Issuu

Sam Guzman

Sam Guzman KAKO BITI DÅ½ENTLMEN

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 150. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Catholic Gentleman: Living Authentic Manhood Today © Ignatius Press, San Francisco, 2019. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Mijo Pavić Redaktura: Boris Beck Lektura: Anđa Jakovljević Fotografija na naslovnici: Mary Grace Pingoy Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-692-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171028031.

Ovu knjigu posvećujem Bezgrješnoj Djevici Mariji i svojoj supruzi i djeci.

PREDGOVOR

Riječ džentlmen došla je na zao glas, jednako kao i riječ muškarac. Tu postoji neka veza. Džentlmeni su prestali biti džentlmeni istodobno kada su muškarci prestali biti muževni. Sve je počelo kada su džentlmeni počeli zanemarivati svoje džentlmenske dužnosti. Paradoksalno, pojam džentlmen tradicionalno se odnosio na čovjeka čiji se život, da tako kažem, nije neposredno povezivao s plemenitošću. Tako se nekada nazivalo vitezove. Vitez je dobivao naslov „sir“ kada bi učinio neko junačko djelo, dokazavši se hrabrim i zaslužnim u svakom pogledu, što se obično odnosilo na hrabrost u bitki i na postupke koji su bili sve samo ne plemeniti. Uz taj naslov vitez je dobivao i zemljišni posjed. On nije branio samo utvrdu već i određeni posjed. I obitelj, naravno. Vitez je bio vičan sadnji i graditeljskomu umijeću, jednako kao i vještini ratovanja. Znao se zabaviti, priređivati gozbe, pjevati i recitirati poeziju. Uz to, znao je moliti. Uvijek je bio primjer drugima – dok je stajao na mjestu, dok je hodao, dok je sjedio, dok je s nekim razgovarao i dok je klečao pred svojom gospodaricom i pred svojim Bogom. Rijetko je nosio oklop, samo kada je to bilo neizbježno. Vitezova je najveća snaga bila u njegovu obuzdavanju. Ljubav i poštovanje drugih stjecao je 7

PREDGOVOR

tako da se ne razmeće svojom moći. Držao se utvrđenih pravila ponašanja. Znao je da sloboda postoji unutar tih pravila – vlastita sloboda i sloboda onih koji su o njemu ovisili. Bio je uljuđen; nije bio barbar. Bio je plemenit zato što je bio pristojan. G. K. Chesterton ističe zaboravljenu vezu između riječi pristojan (engl. polite) i riječi policija. Obje te riječi upućuju na obuzdavanje sama sebe, na nastojanje oko očuvanja reda, na pridržavanje pravila. Uljudnost bdije nad polisom, gradom. Osim po uljudnosti, tj. nastojanju oko očuvanja reda, džentlmena prepoznajemo i po uslužnosti, tj., kako će Chesterton reći, po učtivu ophođenju što odlikuje ponašanje u nazočnosti kralja ili koga drugog iz kraljevske obitelji. Pokazati uslužnost, a džentlmen je uvijek uslužan, znači ophoditi se prema svakom muškarcu kao prema kralju i prema svakoj ženi kao prema kraljici. Uslužnost je krajnja poniznost i najviši oblik ljubavi prema bližnjemu. Kao što Chesterton primjećuje, sv. Franjo Asiški ophodio se uslužno čak i sa životinjama. Oboje, i uljudnost i uslužnost, oslanjaju se na obuzdavanje sebe. No kao što Chesterton također ističe, ljudi imaju „snagu u pričuvi“ koju katkada nazivamo lijenošću. Da, vrlinu obuzdavanja sama sebe moguće je, kao i sve što je dobro, upotrijebiti pogrješno, kao što je i druge vrline moguće iskvariti i učiniti od njih poroke; a uobičajena slabost muškaraca, lijenost, očituje se u sklonosti da prepuštaju drugima da učine ono što su dužni učiniti sami. Džentlmen, nasuprot tome, ne prepušta svoje obveze drugima, već ih sam izvršava. Zato je on vođa i primjer. I zato su žene 8

