ŠTO STE ČULI
2021.
Prije mi je bilo stalo do toga što ljudi misle o meni. Nisam mogao sakriti ni svoje tjelesne ni najočitije duhovne mane – spektakularnu ćelavost, uši dimenzija suncokreta, ruralne zube, bešćutan duh, vječnu glad za pohvalama, tihu oholost koju osjećam u prisutnosti muškaraca koji ne mogu pustiti bradu – ali sam uvijek mislio da ćete mi, ako vas mogu nasmijati, možda sve to oprostiti i svejedno me voljeti. I upalilo je.
Svijet me obasipao ljubavlju u zamjenu za smijeh, na pozornicama i podcastima, na zabavama i tijekom kontrole putovnica u zračnoj luci. Taj veseli salonski trik me dobro služio. Znao sam da mi drugi zavide na mom životu ili me barem smatraju urnebesnim, šarmantnim i pomalo misterioznim, pri čemu je misterij bio kako mogu istovremeno izgledati kao naduti leš u medicinskom udžbeniku i imati tako privlačnu suprugu.
Ja sam čovjek kojem je potrebno puno svega. Nadao sam se da će moja duhovitost očarati druge, uključujući moju suprugu, i učiniti svijet i moj dom ugodnijima usprkos mojoj prisutnosti. Kad bi me svi voljeli, sve bi mi išlo bolje. Obogatio bih se. Smršavio bih. Kosa bi mi ponovno narasla. Prošlost se ne bi dogodila onako kao
prvi put. Ali više mi nije stalo do toga da budem voljen. Bog me voli. To će morati biti dovoljno.
Jer eto, dogodile su se neke stvari i te su me stvari promijenile. Promijenile su i način na koji me drugi vide i kako ja gledam na to kako me vide i kako gledam na to kako me vidi Bog. Postao sam onaj tip čovjeka koji sjedi u dvorištu i puši cigarete u donjem rublju, mašući mamama iz obližnje škole dok prolaze i prave se da ga ne vide. Ali znaju. Znaju one što se dogodilo. Čule su.
„Jadna djeca“, kažu.
Naša djeca su dobro. Bit će dobro. Siguran sam da će biti dobro. No, moja supruga i ja? O tome i govori ova knjiga.
„Mislio sam da ćete se razvesti“, govorili su mi ljudi kad su pročitali moju prvu knjigu. Još uvijek dobivam takve poruke. „Drago mi je da niste!“
„Bio sam prilično siguran da ćeš prevariti svoju ženu“, rekli su ljudi kad su pročitali moju drugu knjigu. „Laknulo mi je kad sam vidio da nisi!“
Moja supruga, Lauren, možda je moja najveća književna kreacija, ta vrlo stvarna žena koja mi je toliko dugo služila kao smetnja, iznoseći bolno precizne opaske na račun moje gluposti. U većini onoga što sam napisao o njoj, u knjigama i esejima koje slobodno možete potražiti na Googleu, prenio sam samo njezine najbolje rečenice, njezine najfinije duhovitosti i njezine najprobranije vrline: njezinu čeličnu ljubav prema našim djevojčicama. Njezinu bezvremensku ljepotu, iskrenost i strpljenje. Njezin dar da majčinski brine o svima oko sebe. Njezin smisao za humor, koji je nekako i zlobniji i ljupkiji od moga. Svi koji su pročitali moja djela žele biti njezini prijatelji. Da je nisam prikazao tako simpatičnom i smiješnom, možda vas ono što je uslijedilo ne bi zateklo nespremne, kao što je zateklo mene.
A ono što se dogodilo je da se žena koja je milijardu godina bila moja supruga – majka naših triju kćeri, osoba koja je gotovo svaku nedjelju svoga života provela u crkvi – iskrala iz kuće i našla si dečka. Nimalo cool. Mislim na njezinoga dečka. Ima ukrasnu kolekciju školjki i ne može pustiti bradu. Ne zezam se.
Zato sad ja pušim u svom dvorištu, a fine mamice skreću pogled – i zato mi druge mamice, uglavnom samohrane, sad šalju biblijske stihove izvađene iz konteksta i sličice s izlascima sunca i novim počecima, po mogućnosti s njima. Cijenim žene koje bi se htjele maziti sa mnom; stvarno cijenim, ali bojim se da im više neće biti do maženja nakon što čuju cijelu priču. Zato sam napisao ovu knjigu.
Htio sam skinuti fasadu koju sam toliko dugo gradio: u stvarnosti, u knjigama, u svojoj mašti. Moja je mašta pravi negativac ovdje. Nisam napisao ovu knjigu iz osvete. Knjige nisu sredstvo kojim se možeš osvetiti ljubavniku svoje supruge. Za to služe bejzbolske palice.
