Kako sam strastveno tražila sreću

Jennifer Fulwiler

KA KO S A M

S T RA S T V E N O T RA Ž I L A

Biblioteka

Svjedocanstva

SREĆU

Priča o pronalasku Boga i životnoga smisla VERBUM

Jennifer Fulwiler KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

Biblioteka:

Svjedocanstva 4.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Jennifer Fulwiler

KA KO S A M S T RA S T V E N O T RA Ž I L A SREĆU Priča o pronalasku Boga i životnoga smisla

VERBUM Split, 2014.

Naslov izvornika: Jennifer Fulwiler, Something Other Than God: How I Passionately Sought Happiness And Accidentally Found It © Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014.

Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Ana Naletilić Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-94 FULWILER, Jennifer Kako sam strastveno tražila sreću : Priča o pronalasku Boga i životnoga smisla / Jennifer Fulwiler ; <prijevod Ana Naletilić>. Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Svjedočanstva / Verbum, Split ; 4) Prijevod djela: Something other than God: how I passionately sought happiness and accidentally found it.

ISBN 978-953-235-415-7 150928096

Djedu, koji je uvijek vjerovao

Sve što zovemo ljudskom povijesti (...) duga je i strašna priča o tome kako čovjek pokušava naći nešto što će ga usrećiti – nešto drugo osim Boga.

C. S. Lewis

AUTORIČIN PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

AUTORIČIN PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Knjiga Kako sam strastveno tražila sreću izišla je nedugo nakon Joeove i moje desete godišnjice braka. To je ujedno bilo i jedno od najtežih razdoblja mojega života: upravo sam bila rodila šesto dijete usred ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, nismo imali novca i činilo mi se kao da nikada ne uspijevam odspavati čitavu noć u komadu. Kada smo Joe i ja otvorili prvi primjerak tih mojih memoara, smijali smo se čitajući zgode iz našega života dok smo hodali, dok smo bili mladi vjenčani par, prije nego što smo imali djecu i prije nego što smo postali katolici.

Prije obraćenja, dok smo bili svjetovni, tražili smo samo udoban život i mislili smo da ga imamo. Međutim, čak i u tomu razdoblju osjećali smo se praznima. Dakako, ne bismo nikada sebi to priznali – živjeli smo u uvjerenju da činimo apsolutno sve što je potrebno da budemo ispunjeni tako da ni jednom nismo zastali i priupitali se jesmo li uistinu ispunjeni. Ipak, osjećaj ispraznosti je bio tu, uvijek pred našim očima. Uvijek je postojala “još samo jedna stvar” koju trebamo postići ili učiniti i tek onda ćemo se moći opustiti, tek onda ćemo biti sretni. Međutim, “još samo jedna stvar” je uvijek iznova bila tu.

Glavninu svoje snage trošili smo na razmišljanje o samima sebi. Naši su ciljevi podrazumijevali udobnost i sreću. Život koji smo stvorili za sebe bio je poput muzeja – sve je bilo prekrasno i u savršenu redu, a druge smo ljude držali na sigurnoj udaljenosti kako ne bi upropastili naš savršen aranžman. Ali stvar je s muzejima sljedeća:

7

AUTORIČIN PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

sve su stvari u njemu mrtve. Štoviše, naš je “muzej” počeo nalikovati mauzoleju.

Svoju knjigu nikada nisam promatrala prvenstveno kao ispovijest o obraćenju. Zapravo, ja je vidim kao priču o dvoje ljudi koji su tražili istinsku sreću i napokon je pronašli. To je priča o tome kako smo Joe i ja otkrili da biti sretan ne znači provoditi vrijeme razmišljajući o odmorima, stvarima ili poslovima koji će nam donijeti što više zadovoljstva; štoviše, biti istinski radostan znači ne razmišljati o sebi previše. Ako želimo biti radosni, tada moramo ljubiti, a istinska ljubav podrazumijeva da se otvorimo Bogu i drugima na dubok i radikalan način.

Kada smo tek postali kršćani, bilo nam je zastrašujuće prijeći od životne filozofije “sreća je samo u zadovoljstvu” do životne filozofije “sreća je u samopožrtvovnoj ljubavi”. Što ako je sve ovo s kršćanstvom pogrješno? Što ako smo radikalno promijenili svoj život, odustali od ciljeva koji uključuju gomilanje novca i stvari, izgubili svoj luksuzni stan, auto i mogućnost za brojna putovanja, a zauzvrat dobili samo dosadan život?

No ubrzo smo uvidjeli da se nemamo čega bojati. Odmah nakon obraćenja na katoličanstvo naš je brak doživio eksploziju života: svako smo svoje dijete počeli promatrati samo kao dar, a ne i kao teret. Dobili smo još djece i postali okruženi brojnim ljudima, iz naše župe, biskupije i cijele Crkve. Naša je kuća u predgrađu odjednom postala poput mravinjaka, uvijek prepuna djece, prijatelja i susjeda. U našemu prijašnjem, “muzejskom” životu, takvo što bi bilo nezamislivo.

Naš je novi život glasan. Često vladaju kaos i nered.

Radim više nego ikada prije. Često poželim da prijašnji vlasnik ove kuće nije stavio bijele tapete. Ali ni Joe ni ja nikada nismo poželjeli natrag svoj stari život. Ni jednom.

Jednoga dana pogledali smo oko sebe i vidjeli da više nema onoga muzejskog života. Sve što smo tako pažlji-

8

AUTORIČIN PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

vo bili uredili da odgovara našemu ukusu morali smo izmijeniti tako da odgovara i drugima. Sva galama i strka mnoštva ljudi koji su ušli u naš život podrazumijevala je da će brojne stvari bili slomljene, oborene ili premještene.

