Issuu

KIKo ARGüeLLo

KeRIGMA U barakama sa siromasima

Iskustvo nove evangelizacije: missio ad gentes Uvod: kardinal Antonio Cañizares Komentar: kardinal Christoph Schönborn

VERBUM

Francisco José Gómez-Argüello Wirtz rođen je u Leónu (Španjolska) 9. siječnja 1939. Studira Lijepe umjetnosti na Akademiji San Fernando u Madridu, gdje postiže naslov profesora slikarstva i crtanja. Godine 1959. dobiva prestižnu državnu nagradu za slikarstvo. Nakon duboke egzistencijalne krize u njemu se rađa ozbiljno obraćenje koje ga dovodi do toga da posveti cijeli svoj život Kristu i Crkvi. Godine 1960., zajedno s kiparom Coomontesom i vitražistom Muñozom De Pablosom, utemeljuje grupu za istraživanje i razvoj sakralne umjetnost ˝Gremio 62˝, s kojom ostvaruje razne izložbe u Madridu (Biblioteca Nacional). Ministarstvo kulture izabralo je grupu da predstavlja Španjolsku na Svjetskoj izložbi sakralne umjetnosti u Royanu (Francuska) 1960. godine. U to isto vrijeme Argüello izlaže neka svoja djela u Nizozemskoj (galerija Nouvelles Images). Uvjeren da je Krist prisutan u trpljenju nezaštićenih, 1964. odlazi živjeti među najsiromašnije, u barake Palomeras Altasa u predgrađu Madrida.

Kiko Argüello KERIGMA U BARAKAMA SA SIROMASIMA

Ĺ pilje i barake gdje je roÄ‘en Neokatekumenski put (Palomeras Altas, Madrid)

KiKo Argüello

KERIGMA U barakama sa siromasima Iskustvo nove evangelizacije: missio ad gentes

Uvod: KArdinAl Antonio CAñizAres KomentAr: KArdinAl Christoph sChönborn

VERBUM Split, 2013.

Biblioteka: Posebna izdanja 75. Urednik: mr. sc. Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj Naslov izvornika: El Kerigma. En las chabolas con los pobres Prijevod: Nikola Mladineo Lektura: Vedran Torić © Kiko Argüello, 2012 © Buenas Letras, 2012 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 268 ARGUEELLO, Kiko Kerigma : u barakama sa siromasima : iskustvo nove evangelizacije: missio ad gentes / Kiko Argueello ; uvod Antonio Canizares ; komentar Christoph Schoenborn ; <prijevod Nikola Mladineo>. - Split : Verbum, 2013. (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 75) Prijevod djela: El Kerigma. En las chabolas con los pobres. ISBN 978-953-235-315-0 I. Evangelizacija 141223065

Htio sam napisati ovu malenu knjigu po nagovoru kardinala Cañizaresa koji je smatrao važnim da kažem nešto o onome što je Gospodin učinio s nama u barakama, sa siromasima, te da objavim jednu kerigmu koja bi, iznad svega zbog svojih sadržaja i antropologije, mogla pomoći Sinodi o novoj evangelizaciji. Svi prihodi koje bi mogla ostvariti ova knjiga bit će namijenjeni za pomoć missio ad gentes u novoj evangelizaciji. KiKo Argüello

KAZALO

Uvod kardinal Antonio Cañizares Llovera prefekt Kongregacije za božanski kult i disciplinu sakramenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 U barakama: Svjedočanstvo Kika Argüella. . . . . . . . . . . . . . . 17 Kerigma: Teološki komentar kardinal Christoph Schönborn nadbiskup Beča . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Kerigma »Tri anđela« Opatija sv. Dominika iz Sore Kiko Argüello. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Iskustvo nove evangelizacije: missio ad gentes Kiko Argüello. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127