Ne, napisao sam ovu knjigu da se ispovjedim.
Ovo mi nije prva ispovijed. Napravio sam karijeru od toga. U knjigama, pričama, pa čak i u TEDx govoru koji je prema posljednjim brojkama pogledalo 150 000 ruskih botova, opisao sam vlastitu taštinu, ambiciju, nezahvalnost, nesposobnosti, nesigurnosti, neuspjehe. Okaljao sam imena i živih i mrtvih, a to mi je bilo dopušteno sve dok sam to činio na urnebesan i istinit način. No, neke sam istine sakrio, ali sad više neću. Znao sam da ću, ako napišem knjigu o svom braku, biti prisiljen pisati i o svemu smeću koje je taj brak iskopao iz samoga dna moga srca. Ako ova knjiga i jest plaćeno ubojstvo, meta mu nije moja supruga, nego moj ponos.
Gospođa Pulaski, moja profesorica engleskoga jezika u srednjoj školi, naučila me odličnu lekciji o istini. Prvoga dana nastave u
drugom srednje, dok nam se predstavljala, rekla je nešto što mi je ostalo u sjećanju. Nakon što je napisala svoje ime na ploču, rekla je: „Možda ću vam u određene dane djelovati drugačije; naime, patim od stanja koje izaziva nadutost.“
Gospođa Pulaski je bila fantastična učiteljica, jako cijenjena u našoj maloj javnoj školi u Staru, u Mississippiju, u kojoj su mnogi učenici jedva znali čitati, a oni koji su znali, često su to odbijali činiti iz vjerskih razloga. S autoritetom i toplinom učila nas je kako razložiti rečenicu na njezine dijelove i istinski oživjeti ono što ona znači. Dobro se sjećam nastave prof. Pulaski, ali znate čega se još sjećam? Onoga što je rekla o nadutosti. Zašto nam je to rekla? Jer nakon toga, do kraja srednje škole smo razmišljali samo o tome.
„Je li danas naduta?“ pitali smo se.
„Ne, izgleda kao inače.“
„Ne, totalno je naduta.“
Zašto je naduta? Umire li? Ne kažeš tek tako razredu punom klinaca koje pucaju hormoni da imaš neko stanje koje uzrokuje transmutaciju. Pojest će te živoga. Ali nismo je pojeli. Zašto smo je voljeli? Bila je škrta s pohvalama, većinu je vremena provodila objašnjavajući nam kako i koliko je naše pisanje užasno, koliko su nam umovi siromašni, lišeni originalnih misli i kako te činjenice u kombinaciji predstavljaju utjelovljenje neizbježnoga pada svjetske civilizacije i tako njoj uzrokuju dodatnu nadutost. Ne, nismo je voljeli zbog prijetnji ili stava ili šarma, nego zato što nam je pokazala što će nas osloboditi.
Dakle, sad vam priznajem Istinu.
Moja supruga je za preljub odabrala muškarca koji mi je bio prijatelj. Želim vam ispričati sve o tome: sve tajne prije, sve užase poslije, uključujući i ono kad sam toliko plakao na poslu da su me poslali kući sa smrznutom pilećom pitom.
Muškarci nikada ne govore o tome da su izdani. Ja hoću. Osjećam da moram. Imam mnoga duboka uvjerenja, a jedno od njih je da se patnja može i mora unovčiti. Ali prije nego što vas provedem kroza svoju urnebesnu noćnu mȍru, moram priznati nešto drugo, a to je da sam ja, kao i moja draga supruga, kršćanin. Ova zbunjujuća činjenica o meni je važna zato što moja čudačka odanost vjeri utječe na sve u ovoj priči: u što sam vjerovao, u što više ne vjerujem, i u što ponekad još uvijek vjerujem kad su u pitanju brak, obitelj, istina, zajednica, dom, zlo, ljubav, oprost, čuda i sve ostalo. Ako ovo čitate, postoji velika vjerojatnost da je bez obzira na vaše mišljenje o organiziranoj religiji, vaš koncept ljubavi i braka oblikovao monoteizam. Ne mogu se suočiti s činjenicama ove priče, a da se ne suočim i s vjerom koja me izopačila u gnjusno, slomljeno, voljeno stvorenje koje sam sad.
