korijenu, a onda zapitaše: — Zašto to činiš, majko?

Kristina sjede, položi divizme u krilo i poče kidati cvjetne glavice u košaru.

— Zato što me steže cipela na prstima — reče nakon tako duge stanke da se dječaci nisu više ni sjećali što su pitali. No to im nije smetalo, već su naučili da majka ne čuje njihova pitanja ili da se trgne i odgovori tek onda kada su već zaboravili što su pitali.

Lavrans je pomagao trgati cvijeće sa stabljike. I Munan je htio pomoći, ali je samo rastrgao čaške. Majka mu oduzme cvijeće; nije se ljutila, samo se duboko zamislila. Malo zatim počeše se dječaci igrati navaljujući jedan na drugoga golim stabljikama koje je odlagala na stranu. Tako su se igrali uz njezina koljena. Kristina je promatrala obje male, okrugle, smeđe dječje glave. Dječaci su još jako sličili jedan drugome, ali je majka ipak opazila, po raznim, malim, neznatnim znakovima, da će se jednom jako razlikovati.

Munan će biti posve na oca: imao je njegove svijetloplave oči i njegovu svilenu kosu, gustu i mekanu, koja je valovitim uvojcima pokrila usku lubanju; s vremenom će postati crna poput ugljena. Njegovo malo lice, još uvijek okrugle brade i obraza da je bila milina pogladiti ih, produljit će se čim malo odraste i on će imati visoko, usko čelo s uleknutim sljepoočicama, ravan trokut nosa s uskim i oštrim hrbtom i tankim, nemirnim nosnicama, kakve već ima Naakkve, a koje će sigurno imati i blizanci.

19

Dok je Lavrans bio još malen, imao je lanenoplavu, svilenu, kovrčavu kosu. Sada mu je kosa bila boje lješnjaka, ali se na suncu sjajila poput zlata. Bila je posve ravna, gotovo mekana; pod prstima puno deblja, oštrija i gušća.

Lavrans je sličio njoj: imao je sive oči, oblo lice, široko čelo i okruglu bradu; ružičastu put će sigurno imati sve do svoje potpune zrelosti.

I Gaute je imao svježu put; bio je isti njezin otac, duguljasta puna lica, sivih očiju i svijetložute kose.

No kome je Bjørgulf sličio, bilo je teško kazati. Bio je to njezin najveći sin, širokih ramena, snažnih i čvrstih udova; jako kovrčava, poput ugljena crna kosa rasla mu je duboko u široko bijelo čelo; oči su mu bile tamnoplave, bez sjaja, i jako je žmirkao kada je gledao. Nije točno znala kada je to počelo jer se uvijek najmanje bavila tim djetetom. Oduzeli su joj ga odmah nakon njegova rođenja i predali dadilji, devet mjeseci nakon toga rodila je Gauta, a Gaute je bio boležljiv prve četiri godine svoga života. Kada je rodila blizance, morala je, još onako slaba i s bolima u križima, dizati velikoga dječaka, nositi i njegovati da je jedva dospjela i pogledati dvojicu najmlađih, osim kada bi joj Frida donijela gladna Ivara koji je plakao, a dok je dojila, plakao je Gaute. To je već prelazilo njezine snage. Sveta Djevice Marijo, ti znaš da se nisam mogla više posvetit Bjørgulfu.

A on je bio takve ćudi da je najradije bio sam i da si je sam pomagao. Uvijek je bio čudan i šutljiv i nikada nije volio kada bi bila nježna prema njemu. Mislila je da je on najjače njezino dijete; Bjørgulf ju je uvijek podsjećao na mala, jaka crna bika.

S vremenom se uvjerila da mu oči nisu posve zdrave.

Kada je bio s Naakkvom u Tautri, redovnici su mu pokušali pomoći, ali bez uspjeha.

I dalje je ostao nepovjerljiv; kada je nastojala približiti mu se, ništa nije postigla. Otac je bio iste sreće, vidjela je.

Bjørgulf je bio jedini njezin sin koji se nije prepustio očevoj pažnji kao što se livada prepušta sunčevoj svjetlosti. Samo prema Naakkvu je Bjørgulf bio drukčiji, no kada je poku20

šala govoriti s Naakkvom o bratu, uvijek je izbjegavao razgovor. Nije znala je li to Erlendu bolje uspjelo, tà̀ Naakkve je tako volio svoga oca!

