Issuu

FAB RICE HADJADJ

kako uspjeti u smrti A N T I M E TO DA ZA Å½IVLJENJE

VERBUM

Nismo mi ti koji uspijevamo u svojoj smrti, ona se sama za nas pobrine. Međutim, na nama je da se i mi pobrinemo za nju. Što znači uspjeti u smrti? Zanosno, s puno humora i zaigranosti, ali i sasvim istinito i iskreno, Fabrice Hadjadj poziva nas da prijeđemo iz udobnosti u borbu, da odaberemo život usprkos tome što umiremo i da umiremo kako bismo uistinu živjeli. Želiš li uspjeti u životu? Jao! Ako bi i uspio, teži bi bio kraj: posljednji bi te sat otrgao od toga tako dragog stečenog položaja. Međutim, ispitaj svoje srce, dozovi svoje dječje snove... Nije to utjeha koju tražiš, već junačka egzistencija: biti vitez, umrijeti za pravdu, dati život za druge! Pozor! Ova knjiga želi probuditi upravo tvoj prvotni poziv! Za razliku od priručnika samopomoći koji postojanje svode na recepte za uspjeh, autor nudi antimetodu kojom možemo prihvatiti i neuspjeh i strah te se otvoriti onomu što nas nadilazi. Jer, paradoksalno, društvo koje bježi od smrti može stvoriti samo kulturu smrti dok društvo koje ju prihvaća stvara kulturu života. Moramo odabrati između obične, otužne i neizbježne smrti i radosna i ispunjena života. Nema druge alternative: umrijeti ili dati svoj život za ono što vrijedi. Oštar, provokativan i dubok, Fabrice Hadjadj, poznati francuski ﬁlozof i intelektualac, ovom knjigom progovorio je o smrti kao o životnoj prilici za svakoga od nas.

Fabrice Hadjadj KAKO USPJETI U SMRTI Antimetoda za Å¾ivljenje

VERBUM

Biblioteka: FIDES 95. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Réussir sa mort. Anti-méthode pour vivre © Presses de la Renaissance, 2005 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Ivana Šojat Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-709-7 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171202025.

Onima koji promašuju, ovaj pokušaj milosti

„Godine 1959. je Biaki Bodi, senatoru Obale Bjelokosti, dodijeljena službena misija u unutrašnjosti zemlje: prikupiti podatke i napisati detaljno izvješće o prehrambenim navikama stanovništva. Svima je bila dobro poznata gorljivost toga političara. No nakon toga više ga nitko nije vidio. Pronađeni su samo njegova kravata i zlatni prsten pečatnjak, kao i prvih nekoliko redaka izviješća o pothranjenosti sugrađana. Sve je to pronađeno pokraj pepela preostala od velike vatre. Senatora Biaku Bodu proždrli su ljudožderi. Pamtit ćemo ga kao predana čovjeka.“ Kronike zapadne Afrike „Posljednji je čin krvav, koliko god lijep bio ostatak predstave.“ Pascal

ČITATI USPJEŠNO

ČITATI USPJEŠNO Autor knjige koja podsjeća da je odbrojavanje otpočelo ne ignorira činjenicu koliko je dragocjeno vrijeme njegova čitatelja te koliko mu je teško apsorbirati tako obimno djelo. Zato mu je i dao mogućnost da se kroz njega probija u vlastitu ritmu. Svako poglavlje može se tako čitati odvojeno, baš kao i većina odjeljaka poglavlja. Poglavlja se, jamačno, nižu logičkim slijedom, no svako je od njih u jednakoj mjeri i poput boje iz spektra nastala lomom istoga snopa svjetlosti. Ono oblikuje relativno autonomnu sekvencu koja trajanjem ne prelazi ni deset minuta, što je iznimno praktično za uveseljavanje tijekom ispijanja aperitiva s prijateljima, obiteljskoga objeda, sjedenja na zahodu ili putovanja podzemnom željeznicom. Nema zapravo mjesta gdje nas ne bi moglo zaskočiti pitanje o uspjehu vlastite smrti te podati ugodan štih našim uobičajenim razgovorima.

UVOD U KRAJ

UVOD U KRAJ Eci peci pec, ti si mali zec, a ja mala vjeverica, eci peci pec… Narodna brojalica

Neuspjeh uspjeha 1. Brojni praktični priručnici svojim čitateljima nude trenutačan uspjeh (to im je način da se brzo rasprodaju!). Jedni se razmeću „tajnama savršena zdravlja“, drugi „metodama bogaćenja bez muke“, treći „tajnama i trikovima za ostvarenje velike profesionalne karijere“, četvrti pak „nutarnjim mirom kroz odustajanje“. Pročitao sam jednoga od navedenih i moram ovdje priznati njegovu dojmljivu učinkovitost: ispustio sam ga iz ruku nakon nekoliko minuta jer to odustajanje jednostavno me je cijeloga obuzelo. Neka od tih djela rade istu distinkciju kao i moj profesor filozofije na posljednjoj godini studija: čine razliku između „uspjeha u životu“ i „uspjeti u životu“, objašnjavajući kako, dakako, valja težiti onomu prvom, težiti sebi svojstvenu životu kao dobar vlasnik – pa se čovjek posljedično pita čemu onda traženje savjeta u knjizi nekoga neznanca. Brojni priručnici samo pridodaju stranice nečemu što nalikuje na posjetnice što ih ponekad dijele na stanicama podzemne željeznice, a koje hvale moći neodoljiva vidovnjaka: „Bez problema ćeš položiti vozački ispit, tvoja supruga ili suprug vratit će ti se kao pas podvijena repa, nećeš više imati problema s probavom.“ No ne zavaravajmo se, nije tu uvijek riječ o djelima hvalisavih trgovaca ili izgladnjelih ilegalnih imigranata. Jedan od bivših ministara obrazovanja pod naslovom Što je to uspješan život? objavio je djelo slična stila. A na pultu jedne ozbiljne knjižare imao sam priliku proučiti iznimno ozbiljnu brošuru pod naslovom Uspješno se razvesti. Očit problem ovakvih djela nije toliko u činjenici da je najčešće riječ o šarlatanstvu ni u tome da dramu postojanja svode na formular. Zamjeri-

KAKO USPJETI U SMRTI

ti im isključivo obmanu ili nedostatak učinkovitosti značilo bi nadati se da će se jednoga dana konačno pojaviti „super-učinkovita“ knjiga koja će nam ponuditi recept za pijetla pečena u kruhu koji ne može ne uspjeti. Njihov je problem zapravo u tome što bi bilo katastrofalno kada bi njihove metode doista funkcionirale. U tom bi nas slučaju obuzeo isti onaj užas koji je obuzeo i Talijana Rizzolija. Na samrtnoj postelji, u trenutku primanja posljednje pomasti, taj je veliki industrijalac uzviknuo: „Ali ja ne mogu umrijeti! Ja sam najbogatiji Europljanin!“ Kada nas smrt zaskoči u trenutku kada smo uspjeli u svjetovnome smislu, nema bolnijega neuspjeha. Naš su neuspjeh tada bolno razrogačene i užasnute oči poput očiju svinje dok je kolju. Bili smo zadovoljni valovom iz kojega smo se hranili, dobro smo se potkožili te nismo uviđali kako su udobnost i tovljenje samo najava skoroga puštanja krvi. Jedan psalam iznosi tako tu konačnu presudu: „Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.“1 2. Da se čovjek zapita nije li bolje upinjati se biti siromašan i nesretan, nego težiti uspjehu: smrt tada dolazi kao oslobođenje. Na tu je temu Dominique Noguez objavio vrlo zanimljivu knjižicu: Kako si potpuno upropastiti život u jedanaest lekcija2. Taj potez doima se utemeljenijim od onoga što nude knjige koje vam navodno priskrbljuju sredstva zahvaljujući kojima ćete doživjeti uspjeh. I to iz dva razloga. S jedne se strane čini kako na raspolaganju izravno imamo sredstva za vlastito srozavanje dok nam sredstva za ostvarenje izvrsnosti na određeni način izmiču izvan dosega ili se u najmanju ruku čini da ih ne možemo postići vlastitim snagama: „Dok promatramo sjemeništarce koji će uskoro postati doktori teologije kako šutiraju nogometnu loptu, dolazimo do zaključka kako je tigru u potpunosti i dostojanstvu lakše biti tigar nego čovjeku biti čovjek.“3 Tigar nikada ne derogira svoju tigrovsku prirodu: nikada ga nećemo vidjeti da izlazi iz svojih pruga, on se ne traži, ne zauzima poze i događa mu se da pojede nekoga pružnog radnika, no 1 2 3

Ps 49 Comment rater complètement sa vie en onze leçons, Éditions Payot et Rivages, 2002. Henri Michaux, „Tranches de savoir“, u: Face aux verrous, Gallimard, 1951.