U što to točno vjerujem? Vjerujem da postoji nešto što se zove Bog. Vjerujem da su sretni završeci stvarni. Vjerujem da je Biblija istovremeno i komični roman i najčudniji i najtočniji prikaz ljudske psihologije ikad sastavljen. Znam da je ovo nekima od vas bizarno. Zato što stvarno i je. Jako je čudno predati se prastaroj religiji koja vas poziva da živite prema zbirci primitivnih spisa koji sadrže više sadržaja o ubojstvima i prepuciju nego što je možda preporučljivo za malu djecu, a središnja tema priče je da bi svatko trebao oponašati čudno ponašanje božanskoga naivca kojega je u palestinskoj štali rodila učenica osmoga razreda koja se jednoga dana jednostavno probudila trudna.
I vi sigurno vjerujete u neke lude stvari. Poznajem jednu uglednu akademkinju koja vjeruje da elektromagnetska energija može očistiti njezino mlijeko od nečistoća, ali joj ne govorim da je luda, zato što Isus kaže da moram suosjećati s ludima. Siguran sam da ona misli da sam ja lud zato što vjerujem da se božićna priča stvarno dogodila. Poznajem mnoge tinejdžerske majke koje su još dje-
vice. Njih nazivamo baptistima.* Dakle da, i ja vjerujem u čuda. Lako je vjerovati u čuda kad i tebi samome zatreba čudo. Meni ih je posljednjih godina trebalo nekoliko.
A čuda su mi trebala zato što me preljub moje supruge bacio u pakao. I nju je bacio u pakao. Jesmo li se izvukli? Ne znam. Knjiga je tek na početku. Vidjet ćemo kamo ide.
Moji prijatelji pogani me katkad pitaju zašto nisam spalio ženine stvari u dvorištu i otišao? Zašto nisam prešao na religiju koja nudi malo zabave i opuštanja, a malo manje ograničenja vezanih za, recimo, ritualno ubojstvo? Dobra pitanja. Molite se za mene. Morat ćete se vi moliti, jer ja se obratim Bogu za pomoć i za par sekundi odlutam, zapitam se, recimo, zašto Amazon toliko otežava vraćanje darova. Možda me supruga zato napustila. Ne mogu se usredotočiti ni na što.
Ovo je knjiga o mom braku, ali i o mnogočemu drugom. Ona je također i o mojem duhovnom putovanju kroz pustopoljine postojanja te o mojem traganju za onime što zovemo Bog – o tome kako me On naizmjence traži, kako me pred njim često biva užasno sram pa onda očajnički bježim glavom bez obzira. Dakle, kroz cijelu ovu priču, povremeno odlutam unatrag, u one trenutke vlastite prošlosti kad sam se hrvao s prvakom svemira u teškoj kategoriji ili s onima koji se pretvaraju da govore u njegovo ime. Zašto sam podijelio detalje svoga duhovnoga putovanja u knjizi o svom braku?
Zato što rane i ožiljci koje od tih bitaka nosim na srcu imaju puno veze s time kako će ova bračna priča završiti.
* U konzervativnim baptističkim zajednicama američkoga Juga vlada stroga kultura čistoće koja inzistira na apstinenciji prije braka.
ŠTO JE U KUTIJI
2017.
Lauren je rođena u okrilju crkve u gradu Yazoo, u Mississippiju, a odrasla je u Birminghamu, u Alabami; njezina majka je bila gorljiva zagovornica kućnoga obrazovanja svoje troje djece, što i nije bila mala stvar 1980-ih, kad su djeca koju su školovali roditelji bila čudaci, kriptidi* koji su živjeli u špiljama, krili se pod namještajem i čitali Hodočasničko putovanje uz petrolejsku lampu da ih ne vidi predstavnik školskoga odbora. Obrazovanje djece u domu u to se vrijeme malo razlikovalo od karijere u dobro obrazovanoj paravojnoj skupini.
Laurenin otac, kojega ću u knjizi zvati Jeff, bio je svećenik u Prezbiterijanskoj crkvi dok jednoga dana nije dao otkaz – nitko mi nikad nije rekao zašto, ali imam nekoliko vlastitih ideja – i bacio se u misionarsku djelatnost prodaje automobila, s povremenim izletima u vođenje restorana. Jeff je često mijenjao poslove, a Laurenina obitelj je stalno živjela na rubu siromaštva. Lauren voli pričati o tome kako su je hranili pšeničnim klicama i suhim zobenim pahuljicama za desert. Njezina majka, Trudy, koja je imala diplomu iz pedagogije, možda bi bila našla plaćeni učiteljski posao koji bi donio stabilnost, ali njezina predanost odgajanju i podučavanju troje djece kod kuće je nadjačala sve ostalo.
* Kriptid – biće čije je postojanje zabilježeno u legendama i svjedočanstvima, ali nikada znanstveno dokazano.
