Maria Calasanz Ziesche ˇ
KONAC NA SLOBODA
VERBUM
Maria Calasanz Ziesche KONAÄŒNA SLOBODA Roman
Biblioteka:
Stilus
38.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
S njema훾koga prevela: s. Engelberta Bo탑ek, Dru탑ba Milosrdnih sestara sv. Kri탑a
Za nakladnika: Miro Radalj
Maria Calasanz Ziesche
KONAÄŒNA SLOBODA Roman
VERBUM Split, 2015.
Naziv izvornika: Maria Calasanz Ziesche, Die letzte Freiheit. Hermann von Altshausen. Mönch der Reichenau. Verfasser des “Salve Regina” Schwestern Unserer Lieben Frau, Rheinbach b. Bonn, 1967. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Prvo izdanje ove knjige na hrvatskome jeziku objavljeno je pod naslovom Čudo svoga stoljeća, Nadbiskupski duhovni stol – Glas Koncila, Zagreb, 1975. Objavljeno u suradnji s Milosrdnim sestrama sv. Križa Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: s. Marija Stela Filipović, Družba Milosrdnih sestara sv. Križa Korektura: Anđa Jakovljević, prof.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.112.2-31=163.42 CALASANZ Ziesche, Maria Konačna sloboda / Maria Calasanz Ziesche ; <s njemačkoga prevela s. Engelberta Božek>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Stilus / Verbum, Split ; 38) Prijevod djela: Die letzte Freiheit. ISBN 978-953-235-421-8 151020059
PREDGOVOR
U prvoj polovini 11. stoljeća živio je u benediktinskomu samostanu u Reichenauu, na Bodenskomu jezeru*, redovnik Herman od Altshausena koji je od mladih dana bio uzet. Kasnija su mu pokoljenja dala ime Contractus – “Hromi”, ali ga nazivlju i čudom svojega stoljeća. On govori o samomu sebi kao o “siromahu Kristovu, posljednjemu među svima”, i označuje se u pravoj švapskoj latinštini kao noster amiculus liup Herimannulus – “naš mali prijatelj, dragi Hermančić”. Herman je istodobno i malen i velik. On je Contractus, Hromi, bespomoćan bogalj, ali je i čudo svojega stoljeća. Usvojio je sve znanje svojega vremena. Bio je velik teolog, astronom, matematičar, prirodoslovac, pjesnik, glazbenik i povjesničar. Bio je i velik patnik, zato se bez pretjerivanja može zvati posljednjim Kristovim siromahom jer je uvijek bio upućen na tuđu milosrdnu pomoć. No Herman je i topao, suosjećajan i humorističan prijatelj koji je sposoban dati se posve i šaliti se – pa i na vlastiti račun. Herman, kongenijalni učenik i vjerni nasljedovatelj svojega velikog opata Berna, kojemu su se divili i sam papa Leon IX. i car Henrik III., poslušan je, ponizan i pobožan sin sv. Benedikta. U krutoj borbi i nutarnjoj slobodi ide svojim teškim, ali svijetlim putem. To nam potvrđuju i njegove vlastite riječi: “Uvijek mi je pred očima dobrota nebeskoga Oca.” * Reichenau, najveći otok na Bodenskomu jezeru, nalazi se u uvali koja se zove Milosno jezero ili Jezero pomilovanja. Taj naziv nastao je prema srednjovjekovnoj legendi koja tvrdi da se otok Reichenau smatrao svetim tlom i na njemu nijedan osuđenik na smrt nije smio biti pogubljen. Morali su ga prevesti na kopno, u susjedni Allensbach. Ako bi se čamac nalazio na jezeru kada bi zazvonio Anđeo Gospodnji, Angelus, osuđenik na smrt bio bi pomilovan i spašen.
5
U ovoj pripovijesti, nazvanoj Konačna sloboda, istaknute su bitne crte njegova lika. Prenio ih je njegov učenik Bertold. Kako bi se moglo objasniti bitno, morali su se primijeniti mnogi pjesnički dodatci. Poglavlje Stranputica ima nakanu prikazati nutarnju borbu mladoga čovjeka dok ne kaže svoje “da” na tešku sudbinu, da tako bude očitiji njegov poseban poziv. “Redovnik iz Reichenaua, koji je ljubio i trpio”, kako ga Otto Hophan zove u svojoj knjizi o Mariji, svakomu od nas ima što reći. Zato neka svima, koji ga po ovoj knjizi upoznaju, pomogne da dođu do onoga cilja koji je on postigao: konačne slobode.
6
1. PRIMITE ME
Plamen U glasovitoj opatiji na otočiću Reichenauu, na Bodenskomu jezeru, danas vlada neobična tišina. Dugim hodnicima ne prolazi nijedan monah. Na dvorištu se ne čuje vika veselih školaraca. Svi su stanovnici otoka na obali jezera. I sam Herman od Altshausena, kojega zovu Hromi, čeka zajedno s braćom svečani čas. Čeka strpljivo, sjedeći u svojim kolicima. Kada teškom mukom podigne glavu, vidi nad sobom samo sivo nebo, a pred sobom živi crni zid. Ali Herman se ne ljuti na svoju braću koja mu zatvaraju pogled. On bi želio samo da može slobodnije disati. Umorno tijelo uzetoga monaha klone još dublje. Mršave se ruke s naslona kolica spuste u krilo. On ih s naporom sklopi i zatvori oči. “O, da sam barem ostao u ćeliji!” Uto zaore poklici, nagli, jaki i uzbudljivi: “Sveti Otac!” Uzeti otvori oči. Uzalud. Ljudski je zid još neprozirniji. Monasi se guraju naprijed… “Sveti Otac!” I onda zapjevaju radosno, uzbuđeno, glasno i preglasno pozdravnu pjesmu koju je napisao Herman: “Ave, Pater et Pontifex! Augia, Filia Dei et Mariae, exsulta in Domino! Benedic Christum, Insula. Lux fulgebit hodie: Fuit homo missus a Deo – Summum Pontificem Leonem quem totius Ecclesiae esse pastorem.” “Zdravo, Oče i Svećeniče! Augijo, kćeri Božja i Marijina, kliči u Gospodinu! Otoče, slavi Krista! Danas će zasjati svjetlo. Dolazi čovjek poslan od Boga, vrhovni svećenik Leon, Pastir čitave Crkve.” 7
Nato zaori štur, trijezan opatov glas. Opat Udualrih čitao je latinski pozdravni govor. Herman ne pazi na riječi jer on ga je sastavio. Jednolično, bezizražajno niže opat rečenicu za rečenicom. Među monasima se opaža nemir. S napola prigušenim uzdahom okrene se brat pivničar i susretne s pogledom uzetoga. “Oče Hermane,” mrmljao je zaprepašteno dobroćudni brat, “pa vi ne možete vidjeti Svetoga Oca!” Bolesnik stavi prst na usta i opomene brata: “Tiho, dobri brate, inače će vas čuti do Herrenbrucka!” Ali pivničar se nije dao smesti. Njegova jaka ruka gurne u leđa magistra Fridebolta koji je sav utonuo u slušanje. Stari učenjak zlovoljno pogleda zanovijetalo. Tradulf mu nešto šapne. Fridebolt se pomakne na stranu, a jaki pivničar načini dovoljno prostora i, prije nego što je opet mogao zatvoriti prolaz, zgrabi kolica i rukama ih progura naprijed. Tijelom uzetoga prođe strahovita bol. Najradije bi zaviknuo, procvilio kao dijete. Ali ni glasa nije bilo čuti. Čvrsto je stisnuo usnice. Samo su mu plave oči postale još tamnije. Kada je opet mogao gledati, vidio je pred sobom blizu, sasvim blizu, papu Leona IX. Sveti je Otac upravo odgovarao opatu mirnim, dubokim, a ipak živahnim glasom. Bilo je u njemu nešto poletno, neka posebna melodija. Visoki je stas djelovao mirno i uzvišeno. Iz toga svećenika izbija skriveni plamen. Opat Udualrih nervozno se poigravao križem koji mu je visio na tešku, zlatnu lancu. Za njega je papa Leon vjeran pristaša reforme iz Clunyja*, što se veselomu opatu nije osobito sviđalo. Herman od Altshausena sav se izgubio u slušanju i oduševljenu gledanju. On ne opaža što se oko njega zbiva, ne vidi Papinu sjajnu pratnju. Obuzela ga je neizreciva radost. Iz dubine podsvijesti izranja mu slika, sjećanje na visoki, svijetli stas pod sivim nebom. “Ja sam ga već susreo,” mrmljao je u sebi, “ja sam ga susreo…” A ipak ne može biti! Leon je * Cluny, benediktinska opatija koja je od 10. do 12. stoljeća bila središte obnove redovništva i Crkve uopće.