UVOD U KRAJ

to čini nevino, bez računice. Pas je glavninu vremena na razini svojega psećeg savršenstva, dočim je iznimno rijetko susresti čovjeka koji je dosegnuo puninu svoje ljudskosti. Reklo bi se čak da najčešće živimo nerazumno, a ne na ljudski način. Jedemo kao svinje, grakćemo kao svrake, šepurimo se kao paunovi: za životinje su sve to časna ponašanja, no koja kod nas, nerazumnih životinja, predstavljaju srozavanje. Upropastiti si život doima se poput uobičajene posljedice pa se razmetanje sredstvima kojima si možemo u potpunosti upropastiti život doima manje sumnjivim od nečije tvrdnje da posjeduje formulu za uspjeh. S druge strane, kako se već dalo naslutiti, potpuno promašiti život znači stvoriti nadu da barem možemo uspjeti u vlastitoj smrti. Stihovi mudroga Bena Siraha dobro dočaravaju tu perspektivu: O, smrti, kako je gorka pomisao na te čovjeku koji živi sretno i usred dobara svojih, čovjeku koji živi spokojno i u svemu napreduje i još ima snage uživati raskoš! O, smrti, odluka je tvoja dobrodošla čovjeku ubogu i bez snage, istrošenu starcu, izmorenu brigama, nevjeričnu i na kraju strpljivosti. Nažalost, Noguezova je knjiga samo humoristična knjiga. Ironičan od početka do kraja, on se ni u jednomu trenutku ne usuđuje ozbiljno dohvatiti pitanja. Riječ je o koketiranju s isprdavanjem suvremenicima, a ne o autentičnoj filozofskoj meditaciji. Čak se pitam je li uopće bio svjestan istinitosti tvrdnja što ih je iznio. Možda bi se zaprepastio kada bi doznao koliko je njegova šala ozbiljna i koliko je vjerski utemeljena. Pokušat ćemo to i dokazati. Ova se knjiga zapravo upinje čitatelja ozbiljno pozvati na potpun neuspjeh, što bi se slabovidnim očima moglo doimati poput bijedne propasti. Knjiga bi se mogla zvati i: Kako si dobro upropastiti život. Jer srž svega nije u tome kako si upropastiti život, nego kako ga dobro upropastiti, do kraja, bez imalo milosti. Tek tada možemo istinski pozvati upomoć. Priznati da sami sve uvijek samo upropastimo, nije li to spre-

KAKO USPJETI U SMRTI

mnost prihvaćanja milosti? A otvoriti se milosti sve dok te potpuno ne rastrga, nije li to u očima svijeta potpun profesionalni neuspjeh? 3. Svjetovna sigurnost može uvelike nalikovati prokletstvu. Živimo li u najvećemu komforu, i najmanji poremećaj može nas baciti u goleme probleme. Pedijatar mojih kćeri tako mi je skrenuo pozornost na činjenicu da se povećan broj alergija objašnjava sterilnošću i hermetičnom zatvorenošću suvremenih domova u kojima živimo: našemu imunosnom sustavu više ne dopuštamo da se razvija i jača. Zamijetio sam da mi se obraća kao Seneka Luciliju: „Pogledaj toga čovjeka što ga stakla uvijek štite od propuha, kojemu grijači što ih redovito mijenja neprestano griju stopala, koji blagovaonicu grije i kroz pod i kroza zidove: njega i najmanji povjetarac može dovesti u opasnost.“4 Onaj koji je naučio na udarce ne zabrinjava se zbog ogrebotine, no onome koji se priviknuo na čahuru ta ista ogrebotina nalik je sveopćoj katastrofi. Što se više štitimo od svega, to se više izlažemo beznačajnim sitnicama. Mitridatov oprez koji se sastojao od toga da je samome sebi svakoga dana posluživao malenu dozu otrova kako bi razvio otpornost na smrtonosnu dozu koju će mu u budućnosti poslužiti njegovi neprijatelji puno je mudriji od naše predostrožnosti koja nam nalaže da se ponašamo kao da zlo ne postoji tako što se držimo podalje. 4. Osim toga, svjetovni uspjeh teško da se može postići bez počinjenja većih ili manjih prijestupa. Onaj koji bi pokušao živjeti kao pravednik i svjedočiti istinu prije je osuđen na neuspjeh. Platon to uspoređuje s liječnikom izvedenim pred sud djece, a protiv kojega je proizvođač slastica uložio žalbu: „Djeco,“ rekao bi tužitelj, „evo čovjeka koji vam nanosi bol, koji vas ranjava, guši, tjera vas da pijete gorke lijekove! Nije on poput mene koji vam nudim gomile ukusnih i nepcima ugodnih stvari!“5 U društvu što ga čine razmažena djeca budimo sigurni da bi proizvođaču slastica bila dodijeljena Nobelova nagrada za mir dok bi naš liječnik bio osuđen na smrt. 4 5

Seneka, De providentia Platon, Gorgija, 521e–522b

UVOD U KRAJ

Svijet, osobito svijet uspjeha, potiče na nadmetanje gdje se u pravilu valja pokoriti jačima i gaziti slabije konkurente. To je kao da je naša jabuka crvenija i ljepša što je crv iznutra više ždere. Okružen laskavcima koji paze da mu ne kažu istinu, pobjednik te nemilosrdne utrke svoje pobjedničko prijestolje polaže na tijelu svojih žrtava dok ispod zlatne medalje krije svoje srce koje trune. Govornik Polus predstavlja makedonskoga kralja Arhelaja kao tipična čovjeka koji je uspio: zahvaljujući krvavim spletkama on se s robovske slamarice uzdigao do vladarskoga prijestolja. Sokrat, međutim, na to ne gleda tako. On govorniku odgovara kako je Arhelaj posve sigurno najnesretniji od svih ljudi budući da je nekažnjeni kriminalac: „Ljudi koji uspiju na takav način, prijatelju dragi, približno su u istome stanju kao i čovjek kojega izjedaju najgore boleštine, no koji uspijeva ne biti kažnjen zbog bolesti svojega tijela, koji uspijeva liječnicima ne dopustiti da mu izliječe tijelo zato što se, nezreo, boji rezova i kauterizacije pod izlikom da bi ga to boljelo.“6 Izostanak kazne najgora je kazna: takvo stanje ostavlja nas u učmalosti zla. Smrt se ovdje ne doima poput najgorega, nego besmrtnost.7 Smrt preostaje kao posljednja kazna. Tjelesna besmrtnost uhvatila bi nas u zamku smrti naše duše. Mogli bismo se tako bez vremenskih ograničenja kočoperiti u zloći i samodopadnosti. Nikada se ne bismo podali u cijelosti. Nikada se ne bismo suočili s vlastitim ništavilom. Sudbina bi nam bila gora od Tantalove: ošamućeni žestokim alkoholima, više ne bismo osjećali ni žeđ za živom vodom. Bili bismo Sizifi kojima je dostatno samo gurati kamen. Ljubomorni Iksioni koji se, privezani za kolo sreće, u nedogled vrte u krug. 5. U anketi koju je časopis Le Point proveo 26. i 27. rujna 2002. na pitanje: „Imate li u ovomu trenutku dojam da ste uspjeli u životu ili ste na pravomu putu da uspijete?“, 36% ispitanika odgovorilo je: „Da, u potpunosti“ dok je 54% njih odgovorilo: „Da, moglo bi se reći“, što znači da 6 7

Ibid., 479 a–b Ibid., 481 a–b

KAKO USPJETI U SMRTI

je 90% ispitanika odgovorilo pozitivno. Devet od deset Francuza smatra da su uspjeli u životu. U trenutku kada su preko telefona čuli pitanje anketara svaki od njih zacijelo je nakratko oklijevao. To je pitanje tako sirovo, tako teško, da ga ne možemo istinski čuti, a da pritom duboko u sebi nismo potreseni, no istodobno je i odsječno pa nas izbacuje na površinu gdje popravljamo šminku i odgovaramo kako bismo sami sebe umirili prema velebnoj metodi Émilea Couéa. Kako se, međutim, ne diviti onima 4% ispitanika koji su odgovorili: „Ne, uopće nemam dojam da sam uspio u životu?“ Ako je bez gorčine, njihovo je nezadovoljstvo dokaz da su barem uspjeli upoznati sami sebe. I sada smo nakon toga anketiranja prisiljeni razočarati barem devet od deset osoba. Ili bi bolje bilo reći da smo prisiljeni raspršiti njihove iluzije te ih spriječiti da dožive još radikalnije razočaranje, pa čak i puno strašnije, a to je razočaranje u trenutku smrti. Kako bismo mogli krenuti u potragu za istinskom oazom, moramo prvo ukloniti privid, makar osjetili tjeskobu pri pogledu na beskrajnu pustinju. Ako su nam poniženja nepoznata, ako smo zadovoljni svojim položajem u svijetu, zatvaramo se u oholost i neznanje, pogled nam je uprt u tlo i lice nam se ne okreće ni prema tuđoj boli ni prema radosti nebesa. 6. Prije markiza de Sadea koji je napisao Nedaće kreposti kralj David napisao je Sreću poroka. Dok piše psalam: „Puti su mu svagda uspješni, na sudove tvoje on i ne misli“8, on ne misli na pravedne nego na bezbožne. Svejedno ne zaključuje poput oportunista de Sadea kako krepost ne vrijedi ništa te da je dobro biti poročan. Loš čovjek uspijeva, priznaje David, no njegov ga uspjeh potapa u još dublji glib. Uspjeh mu ne dopušta da uvidi kako nešto nije u redu, kako se gubi i sve više udaljava od sebe sama i svjetla. Uspjeh ga osuđuje da živi s neranjivošću aveti, odnosno kao živi mrtvac. Na sudove Božje takav čovjek ne misli zato što vjeruje da je sreća na njegovoj strani, a nebo ga zapravo prezire i ne želi na njega trošiti svoje munje i gromove. Nema sumnje, sve mu se želje ispunjavaju, no baš to i jest strašno: „Postoje 8

