Jurijan - Mač i zmaj

TAYLOR R.

MARSHALL

JURIJAN ˇ I ZMAJ C A M

Roman o svetom Jurju VERBUM

Taylor R. Marshall JURIJAN MaÄ? i zmaj

TAYLOR R.

MARSHALL

JURIJAN ˇ I ZMAJ C A M Roman o sv. Jurju

VERBUM

Biblioteka:

JUVENTA 3.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Taylor R. Marshall, Sword and Serpent © Copyright: Taylor R. Marshall, 2014. © Dizajn naslovnice: W. Antoneta, 2014. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Katarina Gugić Redaktura i lektura: Mate Šimundić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita.

ISBN 978-953-235-629-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170605095.

Mojoj djeci, Gabrielu, Mary Claire, Rose, Judeu, Becketu, Blaiseu i Elizabeth: Cum gladio et sale interficite dracones.

Kartaga

Afrika

S

Italija

Leptis Magna

Portus

Rim

Libija

Cirena

Apolonija

Korint Mirna

Antiohija na Orontu

Satala

Jeruzalem Betlehem

Anatolija

Ancira

Aleksandrija

Mare nostrum

Kenhreja

A.D. 299

RIMSKO CARSTVO

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

PROLOG Antiohija na Orontu, A.D. 299.

„D

omine. Bogovi šute.“ Bio je to jedva čujan šapat, promrmljan u bradu, kao što uvijek biva naviješten konac svijeta.

Izgovorivši to, haruspik se nakloni, kriveći se od straha između kamenog pogleda Jupitera Capitolinusa, što se izrezbaren u mramoru nadvijao nad oltarom iza njegovih leđa, i opakijeg, zloslutnijeg pogleda božanskoga Dioklecijana, rimskoga cara pred sobom. Upro je pogled u svoje zakrvavljene ruke, tresući se od trodnevnog ritualnog posta i moleći šutljive bogove da Dioklecijan ne odredi njega kao sljedeću ritualnu žrtvu.

Prošlo je nekoliko minuta prije nego se haruspik usudio podići pogled. Plamen na žrtveniku osvijetli pravilne crte careve četvrtaste čeljusti, a odsjaj vatre zatreperi u azurnom plavetnilu njegovih očiju. Odjeven u raskošnu, purpurnu togu, bio je doista veličanstven i uzvišen kao pravo božanstvo.

I kao pravo božanstvo, sinulo je sada haruspiku, bio je podjednako nijem.

Dioklecijan ga pozva da mu priđe bliže pa svećenik, posrćući i uz dubok naklon, zakorači naprijed. Prsti su mu bili svijeni i ukočeni kao pandže.

7

TAYLOR R. MARSHALL

„Fauste“, prozbori car tihim, jezivim glasom. „Znaci?“ „Nema ih, domine. Apolon nam nije poslao nijedan znak.

Bogovi šute.“ „Kako to može biti?“ „Ne znam! Žrtva je bila bez mane. Nijedan vitium nije ju okaljao. Ipak, u utrobi žrtvenoga janjca ništa nisam mogao pročitati.“ Glas mu se na koncu povisio, uspaničen. „Bogovi šute!“ Dioklecijan nije ni trepnuo. „Ponovi ih“, reče. „Ne zanima me koliko će ti vremena trebati. Ponovi ih!“ Faust prijeđe jezikom preko ispucanih usana. Osjećao je kako u zraku ispunjenu izmaglicom obrednih vatri raste jeza. Sluga koji je stajao pored mjedena žeravnika toliko se tresao od straha da je na jedvite jade uspijevao održavati žeravicu pod tamjanom da tinja. Strah je odsijevao i na blijedim licima nekolicine članova carskoga doma što su se skutrili uz velike vratnice hrama. No u tišini, teškoj tišini što se slegla nad hram, Faust je doslovce mogao okusiti strah – bio je gorak i trpak poput krvi što se slijevala niz oltarni kamen.