U srednjoj školi, Lauren je sudjelovala u misijskom putovanju u bivši sovjetski blok, gdje je plesala za Kazahstance. Balet za Isusa. Siguran sam da im se svidjela, s tim svojim ukrajinskim uvojcima, estonskom kožom i euroazijskim očima. Kad se vratila u Sjedinjene Države, studirala je na kršćanskom fakultetu zvanom Belhaven – gdje smo se i upoznali – i nastavila izvoditi pas de deux za Gospodina, plešući između ostaloga uz pratnju zbora Mississippi Mass Choir s kršćanskom baletnom trupom koju je vodio čovjek koji je glumio Maloga Rickyja u Volim Lucy*. Kršćani su posvuda, ljudi moji. To vam je kult.
Vjenčali smo se kad je njoj bilo dvadeset pet, a meni dvadeset sedam godina. Prvi dani našega braka bili su trapavi kao i kod svih ostalih, ali bili su i slatki. Imali smo jako malo pravih obveza, nismo imali djece, tek šačicu prijatelja. Gledali smo televiziju i debljali se. Voljeli smo se smijati i mnogi su nas smatrali najzabavnijim ljudima koje poznaju. Komedija je bila naš jezik ljubavi. Mnoge večeri gledali smo Izgubljene pod istom dekicom i ja bih s ljubavlju spustio glavu na njezino krilo; bili smo sami, uživali smo u nadi i spokoju našega mladoga braka, dok je Lauren komentirala predimenzioniranost moje lubanje.
„Da sam samo golema glava, bi li me još uvijek voljela?“ pitao bih je, dižući pogled.
„Možda.“
„Mogla bi me nositi u torbi za kuglanje.“
„To zapravo ne zvuči loše.“ Poljubila bi me u čelo i pokrila moju golemu glavu dekom.
Osjećao sam se super što sam konačno pronašao partnericu koja me može uvrijediti i pritom biti tako draga. Bilo je nečega go-
* I Love Lucy – legendarna američka humoristična serija iz 1950-ih, jedna od najgledanijih u povijesti televizije.
tovo božanskoga u tom humoru; bio je to lijek protiv taštine, način da spriječi bilo koga od nas da same sebe shvaćamo preozbiljno.
Jedno kraće vrijeme u našoj prvoj godini braka smo pokušali džogirati zajedno, boreći se protiv mračnih sila bračne pretilosti.
Uvijek je molila da usporim, ali nikad nisam. Našim treninzima je došao kraj iznenada jednoga vrućega popodneva kad je zaostala za mnom, srušila se, pomokrila u gaće i pala u naručje privlačnoga muškarca koji je igrao tenis u blizini i vidio je kako pada.
„Poznaje li netko ovu ženu?“ pitao je zgodni tenisač kad sam dotrčao.
„Spavao sam s njom, ako na to misliš“, rekao sam.
Lauren, klonula, ali dobro, pogledala je toga drugoga muškarca u oči i vjerojatno pomislila: „Hm, zgodan i ljubazan.“
Jutra sam provodio pokušavajući napisati knjigu, a noći smo provodili pokušavajući napraviti bebu. Uspjeli smo napraviti tri osobe prije nego što sam ja napisao ijednu knjigu. Do njezine trideset i druge, a moje trideset i pete godine, dobili smo tri djevojčice, koje ću zvati Coco, Pippi i Ruth Bader Ginsburg, tek tako, zato što, eto, mogu. Lauren je ostala kod kuće s djecom dok su bila mala, o čemu je dugo sanjala. Išlo nam je.
Kad je Coco, naša najstarija, imala pet godina, počeli smo je podučavati kod kuće nekoliko mjeseci, tek toliko da kažemo da smo pokušali. Lauren je nastavila podučavati balet čak i u trudnoći, dok je oblik njezina trbuha sugerirao da bi mogla roditi mini-pećnicu velikih dimenzija. No, rodila je djevojčicu, svaki put.
Sve naše tri kćeri je podučila baletu. Znaju sve prave francuske riječi i taman dovoljno tehnike da se rugaju otužnim stopalima gimnastičarki, što mene usrećuje. Pokušao sam našoj djeci usaditi ljubav prema glazbi i pričama i taman dovoljno divljine da uživaju u životu, a Lauren im je usadila ljubav prema formi i gracioznosti i
mirnim večerima kod kuće. Ona je divna plesačica i strpljiva učiteljica, a usto je iznimno nadarena za čuvanje tajni.
Kad čujete da se brak jednoga od vaših prijatelja raspada, uvijek kažete, „Nema šanse! Stvarno? Pa što se dogodilo?“ Vraćao bih se u mislima na svaku interakciju s dotičnim parom, provjeravajući je li mi promaknuo neki trag prekida: navodno zagubljeni vjenčani prsten, prikrivena prijetnja ispod ukočenoga osmijeha.