8
tek prije nekoliko mjeseci izabran i nikada nije bio na “sretnoj Augiji”. Sada je došao upoznati Hermana od Altshausena, hromoga učenjaka o kojemu su mu u Toulu, dok je ondje bio biskupom, pripovijedali čudesne stvari. Službeni je povod drugi – posveta crkve na Ergetu i pregled samostana, glasovita zbog svoje učenosti i slikarske umjetnosti. Herman je još uvijek gledao zadivljen Papu kada netko iznenada zgrabi kolica i u velikoj žurbi upravi prema Ergetu. Uzeti ne pita tko je to. Taj ga netko gura pokrajnjim putem. Kolica se spotiču o kamenje, naginju se i udaraju, a Hromi se grčevito hvata naslona. Svaki udarac o kamen odjekuje muklo na njegovu siromašnu tijelu i izaziva čitave litanije boli. Usta mu ostaju nijema. U tri desetljeća svoje patnje naučio se držati u stezi i zatomiti svoju bol. U lice mu udaraju grane sa žutozelenim lišćem, a on ne može podići ruke da ih otkloni, pa ni ono trnje s crvenim kupinama koje šiba i ranjava njegovo čelo. Nikada ga Bertold, njegov vjerni pratitelj, ne bi tako vozio. Ali danas smije mladi monah posluživati kod oltara. Herman se usred svojih boli veseli s Bertoldom toj povlastici. U nagloj vožnji upadnu kolica u jamu, naglo se zaustave i gotovo prevrnu. Uzeti visi bespomoćno na samu rubu i već napola na zemlji. Neka jaka ruka povuče ga silom natrag. Hermanu poteku suze od prevelike boli, ali on hoće vidjeti Papu i u crkvi na Ergatu. Da, htio je vidjeti Papu koji ga je obdario svojim pogledom. Taj je pogled u njemu probudio radost kakve nije doživio otkada je umro dobri opat Berno. Kolica se posljednji put spotaknu i žestoko trgnu, a onda prijeđu preko crkvenoga praga i na kraju se zaustave kod stupa u najbližoj blizini kora. Herman bi rado zahvalio svojemu žestoku pomoćniku, ali glas ga ne sluša. Teško se bori s dahom, s čela mu kaplje znoj poput biserja. Ruke mu dršćući leže na krilu kao da nešto traže i on napokon osjeti nešto glatko, hladno. Prestrašen pogleda, ali to je sa9
mo jesenski list, nježno žuti list koji nosi u sebi ljepotu svjetla i sunca! Opet zatvori oči. Suze i znoj pokrivaju mu blijedo lice. Nepomično se zgurio u svojim kolicima, sa suhim jesenskim listom u krilu. Takva ga pronađe papa Leon kada je, posvećujući crkvu sv. Adalberta, došao do onoga stupa. Prepoznao je uzetoga, zaustavio se potresen gledajući toliku bijedu. Tada uzeti otvori oči. Sav blažen upravi ih prema Svetomu Ocu i njegovo siromašno lice zasja od radosti. Papa polagano diže desnicu i blagoslovi hromoga monaha. Njegova se ruka dotakne čela koje je okrvavio trn. Hermanu je pri duši kao da se na njega spustio plamen koji grije, tješi, ozdravlja i čisti! O, taj sveti plamen! Taj divni osjećaj trajao je samo časak, ali bio je jedan od najdragocjenijih trenutaka. Uzeti je sreću toga susreta pohranio duboko u duši. U podne je bio svečan ručak. Mlada su braća neumorno nosila birana jela i pića. Papa je bio umjeren. Svojim je sivim očima opažao sve što se oko njega zbivalo. Često se sastao s tamnim, neumornim očima arhiđakona Hildebranda. O, on naslućuje puno toga o čemu će ga te večeri strogi revnitelj za prava Crkve izvijestiti. Prividno neusiljeno razgovara Papa s opatom. Opat Udualrih misli sa zadovoljstvom kako se Sveti Otac ugodno osjeća u samostanu na otoku. Može, dakle, mirno odbaciti zabrinutost hoće li opatija po sudu “klinijevaca” i dalje opstojati. “Znate li, oče opate, koga ne vidim kod stola”, upita Papa zamišljeno. “Mislite li, Sveti Oče, možda na bolesnoga opata iz Einsiedelna?” pitao je opat Udualrih uslužno. “Ne, mislim na jednoga od vaših sinova, na Hermana, s mudrim djetinjim očima, kojega sam malo prije vidio u Sv. Adalbertu.” “Hermana od Altshausena, Sveti Oče?” U opatovu se glasu osjetila zlovolja. “On će biti u svojoj ćeliji. Bolest mu ne dopušta da bude redovito u zajednici.” 10
Jedan brat, koji je posluživao, upita s poštovanjem Papu: “Smijem li Vašoj Svetosti doliti u vrč vina?” Smiješeći se Papa je rekao: “Hvala, sine, ne bismo htjeli biti umorni. Služba Božja na Augiji danas još nije završena. Skoro će početi Večernja.” Uza svu ljubaznost ove su odlučne riječi srušile opatovu sigurnu nadu. Računao je da će se Papa poslije svečanoga ručka odmarati. “Večernja... hm...”, mrmljao je nesigurno. “Zar se ne ćete odmarati, Sveti Oče? Večernja... naravno... vama u čast osobito svečano upriličena...” Papa Leon IX. ga je razumio. Udualrih nije računao s njegovom prisutnosti na Večernjoj. Opazio je kako mu je prior dao znak, iznenađen i smeten. “Ne Večernja… samo je Povečerje svečano!” rekao je prior nametljivo da se jasno čulo. Opat slegne ramenima. Što da radi? Tko bi mogao slutiti da će Papa htjeti sudjelovati na svim bogoslužjima. Većina državnih prelata običavala je poslije malih svečanosti počivati. Večernja bi morala biti nešto izvanredno. Kada je Udualrih pomislio da je Papa zadubljen u razgovor sa svojim lijevim susjedom, biskupom iz Konstanza, naredio je da dođe zborovođa Gunter: “Koju si Večernju pripravio?” “Večernju običnoga dana u tjednu, oče opate”, odgovori monah s tihim nezadovoljstvom. “Sami ste rekli da Povečerje...” Opat ga ljutito prekine: “Ja sam rekao, ja sam rekao… To više ne vrijedi. Sveti Otac dolazi na Večernju. Uklopi nešto posebno.” Gunter stisne usnice. “Oče opate, kor je bio zauzet preko mjere raznim svečanostima ovoga dana. Vježbali smo i vježbali i zaista smo dali sve od sebe “, odvrati zborovođa u suzdržanoj srdžbi. “Ništa posebno, što bi zadovoljilo Svetoga Oca, ne možemo više dati.” Što misli opat koji nijednom riječi nije priznao trud posljednjih tjedana. On ne zna što znači uvježbati zbor u nizu potpuno novih skladbi. Ni11
je li Sveti Otac dobar poznavatelj glazbenih tonova? Kao biskup u Toulu sam je skladao pjesme za sv. misu. Među opatovim obrvama stvara se duboka bora, oči mu se suzuju. Gunter poznaje te znakove i nastoji predusresti oluju. “Herman od Altshausena jednom je napisao svečani Magnificat, koji nikada nije bio izveden, ali kor ga sada ne može pjevati...” Udualrih osjetno odahne. “Dobro, neka onda uzeti pjeva. On ima ugodan glas. Idi, reci mu!” Zborovođa se usudi izreći još jednu primjedbu: “Samo… to je protiv običaja da jedan monah pjeva sam, pogotovo Magnificat kod Večernje, oče opate!” Opat, smijući se, nagne se na stolici. “Tako, tako. Nije običaj”, reče podrugljivo. “No kakve li to sumnje ima moj krjeposni sin!” Naglo se nagne naprijed i zasikta: “Zapamti, jednom zauvijek, Guntere, na Augiji je običaj ono što ja kažem.” Te je riječi papa Leon IX. čuo.
