Issuu

“Iznimno snažno… izvrsno djelo!”

Chicago Sun-Times

“Ovaj roman sagledava iz novog i zadivljujućeg kuta drevnu pripovijest o muškarcima i ženama koje je na najuzvišeniji način pogodilo poznavanje Mesije, Isusa Krista… Sjajan roman.”

KOPLJE

Louis de Wohl

KOPLJE

Louis de Wohl

Radnja ovoga dojmljivog romana o posljednjim Kristovim danima seže od palača carskoga Rima do judejskih brežuljaka i Jeruzalema – gdje sukob ljubavi i izdaje, osvete i otkupljenja, dostiže moćan vrhunac u drami Raspeća. Ovo je potresna priča o najdramatičnijem svjetskom pogubljenju, o načinu na koji je ono pogodilo jednoga od njegovih najmanje poznatih sudionika – čovjeka koji je zarinuo koplje u Krista na Križu. Mnogobrojni su kritičari ovaj roman o rimskom centurionu Kasiju Longinu ocijenjenili kao jedno od najboljih kršćanskih književnih ostvarenja. Sam autor, istaknuti romanopisac Louis de Wohl (1903.–1961.), čiji su romani još uvijek bestseleri širom svijeta i prodaju se u milijunima primjeraka, držao je Koplje najznačajnijim djelom u svojoj književnoj karijeri.

Boston Herald ISBN 978-953-235-002-9

VERBUM 120 kn

www.verbum.hr

VERBUM

Louis de Wohl KOPLJE Roman

Biblioteka:

Stilus

10.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

KOPLJE Roman 4. izdanje

VERBUM Split, 2017.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Spear Original edition © 1955 by Louis de Wohl © 1961 by Ruth Magdalene de Wohl Executrix of the Estate of Louis de Wohl © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2004. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Marinko Raos Lektura: Dražena Šola Naslovnu stranicu ilustrirao: Edvin Dragičević

CIP - katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Koplje / Louis de Wohl ; <prijevod Marinko Raos>. - 4. izd. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Stilus ; 10) Prijevod djela: The spear. ISBN 978-953-235-002-9 170121049

KNJIGA PRVA

I. Klaudija Prokula je bila sretna iako burno mladićevo udvaranje nije zapravo bilo ništa novo za nju. A on kao da je želio u nekoliko tjedana nadoknaditi sve ono što je propustio dok je boravio u nekom zabitom zakutku Carstva. Kasije Longin, sin umirovljenog generala, ni po čemu se nije osobito isticao. Potjecao je iz dobre obitelji koja je već naraštajima odgajala vojnike. Bio je prilično visok, snažne tjelesne građe, očiju boje crne trešnje, a zbog više gustih nego tamnih obrva doimao se ozbiljnim i kad bi se smijao. Upoznala ga je na vrtnoj zabavi u kući Nerve Kokceja. Nije se micao od nje čak ni kad su je prokonzul i dva senatora nastojali odvojiti od njega. Nekoliko dana nakon toga susrela ga je ponovno u kući senatora Pomponija. Uočila je kako se on nimalo ne obazire na blistavo lijepu kćer svojega domaćina koja ga je prilično besramno zavodila. A sada, na večeri kod Marka Balba, otkrio je karte. Sjedio je na rubu ležaljke za objedovanje. “Opet ti! Očito imamo puno zajedničkih prijatelja”, nasmiješivši se reče mu Klaudija. Uzvratio joj je širokim osmijehom. “Dajem sve od sebe, gospo. No ako ti ne odgovara, neću više ovamo dolaziti.” “Pogriješio bi. Balbove su zabave izvrsne.” Smiješak mu nije silazio s lica. “Kažu da je gotovo isto tako bogat kao što je debeo. Ako je to istina, onda je strašno bogat.” Klaudija začuđeno podignu obrve. “Polako! Ne oduševljavaju ga takve primjedbe i nije čovjek s kojim bi se trebalo šaliti.” 5

“Brbljavci su viši.” “Tko?” “Brbljavci. Germani. Nijedan od njih nije niži od metar osamdeset, a neki su visoki gotovo dva metra. Dobri su borci. Ja sam s njima imao posla zadnje četiri godine. Ne mogu zamisliti Balba kako se bori s njima.” Nije primijetio upozorenje u njezinim očima. “Što vi to o meni?” upita Marko Balbo meko. Bio je to debeo, trbušast, gotovo ćelav čovjek s isturenom bradom koja je još više isticala hladni, tvrdi pogled njegovih sitnih očiju. Bučno se kretao između stolova i gledao imaju li njegovi gosti sve što žele. “Govorili smo o borbi”, reče Kasije. “A, je li? Naravno, ti se vraćaš s germanske bojišnice. Dvadeset prva legija, ako se ne varam? Pretpostavljam da se hvalio svojim vojnim junaštvom, zar ne, gospođo Klaudija? Hm, hm. Kladim se da nikada nije bio tako blizu Germana da mu je prijetila stvarna opasnost.” Kasije je bio premlad da bi uočio ljutit prizvuk ljubomore. Čuo je samo izazov. “Ne bi se trebao kladiti, gospodine, prije nego susretneš moga zapovjednika, legata Kina. On bi to vrlo brzo rješio.” “Možda je sreća što je stari Kina otišao iz Rima na nekoliko tjedana. Nije važno, mladiću. Siguran sam da si se dobro borio. Uostalom, svi znaju da Kina pobjesni samo na dašak kritike protiv svojih legija... Kad bih ja bio German, vjerojatno bih te se nasmrt bojao. Koliko si ih ubio?” upita ga Balbo smijući se. “Samo dvojicu”, Kasije će tiho. “Stvarno? Vrlo zanimljivo!” Balbo se nije prestajao smijati. “Svojim vlastitim rukama, pretpostavljam. Udavio si ih, možda?” “Ne.” Kasije se namrgodi. “Ubio sam ih kopljem. Govorio si nešto o hvalisanju, zar ne? Dobro, ja ću se sada malo hvaliti. Kladim se da te mogu pogoditi ravno u sredinu trbuha s udaljenosti od četrdeset pet metara.” 6

“Možeš li zbilja?” Balbo otpuhnu. “Ja sam gotovo sklon prihvatiti izazov.” “Svakako”, reče Kasije. “No savjetovao bih ti da prvo napišeš oporuku.” “Prestanite se prepirati, vas dvojica”, umiješa se Klaudija. “Ostavi ga, Balbo, on je samo dijete.” Bilo je to najgore što je mogla reći. “Kladim se u sve što hoćeš”, Kasije će vatreno. Debeljko se nasmiješi. “Nisam vičan praviti predstavu od sebe. Može li poslužiti mali oklop umjesto trbuha tvojega domaćina?” “Kako hoćeš”, odgovori mu Kasije sliježući ramenima. “Jako dobro!” reče Balbo. “Hajdemo se kladiti! Zaboravimo skromnost. Recimo, dvadeset tisuća sestercija. Dogovoreno?” Kasije je bio neodlučan. Bila je to velika svota. Ako izgubi, morat će zamoliti oca za pomoć. A otkad se vratio primijetio je da mu otac ne živi u onoj raskoši koju on pamti. Klaudija ga je promatrala. “Slažem se”, izusti Kasije. Balbo odmah izvadi svoju pločicu i pisaljku. “Potvrdimo to”, reče odrješito. Zapisanu okladu obojica su potpisala. Balbo se potiho smijuljio. “Bilo bi bolje da to ne odgađamo za kraj večere jer bi ti moje snažno vino moglo ruku učiniti nesigurnom. Učinimo to sada u dvorani za primanje.” “Bilo gdje i u bilo koje vrijeme”, prihvati Kasije bahato. Balbo kimnu zadovoljno. “Ovdje”, reče. “I sada.” Gosti su primijetili da se sprema nešto neobično. Balbo nešto prišapnu svojemu nadgledniku i ubrzo se pojaviše dva crna roba s malenim srebrnim štitom s likom Meduze u središtu. “Je li ovo dovoljno dobro?” upita Balbo. 7