Naš se život više nije vrtio oko nas; sada smo morali razmišljati i o udobnosti drugih. Bio je divan osjećaj shvatiti da našega “muzeja” više nema – zato što je postao dom.

Molim se i nadam da će ova naša priča biti nadahnjujuća za kršćane u Hrvatskoj koji se suočavaju s mnogim pritiscima i poteškoćama kao i ja, Amerikanka u kulturi koja iz dana u dan postaje sve manje religiozna. U tomu je smislu moje obraćenje išlo “protiv struje” prevladavajuće kulture: dok sam ja prilazila bliže k Bogu, moji susjedi i stanovnici moje zemlje od njega su se sve više udaljavali. Zato se nadam da će ova moja priča biti poznata mojoj katoličkoj braći i sestrama koji vode istu bitku preko oceana, u Hrvatskoj, i da će im biti podsjetnik da se istinska sreća može naći jedino u Kristu.

Kada je stigao prvi primjerak ove knjige, Joe i ja smo izvadili fine vinske čaše koje smo dobili za vjenčanje i nazdravili – zdravica u našoj tijesnoj kuhinjici s istrošenim elementima, održana u one četiri minute koje smo ugrabili nakon što nam je posljednje dijete napokon zaspalo i prije nego što smo se skljokali od umora. Razgovarali smo o tome kako je bilo prije, o životu u centru grada, putovanjima po svijetu i luksuznim autima, čudeći se koliko nam se drastično život promijenio nakon što smo upoznali Krista i njegovu Crkvu. Onda smo podigli čaše i nazdravili sadašnjemu, dobrom životu, i zahvalili Bogu za nj.

9

ZAHVALE

ZAHVALE

Tijekom šest godina koje sam provela radeći na ovoj knjizi Bog je u moj život poslao predivne ljude.

Prvi od njih je moj muž Joe. On je pomogao kod svake verzije rukopisa, pazio je na djecu dok sam radila i nije se bojao pisati komentare poput: “U ovomu odlomku ispadaš luda.” S njim je sve zabavnije.

Joeova mama Lou Fulwiler i moji roditelji Pam i Don Bishop svojski su se potrudili da mi pomognu ispoštovati sve rokove, a da ne spominjem činjenicu da mi je njihov primjer nesebične ljubavi osvijetlio put do Boga.

Moj fantastični književni agent Ted Weinstein je poput osobnoga trenera koji te tjera do krajnjih granica izdržljivosti. Nikada mi nitko nije na tako zabavan način zagorčao život. Osoblje Ignatius Pressa me uvijek iznova zadivljuje svojom marljivošću i predanjem – iz dubine srca im zahvaljujem što su vjerovali u ovaj projekt. Bila mi je čast i zadovoljstvo raditi s urednicom Jane Rosenman.

Hallie Lord zaslužuje da joj ime bude na koricama ove knjige kao priznanje za sate i sate koje je provela pomažući mi s knjigom (mnogo je tih sati prošlo u slušanju mojih spisateljskih jadikovka). Blagoslovljena sam dobrim prijateljima – Nancy Mohn Barnard, Abigail Benjamin, Melanie Casal, Brendanom i Cat Hodge, Lori Keckler, Grace Patton, Frankom i Patti Scofield, Dorianom Speedom, o.

Michaelom Sullivanom i rođakom o. Claudeom Laneom, koji su molili za mene, podupirali me i savjetovali.

Još uvijek bih radila na prvomu poglavlju da nije bilo pomoći Rachel Hebert, Irme Campos, Delie Stinson,

11

JENNIFER FULWILER

Ellen i Victorie Hebert, Gabi i Marlene Borrero, Hannah i Katie Villarreal, Annie Scofield i Abby Brooks.

Nonu Aguilar, Cindy Cavnar, Berta Ghezzija i Patricka Madrida zbog ohrabrenja i novih prilika koje su mi omogućavali smatram svojim spisateljskim dobrim vilama. Na poseban način moram zahvaliti Kevinu Knightu, koji mi je pomogao pronaći publiku.

Duboko sam zahvalna Raymondu Arroyu, o. Jamesu Martinu, Tuckeru Maxu i Gretchen Rubin, koji su podupirali ovaj projekt od samih početaka, kao i Amy Welborn, Brandonu Vogtu, Dorianu Speedu, Arthuru Nielsenu, Leili Miller i Noni Aguilar, koji su odvojili vrijeme da pročitaju rukopis i daju dragocjene konstruktivne kritike.

Tom Wehner, Dan Burke, Jeanette DeMelo i ostalo osoblje lista National Catholic Register bili su mi velika potpora kada sam morala uzimati dopust da bih radila na knjizi ili išla u rodilište (ponekad oboje istodobno).

Volim čitatelje svojega bloga i dirnula me je potpora koju su mi pružali svih ovih godina. Voljela bih kada bih im svima mogla osobno zahvaliti.

Jedan od najvećih blagoslova za moju obitelj je to što smo okruženi živom i predanom vjerničkom zajednicom župe sv. Vilima. To su u prvomu redu Noe Rocha, o. Dean Wilhelm, o. Uche Andeh, kao i o. Alberto Borruel, o.

Joel McNeil i o. Jonathan Raia.

Zahvaljujem svojoj djeci što su bila puna razumijevanja onda kada je mama bez prestanka buljila u ekran računala i što su tako fantastična. To što sam njihova majka najveća mi je čast u životu.