PREDGOVOR

reagirale s nezadovoljstvom kada su džentlmeni počeli iskorištavati svoj položaj. Muški privilegij, koji se očitovao u njihovoj ulozi vođe (a vođa bi trebao služiti drugima), davao je muškarcima priliku da otimaju i zlorabe, da ugađaju vlastitim hirovima i strastima, da bezobzirno provode svoju volju. Džentlmeni su izgubili osjećaj za odgovornost, osjećaj za čast i osjećaj za stvarnost. Kada su se muškarci prestali ponašati kao džentlmeni, žene su se prestale ponašati kao dame. Počele su tražiti svoja prava zato što ih muškarci nisu više priznavali. Žene su počele raditi muške poslove zato što su te poslove prestali raditi muškarci. Žene su se otuđile od vlastitoga doma jer su se muškarci otuđili od doma. Iskvarenost viteštva dovela je do jačanja feminističkoga pokreta. Kada su se džentlmeni počeli brinuti isključivo za svoju moć i prestiž koji im je osiguravao njihov položaj, prestali su biti džentlmeni. A muškarci koji su slijedili njihov primjer prestali su biti muškarci, nisu se više ponašali odgovorno i postali su sebični; više nisu predvodili s uljudnošću nego s moći. Nisu više obuzdavali sebe, već su se počeli šepiriti svojom čistom snagom. Postali su ratoborni, ali ne tako da bi uzimali u zaštitu slabije i time pokazali svoju plemenitost, već su se priklonili kukavnoj agresivnosti. Feministkinje su samo slijedile njihov loš primjer. Ne nalazeći oko sebe džentlmena koji bi se s njima ophodili kao s damama prestale su se ponašati kao dame i počele oponašati ono najgore i najneobuzdanije u muškomu ponašanju. Da9

PREDGOVOR

me su prestale biti kraljice kada su džentlmeni prestali biti uljudni. Ljudi su prestali biti uljudni. Nedostatak uljudnosti najlakše je primijetiti na internetu, u neobuzdanosti kojom se ljudi obraćaju jedni drugima. Virtualni svijet nije svijet krjeposti, što se može lijepo vidjeti iz poruka što ih ljudi preko interneta šalju svojim neprijateljima, poruka koje ne bi nikada izrekli nekome tko sjedi s njima za stolom. Barem ne za sada. Takve ljude ništa ne može spriječiti da takvu komunikaciju prenesu u stvarni svijet. Internet nije jedini medij u kojemu se muškarci ne ponašaju kao džentlmeni; muškarci su se prestali ophoditi sa ženama kao s damama. Muškarac koji u ženi vidi isključivo erotsku sliku bez duše, koja postoji samo radi njegova zadovoljstva, postao je barbar, biće protiv kojega se krjepostan i plemenit vitez nekoć morao boriti. Moramo vratiti takve vitezove. Moramo vratiti prave džentlmene. Guzman nam nudi nešto što nam je potrebnije od ičega drugog: dragocjenu i čitku knjigu koja mladim muškarcima može pomoći da postanu džentlmeni. Dale Ahlquist

UVOD

Mudri je kralj Salomon nekoć davno s određenom gorčinom rekao da nema kraja pisanju mnogih knjiga (usp. Prop 12,121). Premda je živio tri tisuće godina prije pojave masovnoga izdavaštva, elektronskih čitača knjiga i Amazona, bio je u pravu. Nove knjige objavljuju se svakoga dana – stotine, možda tisuće njih. Gledajući ovu knjigu možda se pitate: zašto bih ovo čitao? Pitanje je na mjestu i na njega postoji samo jedan pravi odgovor: ova knjiga nešto ti nudi – određenu istinu, određeni uvid, nakon kojega ćeš biti bolji, sretniji i potpuniji čovjek. Neki ljudi pišu knjige jer su istinski mudri i nude dubokoumne uvide. Ja sam, međutim, samo običan suprug i otac. Ovu sam knjigu napisao ne zato što posjedujem posebnu mudrost koju želim podijeliti s vama, već zato što vjerujem da tu mudrost posjeduje Katolička i apostolska Crkva. Iz iskustva znam da katolička vjera nije tek prašnjavi izložak u muzeju religija, prikladan samo za bake i zanesenjake. Iako nam je prenošena dvadeset i jedno stoljeće, ona nije okamenjeni relikt prošlosti. Preživjela je ratove i progone, despote i bolesti te nebrojene opasnosti, unutarnje i vanjske. Preobražavala je grješnike u svece i bila duhovna hrana nebroje11