“Sasvim”, složi se Kasije. Ispod glasa promrmlja djevojci: “Nije velik kao njegov trbuh, ali će poslužiti.” Klaudija se ugrize za usnu. “Odlično, moj duhoviti prijatelju.” Balbo je imao oštar sluh. “Sad izmjerimo četrdeset pet metara – točno uzduž glavnog stola. Pedeset dugih koraka. Odavde.” Izmjeriše udaljenost. “Stanite ovdje, vas dvojica”, Balbo zapucketa prstima prema dvojici robova. “Držite taj štit između sebe. Da, upravo tako. I ako se tko pomakne i centimetar, išibat ću ga. Hajde, Kasije, još jednom natrag. Naredio sam da donesu nekoliko kopalja iz oružarnice. Možeš birati.” Donesoše tri koplja. Prije nego što je odabrao prilično teško koplje za lov, Kasije pomno odvagnu svako. “Spreman”, potom reče i nasmiješi se Klaudiji. “Odlično”, izazovno mu odgovori Balbo pa podiže obje ruke. “Pozor, prijatelji! Mala međuigra za vaše zadovoljstvo. Mladi Kasije se kladio sa mnom u dvadeset tisuća sestercija da će kopljem pogoditi u štit s ove udaljenosti. Stoga ostanite sjediti i nemojte se micati dok ne baci. Spreman? Sad! Baci, momče!” Kasije duboko udahnu. Baci i ostade nepomičan s ispruženom desnicom kao da je produžetak koplja. Većina se gostiju nagonski sagnu. Mogli su osjetiti zakovitlani zrak na licima. Dvojica crnih robova držali su između sebe srebrni štit gotovo i ne dišući. Bio je to razoran udarac. Obojica zateturaše i zamalo padoše. Koplje prođe točno kroz sredinu štita. Svi počeše uglas vikati. “Prekrasno”, zadihano će zgodna mala Nigidija. Mladi odvjetnik Seneka zapazi njezin plameni pogled. “Bacanje ili bacač?” upita suho. “Muškarac”, iskreno odvrati. “Jako je zgodan. Tko je to?” “Ima mišiće poput Marsa”, ubaci se tribun Celije. “Pogodio je točno u središte – ravno kroz Meduzina usta. Kakav otac, takav sin.” 8

“To je Kasije Longin”, objasni odvjetnik Nigidiji. “Njegov je otac bio jedan od najboljih carevih ljudi u ratu protiv Germana. Uzgred, ja sam njegov pravni savjetnik.” “Ti ga, onda, dobro znaš”, reče Nigidija. “Bi li me upoznao s njim?” “Stari Longin nije večeras ovdje”, bocnu je Seneka. “Mislim, naravno, na njegova sina, blesane.” “Polako”, Seneka se nasmija. “Zar ne vidiš kako se Klaudija živo zanima za njega?” Nigidija se hladno zagleda u damu. No nije vidjela ništa što bi se dalo prezreti. Klaudijin stas bijaše izvanredan, njezino lice izazovno i privlačno. Bila je brižno uređena prema najnovijoj modi. Nakit joj je pristajao uz haljinu od paunovski plave svile, a kosu je posula zlatnom prašinom. “Tko je ona?” “Ne znaš Klaudiju?” Nigidija se nasmija pomalo oporo. “Zaboravljaš da sam dulje bila odsutna.” Seneka se prekasno sjeti da je Nigidijina obitelj bila protjerana na neki otok u Egejskom moru jer joj je ujak bio izvrgnut carskoj nemilosti. “Klaudija Prokula”, reče taktički tumačeći damine odlike, “siroče je, ali je u rodu s božanskim carem.” “Čini se da tvoj prijatelj Kasije nastoji pogoditi dvije mete istim kopljem”, otpuhnu Nigidija. Seneka zakima glavom. “I to obje na račun našeg uzvišenog domaćina.” Balbo se dogega do Kasija Longina držeći svilenu vrećicu u mesnatoj ruci. “Dvadeset tisuća”, reče. “I moram priznati da tu nije riječ samo o pukoj sreći, iako je večeras Fortuna bila s tobom.” “Ja to mogu kad god zaželiš. Hoćeš li me opet iskušati?” upita ga Kasije Longin kroz smijeh. Zajedljiv se smiješak pojavi na Balbovu licu. “Nikad nemoj presjeći put onome kome je Fortuna sklona.” Bila je to stara kockarska poslovica. “Dvadeset tisuća je dovolj9

no. Čak se i Fortunin miljenik treba zadovoljiti jednom pobjedom.” U ugodnom mu se glasu osjećala skrivena prijetnja. Kasije se podrugljivo nakloni. “Kako želite.” “Gdje si se tako izvještio u bacanju koplja?” brzo ga zapita Klaudija Prokula. “To je obiteljska odlika”, odgovori joj Kasije. “Mi smo oduvijek dobri u tome. Koplje je na našem grbu.” “Ti bi bio dobar i u areni”, zareža Balbo. “Građen si kao gladijator.” “Oprosti što ti ne mogu uzvratiti istim komplimentom”, reče mu Kasije smiješeći se. “Sutra ću ti poslati Euforija, svog masera. On će te vratiti u formu.” Svijetlo rumenilo prelije Balbovo mesnato lice kad se Klaudija nasmijala. “Ne samo da zna kako baciti koplje”, šaptao je Seneka Nigidiji, “nego i kako stvoriti neprijatelje.” “Atlete imaju i nedostatke. Oni su poslovično loši ljubavnici”, reče Balbo. Klaudija se opet nasmija. Na mladom Kasijevu licu Balbo nije vidio ono što je očekivao. Izgubi strpljivost. “Ti si jako samouvjeren, zar ne? Fino, tako je često s onima koji još nisu odrasli. Stoga im se i oprašta. Ali mnogi ne nauče lekciju ni kad odrastu. Kako tvoj dragi otac, Kasije?” Mladić se namrgodi. “Posve dobro. Zašto te to zanima?” “Posve dobro, ha?” Ovaj se put Balbo naceri. “Nadam se da jest. Nadam se da će i ostati”, reče mu i okrenu se svojim gostima. “Nakon ove zanimljive međuigre, imam nešto posebno za vas. Najbolja plesna skupina u Carstvu – dvanaest gaditanskih plesačica s bakljama.” Gosti zapljeskaše gromoglasno. Dvanaest je slavnih gaditanskih plesačica osvojilo čak i Rim. Balbo pljesnu rukama. Zastor se razmaknu i pojaviše se plesačice u ludom vrtlogu ružičastih prozirnih oprava. “Želiš li gledati?” zapita Klaudija tiho. 10

“Tko želi zvijezde dok sunce sja?” šapnu joj Kasije. “Umorna sam”, reče Klaudija i sneno zaklopi oči. “Mislim da bih trebala naručiti svoju nosiljku.” “Treba ti pratnja”, bio je odlučan Kasije. “Ulice su pune svakojake svjetine u ovo doba noći i...” “...i tvoje koplje zaštitit će me, nadam se.“ Nasmija se. “Imam snažnu stražu. No tko će me zaštititi od te straže?” Uzdignutih ruku Kasije svečano započe: “Tako mi koljena Venerinih...” “Potpuno neprimjerena božica”, prekinu ga nasmiješena Klaudija. “Onda, tako mi Junone”, prisegnu Kasije. Njezine se lijepo iscrtane obrve izviše. “Božica braka! Znaš li što govoriš?” “Ti me zadirkuješ.” Izgledao je tako uvrijeđen da mu Klaudija brzo uputi svoj najljepši osmijeh. Bio je tako mlad – dvadeset mu je, možda dvadeset jedna godina. Znala je da bi mu mogla priuštiti užitak i očaj između jednog daha i drugog, i to ju je dirnulo – toliko da se ozbiljno zapitala nije li se zaljubila u njega. Možda jest. U svakom je slučaju bilo smiješno što su ljudi počeli govorkati o njoj i Balbu. Kao da joj uopće nešto može značiti ta napuhana žaba, koliko god bogat bio. Ogledala se po dvorani. Svi su zurili u plesačice. “Idem”, reče. “Iskradimo se. Dođi, idemo ovuda, ne kroz atrij.” Prošli su pokraj mnoštva robova koji su nosili teške amfore s ledenim vinom i goleme zdjele prepune ševinih i slavujevih jezika. Tisuće je sićušnih ptičica bilo ubijeno zbog ove večere. “Balbo jest bogat”, pomisli Klaudija i lagano uzdah nu. Pogleda prikovanog na vitku figuru što se dražesno njihala pred njim, Kasije gotovo i nije primijetio kako se zaletio u roba koji je očajnički pokušavao zadržati u rukama ogromnu zdjelu punu skupocjenog jela. Došli su do 11

malenih vrata što su vodila u dvorište. Robovi su podigli ruke pokorno ih pozdravljajući. “Ovo je moja nosiljka”, reče Klaudija i kimnu prema brižljivo izrađenoj nosiljci od drveta i bjelokosti. Brončana tijela šestorice nosača Numiđana svjetlucala su pod svjetlom baklje. Ugledavši je, skočili su i poklonili joj se. “Moga konja, brzo”, naredi Kasije jakim glasom. Što ako Klaudija odluči otići prije nego dovedu njegova konja? Nosiljka je bila pokraj kućnih vrata, a njegov konj u udaljenoj staji. Nije znao gdje ona živi. Numiđani su bili brzi, a Rim poput mravinjaka. Izgubi li ih iz vida, zacijelo ih više neće naći. Prišao je nosiljci. Klaudiji su pomagali da se smjesti. Mogao je vidjeti njezin profil profinjen i spokojan na prigušenom svjetlu koje je bacala brončana baklja na zidu. Trebao je sada reći nešto zabavno, bilo što, ali sve što je uspio istisnuti iz sebe bilo je promuklo: “Čekaj me, molim te.” Njezin mu je osmijeh na trenutak odagnao sumnju. Tad začu topot Plutonovih kopita po kolniku. Pohita prema njemu i skoči u sedlo ne obazirući se na stajskog roba koji mu je htio pomoći. No dok je dojahao do nosiljke, Klaudija je već navukla zavjesu. Više joj nije mogao vidjeti lice. Numiđani su hitro trčeći prošli pokraj Neptunova hrama. Potom su, skrenuvši nalijevo, prošli Circus Maximus, a nakon ponovnog skretanja ulijevo uputili su se prema obroncima Aventina. Stali su pred malom vilom u grčkom stilu. Kasije je brzo sjahao i već je bio spreman pomoći Klaudiji da siđe s nosiljke. Nije želio da se rob dotakne njezine ruke. Bakljonoša priđe da je povede stubama do ulaza. “Gospo Klaudija”, reče Kasije promuklo, “preklinjem te da me ne vraćaš u svijet koji nema nikakvog smisla bez tebe. Dopusti da pođem s tobom.” “Što? U ovo doba noći?” tobože ga gnjevno upita Klaudija. “Uvjeravam te...” 12