Ps 10,5

UVOD U KRAJ

stvari koje nam Bog uskraćuje iz milosti i koje dodjeljuje rasrđen.“9 I baš mu ovdje iz srdžbe dodjeljuje igračku koja ga zasljepljuje još dulje. Milosrdno bi u ovomu slučaju bilo ne ispuniti mu želje. Uskratiti mu tu milostinju dobitka i taštine koja ga u još većoj mjeri drži u zamci prizemnosti. Najveća bi milost bila udijeliti mu batine. „Tko više ljubi, taj više kažnjava“, veli mudra izreka. Ima neke nježnosti u batini. Onaj koji mi želi sreću može me samo korigirati kada skrenem s puta. Dobri se otac ne ponaša drukčije prema ljubljenomu sinu. Ako bi zbog pretjerane, lažne osjetljivosti ili iz straha da će izgubiti sinovljevu naklonost otac izbjegao nužno kažnjavanje, njegova blagost zapravo bi bila mrvicu nalik okrutnosti. Tako maženo dijete bilo bi u većoj mjeri maltretirano od djeteta koje je dobilo batine: nastavilo bi trunuti u prijestupu bez kazne. Dijete bi u tome slučaju doživjelo duhovno maltretiranje. Uživalo bi u tako pretjerano slatkim slatkišima da bi mu se karijes zavukao sve do duše. Dobra socijalna služba u tome bi slučaju trebala pozvati oca i naložiti mu da kazni svoje dijete pod prijetnjom da će mu ga oduzeti: „Laskate njegovim hirovima, uljuljkujete ga u lijenost i pretjeranu lakoću, u što će izrasti? Duša će mu postati hladna i toliko osjetljiva da će mrziti sve što bude stalo na put njegovim prohtjevima: a kako neće biti u stanju slušati druge, zapast će u uobraženost ili očaj te će skončati kao ubojica ili samoubojica.“ Isto vrijedi i za odraslu osobu koja uspije na svjetovnome planu gdje, vrlo prikladno, „rastura“. Toma Akvinski podsjeća nas na još neke stihove kralja Davida koji se odnose na uspjeh zlih: Nikakvu patnju ne snose, zdravo je i pretilo tijelo njihovo. Ne žive u mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju.10

9 10

sveti Augustin, Tumačenje Ivanova Evanđelja, 73. Ps 73,4–5

KAKO USPJETI U SMRTI

Zatim komentira: „I tako oni koji nisu pogođeni nisu ni ubrojeni među sinove Božje. […] A to je za njih gotovo znak vječne osude.“11 Zaključak je neumoljiv: savršen svjetovni uspjeh žigoše nas vječnom kaznom. Toliko rasturamo da će naša nesreća biti vječna. 7. Mnoštvo je razloga zašto vratiti lovorov vijenac i izgraditi obrnut uspjeh: stvoriti škole za neuspjeh, vježbati neuspješnost i, konačno, našoj djeci umjesto Star Academy i opasne slave ponuditi tečajeve za skromnost i povučenost. Svaki pisac trebao bi se pribojavati kao kuge da će napisati uspješnicu; direktor tvrtke trebao bi problijedjeti od užasa vidi li da mu se dobit utrostručila; svećenik moliti Boga da ne podlegne napasti biskupske časti (premda je biskupska dužnost u naše vrijeme izložena tolikim pogrdama da bismo je mogli smatrati onim što doista i jest: usponom na ljestvici križa). Kada bi tomu bilo tako, ljudi bi pokretali sudske procese ne zbog difamacije, nego zbog pretjerane hvale. Umirućima bismo zavidjeli kao onima koji su ponajviše živi budući da su na korak do izvora. A kada je riječ o onima koji lagodno žive, bojali bismo se za njih te bismo im možda čak organizirali palijativnu skrb. No ne treba odveć ishitreno zaključiti kako je svaki svjetovni uspjeh znak prokletstva. Bilo bi to prejednostavno pa bismo se mogli baciti na promicanje još jednoga pouzdanog recepta za sreću i naviještati propast svega. Ono o čemu je ovdje, na ovomu prolaznom svijetu, riječ jest težnja i ostvarenje uspjeha zbog kojega zaboravljamo ono što nije prolazno. Nećemo ni u čemu oskudijevati sve do smrti naše, kako naglašava psalam, odnosno samo do naše smrti. Jer kada kucne smrtni čas, shvatit ćemo da smo u svemu oskudijevali. Sva naša ranija zadovoljstva samo će dodatno raspirivati našu paniku. Sve što smo za života stekli još će strašnijim učiniti izvlaštenje. No bit će to milost. Smrt, koliko god gorka bila, postaje konačno milosrđe. Ona svlači maske, razotkriva nam lažnost u kojoj smo se valjali kao u blatu, pruža nam posljednju ruku kako se ne bismo utopili u laži i frivolnosti. Ona je prvi istinski uspjeh pa vrisak onoga našeg ranije spomenutog talijan11

sveti Toma Akvinski, Komentar Poslanice Hebrejima, 12, 1.2

UVOD U KRAJ

skog industrijalca odzvanja tragično, ali ne i očajnički. Tama u koju iznenada zalazi trga umjetan sjaj za koji je bio uvjeren da u njemu živi. U strahu je, no taj je strah u većoj mjeri ispunjen životom no što je to bila apsurdna samouvjerenost. U panici je, no ta je panika njegovo prvo bogatstvo: ona doziva nešto sasvim drugo, nešto što nije ni zlato ni srebro koji ga ne mogu spasiti.

Za lucidnu radost 8. Kada sam obznanio da pišem knjigu o smrti, mnogi su me gledali pogledom punim nedefinirana sažaljenja. Odmah bih zatim priznao: „Istina je, nemam baš iskustva na tomu području.“ Sigurno postoje ljudi koji su doživjeli iskustvo blisko smrti, odnosno ljudi koji su u komi ugledali jarku svjetlost na kraju mračnoga tunela (dok je meni jedini tunel kroz koji sam prošao tunel Fréjus – i to bez ikakvih problema!). A tu su i stručnjaci na tomu području, njegovatelji, mrtvozornici, medicinsko osoblje zaposleno u hitnoj službi, tanatopraktičari ili tanatolozi, svi koji su nesumnjivo puno kompetentniji od mene. No nemaju oni ništa više iskustva: nitko od njih nije umro jednom za svagda. To je prilično žalosno jer mogli bismo posumnjati kako im njihovo znanje i iskustvo daju samo iluziju da poznaju smrt bolje od bilo koga drugog. Bolje je ovdje priznati vlastito neiskustvo i govoriti kao bilo koji čovjek lišen znanja i prepun straha zbog izvjesnosti da će ubrzo napustiti ovaj svijet. Takav je moj stav. Pogled pun sažaljenja što su mi ga upućivali nije, međutim, imao značenje koje sam mu pripisivao: „Nije li malo prerano za razmišljanja o smrti?“ pitali su me. „Ne postoji li neka vedrija tema o kojoj bi mogao pisati?“ Sugovorniku bih tada odmah skretao pozornost na činjenicu da sam upravo navršio trideset tri godine te dosegnuo dob koju ni Isus Krist ni Aleksandar Veliki (beskrajno manji od Krista) nisu nadživjeli. „Od posljednjega me rođendana sve češće obuzima osjećaj da mi je vrijeme odbrojano. Puhao sam u svjećice osjećajući kako moj vlastiti plamen treperi.“ „Kako je to morbidno!“ Tako je glasila presuda. Svejedno sam se usudio pokušati: „Baš suprotno, morbidno je nikada ne razmišljati o smrti.

KAKO USPJETI U SMRTI

Ljudi se zanose, izmišljaju si bijedna zadovoljstva, zastiru si lice nesvjesni da si već oko glave omataju mrtvački pokrov. Kakva je radost u tome da se zasljepljujemo i lažemo si? Posve sigurno, riječ je o lažnoj radosti: to je samo tuga koja glumata komediju, depresija koja se maskira izvještačenim osmijesima i posipa jeftinim šljokicama. Moja knjiga o smrti zapravo je knjiga o radosti. A pitanje što ga postavlja jest sljedeće: je li moguća istinska, lucidna radost? Postoji li radost koja bi bila kompatibilna s našim bolnim i smrtnim stanjem? Postoji li radost koja bi bila u stanju podnijeti, podržati smrt?“ „Hoćete li još malo mesa?“ Nuđenje pladnja s hranom prekinulo je moju tiradu. Brzo smo prešli na drugu temu. Nije trebalo zabrinjavati domaćicu ni kvariti pohvale telećim odrescima. 9. Lucidna radost, radost koja podnosi smrt. Sjećam se one Hegelove rečenice koja me se tako dojmila tijekom moje adolescencije, no koju sam tada tumačio na nihilistički način: „Nije riječ o životu koji se povlači pred smrću i tako ne dopušta da ga destrukcija uprlja, nego o životu koji nosi smrt i održava se u samoj smrti, a to je život duha.“12 Tada sam pisao jezovite pjesme, neke od njih pozivale su na brzo uništenje ljudske vrste13: okončajmo čim prije ovu farsu. Bilo je to pomalo jednostavno. Nihilizam je luksuz vitalnosti: adolescencija si ga može priuštiti bez imalo muke. Svejedno je u tome bilo i intuitivna osjećaja da naše društvo bježi od stvarnosti te da je njegovo naklapanje sve učestalije i bučnije kako bi nam u ušima prigušilo brujanje naše krvi. I dok se društva koja nazivamo primitivnima angažiraju oko obreda koji neprestano smrt pridružuju životu, naše se, navodno civilizirano društvo, upinje ne misliti na nju te nazaduje u odnosu na primitivno. U usporedbi sa suvremenim čovjekom pećinski se čovjek doima po12

Hegel, Phénoménologie de l’Esprit, préface, trad. J. Hyppolite (hrv. izdanje, Fenomenologija duha, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.) Neki od tih sklepanih stihova još se mogu pronaći u Dictionnaire anthologique des rimes Armela Louisa, u nakladi Robert, ili pak u Object perdu, PARC, 1995., kolektivnomu djelu koje sam priredio s Johnom Gelderom, a gdje se Michel Houellebecq zarazio fascinacijom za biogenetikom i programiranom mutacijom sapisens sapiensa.