KAKO BITI DŽENTLMEN

nu mnoštvu ljudi poput vas koji se borite na ovomu hodočašću koje zovemo životom. Uvjerio sam se da Katolička Crkva, unatoč svim karikaturalnim prikazima i kritikama što se na njezin račun upućuju, posjeduje nešto neobično važno i stvarno – vjeru koja je istodobno „tako stara i tako nova“.2 Čvrsto sam uvjeren da ta vjera ima što reći tebi kao muškarcu koji živi u današnjemu vremenu i da ono što ona nudi može promijeniti tvoj život. Jer srž te vjere nije tek neka apstrakcija iz bjelokosne kule odvojene od života niti je ona beživotna doktrina iz nekoga glomaznog teološkog priručnika, već je ona susret sa živom osobom, Isusom Kristom. Samo te on može učiniti muškarcem kakav želiš biti i kakav bi trebao biti. Možda si skeptičan. Možda ti se sve ovo čini tek jednom u nizu otrcanih trivijalnosti. Možda ti je svega dosta i jedva čekaš da čuješ o čemu je riječ. Ovako ili onako, pozivam te na ovo putovanje katoličkom muževnošću. To je put avanture i borbe, neuspjeha i trijumfa, bitke i romantike. Taj put nije lagan, ali je jedini vrijedan da se njime krene – jer je njegov cilj kudikamo privlačniji nego što možeš zamisliti. Ova knjiga trebala bi te dovesti do toga cilja. Ona nije iscrpan prikaz svih vidova muževnosti, starih ili novih, kao što nije ni temeljita teološka rasprava o tome što znači biti muževan. Drugi su već obavili sjajan posao pišući takve knjige (kao što je knjiga Evo čovjeka, Behold the Man koju je napisao Deacon Harold Burke-Sivers). Za razliku od njih, ova knjiga nudi razmjerno kratka poglavlja u kojima će biti riječi o različitim vidovima muževnosti. 12

UVOD

Ta su poglavlja samostalne cjeline, usredotočene na samo jednu ideju, zamišljena da ih se pročita u nekoliko minuta. Uzdam se da je svako od njih poput pouzdana kompasa, referentna točka koja će te usmjeriti prema onome što je doista važno. Krenimo, dakle.

POTRAGA ZA AUTENTIČNOŠĆU

Autentično. Izvorno. Rukom izrađeno. Drevno. Istinsko. Nešto u tim riječima pokreće snažne osjećaje u našoj nutrini. Ne volimo krivotvorine. Sviđa nam se ono što je solidno i izdržljivo, sposobno izdržati provjeru vremena. Evo dobra primjera: stari tipovi automobila očaravaju me još od malih nogu. Moj poočim vodio je nas klince na izložbe oldtajmera koje su se obično održavale na nekomu od McDonald’sovih parkirališta, masnih od ulja, s prženim krumpirićima posutim po pločnicima, na kojima su stajali zvučnici iz kojih su treštali The Beach Boysi. Starinski auti s nabrijanim motorima, koji su postizali nevjerojatna ubrzanja, bili su ondje poredani u redovima nudeći prizor divlje snage i ljepote. Ti automobili bili bi dovoljni da vlasnike hibridnih automobila, koji za doručak jedu zobenu kašicu s orasima i fanatično se zalažu za čist okoliš, natjeraju da počnu užasnuto vrištati. Brujanje, podrhtavanje i režanje njihovih golemih osamlitarskih motora i njihova potmula grmljavina bila je toliko moćna da ste njihovo vibriranje mogli osjetiti u grudima. Pretjerano veliki kompresori cviljeli su i zavijali, usisavajući zrak u drhtave četverodifuzorske rasplinjače. Dimilo se iz treskavih ispušnih cijevi, a gume su se topile u pramenovima jetka dima kada bi vozači otpusti15

KAKO BITI DŽENTLMEN

li kvačilo, oslobađajući stotine konjskih snaga na podrhtavajućemu kolniku. Bilo je fantastično. I sada volim moćne osmocilindraše sa stražnjim pogonom. Mustange, Chargere, Challengere, Road Runnere – sve živo. U meni uzavre krv već na sam spomen njihova imena. No znate li što mi se najviše sviđa kod tih starih auta? Ne, nisu to samo njihovi „mišićavi“ motori i bučni auspusi. Sviđa mi se što su stvarni – sav onaj čelik, sva ona guma i benzin. U njima nema plastike koja imitira krom; nema šminkerske fasade; u njihovim vratima nema sintetskih ploha; nema lažnih usisnih otvora; nema nikakvih trikova i varki. Ono što vidiš to i dobiješ. Dakako, današnji športski automobili puno su brži, postižu bolja vremena na utrkama i imaju snažnije motore. Ali u tim starim vatrenim kočijama ima nešto čarobno, nešto što ne možete nadoknaditi navigacijskim sustavima s ekranom što reagira na dodir, diferencijalima s optimalnim zakretnim momentom ili ekonomičnom potrošnjom goriva. Ti „mišićavi“ automobili govore o vremenu kada je čelik bio zaista čelik, a ne tek njegova jeftina imitacija – prije nego što je sve postalo prazno i bezdušno i prije nego što je sve uškopljeno prekomjernim vladinim uredbama. Samo pogledajte prizor utrke automobila u filmu Bullitt i bit će vam odmah jasno o čemu govorim. Ovo nije knjiga o automobilima. Ona govori o ljudima. No mislim da je moguće povući jednu važnu paralelu. Ljude se već desetljećima kljuka falsifikatima – i mi to mrzimo iz dna duše. Uče nas odmalena, ek16