Ah, ne, Erlendovi potomci će jasno pokazati tko im je bio otac. Vidjela je ono dijete iz Lensvika kada je posljednji put bila u Nidarosu. Susrela je gospodina Baarda na groblju Kristove crkve; pratilo ga je nekoliko gospode, gospođa i slugu, jedna sluškinja je nosila dojenče. Baard Aasulfssøn ju je pozdravio, naklonivši tiho i uljudno glavu, kada je prolazio pokraj nje. Njegove žene nije bilo ondje.

Vidjela je lice djeteta samo na trenutak. Bilo je to dovoljno: sličilo je malim dječjim licima koja je držala na svojim prsima.

S njom je bio Arne Gjavaldssøn koji nije mogao svladati svoju brbljavost, nije mogao drukčije. Nasljednici gospodina Baarda nisu se jako obradovali kada je zimus rođeno dijete. Baard mu je nadjenuo ime Aasulf. Činilo se da nikada nije posumnjao da je između Erlenda Nikulaussøna i gospođe Sunnive ikada bila veza jača od obična prijateljstva, za koje su svi znali. Neoprezan, lakomislen i iskren, kakav je Erlend bio, odao je u šali više nego što je smio, a gospođa Sunniva je samo ispunila svoju dužnost kada je upozorila kraljeve pouzdanike na svoje sumnje. Da su ipak bili predobri prijatelji, morala bi Sunniva znati da je njezin rođeni brat upleten u Erlendovu stvar. Kada si je Ha or Graut oduzeo život i vječno spasenje u tamnici, gotovo je poludjela; nitko nije mogao ozbiljno povjerovati riječima kojima je tada optužila samu sebe. Gospodin Baard je položio ruku na dršku svoga mača i ogledao se oko sebe kada je o tome govorio, pripovijedao je Arne.

Arne je govorio i s Erlendom. Jednom kada je ona, Kristina, bila u potkrovnici, stajali su muškarci dolje na balkonu ne znajući da ona može čuti njihov razgovor. Lensviški vitez se jako obradovao sinu kojega mu je zimus rodila njegova gospođa i nije ni najmanje sumnjao u svoje očinstvo.

21

— Da, to bi Baard morao najbolje znati — odgovorio je Erlend. Ona je poznala taj njegov glas; sada stoji oborenih očiju s malim smiješkom na usnama.

Gospodin Baard je tako mrzio svoju rodbinu, koja bi ga naslijedila, da je umro bez potomka! Ali govori se da to ipak nije istina.

— Da, on to sam najbolje zna — reče Erlend kao i prije.

— Jest, jest, Erlende. Taj će mladić sam naslijediti više od sedmorice sinova koje ti je rodila tvoja žena.

— Za svojih sedam sinova ću se sam pobrinuti, Arne.

Zatim je sišla dolje. Nije željela da nastave razgovarati o tome. Erlend se malo smeo kada ju je ugledao. Priđe joj i uhvati je za ruku postavivši se iza nje tako da ga je doticala svojim ramenima. Ona je shvatila da je ovim svojim stavom, gledajući dolje prema njoj, opetovao bez riječi izjavu koju je malo prije rekao, htio je istodobno ohrabriti svoju ženu.

Kristina opazi da Munan preplašeno gleda u njezino lice. Sigurno se ružno smiješila. No kada ga je majka pogledala, odmah joj se nesigurno i plaho nasmiješio.

Kristina ga brzo digne na krilo. Bio je mali, mali, još uvijek njezin najmlađi, ne prevelik da ga ne bi mogla ljubiti i milovati. Žmirkala mu je očima, a on se naprezao pokušavajući i sam žmirkati, ali bi mu se vjeđe uvijek sklopile.

Majka se glasno smijala, a onda se smijao i Munan na sav glas dok ga je majka stiskala i grlila.

Lavrans je sjedio pokraj njih sa psom u krilu. Oboje su prisluškivali dolje prema šumi.

— To je otac!

Velikim skokovima potrčaše najprije pas, a zatim i dječak niz strmi obronak.

Kristina je sjedila još neko vrijeme. Zatim ustane i stupi na rub strmine. Dolazili su odozdo stazom Erlend, Naakkve, Ivar i Skule. Pozdravljali su je veselo i nestašno.