Tišina Herman od Altshausena stanuje u maloj ćeliji sjevernoga krila opatije. Prozori gledaju na Milosno jezero, ali on danas ne može uživati u njegovoj ljepoti. Nakon napora toga jutra bio je opet sasvim ovisan o pomoći mladoga monaha Bertolda. On ga je morao hraniti. Lijevom mu je rukom obuhvatio ramena, a desnom pružao žlicu po žlicu krjepke juhe. “Sada sam opet maleno dijete”, smiješio se Herman. “Ali danas sam sretno, blagoslovljeno dijete.” “Imamo dobroga i velikoga Papu”, reče Bertold toplo. “Da, meni se čini da imamo sveta... zaista sveta Oca nakon tolikih nedostojnih borba oko Petrove Stolice. Ali, Bertolde, kako god to izgleda nevjerojatno... ja sam papu Leona već susreo... nekada... negdje.” Mladi ga monah začuđeno pogleda. Otac Herman nije običavao tako govoriti, isprekidano, oklijevajući, kao u snu. “Što vam je, oče?” upita on prestrašeno. 12
“Ne, ne, sine moj, ne sanjam. Osjećam jasno da sam ga već susreo…, ali se ne mogu sjetiti gdje.” Mladi monah zamišljeno odloži tanjur i posegne za vrčem vina. “Oče, ja vas ne razumijem… vi niste mogli.” Tiho kucanje na vratima prekine mu rečenicu. Oprezno odmakne ruku kojom je podupirao bolesnika, pođe k vratima i otvori ih. “Gunter? Želite li k ocu?” Zborovođa zbunjeno promotri bolesnika. “Oče Hermane, opet ste bolesni? O, jao! Trebalo bi… da vi… pjevate.” Bertold ga je želio brzo otpremiti: “Vidite da su ocu potrebni mir i obzir. Danas se previše umorio.” “Ne tako naglo, Bertolde”, javi se bolesnik teškim, ali sigurnim glasom. “Guntere, molim vas, pričekajte. Tko vas šalje k meni?” “Opat Udualrih.” Bertold se mrko zabulji u došljaka. “Onda recite ocu opatu da…” “Bertolde!” Slabi glas uzetoga postane oštar. “Guntere, što bih trebao pjevati?” Monah gotovo plašljivo odvrati: “U Večernjoj vaš Magnificat. Sveti će Otac protiv očekivanja biti na Večernjim pohvalama, a mi smo, po opatovu nalogu, uvježbali samo Povečerje. Vaš divni Magnificat treba...” Zborovođa nije dorekao rečenicu. Smeten obori oči. Da barem nije rekao svoj prijedlog. Zašto to opat zahtijeva od bolesna čovjeka kojemu u takvu stanju svaka izgovorena riječ zadaje bol? Herman jedva primjetno kimne. “Dobro, Guntere”, reče mirno i s vedrim pouzdanjem. “Izvijestite našega oca opata da ću pjevati svoj Magnificat. Pomozite mi moliti da mi Božjom pomoću do Večernje bude bolje.” Zborovođa zahvali gotovo pretjeranom rječitošću i iziđe sav sretan iz ćelije. Hvala Bogu! Večernja će imati svečan završetak. Bertold nesigurnom kretnjom pruži vino bolesniku. Ne zaslužuje li on ukor za 13
svoj neljubazni govor? “Oče, prije... nego…”, počne oklijevajući. Uzeti mu ne dade izgovoriti. “Bertolde, ti ćeš biti uza me u koru i držat ćeš me kada budem pjevao. Znaš, kod hvalospjeva našoj dragoj Gospi ne mogu sjediti.” Mladić je, postiđen, ponovno mucao: “Oče... ja...” Opet mu Herman upadne u riječ: “Kada ne bih imao tebe, vjerni moj sine, bio bih previše siromašan. To sam jutros, kada ti nisi bio uza me, tako jako osjetio. Moj Magnificat neka bude zahvala našemu Gospodinu što je stavio svojega Ivana pod moj križ.” Poslije Večernje razlijegali su se snažni zvuci Marijina hvalospjeva samostanskom crkvom u kojoj su se vili oblaci tamjana. Glas je bio svjež i vedar, kao da nije dolazio iz zgurenih prsiju bogalja, izmučena teškim bolima. Opat Udualrih zadovoljno je škiljio ispod poluotvorenih teških kapaka. Leon IX. stajao je uspravno, nepomično pred klecalom prekrivenim brokatom i baršunom. Neugodan je čovjek taj klinijevski Papa... Tako je pobožan, učen, tako velik asket. Opat se u sebi boji da posjet ne bi značio vizitaciju? Neugodno mu je pri duši kada pomisli na latinski pozdravni govor koji mora pročitati u kapitulskoj dvorani. Taj Herman piše previše okretno latinski. Vjerojatno će papa Leon biti zadovoljan kada mu preda Život sv. Adalberta, što ga je napisao uzeti, i onda neka otputuje. Ah, ponekad je dobro imati u samostanu toga bogalja, i to uvijek onda kada treba kojega stranca uvjeriti u učenost i svetost samostana na Augiji. Vani se navodno pripovijedaju bajoslovne stvari o uzetomu. Udualriha je iznenadio Papin dubok, zvonak glas. “Moja draga braćo i sestre u Kristu”, započne Leon obuhvativši dobrostivim pogledom prisutne: monahe, braću, biskupe, prelate, klerike, a zatim ostale stanovnike otoka. Bili su tu seljaci, ribari i kmetovi, a posebno su se isticala svježa lica dječaka, učenika. Papa čita na ljudskim licima kao iz knjige. On vidi tragove borbe i patnje, boli i nevolje, grijeha i udobna života; opaža čestitost, smirenost, oduševljenje, ra14
dost i pobožnost. Jedan pogled duboka razumijevanja pogodi i plave oči bolesnikove. Nisu li te oči bezazlene kao u djeteta, a mudre kao oči starca na pragu vječnosti? Nakon nagovora Papa se još više uspravi, raširi ruke kao celebrant kod Predslovlja i, okrenut prema najuzvišenijemu veličanstvu, Kristu na križu, jakim glasom nastavi: “Gospodine Isuse Kriste, uzvišeni Kralju, Gospodine i Sudče, svemogući Bože, prinosimo ti svoje smjerne molitve u ovomu času i usuđujemo se u duboku poštovanju uključiti u molitvu tvoje presvete Majke, naše gospodarice, drage i velike Gospe, Djevice Marije. Ti, jedini Gospodaru i Učitelju ove blagoslovljene Augije! Ti, jedini Gospodaru i Učitelju svoje Crkve! Ti u ovoj pjesmi svoje Majke stojiš u svojoj slavi pred nama, ti, vječni Bože! Tko smo mi da ti se smijemo približiti, Svevišnji? Siromašni i grješni ljudi, krhka stvorenja. Svi smo mi u tami ako nam ne pokloniš iskricu svjetla iz žarkoga mora svojega božanstva. Mi smo i u milosti slabi i siromašni, a ipak, Gospodine Isuse Kriste, što možemo drugo učiniti nego doći k tebi s vjerom Šimuna Petra koji je jednom u naše ime priznao: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga!’ Dolazimo k tebi sa stidom, ali i s pouzdanjem, poput gubava čovjeka, i otvaramo ti teške rane naših duša. Gospodine, ispruži svoju ruku i ozdravi nas! Želimo ostati uza te vjernošću apostola Ivana, vjernošću koja ga je dovela pod križ. Tvoja je ljubav prema njemu bila veća nego njegovo maleno, ljudsko srce. Njegova ljubav prema tebi postala je jača nego njegov strah. Gospodine Isuse Kriste, tvoj križ neka bude središte našega života. Mi ga želimo s tobom nositi preko tvrdih i bolnih ulica. S tobom želimo pod njim ustrajati u vjernosti koja je jača od svih nevolja našega ljudskog bića. Ustrajati s ljubavlju koja je uistinu s tobom razapeta jer se troši za slavu Očevu, u neumornoj čežnji za dolaskom tvojega kraljevstva. 15