POTRAGA ZA AUTENTIČNOŠĆU

splicitno ili implicitno, kako je svrha života nagomilati što više masovno proizvedenih artikala, počevši s golemom kućerinom u predgrađu, s golemim ekranom u dnevnoj sobi i najnovijim modelom SUV-a u dvorištu. Uvjeravaju nas da je život nezamisliv bez hladnjaka spojena s internetom, kućanskih aparata koje uključujemo i isključujemo glasom i najnovijega modela pametnoga telefona i tableta. A ni jedan od spomenutih masovno proizvedenih artikala nije pravi. Imitacija kože, umjetni okus, plastika, daske od iverice – sve sami falsifikati, roba za jednokratnu upotrebu koja se lako zamjenjuje. Nedavno sam vidio radnike koji su pročelje kuće oblagali imitacijom kamena. Smiješno. Čini se da je čitav svijet postao veličanstvena iluzija u kojoj je sve napravljeno tako da našemu osjetilu vida, opipa i okusa izgleda kao da je jedno, a zapravo je nešto sasvim drugo. Okruženi smo sve samim lažima: svijet u kojemu danas živimo nije više onaj stari svijet otvorenosti, izravnosti i poštenja kakav je bio dok su se proizvodili oni stari automobili. I, što mnogi ljudi rade? Postaju buntovnici. Oni bradati hipsteri s istetoviranim rukama, u kariranim košuljama kakve viđamo na drvosječama – oni se bune protiv nečega. Njih ne privlače ni konvencionalna predgrađa u kojima su živjeli njihovi roditelji ni goleme lažne i razmetljive kuće s profesionalno njegovanim tratinama i pretjerano velikim SUV-ovima. Oni ne mare za kult falsifikata. Čemu se oni okreću? Svemu što je autentično, što je izrađeno rukom, što zrači lokalnim šarmom, što je izvanserijsko. Bilo čemu što kazuje neku priču, što uključuje umijeće ili podsjeća na tradicije „staro17

KAKO BITI DŽENTLMEN

ga svijeta“. Žive u velikim potkrovljima industrijskih zgrada, u nekadašnjim tvornicama, i često zalaze u dućane s antiknim predmetima. Voze se biciklom i čitaju stare knjige. Daju podršku malomu lokalnom biznisu. Nerijetko puše lulu i kupuju pisaće strojeve. Nije mi namjera reći da su hipsteri pravi odgovor na stanje u kojemu se svijet nalazi. Njihova potraga za autentičnošću često poprima krajnje apsurdne oblike. Mlad čovjek s dugim zavrnutim brkovima, na starinskome biciklu s velikim prednjim kotačem, koji pedalira pretrpanom gradskom ulicom, nesumnjivo će u vama izazvati dobronamjeran osmijeh. Reakcionarni pokreti uvijek pronađu način da brzo izmaknu nadzoru. Istina je i da su starinski kićeni ili ukrasni odjevni predmet i tetovaža katkada i sami neprirodna zamjena – isprazna vanjska politura koja prikriva infantilan stav. Unatoč tome, činjenica je da takvi trendovi, koliko god neumjesni bili, ukazuju na glad za nečim što posjeduje istinsku vrijednost. Oni pokazuju nezadovoljstvo jeftinim komercijalizmom i umjetnim pročeljima prigradskih naselja. Hipsteri u Brooklynu i Portlandu nisu jedini koji odbacuju falsifikate i robu proizvedenu na pokretnoj traci. Ne kreću svi u potragu za autentičnošću na isti način. Jedni postaju motoristi, drugi pankeri, treći vegani. Subkulturâ ima gotovo koliko i ljudi. Ali poenta ostaje uvijek ista. Ljudi, napose mladi, žude za autentičnim, provjerenim i dokazanim te odbacuju lažne alternative što izlaze s tekuće vrpce. Evo pravoga pitanja: kako možemo znati da smo mi autentični, kako možemo biti sigurni da nismo prosječni? 18

POTRAGA ZA AUTENTIČNOŠĆU

Blagoslov automobila ili nekoga drugog vozila Izgleda da Crkva ima blagoslov za sve, pa tako i za vaš automobil. Imate li dodgea iz 1968. ili vam je u dvorištu nešto prozaično poput kombija, evo blagoslova što ga vaš svećenik može izgovoriti nad njim: SVEĆENIK: Pomoć je naša u imenu Gospodina O: koji je stvorio nebo i zemlju. SVEĆENIK: Gospodin s vama. O: I s duhom tvojim. SVEĆENIK: Svemogući Bože, Stvoritelju neba i zemlje, u svojoj si mnogostrukoj mudrosti povjerio čovjeku da napravi velike i lijepe stvari. Neka svi oni koji se budu služili ovim vozilom svoj put prijeđu s opreznom sigurnošću te tako svojom razboritošću i drugima učine put sigurnim. Bilo da idu na posao ili odmor, neka uvijek osjećaju da im je pratitelj na putu Krist koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.3