Faust posrnu, hodajući unatraške prema oltaru. Jednom kad se pojavi strah, s njim neizbježno dolaze i glasine. Ako ponovi ovu žrtvu, ne će više moći zaustaviti ni jedno ni drugo.

No to više i nije bilo važno. Ionako će svemu ubrzo doći kraj.

Dok je polako prilazio oltaru, haruspik opazi kako se jedan od slugu pored vrata pomaknuo. Promatrao ga je krajičkom oka kad je podignuo ruku i polako načinio neobičnu kretnju, prešavši desnim palcem po čelu, najprije prema dolje, zatim poprijeko.

Faust se sledi. Bila je to gotovo neprimjetna gesta, toliko neprimjetna da je mogla biti doista ništa, no on je znao što je u pitanju. Vidio je taj znak već prije. Podrijetlo mu nije bilo rimsko. Etruščansko još manje. Ne. Bio je to znak onoga čudnog novog kulta koji je niknuo u nekoj zabiti Carstva i odatle proširio svoj otrov, stigavši do samoga Rima. U velikome hramu 8

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

boga Jupitera, Jupitera veličanstvenog i pobjedonosnog, nije bilo mjesta za taj znak.

Okrene se, htijući prekoriti toga čovjeka, no zastane u mjestu kad opazi da se Dioklecijan pomaknuo na prijestolju. Bogovi su šutjeli, no carska je volja bila vrlo jasna.

Stade pred krvavi oltar i pozove da mu donesu novu žrtvu. Pomoćnik dovede jedno janje, a Dioklecijan još jednom stupi naprijed s obrednim nožem u ruci. Četiri su puta ponovili žrtvovanje. Četiri puta Faust nije uspio iščitati volju bogova.

Nije bilo pomoći. Trideset i devet godina čitao je iz linija jetre i srca bezbrojnih životinja i prema znacima što bi ih iščitao savjetovao zapovjednike i careve. Ali ne i sada. Sada su bogovi šutjeli.

Rim je bio odbačen i zaboravljen.

Kad su zaklali i petu žrtvu, opet bez uspjeha, Faust je pao na koljena pred oltarom, zamazavši svoju togu krvlju što se poput vode slijevala niz oltarne stube. Izmrcvarene strvine žrtvovanih životinja ležale su posvuda oko njega. Više se nisu smjele prinijeti kao paljenice, više nisu bile nizašto nego da se bace. „Govori, o Apolone“, šaptao je dimu, tišini i sve mračnijim sjenama u hramu. „Objavi nam svoju volju.“ Zgrabi plašt svoje toge krvavim rukama tako da bijela vuna postade grimizna. Obuzeše ga uspaničene, grozničave misli, i pogled mu tada pade na slugu koji je bio načinio onaj neobičan znak na čelu. Istoga časa njegov se strah preobrazi u gnjev.

Ustavši, zastane pred carem. „Propali smo“, prosikće. „Bezbožnici kaljaju naše žrtve. Apolon nam se ne će obratiti sve dok smo blagohotni prema njihovim hulama.“ Dioklecijanovo lice postade kruto poput maske. „Koji bezbožnici?“ „Bezbožnici poput Rula“, odvrati Faust i upre prst u slugu. „Vidio sam ga kad je načinio bezbožnički znak. Oskvrnuo je ovo sveto mjesto.“ 9

TAYLOR R. MARSHALL

Car je netremice zurio u haruspika. „Rul je zazvao svojega boga, dok si ti sâm ustvrdio da tvoji samo šute. Nije ni čudo, onda, što je tobom ovladao strah – možda prinosiš žrtve na pogrešnom oltaru.“ „Domine meus!“ užasne se haruspik. „Ne mislite to ozbiljno!“ Dioklecijan ga ne udostoji odgovora, nego baci pogled na svojega pisara, koji mu istoga časa priđe i duboko se pokloni. „Pizone, bogovi se srde na nas“, izusti car. Faust opazi kako na te riječi iz pisarova lica nestaje i posljednja kap krvi. No Dioklecijan, pogleda sveudilj uprta u krvavi oltar, nije obraćao pozornost na nj. „Pošalji uputu svim legijama da pozovu na prinošenje javnih žrtvi. Ujedinit ćemo cijelo Carstvo, ujedinit ćemo ga u krvi.“ Pizon se nakloni i povuče, ostavivši Fausta samoga pred carem. „Jupiter me uvijek vodio“, reče Dioklecijan, dodirnuvši svoje čelo i potom pokazavši na golem, veličanstven kip boga Jupitera. „Ako je njegov gnjev nad nama zato što smo bili snošljivi prema tuđem božanstvu, onda ga moramo umilostiviti. Neka zanijemi taj novi bog.“

10

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

1.