„Razvode se“, rekla bi Lauren.
„Tko?“ Kad bi rekla tko, ja bih rekao, „Nisam imao pojma.“
Posjedujem emocionalnu inteligenciju slatkovodnoga mekušca i od mene je svašta lako sakriti ako baš želite. Uvijek sam bio daleko više iznenađen tim prekidima nego Lauren. A loše vijesti su se često širile zračnim valovima grada Savannah. Razvodi su se redali, s novim parovima. Znali smo vidjeti neki par na zabavi, a poslije bi mi Lauren rekla: „Mrze se.“
Ili, „Uskoro će se razvesti.“
Ili, „Ona je alkoholičarka. Vjerojatno se razvode.“
Moje pitanje je uvijek bilo: „Samo malo; molim?“
Predugo sam bio samo ogromna glava u torbi za kuglanje. A Lauren me često držala u torbi, kad god nije htjela da nešto vidim.
Onaj dan kad je otvorila torbu, izvukla moju glavu i rekla mi istinu kao da je bio u nekom drugom životu, u zemlji koje se sad sjećam samo u snovima. Bio je ponedjeljak. Početkom listopada. Bilo je toplo. Toga tjedna sam čitao knjigu Witolda Rybczynskog o povijesti arhitekture, koju nikad neću završiti. Stari ja je toga dana počeo umirati – svaki djelić mene, čak i moje čitalačke navike.
Tri dana ranije, u petak, izašli smo na večeru, cijela obitelj. Mnogo sam razmišljao o svojim neuspjesima u ulogama oca i su-
pruga, o dugim mračnim danima, o tome kako su sad iza nas. Bio sam zahvalan.
Na početku našega braka, Lauren je jasno dala do znanja da želi ostati kod kuće s djevojčicama, brisati im guze mokrim maramicama, prati malecke kombinezončiće i puniti smočnicu kruhom i jajima i krekerima Pepperidge Farm Goldfish. Mislim da je dio nje želio ponovno proživjeti vlastito djetinjstvo, prije odlaska njezinoga oca. Moja majka je često govorila koliko joj je teško palo što me ostavila kod kuće kad mi je bilo samo mjesec dana, jer se morala vratiti na posao učiteljice u osnovnoj školi. Nikada se nisam vidio kao glavnoga skrbnika obitelji, sa suprugom i bebom kod kuće. Dvadesete sam proveo trčeći što sam mogao dalje od opasnosti nuklearne obitelji, ali odjednom, u osvit dvadeset prvoga stoljeća i pred moj trideseti rođendan, starinska ideja o muškom hranitelju obitelji počela je djelovati gotovo radikalno. Ja sam želio napisati knjigu, ona je željela voditi kućanstvo i to nam se činilo ispravnim. Izgledalo je sasvim u redu. Djelovalo je gotovo kontrakulturno. I taj naš dogovor je funkcionirao, sve dok odjednom nije.
Moj se poslovni život razvijao. Prohtjevi su se povećavali. Postao sam pročelnik odjela. Preuzeo sam dodatne zadatke da zaradim više novca i platim više stvari, a istovremeno sam se ranim jutrima posvećivao ostvarenju svoga sna o pisanju. Moje pisanje je zabilo klin između Lauren i mene. Nisam ni primijetio. Kakvog li iznenađenja.
I njezin se poslovni život razvijao. Klinke su rasle. Drobile su krekere i Oreo kekse i beskrajne blokove žitnih pločica Nature Valley i bacale mrvice u svaki kutak svakoga kreveta. Čišćenju nikad nije bilo kraja: bebe, posteljine, ručnici. Ni mojem poslu nije bilo kraja: ocjenjivanje radova, podnošenje izvješća o učinku, lektura. Pisanje je zahtijevalo od mene više nego što mi je supruga bila spremna dopustiti, pogotovo kad je počela raditi na puno radno
vrijeme izvan kuće, kao profesorica likovne umjetnosti u obližnjoj privatnoj školi.
Meni je popustila pažnja, a nju je ispunila gorčina: često me optuživala za sebičnost. Pisanje, pokušavao sam joj objasniti, zahtijeva sebičnost. Cijela moja druga knjiga je na neki način to pokušala objasniti, ali do trena kad je Lauren bacila bombu, njezina je ogorčenost već učinila svoje, proždirući naš brak u tajnosti, a ja o tome nisam imao pojma. Nadao sam se da nam nakon par svađa ide bolje, da smo snažniji, svjesniji jedno drugoga. Zato sam bio zahvalan te večeri u meksičkom restoranu tri dana prije nego što mi je rekla za svoju aferu.