Mi ćemo se svakoga dana boriti i biti spremni na žrtvu. Kažemo li svoje da, nosit će nas tvoja milost i tako će u nama živjeti skriveni kliktaj, nadnaravna radost koju smo otkrili u radosnu pristanku uza tvoj križ. Gospodine Isuse Kriste, mi pripadamo tebi. Mi, vjesnici tvoje ljubavi, nositelji tvojega križa. Čuj našu prisegu ovoga časa: tvoji smo, Gospodine! Hoćemo samo tvoju ljubav. Uzdigni svoj sveti križ visoko nad ovim otokom i u srcima njegovih stanovnika da bude sve blagoslovljeno, da sve bude tvoj Magnificat!” Papa se sagne duboko pred oltarom i klekne. Monasi stoje zadivljeni. I sam jednostavan puk s otoka osjeća žar ove vjere. Šuteći, s poštovanjem promatra Papu koji je utonuo u molitvu. Kako li samo može moliti Leon IX.! Njegova srdačnost zbuni opata Udualriha još više. Neugodan čovjek, pun dubina i iznenađenja... Ljutito upre opat pogled u sjajne oči uzetoga, u lice obdarenoga i usrećenoga čovjeka. A govor je bio samo o križu. Misli li Papa još dugo moliti? Nije li danas bilo preobilno svega u crkvi? Zar da svečani objed pregori? Opat Udualrih opazi nezadovoljna lica nekih monaha. Vjerojatno mrmljaju: “Opat Berno našao bi dostojniji završetak!” Oni još uvijek žale za preminulim. Opat Berno… S nezadovoljstvom razmišlja u sebi Udualrih o Papinim pohvalnim riječima o preminulomu opatu. Teško zauzdava misli. Papa još uvijek moli. No on ga ne može povući za odijelo i reći mu što da radi. Znade li Altshausenac još koju pjesmu? Tada će Leon shvatiti i završit će. Zapravo je taj Herman čitav dan imao glavnu riječ. Sve himne, pjesme i stihovi potječu od njega. Ali... papa Leon moli još uvijek i tako sabrano kao da je upravo sada počeo moliti. “Neka Herman pjeva... bilo što”, šapne opat prioru. Ovaj kimne i odšulja se k uzetomu. Tamo ne doživi opiranja. Kratko razmišljanje, a onda Bertold podigne uzetoga i uspravi ga. Kako je samo neugledan taj bogalj! Gledajući ga tako opat Udualrih nehotice uzdigne svoja ramena ispod habita. Blijedi Altshausenac, sin moćnoga 16
grofa, stoji bijedno u svojoj klupi u koru. Njegova su leđa ružno zgrbljena. Uska glava među visokim ramenima. Prevelika za njegovo tijelo. Ruke, naslonjene na ogradu kora, uske su i plemenite, ali ih je iznakazila bolest. Prsti su zgrčeni. Da ga Bertold ne drži objema rukama, ne bi mogao uopće stajati. Opat Udualrih i ne zna da se smiješi čudnovatim smiješkom u kojemu se odražavaju gnušanje i strah. “Oni iskorištavaju oca Hermana i preziru ga”, vrije u mladomu Bertoldu. Promatrao je opata. “Za to im je dobar, da ih izbavi iz neprilike.” Njegov je zahvat bio tako čvrst da se Herman morao tiho braniti: “Ne tako čvrsto, Bertolde, ne…” Tada je uzeti zapjevao. Lice mu je mirno, sabrano. Glas mu je dosegao najbolji ton, jasan, zvučan i topao. Zahvaljuje Svetomu Ocu za njegovu molitvu. To mu daje snage. On pjeva za papu Leona. “Smrt me ne može svladati. Ti si došao, Gospodine Kriste, da mi doneseš svoje svjetlo. Ti, moj živote! Stoga kliče moje srce i raduje se tebi veoma. Ono pjeva u križu i boli i u svakoj nevolji. Ti si mi put, i cilj, i domovina, Gospodine Isuse. Predajem se u tvoje ruke, tebi, koji si moj život. – Aleluja, aleluja, aleluja...” Je li se ikada prije samostanskom, Marijinom crkvom orila aleluja tako zanosno i jako kao sada iz usta toga slabašnog bogalja? Njegova sigurnost i vjera da je zaklonjen u ljubavi Kristovoj zvuče kao odjek na Leonovu molitvu. Krist. Ne uzmiče li za čas gusti zastor što ga tka naravno mišljenje između vremena i vječnosti? Krist je blizu, nevjerojatno blizu, i to ga usrećuje. – Krist. Svjetlo, život, ljubav. Najprije se opat Udualrih otrese nehotična čara te zanosne pjesme, a onda se nestrpljivo približi Papi. Leon IX. pogleda. Njegove bistre oči postanu stroge i tuđe. Pontifex maximus! Udualrih je pocrvenio pod njegovim pogledom i htio se opravdati. Sveti se Otac digne, duboko se pokloni pred glavnim oltarom i iziđe iz crkve krupnim, nesvečanim koracima. Opat potišten požuri za njim. 17
Odmah poslije pjesme Bertold posjedne uzetoga. Za to on sam nema snage. Iscrpljen, zatvorenih očiju, čeka da ga Bertold poveze na svečanost u kapitulsku dvoranu. On razabire šaptanje, šuštanje odjeće i onda glas brata Eginharda: “Dođite, magistre Hermane!” Kamo je otišao Bertold? Eginhard ga podigne u kolica, vozi u pokrajnju lađu i mrmlja: “Naš otac opat ne bi vas želio više izlagati naporima svečanosti, oče. On misli da je danas i bez toga bilo za vas previše.” Bolesnik kimne i nasmiješi se umornim, shvatljivim smiješkom koji nije bio sasvim bez gorčine. “Da, bilo je danas previše, više nego previše. Molim vas, brate, vozite me do groba opata Berna i ostavite me tamo. Tišina će mi dobro činiti.” Eginhard hitro ispuni skromnu želju i udalji se. Ne bi htio zakasniti. U žurbi zalupi vratima. Uzeti je sam u crkvi. Posljednje sunčevo zlato bori se s tamnim sjenama između stupova, svjetlo na kraju sivoga dana. Ne, i jutro je imalo svoje svjetlo. Puno svjetla. Kroz otvoren prozor spusti se širok trak svjetla na grobnu ploču opata Berna. Prejasno se ističu slova: Berno, opat, +1048. Previše strog, ozbiljan reljef lica i opatov grb. Brat klesar loše je poznavao oca opata. Ali što to napokon znači? O opatu Bernu ne treba govoriti nikakva slika od kamena. Njegov lik sja iz evanđelja i on živi dalje u Kristu. Promatrajući sunčeve zrake koje se spuštaju preko carske lože Herman razmišlja o doživljaju koji je imao kada je pjevao posljednju pjesmu. Najednom mu je bilo tako kao da gleda, naravno u duhu, veliko svjetlo, svijetli trak, koji izlazi iz Gospodina. Vodio je k mnogima... i obuhvatio ih... Opata Berna, papu Leona, majku, Burkharda, Arnulfa od Rahnwyla, gospođu Veroniku, Ruodberta, Bertolda, Irmingardu... Čovjek u kolicima sklopi ruke. Svjetlo je došlo i do njega, obuzelo ga veliko, svijetlo jedinstvo u Kristu. On ga osjeća, gleda sasvim mirno i čvrsto, bez traga sumnje i tjeskobe. Siguran je da ga obuzimlje svjetlo Kristovo. 18
Kao i ujutro, kod Papina blagoslova, prostrujilo je njime blagotvorno čuvstvo zaklonjenosti. Htio bi moliti: “Gospodine...”, počne i stane. Njegova molitva ne treba više riječi. Obuhvaća ga i prožima tišina. Tišina je svjetlo, plamen, nema u sebi ništa tjeskobno. Ona mu pomaže zaboraviti da on, nemoćni bogalj, sam čuči u mračnoj crkvi dok tamo kliču Papi njegovim stihovima i pjesmama i predaju mu njegovo djelo, Život sv. Adalberta. Ova tišina ne poznaje više nikakve gorčine, nikakve želje, brige i snova. To je tišina u kojoj nema brojeva ni formula, nema zvjezdanih putanja ni norma. Ništa, baš ništa ne postoji u toj tišini, pa ni boli koje mu prolaze udovima. Sve je zanijemilo. Ova tišina poznaje jednu prisutnost, a to je Bog. Bolesnik ne misli više na sebe. On počiva u tišini, u šutnji koja diše u Božjoj blizini, kao dijete u naručju majke, bez želje. Tada, na časak, osjeti kao da se sav njegov život slijeva u burnu rijeku, u more svjetla, u željeno i ljubljeno more ljubavi Božje. Je li to smrt, kraj? Iz podsvijesti izmili neki strah, ali on ga nadvlada jer ga je obuhvatilo svjetlo, Božja tišina, i tako se bez opiranja preda u ljubaznu volju Božju. Herman od Altshausena zna da ga ta ljubav opet poklanja njemu samomu, da i dalje svjedoči o njoj među svojom braćom.