Satala, Anatolija

J

urijan je stajao na samome rubu prašnoga mjestašca Satale i promatrao malo mnoštvo što se okupilo pred zidinama vojne tvrđave. Čak i s tolike udaljenosti razlog njihova uzbuđena gurkanja i napetog, ali tihog, iščekivanja bio je i više nego očit: signum cara Dioklecijana bio je postavljen pored vrata utvrde, najavljujući dolazak carskoga glasnika vijorenjem na hladnom, jesenjem suncu. Satala je bila na samome rubu Carstva i stoga je signum ovdje doista bio rijedak prizor – dovoljno rijedak da je privukao pažnju čak i Jurijanove mlađe sestre Marijam, koja je trepereći od znatiželje došla u naselje.

I Jurijan je došao s njom, ali nevoljko. Kad su prišli posve blizu okupljenom mnoštvu, iznenadno i snažno ju je zgrabio za rame, baš kao da je prišla rubu provalije. Nije više mogla ni naprijed ni natrag. „Jurijane, što se to događa?“ upita ga.

Jurijan je bio viši od većine ljudi tako da je mogao dobro vidjeti uokolo, ali to mu nije previše pomoglo. S mjesta na kojemu je stajao vidio je samo signum i perjanicu na kacigi carskoga glasnika koji je stajao pored signuma i podnosio izvještaj legatu. Bili su predaleko da bi mogao razaznati što govo11

TAYLOR R. MARSHALL

re. Štoviše, Jurijan je sumnjao da ih itko iz mnoštva može čuti – uostalom, glasnik je sasvim sigurno podnosio izvještaj na latinskom jeziku – ali ljudi su se svejedno natiskivali i gurali, napredujući prema zidinama, samo da napasu oči. „Ništa ne vidim“, reče Jurijan žmireći od jesenjeg sunca. „Ni ti ništa ne bi mogla vidjeti“. „Priđimo bliže!“ „Bojim se da će te matrona Priscila zgnječiti ako se primaknemo bliže“, podrugne se Jurijan, pokazavši na krupna ramena gospođe koja stajaše u njihovoj blizini, propinjući se na prste da bolje vidi. „A što bih onda rekao majci?“ Marijam razrogači oči, a potom se nasmiješi tako da joj se borice pojaviše oko očiju. „Grozan si“, reče. „Hajde, idemo!“ Jurijan uzdahne. Pustio je sestri da ga uzme za ruku i odvuče sasvim sprijeda, i uz smiješak primijeti kako Marijam izbjegava matronu Priscilu u širokom luku. Želudac mu se skvrčio od nelagode, ali visoko je uspravio glavu – nikada ne će dopustiti da legat opazi njegovu nesigurnost, nikada. Radije bi umro. Čak i nakon toliko godina svaki put kad bi pogledao toga čovjeka Jurijan bi vidio svojega oca, oca koji je tu istu togu nosio s neizmjerno više snage i autoriteta negoli Gospodin Pompozni, Valerije Flak.

Jurijanov je otac umro prije tri godine, kada je Jurijan imao četrnaest godina. Samo tri godine, a činilo se da ih je prošlo tisuću.

Jurijan otrgne pogled od legata i duboko potisne svoju bol.

Napokon su se on i Marijam uspjeli probiti kroz gužvu, ali glasnik je već dovršio svoj izvještaj i sada je pod pratnjom ulazio u tvrđavu. Legat je, vidno potresen i blijed, ostao stajati u sjeni pod nadsvođenim prolazom. Marko Valerije trebao bi se stidjeti, pomisli Jurijan, kad dopušta da ga vlastita straža i narod vide u takvome stanju. Jurijanov otac nikada ne bi pokazao takvu slabost. Jurijan čvrsto stisnu zube.