I naravno, zahvaljujem Bogu, izvoru svega dobra. On uistinu nikada ne zaboravlja nijednu od svojih ovaca, čak ni one koje su najviše zalutale.

12

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

1.

Savjetnica u ljetnomu kampu u istočnomu Teksasu šetala je pošljunčanom stazom pitajući svaku od nas želimo li prihvatiti Gospodina Isusa u svoja srca. Kako se primicala sve bliže k meni, nastojala sam smisliti bolji odgovor od “ne”. Srećom, bila sam na kraju skupine i sjedila sam na rubu stola na kojemu smo se mi cure poredale poput sardina. No savjetnica je prilazila sve bliže i bliže.

Zastala je ispred moje prijateljice Jessice koja je došla u kamp sa mnom i s velikom skupinom petaša iz mojega kvarta. Jessica je bila iz jedne od rijetkih obitelji koje nisu išle u crkvu svake nedjelje i zato sam pozorno pratila njezinu reakciju. Dakako, žrtvovat će se za ekipu i reći toj fanatičarki da je ostavi na miru.

Savjetnica, koju smo znali samo po nadimku “Tippy”, duboko je udahnula prije nego što je počela govoriti. Stavila je ruke na Jessicina gola koljena.

“Jessica”, rekla je. “Jessica, želiš li prihvatiti Isusa Krista kao svojega Gospodina i Spasitelja?”

Sve su se cure približile i naćulile uši. Jessica je pogledala nas, zatim Tippy.

Počela je govoriti, ali je zanijemjela. Sućutno sam kimnula glavom. Ovo ne će biti lako. “Ja... Da, spremna sam! Želim da Isus bude moj Gospodin!” viknula je. Cure su počele ciktati i pljeskati i sve su grlile Jessicu i tapšale je po leđima.

Onda su se zagledale u mene.

“Jenny”, rekla je Tippy. Slavlje je utihnulo dok su cure iščekivale drugu pobjedu.

13

JENNIFER FULWILER

“Pogledaj me u oči, Jenny.”

Pogledala sam je. Oči su joj blistale od suza, brada joj je podrhtavala. “Jenny, jesi li sto posto sigurna da ćeš otići u raj?”

“Teško pitanje...”, pokušala sam se izvući. Bila sam nervozna od tolikih pogleda. Iako od toga nije bilo koristi, nisam mogla, a da se ne usredotočim na činjenicu da je na reklami za kamp stajalo da dijete ne mora biti kršćanin da bi ga pohađalo, što je bio jedini razlog zbog kojega su me roditelji uopće pustili da idem. Na letcima što su mi ih prijatelji dali u školi bile su slike nasmijane djece kako skijaju na vodi i jašu konje. Nije bilo slika vjerskoga saslušanja.

“Je li Gospodin govorio tvojemu srcu?” htjela je znati Tippy. To je pitanje bilo toliko zbunjujuće da nisam znala kako da počnem s odgovorom. Bila sam prilično sigurna da pod “Gospodin” misli na Isusa, tipa koji je nekada davno živio na Bliskomu istoku, ali možda je mislila i na Boga, nevidljivoga duha što živi na nebu. Pobrkali su mi se svi ti detalji iz mitologije. Usto, nisam imala pojma kako netko može govoriti nečijemu srcu. Htjela sam prokomentirati da mi Gospodin ubuduće treba govoriti na uho, ali nije bilo vrijeme za šalu.

“On... nisam sigurna”, rekoh. Skrenula sam pogled i zagledala se preko njezina ramena u golemo stablo hikorija. “Želiš li biti spašena?”

“Ja... ovaj...”

Stala je točno ispred mene. “Ako ne budeš spašena, ne ćeš u raj. Otići ćeš u pakao. Zauvijek. Ne želiš ići u pakao, Jenny, zar ne?”

Još jedno teško pitanje. Trebalo mi je više podataka o tomu mjestu prije nego što odlučim. Nisam vjerovala u pakao i raj, ali ako bih se i pretvarala da vjerujem, pakao mi nije djelovao tako loše. Nekoliko me je vjernika pri-

14

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

je uvjeravalo da ćemo ja i moja obitelj završiti tamo i rekli su da je to užasno mjesto. No jedino što sam znala bilo je da tamo ne će biti ljudi poput njih pa mi se možda čak moglo i svidjeti.

Zirnula sam na Jessicu, koja se naslonila na curu do sebe, svladana velikim emotivnim trenutkom. Izdajica.

“Sada je čas, Jenny”, rekla je Tippy. “Hoćeš li prihvatiti Isusa Krista kao svojega Gospodina i Spasitelja?”

Poželjela sam slagati i dati odgovor koji bi me učinio popularnijom u kampu, ali to bi mi se moglo osvetiti. Bojala sam se da bi me počela ispitivati o tome kako točno komuniciram s Isusom, a ja bih zabrljala. Činilo mi se da moji prijatelji koriste maštu da zamisle Isusa kako im daje detaljne upute kako da žive svoj život, ali nisam znala gdje postaviti granicu u tim maštanjima. Bih li mogla reći da mi je ostavio poruku na papiriću ili na telefonskoj sekretarici? Nisam znala. Bilo bi bolje nekako se izvući iz ovoga.

“Mogu li malo razmisliti?” promucala sam.

Jedna se od cura zaprepastila. Druga je kimnula glavom i okrenula se. Tippy me promatrala upornim pogledom. “Nikada mi se nije dogodilo da neka od cura na koje pazim ne bude spašena.” Još me jednom usrdno zamolila, sa suzama u očima, i uvjeravala me da je strašno zabrinuta da ću vječno gorjeti u paklu.