UVOD U KRAJ

put džentlmena: on je poštovao mrtve i brinuo se o onostranom. Pseudoznanstvene fikcije predstavljaju nam ga kao pametna majmuna. No to je kako bi nam podale mirnu savjest te kako bi nas se uvjerilo da smo puno manje neotesani budući da smo depilirani majmuni. Isto vrijedi i za zemlje koje nazivamo nerazvijenima: njihove tradicionalne mudrosti imaju veću dubinu od naših tehnoloških dostignuća. Asimiliranomu Afrikancu koji ga pita kako se kod njega manifestira nostalgija za rodnom grudom mladi Samba Diallo, junak Dvosmislene pustolovine Cheikha Hamidoua Kanea, odgovara govoreći o toj rodnoj grudi kao o zemlji prisutne smrti: „Čini mi se da je u zemlji Diallobé čovjek bliži smrti. […] On u većoj mjeri živi u prisnosti s njom. Njegovo postojanje tako zadobiva veću autentičnost. Ondje je između mene i nje postojala intimnost istodobno sazdana od mojega užasa i iščekivanja. A ovdje mi je smrt postala strana. Sve se bori protiv nje, skriva je daleko od tijela i duha. Zaboravljam je. Kada je mislima tražim, vidim je kao isušen osjećaj, apstraktnu mogućnost, za mene jedva nešto neugodniju no što je to za moje osiguravajuće društvo.“ „Ukratko,“ izjavljuje Marc smiješeći se, „žalite se da više ne živite svoju smrt.“14 Asimilirani odgovara kroza smijeh. Ne shvaća više to žalovanje. Dobro je naučio našu lekciju. Visoko s pozicije našega Bruto nacionalnoga proizvoda oholo promatramo nesretne nerazvijene i velikodušno im nudimo poštenu trgovinu kako bi što prije postali poput nas, produktivni potrošači, liberalni agnostici. A istinski poštena trgovina bila bi ona da nam oduzmu dio našega materijalnog obilja i učine nam milosrđe podsjećanja na propitivanje o ljudskoj sudbini. To propitivanje nalazi se u srži njihovih mitova, no napustilo je našu znanost tako da je naša znanost svojom vrijednošću postala lažnija od svih mitova.

Cheikh Amidou Kane, L’aventure ambiguë, 10/18, 2003., str. 162.

KAKO USPJETI U SMRTI

10. Bježimo od smrti, no ona je uvijek ispred nas. Koliko god se trudili pobjeći: „Ona proganja zrela čovjeka u njegovu bijegu, / ne pošteđuje pritom ni razuzdanu mladost / ni bokove i grbaču kukavičku.“15 Uvjereni smo da se od nje udaljavamo, a zapravo joj trčimo ususret tako da postaje strašnija no ikada: „Bezbrižno srljamo u ponor nakon što smo si ispred očiju postavili nešto što nam onemogućava da ga vidimo.“16 I nije to najmanji od paradoksa u nizu: bijeg pred smrću stvara „kulturu smrti“; prihvaćanje smrti rađa kulturom života. Taj bijeg regulira trostruka taktika: odmičemo od sebe istinske umiruće, pred očima si umnažamo fiktivne mrtvace, propagiramo znanstvenu utopiju zemaljske besmrtnosti. Prvo je tu, dakle, odbacivanje: umirućega se više ne smatra živim, starac ima pravo na svoje mjesto samo ako se ponaša kao mladić. Koliko li smo samo istančani! Kineski ljubitelj mučenja bio bi zadivljen ovim izrazito europskim oblikom mučenja: odgajamo jedno biće u neznanju o vlastitoj smrti, a onda iznenada, kada mu se ta smrt približi, prepuštamo ga samome sebi kako bismo s poremećenim užitkom i samo površinskom suosjećajnošću promatrali koliko se žestoko bori naš pokusni kunić. Kako to da nas nije zamolio da ga odmah ubijemo? U svojoj bismo ljubaznosti to sigurno učinili, sigurni da time udovoljavamo temeljnim postavkama ljudskoga dostojanstva. No to zataškavanje ne bi bilo djelotvorno kada ga ne bismo osnažili banalizacijom. Kako bismo nešto u potpunosti ignorirali, nije dovoljno samo ignorirati; nužno je vjerovati kako to nešto dobro poznajemo. Spektakularne smrti posvuda su na našim ekranima: dokumentarni filmovi o logorima, prizori kataklizma, televizijske serije o serijskim ubojicama. U konačnici mogli bismo snimiti i emisiju o tome kako uspjeti u vlastitoj smrti, no tema bi bila tako izvanjska, tako brbljava ili polemička da bi i to bilo svojevrsno izbjegavanje (ni ova knjiga, nesumnjivo, ne može odoljeti tomu iskušenju). Osobna, samotna smrt, nezamjenjiva i neusporediva, bilo da je riječ o mojoj vlastitoj smrti ili smrti nekoga mojeg voljenog bića, samo

15 16

Horacije, Ode, III, 2,14–16, citirao Montaigne u: Essais, I, chap. XX. Pascal, Pensées, § 155, éd. M. Le Guern, Gallimard, 1977. (hrv. izdanje, Misli, Demetra, Zagreb, 2000.)

UVOD U KRAJ

je još nepoznatija kada nam se pojavi u životu i zaskoči nas razoružane, zbog nje počinjemo mrziti sam život kao podvalu. To je posljednja posljedica. Nijekanje smrti za sobom povlači nijekanje života. Žudnja za vazda ružičastim životom dovodi nas do najcrnje destrukcije. Priželjkujemo idiličan brak i susret s idealnim suprugom, no brak je svakodnevna borba, a idealan suprug je nesretnik i bijednik pa ubrzo slijedi razvod. Ambicija nam je živjeti slobodno, proživljavati sate u sreći; ali život je sazdan od odgovornosti i sati postanu mračni pa se ubrzo bacamo kroz prozor. No najčešće je puno bolje od toga: ponekad kroz prozor bacimo i nekoga drugog. Zato što ne možemo podnijeti izazov roditeljstva, zato što ne želimo patiti gledajući ih kako pate, ubijamo ih prije no što uopće ugledaju svjetlost dana. Njihov i naš život mogli bi postati prekomplicirani i preteški, znate. Bilo je bolje izbjeći umjesto njih te komplikacije. I uvijek je tako: onaj koji tvrdi da vas pošteđuje bolnoga života zapravo je prema vama bespoštedan. Kako bi vas poštedjela smrti, naša kultura zabave stvorila je društvo koje je specijaliziralo masovna ubojstva koja se odvijaju pod okriljem ljudskih prava. Na pravomu smo putu da uspijemo u izvedbi savršena zločina. Humanizam u posljednje vrijeme financira laboratorije u kojima se stvara novi čovjek, čovjek koji neće umrijeti, ni trunuti, što za sobom povlači uništenje nama poznatoga čovjeka koji je smrtan i ranjiv te njegovo svođenje na eksperimentalni materijal, na otpad koji je moguće reciklirati, a sve iz sućuti prema budućoj rasi. 11. Ne možete uspjeti u životu ako niste uspjeli u vlastitoj smrti. Želimo li ispravnu i istinsku sreću, nužno je pogledati smrti u oči. Izbjeći taj pogled ili izmotavati mu se znači učiniti lažnima i otrovnima sva naša zadovoljstva. Zato je Montaigne, po uzoru na Cicerona, ali i Platona, premda u posve drugomu smjeru od ovoga posljednjeg, govorio kako je „filozofirati učiti umirati“. Kako se naša sreća naposljetku ne bi premetnula u konačnu nesreću, nužno je da se naša radost pomiri sa smrću ili, još bolje: da se pronađe u umiranja. I premda su suvremene knjižnice lišene takvih knjiga, drevne su knjižnice obilovale „pripremama za smrt“. Erazmo Roterdamski, otac humanizma, napisao ih je nekoliko. Tijekom renesanse Ars moriendi je doživjela