UVOD Kardinal Antonio CaĂąizares Llovera

Na pragu Godine vjere i Biskupske sinode o prenošenju vjere, ili, ako želite, o hitnoj, žurnoj i novoj evangelizaciji, nudi nam se ova malena knjiga, istinski Božji dar, koja nas hrabri i potiče u vjeri, raspršuje bojazni i strahove, i ispunja nas hrabrošću za nasljedovanjem njenog navještaja – kerigme – kako bismo krenuli onamo gdje se nalaze ljudi i bili, pred njima, odvažni svjedoci i uvjereni navjestitelji evanđelja. To je jedna od onih knjiga koje, u svojoj kratkoći, posjeduju veliko bogatstvo i sadržaj, te koje zaslužuju da ih se pročita; knjiga ne ostavlja ravnodušnim; čitatelj se osjeća zahvaćenim i prozvanim pri njezinom čitanju; ona izaziva, pokreće i preokreće. Gotovo pa bih na ovom mjestu završio predstavljanje i našao se u iskušenju da budem tek nijemi vodič koji se ograničava na puko pokazivanje prstom, poput njemaka: evo ovdje je. Ipak, ne mogu se prepustiti tome, budući da ova knjiga nudi i prikuplja nešto tako živo i životno kao što je navještaj kerigme, i to takav kakav je bio izgovoren u danom trenutku, sa svom snagom i žarom, od onoga koji u svom srcu osjeća evanđelje kao plamen, od Kika Argüella, utemeljitelja i inicijatora Neokatekumenskog puta: čovjeka oduševljenog Kristom i željom da ga upoznaju svi narodi, da se obrate i slijede Isusa. 12

Čitajući i iščitavajući, slušajući jednom pa još jednom uživo i kao živu riječ ovu knjigu, osjećam, kao protutežu, današnju slabost u naviještanju evanđelja koje ljudi traže kao što suha zemlja traži vodu. Važno je da, s iskrenošću i poniznošću, priznamo ovu slabost i krhkost naše vjere. Vjerujem da je upravo to put kojim trebamo krenuti i obnoviti se. Potrebni smo ovakve duboke obnove; potrebni smo da se naše iskustvo Boga i Isusa Krista učvrsti za naviještanje evanđelja; potrebni smo iznova prihvatiti evanđelje Isusa Krista, koje u nama postaje život, i da živimo od njega kao što pravednik živi od vjere. Na ovaj način, i samo tako, evangelizirat ćemo i privući nevjernike i udaljene. Svijet je potreban evanđelja. Potreban je Isusa Krista. Ne možemo ostati ravnodušni pred ovom potrebom: najvećom od svih. Ova potreba, makar nesvjesna, ali stvarna, stiže do nas kao možda neoblikovana vika onih koji su se udaljili od vjere, onih koji ne vjeruju, onih koji trpe slom čovječanstva ili prazninu besmisla, onih koji trpe pomanjkanje ljubavi, nepravdu ili zaborav od ljudi koji ih zaobilaze u njihovim potrebama i jadikovkama. Ova vika je zahtjev koji viče nama kršćanima, premda slabima: Pomozite nam! Živimo u teškim vremenima. Lako se žalimo zbog njih. Sa začuđujućom prirodnošću tražimo krivce ili pak vjerujemo da se ništa ne može učini13

ti kako bi se promijenila teška, vrlo teška situacija kroz koju prolazimo. Živimo u tipično poganskom društvu. Ono što je u ovim trenutcima na kocki jest način kako shvatiti život: s Bogom ili bez Boga, s nadom u vječni život ili bez drugog obzorja osim dobara svijeta, s objektivnim moralom, čvrstim i valjanim za svih, ili sa suverenom tvrdnjom o vlastitoj slobodi kao apsolutnoj normi ponašanja dokle god to dopuštaju vanjska pravila igre. Ovo je vrlo važno. Nije isto birati jednu ili drugu stvar. To je izazov za nas kršćane: da ljudi shvate i žive život s Bogom, s Isusom Kristom i s nadom u vječni život; da ljudi povjeruju u Isusa Krista, slijede ga i s njim dostignu sreću, istinu koja nas oslobađa, ljubav koja nas čini braćom. Mi kršćani nismo puki promatrači. Ne možemo ostati prekriženih ruku, niti prešutjeti ono što smo primili, niti ostaviti da umre golemo bogatstvo, jedinstveno vrijedno i predragocjeno »blago« evanđelja. Osjećamo da smo ponukani evangelizirati. Ne možemo šutjeti. Ali možemo govoriti samo ako vjerujemo: »Povjerovah, zato sam govorio.« Potrebno je iznova započeti. Potrebno je iznova evangelizirati. Evanđelje treba živjeti i navješćivati u njegovoj najradikalnijoj i najizvornijoj stvarnosti, u njegovim temeljnim sadržajima, te pozivati na obraćenje. Navijestiti evanđelje, kao da ga nikad nisu slu14