KAKO BITI DŽENTLMEN

DAR MUŽEVNOSTI

Muškarci ne prihvaćaju neautentičnost, no istodobno je se boje. Bojimo je se zato što se bojimo da bismo mogli biti neautentični. Nitko ne želi biti obmanjivač, lažnjak, varalica. Drugim riječima, želimo biti istinski muškarci. Želimo vjerovati da smo ono pravo. Kada nastupamo agresivno, hrabro ili samouvjereno, želimo biti sigurni da to nije simuliranje. Ne želimo biti prazne ljušture koje pod maskom muževnosti skrivaju nesigurnost. Tijekom najvećega dijela našega dozrijevanja pokušavamo sebi i drugima dokazati da smo istinski, nepatvoreni muškarci. No postoji mali problem: nitko nam ne može reći kada smo ostvarili ovaj svoj cilj. Nitko ne postaje muškarac sam. Koliko god se trudili, ne možemo sami sebe učiniti muškarcima. Muževnost nam uvijek priznaje ili podaruje šira zajednica muškaraca. Sve dok nam netko drugi, snagom svojega autoriteta, ne kaže: „Sinko moj, sada si postao muškarac“, sumnja nas slijedi kao sjena i ne prestajemo dvojiti. Nikada nismo do kraja sigurni jesmo li doista ono pravo ili smo obične varalice. Gotovo sve tradicionalne kulture imale su posebne obrede za dječake, najčešće u obliku tegobna iskušavanja ili izazova kao što je dugotrajan post, sposobnost preživljavanja u osami bez ikakvih pomagala, dugotrajna samoća ili blizak susret sa smrću. Premda 20

DAR MUŽEVNOSTI

su inicijacijski obredi bili namjerno mučni, čak i opasni, oni su i iskušavanomu dječaku i drugim muškarcima u dotičnoj zajednici dokazivali da je kandidat uspješno položio ispit. Nije moglo biti nikakve sumnje: dječak je prestao biti dječak i postao muškarac. Neki inicijacijski obredi krajnje su zastrašujući. Pleme Sateré-Mawé u Brazilu poznato je po tome što u inicijacijskim obredima, kojima njihovi mladići postaju ratnici, koriste posebnu vrstu mrava, paraponera clavata. Ako se dosada niste susreli s tim mravima, možete se smatrati sretnikom. Smatra se da je ugriz toga mrava najbolniji ugriz nekoga kukca na svijetu. Bol što ju ugrizeni osjeća ravna je boli prouzročenoj puščanim zrnom (zato se još naziva i bullet ant; mrav-metak), a strašna agonija traje dvadeset četiri sata. Ali bol ne znači da su vaše muke prestale – samo jedan ugriz izaziva mučninu, paralizu, halucinacije, povraćanje i srčanu aritmiju. Najstrašnije od svega je, međutim, što to pleme ne koristi samo jednoga mrava u inicijacijskome obredu.4 Koristi ih tridesetak. Omamljeni mravi stave se u rukavicu izrađenu od lišća, žalaca okrenutih prema unutra. Kada mravi dođu k svijesti, očajnički i bjesomučno pokušavaju izići iz rukavice. Baš u tome trenutku dječak mora uvući ruku u rukavicu i desetak minuta trpjeti gnjev tridesetak mrava te pritom plesati i pjevati kako bi ublažio bol. No jedan obred nije dovoljan. Ovu bolnu ceremoniju mladić mora ponoviti dvadeset puta: tek će ga tada zajednica prihvatiti kao muškarca i ratnika. A vi ste mislili da je odlazak na pouku za krizmu gnjavaža. 21