Prikazanje Bertold je morao uzetoga nekoliko puta osloviti prije nego što mu se odazvao, i to samo bolno, razočarano mrmljajući: “Još ne!” Zbunjen, promatrao je mladi monah žalosno lice svojega učitelja. Umorno gledaju njegove oči u prazninu, tuđe su i tamne od neizmjerne boli. “Oče, što vam je?” “Dalek put... Pusti me još časak na grobu našega oca Berna.” 19
“Već je kasno, oče. Dugo ste bili sami. Skoro će Povečerje.” “Dugo, sine moj? Ne, ne dugo! Bio je to samo trenutak.” Bertold gorko odvrati: “Svečanosti u dvorani, bez vas, trajale su više od tri sata.” “Tri sata? Neka, Bertolde! Što su tri sata prema vječnosti?” Tri sata vječnosti. Što misli otac? Bertold ga je upravo htio pitati kada je Herman shvatio kako je gorko zvučao glas njegova vjernoga pratitelja. On je tapkajući tražio ruku uzrujanoga. “Nemoj se žalostiti zbog toga što nisam bio na svečanosti, prijatelju. Vjeruj mi, ovdje mi je bilo dobro. Takvo što ne bih imao u dvorani. No, ti si previše umoran nakon toga naporna dana. Spremi me na počinak.” Polagano, oprezno, s pažljivom nježnošću i poštovanjem upravljao je monah lako vozilo u lijevu lađu, a odatle u hodnik. Ne treba pitati kojim će putem voziti. Otac voli mali zaobilazni put, vožnju kroz unutarnje dvorište prije nego što stigne do tijesne ćelije gdje će sigurno provesti besanu noć. U kuhinji sluge zvekeću posuđem. U hodniku se osjeća težak miris pečenja, masti i variva. Smijeh i muški glasovi miješaju se sa šumom stare lipe, koju je zanjihao večernji vjetar. Jedva suzdržanom čežnjom teži duša uzetoga za tišinom u crkvi, gdje je Bog tako blizu; za tišinom, gdje je zanijemilo znanje o samomu sebi. Sada ga opet muče i razdiru boli, a misli jurišaju po njegovoj siromašnoj glavi. Najradije bi doviknuo Bertoldu: “Zašto si me izveo iz tišine?” Sam sebi odgovara na to: “Jer je Gospodin tako htio. Mislio sam, kao Petar, sagraditi sjenicu na Taboru. Ali tada me on dotaknuo i ja nisam vidio nikoga osim njega, njega… u bijednoj stvarnosti svojega svagdanjeg bitka.” Lakim trzajem zaustave se kolica. Herman se prene iz misli. Približavala mu se skupina ljudi. Pred njima netko u svijetloj odjeći. Sveti Otac! Bertold, ne razmišljajući dugo, 20
podigne svjetiljku tako visoko da je svjetlo palo na učitelja. Leon IX. odmah stane. “Herman od Altshausena”, poviče obradovan. “Konačno vas opet vidim. Već sam vas tražio. Možete li mi večeras praviti društvo? Dobro, onda jedan drugomu poklanjamo Povečerje.” Opat Udualrih nezadovoljno razvuče lice. Ali on je naredio da se za Povečerje spremi svečano pjevanje! No Hildebrand, strogi arhiđakon Rimske Crkve, pokloni bolesnomu smiješak. “Do kule je preteško za vas, Hermane. Dođite sa mnom u knjižnicu.” Bertold vozi svojega učitelja pokraj Pape. Ispunja ga velika radost. Puno puta prezren, konačno prima počast koju zaslužuje. Ali tada padne mladomu monahu na pamet večera koja ga čeka u ćeliji. Od podne nije ništa jeo. “Od srca mi dobro došli, oče Hermane!” reče Papa kada uzeti sjede za stol nasuprot njemu. “Uostalom, prije toga opazio sam da vas nije bilo kod svečanosti i na ručku. Gdje ste bili za to vrijeme?” “U crkvi, Sveti Oče!” odvrati Herman, ne bez zbunjenosti. Tada opazi Papa Bertolda koji je kao u neprilici nešto čekao. “Sine moj, imaš li još kakvu želju?” “Da, Svetosti… Otac je za ručak uzeo samo malo juhe i otada ništa nije jeo”, promuca monah zbunjen, pocrvenivši preko glave. Prestrašen, uzeti zaustavi dah. Kao da je to važno! Zašto je to Bertold spomenuo? Zar da ovdje, u prisutnosti Svetoga Oca, sjedi i dršćućim rukama lomi kruh? Mogao bi se ljutiti na revnost svojega pratitelja zbog njegove pretjerane brige. “Donesi jelo, sine moj!” naredi Leon. Nije mu izmakla skrivena tjeskoba njegova posjetitelja. “Nadam se da će ocu prijati u mojoj prisutnosti.” Bertold hitro napusti biblioteku. Hermanov je pogled lutao preko knjižnih hrbata prije nego što se susretne s Papinim. “Vi imate vjerna pratitelja”, reče Leon s priznanjem. 21
“Da, Sveti Oče”, uzdahne Herman i nasmiješi se. “Nekada mi se čini i previše vjernim.” “To sam opazio”, odvrati Leon. “Vidjet ćete da nije ugodno biti sa mnom dok objedujem”, opomenu ga bolesnik. “Želim to jer se ne odričem vašega društva, Hermane! Ja sam, naime, upravo radi vas došao na Reichenau. Nije li svaki trenutak našega boravka zajedno dragocjen?” Bertoldov dolazak oslobodi uzetoga odgovara. Mladi monah postavi zemljani tanjur s kruhom, sirom i vrčem vina na stol. Tada se tiho udalji. Herman se tiho pomoli i onda započe težak posao večernjega objeda. Njegovo je mršavo lice tako napeto i sabrano, kao kod umnoga rada. Dršćuće ruke mučno lome kruh i sir te ih prinose k ustima. Leon IX. nehotice obori pogled, kao da se stidi gledati taj napor. Kako bijedan život provodi taj glasoviti učenjak na Augiji kada mu je jedva moguć tako jednostavan čin! Kako mora biti težak život koji neprestano nailazi na granice, zaprjeke i okove! Nije li gorko provoditi takav život, život u ovisnosti, bespomoćnosti u svemu, pa i u osobnim potrebama. Drhtavi su zgrčeni prsti pokušavali skupiti nekoliko mrvica kruha koje su pale na stol. No one su mu neprestano izmicale. Ne mogu li se na toga siromašnog čovjeka primijeniti riječi proroka Izaije (Iz 53): “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja... Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama.” Papa Leon odvrati pogled od ruku uzetoga i promatra njegovo lice. U njega je utisnuta bol. Obrazi i sljepoočice mršavi su i upali. Ali sjajne plave oči i zaobljeno čisto čelo govore o čistoći, mudrosti i dobroti srca toga čovjeka. Leon se opet sjeti bezazlenosti djeteta i uvijek prisutne mudrosti starca. “A kada ćete popiti vino, oče Hermane?” 22
Nemoćnom kretnjom podiže uzeti svoje drhtave ruke: “Danas bih ga sigurno prolio, Sveti Oče. A to je svečano vino. Smije li mi ga Bertold kasnije dati?” Papa blago odbije, ustane i podiže vrč k bolesnikovim ustima. “Pijte ga sada. Vino vam čini dobro.” Pažljivo mu je pomagao dok nije ispio. Tada ukloni tanjur i vrč, namjesti jastuke na naslonjaču i primakne svijeće. “Hvala vam, Sveti Oče!” reče Herman ponizno. Njegove je zbunjenosti nestalo, ostala je samo radost. “Danas je Augija bila zaista opet bogata livada, tako bogata kakva nije bila od smrti opata Berna. Vi ste donijeli puno blagoslova. Posveta crkve… Da smo barem pjevali Večernju o posveti crkve! Njezino je poglavlje upravo za taj dan. ‘Vidi civitatem sanctam, Jerusalem novam, descendentem de coelo a Deo, paratam sicut sponsam ornatam viro suo! − I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.’” “Deo gratias – Bogu hvala”, odgovori papa Leon. “Imate pravo, Hermane. I meni je kod posvete crkve uvijek pri duši kao da je nebo sišlo na zemlju. ‘Locus iste sanctus est – mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!’ Zapravo i jest tako, zar ne? Gdje boravi naš Gospodin Isus, tu je nebo. To da on stanuje u našoj sredini smatramo samo po sebi razumljivim. A to je najuzvišenija i najsretnija tajna naše vjere, to da on... dolazi kada ljudska usta izgovore riječi posvete. Mysterium fidei...” “A naš Gospodin dolazi i na drugi način. Kako je to utješno za svećenika koji ne može prikazivati svetu žrtvu”, reče bolesnik tiho. “Vi to ne možete, oče Hermane?” “Od mojega svećeničkog ređenja bilo mi je samo dvaput moguće, Sveti Oče. I na tomu sam Gospodinu neizmjerno zahvalan. Jer vidite…” I on pokaže Svetomu Ocu svoje ruke sa zgrčenim prstima. “Tim rukama ne mogu svakoga dana lomiti ni običan kruh. Većinom to mora za mene učiniti netko drugi. Drugi mi prinosi žlicu k ustima i drži pe23