KAKO USPJETI U SMRTI

procvat. Bossuetove Nadgrobne besjede na kojima su generacije učenika učile francuski jezik ne govore ni o čemu drugom. No više od knjiga, koje čita malen broj ljudi, ono što je izvršavalo tu najveću službu pripreme bili su katolički obredi potpore umirućima, potpore živima koji su se zaputili prema svojoj posljednjoj Pashi. Treba li zbog toga pokleknuti pred nostalgijom? „Prije je bilo bolje,“ podrazumijevaju neki, „u vrijeme kada je smrt bila pripitomljena.“ No kako su ti i takvi sigurni da se ta zvijer može pripitomiti? Može li miš pripitomiti mačku? Oni kude suvremeno odbijanje smrti, a pritom i sami odbijaju smrt jedne prevladane epohe; epoha koja je mogla zapasti u pretjerivanje suprotno našemu može se doimati poput ispravna povratka ravnoteže tezulja na vagi. Izgovarale su se propovijedi o preziru prema svim zemaljskim stvarima, o tijelu koje je grob duše, o dokazu besmrtnosti, kršćaninu koji se ne bi trebao bojati odlaska iz ove doline suza. Naivni i prepuni svetosti, predobri Samarijanci tomu bi nad posteljom pridodali dirljive apologije patnje. Ugnijezdila se cijela retorika koja je omogućavala ništa manje zloćudno zamračenje i još dvoličnije od ovoga danas jer ta se retorika kršćanstvom služila kako bi prognala stvarnost. Jedan moj stari prijatelj svećenik, otac Chaisnot, govorio mi je o svojemu zgražanju nad časnom sestrom koja je bolesnima neprestano ponavljala: „‘Predajte svoju patnju Bogu, gospođo, morate predati svoju patnju Bogu, gospodine…’ Ponavljala im je nešto što je točno,“ objašnjavao mi je prijatelj, „no ono što je nju pritom vodilo nije bio osjećaj za smrt ni ljubav prema bolesnima: ona se time samo upinjala ušutkati ih kako bi od njih mogla otići s osjećajem da je izvršila svoju zadaću. Tovila ih je duhovnim pekmezom, i to u tolikoj mjeri da bi bolesnima bilo muka. Neki od njih počeli bi psovati Boga, a ona bi bila uvjerena da su im duše izgubljene. Drugi bi je otposlali kako je ne bi počeli vrijeđati, a ona bi si umišljala da ih je utješila.“ 12. Kako uopće možemo naučiti umirati? Chamfort iznosi primjedbu jedne djevojčice: „Čemu, dakle – govorila je gospođica…, u dobi od dvanaest godina – čemu ta sintagma: naučiti umrijeti? Koliko vidim, ljudima to polazi od ruke već pri prvomu pokušaju.“17 17

Chamfort, Maximes et pensées, caractères et anecdotes, § 1187, GF, 1968.

UVOD U KRAJ

Činjenica da baš moralist Chamfort iznosi ovu anegdotu nije bez svojevrsnoga podbadanja. On sam je, naime, nekoliko godina kasnije pobio ovu tvrdnju budući da nije uspio u pokušaju samoubojstva. U želji da izbjegne novo uhićenje tijekom jedne je večeri nekoliko puta pokušao ubiti sam sebe: „Puni pištolj streljivom, želi si pucati u čelo, razbija si korijen nosa i izbija desno oko. Zaprepašten što je još živ i odlučan u nakani da umre, uzima britvu, pokušava si prerezati grkljan, nekoliko puta oštricom prelazi preko grla i prekriva ga ranama: nemoć njegove ruke ne ide u prilog odlučnosti njegova duha; nekoliko si puta oštricu zabada u srce, a osjećajući kako gubi snagu posljednjim si snagama zasijeca zapešća u pokušaju da si prereže žile. Naposljetku, shrvan boli, baca se na sjedalo gdje ostaje ležati gotovo beživotno. Krv je obilno tekla ispod vráta.“18 No njegovi ga prijatelji naposljetku pronalaze i pružaju mu pomoć. Ta epizoda njegova života daje odgovor na gospođicinu primjedbu… Nismo mi ti koji uspijevamo u vlastitoj smrti, ona je ta koja nas ne promašuje. Na nama je, međutim, da je ne upropastimo. Što s obzirom na to znači uspjeti u vlastitoj smrti? Ovdje je prikladno načiniti razliku između smrti i umiranja, odnosno smrti kao okončanja vitalnih funkcija i smrti kao aktivnosti koja nas vodi do toga kraja. Prvi se pojam odnosi na pokojnika, a drugi utječe na živoga. Jer ako smrt okončava našu zemaljsku karijeru, umiranje započinje odmah po našemu rođenju. Smrt je posve izvanjska i na određeni mi je način nedokučiva (Chamfortovi napori to prilično dokazuju), njezine posljedice trpe oni koji ostaju, a ne ja-pokojnik; umiranje je još ovisno o našoj volji i, daleko od toga da nas svodi na ništavilo, može razotkriti ono što jesmo i koja je naša sloboda. Umiranje mogu prihvatiti lucidno ili slijepo, u strpljenju ili panici, u ljubavi ili u mržnji. Ono što je važno u izrazu „uspjeti u vlastitoj smrti“ nije toliko u glagolu, koliko je u posvojnoj zamjenici, premda je posvojna zamjenica u ovomu slučaju paradoksalna budući da je smrt na neki način lišavanje posjeda. Nije ovdje riječ o žudnji da se u vlastitoj agoniji izvede nekakav 18

Ibid., Ginguené, Chamfortov nakladnik i prijatelj, navedeno prema kronologiji koju je utvrdio J. Dagen.

KAKO USPJETI U SMRTI

pothvat, da se samome sebi organizira uzaludan ogled vlastitoga junaštva, nego da se vlastitu agoniju prihvati kao takvu, da je doživimo kao svoju, pa čak i kao mjesto s kojega možemo postati ono što doista jesmo. 13. Postoji utemeljenija zamjerka koja se nameće protiv priprema i drugih umijeća dobra umiranja: te pripreme nalikuju na drevne priručnike plivanja koji vas žele naučiti plivati izvan vode. Trbuhom zalegnete preko stolca, a onda u zraku izvodite kretnje prsnoga plivanja. To vam osobito jača leđne mišiće pa kada vas bace u more, sve tehničko znanje što ste ga stekli omogućava vam da energičnije mašete tijekom utapanja. Mogu se pripremiti za ispit, mogu trenirati prije sportskoga natjecanja: sve su to stvari od ovoga svijeta o kojima imam neko iskustvo. No kako se pripremiti na vlastitu smrt o kojoj nemam baš nikakva osobnoga iskustva? Pripremam se zapravo na nešto sasvim drugo, što je posljedica suvišne prtljage predodžbi o „velikome koscu“ pa sam naposljetku samo još više izbezumljen zato što sam natovaren neadekvatnim oružjem. Zamislite nezgodu: pripremam se vojnički za strašan boj, a smrt mi dođe poput zaručnice! Ili, pak, naposljetku uspijem prevladati strah pa otkrijem kako je strah bolji od bezizlaznosti, da je on novčić koji moram dati skeledžiji kako bih doplovio do obala vječnosti… Treba ostaviti mjesta kriku umiruće priorice iz Razgovora karmelićanki: „Jao! Ima više od trideset godina što sam redovnica i dvanaest godina što sam poglavarica. Razmišljala sam o smrti svaki sat svojega života i to mi sada ništa ne koristi!“19 Opasnost koja vreba iz navodnoga umijeća umiranja jest predočiti si smrt kao jasno definirano, posve zamislivo biće kojim se može upravljati po vlastitomu nahođenju. Kovač se postaje kujući. Samo se umirući može naučiti umijeće umiranja. Najgori je nesporazum vjerovati da možemo unaprijed znati kakvi i tko ćemo biti tijekom kušnje jer je baš kušnji svojstveno razotkriti nas. To ne znači da nema smisla učiti umirati, to samo znači da to učenje više treba biti lišavanje svega naučenog: otvaranje onome što nas nadilazi, a što može doći svakoga časa. „Nadati se neočekivanome“, veli Hera19

Georges Bernanos, Dialogues des carmélites, II tableau, scène VII (hrv. izdanje, Razgovori karmelićanki, Verbum, Split, 2001.)

UVOD U KRAJ

klit i pridodaje: „Kada umru, ljudi trebaju očekivati stvari kojima se nisu nadali, koje nisu mogli ni zamisliti.“20 Treba, dakle, očekivati neočekivano, pripremiti se na improvizaciju, biti siguran da će lopov doći noću, u vrijeme kada se ne nadamo. Neće više biti riječi o stoičkomu gospodstvu nad samim sobom, nego ćemo prije izgubiti svaku vlast, izručiti se transcendenciji. Duh našega tehnološkog društva toliko nas proganja da oni koji se opiru nijekanju smrti nude da je dočekamo pod krinkom svjesna umijeća. No to je još jedno nepoznavanje autentična odnosa sa smrću. Smrt je na ovome svijetu odnos s nečim što nije od ovoga svijeta. Nijekanje smrti pokušava stvoriti univerzum u kojemu smrt neće biti od ovoga svijeta, ali ni u ovome svijetu. Priprema za smrt bi, s druge strane, mogla pokušati učiniti od nje nešto što je u potpunosti u ovome svijetu i od ovoga svijeta. U oba slučaja odbijamo smrt kao takvu. Zato je svodimo na problem, sporedan ili rješiv. Više je ne prihvaćamo kao misterij. Naučiti doista umirati znači otvoriti se toj dimenziji misterija, dopustiti mu da prožme naš život od počela do kraja. 14. Pitanje lucidne radosti upućuje na pitanje eutanazije. Prije no što će biti sputana na uži smisao kakav joj pripisujemo danas, eutanazija je bila šire prihvaćena. Etimološki, ona označava lijepu ili dobru smrt. Život nam ne može biti dobar ako nam i smrt nije dobra jer sretan život koji se okonča ružnom smrću odmah se doima nesretnim. Sreća je, dakle, u eutanaziji. Ali što je dobra smrt? Danas nudimo poimanje takve smrti koje je posve različito od onoga kakvo su nekoć imali naši oci. Kažu kako je dobra smrt ona koje nismo svjesni. Svi bi htjeli umrijeti u snu. Htjeli bi otići bez boli, bez straha, nježno, poput svijeće koja se ugasi, daha koji zastaje, magle koja se razilazi. Ili bismo htjeli uopće ne otići, nego iščeznuti u trenu kao gromom pogođeni, u mislima još usredotočeni na jučerašnju plesnu čajanku ili planiranje godišnjega odmora na Martiniqueu. S obzirom na takve prohtjeve, litanije svetaca doimaju se okrutno: „Očuvaj nas, Gospodine, od iznenadne smrti.“ A Kristova muka još je gora. U njoj zaprepašteni pronalazimo Mesiju koji odabire proći kroz „strah i tjeskobu“, koji 20

Les écoles présocratiques, Héraclite, B, XVIII et XXVII, édition établie par J.-P. Dumont, Gallimard, coll. „Folio essais“, 1991.