šali, u našim kućama i domovima, našim susjedima, osobama s kojima smo u odnosu i s kojima živimo, s kojima radimo ili dijelimo obveze i želje. Kao u prvim vremenima. Kao da se po prvi put naviješta Isusa Krista usred jednog naroda, sa svom svojom snagom novosti i sablazni i sa svom svojom nenadmašivom privlačnosti; bez kompleksa, bez bojazni, s jednostavnošću punom nade i snažnim oduševljenjem; s apostolskom smjelošću, s golemom ljubavlju prema svima. I ovaj navještaj nas iz radosnog iskustva vjere preobražava iznutra i daje nam živjeti s punim pouzdanjem i nadom u Boga koji nas ljubi. Živimo u poganskom okruženju, bez mogućnosti da se na bilo koji način ovo stanje ublaži, i to okruženje utječe i na nas krštene – možda i više nego što nam se čini. Trebamo naučiti živjeti kao kršćani u ovom okruženju, bivajući kvasac u tijestu, kao duša u tijelu, dajući život i dah, ukvasujući naš svijet. A živjeti kao kršćani, sa svim posljedicama koje to uključuje, znači živjeti do kraja autentičnost evanđelja, dati o njemu svjedočanstvo, naviještati ga, biti ono što je duša za tijelo. Ovo bi trebao biti naš odgovor na pomanjkanje evangelizirajućeg navještaja naše Crkve onima koji ne vjeruju ili su se udaljili od vjere. S Božjom pomoću ovo je moguće. On sam, u naše vrijeme, podiže osobe koje »novim žarom, novim metodama i novim izražajima« 15

donose evanđelje narodima, kao što to čine autor ove knjige Kiko Argüello i Neokatekumenski put koji on vodi i promiče, i koji sama Crkva odobrava i potiče. Neokatekumenski put je dar Duha Svetog Crkvi u post-koncilskom razdoblju, kao put ili itinerarij kršćanske inicijacije ili reinicijacije, i kao sredstvo promicanja nove i snažne evangelizacije. Zahvaljujemo Bogu za velike divote koje on ostvaruje na korist svoje Crkve i čovječanstva preko ovog Puta, za velike blagoslove i plodove koje posredstvom i preko ovog Puta širi na korist svog naroda: plodove obraćenja, kršćanskog života, poziva na svećeničku službu, na posvećeni život i na misionarsko djelovanje Crkve; kao i plodove ljubavi, života prema blaženstvima, velikodušnog predanja, obnovljenih obitelji i otvorenih životu... Hvala Bogu za ovu knjigu koja, na neki način, također pokazuje i odražava lice Neokatekumenskog puta u jednom od njegovih temeljnih sastavnica: navještaju kerigme za obraćenje. I hvala njezinom autoru koji preko ovih stranica govori svakom od čitatelja svom snagom i svježinom evanđelja da bi ga, otvorivši svoje uši Riječi, prihvatili i slijedili, bez straha i s radošću onoga koji je pronašao golemo blago. kardinal Antonio Cañizares Llovera Prefekt Kongregacije za božanski kult i disciplinu sakramenata

U BARAKAMA Svjedočanstvo Kika Argüella

Atvoreno nebo

i svjetlo nA obzorjU

Kiko ArgĂźello u JoaquĂnovoj baraci. U pozadini se nazire Kristovo lice koje je nacrtao Kiko.

Predstavljam se: Španjolac sam, rođen u Leónu (Španjolska) u obitelji više srednje klase. Najstariji sam od četvorice braće. Moj otac je bio odvjetnik, a moj djed po majci bio je Englez. Živio sam samo dvije godine u Leónu, a zatim je moj otac bio premješten u Madrid te smo se tako preselili u glavni grad. Gospodin mi je udijelio da budem slikar. Već od malena sam bio veoma priznat zbog svog crtanja. Kasnije sam studirao na Akademiji lijepih umjetnosti San Fernando u Madridu. Moji roditelji su bili katolici. Moja majka je svakodnevno išla na misu, a otac nedjeljom. No odmah na početku studija na Lijepim umjetnostima našao sam se u drugačijoj okolini. Bilo je doba Franca i tamo su gotovo svi bili ljevičari. U jednoj grupi smo izvodili kazališne predstave te sam ondje upoznao i kazalište Jeana Paula Sartrea. Sjećam se jednog od njegovih djela s naslovom Iza zatvorenih vrata (Huis clos), u kojem Sartre kaže da su pakao drugi te donosi jednu scenu u kojoj su likovi osuđeni na vječnu kontemplaciju svojih nedostataka. U dnu sam kod Jeana Paula Sartrea pronašao odgovor: sve je apsurdno. Ondje se nalazio odgovor. Jer pitao sam se: postoji li ili ne postoji Bog? 20