“Tvoje ime, i to da si vrlo hrabar, odlučan i samouvjeren mladić gotovo je sve što znam o tebi.” “Kad bi samo znala kako malo samouvjerenosti imam...” “Ja nemam ni roditelje, ni braću. Ovdje živim sa svojom starom prijateljicom, gospođom Sabinom.” “Sjeti se, ja sam prisegnuo na Junonu...” “’Mnoge su djeve jadno prevarene nakon što im muškarac prisegnu na bogove’”, smijuljeći se izreče mu popularni epigram. “Ja to uistinu mislim”, prosvjedovao je Kasije strastveno. “A u mojoj se obitelji ne priseže olako. Neka tvoja prijateljica bude nazočna ako ti je tako draže.” “Djeluješ kao častan čovjek”, promrmlja Klaudija i nježno ga okrznu pogledom. Kasije je gotovo čuo otkucaje vlastitog srca. Nadglednik kuće stajao je na vratima i pokorno se klanjao svojoj gospodarici. Prolazeći pokraj njega, Klaudija mu naredi: “Reci gospođi Sabini da je želim upoznati sa svojim gostom. Pobrini se za njegova konja i donesi vina i voća.”

II. Sabina je bila krupna žena, a posve mrka haljina što ju je odjenula još je više isticala njezino izrazito uspravno držanje koje je odavalo dostojanstvo. No pozorniji promatrač brzo bi uočio da su njezine kretnje bile malo preuglađene, da su joj oči bile prepredene i da to nisu bile ruke otmjene dame. No Kasije ju je vidio tek kao tamnu mrlju. Da su okolnosti bile drukčije vjerojatno bi uočio da je nadglednikova tunika otrcana i da je prekrasna vaza što je stajala na stolu od čempresovine otkrhnuta. “Ti ne piješ?” upita ga Klaudija. On podiže lijepi pehar i prolije nekoliko kapi na srebrnu pliticu što je bila pred njim. “Za Junonu”, reče. 13

“Očito je ona tvoja najdraža božica”, naruga mu se Klaudija. “Ovo je prva žrtva ljevanica koju je primila od mene”, spremno odvrati Kasije. “Ali se nadam da ću uskoro trebati njezinu pomoć.” “Slušaj ga, Sabina”, Klaudija se smijala. “Misliš li da mu treba vjerovati?” Krupna žena isprazni kupu nevjerojatnom brzinom. “Mladići će reći štošta kad žele nešto postići”, zakikota se i zabaci glavu. “Oni pričaju o Junoni, a misle...” No prekinu je Klaudijin oštar pogled. “Znam da te nisam dostojan”, prizna Kasije, gluh i slijep za sve osim za Klaudiju. “No ja… ja nisam uvijek mutav i glupav. Ti si me očarala, gospo, učinila si od mene ponovno dječarca.” Stara žena se zakikota: “To bi bila šteta.” “Sabina”, reče Klaudija slatko, “ti si sigurno već umorna. Bila sam nepažljiva tražeći od tebe da siđeš. Pođi sada, draga. Mislim da mi se ništa zlo neće dogoditi sa sinom generala Longina.” Sabina ustade pomalo nevoljko – upravo si je bila natočila još jednu kupu vina – no kad Klaudija podignu glavu s malenom nadmoćnom kretnjom, ona se povuče nelagodno se naklonivši. “Ona zapravo i nije moja prijateljica”, objasni Klaudija. “Ona je tek stara služavka kojoj sam pružila krov nad glavom i dala zalogaj jer mi ju je tako žao. Toliko o njoj. Nego, trebala bih se ljutiti na tebe, znaš li to? Rekla sam ti kako Balbo nije čovjek kojega treba zadirkivati, a ti si ga odmah izazvao.” “Jesam, ali sam i pobijedio, zar ne? Izazvao sam ga zbog tebe i molio sam sve bogove da te zaboravim u trenutku kad sam trebao baciti koplje. Bojao sam se da ću misleći na tebe promašiti metu.” Smijala se prelazeći očima po njegovu mladom i zgodnom licu sa širokim čelom, ponosnim očima i energičnom zaobljenom bradom. “Čini se da su te čuli.” 14

“Ne, nisu. Osjećao sam da ću promašiti. Ali tad mi je sinula ideja. Zamislio sam da ću, pogodim li cilj, spasiti tvoj život. I tad sam u trenutku sve jasno vidio i znao da neću promašiti.” “Kako si ti čudan momak”, reče Klaudija iskreno ganuta. On duboko uzdahnu. “Reći ću ti nešto što nikada nikome nisam rekao.” Govorio je s mukom, skupivši guste obrve. “Oduvijek sam priželjkivao učiniti nešto veliko... nešto važno. Ali ono što najbolje znam jest ono što si večeras vidjela. U tome sam dobar. A svijet još nije posve rimski. Moj je otac vojnik, to znaš. Bio sam pripravljan za vojničku karijeru. Kažu da su prošla vremena kad se zapovjednik sam borio ili bacao koplje vlastitom rukom – njegove kohorte i manipuli trebaju biti njegove ruke. Prošlo je puno vremena otkako su vođe međusobnom borbom odlučivali o pobjedi. Ali ja oduvijek imam osjećaj da će jednoga dana moja vještina biti itekako potrebna.” “Ti si čudan momak”, ponovi Klaudija. Nije željela pokazati koliko je zabavlja njegova smrtna ozbiljnost. “Danas je drukčije”, nastavi on. “Imam samo jednu želju, Klaudija. Nemoj me opet pogrešno shvatiti, preklinjem te. Razgovarat ću s ocem još ove noći. On će otići caru i pitat će ga za pristanak. Mi nismo među bogatim rimskim obiteljima. U vojsci se ne može obogatiti. Ali imamo nešto novca i kuće u Herkulaneju i Agrigenciju. Zavoljet ćeš vilu pokraj Herkulaneja. Na samim je obroncima Vezuva. Kažu da je ispod njega, kao i ispod Etne, bog Vulkan nekad imao svoju kovačnicu. No bojim se da su to samo bajke. To je predivna, mirna planina na čijim obroncima raste loza! Bit ćeš sretna tamo, gospo. Bit ćemo. Učinit ću sve da budeš sretna.” “Zvuči zanosno”, reče Klaudija tiho, “gotovo kao da uistinu to misliš. Ali”, ona zatrese glavom, “mi smo se susreli prije vrlo malo vremena. Kako možeš biti tako siguran?” 15

Kasije naglo ustade. “Nikad nisam bio ni u što tako siguran! Ali znam što misliš, gospo! Zacijelo se pitaš tko je ovaj Kasije Longin. Otac mu je vrijedan čovjek, tu nema sumnje. Uspio je u životu, ali što je sin dosada učinio? Ništa – osim što sanja o nečem velikom što bi jednog dana mogao učiniti. To je istina, Klaudija, ali mi smo mladi, ti i ja, i...” “Koliko imaš godina?” “Trećeg dana prije posljednjih kalenda navršio sam dvadeset.” “Onda sam ja pune dvije godine starija od tebe!” uskliknu ona. “Zar se ne bojiš oženiti ženu toliko stariju od sebe?” “Ja se bojim jedino života bez tebe. Želim stvarati budućnost samo s tobom uza se. I neka me unište bogovi ako svijet ne položim pod tvoje noge.” Ona ustade. Osjećala se neobično nesigurnom nakon izljeva njegovih osjećaja. “Moraš sada kući”, reče mu. “U redu, jedan poljubac, ali samo jedan. Jupiterove su munje spore u usporedbi s tvojim udvaranjem. Samo jedan poljubac, rekoh. Razgovaraj sa svojim ocem. Sutra ili prekosutra dođi i reci što ti je rekao.” “Volim te, Klaudija, Klaudijice… Misliš li da me možeš voljeti?” “Pokušat ću”, odgovori mu smiješeći se, “i možda to neće biti tako teško. Ne... Ne, Kasije! Sjeti se svoje zakletve.” “Hoću, hoću! Sutra se vraćam! O bozi, nisam znao da svijet može biti tako lijep.” Kad su se vrata zatvorila, ona ponovno sjede i dalje se smiješeći. Mogla je čuti kako viče da mu dovedu konja i zvuk kopita što nestaje u daljini. Je li to ludost? Dvadeset! Ona može proći kao da ima dvadeset dvije; niti jedan muškarac ne bi u to dvojio, a ni puno žena. Careva rođakinja – to uvijek pali – pomisli ona tražeći zaklon u cinizmu. Da samo znaju kako se mali Tiberije bri16