KAKO BITI DŽENTLMEN

Morbidni inicijacijski obredi možda nam se čine bizarnim, čak sadističkim. No pokušajte razmisliti o tim obredima iz perspektive dječaka. Koliko god ispit kojemu se mora podvrgnuti bio zastrašujuć, jednom kada ga položi, on više ne sumnja da je postao muškarac kao što ne sumnja ni zajednica kojoj pripada. Dokazao je da ima sve što je potrebno i nitko ne može osporiti njegovo postignuće. Kad god čuje da netko dovodi u pitanje njegovu muževnost, dovoljno mu je podsjetiti sumnjičavca na to da je položio ispit. Inicijacijski obred plemena Sateré-Mawé nije jedini primjer okrutnosti kada se proglašava mladića muškarcem. Postoje i drugi takvi inicijacijski obredi kojima se dokazuje sposobnost za poziv ratnika. Uzmite, na primjer, napornu obuku koju prolaze novaci u vojarni-poligonu američke mornarice, poznatu pod zloglasnim nazivom Pakleni tjedan (Hell Week). Sve kulture, kako one tradicionalne tako i moderne, znaju da je kandidat za ratnički poziv, koji izdrži fizičke i psihičke muke, sposoban zaštititi i druge od zla kada dođe do najgorega. Priča se tako o mladiću koji je nazvao oca da mu se požali na surovost vojne obuke kroz koju je prolazio. Otac ga je strpljivo slušao, no nije pokazivao bogzna kakvo razumijevanje za sinovljeve patnje. „Pokušava li te netko ubiti?“ upitao ga je. „Pa, ne baš“, odgovorio mu je sin. „Tako sam i mislio. Nastoje te pripremiti za suočavanje s onima koji će to htjeti.“

OČEVI I SINOVI

Kriza suvremene muževnosti nije posljedica samo toga da ne postoje inicijacijski obredi, već i toga da ne postoje oni koji mlade ljude uvode u muževnost. Prema statistikama američkoga Ureda za popis stanovništva, samo 23,5 posto američkih domova ima stabilne obitelji s oba roditelja.5 Približno dvadeset milijuna djece u Sjedinjenim Američkim Državama živi u obiteljima bez oca.6 Nesudjelovanje očeva u podizanju vlastite djece, napose sinova, ima katastrofalne posljedice. Sociološka istraživanja pokazuju da odrastanje djeteta bez oca štetno utječe na sve aspekte djetetova razvoja, uključujući i njegovo tjelesno i emocionalno zdravlje, uspjeh u obrazovanju i ekonomski položaj.7 Premda je za ovu epidemiju sve većega broja obitelji bez oca lako okriviti seksualnu revoluciju iz 1960-ih, ona ne objašnjava u potpunosti sve što danas gledamo oko sebe. U svojoj knjizi o muževnosti Divlji čovjek (Iron John) Robert Bly uvjerava nas da uzroke pravoj krizi očinstva treba tražiti u industrijskoj revoluciji – eksploziji mehanizirane tehnologije krajem devetnaestoga stoljeća koja je potpuno promijenila dinamiku obiteljskoga života. Komentirajući tu promjenu Bly primjećuje: „Tradicionalni način podizanja sinova, kakav je trajao tisuće godina, ogledao se u tome što su 23

KAKO BITI DŽENTLMEN

očevi i sinovi živjeli u prisnoj – ubitačno prisnoj – blizini, sve dok je otac podučavao sina nekom zanimanju: možda poljodjelstvu, stolariji, kovačkom umijeću ili krojačkom zanatu... Čimbenik ljubavi, kojemu je industrijska revolucija nanijela najveću štetu, bila je ta veza između oca i sina... Industrijska revolucija, kojoj su bili potrebni uredski službenici i tvornički radnici, odvojila je očeve od njihovih sinova, štoviše, sinove je smjestila u obvezne škole u kojima su predavale najčešće žene.“8 Industrijska revolucija izbacila je mnoge očeve iz njihovih domova prepuštajući dječake skrbi njihovih majki i, sve češće, učiteljica koje su neizbježno težile tome da ukrote njihovu muškost. Očevi više nisu bili u prilici intenzivno poučavati svoje sinove umijeću muževnosti, ni riječju ni primjerom, jer ih, osim nekoliko sati uvečer, najčešće nije bilo kod kuće. Odsutnost oca iz obitelji vrlo je problematična jer su očevi tijekom cijele povijesti poučavali svoje sinove društveno korisnomu i poželjnom ponašanju te ih uvodili u svijet muškaraca. Otac je, posebno u zapadnomu društvu, bio odgovoran za stvaranje slike muževnosti u sinovljevu duhu i on mu je obznanjivao da više nije dječak, već da je izrastao u muškarca. Odsutnost oca iz doma značila je da pouke više nema, da ne postoji inicijacija, a taj nedostatak imao je za posljedicu nekoliko generacija „izgubljenih dječaka“ koji ne znaju trebaju li s ponosom nositi značku muževnosti ili su osuđeni da zauvijek ostanu djeca. Kada je otac odsutan, teret inicijacije prelazi na očinske figure koje nas, premda neslužbeno, testiraju i iskušavaju – možda na narednika koji strogo obuča24