Kristina im otpozdravi. Jesu li došli po konje? Ne, odgovori Erlend, Ulf je odlučio da će ih večeras Sveinbjørn 22

dotjerati kući. On, Erlend, i Naakkve htjeli su zaći dublje u šumu u lov na sobove, ali onda su blizanci htjeli s njima da pohode majku.

Ona ne odgovori. Sve je razumjela i prije nego što je zapitala. Naakkve je vodio psa na užetu; on i otac su bili odjeveni u sivocrna odijela koja je bilo teško raspoznati na odronima. Sva četvorica su imala lukove.

Kristina upita za kućne novosti i Erlend je pripovijedao dok su se uspinjali: Ulf je bio jako zaposlen žetvom, bio je prilično zadovoljan, ali su vlati bile kratke; zrnje je radi suše tako rano sazrelo na gornjim njivama da je već počelo ispadati iz klasa. I zob će uskoro dozreti. Ulf kaže da imaju puno posla. Kristina je hodala i bez riječi kimala glavom.

Bila je u staji i muzla. Voljela je te trenutke kada je sjedila u tami i naslonjena na okrugao trbuh krave udisala sladak miris mlijeka. Iz tame, gdje su muzli kravarica i pastir, odgovarao joj je pjevajući šum. Tako je umirivao ovaj jak, topao miris staje, preživanje govečeta, zvuk rogova koji su udarali o drvo kada se jedna krava okrenula na razmekšanu podu staje i mašući repom tjerala muhe. Pliske, koje su ljeti savile ovdje svoje gnijezdo, već su odselile.

Večeras su krave bile nemirne. Blaasida je stala jednom nogom u muzilicu, Kristina je udari i prekori. Jedna druga kao da je podivljala čim joj je Kristina prišla. Imala je bolesno vime. Kristina skide vjenčani prsten s prsta i namjesti ga tako da su prvi mlazovi mlijeka prošli kroz njega.

Vani na livadi čula je Ivara i Skulu, vikali su i nabacivali se kamenjem na tuđega bika koji je svake večeri pratio njihovo stado. Molili su da smiju pomagati Finnu pomusti krave, ali sada ih to više sigurno nije veselilo.

Kada je Kristina malo kasnije izišla, dječaci su upravo tukli lijepa, bijela telića, kojega je darovala Lavransu. Lavrans je stajao pokraj njih i tiho plakao. Majka pusti muzilicu, uhvati dječake za ramena i gurne ih u stranu: neka ne diraju tele svoga brata kada to njemu, kome ono pripada, nije pravo.

23

Erlend i Naakkve su sjedili na pragu; između sebe su stavili svježi sir i jeli komad po komad hraneći usput i Munana, koji je stajao među Naakkvovim koljenima. Naakkve je nasadio mališanu sito na glavu i rekao da je Munan sada nevidljiv jer da to nije sito nego čarobni šešir. Sva trojica su se smijala, ali čim je Naakkve ugledao majku, pružio joj je sito i uzeo njezinu muzilicu.

Kristina je, oklijevajući, ostala još neko vrijeme u mljekarnici. Gornja polovina vrata je bila malo odškrinuta pa se moglo vidjeti u susjednu prostoriju: na ognjištu je plamsala velika vatra. U toplu, titravu svjetlu sjedili su svi oko vatre i jeli: Erlend, djeca, sluškinja i tri pastira.

Kada je Kristina ušla, već su svi večerali. Vidjela je da su oba mališana položili na klupu, sigurno već spavaju.

Erlend je bio u postelji. Ona se spotakne o njegov prsluk i čizme; digne ih usput s poda i iziđe.

Nebo je bilo još svijetlo s crvenim rubom nad zapadnim planinama; nekoliko tamnih oblaka je plovilo jasnim obzorjem. Činilo se da će i sutra biti lijepo vrijeme, sve je bilo tiho i hladno sada kada se spuštala sve dublja noć; ni povjetarca, samo studen dašak sa sjevera, pravilan dah golih planina koji je silazio ovamo. Tamo dolje, nad manjim humcima jugoistoka, izlazio je mjesec, gotovo pun, velik i ružičast u tankoj maglici koja se dizala nad močvarama.

Negdje u blizini je obilazio tuđi bik i rikao. Inače je sve bilo upravo bolno tiho: samo šum rijeke uz podnožje planine, žubor potoka na pašnjaku i pospano šuštanje šume.