ne o svojim dalekim rođacima. A sada, kad se car povukao iz političkog života, srodstvo znači manje nego ikada. Sejan je pravi gospodar Rima. No ona doista nije vjerovala da je to bilo što značilo Kasiju. On je bio zaljubljen. I nije morao razmišljao o sigurnosti, o svim poniženjima koje osoba bez prihoda kao ona mora podnositi želi li zadržati položaj u rimskom društvu. Sabina je bila nemoguća. Mogla je sve upropastiti. O onom sjedokosom čovjeku, koji je upravo bio dobio neku provinciju ili nešto slično – kojega je upoznala prošlog tjedna na Pomponijevoj zabavi – ozbiljno je razmišljala. Morala je. Zapamtila je njegovo ime, ali ne i provinciju koja mu je bila dodijeljena. Nije važno. Bilo koja provincija je dobra. Ali on nije baš jednostavan čovjek. S njim ne bi bilo zabavno. Kasije je zabavan. I ima lijepu bradu i lijepo čelo. Mogao bi dogurati daleko. Vile u Herkulaneju i Agrigenciju... Rim se promijenio. Večeras je i samo kamenje bilo drukčije. Pod poljupcima srebrnog svjetla zvijezda doimalo se kao da se pomiče u snu. Pjesnici kažu da je ljubav kao san. Ovako ili onako, ali svi tako kažu. On nikada nije mario za poeziju. Bio je praktičan i razborit i ako bi uopće sanjario, bilo bi to o začetku neke akcije. Smijao bi se drugovima koji su hodali kao mjesečari zbog ljubavi prema djevojci. A sada je on bio gori od najgorih. Da je barem bolje slušao starog Krizogona kad ga je pokušavao podučiti umjetnosti poezije, Horaciju i Vergiliju i ponešto Katulu, pristojnije odlomke, razumije se – mogao je recitirati dijelove i ostaviti bolji dojam na Klaudiju. Ona ga je sigurno doživjela kao prostaka. Doista, kad ga je pogledala svojim predivnim smeđim očima, on se i osjećao kao prostak i glupan, a ipak neizmjerno sretan. “Nikoga u svom životu ne mogu usporediti s njom”, pomisli. 17

“Hej, Plutone, miran budi.” Kasije pojača stisak na uzdama kad se njegov konj spotaknuo. To je zato što je tražio Klaudiju među oblacima. Među zvijezdama, prije. Nebo ih je bilo prepuno, vojska začaranih bogova i božica. Okrenu u tamni tunel Vie Sempronije i zasmijulji se prisjetivši se da je to ulica proročica, gledača u dlan i astrologa, većinom Egipćana ili Perzijanaca. Bila je to mala, bijedna ulica koja je kiselo mirisala. No i moćni su senatori slali po neke ljude iz te ulice kako bi se s njima savjetovali o važnim pitanjima. Prodavači horoskopa uvijek su govorili da događanja dolaze u turama: jedan dan dobra, drugi dan loša. Možda su i oni bili u pravu, kao i pjesnici. Ovo je sigurno bio dan kad sve ide glatko i kad ništa ne može poći ukrivo. “Polako, Plutone!” Otac može biti samo oduševljen, premda on vjerojatno misli da muškarac mora najprije napraviti karijeru, a tek se onda oženiti. Uostalom, on je tako učinio. No on je volio majku i, nakon što je umrla, nikad nije ni pomislio na ponovnu ženidbu. On je volio – razumjet će. “Desno, Plutone! Zar ne znaš put kući?” Prošli su Forum. Odbojne, ružne dvorane i zgrade bile su tihe i puste. Politika i posao bili su mrtvi. Samo je ljubav kraljevala. Danas je počeo život. Što je činio i što je mislilo sve ove prijašnje godine? Vrt i široki kolni prilaz bili su posuti šljunkom. Kuća je bila u mraku. Rob koji mu je otvorio vrata i uzeo uzde njegova konja imao je pospane oči. “Moj je otac još budan, Tračanine?” “Ne, gospodaru.” Mogao bi biti budan. Često su mu u kuću dolazili poslovni ljudi s kojima bi do u sitne sate raspravljao o dosadnim stvarima. No možda sad nema nikoga od njih. Ušao je. Nije bilo svjetla u knjižnici niti u maloj ovalnoj sobi do nje gdje je otac volio pretraživati po starim dokumentima; mrzio je kad bi ga u tom smetali. Smije li odgoditi presudan razgovor sve do jutra? 18

Znao je da ne bi mogao zaspati. Ali čovjek kojega probude usred noći obično nije najbolje volje. Bilo bi drukčije da je otac upoznao Klaudiju. Sigurno je bolje čekati do jutra. Tul nikad ne izvještava oca ni o čemu važnom prije doručka, a Tul poznaje svoga gospodara bolje nego itko. On je njegov osobni sluga više od trideset godina i većinu je proveo u logorima i pod šatorima. Što će mu otac reći? Vjerojatno će mu čestitati na tome što je najsretniji čovjek u Carstvu. Barem je to ono što bi učinio da je upoznao Klaudiju. Kasije zastade u tamnom prolazu pokušavajući sabrati misli. No tišina ga je počela stiskati budeći u njemu osjećaj nemira, čak i straha. Bilo je to apsurdno. Zašto bi se bojao? Bio je to onaj isti osjećaj iz djetinjstva, iznenadan i upozoravajući. Kao i tada dok je u snu hodao tamnom sobom i sada je znao da ga nešto čudovišno i užasno čeka u gustoj tami. I zavikao je kao u djetinjstvu: “Oče!” Nije bilo odgovora. No sad je donio odluku. “Oče! Probudi se! Moram raz govarati s tobom.” Otac mu se ponovno nije odazvao. On osluhnu. Iza teških zavjesa spavaće sobe mogao je čuti neobičan, kapljasti zvuk. On zgrabi i naglo povuče teške zavjese. Ugleda svog oca. Mirno je ležao na krevetu. Mirno… osim... Na trenutak je ne dišući nepomično gledao. Nije mogao shvatiti. Zatim je razumio naglo i bolno, i pokrenuo se. U šest koraka došao je do niskog stolića pokraj kreveta, zgrabio mali gong i udario u njega nekoliko puta u brzom slijedu. Prodorni se zvuk prolomio utihlom kućom. Prije nego je buka jenjala, zgrabio je očevu ruku i stisnuo je objema šakama odmah poviše zgloba i strašne posjekotine. Stari Longin zastenja. Kasiju poskoči srce. Sad brzo... 19

Izvana je dolazio bat teških koraka. Mutnih očiju i raš čupan pojavi se stari sluga. Čim je vidio što se dogodilo, čeljust mu se opusti i on se poče tresti. “Saberi se!” naredi Kasije. “Idi po Euforija. I donesi zavoje! I svjetiljku! Brzo! I drži ostale podalje. Nikome niti riječi, osim Euforiju. Trči, Tule!” Tul otrča. Kasije se ponovno nađe sam s čovjekom koji mu je dao život, kojega će vlastiti život napustiti ako njegove ruke ne budu zaustavile krvarenje, ako Euforije ne dođe na vrijeme... i ako nije izgubio već previše krvi. Na podu je bila velika lokva krvi. Zašto? Zašto je učinio tako jezovitu stvar? U tom je trenutku Kasije shvatio koliko malo zna o svojemu ocu. On je poznavao strogog, uspravnog, ukočenog, ljubaznog vojnog časnika koji se dizao svakoga jutra zorom makar noć probdio sa svojim prijateljima, koji je svako jutro jahao nakon umjerenog doručka i razgovarao o strateškim i taktičkim problemima, posebice o svojoj dugogodišnjoj službi u Germaniji, Reciji i Noriku. Poznavao ga je kao stroga suca kada bi njegovi slobodnjaci, robovi ili njegov sin učinili nešto loše. Nije bio težak gospodar, premda oštar, i bio je dobar otac, iako si nije često dopustio pokazivati osjećaje. Kasiju nikad nije palo na pamet upitati se je li njegov otac sretan ili nesretan. On je jednostavno bio svoj. Nije previše brinuo o političkim pitanjima i nikad se nije miješao u politiku. Nije bilo dvojbe da se pokušao ubiti; sredstvo bijaše na niskom stoliću pokraj gonga. Kasije ga je isti tren spazio čak i u mračnoj sobi. Bio je to vojnički bodež, šiljat i oštar. Zašto? Zašto? Napokon začu korake. U sobu hitro uđe Euforije. Ćelav poput jajeta. Iza njega je Tul nosio svjetiljku. Očevo je lice bilo boje starog pergamenta. Je li prekasno? 20