Osjećala sam kako crvenim, najviše od neugode. No bilo je tu još nešto – ljutnja i sigurnost da bi se ta savjetnica trebala sramiti svojega sustava uvjerenja. Ja sam koliko-toliko dobra osoba. Da, jednom sam se na odmoru ušuljala u učionicu i prolila ljepilo po nečijemu stolu i onda dečka koji mi se nije sviđao lažno optužila za to. Ipak, općenito sam bila dobra koliko i svi koji su sjedili na toj klupi. Možda mi je bilo samo jedanaest godina, ali mogla sam shvatiti da štovanje boga koji dobre ljude šalje u pakao nije nešto čime bi se netko trebao ponositi.

15

JENNIFER FULWILER

Tippy je konačno došla do zaključka da se mene ne može spasiti i najavila da je vrijeme da se vratimo u kamp.

Sutra je bio dan za Jessicin veliki trenutak. Ona i Tippy otišle su napraviti što god je trebalo da se ona “spasi” i kada su se vratile, svi su pohrlili proslaviti najnoviju kršćanku na svijetu. Ja sam ostala u krevetu. Nije bilo posteljine jer nam je to bio posljednji dan u kampu pa sam ležala samo na plastičnu madracu. Buka koju je proizvodio stari klimatizacijski uređaj nije bila dovoljno glasna da prikrije ciktanje i smijeh izvana.

Prije svega ovoga nikada nisam samu sebe određivala svojim pogledima na religiju. Odrastala sam svjesna očite činjenice da je materijalni svijet oko nas sve što postoji i nikada mi nije palo na pamet da jedan tako normalan pogled na svijet treba imati poseban naziv. No dok sam kroz zatvorena vrata slušala smijeh i viku cura, shvatila sam da se moja vjerovanja u tolikoj mjeri radikalno i temeljito razlikuju od vjerovanja drugih ljudi da će se to odraziti na svako područje mojega života. Prvi put sam etiketirala samu sebe jednom jedinom riječju, riječju koja me je određivala – “ateist”. Taj se koncept uklopio savršeno poput slagalice i prvi put nakon mnogo dana široko sam se i iskreno nasmiješila.

16

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

2.

“Ona je... što? Spašena? Što je to?” govorila je mama na telefon. Bilo je to onoga ponedjeljka nakon što sam se vratila kući, u predgrađe Dallasa. Jessicina je mama nazvala da ispriča što se dogodilo u kampu. Kada je razgovor završio, mama me upitala: “Jesi li i ti to napravila?”

Zastala sam, s punom vilicom na pola puta do usta.

Bila sam prilično sigurna da je točan odgovor “ne”, ali nisam bila apsolutno sigurna. Moja je mama u tim stvarima bila nepredvidiva. Oštro se protivila ljudima koji su nametali svoju vjeru drugima. Bila je sa sjeveroistoka Teksasa, iz kraja gdje očito nije bilo uobičajeno da ljudi jedni od drugih u svakodnevnoj konverzaciji traže da prihvate Isusa Krista kao svojega Gospodina i Spasitelja. Za razliku od tate, mama nije bila ateistica. Mislim da ni “agnostik” nije bio pravi naziv za nju. Smatrala je da je duhovnost privatna stvar i detalji vjerskih dogma nisu joj bili toliko bitni. Nismo razgovarale o vjeri, ali i da jesmo, ona bi vjerojatno rekla da je najvažnije biti dobra osoba. Zašto čekati da nam pravila nekoga sustava vjerskih uvjerenja kažu da se prema drugima treba odnositi s ljubavlju?

No iako nije bila religiozna i iako joj nije smetao tatin ateizam, u nekoliko sam nezgodnih situacija uvidjela da ona ipak na određen način poštuje religiju. Kada je naša državna škola pozvala skupinu vjernika da učenicima ponude džepne Biblije, uzela sam jednu za zadaću iz likovnoga. Kod kuće sam istrgnula neke stranice iz nje, izrezala srca i zvjezdice i zalijepila ih na ploču kao dio kolaža koji je visio u mojoj sobi.

17

JENNIFER FULWILER

Tata je, videći to, rekao da je baš kreativno. Kada je mama ušla u sobu s punom košarom čista rublja, tako se zaprepastila videći moj rad da joj je košara umalo ispala iz ruku. Zagledala se u njega kao da sam po zidu iscrtala svastike i dala mi do znanja da ne smijem nikada više rezati Bibliju.

Dakle, koji je točan odgovor na njezino pitanje jesam li i ja “spašena”? Je li moguće da je to što nečiji vjerski uzor nisam prihvatila za svojega Gospodina primjer mojega lošeg odgoja? Nisam se mogla prisjetiti nijedne laži koja bi definitivno bila dobar odgovor pa sam se odlučila za istinu: “Ne”, rekla sam i iščekivala njezinu reakciju.

“Bogu hvala”, rekla je i odmahnula glavom. “Žao mi je što su vršili takav pritisak na tebe. To je tako jadno.”

Uzdahnula sam i nastavila jesti.

Kada sam završila s doručkom, mama je stavila posuđe u sudoper, stavila ručni sat i otišla u optiku u kojoj je honorarno radila kao knjigovođa. Pozdravile smo se, a ja sam nazvala jednu prijateljicu da je pitam hoćemo li se naći. Bila sam zapanjena: sva djeca iz kvarta toga su popodneva išla na sat poduke iz Biblije, što je značilo da su svi zauzeti.