ro i pisaljku. Ima dana kada ne mogu okrenuti ni list u knjizi kada bih htio čitati.” “Ne možete li to sve uključiti u svetu žrtvu, Hermane?” pitao je Papa ganut mirnoćom kojom bolesnik podnosi svoju gorku sudbinu. “K tomu, sami ste rekli da Gospodin dolazi i na drugi način k nama, k vama, po svojoj riječi, svojoj milosti i svojemu križu. Sigurno i za taj trenutak vrijedi njegovo obećanje: ‘Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.’” Na pješčanoj uri spustilo se mnogo zrnaca prije nego što je Sveti Otac prekinuo šutnju: “Da, gdje je Krist, tamo je nebo. On je nebo, naše blaženstvo. Da nisu naše oči tako zastrte… mi bismo ga gledali.” “Danas je zastor na Augiji odgrnut, Sveti Oče. Gospodin je blizu. No njegova blizina mora biti dar. Ona se ne može iznuditi. Nerijetko nas pušta da dugo čekamo njegov dolazak, a onda dođe iznenada, kao tat u noći… Božje noći mogu imati mnogo sati. Mora se dugo čekati, trijezno i budno... Kao dijete htio sam, jednom, pokorom steći nebo.” Uzeti se sam sebi nasmije. Njegovo je lice najednom mlado, obasjano sjećanjem na djetinjstvo. “Pripovijedajte mi o tomu”, molio ga je Papa. Zadržati se u sretnim uspomenama za Hermana je očito dar. Leon IX. bi mu htio zaista mnogo pokloniti. “Sveti Oče, razočarat ćete se. To je mala zgoda iz mojega djetinjstva.” “Pripovijedajte mi, Hermane, ako možete. Priče iz djetinjstva uvijek su najljepše.” Uzeti se ne čudi tomu što Papa iz Rima želi čuti njegovu priču. Izrečena želja dovoljna je onomu koji je uvijek spreman drugima ugoditi. Ne pita zašto. I tako poče pripovijedati: “Moja gospođa majka i dvorski kapelan slikali su mi nebo divnim bojama kada sam bio neutješan što su umrla dva moja brata. Samo što mi na pitanje gdje je to divno nebo nisu pravo odgovorili. Zato sam samom sebi stvorio sliku o 24
njemu. Bio sam uvjeren da nebo počinje tamo gdje prividno završava zemlja. Oboje mora dijeliti golemi zastor. U jednoj je propovijedi, na moje čuđenje, bilo rečeno da samo tanki zastor dijeli nebo od zemlje, vrijeme od vječnosti. Na smrti će se taj zastor podići i otvorit će nam se slobodan pogled u vječno blaženstvo. A ja sam htio gledati nebo još za života. Sigurno će se otac i majka veseliti ako im donesem pozdrave od moje braće. Djed će vjerojatno mrmljati što sam tamo pobjegao. Ali ja ću vidjeti svetoga biskupa Ulricha od Augsburga, ujaka moje bake Berte. O, ja sam davno, davno odlučio biti kao on, biskup koji je nosio viteški oklop kada su divlje horde prijetile domovini.” Kimajući glavom Herman misli na svoj dječački san. Ništa se od toga nije ispunilo. Ništa? Papa Leon IX. gleda zamišljeno u plamen svijeće. Nema li u njemu većega junaštva nego što je u jednoga ratnika? “Za ovaj sam plan pridobio svoju mlađu sestru Irmingardu. Jednoga smo se lijepog ljetnog dana dali prvi put na put da se na ‘kraju svijeta’, kroz tanak zastor, uvučemo u nebo. Trčali smo i trčali dok se Irmingarda nije umorila i plačući tražila da se vratimo kući. Ja sam je srdit doveo natrag, u dvorac. Nekoliko sam puta pokušao i sam tražiti nebo. Čudnovato, čini se da odrasli nerado slušaju o tomu. Uvijek me je netko pronašao i doveo kući. Jednoga sivog jesenjeg dana umakao sam posljednji put. Sluga je ostavio otvorena vrata dvorca. Hitro sam se sjurio niz brježuljak, preko livade i polja. Osjećao sam se zapravo osamljenim i bilo mi je nelagodno. Bio sam dijete, dječak od sedam godina. Ipak sam, usprkos unutarnjem opiranju, hrabro ušao u šumu. Na mene je padala kiša šarenoga lišća, a mjestimice je već šuštalo pod mojim nogama. Pri toj sam igri skoro zaboravio nebo. Otišao sam još komadić puta. Šuma je bila tako tiha, a ja sam bio umoran. Konačno se preda mnom otvorio brježuljkasti predio. Žalosno sam čučnuo u vlažnu travu da se malo odmorim. Obuzela me neizreciva čežnja 25
dok sam gledao u sivo nebo. Činilo mi se da je dalje nego ikada...!” Usklikom čuđenja prekine bolesnik svoje pričanje. “Sveti Oče, sada opet znam. Zato ste mi bili tako blizu kada sam vas jutros vidio na Herrenbrucku.” “A kada ste me vidjeli, Hermane? Što ja imam s vašim djetinjim snom?” pitao je Papa začuđen. “Ono što sam tada gledao i na što me danas podsjetio pogled na vas, Sveti Oče, bio je samo san. Da, mora da je to bio san satkan od jake želje da vidim nebo i njegove divote. Najednom mi je bilo tako kao da Netko stoji pred sivim nebom. Netko u bijeloj odjeći, velik i uzvišen. Bio je kao svjetlo, kao plamen. Nisam se plašio jer je lice toga čovjeka bilo obasjano svjetlom, oči su mu bile blage kao u moje gospođe majke. Tada Onaj podiže ruke, koje su izgledale kao zrake svjetla, i domahnu mi neka dođem... ili kao da me hoće blagosloviti. I ja sam htio ići k njemu, k plamenu, k svjetlu... Kada su me sluge našli u podnožju brježuljka, spavao sam. Sigurno je to bio san, ali možda jedan od onih snova koji u sebi kriju tajanstvenu stvarnost. Kod kuće sam se vladao kao uvijek. Ukor gospođe majke primio sam bez osobita kajanja. Dapače, pitao sam: ‘Zar je loše tražiti nebo?’ To je pitanje moju gospođu majku potpuno razoružalo. Kod večere Irmingarda mi se rugala jer sam opet uzalud tražio nebo. ‘Možda sam danas nešto od neba ipak vidio. I opet ću ići!’ ‘Gospođa majka ti je to zabranila!’ Ima li prigovora? Ja sam ga imao. Nisam doduše bio siguran za svoju teologiju, ali Irmingarda je morala zašutjeti. ‘Nebo se mora tražiti. Tako želi dragi Bog!’ Kod večernje molitve došle su mi prve sumnje. Zar Bog ne traži da djeca budu poslušna? Kada sam majci rekao la26
ku noć, šapnuo sam joj u uho: ‘Molim vas, molim vas, gospođo majko, dopustite mi da tražim nebo!’ Ona me pogladi po glavi: ‘Nije to tako jednostavno kako to moj mali dječak sanja!’ Ali mi je ipak dala dopuštenje da tražim nebo. Morao sam joj obećati da to ne ću više nikada pokušati sam. Ona će mi pomoći. Zaspao sam sretan. Moja je gospođa majka tu nevažnu malenkost vjerno čuvala u svojemu pamćenju i u svojemu srcu pa i san... o liku koji je bio kao plamen. Ja sam joj ga šapćući povjerio. Ništa nije zaboravila od svega toga i upravo me ona nakon mnogo godina podsjetila na to iskustvo. Vjerojatno je ona to zato tako dobro zapamtila jer ni jedne večeri nismo više smjeli biti tako zajedno. Sljedećega jutra…” Herman iznenada zastane i zgrči ruke. Disao je brzo i isprekidano. Na čelu mu se pojaviše kapljice znoja. Pogled mu nemirno zatreperi. Križ na zidu odražavao je nešto oštro, crno i bolno. Nakon nekoliko časaka nastavi mirno i sabrano: “Sljedećega jutra bio sam uzet, nesposoban govoriti, nesposoban kretati se. Gospođa Hiltruda, moja dobra majka, držala me sate i sate na rukama bez tužbe i plača. Jednom se sagnula nada mnom i šaptala mi čudnovate, utješne riječi koje sam tek poslije mnogo godina mogao razumjeti: ‘Moje dijete, sada je nebo našlo tebe.’” Papa pruži uzetomu ruku. “Hermane, vi imate divnu majku. S vama zahvaljujem Gospodinu za tu milost. Gospođa Hiltruda bit će za vas, u to sam siguran, uz našu dragu Gospu Porta Coeli! Hvala vam što ste mi dali uvid u blagoslovljene i bolne trenutke vašega života!” “Smijem li vam zahvaliti za strpljivost kojom ste me slušali, Sveti Oče? Vi ste mi poklonili mnogo od vašega vremena!” “A vi ste meni dali da budem dionikom vaše povezanosti s Bogom, oče Hermane. Što znači vrijeme prema ovomu?” 27
“Vaše vrijeme, vrijeme Vrhovnoga Pastira kršćanstva, dragocjeno je.” Papa Leon odvrati: “Nije dragocjenije od vašega, Hermane. Možda je još dragocjenije u očima Božjim vaše, trpljenjem i bolima potpuno ispunjeno vrijeme.” “Vi trpite i podnosite više, Sveti Oče. Vi imate najveći udio u njegovu križu. Kakvu li vam bol mora zadavati posvjetovljenje Crkve. Kako li vam mora biti težak spor s Bizantom!” Na te se riječi papa Leon naglo trgne tako da mu je zlatni križ, koji je visio na prsima, udario o stol. U svjetlu od šest svijeća njegovo je lice kao iznakaženo. “Bizant”, šaptao je uzbuđeno. “Hermane, dirnuli ste u svježu ranu. Bizant… Moram li taj kalež ispiti ili će me mimoići? Hoće li doći do raskola?” Papa zuri u svjetlo i stišće usnice kao da mora zadržati krik prevelike boli. Slomljenim glasom nastavlja: “Patrijarh Mihajlo nije ništa odgovorio na moj pomirljiv pozdrav, nakon mojega izbora. A ja bih htio mir, jedinstvo…” Herman gleda žalosno tužno lice Svetoga Oca. Rijetko je kada vidio tako neskrivenu tuđu bol. “Vi nosite baštinu tuđe krivnje. Rim nije uvijek htio graditi mostove kako bi spojio suprotnosti, kao što biste vi to htjeli. Nerijetko je čak nerazboritošću i krivom revnošću srušio stup koji je Bizant stavio u rijeku. Oholost, nepodnošljivost, kruta navezanost na slovo zakona i fanatizam, pohlepa za vlašću i uskogrudnost vladale su i ovdje i ondje. Ljudi su tražili sebe i svoje umišljeno pravo, a zaboravili su da treba služiti jednomu djelu i jednomu Gospodaru.” Leon IX. cijeni plemenitu otvorenost i ne uzima za zlo smioni govor uzetoga. “U pravu ste, moj prijatelju, sasvim u pravu. Sada će patrijarh Mihajlo srušiti svaki stup koji sam ja pokušao postaviti u rijeku. Osjećam to, on mi se ne će htjeti odazvati.” Tada pruži monah Papi ruku moleći i proseći: “Onda prevezite lađicu Petrovu preko vode i molite u ime Gospodinovo mir i oproštenje za nepravdu prijašnjih pokoljenja.” 28