Pogleda u Euforija. Rob je bio dobar liječnik. I dobar maser. Za njega je Kasijev otac platio prije puno godina golemu svotu. “Vrlo dobro, mladi gospodaru”, reče Euforije tihim gla som. “Dajte da vidim... Tule, donesi svjetiljku bliže. Tako je dobro. Tako. Samo pridržite na trenutak, mladi gospodaru.” Nagnuo se preko nepomičnog tijela na krevetu, otvorio tuniku i pritisnuo uho na generalove grudi. “Dobro”, reče ponovno. “Tule, zavoje! Vi samo držite, mladi gospodaru. Dobro to radite. Ovdje primi kraj, Tule. Ovdje ćemo podvezati, mladi gospodaru, i vi ćete moći pustiti. Ovdje i ovdje. Ispusti kraj, Tule. Brzo trebam žeravnik. Da, s vatrom, naravno. I kotlić s vodom. I ručnike. I vino, Tule, vino, med i žlicu.” Tul je bio na višem položaju od Euforija među robovima, ali sad je poslušao bez prigovora. “Možete ga prestati držati, mladi gospodaru”, reče Euforije mirno. “Neće više gubiti krvi, osim možda koje kapi.” Kasije je zurio u njega. “Misliš li da će... živjeti?” “Vjerojatno, mladi gospodaru, vjerojatno”, bijaše vedar odgovor. “Imao je veliku sreću, znate.” “Sreću!” “Da, veliku sreću. Pogledajte ovdje. Tu se krv skrutila. To se obično dešava kad postoji kakva prepreka. To je spriječilo otjecanje. Da nije bilo toga, davno bi iskrvario. Ah, nije lako to uspješno učiniti, mladi gospodaru. Priroda ima mnoge zaštitne sile čak i protiv vlastitih glup… čina.” Počeo je namještati generalovo tijelo. “Glava mora biti niže od tijela”, objasnio je. “To će vratiti krv u glavu. A sada mala masaža dok Tul ne donese vodu i ručnike. Promućkajmo krv koja je ostala.” Žestoko je masirao. “Nije lako to uspješno učiniti”, ponovi. “Da je to učinio u svojoj kadi, vrućoj kupki, iskrvario bi. Sve bi bilo gotovo za četvrt sata, možda i manje. Sad znate, mladi gospodaru, ako biste ikada željeli učiniti isto, sačuvali 21

vas bogovi od toga. Nema tada zgrušavanja, nema krvnih ugrušaka kao što se ovdje vide… i ovdje. Vidite?” Tul se vratio teško dišući i noseći žeravnik, vodu i ručnike. “Vino i med ću donijet začas”, promrmlja i opet nestade. Euforije prestade masirati i počne grijati vodu na žeravniku. “Vrući i hladni oblozi, naizmjence”, reče odrješito. “Vi mi možete pomoći, mladi gospodaru. Evo, ja ću vruće, a vi hladne. Samo radite što vidite da ja činim.” Vrući i hladni oblozi. Prije nego su promijenili obloge, Tul se vratio noseći bocu vina, pehar i vrč meda. Euforije napuni pehar vinom, dolije libru meda, promiješa mješavinu i sjede do starca. “Tako sada”, reče. “Probudite se, gospodaru, vrijeme je za doručak.” Govorio je jakim glasom. General zatrepće, ali ne otvori oči. “Reci to ti, Tule”, šapnu Euforije. “Reci kao što to govoriš svakog jutra kad donosiš poslužavnik, ali glasnije. On će prihvatiti tvoj glas. Hajde.” “Vrijeme je za buđenje, gospodaru. Evo doručka”, reče Tul muklim glasom. “Još jednom”, Euforije šapnu. “Glasnije.” Tul posluša i general otvori oči. Euforije mu prinese pehar. “Pijte, gospodaru.” Starac nagonski popi.

III. Bilo je gotovo podne kad se general Longin probudio iz beživotnog sna. Kasije i Euforije sjedili su pokraj njega. Još jednom mu je Euforije dao mješavinu vina i meda, a Tul je donio na poslužavniku redoviti objed: zobenu kašu, mlijeko, kruh, masline, smokve i komadiće pečenog mesa. “Jedite, gospodaru”, reče Euforije mirno. “Treba vam.” General se namrgodi. Nekada se cijela legija tresla pred njegovim mrkim pogledom, no tada je to bilo crveno lice s prodornim očima i s usnama koje su bile tako nepo22

kolebljivo stisnute da su bile poput proreza iznad izbočene brade. Sad mu je lice bilo voštano, usta upala, a vjeđe otežale. Čak ni njegov rob ne drhti pred njim. “Moraš jesti, oče”, reče Kasije. “Ne, nemoj sad ništa objašnjavati. Samo jedi.” Starac pristade. Ali već kod drugog zalogaja ispusti zalogaj i tiho zaplaka. Euforije da Kasiju ohrabrujući znak glavom i na vršcima prstiju iziđe iz sobe. “Da me barem nisi zaustavio”, mrmljao je general. “Nisam mogao zamisliti da će netko doći prije jutra.” “Ali ja sam baš to učinio, oče. No najprije jedi. Poslije ćemo razgovarati. Imamo vremena.” “Ne, nemamo”, usprotivi se stari Longin. “Misliš li da sam ovo učinio iz zabave? Imao sam razloga. Bilo je glupavo od tebe upletati se”, doda umorno. “Sad moram početi ispočetka. Nije ugodno. Bolje to… nego Mamertinska tamnica.” “Mamertinska tamnica? Ti?” Kasije se zaprepasti. “Za ime svijeta, zašto?” Stari Longin slegnu ramenima i trgnu se. Ruke su ga boljele od ramena sve do snažno omotanih ručnih zglobova. “Dugovi, sine, dugovi. Bilo ih je i prije, ali nikad kao sada. Velika nevolja. Dugovi. Uvijek sam se volio pomalo kockati. U životu sam dobio mnoge dobre oklade.” Kasije mu se ohrabrujuće nasmija. “Kakav otac, takav sin. Ja sam dobio sinoć. Dvadeset tisuća sestercija. Protiv Balba.” Pokušao je ne misliti na Klaudiju. To će morati ostaviti za poslije. “Balbo, a?” Stari Longin promrmlja nešto nerazumljivo. “Dvadeset tisuća, a?” Počeo se smijati. Starac se smijao. Kikotao je očajnički. “Trebao si se kladiti na milijun. To bi pomoglo. A ne bi bilo nikakve štete da si izgubio.” Zakikoće se još jednom. Kasije se ozbiljno zabrinu da mu je otac sišao s uma. Možda zbog gubitka krvi?... 23

“Ne, ne”, reče general, “nemoj me tako gledati. Ja sam sada zdrav kao što si i ti. Ali morao sam biti lud kad sam se primio tog posla sa žitom. Fusko mi je to predložio. On je spretan, zna sve o poslovima sa žitom bolje nego bilo tko u Rimu. I ima svugdje svoje uhode: na Siciliji, na Cipru, u Egiptu, na putu žita prema Rimu. Uvijek je znao što se zbiva. Ili je barem tako govorio. Bio je na dobrom glasu, svatko je to mogao potvrditi. Došao mi je, rekao da mi želi učiniti uslugu. Jesam li možda trebao biti sumnjičav? Zašto bi mi Fusko želio učiniti uslugu? Ali ja sam mislio da nema dovoljno kapitala za svoj plan. Daj mi malo vina. Hvala. Pa dobro. Ušli smo u posao zajedno. Kupili smo žito u Egiptu, glavninu. A žita je trebalo početi nestajati. Fusko je znao sve razloge zašto. Tako bismo samo nekoliko mjeseci kasnije od države dobili dobru cijenu za njega. Fusko je sve tako jasno isplanirao. Naravno, što više kupimo, imat ćemo veću dobit.” Starac teško uzdahnu i gucnu vino. “Tako sam posudio novac, sve zajedno gotovo milijun sestercija. Zvučalo je kao dobar posao, ali što je sestercij danas? Dovoljno za tanjur graha. Bilo je doba kad si mogao kupiti puni obrok za njega. Sjećam se...” “Što se tada dogodilo, oče?” “Novca je nestalo”, reče general. S njegovih je usana kliznula psovka koja se obično čuje iz vojničkih nastambi. Kasije nikad prije nije čuo oca da tako govori. “Jednom se i Fusko prevario”, nastavi general. “Nešto je pošlo po zlu s njegovim vezama. Žito je brodovima stiglo u Ostiju, a on nije ništa znao o tome. Naravno, tržište se zasitilo i cijene su pale, pa kad su naši brodovi stigli, nije bilo potražnje. Možda sasvim malo. A mi smo svoje žito morali prodati jer su svi zahtijevali povrat svog novca. I prodali smo ga uz strašne gubitke. Novac koji sam dobio odnijeli su vjerovnici, a to je bio samo dio onoga što sam im dugovao. Ja nisam dobar u računici, ali mi je odmah bilo jasno da ne mogu podmiriti dug čak i kad bih prodao sve što imam – ovu kuću i vile u Herkulaneju i Agrigenciju... Što je?” 24