Naručili smo tacose i sjedili tamaneći hrpe tortilja čipsa; djeca su bila sretna. Sjećam se da sam sve to podijelio s Lauren za stolom, ležerno; kako se osjećam kao osoba, uživam u nagradama vremena i iskustva. Zahvalio sam joj što me je voljela kroza sve to. Naše partnerstvo nam je kupilo lijep novi dom, zapravo potpuno novi život. Budućnost je izgledala blistavo poput jutarnjega sunca u krošnjama. Ali to nije bio sjaj sunca. Bio je to žar nuklearne gljive.
Kad se sada toga prisjetim i znajući ono što je znala, da je već započela aferu, dok me slušala kako meljem o svoj toj zahvalnosti, sigurno je poželjela umrijeti.
„Osjećam se kao da sam dugo, dugo bio u tunelu“, rekao sam. „Osjećam se kao da sam konačno na drugoj strani.“
Naravno, nije puno govorila, na što sam bio naviknut. To je bio petak. U ponedjeljak, oko deset sati ujutro, kad sam trebao održati nastavu, poslala mi je e-mail:
„Večeras, nakon što cure odu spavati, možemo li razgovarati?“
Tako neprozirno, tako nejasno, tako užasno.
„Naravno“, odgovorio sam. „O čemu?“
„O životu.“
Mora da je teško živjeti s idiotom. Moraš mu sve slovkati. Možda imam više diploma od prosječnoga kemičara, ali moja je žena uvijek bila mozak u našem braku, tri koraka ispred mene. Posjeduje intuiciju Florence Nightingale i organizacijsku inteligenciju generala. Kad je riječ o njezinom unutarnjem životu, ništa ne otkriva. Želiš znati kako se ja osjećam? Samo pitaj. Poželjet ćeš da nisi. Pitaj me kako stvari idu i trideset minuta kasnije ćeš se ponadati da će mi prsnuti aneurizma, tek toliko da prestanem. Moram biti smiješan samo da ljudi ne pobjegnu čim me spaze, a mnogi ipak pobjegnu. Ali Lauren… Da profesionalno igra poker, ne bih morao pisati ove knjige samo da platim dječji aparatić za zube. Lauren ne govori mnogo. Svaku njezinu riječ moram proučavati poput paleobotaničara koji pokušava nazreti cijeli ekosustav iz komadića okamenjene četinjače.
Nakon nastave, preskočio sam ručak i prošetao, razmišljajući o toj riječi: život.
Blagi Bože, pa to može značiti bilo što. Jesam li nešto skrivio? Malo sam previše pio, ništa pretjerano, ali sam se bio navikao natočiti si komično veliku čašu crnoga vina i zaspati u dnevnoj sobi. Mogla bi me suočiti s optužnicom za alkoholizam. Kad sam se vratio u ured, bacio sam se na online dijagnostiku. Internet mi je rekao da nisam alkoholičar. Možda je Lauren željela priznati neki osjećaj: nesreću, melankoliju, depresiju. Donji dio leđa joj je stvarao probleme. Imala je migrene. Možda je htjela dati otkaz i ponovno ostati kod kuće, možda imati još jedno dijete? Tko će ga znati? Ja ne. Možda sumnja da imam ljubavnicu. Imam li? Nemam. Morao sam malo razmisliti i o tome. Radio sam na sveučilištu, okružen senzualnim, pametnim, kreativnim ženama i putovao po zemlji na potpisivanje knjiga, sjedio sam u hotelskim barovima s autoricama, agenticama i zgodnim slobodoumnim voditeljicama knjižara koje su izgledale kao da imaju sobe pune vještičjih svijeća i mirisnih ulja.
Više od jedne neobjavljene pjesnikinje mi je dalo svoj broj telefona preko stola na kojem sam im potpisivao knjigu. Uvijek sam uživao u druženju sa ženama; bile su slikarice, spisateljice, urednice, fotografkinje. Nisam vidio nijednu od njih golu pri treperavoj svjetlosti vještičjih svijeća, iako sam to često zamišljao.
Možda mi supruga želi priznati nekakvu ovisnost. Tablete? Ne, njezine migrene su bile prečeste i previše nepredvidljive da poželi još tableta. Kocka? Nije njezin stil. Pornografija? Mogla bi biti pornografija. Žene konzumiraju pornografiju, to se navodno događa sve češće. U prvoj godini ili dvije našega braka, stekao sam naviku gledanja pornografskih slika na poslu, kao nekakav slinavi idiot. Pogledao bih jednu ili dvije fotografije i izbrisao povijest pretraživanja, ugasio kompjuter i osjećao se prljavo, otužno i bezvrijedno, ali mjesecima nisam prestao.