Tek je nekoliko dana prošlo otkada smo se vratili iz kampa, a sva su moja prijateljstva zamrla. Činilo se da je vrijeme provedeno u kampu ojačalo i moje i njihovo uvjerenje – njihovo kršćanstvo i moj ateizam.

Godinama sam sumnjala da me to što svi osim mene vjeruju u Boga sprječava da postanem popularnija u školi. Kada smo se zbog tatina građevinarskoga posla morali preseliti u Dallas, upravo uoči mojega polaska u treći razred, bila sam sigurna da će to biti mjesto gdje ću konačno zasluženo postati najpopularnija cura u školi. Zamišljala sam kako prijateljice dolaze k meni prespavati i kako se sve smijemo internim šalama i gađamo se kokicama. Na odmorima bismo se okupljale u hodnicima, sve u istim traper-jaknama, prekidajući razgovore kada bi pro-

18

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

lazili jadnici iz nižih društvenih slojeva da ne bi čuli povjerljive informacije, rezervirane za povlaštene.

Stvari se nisu odvijale po planu, a ja sam bila sigurna da to nema veze s činjenicom što sam toliko narasla da se između ruba nogavica mojih uskih hlača i neonski ružičastih čarapa stalno vidjelo nekoliko centimetara kože. Moji pokušaji da savršeno natapiram šiške izgledali su kao da imam prepariranu životinju na glavi, a moja zgrbljena ramena i prevelik broj cipela inspirirali su kolege iz razreda da me zovu “Bigfoot”. To su činili tako često da novi učenici nisu ni znali kako se zapravo zovem.

Ipak, nisam u svemu tome vidjela razlog zašto se nitko od popularne ekipe nije htio družiti sa mnom. Moje jedino objašnjenje za činjenicu što sam prijatelje mogla nabrojati na prste jedne ruke bili su tuđi vjerski kompleksi.

Već od prvoga dana kada smo se doselili u četvrt bilo je napetosti u vezi s time. Dvije su obitelji navratile i pitale gdje idemo u crkvu. Prvoga dana u školi to su me pitali četiri puta. Moja isprika da “još uvijek nismo našli crkvu u koju bismo otišli” gubila je na uvjerljivosti jer tu crkvu nismo uspijevali naći već tri godine. Sada, zahvaljujući debaklu u kampu, sve je bilo očito: mi ne idemo u crkvu.

Mi nikada ne idemo u crkvu. Mi nismo kršćanska obitelj.

I tako se ja nisam više imala s kime družiti.

Sljedećih sam nekoliko tjedana provela motajući se po kući, neprestano misleći na prijatelje kojih nije bilo jer su otišli na pouku iz Biblije. Znali smo zajedno provoditi sate i sate dok su nam roditelji bili na poslu. Najdraže nam je bilo iz fore nazvati Home Shopping i bilo bi nam super kada bi Jessicin brat uvjerio operatera da ga uključi u program uživo pa da može viknuti “Prdac!” na državnoj televiziji prije nego što bi prekinuli vezu. Provodili bismo cijela popodneva plešući u dnevnome boravku na pjesme iz Prljavoga plesa. No sada su svi moji prijatelji tu super zabavu zamijenili za vjersko ispiranje mozga, i ja sam bila sama.

19

JENNIFER FULWILER

*** Tata je pokucao na vrata moje sobe i ušao da zajedno čitamo, kako smo radili svake večeri. Sjeo je na krevet do mojega i uzeo u ruke knjigu koja je u tomu trenutku bila na stolu kraj kreveta, Kozmos Carla Sagana. Počeli smo je čitati upravo prije nego što sam otišla u kamp, što sigurno nije bilo slučajno. Otvorio je knjigu, poravnao stranice i počeo čitati dio iz poglavlja o Keplerovu radu na izračunavanju orbite Marsa. Zastao je, zamislio se i zatvorio knjigu.

“Trebamo porazgovarati o nečemu jako bitnom.” Što god da je to bilo, sigurno je bilo veoma važno jer tata nije bio čovjek sklon pretjerivanju. Većinu je djetinjstva proveo u meksičkim džunglama, gdje su on i prijatelji uvijek sa sobom nosili pištolje zbog stalne opasnosti od razbojnika i jaguara. Kada je odrastao, postao je voditelj obuke specijalnih postrojba za rušilačke operacije i skakanje padobranom s velikih visina, a kasnije je postao inženjer.

Narav mu je bila takva da je o svemu razmišljao hladno i logično pa mi je njegovo nabrano čelo privuklo pažnju. “Čuo sam da su te neka djeca u kampu gnjavila zbog vjere. Događa li se to često? U školi ili s prijateljima?”

“Obično me samo zovu štovateljem sotone.”

Kimnuo je glavom i zamislio se. “Ispričat ću ti jednu priču.” Ispričao mi je što se dogodilo Kolumbu kada je 1503. godine doživio brodolom na današnjoj Jamajci. Domorodcima je dozlogrdilo što Europljani stalno traže još namirnica pa su prestali dijeliti s njima ono što su imali.

Kolumbo je tada u nekomu almanahu vidio da će uskoro biti pomrčina Mjeseca i teatralno je domorodcima objavio da je njegov bog toliko bijesan na njih da će prekriti Mjesec krvlju i skinuti ga s neba. Nekoliko noći kasnije, točno u trenutku kada je Kolumbo to predvidio, Mjesec se zacrvenio. Domorodci nisu znali da se to Zemlja naš-

20

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

la ispred Sunca i da je njezina atmosfera obojila Sunčeve zrake. Tada se Zemlja tako pomaknula da je posve zaklonila Sunčevo svjetlo, a Mjesec je nestao. Uslijedio je kaos, a uspaničeni domorodci nudili su Kolumbu sve što bi mu moglo zatrebati samo ako zamoli svojega boga da im oprosti i vrati im Mjesec.