“Ništa, oče”, reče Kasije tiho. “Nastavi.” “Gdje sam ono stao? Oh, da, vile, i mali posjed na Albanskim brežuljcima, konje i robove. Znaš, bilo mi je svejedno što ću izgubiti vile, nisam puno mario za njih otkad je tvoja draga majka umrla. Ona ih je voljela, posebno onu u Herkulaneju. Ali onaj mali posjed... nije to ništa posebno, samo mala kuća i vrt s nekoliko voćaka. No pomisao da ću izgubiti to malo mjesto boljela me više od ičega. Tamo sam htio proživjeti zadnje godine života. No dobro, prodao sam kuću i vile i posjed… Sve. Jučer. I tada sam shvatio da mi nedostaje još stotinu tisuća.” “Ali, oče, to i nije velika svota. Imaš prijatelje...” “Prijatelje?” general se gorko nasmija. “Ako si pod Venerinom zaštitom, svugdje si dobrodošao, ali ako izgubiš... Za koji će dan doći i odvući me u tamnicu da tamo trunem sve dok ne istrunem ili ne isplatim novac. Prije nekoliko godina mogao sam otići caru. Možda bi mi pomogao. Ili bi me možda izbacio? Nepredvidljiv je Tiberije. Ali on je otišao na Kapri i ne želi vidjeti nikoga, a ja neću trčati za onim skorojevićem Sejanom koji nam sada zapovijeda. Ne ja. Tako sam odlučio spriječiti te krvopije, barem što se tiče tamnice. Ali si me ti spriječio, ti i tvoj dragocjeni Euforije.” On skrenu pogled. “Nisam bio zabrinut za tebe”, doda škripavim glasom. “Ti si neustrašiv momak i vojska ti je širom otvorena. Možeš krenuti vlastitim putem, pronaći svoju sreću. Ja ti nisam potreban. Bolje je da ti nisam na putu.” Kasije nije imao pojma o mešetarenju, ali je imao osjećaj da mu je otac negdje i nekako prevaren. Fusko. Njegov je otac bio vojnik i kao svi vojnici volio se kockati i riskirati. Fusko je to znao. Kiselo se nasmiješi. “Čuo sam bolje priče, oče. Ali ako ti dižeš ruke od borbe, ja neću.” “Borbe?” General skupi obrve. “Boriti se s kim? Za što?” 25

“Prvo moramo naći poslovnog stručnjaka da nas savjetuje”, najavi Kasije. “Ja ću dovesti tvog odvjetnika. Vidio sam ga sinoć na Balbovoj večeri.” “Nemoj misliti da će on išta učiniti”, zagunđa njegov otac. “Slatkorječiv momak, lijepo priča. I ima mozga… Barem tako mislim. Ali gubitak je gubitak. Nije važno. Radi kako hoćeš. Vjerojatno ćeš ga pronaći na sudu.” “A, ne! Ne idem ja nikamo”, reče Kasije odlučno. “Ne mičem se od tvog kreveta. On će doći ovamo. Moram se uvjeriti da ovakvih gluposti više neće biti. I ako mi bilo tko počne govoriti o Mamertinskoj tamnici, izbacit ću ga.” “Mlado, ludo”, promrmlja general. Ali je u njegovim umornim očima zasjao tračak ponosa. Kasije mu pomilova tanku ruku i pomisli kako mu je otac koji mu se uvijek činio kao polubog sad gotovo dijete. Sad mu nije mogao govoriti o Klaudiji. A njoj će sve ispričati kasnije, kad se situacija smiri. Istina, njegov položaj nije onakav kakav je mislio da jest. Ali je li to važno ako se dvoje iskreno vole? “Dakle, natjerao sam ga da prisegne da to više neće ponoviti”, reče Seneka ušavši sa smiješkom u Kasijevu radnu sobu. “On je jedan od rijetkih ljudi u Rimu koji još uvijek vjeruju u svetost prisege. A ti si jako dobro učinio što si ga držao na oku dok nisam došao.” “Jako sam ti zahvalan.” Kasije osjeti kako mu teret pada s leđa. “Jedino mi je žao što te prije nije zamolio za pomoć. Mogu li te ponuditi vinom?” “Ne, hvala. Preda mnom je još jedna teška večera, a ja nemam zapremninu kao Vitelije. Lijepa stolica, ova...” “Valjda. Zanima me kome sada pripada.” Seneka procjenjivački pogleda mladića. “Vi rado preuzimate rizik, vi iz obitelji Longin. Zar ne? Bacanje koplja, špekuliranje sa žitom...” Kasije je zavidio mladom odvjetniku na mirnom i samouvjerenom držanju. No nisu samo zbog toga svi govorili da će Seneka daleko dogurati. Imao je lijepe, pravilne 26

crte lica, melodiozan glas, dostojanstven hod i izvanredan ukus u odijevanju. Sve mu je polazilo za rukom, čak je i teške poslove obavljao s nekom lakoćom, nenametljivo, nepristrano… Kako mu je samo zgodno i obzirno rekao da je poput svog oca vruće glave i nagao. “Koliko je stvarno loše, Seneka?” “O, prilično loše...” Odvjetnik pogleda nokte. “Da, dobro si rekao: trebao me je zvati prije. Recimo, kad je potpisivao ugovor s Fuskom.” “Misliš... to nije bila samo loša sreća?” “Moj dragi mladiću! Fusko je među najboljim znalcima o žitu koje imamo u Rimu.” On se ogleda kako bi bio siguran da ga starac ne može čuti. “Naravno, ne bi bilo pametno to reći tvome ocu. To bi ga učinilo još jadnijim i ogorčenijim. No za razliku od našeg dragog generala, Fusko je znao što čini. Bio je to najstariji trik na svijetu. Fusko vjerojatno nikad nije kupio to egipatsko žito. I siguran sam da je on imao prste u onom sicilijskom žitu koje je navodno pokvarilo dobru transakciju.” “Ti misliš da je jednostavno prevario oca?” poviče Kasije. “Možemo li ga tužiti i?...” “Nema nade, Kasije, nema nade. Ne misliš valjda da bi bilo moguće išta od toga dokazati na sudu? Fusko je izvanredan u vođenju poslovnih knjiga. Pretor i službenici mogli bi istraživati njegove knjige mjesecima i na kraju ne bi otkrili nikakvu nepravilnost. Papirus sve trpi, znaš li to? U njegovim ćeš knjigama sigurno naći da je novac otišao u Egipat. I nema sumnje da je tako. Naime, tamo je Fuskov povjerenik koji je, naravno, izvrstan knjigovođa. I ma što učinio nikad nećeš dokazati da je Fusko išta znao o sicilijskom teretu jer je sve učinjeno preko njegova posrednika. A oni, oni će se zakleti na sve što je sveto da Fusko nije imao ništa s tim. Pitam se što je njima uopće sveto.” I razmislivši reče: “Ništa osim profita.” “Znači, mi ne možemo vratiti ni sestercij?” Seneka se lagano nasmiješi: “Mislim da si ti već vratio dvadeset tisuća.” 27

“Kako to misliš? Ja sam ih dobio od Balba...” “…koji je vrlo blizak Fuskov prijatelj, da.” Kasije se prisjeti kako se Balbo one večeri raspitivao o njegovu ocu. “Neki ljudi ne nauče lekciju ni kad odrastu. Kako je tvoj dragi otac, Kasije? Posve dobro, ha? Nadam se da jest. Nadam se da će i ostati.” Tako je kazao Balbo. “Bio je jučer ljut na mene, Seneka. Čini se da je nešto zamjerio mom ocu. Nemam pojma što. Oni se nisu često viđali.” “Ni ja to ne razumijem zasada”, Seneka mu mirno odgovori. “Možda ću znati više kad otkrijem tko se krije iza kupca vila tvojega oca i svega ostaloga.” “Otac kaže da će doći po njega jer ne može platiti posljednjih sto tisuća sestercija svojim vjerovnicima. Je li to istina?” “Bojim se da je tako. No neće danas doći. Sad je prekasno, sudovi su zatvoreni. Ali moramo brzo djelovati. Moram vidjeti što se krije iza svega i mogu li dobiti na vremenu – najmanje mjesec dana. Tvoj udarac jučer je bio izvrstan.” “Ah, to... “ “Nikako nisi mogao promašiti, zar ne? Ne kad su te gledale tako krasne oči.” Kasije se žestoko zarumeni: “Seneka!” “Ja te ne zadirkujem, dragi moj dječače.” Odvjetnik se nasmija. “Ja ti samo želim reći da ta epizoda nije prošla nezamijećeno. Nije povećala Balbovu simpatiju prema obitelji Longin. Ne kažem da je dama zainteresirana za njega...” “Da se Klaudija zainteresirala za taj mjehur od sala!?” “…ali je on zainteresiran za nju, bojim se. Kao i drugi ljudi.” “Ja je volim, Seneka”, reče Kasije vatreno. “Tako sam i mislio, dragi moj dječače, tako sam i mislio. To baš ne pojednostavnjuje stvari.” Seneka uzdahnu. “Ljubav... nema riječi u našem jeziku s toliko različitih značenja. Svatko misli da zna što je ljubav... No, ipak, zna li itko?” 28