Neki nemir je zadrhtao među drvećem, zastao malo i onda opet zadrhtao.

Redila je neke posude i kablice koje su se nalazile uza zid. Naakkve i blizanci iziđoše iz kuće. Kamo će, zapita ih majka.

Htjeli su leći na počinak u sušu, zrak u mljekarnici je tako težak od svega onog sira i maslaca — i pastira koji tamo spavaju.

Naakkve nije odmah otišao u sušu. Majka je još dugo mogla raspoznati njegov svijetlosivi lik na tamnozelenoj 24

pozadini pokošene livade pokraj šume. Malo zatim pojavi se sluškinja na pragu, prepala se kada je ugledala gazdaricu kraj zida.

— Zar još nisi legla, Astrid? Već je kasno.

Sluškinja nešto promrmlja: htjela je samo otići za staju.

Kristina pričeka dok se djevojka ne vrati u kuću. Naakkve je imao šesnaest godina. Već odavno je majka počela bolje paziti na sluškinje u kući kada su se šalile s lijepim i živahnim dječakom.

Kristina siđe na potok i klekne na jednu kamenu ploču koja se usjekla u vodu. Pred njom je u široku koritu tekla gotovo crna voda, samo nekoliko virova odavalo je struju vode, ali nešto više gore bučno se rušila u mraku bijela pjena šireći hladan dah. Mjesec se već tako visoko popeo da je jasno svijetlio te je tu i tamo bljesnuo koji orošen list bacajući iznenadne iskre na vodu: činilo se kao da je svjetlucava mreža razvučena preko mirne površine vode.

Posve blizu nje izgovori Erlend njezino ime; nije ga vidjela kada je sišao livadom. Kristina uroni ruke u ledenu vodu i izvuče nekoliko posuda za mlijeko koje su ležale na dnu pritisnute kamenjem da ih voda ne odnese, uspravi se i pođe prema mužu punih ruku. Nisu govorili dok su se uspinjali.

Stigavši u sobu Erlend se potpuno svuče i leže u postelju: — Zar nećeš skoro na počinak, Kristina?

— Najprije moram malo jesti.

Sjela je na svoj drveni stolčić kraj ognjišta s komadom kruha i sira u krilu, polako je jela gledajući žar koji je sve više tamnio u kamenjem ograđenoj rupi na podu.

— Spavaš li, Erlende? — šapnula je kada je ustala i stresla mrvice sa suknje.

— Ne. Kristina ode u kut i popi punu varjaču kisela mlijeka iz jedne posude. Zatim se vrati ognjištu i položi jedan ravan kamen na žar i po njemu pospe cvjetiće divizme da se suše.

25

Više nije mogla pronaći nikakav posao. Svuče se u mraku i legne kraj Erlenda u postelju. Kada je ovio ruku oko nje, osjetila je cijelim tijelom hladan val umora; glava joj postade prazna i teška kao da se sve iz nje stisnulo u bolan grč u vratu. No kada je Erlend počeo nešto šaptati, predano mu ovi ruke oko vrata.

Probudila se i nije znala koje je doba noći. Po otvoru za dim nad ognjištem vidjela je da je još mjesečina.

Krevet je bio uzak i kratak tako da su morali ležati tijesno priljubljeni jedno uz drugo. Erlend je spavao, disao je tiho i pravilno, prsni koš mu se lagano dizao i spuštao u snu. Nekoć bi se još jače priljubila uz njegovo toplo, zdravo tijelo, kada bi se noću probudila i plašljivo slušala njegovo nečujno disanje; tada joj se činilo da je prožimlju takva sreća i milina kada bi osjetila kako se kraj nje u snu nadimlju njegova prsa.

Nakon nekoga vremena ustane tiho iz postelje, obuče se u mraku i tiho odšulja kroz vrata.

Mjesec je obasjao čitav kraj. Blistale su močvarne kaljuže i planinske gudure po kojima se danju skupljala voda, koja se sada sledila. Mjesec je obasjao bjelogoricu i crnogoricu. Na svim livadama je blistao mraz. Bilo je jako hladno.

Kristina prekriži ruke na prsima i zastane.

Zatim se poče uspinjati obronkom uz korito potoka.

Male ledene iglice su tiho zveckale i škripale lomeći se.

Sjedila je prepustivši se starim gorkim mislima kao dobrim znancima. Vezala ih je s drugim, starim, poznatim mislima: Erlendova budućnost!