KAKO USPJETI U SMRTI

se znoji krvavim znojem, prihvaća ismijavanje i muku na križu, koji prema nebu uzvikuje: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ Za vjernike, međutim, tu nema nikakve sumnje: ovo je dobra smrt, smrt par excellence, jer to je smrt koju je Bog htio. Kako se onda dobra smrt može podudarati s onim što se nama čini najgorom mogućom smrću? Bilo kako bilo, eutanazija je u srcu etike. Nije ona samo jedno od pitanja u nizu niti je jedan od suvremenih problema vezanih uz evoluciju medicinskih tehnika. Potraga za srećom potraga je za dobrom smrću. Sva moralna spoznaja svodi se na pitanje: „Što moram činiti kako bih bio sretan?“ Sva moralna spoznaja vraća nas dakle tomu pitanju koje se sadržajno nalazi unutar prethodnoga: „Što mi je činiti kako bih dobro umro? Koja mi smrt mora biti najdraža i kakav život zbog toga moram voditi?“ Dobrovoljna smrt nije epifenomen. Ona nije slučajnost nekolicine očajnika ili kamikaza. Oni koji je svode na činjenicu da si netko vlastitom rukom oduzima život ili se pridruži terorističkoj organizaciji propušta bit.21 Svi smo prisiljeni dobrovoljno umrijeti. Nije stvar u tome da svaki čovjek želi umrijeti, nego je činjenica da, suočena s neizbježnom smrću, volja ima slobodu odabrati pobunu ili pristanak. Svatko ili dobro dočekuje smrt u kulturi života ili je, pak, niječe u kulturi smrti. Svatko svoju smrt treba učiniti ili mjestom potpuna darivanja ili trenutakom potpuna odbijanja. Pitanje baš nije: to be or not to be, nego umrijeti za istinu ili umrijeti za laž, umrijeti u ljubavi ili umrijeti u mržnji, odlučiti se za ekstazu bez povratka ili imploziju bez opoziva. Kada dobro promislimo, samo je jedna alternativa između dviju vrsta radikalno suprotnih dobrovoljnih smrti: samoubojstvo ili mučeništvo. Na nama je izabrati. Na nama je da izaberemo između užeta i križa. Na nama je da, suočeni s drvetom, odaberemo je li nam draže objesiti se o nj u navali posljednjega ponosa ili da nas o nj objese u činu vrhovnoga svjedočanstva. 21

To je slučaj Georgesa Minoisa koji u podnaslov svoje knjige Histoire du suicide stavlja: „Zapadno društvo suočeno s dobrovoljnom smrću“, ali i Mauricea Pingueta u La mort volontaire au Japon. Oni su po tome nasljednici Durkheima. U svom uvodu u Samoubojstvo, nakon što je govorio o „riziku da se razlikuje ono što se treba pomiješati ili pomiješa ono što se treba razlikovati“, on čini strahovitu pogrešku time što mučeništvo prikazuje kao neku vrstu altruističnoga samoubojstva.

UVOD U KRAJ

Od prava na umiranje do dužnosti umiranja 15. Osamdesetih godina prošloga stoljeća pojavio se zvučan priručnik koji se u glavama svojih tvoraca nesumnjivo činio kao savršena ideja za božićni dar. Njegov naslov je bio Suicide, mode d’emploi (Samoubojstvo, upute za uporabu)22. Nije to bila neslana šala za punicu, ne, bilo je to ozbiljno i nije taj priručnik trebalo darovati neprijateljima, nego prijateljima, bližnjima, svima kojima bismo željeli dati sredstvo zahvaljujući kojemu će umrijeti kao „slobodni“ ljudi. Ubrzo je, međutim, povučen s tržišta. Jedan od njegovih autora i dan-danas na svojemu blogu piše ozlojeđene komentare. U svoju obranu on tvrdi kako se „broj smrti koje su bile posljedica samoubojstva smanjio u razdoblju između 1987. i 1991., iako je prodano 100 000 primjeraka knjige“. No ako sam dobro shvatio njegovu nakanu, taj mu argument ne bi trebao koristiti te bi baš išao u prilog činjenici da njegova knjiga zaslužuje da je se istoga trena s tržišta povuče ne samo zbog moralne bezumnosti, nego i zbog tehničke nekompetentnosti. Osim toga, takav priručnik, kako bi ostavio dojam ozbiljnosti, mogao bi napisati samo netko tko se već uspješno uništio. Kako inače ne posumnjati u čestitost njegova autora i ne pomisliti kako se takvim potezom samo želi riješiti svojih bližnjih i obogatiti se? Ovdje bismo htjeli ponuditi pandan tomu djelu. Naše se djelo, međutim, ne može zvati Mučeništvo, upute za uporabu. Jer potičemo ne samo na nešto dijametralno suprotno samoubojstvu, nego i na dijametralno suprotno uputi za uporabu, kako smo i natuknuli ranije. Nametnuti ključna pitanja koja bi bila uputa za uporabu kao da je duša perilica rublja po mojemu je sudu glavna točka optužbe, ništa manje ozbiljna od poticanja na samoubojstvo. Ta što mi je? To je već samo po sebi duhovno samoubojstvo. No kada bi građanski sudovi to uzeli za zločin, onda bi iz knjižara povukli glavninu knjiga.

Claude Guillon i Yves Le Bonniec, Suicide, mode d’emploi. Histoire, technique, actualité, Alain Moreau, 1982.

KAKO USPJETI U SMRTI

16. Postoji još jedan problem, recimo to na samu početku. Među različitim vrstama dobrovoljne smrti odgovorno samoubojstvo nije dovoljno radikalno, dovoljno slobodno. Ili bi nam trebalo nešto poput „prethodnoga samoubojstva“ o kojemu je promišljao Antonin Arnaut, a koje bi se dogodilo prije našega sadašnjeg života: „Što biste rekli na prethodno samoubojstvo, samoubojstvo koje bi nas vratilo unatrag, ali s druge strane postojanja, a ne sa strane smrti. Takvo bi samoubojstvo za mene imalo vrijednost. Ne osjećam glad za smrću, osjećam glad da ne budem, da nikada nisam ni upao u ovaj imbecilni skup abdikacija, odricanja i glupih susreta koji je ‘ja’ Antonina Artauda, puno slabiji od njega.“23 Ne bismo ovu pjesničku misao trebali shvatiti kao lakrdiju. Ona nam daje dva iznimno jaka argumenta koji nam pokazuju da samoubojstvo nije vrlo uspješna smrt. Prvi se argument dotiče slobode. Na raspolaganju nesumnjivo imamo mogućnost da više ne postojimo, no nemamo mogućnost da nismo bili. Naša slobodna volja ne ide tako daleko: život smo dobili, naše rođenje ne ovisi o nama. Kada bi naše rođenje ovisilo isključivo o nama, očito bismo imali neotuđivo pravo da ga se lišimo po vlastitomu nahođenju. Naša sloboda, međutim, započinje tek preuzimanjem odgovornosti za taj život što smo ga primili, dobili na dar, a ta sloboda samu sebe potkopava kada se prema tomu životu počne ophoditi kao vlasnik, kao da je on nešto u njezinu posjedu, a ne njezina duša. Drugi argument: ja sam „imbecilan skup“. Kako posljedično biti siguran da je ta gesta likvidacije sama sebe nešto dobro? Elementarni obzir nalaže mi da pokažem određenu rezerviranost. Nestrpljenje koje me potiče da reagiram što brže i prije zapravo je znak da nisam u stanju načiniti lucidan izbor. U svojoj dubokoj slabosti trebao bih primiti savjet od nekoga tko je mudriji od mene, nekoga tko nije dionik moje imbecilnosti. U određenim bih okolnostima trebao imati pravo na pogrešku, no samo ako bih kasnije imao priliku ispraviti je. U ovomu slučaju, međutim, budući da nastavka nema, ne smijem pogriješiti.

Antonin Artaud, L’ombilic des limbe set autres textes, „Enquête – le suicide est-il une solution?“, Gallimard, 1968.