“Ja nisam znao dok nisam susreo Klaudiju”, reče Kasije jednostavno. “A sad misliš da znaš zbog onog što osjećaš?” Kasije se namršti. “Ako misliš da je moja ljubav prema Klaudiji površna, da je riječ tek o površnom osjećaju...” “Nisam to mislio. Ali možeš li ga odrediti?” “Ne... mislim da ne mogu.” Kasiju se na trenutak učini kao da se Seneka usredotočio na nešto onkraj vremena i prostora. Odjednom je izgledao puno stariji. “Ljubav je sedmerostruka”, započe gotovo svečano. “Prema definiciji, ona je nagnuće nečega prema nečemu drugom. Podigni kamen: on će biti težak u tvojoj ruci jer naginje zemlji, jer ga vuče zemlja od koje si ga uzeo. Možeš osjetiti njegovu čežnju u pritisku na svojoj ruci. Baci ga i vidjet ćeš kako leti da bi što prije susreo ljubljenu, jednako kao što dijete trči majci u zagrljaj. Puki kamen, Kasije... Takav je prvi stupanj ljubavi, i on je u svemu na zemlji.” “Sad više poštujem kamenje”, našali se Kasije. “Sljedeći je stupanj”, nastavi Seneka mirno, “ljubav svakog stvorenja prema samom sebi.” “Dakle, egoizam.” “Ne. Nagon za samoodržanjem, a egoizam je njegovo izopačenje. Treći je stupanj nagon za produženjem vrste – seksualna ljubav. Četvrti je stupanj ljubav prema lijepom. Kao i čovjek, imaju je i životinje i ptice. Pogledaj pauna kako paradira svjestan svoje ljepote; pogledaj zaigranost janjadi, ili ždrebadi, ili mačaka, potpuno svjesnih mogućnosti vlastitoga tijela koje izvode s veseljem.” “To je istina.” “S petim stupnjem ljubavi ostavljamo područje materije iza nas. Riječ je o ljubavi prema filozofiji i apstraktnom mišljenju – ljubavi kojoj ugađamo upravo u ovom trenutku, ukoliko ti ne dosađujem…” “To je gotovo uvreda”, uzvrati mu Kasije. “Molim te, nastavi.” 29

“Ovdje je riječ o sferi istraživanja i dokučivanja, traženja i nalaženja znanja. Ima puno onih koji više vole tražiti nego pronaći, jer pronalaženje znači kraj potrage koju vole. Dolazi šesti stupanj – ljubav jedne osobe prema drugoj.” “Sigurno nema ničeg iznad toga!” “Nije tu riječ samo o ljubavnicima nego i o filantropima i o svim ljudima zainteresiranim za kob, sudbinu i dobrobit svojih bližnjih. Ipak, postoji još viši stupanj, iako samo jedan: poriv koji uzdiže čovjeka iznad sama sebe, čežnja za onim onkraj naravnog i konačnog. Platon je to znao. Kad odrastemo, uvidimo da je čak i ljubav jedne osobe prema drugoj nesavršena, i nešto u nama šapće da besmrtni bogovi još nešto više zahtjevaju od čovjeka. To je čežnja koja može imati čudne oblike – poput nastojanja da se umire bogovi koji preziru naše nesavršenosti, nastojanja da se ide u njihovu pravcu, prema zvijezdama na kojima oni prebivaju.” “Religija, misliš?” Seneka slegnu ramenima. “Religija je jedan način da se to izrazi. Svaka je ljubav čežnja. Čak i kamen čezne za Majkom Zemljom na prvom stupnju sedmerostruke ljubavi. Puno toga je gotovo budalasto – ali i ljubavnici čine budalaste stvari i čak uživaju u njima. Oni će tražiti znak u jetri gusaka i bubrezima ovaca, zaklanim u čast ovoga ili onoga boga; potplaćivat će svoje bogove novcem, cvijećem ili voćem. No i takva je glupost bolja od nezainteresiranosti onih koji teže samo materijalnim dobrima ili prijetvornosti onih koji govore o ljubavi a misle samo na zadovoljavanje svojih tjelesnih strasti.” Kasije ga zaprepašteno pogleda. “Ovo je smiješan raz govor s obzirom na okolnosti. Što?...” “Prvi ćeš se put u životu naći u osobnoj krizi”, prekinu ga Seneka ozbiljno. “Bilo bi žalosno kad bi te to odvelo u mržnju i ogorčenje, a moglo bi lako. Previše ima onih koji hodaju kroz život puni mržnje i gorčine. Ti si zaljubljen. Ja nisam, ali vjerujem u ljubav... ako netko ima sreće naći pravu osobu.” 30

“Ti ne sumnjaš da sam je ja našao, zar ne?” upita Kasije. “Ja vrlo malo znam o Klaudiji”, reče Seneka polako. “Možda ništa više od tebe. Ali posve sigurno znam da sam protiv ovog u zadnje vrijeme tako modernog običaja da se ženi tri, četiri ili pet puta zaredom. Kad se ja budem ženio, to će biti za cijeli život. To nije lako u ovom našem društvu.” On naglo ustade, kao da je rekao previše. “Moram ići. Mislim da ću do sutra ujutro znati što se događa. Tada ću se vratiti.” Kasije naglo ustade: “Što ako dođu i odvuku mog oca u Mamertinsku tamnicu? Ne očekuješ valjda da ću to mirno gledati?” “Prvo”, reče Seneka strpljivo, “to neće biti Mamertinska tamnica. To je samo za političke uhićenike. Tvoj dragi otac ne zna puno o rimskim zatvorima, na sreću. Njega bi odveli u običan zatvor. No ništa se takvo neće dogoditi dok se ne vratim. Znam službenike koji se time bave i bit ću s njima u vezi. Samo ti to meni prepusti i u ime sedmerostruke ljubavi ne čini ništa nepromišljeno.” “Neću. Jako sam ti zahvalan.” Seneka slegnu ramenima. “I trebao bi biti ako si razumio što sam ti pokušao reći”, reče. “Vjerujem u ljubav i vjerujem u Rim. Mi više nismo grad Cincinata i Grakha, ali ono što je dobro jest da nam je ostavljeno nešto za što je vrijedno boriti se. Još uvijek vodimo svijet ne samo kao vojnici nego kao zakonodavci. Tako. Sad si staloženiji, a ja moram ići.” Kasije ga otprati do vrata, a Seneka ga pozdravi na način uobičajen među pripadnicima istog staleža. Bio je to pozdrav koji je istodobno iskazivao poštovanje, odavao priznanje i budio osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti. Sedmerostruka ljubav – bilo je to nešto što nije lako zaboraviti. Ali zašto je baš sada govorio s njim o tome? Ima li to kakve veze s Klaudijom? Čini se da se Klaudija ne sviđa 31

Seneki. O njoj nije rekao ni riječi pohvale, a taj je dugi govor više zvučao kao upozorenje. Ništa zato. Uostalom, to i nije važno. “Ja vrlo malo znam o Klaudiji, možda ništa više od tebe.” Bilo je to podrugivanje, naravno, iako mu je trebalo nekoliko minuta da to shvati. Ali Seneka je uza sve svoje znanje, načitanost i otmjenost bio hladan, hladan kao pseći nos. On bi zasigurno prvo postavio matematičku jednadžbu prije nego bi samom sebi priznao da je zaljubljen – u nekom od stupnjeva njegove sedmerostruke ljubavi. On nikada ne bi mogao razumjeti osjećaje između Kasija i Klaudije. Vrativši se u svoj kabinet, Kasije sjede i napisa pismo. Kasije Longin Klaudiji Prokuli, najljepšoj od svih žena i srcu njegova srca! “Moj je otac bolestan, tako jako bolestan da moram ostati uz njega. Nisam spavao otkad sam te ostavio i neću naći sna dok te ponovno ne vidim. To će biti sutra; mora biti. Naučila si me da se najgora tjeskoba na svijetu zove ‘čekanje’. Volim te više od vlastitoga života, više od svoje časti. Volim te.” Zamotao je pergament, zavezao ga i zapečatio svojim prstenom na kojemu je bilo urezano koplje u snažnoj desnici – obiteljski grb.