Ali zašto sam sumnjao u Boga? Jer u dnu nije bilo dovoljno svjedočanstvo roditelja u mojoj kući kao ni svjedočanstvo okoline u kojoj sam živio. Tada je Bog dopustio da doživim kenosis, nazovimo to tako, jedan duboki silazak. Također sam upoznao i misao drugih egzistencijalista poput, na primjer, Alberta Camusa, i u apsurdu pronašao odgovor. Razmišljao sam kako se ne trebam zavaravati: a što ako nema Boga? Nastojao sam tako živjeti, ozbiljno: »Bog ne postoji.« I zatvorilo mi se nebo; kao da se nada mnom stvorila golema betonska ploča i život mi je započeo biti veoma težak. U dnu Sartre je govorio: »Nismo postojali, danas postojimo, a sutra ćemo prestati postojati. Trebamo prihvatiti ovako živjeti istinski, prihvatiti ovakvu stvarnost. Ne treba izmišljati nikakvo nebo niti išta izvan ovog svijeta, već trebamo uzeti u ruke stvarnost postojanja takvu kakva jest: to jest, da nema ničega.« Pokušao sam tako živjeti, ali ubrzo sam shvatio da, kad život postane nepodnošljiv, postoji samo jedan izlaz: ubiti se. Kažu da se u svijetu svake sekunde ubije jedna osoba. U Španjolskoj je najčešći uzrok smrti samoubojstvo, zatim rak, prometne nesreće itd. U cijeloj Europi raste i raste broj samoubojstava. U toj situaciji u kojoj sam se nalazio dobio sam izvanrednu državnu nagradu za slikarstvo (o tome 21

je izvještavala televizija, novine itd.) i bio sam iznenađen kada sam otkrio da u dnu nagrada nije riješila problem koji sam osjećao u sebi. Primijetio sam da sam se pitao već od jutra kada bih ustao: »Živjeti, zašto? Radi stjecanja novca? Radi sreće? Zašto?« Već sam imao novaca, već sam bio poznat, i nisam bio sretan; unutar sebe bio sam kao mrtvac. Odmah sam razumio da sam bio tako nastavio, ubio bih se. U toj kenosis, pod ovim zatvorenim nebom, Bog mi se smilovao. Pitao sam se: »Ali kako žive ljudi? Kako ljudi uspijevaju živjeti?« Vidio sam normalne ljude i mislio: »Pa zar se ne pitaju: tko sam, tko me stvorio, što je život? Možda ljudi ne postavljaju taj problem? Možda je problem u meni koji sam narcisoidan, čudak?« Jer nad sobom sam osjećao nešto poput mokrog pokrivača koji me neprestano nagonio da tražim istinu: tko smo, što radimo na svijetu? Za mene nije bilo svejedno postoji li Bog ili ne; to je bilo pitanje života ili smrti. U toj situaciji, usred mraka u kojem me ništa nije zadovoljavalo, u kojem se sve pretvaralo u pepeo – također i umjetnost, seks itd. – u kojoj me ništa nije motiviralo, doživio sam jednu zraku, tračak svjetlosti. Čitao sam Bergsona, filozofa židovskih korijena, koji kaže da je »intuicija sredstvo spoznaje istine, više od razuma«. Mislio sam: Što ako Bergson ima pravo? Shvaćao sam da sam, u dnu, bio 22

previše racionalan. Odnosno, ako bih kao umjetnik pitao svoju intuiciju slaže li se s potpunim apsurdom postojanja, otkrivao bih kako se nešto unutar mene ne slaže da je sve apsurdno: ljepota, umjetnost, voda, cvijeće, drveće... Nešto se nije uklapalo! Tako se Bog započeo ukazivati na obzorju, neko slabašno svjetlo, poput nade. Slijedeći ovu svjetlost, u ovom tragičnom trenutku mog postojanja, ušao sam u svoju sobu, zatvorio vrata i vikao Bogu: »Ako postojiš, dođi, pomozi mi, jer preda mnom je smrt!« Možda je Bog dopustio ovu kenosis, ovaj silazak, ovo ispražnjenje mene samoga, kako bi me učinio poniznim, kako bi me učinio sposobnim vikati, tražiti pomoć. I u tom trenutku zbio se jedan susret. Jer sam se pitao: »Što mi može dokazati da Bog postoji?« Dokazi sv. Tome Akvinskoga (nema sata bez urara itd.) nisu mi služili. Niti stvaranje prirode. To je čudno. Kako sam mogao dospjeti do toga da budem siguran?