“To je baš fora”, podsmjehnula sam se.

“I nije neka fora ako si domorodac!” reče tata.

“Pa, da”, odvratila sam.

“U tome je stvar: domorodci nisu bili glupi, nego jednostavno nisu posjedovali ista znanja kao Kolumbo.” Pogledao me i nastavio: “To što se dogodilo Kolumbu sažetak je cijele povijesti religije. Ljudi su davno shvatili da će, ako popune rupe u tuđemu znanju govoreći da je nešto učinio neki bog i onda ustvrde da oni znaju kako ugoditi tomu bogu, imati neograničenu moć sve dok im ljudi vjeruju.” “Čovječe.”

Opet se zamislio, birajući riječi, jer bih sve što kaže ja negdje mogla ponoviti uz uvod “Ali, moj tata kaže...” sljedeći put kada se posvađam s prijateljima vjernicima.

“Vjerovanje u bogove i anđele i slično nekim je ljudima utjeha”, nastavio je. “Ne krivim ih. To je u redu. Pomaže im da se dobro osjećaju. Samo ne volim da to nameću nekome, osobito ne mojemu djetetu.”

“Nije da bih ja...”

“Ne daj se navući samo tako. Nemoj povjerovati u nešto samo zato što je netko rekao da je to istina, čak i ako ti ja to kažem. Propituj sve.”

Zar moj vlastiti otac misli da sam tako glupa? Moj je izraz lica sigurno dao do znanja o čemu razmišljam jer je tata dignuo ruke, braneći se u šali. “Znam, znam. Samo želim reći da će se stvari promijeniti kada odrasteš. Vidjet ćeš tada da život nije tako lagan kao kada si dijete. Izne-

21

JENNIFER FULWILER

nadilo bi te koliko je iskušenje vjerovati u nešto samo da ti neke stvari budu lakše.”

“Dobro”, odvratila sam, razvlačeći riječ da pokažem kako je njegov savjet nepotreban.

Opet je otvorio Kozmos i vratio se na prethodnu stranicu da vidi jesmo li što preskočili. Počeo je čitati, a njegov blagi teksaški naglasak kao da je smekšavao svaku riječ. Naslonila sam se na njegovo rame i slušala njegov blagi glas kako pripovijeda o čudima svemira.

22

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

3.

Trnje mi je grebalo gležnjeve dok sam se provlačila ispod niskih grana; udisala sam miris divljega luka i druge prodorne arome. Tatina mačeta odzvanjala je dok je sjekao stabljike i grane. Napokon smo se probili.

Stajali smo u katedrali prirode. Grane su se protezale prema nebu, a potok je tiho žuborio. Provjerili smo jesmo li ponijeli dlijeto i čekić. Svezala sam kosu u konjski rep i poput tragača za zlatom zakoračili smo u hladni, nabujali potok, u potrazi za fosilima.

Taj komad zemlje, na koji sam dolazila svih jedanaest godina života, bio je u posjedu moje obitelji više od stoljeća. Svaki put kada bismo posjetili djeda i baku u središnjemu Teksasu, išli bismo do “Potoka”, kako je cijela obitelj zvala to mjesto. U svim selidbama radi tatina posla ono je bilo stalna točka. Uvijek bih se osjećala kao da dolazim kući; tješio me je taj krajolik gdje se, osim boje lišća, ništa nije mijenjalo.

Meni zdesna bio je nasip na kojemu su moja prabaka i njezina prijateljica nekada sjedile, čavrljale i namakale noge. Iza litice meni slijeva bila je obradiva zemlja koju su moji preci prvi put vidjeli iz nekih starih kola. Kako smo se spuštali niz potok, prepoznala sam šumu koju sam viđala u pozadini starih požutjelih fotografija.

Inače sam se na tomu mjestu prožetom poviješću osjećala zaštićeno, povezano s nečim većim od mene same, ali sada sam snažnije osjećala odsutnost negoli prisutnost svojih predaka. Neka mi se misao uvukla u glavu

23

JENNIFER FULWILER

i pokušala sam je se otresti, i to doslovno – zatresla sam glavom kao da tjeram napasnu muhu.

Razina vode se spuštala, otkrivajući šljunčanu obalu, a mi smo zakoračili na nasip. Ispred nas je bio naš najdraži dio kamenoga zida. Voda je nagrizala milimetar po milimetar njegove površine i tako ga svakih nekoliko tisuća godina pomalo otkrivala.

Grane što su popadale po tlu pucketale su pod mojim nogama dok sam se primicala zidu. Pogledala sam mu vrh, na visini jednokatnice, ali pogled mi se tamo kratko zadržao. Zanimljive su stvari uvijek bile naniže. Zid je bio svjedočanstvo tijeka vremena, vjekova kojima se potok probijao zemljom i otkrivao pradavne priče različitih geoloških razdoblja. Ispod obradive zemlje na vrhu nalazila se zemlja kojom su nekada hodali konkvistadori. Nekoliko centimetara dublje bili su tragovi tla po kojemu su hodala prva ljudska bića koja su ugledala ovu zemlju.

Dva metra niže, u razini mojega pogleda, kao da smo se vratili desetcima milijuna godina unatrag u vrijeme. Tu se nalazilo pravo bogatstvo.