OČEVI I SINOVI

va svoje vojnike, nogometnoga trenera ili poslovnoga mentora koji nas tjera da postignemo što bolji rezultat. Ma tko bio, mora biti netko tko nas može provjeravati, postavljati kriterije uspješnosti i prihvatiti nas u svijet muškaraca. Nažalost, očinska figura nedostaje mnogim muškarcima. Bez snažnih uzora i odgovarajuće pouke u umijeću muževnosti danas bezbroj muškaraca ulazi u zrelo doba s nesigurnošću, bez jasne svijesti o tome u čemu se sastoji muževnost i bez jasne spoznaje o tome po čemu se zreo muškarac razlikuje od dječaka. Tako mnogi muškarci s trideset i više godina žive vrlo slično preraslim tinejdžerima kojima je muževnost ideal što ga ne uspijevaju ostvariti. Dodajte tome sadašnju zbrku oko pitanja postoji li muškost uopće kao spolna stvarnost ili je to samo društveno konstruirani rod koji možemo odabrati po svojoj volji, predrasude školskoga sustava prema dječacima te sve manje zanimanje muškaraca za visokoškolsko obrazovanje i imate na djelu posvemašnju krizu značenja muškosti. Lako je uprijeti prstom u sve ono što podriva muževnost u ovo naše suvremeno doba. O tome bih mogao napisati još mnoštvo stranica. Ali sve te teškoće ukazuju na puno krupniji problem – na gubitak muškoga identiteta. Ne znamo kako možemo biti muškarci zato što više ne znamo što znači biti muškarac. Prije no što se prepustimo snovima o tome kako da postanemo džentlmeni, moramo razumjeti što je muškarac i kako se postaje muškarcem.

KAKO BITI DŽENTLMEN

KAKO MUŠKARCA PRETVORITI U DŽENTLMENA

Radim u marketingu, a jedna od temeljnih činjenica vezanih uz marketing (i uz život općenito) glasi da je značenje određeno kontekstom. Način na koji oblikujemo neki predmet uvelike određuje kako će ga ljudi percipirati i koliko će ga koristiti. Uzmite, na primjer, cigarete Marlboro, najprodavaniji brend na svijetu. Cigarete Marlboro najprije su se pojavile u Engleskoj 1870-ih, gdje su plasirane kao cigarete za žene. Uspjeh je potpuno izostao. Ne dajući se zbuniti vlasnici Marlborova brenda odlučili su ih prodavati u Americi, namijenivši ih i opet ženama. Odašiljanje reklamnih poruka imalo je za cilj privući žene s profinjenijim senzibilitetom pa se isticalo da je Marlboro cigareta blage arome, prikladna za finije društvo. Cigarete su ponovno pretrpjele neuspjeh i pred Drugi svjetski rat povučene su s tržišta. Brend je vraćen u život 1950-ih kada se u javnosti počelo govoriti o opasnosti pušenja za zdravlje, i opet su ciljana skupina bile žene. Ovoga puta isticala se prednost novoga filtra koji je navodno umanjivao rizik za zdravlje. I opet je prodaja išla loše. Zatim se, neočekivano, sve promijenilo. Marketinški tim odlučio je prestati s porukama koje su ciljale na ženske kupce i predstavio Marlboro kao cigarete idealne za muškarce. Izbacili su na tržište niz re26

KAKO MUŠKARCA PRETVORITI U DŽENTLMENA

klama koje su prikazivale markantne kauboje izbrazdana lica. Na prvoj reklami osvanuo je kauboj s tetovažom koji škilji u kameru pogledom kakvim bi se ponosio i sam Clint Eastwood. Slika kauboja osigurala je Marlboru uspjeh s kojim se nije mogao mjeriti ni jedan drugi brend. Proizvod je ostao isti, ali kontekst je promijenio njegovo značenje jer ono što neka stvar znači ima jednaku važnost kao i ono što ona jest. Što znači muškarac? Velika kriza suvremenoga svijeta nije kriza teologije, ni njezina pomanjkanja, već je to prije svega antropološka kriza – kriza značenja ljudskosti. Ključ za razumijevanje nekoga predmeta leži u poznavanju njegove svrhe. Za što je nešto napravljeno? Razmisli o čekiću u kutiji za alat. Izvanzemaljcu bi se on učinio neobičnom mješavinom gume, čelika i drveta. Vrlo je čudnovata oblika. Težak je i pomalo nezgrapan. Čemu služi? Možda je to neki obredni predmet, možda dio pribora za jelo? Nekom tko ne zna ništa o njemu sigurno bi se učinio vrlo zagonetnim. Nama, međutim, čekić ima smisla: znamo da se njime zabijaju čavli. Znamo njegovu svrhu i jasan nam je njegov širi kontekst – nama ima smisla. Ali koja je svrha muškarca? Čemu on služi? Koji je to širi kontekst koji određuje muškost? Da bismo to razumjeli, prvo moramo razumjeti što znači biti čovjek. Prije svega, ljudska bića stvorena su za zajedništvo, za odnose. Naši životi nemaju smisla ako su odvojeni od drugih. Nitko ne nastaje spontano, iz praznine. Svi smo mi začeti iz zajedništva naše majke i 27