z smrti u život:

»bog postoji!«

Špilja Ciganina Basilija koji se krstio u zajednici u barakama

Pohađao sam Lijepe umjetnosti; na mom tečaju bio je jedan svećenik, također slikar; otišao sam s njim razgovarati. Sve što mi je govorio izgledalo mi je potpuno neosnovano. Brzo sam shvatio kako je problem u vjeri, a ja nisam mogao sam sebi dati vjeru. Tada sam zavapio Gospodinu i u tom trenutku, odjednom, osjetio sam unutar sebe sigurnost da Bog postoji! Nisam to osjetio kao razmišljanje ni kao teoriju, ne! Bog je postojao: bilo je to poput dodira bitka. Kaže sv. Pavao kako Duh Kristov silazi nad čovjeka i svjedoči njegovu duhu da Bog postoji (usp. Rim 8,16). To mi se dogodilo. Osjećao sam u sebi da Bog postoji: postoji! Bog postoji! Sjećam se kako sam počeo plakati, a nisam razumio zašto. Tekle su mi mnoge suze. »Zašto plačem?« Plakao sam jer sam se osjećao poput čovjeka osuđenog na smrt koji treba biti pogubljen i kojem, upravo u trenutku u kojem će ga ubiti, kažu da je slobodan. Jer, ako Bog postoji, ja postojim. Prešao sam iz smrti u život: Bog postoji. To sam osjećao u sebi poput svjedočanstva, poput dodira bitka: božanski bitak dotaknuo je moj duh. Bog postoji!

Nakon ovog susreta tražio sam jednog svećenika i rekao mu: »Oče, želim biti kršćanin!« Reče mi: »Vi onda niste kršteni?« Odgovorih mu: »Da, kršten sam.« »Jeste li primili prvu pričest?« »Da.« »Dakle, želite se ispovjediti?« »Ne«, odgovorih mu. Bio sam svjestan da ono odijelo prve pričesti, one kateheze koje sam primio u školi, nisu bile dostatne. U jednom određenom trenutku svojeg života, sa 16 godina više ili manje, svukao sam to odijelo jer mi je bilo usko, bilo mi je premalo. Svukao sam ga! Rekao sam onom svećeniku: »Želim se formirati, želim biti kršćanin.« No on nije znao što bi sa mnom. Nije bilo – i nema – u župama neke škole da bi se postalo kršćaninom: i što ako neki filozof, neki ateist, želi biti odgojen u vjeri? Ne znajući što bi sa mnom, mislio je poslati me u Cursillos de Cristiandad. Otišao sam k njima i Cursillos su mi pomogli, odstranili su mi mnoge predrasude koje sam imao protiv Crkve, protiv Vatikana, protiv župa, protiv svećenika... predrasude koje su dolazile od mojih prijatelja marksista koji nisu podnosili društvene strukture itd., sve one ideje koje ima ljevica, a posebno španjolska ljevica. Nisam bio marksist jer sam govorio svojim prijateljima koji su imali veliku želju za pravdom: »Ne razumijem. Želite stvoriti komunistički raj u kojemu 27