UVOD U KRAJ

17. Postoji Udruga za pravo na dostojanstvenu smrt koja je iznimno aktivna u Francuskoj i Belgiji. Svim srcem bih joj pristupio kada bi joj djelovanje bilo u skladu s imenom što ga nosi. Svojom prvobitnom nakanom ta me udruga podsjeća na drevne bratovštine koje su se molitvom i zalaganjem posvećivale osiguravanju dobre smrti bližnjemu. Ona daje naslutiti da postoji posljednje milosrđe. Jer dostojanstvena smrt ne samo da je kruna moralnoga života, nego a contrario možemo pridodati kako logorima smrti svojstven užas ne proizlazi toliko iz smrti (jer ona nas ionako sve čeka), koliko iz uskraćivanja dostojanstvene smrti. Nažalost, koliko god žarko želio, ne mogu se učlaniti u spomenutu udrugu: njezino su polazište dobri osjećaji, no nakon njih slijede pogrešni zaključci. Ona temeljno pogrešno tumači bit dostojanstva. Zaprepašćujuće je to: nema tu promišljanja, nego se na tako ozbiljnu temu pribjegava sumnjivu relativiziranju. A samilost slijepca strašnija je od njegove ravnodušnosti kada je riječ o hodu uz rub provalije: uvjeren da nam pomaže, on nas odvodi u ponor zajedno sa sobom. Udruga za pravo na dostojanstvenu smrt se usprkos sebi samoj pretvara u klub uvjerljivih ubojica. Ti ubojice koji su istodobno i vješti govornici u akciju se bacaju tek nakon što su: 1. od žrtve iznudili suglasnost, naravno ako žrtva već nije suglasna, 2. uvjerili se da je njihov zločin legalan, jer legalan bi trebao biti. Po tome se uvelike razlikuju od nekadašnjih ubojica: prethodnici su barem bili toliko časni da se svrstaju među kriminalce, da hrabro prekrše zakon i odaberu kršne žrtve kojima prethodno nisu oduzeli volju za životom. Ovi se današnji obrušavaju na bolesno biće, već obeshrabreno, na biće koje samo dodatno obeshrabruju. Podsjetimo se, međutim, kako je riječ o iznimno osjetljivim bićima, ne pretjerano mudrim, a koji su prepuni žara i dobrih namjera. 18. Ti likovi tvore novu skupinu ljudi u podnožju Isusova križa. Uz podrugljive prolaznike koji mu dobacuju: „Hej, ti koji možeš Hram uništiti i ponovno ga izgraditi u tri dana, siđi s križa i spasi sam sebe!“, oni spadaju u vrstu ekspeditivnih naricatelja: „Jadni mladiću,“ ridaju oni, „kada bismo ti barem mogli skratiti muke! Ne vidiš li koliko si se srozao? Ne uviđaš li da nakon agonije na Maslinskoj gori tvoj život više nije vri-

KAKO USPJETI U SMRTI

jedan življenja?“ I iskreno vjeruju da su milosrdniji od Oca milosrđa. Potpomognuto samoubojstvo za njih je očit način dostojanstvena umiranja. Što pronalazimo kada počnemo kopati ispod površine njihove koncepcije dostojanstva? U anonimnu članku o „pravodobnoj smrti“ pronalazim prilično rječite rečenice: „Osjećaj što ga svatko ima o vlastitomu dostojanstvu ne ovisi o tuđim mišljenjima niti ovisi o skrbi što je netko prima. Taj osjećaj izričito je subjektivan…“24 S jedne strane, ovdje se ne govori o dostojanstvu, nego o osjećaju što ga o njemu imamo. S druge se strane veli kako je taj osjećaj subjektivan, drugim riječima, kako je dostojanstvo relativan pojam koji je kod svakoga različit. Nema, dakle, objektivna dostojanstva koje bi vrijedilo za sve, na koje bismo jedni druge mogli podsjećati, koje ne moramo prepoznati jedni kod drugih. Nema tu, dakle, mogućega dijaloga jer svatko ima svoju neospornu definiciju i može samo ustrajati na vlastitim stavovima. Za jedne je izgubiti dostojanstvo isto kao i više ne biti u mogućnosti gledati utakmice Paris Saint-Germaina; za druge je to dobiti bore koje se više ničim ne mogu ukloniti; za treće je to ne biti više u stanju varati suprugu; za neke je to, pak, pokretanje stečajnoga postupka ili nemogućnost da se sami peru i tako dalje. Može u pitanju biti bilo što jer to je apsolutno relativan pojam. Samim tim, umrijeti dostojanstveno znači odbiti taj subjektivni gubitak ubijajući se objektivno i bez boli. Jer ako je dostojanstvo subjektivno, barem je smrt do koje ono vodi nepobitno objektivna. Takvo je relativiziranje pojma dostojanstva poput injekcije smrtonosne doze našoj inteligenciji. Samoubojstvo se već dogodilo, ostatak je samo izvanjska formalnost. Reći da ne postoji objektivno dostojanstvo znači reći kako nikada nisam siguran jesam li u istini, to čak znači ustvrditi kako zapravo i ne postoji istina kada je riječ o čovjekovu dostojanstvu. Ne znamo čak sa sigurnošću reći vrijedi li išta naš život ili pak ne vrijedi ni pišljiva boba. Ovakva tvrdnja predstavlja destrukciju cjelokupnoga smisla postojanja. Kako ne biti očajan ako je uzmemo za ozbiljno? Kako si ne propucati glavu metkom? Možda si odlaskom na bal priskrbimo neku odgodu, okrećući glavu, dušom i tijelom se predajući neprestanoj zabavi 24

Usp. http://www.admd.net.

UVOD U KRAJ

koju nam nudi naše spektakularno društvo. No čim se okonča ta zadivljenost, jednostavno moramo doći do fatalnoga zaključka. 19. Bistar duh ne može se zadovoljiti tim jednostavnim rješenjem. On zna da je stvoren za istinu. Upravo u tome i počiva njegovo dostojanstvo; baš to ga razlikuje od ostalih životinja. Zaboravimo li to, kako ne povjerovati da je stvoren da dobije letalnu injekciju kao stari pripitomljeni pas? U tome slučaju ne bi bilo dovoljno čekati da se razboli. Mi smo odveć nesavršeni psi. Neizlječivi i neutješni u našoj bolesti za Istinom, injekciju bi nam trebalo dati odmah po začeću. U blizini zoološkoga vrta u pariškome Jardin des Plantes, nedaleko od nojeva i lavova, mladi Jacques i Raïsa Maritain priznaju si kako nije dovoljno biti par koji se voli da bi bili sretan par. Voljeti znači željeti sreću drugome, no ako nema ljudske radosti, ako nema slasne istine u kojoj bi se beskrajno uživalo, čemu to? „Prije no što ćemo napustiti Jardin des Plantes,“ priča Raïssa, „donijeli smo svečanu odluku koja nas je umirila: odluku da izravno sagledamo činjenice, sve do najsitnijih posljedičnih detalja – koliko god je to u našoj moći – o nesretnome i okrutnom svijetu u kojemu su filozofija skepticizma i relativizma jedina svjetlost. Nismo htjeli prihvatiti nijednu masku, nijedno laskanje velikana usnulih u njihovoj lažnoj sigurnosti. Epikurizam što su ga nudili bio je samo mamac, baš kao i žalobni stoicizam i estetizam – samo zabava. […] Odlučismo, dakle, još neko vrijeme ukazivati povjerenje nepoznatomu; ukazat ćemo povjerenje postojanju, kao iskustvu što ga valja proći, u nadi da će naš gorljivi poziv smislu života uroditi plodom, a smisao se razotkriti, da će se nove vrijednosti ukazati toliko jasno da ćemo posve uz njih prionuti te će nas one spasiti iz košmara zlokobnoga i beskorisnog svijeta. Ne urodi li to iskustvo plodom, rješenje je bilo samoubojstvo; samoubojstvo prije no što godine nagomilaju prašinu, prije negoli se potroše naše mlade snage. Htjeli smo umrijeti dragovoljnim odbijanjem ako je nemoguće živjeti prema istini.“25 25

Raïssa Maritain, Les grandes amitiés, cap. III, DDB, 1949.

KAKO USPJETI U SMRTI

Obećali su si tako da će se ubiti ne pronađu li Istinu. Traže je tako i nigdje je ne pronalaze. Istina pronalazi njih. I što se događa? Više ne žude za samoubojstvom, nego od toga trenutka znaju da bi za nju trebali dati svoje živote. 20. I eto čudna preokreta: život ne gubimo samo ako ga dajemo, samo žrtvujući ga ne uništavamo ga. Sve se doima istim i više ništa nije u protuslovlju. To je čak protuslovlje na najvišoj razini: radikalna apsurdnost s jedne strane, s druge strane zahtjevna Istina; poricanje sve do umiranja sebi, svjedočenje sve do vlastite smrti. Ne posjedovati valjane razloge za život znači osuditi se na samoubojstvo; no imati razloge za život znači obvezati se na mučeništvo, pružati otpor zbog tih razloga sve do krvi; i samo nas spremnost na mučeništvo čuva od proklizavanja niz samoubilačku kosinu. Mlakim i mlitavim Rimljanima koji su se usalili u loju prekomjernih užitaka Juvenal nalaže ovako: „Smatrajte da je najveći od svih zločina onaj kada vlastiti život ljubite više od časti te kada zbog ljubavi prema tjelesnome životu izgubite razloge za život.“26 No milozvučni zvukovi lire pomiješani s bukom žvakanja onemogućili su im da čuju riječi satiričara, osim ako su možda pustili da im ih čita kakva mlada robinja u znak potpuna opuštanja. Ljubav prema tjelesnim užitcima učinila ih je sposobnima za svaki mogući kompromis s laži. Slabi pred kušnjom, bili su uvjereni da tako bdiju nad svojim životima te su se tovili dok im mješine ne bi popucale. Smrt je na kraju svakoga puta (kako ne bi bila?), no samo je jedan od tih putova dostojan, samo je jedan put Života. Ili, bolje rečeno, nema račvanja ni raskrižja, samo jedan jedinstven put, pravocrtan, neravan, na vrhu kalvarije. Nadamo se šarmantnoj, higijenskoj šetnji, otuda i to nagnuće da cvilimo i bunimo se zbog prevare, da odustanemo kod prve postaje i bacimo se u provaliju. Treba, međutim, nastaviti u nadi, poput žene u porođajnim mukama. Ona urla, bjesni protiv onoga što bi joj trebalo donositi radost. Jer silovito je razdire upravo radost koja će doći. 26

Juvenal, Satire, VIII, 83–84.