Tata je rekao nešto, možda se našalio o tome tko će naći bolji plijen, ali ja sam ga jedva čula. Bezoblična tama, koje sam se prije pokušala otresti, sada se približavala i svim sam se silama trudila dokučiti odakle izvire. Nagnula sam se naprijed i dotaknula jedno mjesto na zidu.

Osamdeset milijuna godina prije toga nedjeljnog jutra to je mjesto na Zemlji bilo blatnjavo dno plitkoga oceana.

Tata je sa strahopoštovanjem objašnjavao kako je za to vrijeme afrički kontinent prevalio put preko cijeloga planeta, Mount Everest se izdignuo iz ravnice, a ocean se povukao, ostavivši iza sebe suho tlo i na njemu jedan potok.

Nešto mi je privuklo pažnju: amonit srednje veličine, promjera omanjega kokosa. Izvukla sam dlijeto iz džepa i počela lagano tući po mekanoj bijeloj stijeni što je okruživala fosil.

24

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

“Odlično!” Tata je preskočio nekoliko stijena i došao da vidi kako izvlačim svoj pronalazak.

Trebalo mi je nekoliko minuta da pažljivo olabavim čvrsti zagrljaj u kojemu je zid držao moje novo blago.

Uskoro su se pojavile crne pukotine u zidu oko fosila.

Stijene što su ga pritješnjavale popuštale su stisak. Dok sam ga polako izvlačila, tata je raširio ruke ispod njega da uhvati komadiće što su padali i na svjetlo dana izišao je jedan cjelovit amonit.

“Pogledaj ti to”, prošaptao je tata.

Oboje smo se zagledali u fosilizirani lik spiralne ljušture, sa savršeno simetričnim valovitim izbočinama. To je stvorenje ležalo na tomu mjestu na Zemlji tako dugo da je njegovu glatku ljušturu, molekulu po molekulu, zamijenio kamen. Nekoliko centimetara niže u udubini u zidu bio je drugi fosil, jednostavna školjka iz sasvim drugoga razdoblja, možda čak kasne jure. Promatrala sam prostor između dva fosila – milijune godina zbijene u nekoliko centimetara. Gledati taj kameni zid i te fosile značilo je uvidjeti da je tisuću godina ništa, stoljeće još manje, a da je ljudski život tako kratak da o njemu ne vrijedi ni govoriti.

Srce mi je snažno tuklo. Odmaknula sam se od zida i zaputila prema vodi. Fosil koji sam nosila u rukama odjednom mi se učinio preteškim pa sam sjela na kamenitu obalu.

Tata se vratio iskapanju. Udarci njegova dlijeta više se nisu čuli u buci mojih misli. Brana u mojemu umu, koja se već dugo odupirala nekoj mračnoj spoznaji, naglo se srušila i odjednom mi se sve razjasnilo.

Pogledala sam amonit koji je ležao između mojih mokrih tenisica i prvi put shvatila da se moja sudbina ne razlikuje od njegove.

Oduvijek sam ta bića smatrala posve drukčijima od sebe. Ona su bila mrtva, a ja sam bila živa, i tako je treba-

25

JENNIFER FULWILER

lo biti zauvijek. Sada sam se pitala što me je – osim činjenice da ako ne padnem negdje u blato, ne ću postati fosil – sprječavalo shvatiti da gledati te odavno mrtve oblike života znači gledati u kristalnu kuglu koja prikazuje moju budućnost. Za deset milijuna godina od mene ne će ostati ništa.

Pogledala sam tatu, a on se nasmiješio. S dramatičnom je gestom pokazao na zid, šaleći se da je našao još bolji primjerak. I tata? Zar on nije presnažan da umre?

Zar on nije prezanimljiv i previše cool da završi poput jednoga od tih prastarih fosila mekušaca? Pa svemir bez njega ne bi mogao više postojati.

“Jesi li dobro?” Njegov me glas na trenutak prenuo iz misli.

“Da, samo razmišljam.” Ustala sam, a ustajali miris vode iz potoka širio se iz moje mokre odjeće.

“Nevjerojatno, zar ne? Svaki put kada dođemo ovamo, ne mogu vjerovati koliko smo sretni što imamo ovo mjesto”, govorio je bez daha, kao da je Potok osmo svjetsko čudo.

Htjela sam mu reći što me je mučilo, ali činilo mi se da nema smisla. Ili mu to nije palo na pamet, a u tome slučaju nema koristi od toga da ga opterećujem time, ili mu jest palo na pamet pa nemamo o čemu razgovarati. Što možeš reći kada ti je lijepo, a osoba pokraj tebe počne cviljeti kako ćemo svi umrijeti? Čistom snagom volje natjerala sam se da se vratim u sadašnjost. Skupila sam sve uznemirujuće misli na hrpu i gurnula ih od sebe kao kada bi mi dosadilo pospremati sobu pa bih natrpala sav nered u ormar i leđima pritisnula vrata. Otišli smo na drugi dio stijene, 30-ak metara niže, no ni tamo nismo imali sreće. Na povratku smo zastali kod prvoga nasipa da pokupimo amonit koji sam pronašla pa nastavili do našega kamioneta.

26

KAKO SAM STRASTVENO TRAŽILA SREĆU

“Želiš li ti voziti?” pitao je tata kada smo stigli do plavo-bijeloga forda iz 1978. godine nalik tenku, koji smo uvijek posuđivali od djeda kada bismo dolazili. Kako je mogao svašta izdržati i kako nije bilo mnogo toga na imanju što bih mogla oštetiti, dopuštali su mi da vozim po sporednim cestama.