Istina, on to nije zahtijevao od nje. On je nije opteretio ni s čim od svega onog što su ponijela njezina ramena. On je bio samo otac sedmorice njezinih sinova.

— Za sedmoricu svojih sinova ću se sam pobrinuti, Arne.

Bog zna što je taj čovjek mislio s tim riječima. Sigurno nije ništa mislio, samo je tako rekao.

Erlend je nije molio da podigne blagostanje Husabyja.

Nije ju molio da se na život i smrt bori za njegovu slobodu.

26

On je kneževski podnio to što su mu razgrabili imanja, što mu je život visio o niti, što je izgubio sve što je posjedovao.

Lišen svega stajao je kneževski mirno i uspravno u svojoj nesreći, kneževski mirno i uspravno stupio je na imanje njezina oca kao gost.

Njezini su sinovi s punim pravom posjedovali sve što je njoj pripadalo. S punim pravom su posjedovali sav onaj znoj, svu onu krv i snagu koju je ona žrtvovala. Ali zato su i imanje i ona sama mogli s pravom zahtijevati od njih da im se posvete.

Ona nije morala preseliti na pašnjake kao kakva sirota.

No u njezinu joj je vlastitome domu postalo tako usko i tijesno da je mislila da će se zagušiti. Osim toga, htjela je dokazati samoj sebi da može obavljati jednostavne seljačke poslove. Borila se i radila od onoga dana i od onoga sata kada je kao žena Erlenda Nikulaussøna stigla na njegovo imanje i uvidjela da je tamo potrebna žena koja će se boriti za baštinu djeteta koje nosi pod srcem. Kada se za to nije brinuo otac, morala se ona pobrinuti. Htjela je biti sigurna da će, ako zatreba, znati svojim rukama obaviti svaki posao koji su nekad obavljale njezine sluškinje. Onaj dan kada ovdje gore nije više osjećala boli u križima pri pravljenju maslaca bio je za nju zaista sretan dan. Jutrom ju je obuzimao ugodan osjećaj kada je puštala blago na slobodnu pašu; ljeti se ugojilo i ojačalo; lakši joj je bio teret na srcu kada je navečer dočekivala blago koje se vraćalo. Voljela je gledati kako joj se pred očima gomila hrana, bilo joj je kao da će njome učvrstiti temelje na kojima će izgraditi budućnost svojih sinova.

Jørundgaard je bilo dobro imanje, ali ne tako dobro kako je ona mislila. Ulf je bio stranac u ovome kraju; događalo se da bi pogriješio ili da je postao nestrpljiv. Po mišljenju žitelja ove doline, u Jørundgaardu je bila uvijek dobra sjenokoša. Njemu su pripadale močvarne livade uz rijeku i po malim otočićima, ali to nije bilo tako dobro sijeno, barem ne tako dobro kao ono na koje je Ulf naučio u Trondheimu. Bilo mu je neobično da se mora sabirati toli27

ko mahovine, lišaja, korova i lišća da bi se time popunila hrana stoke, kako je tu bilo zaista potrebno.

Njezin otac je poznavao svaki komadić svoje zemlje, imao je sve ono bogato seljačko iskustvo o hirovima godišnjih doba, o svakoj pojedinoj njivi za sušna ili kišna vremena, za vjetrovita ili žarka ljeta, o pasmini stoke, koju je sam križao, uzgajao, prodavao ili kupovao; općenito, imao je sve ono znanje koje je ovdje bilo potrebno. Ona se nije tako dobro snalazila na svome imanju. Ali već će se uputiti, a i njezini sinovi moraju to naučiti.

No Erlend to nikada nije zahtijevao od nje. On se nije s njom vjenčao da se muči i da radi, vjenčao se da počiva u njegovu naručju. A onda, kada se ispunilo doba, ležalo je uz nju dijete, tražilo je svoje mjesto na njezinu krilu, na njezinim grudima i u njezinoj skrbi.

Kristina zajeca čvrsto stisnuvši zube. Sjedila je dršćući od studeni i srdžbe.

— Pactum serva, to bi u našemu jeziku glasilo: budi vjerna!