IV. Seneka se vratio sljedećeg dana, otprilike sat vremena prije podneva. “Kako tvoj otac?” “Puno bolje. Želi ustati, a Euforije kaže da smije na satdva. Za nekoliko bi se dana trebao sasvim oporaviti.” “Bio je vrlo sretan”, promrmlja Seneka. “No mislim da je bolje da razgovaram s tobom.” “Loše vijesti?” reče Kasije mirno. 32

“Da. Bojim se da je tako. Gledaj, sve dok su u igri bili obični vjerovnici, moglo se nešto učiniti. Teško bi se usudili tražiti od pretora da uhiti dužnika ekvestrijalnog položaja. Ali oni su dug tvog oca prodali Balbu.” “Ta svinja!” “To i nije tako loše. Balbo je važna osoba u Rimu, a dug od stotinu tisuća sestercija nije svijet i nešto bi se moglo urediti. Nažalost, čini se da Balbo nije sam u tome.” “Tko stoji iza njega?” “Sejan.” Kasije problijedi. “Sad razumiješ”, nastavi Seneka tužno, “zašto vam nitko u Rimu neće pomoći platiti dug. Tvoj jadni otac je vojnik i ponekad nije pretjerano odmjeren u riječima. Čini se da je glasno izrekao istinu o Sejanovu podrijetlu, a to su mu prenijeli. Tada Sejan još nije bio gospodar Rima i nije mogao izravno ništa učiniti protiv generala koji se odlično borio pod Tiberijem dok je Sejan još bio na Siciliji zarađujući prodajom mula vojsci. On je odlučio uništiti tvog oca iskoristivši njegovu slabost prema kockanju i špekulaciji. Dao je naputke Balbu koji se obratio Fusku i rekao mu što treba učiniti. Ostatak znaš.” “Sejan”, ponovi Kasije bezvučno. “Otac je izgubljen.” On se tako divlje promijeni da Seneka nagonski koraknu unatrag. “Znači, to je taj veliki Rim o kojemu si mi govorio! Rim koji vodi svijet!” “Kontroliraj se, moj dječače. Mogao bi te čuti tvoj otac.” “Oprosti mi.” Kasije se borio za dah. “Oprosti mi, Seneka. Ti mi nisi rekao cijelu priču. Siguran sam da si pronašao izlaz. Možda bi ti mogao negdje posuditi novac i ne reći za što ti treba. Možda...” “Bojim se da to ne dolazi u obzir”, reče mu Seneka. “Oni me drže na oku na svakome koraku. Znaju da sam ja pravni savjetnik tvog oca. Posudim li novac, ubrzo ću ostati bez svih klijenata.” 33

“Shvaćam”, gorko odvrati Kasije. “I što savjetuješ svome klijentu?” Seneka se ugrize za usnu. “To je najnesretnije, ali ja stvarno ne mogu ništa više učiniti. Recimo, kad bi tvoj otac pokušao otići do Sejana...” “I da mu poljubi noge kako ne bi morao u zatvor? Nikad!” “Dragi moj dječače, imaš vrlo neuvijen način izražavanja.” Kasije se gorko nasmija. “Jučer si toliko lijepog rekao, Seneka. Između ostalog i da je puki kamen sposoban ljubiti. Sad mi se čini da je samo kamenje i sposobno za to. Rim, grad vojnika i zakonodavaca! A stanovnici mu se tresu pred tiraninom koji najprije namami čovjeka na špekulacije samo da bi ga prevario i uništio, a zatim iskoristi svoj položaj kako bi zaplašio sve koji bi mu pomogli. Hrabrost Rimljana! Pravda Rima! A na kraju nam još savjetuješ da postanemo podle kukavice kao i ostali i da molimo za milost.” Seneka tvrdo stisnu usne. “Tvoj je otac bio nepromišljen”, reče oštro. “Ne možeš očekivati od mene da ga oponašam i otvoreno uvrijedim najmoćnijeg čovjeka u Rimu.” “Dva su Rima”, Kasije će s gnušanjem. “Jedan o kojemu smo sanjali i drugi ovaj stvarni, a malo toga im je zajedničko.” “Molim te, izruči moje pozdrave svojemu ocu.” Seneka se lagano nakloni s hladnom pristojnošću. “I kad se ohladiš sjeti se da bi mi bilo lakše da sam ostao po strani kad sam doznao tko je vaš stvarni neprijatelj. Nesreća ima naviku činiti nas nepravednima, posebice ako smo mladi i neiskusni.” Na trenutak je Kasije pomislio usrdno zamoliti odvjetnika da ostane i pomogne mu da izbjegne katastrofu. No nije mogao to izreći. Samo se nakloni i propusti Seneku da ode, skladno i dostojanstveno kao uvijek. 34

“Bolje mlad i neiskusan, nego kukavica i dvoličnjak”, pomisli nepopustljivo. Pomisao da otac ode Sejanu, da puže pred tim skorojevićem... Misao je došla tiho, smjestila se u njegovu mozgu i počela uzbuđeno lepetati krilima. Koračao je gore-dolje neko vrijeme. Tada pozva Tula. Na blijedom licu staroga nadglednika ogledala se zabrinutost. Nitko mu ništa nije rekao, ali je i on kao i ostala posluga imao svoj način otkrivanja tajni. Uostalom, morao je stvoriti neke zaključke na temelju onoga što je sinoć vidio. “Idi i uzmi kočiju za put”, naredi Kasije. “Ne našu, već unajmljenu. Ako nema zavjesa, stavi neke. Želim da me za pola sata čeka na stražnjim vratima.” “Da, mladi gospodaru.” Tul je bio previše dobro izvježban da bi se dao zbuniti. Kasije pođe vidjeti oca. Stari se general borio da odjene svježe opranu tuniku uz pomoć zaigranog Euforija. “Što je sad?” upita zlovoljno. “Jesu li već došli da me uhite?” Još jučer je Kasije doživio svojega oca kao dijete. Danas je bio bespomoćni starac ukočenih udova. Možda bi Seneka rekao da je ljudski život krug i da svoje djetinjstvo ponovno susrećemo u starosti. Prokleti Seneka i njegovo filozofiranje! Pomoć, stvarna pomoć mu je nužna, a ne prazno filozofiranje. “Odlazi, Euforije”, reče Kasije. Sve do jučer se nije usuđivao naređivati posluzi u očevoj nazočnosti. Liječnik posluša. “Nitko nije došao, oče, ali mislim da sam našao rješenje.” “A? Rješenje? Nema rješenja. Čak ga nije pronašao ni Seneka. Jučer ste dugo razgovarali. Ne mogu se sjetiti ničega što je rekao. Sve te riječi... Pravnici... Pah!” “Upravo tako”, složi se Kasije. “Zato trebamo djelovati.” 35

SADRŽAJ

Knjiga prva............................................................................... 5 Knjiga druga.......................................................................... 85 Knjiga treća.......................................................................... 212 Knjiga četvrta....................................................................... 338

371

PREPORUČUJEMO

U ovomu iznimnu romanu Louis de Wohl, zahvaljujući svojim poznatim pripovjedačkim vještinama, razvija uzbudljivu pripovijest o sinu bogata trgovca koji želi postati vitez u službi kralja, ali koji umjesto toga postaje najomiljeniji od svih svetaca. 354. str. Tvrdi uvez

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Vrsnim književnim umijećem i povijesnom preciznošću, detaljno opisujući Rim u kaosu, barbarska osvajanja i svijet koji se urušava, de Wohl čitatelju istodobno približava život čovjeka koji će bitno utjecati na novu civilizaciju, koja mnogo toga ima zahvaliti upravo njegovoj viziji i djelovanju. 348 str. Tvrdi uvez.

Uzbudljivi život carice Helene, odgajanje sina Konstantina te prihvaćanje kršćanstva samo su priprava za vrhunac njezina životnoga traženja – pronalazak pravoga križa na kojemu je Krist bio razapet na Kalvariji – Drva života. 312 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Smještajući uzbudljivu povijesnu radnju romana u 13. stoljeće, u doba križarskih ratova i vladavine cara Fridrika II., de Wohl slijedi izbliza život sv. Tome Akvinskoga te na nenadmašan način oslikava dramatično i uzbudljivo razdoblje iz kojega se iznjedrila europska civilizacija. 362 str. Tvrdi uvez.

Poznati katolički romanopisac u ovomu nam romanu oslikava lik i život Don Juana Austrijskoga, koji je 7. listopada 1571. predvodio ujedinjenu kršćansku ﬂotu u bitki kod Lepanta, u kojoj je ona, premda brojčano inferiorna, porazila nadmoćnoga turskog neprijatelja spriječivši tako islamsko osvajanje Europe. 462 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske 1. izdanje tiskano 2004. 4. izdanje tiskano u studenome 2017.

“Iznimno snažno… izvrsno djelo!”

Chicago Sun-Times

“Ovaj roman sagledava iz novog i zadivljujućeg kuta drevnu pripovijest o muškarcima i ženama koje je na najuzvišeniji način pogodilo poznavanje Mesije, Isusa Krista… Sjajan roman.”

KOPLJE

Louis de Wohl

KOPLJE

Louis de Wohl

Boston Herald ISBN 978-953-235-002-9

VERBUM 120 kn

www.verbum.hr

VERBUM