„Moram ti nešto reći“, rekao sam joj jednoga dana nakon večere, nakon još jedne epizode krivnje. Sjeli smo jedno nasuprot drugome na kauču u malom dnevnom boravku naše male kuće.
Problijedjela je. „Gledao sam pornografiju na internetu svaki dan, ali sam prestao.“
„U redu“, rekla je s olakšanjem.
„Osjećam da će mi biti lakše oprijeti se tome ako ti kažem.“
Možda sad i ona namjerava nešto takvo? Priznati nešto da lakše prestane s time? A možda sam si sve umislio. Možda mi samo želi reći da joj je ponuđen sjajan novi posao na drugom kraju zemlje i upitati bismo li mogli razmisliti o preseljenju? Moglo bi biti bilo što. Što god bilo, znao sam (čak i tad, prije nego što sam doista shvatio) da je preda mnom najteža bitka moga života. Mračna, plamteća stvar koju primijetiš tek krajičkom oka. E, pa ja sam je primijetio. Znao sam da je u pitanju nešto veliko, nešto što je tako dugo vrebalo, nevidljivo, pripremalo se stupiti na pozornicu, biti
otkriveno; razderati veo i stati pred svijet. Plamen. Tama. Apokalipsa.
Radni dan je napokon završio i otišao sam doma, skuhali smo večeru, poslali djevojčice u krevet i našli se sami u dnevnoj sobi.
„Dakle“, rekao sam. Ugasio sam televizor.
Sjela je na bližu stranu kauča, najbližu velikoj prenatrpanoj fotelji u kojoj sam sjedio. Sav naš smijeh, naš život pun komedije i uvreda punih ljubavi, činio se svjetlosnim godinama iza nas.
„Želim razvod“, rekla je.
Bez prologa, bez uvoda, bez zvučne probe. Otvorila je predstavu ubojitom točkom. Kad je to izgovorila, sve ostale mogućnosti, alkoholizam ili tablete ili pornografija, sve se činilo tako sitno, tako malo. Kako je ova žena – moja supruga, superjunakinja, majka troje djece, mama koju su novopečene mame zvale kad su njihove bebe odbijale sisati ili spavati, šaptačica bebama, učiteljica vjeronauka, koordinatorica nastavnoga plana i programa Dječje crkve, ova slatka balerina školovana kod kuće za Isusa – mogla počiniti tako duboko emocionalno nasilje nad svojom obitelji? Osjećao sam se kao da padam kroz duboku, široku jamu u tlu, bez sigurnosnoga užeta, jureći prema smrti nevjerojatnom brzinom.
„Zašto?“
„Zaljubljena sam u nekoga drugoga.“
Rekla je da se žele vjenčati, da su zaljubljeni godinama. Sve što sam mogao reći, jedine riječi koje je moj mozak mogao prizvati, bile su one koje moj mozak uvijek prizove kad moj emocionalni intelekt nije dorastao zadatku.
„Samo malo; što?“
Supruga mi je pružila malu kutiju, u kojoj je bila moja vlastita zbunjena i odsječena glava, odvojena od moga tijela prije nego što sam uopće znao što se događa.
Zahvale
Na neki način, cijela ova knjiga je jedno dugo priznanje ljudima, i živima i mrtvima, bez kojih bi moja supruga sada živjela negdje drugdje, a ja bih možda sada bio oženjen dermatologinjom koja posjeduje vikendicu na Ibizi. Zauvijek dugujemo tim ljudima i njihovim žrtvama i milosrđu. To su:
Obitelj Bass
Obitelj Bell
Doktor Harold Berman
Mark Blanton
Obitelj Cavnar
Joan Dane-Kellogg
Bratstvo Finn-McCool
Obitelj Hart
Debbie Holley
Obitelj Kornegay
Love Handles („Najzgodniji muški bend za partije iz grada Savannah“)
Obitelj Mehl
Obitelj Roberts
Obitelji Remington
Obitelj Segrest
Katherine Sandoz
Osim toga, želim zahvaliti svima u SCAD-u* koji su mi iskazali duboko milosrđe, donosili hranu i prijetili da će mi oprati veš (Paula Wallace, Lesley Hanak, Carmen Stowers i mnogi drugi), kao i svim ljudima iz svih crkava moga života (jer su me svi naučili nešto o ljubavi), posebno ljudima iz Crkve Krista Kralja u našem gradu, zajednici anđela koji mogu letjeti zato što sami sebe olako shvaćaju. Neka bude hvala Bogu.