Bilo je to onda kada su Arne Gjavaldssøn i brat Leif iz Holma bili u Husabyju i otpremili u Nidaros sve što je pripadalo njoj i njezinoj djeci. I tu brigu je Erlend njoj prepustio, on se lijepo smjestio u samostanu na Holmu. Ona je stanovala u njihovoj gradskoj kući — koja je sada pripadala redovnicima — a s njom je bio Arne Gjavaldssøn i pomagao joj riječju i djelom; Simon mu je pisao radi te stvari.

Arne ne bi mogao bolje postupati ni da se radilo o njegovu vlastitome imetku. Još one iste večeri, kada je stigao u grad, htio je da ona i gospođa Gunna, koja je došla s dvoje najmanje djece, odmah pođu u staju. Sedam izabranih konja... htjeli su biti velikodušni prema Erlendu Nikulaussønu pa se nisu protivili kada je Arne izjavio da je svaki od petorice starijih sinova imao vlastitoga jahaćeg konja, isto tako i njegova gospođa: jednoga za sebe i jednoga za svoga slugu. Da je Erlend darovao Kastilianca, svoga španjolskog ždrijepca, svome sinu Nikulausu — manje28

Sadržaj

Knjiga I. ROĐACI .................................................................................. 5 Knjiga II. KRIVCI................................................................................. 105 Knjiga III. KRIŽ ..................................................................................... 261

357

PREPORUČAMO Prvi dio srednjovjekovne sage u tri sveska, za koju je autorica dobila i Nobelovu nagradu za književnost, opisuje odrastanje lijepe junakinje Kristine i njezinu zabranjenu ljubav s mladim Erlendom Nikulaussønom.

248 str. Tvrdi uvez.

Drugi dio trilogije Žena nastavlja priču o strastvenoj i svojeglavoj ženi u srednjovjekovnoj Norveškoj.

Kristina je sada udana za Erlenda Nikulaussøna, muškarca čija čvrsta odlučnost da postane utjecajna društvena i politička osoba prisiljava Kristinu da preuzme upravljanje Erlendovim imanjem, Husabyjem, dok podiže njihovih sedam sinova.

390 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO Ovo je potresna i napeta priča o najdramatičnijem svjetskom pogubljenju, o načinu na koji je ono pogodilo jednoga od njegovih najmanje poznatih sudionika – čovjeka koji je zarinuo koplje u Krista na križu.

372 str. Tvrdi uvez.

Novi povijesni roman Louisa de Wohla o jednoj od najvećih pomorskih bitki 16. st., onoj kod Lepanta, u kojoj je flota kršćanske Svete lige porazila nadmoćnog turskog neprijatelja spriječivši tako islamsko osvajanje Europe.

462 str. Tvrdi uvez.

Apokaliptički triler poznatoga katoličkog pisca Michaela D. O’Briena otvoreno preispituje duhovno i političko stanje našega doba istodobno dajući poruku nade.

808 str. Tvrdi uvez.

Ova knjiga Michaela D. O’Briena je apsolutni hit među katoličkom literaturom u svijetu. Kod nas je doživjela već 4. izdanje.

592 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Poznato remek-djelo čuvene norveške književnice Sigrid Undset (1882.–1949.), Kristina, Lavransova kći, velika je srednjovjekovna saga u tri sveska za koje je autorica dobila i Nobelovu nagradu za književnost.

Oslikavši vrsnim književnim umijećem svu psihološku dubinu svo jih likova i zorno predočivši okolnosti onodobnoga života, autorica je istodobno stvorila i nadvremensko, uvijek aktualno djelo. Njezini junaci nisu vezani za vrijeme, oni su ljudi poput nas sa svim svojim slabostima i vrlinama, što je jedan od razloga da ovo djelo jakih osjećaja, dubokih misli i neprolazne vrijednosti generacije čitatelja ne ispuštaju iz ruku.

U trećem dijelu trilogije Križ Kristina se vraća sa svojim mužem Erlendom i njihovim sinovima u svoj dom iz djetinjstva, Jørundgaard. Kako dječaci rastu, Kristina postaje sve više zabrinuta za njihovu budućnost i ona i Erlend se otuđuju jedno od drugoga. Ovaj najsnažniji i najosjećajniji svezak trilogije opisuje iskušenja i gubitke koje Kristina treba podnijeti, te otkriva kako ona pronalazi snagu da ih izdrži – ne predajući se unaprijed određenoj sudbini i boreći se za svoju ljubav do samoga kraja.

ISBN 953-235-030-6

www.verbum.hr