SADRŽAJ

SADRŽAJ ČITATI USPJEŠNO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 UVOD U KRAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 Neuspjeh uspjeha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 Za lucidnu radost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 Od prava na umiranje do dužnosti umiranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 OČEKIVANI ŽIVOTNI VIJEK MEDITACIJE O LJUDSKOMU VREMENU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .36 Dvije vježbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .36 Paraliza ili dubina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .38 Kako zaustaviti Sunce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40 Carpe diem i carpe farcie . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .42 Mors certa, hora incerta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .45 Ora certa, mors incerta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 Dvostruki kraj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .52 U nadi protiv svake nade. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55 Mesije i svjetiljke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 Ljubav jaka kao smrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60 Smisao bezizlaznosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 Zašto je svatko jedan usud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 Reinkarnacija u pričuvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 Otrpjeti cjelokupnu Povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .72 Smrt Cindy Duru, rođene Gélineau . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73 MILOST STRAHA PRED UŽASOM UMIRANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 Strah od besmrtnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 Strah od straha. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 Hrabrost da se bude u strahu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 Krvavi znoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85

307

SADRŽAJ

Na mojoj dijareji tvoja katedrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87 Strah i oholost – pohvala distanaziji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 Pouzdanje u sebe i nije tako pouzdano. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 Biti napušten . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 Ima li u raju pasa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 Ljepota svega stvorenoga i žudnja za smrću. . . . . . . . . . . . . . . . . . .100 Kontemplacija gospodina Pluviera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101 Čuđenje kao princip mučeništva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .104 SMRTONOSNI KOKTEL I DRUGI OSVJEŽAVAJUĆI NAPITCI O SAMOUBOJSTVU I EUTANAZIJI PRIJETVORNA IMENA. . . . . . . . . . . . . . . .108 Brzo i kvalitetno: Montherlant i njegova rođakinja . . . . . . . . . . . . .108 Dokazivanje apsurdom i dokaz ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .110 Najgore kao najoprostivije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .112 „Ubijem li se, onda sam Bog“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .114 Virtualna sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118 Jad vladanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .119 Dopustiti da budemo iznenađeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123 Društveni samoubojice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .126 Budimo cinični pred zahtjevom za smrću! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .128 Umirući je živ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 Tko prati umiruće? – Dar potrebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 Reanimacija i molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .136 O ekstremnoj ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .138 Kako poroditi svoje roditelje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .141 Posljednji sakrament. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .143 Palijativna skrb za duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147 DRUŠTVO SAVRŠENA ZLOČINA O LEGALNOME UBOJSTVU I TERORIZMU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .149 O ubojstvu kao umjetničkome djelu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .149 Skroman prijedlog za javno dobro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .152 Kanibalizam čestite djevojke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153 Stroj za život. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .158

308

SADRŽAJ

Mijenjati kanale vlastitoga postojanja ili radosti zabave . . . . . . . . .159 Prigušiti vrisak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .162 Škola za utvare. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .163 Lekcija br. 1: Atomizacija čovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .164 Lekcija br. 2: Ustoličenje zvijeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .166 Iskustvo br. 1: Uzbibana voda mnoštva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .169 Iskustvo br. 2: Nasilna destrukcija vrste. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .170 Oslobođeni logori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .173 Crkva eutanazije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .175 Iskušenje terorizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .178 Papinska agonija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .181 Udijeliti smrt ili milosrđe Majke Terezije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .183 SMRT BOGA O ADAMOVU GRIJEHU, KRISTOVOJ ŽRTVI I NIHILIZMU. . . . . . . . . . . . . . . . .186 Izraz, „smrt Boga“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .186 Očajnički tražeći ateista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .188 Supermarket idola. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .190 Ex nihilo: od nužnoga do mučnine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .193 Ex nihilo: od mučnine do ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .196 Odgajati za grijeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .199 Lakoća deicida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .203 Petar ili Juda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .206 Geneza i genetika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .208 Izvorna kazna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .210 Božanska ironija ili „U prah ćeš se vratiti“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .213 Od prve smrti: Abel i Kajin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .216 Smrtna kazna i milost mučeništva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219 Dragovoljna Kristova smrt ili kiša koja upada kroz prozor . . . . . .222 Naivnost ljudske žrtve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .226 Zašto si me ostavio? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .230 Jobovi prijatelji i neprijatelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .233 „Bijaste mrtvi“ ili kako se pozdravljaju uskrsnuli . . . . . . . . . . . . . .237

309

SADRŽAJ

MUČENIŠTVO NA DOHVAT SVIMA ANTIMETODA U PETNAEST LEKCIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .242 Ispuniti djetinji san . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .242 Biti velik poput vodencvijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .246 Uvježbavati nepokretnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .248 Prijeći iz udobnosti u borbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .251 Vjerovati, a pritom si ne vjerovati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .255 Čuvati se ekstremizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .258 Iritirati bez provociranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .262 Imati hrabrosti za bijeg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .265 Svjedočiti, a ne suditi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .269 Naučiti umrijeti za drugoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .273 Slijediti Kolbea ili slijediti Kuhna. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .277 Progoniti onoga tko vas progoni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .281 Zagrliti silovitom ljubavlju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .283 Uzeti oružje ako je nužno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .287 Popravni ispit. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .290 IN MY END IS MY BEGINNING. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .295 Iz dubine noći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .295 Nebeske instalacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .298 Gospa od dobre smrti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .301

310

PREPORUČUJEMO Svojim dubokim, lucidnim i duhovitim promišljanjima Fabrice Hadjadj konkretno pokazuje kako živjeti jednostavnost uskrsnuća preobražujući u njegovu svjetlu odnose s drugima, vlastiti poziv, odnos prema hrani, novcu, kućanskim poslovima, Svetomu pismu, milosrđu, vjeri, ljubavi, spolnosti… 187 str. Meki uvez.

Nitko nema recept za govor o Bogu, to nadilazi ljudske snage… No upravo u trenutku u kojem oni koji o njemu govore priznaju ovo ograničenje, ljudi koji ih slušaju imaju priliku otkriti Boga koji je svugdje prisutan, u svakoj ljudskoj stvarnosti, u ljepoti tijela ili zalasku sunca kao i u rupi u makaronu… 188 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2020.

Fabrice Hadjadj (1971.) poznati je filozof, predavač, esejist, pjesnik i dramaturg te – kako sam voli istaknuti – otac osmero djece. Rođen u židovskoj obitelji i ateistički odgojen, obratio se na katoličanstvo i krstio u dobi od 27 godina. U svojemu pisanju i predavanjima, s velikom ozbiljnošću koja ne isključuje duhovitost, humor i igru riječi, zaokupljen je pitanjem Boga. Dobitnik je više prestižnih nagrada, među kojima je i Grand prix catholique de littérature 2006. za knjigu Kako uspjeti u smrti: antimetoda za življenje te Prix du Cercle Montherlant – Académie des beaux-arts 2009. za knjigu L’agneau mystique: le retable des frères Van Eyck, a knjiga Uskrsnuće: upute za uporabu, koja je na hrvatskomu jeziku objavljena u nakladi Verbuma, nagrađena je knjižarskom nagradom za bestseler Prix Siloë-Pèlerin 2017. Autor je desetak knjiga, a osim navedenih na hrvatskom jeziku objavljene su i: Raj na vratima: ogled o radosti koja uznemiruje, Vjera zlih duhova: ili ateizam koji je premašen, Dubina spolova: mistika tijela, Kako danas govoriti o Bogu: antipriručnik za evangelizaciju, Kad se sve tako ima raspasti: razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta i Što je to obitelj?: slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda. Od 2012. direktor je instituta Philanthropos u Fribourgu (Švicarska), koji promiče kršćansku antropologiju. Član je Papinskoga vijeća za laike.

„Umrijeti može biti krajnja uzvišenost… život u umiranju pronalazi potpuno ispunjenje u žrtvi. Ne rastrga li leptir kukuljicu iz koje izlazi? Zar cvijet živi u neznanju da vene samo zato da bi urodio plodom?“ „Potraga za srećom potraga je za dobrom smrću. Sva moralna spoznaja svodi se na pitanje: ‘Što moram činiti kako bih bio sretan?’ Sva moralna spoznaja vraća nas dakle tomu pitanju koje se sadržajno nalazi unutar prethodnoga: ‘Što mi je činiti kako bih dobro umro? Koja mi smrt mora biti najdraža i kakav život zbog toga moram voditi?’“ „Naivno vjerujem kako se od ljudi ne traži dovoljno. Naivno vjerujem da ispod sveprisutne zlobe drijemaju junaci i sveci. Mnogi se grčevito drže za bezvrijedne stvari, a bili bi spremni dati život za nešto veće. Mnogi se bacaju kroz prozor, a pronašli bi put do vrata kada bi ih netko pozvao da budu spaljeni, razapeti naglavce, raščerečeni iz ljubavi prema Bogu i ljudima. I u najslabašnijemu poštanskom službeniku, kada bismo malo zagrebli ispod površine, pronašli bismo najodvažnijega Don Quijotea. Ponudimo li najmrzovoljnijoj blagajnici trunku nježnosti i dubine, ona će se prisjetiti da je nekoć htjela biti misionarka i da bi se još uvijek cijelim bićem htjela predati nekoj velikoj strasti! Nije li to njihov najgorljiviji djetinji san? Na kraju našega života sudit će nam dijete koje smo bili i pitati nas: ‘Što si učinio s mojim nadanjima?’ I glas najstrašnijega suca neće biti ništa u usporedbi s glasom toga djeteta.” Fabrice Hadjadj

ISBN 978-953-235-709-7

VERBUM 160 kn