Hvala Debbie Grosvenor koja je, usred događaja opisanih ovdje, postala ne samo moja agentica, već i moja prijateljica. Njezina suosjećajnost i mudrost učinile su me boljim čovjekom. I hvala mom uredniku Jofieju Ferrari-Adleru i njegovoj ekipi u Avid Reader Pressu i Simon & Schusteru na objavljivanju ovoga horor-romana prerušenoga u komediju. Jofiejeva vibra je upravo ono što je ovoj priči trebalo. Njegov smirujući glas i lepršavi smijeh bi se trebali izdavati na recept. Kad mi skoči krvni tlak, ponovno slušam njegove stare glasovne poruke.
Hvala mojim roditeljima, Lannyju i Emily Key, što su me stvorili tako nevjerojatnoga, talentiranoga, zgodnoga i ludoga. I hvala Bogu na Coco, Pippi i Ginsburg, koje su vjetar u krila moga velikoga Prerijskoga pileta, i na Lauren, bez koje ova knjiga definitivno ne bi postojala. Hvala ti što me nisi molila da ovo ne napišem. Mogla si. Ne bih te poslušao.
I hvala Bogu što nam je pomogao da ostanemo u braku.
* SCAD – kratica za Savannah College of Art and Design, prestižni privatni američki fakultet za umjetnost i dizajn s glavnim sjedištem u Savannahu (Georgia).
HARRISON SCOTT KEY autor je tri knjige, uključujući The World’s Largest Man (dobitnik Thurberove nagrade za američki humor) i Congratulations, who are you again?, koja je poslužila kao inspiracija za njegov popularni TEDx govor „The funny thing about the American Dream“, predstavljen na web stranici TED.com. Dekan je na Savannah College of Art and Design (SCAD) u gradu Savannah, u Georgiji.
Čitatelji ga mogu pronaći na nekoj od sljedećih poveznica:
www.HarrisonScottKey.com www.facebook.com/HarrisonScottKey www.instagram.com/HarrisonScottKey www.twitter.com/HarrisonKey
„Ovo je najsmješnija knjiga o najtužnijoj temi koju ćete ikada pročitati. Key nam pokazuje da je milost ponekad kaotična, ali uvijek spasonosna.“
- The New York Times
„Key je jednako mudar koliko i duhovit.“
- Christian Century
„Ovi urnebesni i potresni memoari razgolićuju najdublju ljudsku bol, ostavljajući čitatelje bez daha i s osjećajem da su konačno shvaćeni.“
- Booklist
„Žestoko upečatljiv prikaz bračnog predanja usprkos svim izgledima.“
- Publishers Weekly
„Možda je najneočekivanije poglavlje ono koje je napisala Lauren. Rijetkost je čuti obje strane u memoarima o preljubu.“
- Jane Smiley, The Washington Post
Kad mi je supruga to priopćila, zadivio sam se njezinom urođenom minimalizmu. Njezine riječi su bile tako jednostavne, tako elegantne, kao da su napisane za glumački par i izgovorene tiho, suzdržanim nastupom.
„Želim razvod.“
„Zašto?“
„Zaljubljena sam u nekoga drugoga.“
Želio sam istinu, ali ono, ne tu istinu. Želio sam ljubazniju istinu, istinu od koje bih mogao nešto napraviti, ili barem uljudnu laž. Laž bi bila dobra. Možda bi mi bilo draže čuti, „Mislim da više ne želim biti u braku“.
Ili, „Ovo ne funkcionira“. Ili, „Promijenila sam se“. Ili, „Promijenio si se“.
To bih mogao podnijeti. Mogao bih to riješiti.
Ali, „Zaljubljena sam u nekoga drugoga“?
Prilično sam siguran da sam se umalo onesvijestio. Možda sam nehotice zastenjao. Lauren se jedno moralo priznati. Nije pokazivala osjećaje ni često ni vješto, ali kad bi to učinila, bacila bi bombu. Ako je bila zaljubljena u nekoga drugoga, to je značilo da mene odavno ne voli, da je davno odlutala, da se davno skinula pred nekim novim.
Što sad? Da odem nekamo i pomolim se? Da naoštrim mačetu? Da navučem kostrijet? Da prinesem žrtvu? Što bi Abraham učinio? On bi se sigurno znao tući. Što je s Isusom? Bi li on ponudio Lauren da joj opere noge? Bi li bacio kletvu na drveće pred kućom da nikad više ne urodi plodom? Napravio sam ono što uvijek radim. Otvorio sam novi dokument.
Napisao sam: „Priča o čovjeku koji saznaje da ga žena vara.” ISBN 978-953-399-009-5