Papa Leon nastavlja: “Znate li što zahtijevate, Hermane? Patrijarh je ohol, tako ohol da bi ga molba za oproštenje potaknula da sebi prisvoji još veća prava.” “Hoće li poniznost... biti siromašnija ako vi molite?” pitao je Herman tiho. Za trenutak se činilo kao da će srdžba nadvladati Papu. Njegove oči gledaju nezadovoljno monaha. Ovaj je izdržao strogi pogled ne trepnuvši okom. Leonove crte lica ublaže se i on odvrati mirno: “Poniznost ne će biti siromašnija ako bude molila. Ipak, u ovomu slučaju mora njezinu molbu pratiti uspjeh ili će raskol biti još neizbježniji. Petar smije moliti, ali on se ne smije – radi istine, radi Krista – odreći svojih prava. A to zahtijeva patrijarh.” Leon pokrije lice rukama. Glas mu je zazvučao muklo kada je nastavio: “Hermane, kada bi postojalo sredstvo koje bih smio upotrijebiti, a da ne naškodim Crkvi, da ne ponizim patrijarha, da ne izdam istinu, ja bih to sredstvo upotrijebio... Bez obzira na to kakvih bi žrtava mene osobno stajalo. Kada bi moja osoba bila jedina zaprjeka da se postigne jedinstvo, kako bih rado Petrove ključeve predao u ruke dostojnijega! Ali ne radi se o meni, Hermane. Radi se o službi Petrovoj, a Petar ne može ostaviti svoje službe jer bi time izdao Gospodina koji mu je zapovjedio: ‘Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje!’” “Hoće li naš Gospodin ostaviti Petra, Sveti Oče? Ne šalje li on možda raskol Crkve jer je i Zapadu i Istoku potrebna oštra pokora? Bude li on htio jedinstvo, ono će nastati. Onda će vam dati da kao Mojsije izvedete vodu iz pećine, vodu spasenja i pomirenja. Naš Gospodin ne ostavlja Petra… Ali on Petru ne popušta. On ga opasuje i vodi ga kamo on ne bi htio…” Papa još uvijek drži lice u rukama. Sjedi nepomično. Uzeti također šuti, ali on čeka bez nutarnjega nemira. I nije se prevario. Kada je Leon spustio ruke, njegovo je lice bilo smireno. “Petar će Crkvu vjerno voditi kroz pustinju ovoga vremena i ako ne bude smio ugledati obećanu zemlju izmire29
nja. Ali vi mi morate pritom pomoći, Hermane! Uzdam se u vas. Proširite u duhu svoju ćeliju dok ne obuhvati i Rim. Primite u nju i Rim i Papu. Crkvi ste potrebni. Leonu ste potrebni. Kristu ste potrebni za veliku Missu orbis, za consecratio mundi – posvećenje svijeta.” Zbunjen i smeten tim snažnim pozivom bolesnik obori pogled. “Za Missu orbis? Ah, Sveti Oče, kakva korist od mene? Ne mogu biti ni kapljica vode u kaležu Velikoga Svećenika Kristova…” “Ne, Hermane od Altshausena”, reče Papa s nestrpljivošću koja nešto traži: “Tko je gledao plamen kao vi, od toga se više zahtijeva!” “Više?” Uzeti podiže mršavo lice pod sijedom kosom. “Više?” Bolne crte oko uskih usana slične su dubokim brazdama na njivi. “Više?” Svjetlo svijeće zatreperi preko zgrčenih, slabih ruku. “Više?” Osjećaj samilosti učini da Papa malo oklijeva. Ali onda reče jakim glasom: “Da, Hermane, Gospodin od vas želi više. Želi da mu svakoga dana, svakoga sata, s neprestano jasnom i odvažnom sviješću prinosite ljubav i trpljenje kao žrtveni dar. Sjedinite svoju patnju sa svetom žrtvom na Golgoti, prihvatite je svim srcem uza sve opiranje vaše naravi. Ljubite je kao udio u žrtvi Isusa Krista. Na svojemu tijelu smijete nadopuniti što nedostaje žrtvi Gospodinovoj, kako kaže sveti Pavao. Morate ljubiti i prijezir koji doživljavate jer ste bogalj… i još bolniju samilost zdravih. Biti žrtveni dar s Isusom Kristom, za Isusa Krista u poslanju svijeta, vaša je velika dužnost; to neka bude vaša divna služba, brate, koja vašu ćeliju čini kućom Božjom ako u njoj po svojim patnjama, po svojemu trpljenju pripravljate kruh za to žrtvovanje… Kruh za njegove ruke… Prikazanje. Naš Gospodin lomi kruh koji vi blagoslivljate i dijelite. Bojite li se toga?” “Zar da se bojim našega Gospodina, Sveti Oče? On uvijek uzima da daje”, odvrati uzeti tiho. Preko njegova lica 30
prijeđe žalost kao oblak. “Moj kruh nije čist... Moj dar nije vrijedan da bude žrtvovan. Često sam u njemu ispekao loše zrno. Htio sam otpočinuti u svojemu vlastitom ja, tražio sam sućut i ljudsku blizinu, isticao sam svoje mišljenje, ljutio sam se brzo i žestoko. U meni ima mnogo toga što nije dobro, što se ne sviđa Gospodinu. Opet je došao neki plamen nada me.” “Onda neka taj plamen spali sve što nije dobro, Hermane! Plamen Duha Svetoga može gorjeti, a da ne razori ono što je zdravo.” Papa se dobrostivo sagne k uzetomu. Na to mu odgovori smiješak djetinje iskrenosti: “Učinit ću to još danas, Sveti Oče. Smijem li sutra bilo kada moliti vaš očinski blagoslov za novi, svjesniji život, za ljubav i trpljenje za Krista i njegovu Crkvu, za vas i za svijet?” “Smijem li od vas uzeti što vas tišti, Hermane?” upita Leon s poniznim poštovanjem. “Vi biste to htjeli učiniti, Sveti Oče?” Iz bolesnikova čuđenja nastade radosna zahvalnost, tiha molitva, ozbiljno razmišljanje, pouzdan pogled prema Gospodinu u pokajanju i tihu obećanju. Papa Leon IX. obrati se križu i ganuto sasluša iskreno priznanje. Na jednoj se točki optužbe Papa zaustavi: “Ne smijete više žaliti za opatom Bernom, oče Hermane. Vaša žalost za njim mogla bi biti grijeh protiv ljubavi prema Bogu i ljudima ako bude i dalje zakopan vaš talent. Bog hoće da pjevate. Odsada ćete napisati sve što vam Duh Božji pokloni u pjesmama i himnima. To neka bude vaša pokora: da za nas sastavite pjesmu koja neka nas prati na našim putovima i stalno sjeća na vaše obećanje da ćete uz nas biti ljubavlju i patnjom.” Papa raširi ruke blagoslivljajući uzetoga kada netko jako i glasno pokuca na vrata. Prije nego što se Papa mogao javiti, vrata su se već otvorila. Široko i važno pojavi se na vratima opat Udualrih. “O… oprostite, Svetosti! Nisam znao… prije… mislio sam da ste se javili.” Nezadovoljnim je i radoznalim pogledom odmjerio bolesnika. 31
“Nismo se javili. Niste nam uopće dali vremena za to, opate Udualrihu!” korio je Papa oštro. “Dođite unutra. I tako vam imamo nešto reći.” Oklijevajući klekne opat pred strogim Papom. Leon IX. nije sada više dobrostiv otac niti bratski blizak prijatelj u Kristu, nije više milosrdan upravitelj suda pokore. Njegov je glas ozbiljan, kao i pogled njegovih očiju. “Odlučili smo da još ne ćemo otputovati, opate Udualrihu. Mi se, naime, hoćemo prije osvjedočiti o duhovnomu, duševnom i gospodarskom stanju opatije. Bilo bi nam pravo zadovoljstvo kada bismo mogli stati na put onim ne tako dobrim glasinama koje su o Reichenauu doprle čak do Rima i do naših ušiju.” Opat se duboko sagne. Sada je dakle izbilo ono zlo kojega se sa strahom i trepetom bojao, a to je papinska vizitacija. “Kako znate, mi smo odlični poznavatelji pravila i običaja vašega svetog utemeljitelja. Hoćemo se osvjedočiti obdržavaju li se ona u vašoj opatiji u duhu reforme Clunyja. Veoma bi nas se bolno… dojmilo kada bi se ona tumačila po vlastitomu mišljenju ili čak izmijenila. Doručkovati želimo sami. Poslije toga očekujemo čitavu samostansku zajednicu u kapitulskoj dvorani. Tamo ćemo objaviti svoju odluku. Ne želimo da ikoga o tomu prije obavijestite. Naređujemo i zapovijedamo da ostavite sve u onomu stanju u kojemu se sada nalazi. Brinite se da se vaši redovnici na vrijeme okupe, opate Udualrihu. Moramo u malo vremena puno toga učiniti. Zahvaljujemo vam.” Kretnjom ruke pokaže opatu da se može udaljiti. Papa mu ne pruži ruku da poljubi prsten. Upadnom žurbom iziđe opat iz knjižnice. Papa Leon IX. umorno prijeđe rukom preko čela. Njegovo lice i glas nisu više strogi kada upita bolesnika: “Recite mi iskreno, Hermane, je li Augija još uvijek onakva kakva je bila u vrijeme opata Berna?” “Može li to biti, Sveti Oče?” odvrati Herman pitanjem. “Opat Berno nije samo oblikovao duh našoj opatiji, nego 32