bi bilo pravde za sve. Ali, ako ne date odgovor na cjelokupnu povijest, u dnu ste buržuji. Štoviše: kad biste stvorili taj raj, volio bih doći ondje s bombom jer nemate pravo biti sretni po cijenu povijesne nepravde. Ne znate kako udijeliti pravdu onim crncima koje su pokupili i stavili u potpalublje brodova gdje su umrli kao jadnici. Unutar sebe osjećam da je želja koju imam za pravdom potpuna: ili za sve ili za nikoga. Apsurdno je da za neke bude pravde, a za druge ne: umrli su i nema drugog života, nema ničega; proživjeli su život u bijedi, ropstvu, umrli su i za njih nije bilo nikakva odgovora.« Ovakve i druge ideje su me spasile da ne postanem marksist. U Cursillosu su me pozvali da budem katehist, profesor. Išao sam u školu Cursillosa i započeo sam predavati Cursillos de Cristianidad. Prvi sam tečaj održao u Ceuti, zatim i u Cáceresu… U isto vrijeme promijenio se i moj način slikanja: slikao sam na vrlo moderan način i započeo sam s religioznim slikarstvom. S ostalim umjetnicima smo stvorili jednu grupu koja je nastojala uklopiti umjetnost u sakralni prostor kako bi se dobila potpunija religiozna umjetnost. U tom trenutku, budući da smo se bavili sakralnom umjetnošću, imali smo mnogo uspjeha te je Ministarstvo kulture zatražilo da postavimo jednu veoma važnu izložbu u Madridu. Nakon toga me Ministarstvo pozvalo 28

da predstavljam Španjolsku na svjetskoj izložbi sakralne umjetnosti u Francuskoj, u Royanu. Jednom dominikanskom teologu Zaklada Juan March udijelila je novčanu potporu za istraživanje dodirnih točaka protestantske i katoličke umjetnosti, u vidu Drugoga vatikanskog koncila. Bio sam pozvan ići s njim, zajedno s jednim arhitektom Baskom i jednim profesionalnim fotografom Kataloncem. Ovo govorim jer je za mene to putovanje bilo veoma važno budući da mi je omogućilo doticaj s obnovom liturgijske umjetnosti u Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama. Otišli smo proučavati arhitekturu Le Corbusiera u Francusku, te Saarinena i Alvar Aalta u Finsku, imali smo kontakte s Pravoslavnom crkvom, s protestantima itd. Prije početka putovanja, budući da je dominikanski teolog poznavao Malu braću Charlesa de Foucaulda, reče mi: »Kiko, prije nego što počnemo ovo putovanje koje će biti vrlo naporno, jer trebamo proći mnoge države, htio bih te pozvati u pustinju Los Monegros u Farleteu, u provinciji Zaragoza, gdje se nalaze Mala braća.« Otišli smo onamo i proveli tjedan duhovnih vježbi pripremajući se za put. U toj pustinji koja je prelijepa i ima različitih špilja, nalazio se i otac René Voillaume, osnivač Male braće Charlesa de Foucaulda, zajedno s mnogim redovnicima pridošlima iz cijele Europe. 29

Sjećam se da sam proveo tri dana u »špilji sv. Kaprazija« i postio. Ondje sam upoznao život Charlesa de Foucaulda. Razgovarao sam s ocem Voillaumeom te sam ostao zadivljen skrovitim životom Nazaretske obitelji i velikom ljubavlju Charlesa de Foucaulda za stvarnu Kristovu prisutnost. U Tamanrassetu (Alžir) provodio je sate sam u pustinji pred Presvetim sakramentom.

rpljenje nevinih

Na sljedećoj stranici: žena sa svojom djecom gleda baraku koju je uništila policija

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u ožujku 2013.

Nešto kasnije, Kiko upoznaje Carmen Hernández te, potaknuti okolinom siromaha, prisiljeni su pronaći jedan oblik propovijedanja, kerigmatsko-katehetsku sintezu koja omogućuje formiranje male kršćanske zajednice. Rađa se tako prva zajednica među siromasima u kojoj se čini vidljivom ljubav Krista Raspetoga i koja se pretvara u ˝sjeme˝ koje se, zahvaljujući tadašnjem madridskom nadbiskupu mons. Casimiru Morcillu, sije po župama Madrida, kasnije i u Rimu, a poslije i u ostalim državama. Malo po malo, oblikuje se Put kršćanske inicijacije za odrasle koji otkriva i obnavlja bogatstvo krštenja. Kiko Argüello, Carmen Hernández i talijanski svećenik don Mario Pezzi danas su odgovorni na svjetskoj razini za Neokatekumenski put koji je već prisutan u 101 državi na pet kontinenata.

Kaže sveti Pavao:

˝Bogu se svidjelo spasiti vjernike po ludosti propovijedanja (kerigme).˝ (1 Kor 1,21) Možemo se zapitati koje je propovijedanje što nas spašava? Što je kerigma?

Kikova baraka (Palomeras Altas, Madrid)

ISBN 978-953-235-315-0

VERBUM

9 789532 35 3150

75 kn