Uskočila sam unutra, a znojna koža mi se zalijepila za vinilna sjedala. Bila sam visoka za svojih jedanaest godina pa sam mogla dosegnuti papučice na vozačevu mjestu. Provjerila sam u kojoj je auto brzini i povukla ručicu mjenjača. Lagano sam odmaknula lijevo stopalo s kočnice, desnom stisnula papučicu gasa i osjetila kako kamionet trza naprijed.

Drmusali smo se stazom, a kroz desni se prozor vidjelo drveće koje je raslo pored potoka. Skakavci su iskakali ispred auta poput kokica. U ogradi koja je dijelila šumu od polja bio je uski prolaz i uvijek sam se morala koncentrirati da bih uspjela proći kroza nj. Tako sam pozorno piljila u taj prolaz da nisam odmah primijetila da se po tlu nešto kreće. To nešto bilo je toliko blizu da je umalo nestalo ispod kamioneta – stazom ispred nas vukla se debela crna zmija. Tolikom sam silinom stisnula kočnicu da nisam ni pomislila s kakvim ćemo trzajem stati i ja i tata zajedno smo kliznuli naprijed, a fosil i mačeta završili su na podu. Zmija je požurila prema skupini kaktusa, trzajući se kao da ju je prisutnost auta živcirala.

Nakon trenutka tišine tata i ja smo se nasmijali. To je bio trenutak čiste radosti. Misli koje su me ranije mučile postale su tako nevažne da su prestale postojati. Tih nekoliko sekunda osjećala sam samo zadovoljstvo sjedenja za upravljačem velikoga auta, s tatom pokraj sebe.

Opet sam stala na gas i provukla se kroz prolaz. Kako smo se približavali glavnoj cesti, zadovoljstvo je počelo iščezavati. Kada sam se premjestila na suvozačevo mjesto, uzemirujuće su se misli vratile.

27

JENNIFER FULWILER

Kada smo stigli do bakine i djedove kuće, već je bilo vrijeme da počnemo pakirati stvari kako bismo se na vrijeme vratili u Dallas. Presvukla sam se i počela ubacivati svoje stripove i mape za crtanje u ruksak. Svaki moj pokret pratio je neugodan osjećaj koji sam imala kod Potoka.

Poslije večere, koju sam zbog mučnine izazvane nervozom jedva taknula, pozdravili smo se s bakom i djedom i utrpali se u naš auto. Dok smo išli prilazom, svjetla su osvijetlila kamionet.

Nije bilo rješenja za moj problem jer to i nije bio problem – bila je to samo nova predodžba stvarnosti. No kada sam posljednji put pogledala kamionet prije nego što mi je nestao iz vida, osjetila sam da se jedan mogući odgovor nalazi u onomu bljesku sreće koji sam iskusila dok sam vozila. Neugodna istina koju sam otkrila nije nestala, ali je ponešto izgubila na značenju dok sam bila zaokupljena zabavljanjem.

Već sam se počela brinuti da ću ostatak života proživjeti s tim užasnim osjećajima koji su me opterećivali, ali sada sam ipak imala tračak nade da je, ako prikupim više sličnih iskustava, moguće naći olakšanje. Hvatanje tih trenutaka sreće možda i nije neko rješenje, ali za mene tada drugoga rješenja nije bilo.

28

PREPORUČUJEMO

Biblioteka Svjedočanstva: Potresne životne ispovijesti suvremenih obraćenika, snažna svjedočanstva koja nikoga ne će ostaviti ravnodušnim.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u prosincu 2014.

“Veličanstveno! Ovo su Augustinove Ispovijesti za 21.stoljeće!”

Brandon Vogt

ISBN 978-953-235-415-7

VERBUM 118 kn

9 789532 354157

www.verbum.hr

Biblioteka

“Knjiga koja se čita u jednome dahu! Provokativni, iskreni, zabavni i nadasve intelektualno izazovni memoari; čitateljima će na vrlo životan način opisati putovanje jedne žene u potrazi za odgovorom o prolaznosti života.”

Marija Husar Rimac

Svjedocanstva

Jennifer Fulwiler sebi je govorila da je sretna. Zašto ne bi bila?

Zarađivala je dosta novca kao programer u informatičkoj tvrtki, upravo se udala za dobro školovanoga muža i živjela je u otmjenoj četvrti u stanu na dvadeset i prvom katu u kojemu je mogla pijuckati fino vino dok promatra zalazak sunca iza brda u Austinu.

Odrastajući u sretnu ateističkome ozračju kod kuće, Jennifer je imala slobodu da samostalno razmišlja i igra po vlastitim pravilima.

Ipak, pratila ju je duboka tjeskoba: prolaznost ljudskoga života ju je užasavala, a njezin ateistički pogled na čovjeka kao beznačajan i slučajan ishod fizikalnih sila bacao ju je u očaj. S tim se osjećajem odlučila nositi onako kako je najbolje znala: bježanjem. Ni na trenutak se ne prepuštajući iskrenu razmišljanju, svoje je vrijeme ispunila poslom i užitcima: zabavama, opijanjem i, opet, zabavama. No te su je misli na koncu ipak sustigle jedne presudne noći, dovevši je do ruba očaja te se konačno morala suočiti s pitanjem: koji je smisao života?

Kako sam strastveno tražila sreću. Priča o pronalasku Boga i životnoga smisla dirljiva je, iskrena i ujedno humoristična ispovijest žene koja je odlučila pronaći smisao života i otkrila da ponekad, ako želimo uistinu biti sretni, moramo sve izgubiti.