nam je sam bio živi uzor, poticaj i uporište. Vodio nas je ravnim putem Kristu.” “A opat Udualrih?” “I on je od Gospodina darovan Augiji, Sveti Oče! Bog nam preko gospodina Udualriha hoće reći da moramo ići njegovim putem odlučno i sigurno, iako njegovo svjetlo nije više jasno vidljivo iz riječi i uputa, čina i vladanja poglavara. Bog je s nama… u noćima bez zvijezda. Blago onima koji ne vide, a ipak vjeruju.” Uzeti se smiješio Papi kao da bi htio reći: “Vi razumijete što mislim...” Glasno je dodao: “Bog nam poklanja puno povjerenja i on ga očekuje od nas.” “I dao vam je danas po meni poseban nalog, Hermane, i za opatiju Marije na Augiji. On zahtijeva mnogo od vas.” Nakon tih riječi Papa ustane, pođe prema vratima i pozove Bertolda koji je čitavo vrijeme, moleći, na hodniku čekao. “Neka Gospodin čuva vaš san, oče Hermane!” Zvijezde gore kao čisti plamenovi nad jezerom i nad otokom Reichenauom. Bolesnik ne osjeća nikakva straha pred onim što će doći. Srce mu je puno duboke radosti, mira i bogate zahvalnosti. Božji je zahtjev uvijek ljubav.
33
2. PREMA DRUGOJ OBALI
Crveno trnje U kapitulskoj je dvorani vladala napeta tišina. Zajednica monaha čeka Papin dolazak. Opat Udualrih ne može skriti nutarnji nemir. Oči mu lutaju amo i tamo dok se ne zaustave na mirnu i sabranu licu uzetoga. Taj je dobro molio, Papin prijatelj! Opat Udualrih i ne sluti što se zbiva u Hermanovoj duši. On se nalazi kao usred bujice. U njemu se stvaraju melodije, slike i stihovi i sile ga na oblikovanje. Opomene i poticaj Svetoga Oca probili su branu žalosti iza koje se sabrala rijeka čitave godine. Sada je Herman oslobođen tih okova i predan valovima. Ali on usred oluje ne gubi kormila. Burni valovi tjeraju brod njegova srca i duha u jednomu smjeru, ususret Gospodinu. Uvijek bi osjetio, kada se u njemu javljalo nešto novo, da to dolazi od Gospodina i da opet vodi k njemu – milost, dar, zadatak, breme. Često je i prečesto posuda njegova krhkoga tijela preslaba da skrije Božje darove. Usta i ruke preslabi su da iscrpe tu puninu. Patnja duha, koji je okovan nemoćnim tijelom, ranjava više nego tjelesne boli. A ipak – i neiskorištena punina darova struji prema Gospodinu. U ovomu životu nema stanke. Ne, ne će je više biti jer je probijena brana žalosti koja je uzetoga suzdržavala u stvaranju i on se ograničavao samo na vršenje svakidašnjih, zapovjeđenih dužnosti i obveza. On može dati više i mora dati više ako mu dade Bog. U svome razmišljanju sjeti se riječi što ih je opat Berno napisao u poglavlju o sv. Augustinu: “On se ne može opri34
SADRŽAJ
Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. PRIMITE ME . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Plamen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Tišina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Prikazanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 2. PREMA DRUGOJ OBALI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Crveno trnje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Ptičica bi htjela letjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 3. STRANPUTICA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Ulje u vrču . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Bog je ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Svjetlo Kristovo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 4. PJESMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Povratak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Kristofor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Dijete nam se rodilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 5. SUSRET. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Hodočašće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Gospođa Hiltruda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 6. MILOSNO JEZERO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Da i vi činite tako . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Salve Regina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 7. ALMA REDEMPTORIS MATER . . . . . . . . . . . . . . . . 182 Bijela golubica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182 Miraculum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 293
8. VJEČNI GRAD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 Harfa šuti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 Gdje smo, zapravo, kod kuće? . . . . . . . . . . . . . . . . . 224 9. S DRUGE STRANE OBALE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 Zima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 Posljednica Križu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254 Bijeg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268 10. SVJETLO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 “Dovde – Herman” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 Krist – moj život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 284
294
PREPORUČUJEMO Na temelju svjedočanstava Svetoga pisma, apokrifnih spisa i bogate kršćanske tradicije, iz pera poznatoga poljskog pisca Jana Dobraczyńskoga izranja životan i topao ljudski lik sv. Josipa, skromnoga čovjeka kojega je Bog učinio najintimnijim svjedokom otajstava svojega Utjelovljenja. 301 str. Tvrdi uvez.
Autor ovoga romana, M. Raymond, živopisno oslikava povijesne činjenice iz života trojice buntovnih redovnika, sv. Roberta, sv. Alberika i sv. Stjepana Hardinga, te razvija toplu i očaravajuću pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu. 293 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u veljači 2015.
Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa, živote, slasti, ufanje naše… Nema katolika koji ne poznaje i nije molio ili pjevao čudesnu molitvu Salve Regina – Zdravo, Kraljice. No malo tko zna nešto o njezinu tvorcu, bl. Hermanu iz Reichenaua čija je neobična životna priča majstorski opisana u romanu Konačna sloboda. Konačna sloboda roman je o dirljivoj životnoj priči dječaka koji je sanjao velike stvari, život pun života i sreće, a morao se suočiti s bolešću, uzetošću, odbačenošću i patnjom. No, htio je biti slobodan pod svaku cijenu. Rođen u uglednoj plemićkoj obitelji von Altshausen u prvoj polovini 11. stoljeća, Herman je živio kao skromni benediktinski redovnik u samostanu u Reichenauu, na Bodenskom jezeru. Tu je otkrio riznicu talenata koje mu je Bog dao i koje je, umjesto očajavanja nad vlastitom sudbinom, odlučio umnožiti i pokušati biti sretan. Imao je dva nadimka koja opisuju svu dramu i krajnost njegova života. Zbog uzetosti tijela zvali su ga Contractus – “Hromi”, a zbog genijalnosti njegova duha smatrali su ga Čudom svoga stoljeća. Usvojio je sve znanje svojega vremena, bio je velik teolog, astronom, matematičar, prirodoslovac, pjesnik, glazbenik i povjesničar, služio se mnogim jezicima uključujući arapski, grčki i latinski. Hermanova životna priča zapravo je čudo Božje ljubavi i darežljivosti prema čovjeku do te mjere da je njegov život postao uzor i utjeha ljudima koji su ga okruživali. Njegova se patnja preobrazila u divnu priču o otkrivanju vlastitih talenata i nadarenosti, o ljudskom prijateljstvu te o ostvarenju najdubljih čežnja usprkos patnji i životnim ograničenjima.
ISBN 978-953-235-421-8
VERBUM
9 789532 354218
140 kn
www.verbum.hr