KAKO BITI DŽENTLMEN

našega oca, a naša su se tijela oblikovala i razvijala u tijelu majke. Rođeni smo u zajednicu, u povezanosti s drugima od prvoga trenutka života. Time ne želim reći da su ti početni odnosi uvijek idealni. Djeca se prečesto rađaju u tragičnim okolnostima, žrtve su pakosti i zanemarivanja. No iako su ti odnosi s nebrižnim roditeljima katkada poremećeni, ipak su odnosi. Naravno, možemo se, hotimice ili nehotice, izdvojiti od drugih. Neki dragi i topli ljudi izdvojili su se iz ljudske zajednice, kao što je to učinio mladi Chris McCandless9 koji je napustio svoju obitelj i živio u napuštenu autobusu u aljaškoj divljini. Pa ipak, odustajanje od svakoga oblika komunikacije i dalje je svjestan izbor, a kada do toga dođe, rijetko je kada zdrav – mentalno, duhovno i fizički. Mnogi koji su krenuli putem izbjegavanja svakoga dodira s ljudima završili su u ludilu. Zato zatvorska samica i djeluje tako razorno na čovjekov duh. McCandless je umro od gladi jer je bio odsječen od drugih ljudi. Nadalje, naša tjelesna muškost otkriva nam da smo koncipirani kao u sebi nedovršena bića. Da bi imala smisla, muškoj biologiji potrebna je ženska biologija, što znači da su odnosi urezani u samu srž naše anatomije. Mi smo polovica jednadžbe, komadić veće slagalice. Naši životi nemaju smisla izvan konteksta odnosa s drugima. Čak je i Adam, prije no što je stvorena Eva, imao Oca – Boga samoga – s kojim je bio u određenomu odnosu i kome duguje svoje postojanje. Takvo gledanje na čovjeka, obilježeno usmjerenošću na druge, blijedi u prisutnosti individualizma ko28

SADRŽAJ

PREDGOVOR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Potraga za autentičnošću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Dar muževnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .20 Očevi i sinovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Kako muškarca pretvoriti u džentlmena . . . . . . . . 26 Sva lica muževnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Modni savjet jednoga sveca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Krjepost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Kratak vodič da budemo sretni u piću . . . . . . . . . .46 Očinstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Kodeks . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55 Tijelo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Tradicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .64 Patnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Uljudnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Poziv da štitimo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .76 Svetost braka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Vrijednost rada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 Tko želi biti svetac? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Tri duhovne službe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 173

Bit svetosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Što je važno znati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .110 Iskaži se . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .114 Kakav je katolik džentlmen? . . . . . . . . . . . . . . . . . .117 Računaj na neuspjeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 Nitko nije spašen sam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .128 Molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .132 Čistoća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .136 Sreća i svetost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .143 Dar vjere. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147 Marijin put. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .150 Žive slike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .154 Križ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .158 DODATCI Dodatak A: Životna pravila katolika džentlmena. . . . . . . . . . .163 Dodatak B: Popis literature za katolika džentlmena . . . . . . . .165 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .169

174

Ovo klasično djelo sa područja obiteljske tematike upućeno je svima koji žele znati više o onome što bi otac trebao biti. Ono je svojevrstan priručnik namijenjen očevima, ali i daleko više od toga. Ono prodire do svijesti čitatelja tražeći od njega da promišljeno preispita ulogu koju ima kao otac i suprug. U tom smislu ono služi kao autentičan vodič svim muškarcima kršćanima, u kojem se njihova uloga kao očeva, supruga, učitelja, skrbnika, u potpunosti ispituje s biblijske, psihološke i društvene perspektive. Uz to, ova knjiga posjeduje i bogato životno iskustvo autora, oca mnogobrojne obitelji, koji pruža mnoštvo praktičnih savjeta. 166 str. Meki uvez.

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2020.

Sveobuhvatan i praktičan vodič za autentično življenje istinske muževnosti! „Biti muško pitanje je rođenja. Biti muškarac pitanje je godina. Biti džentlmen pitanje je izbora.“ Edwin Louis Cole „U ovom nam je trenutku više nego ikada potrebna knjiga za promišljanje, knjiga kojom možemo poučiti muškarce i pružiti im izazov za autentičnu muževnost – i to je upravo ova knjiga! Svesrdno je preporučujem!“ o. Larry Richards „Sam Guzman svojom nam je knjigom dao nešto što nam je očajnički potrebno: vrlo dobar i pitak vodič koji će pomoći mladićima da postanu pravi muškarci.“ Dale Ahlquist

ISBN 978-953-235-692-2

VERBUM 9 7 89532 356922 98 kn