Ja nikada ne ću biti tako slab.

Legat podigne ruku i učas nastupi mrtva tišina. Tada prozbori, na grčkom kako bi ga i građani neplemićkoga podrijetla mogli razumjeti: „Božanski car Dioklecijan Augustus 12

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

izdao je zapovijed svim legijama Carstva da prinose žrtve bogovima kako bismo ih umilostivili i prisvojili njihovu naklonost. Gusta je tmina nalegla na cijeli svijet.“ Zastao je, rukama nemirno stišćući balčak svojega mača. „Nismo primili nikakva znamenja. Ni haruspik božanskoga cara, pa čak ni njegovi auguri nisu uspjeli iščitati volju bogova.“ Mnoštvu se otme uzdah nevjerice. Jedna matrona u Marijaminoj blizini zajaukala je i navukla svoju palu preko glave kao žalobnički veo. Marijam pogleda Jurijana, obrve joj se skupiše od zabrinutosti. Jurijan gotovo neprimjetno odmahne glavom. Sada nije bio trenutak za njezina pitanja.

Legat još jednom podigne ruku tako da opet nastupi tišina. „Večeras o zalasku sunca počet ćemo prinositi žrtve u Apolonovu hramu. Idite sada. Častite svoje bogove.“ Jurijan zgrabi sestru za lakat i počne je vući natrag. Nadao se da će uspjeti otići neprimijećeni i da ih nitko ne će prepoznati, no bio je prespor. Upravo kad su se probili do začelja gomile, netko je neopazice stao iza njegovih leđa i spustio mekušastu ruku na njegovo rame.

Jurijan još čvršće stisne Marijamin lakat, a onda je naglo pusti i okrene se prema došljaku. Bio je to Kaska, vidje Jurijan, jedva suspregnuvši uzdah, sin legatusa Marka Valerija. Iako gotovo dvije godine stariji od Jurijana, Kaska je bio Marijamine visine i općenito je bio neugodna pojava – govorio je zadihano, kao da mu nedostaje zraka, a na licu mu je uvijek bio začuđen izraz, kao da je riba koju je netko netom upecao.

Uz to je bio pretjerano blijed, a oči mu bijahu previše razmaknute.

Kaska se sa svojim buljavim očima doimao mlitavim i slabašnim. Bio je to, međutim, pogrješan dojam – Kaska je zapravo bio prava zmija. Uzeo je Marijam i Jurijana na zub još otkako je sa svojom obitelji doselio u Satalu. Jurijan je svim silama nastojao držati sestru podalje od njega, ali sada ga nikako nije mogao zaobići.

Kaska mu se unese u lice, pakosno se smiješeći. „Što je, Georgiose? Bježiš?“ reče otrovnim glasom i udari Jurijana u rame. „Zna se da bježe samo oni koji su nešto skrivili. Jesi li ti 13

TAYLOR R. MARSHALL

možda kriv što bogovi šute, ha? Ti i tvoja prljava sestrica mješanka?“ Marijam se ukoči pored njega. „Da nisi to više ponovio! I da se nisi više nikada usudio tako vrijeđati moju sestru, Flaccuse“, odreže Jurijan dubokim glasom. „To uopće nije smiješno!“ bijesno će Kaska, mračno zureći u Marijam, kao da je ona nagovorila Jurijana da to kaže. „To ime pripada mojoj obitelji već stotinama, možda i tisućama godina!“ „Dakako“, pomirljivo će Jurijan. „I upravo tvojoj obitelji savršeno odgovara. Nije valjda da se sramiš toga nadimka?“ Marijam se na te riječi otme jedva čujan uzdah. „Ne“, odvrati Kaska. „Zapravo, mislim da si ti samo ljubomoran na taj naslov. Kažu da su zelene oči obilježje ljubomorna čovjeka.“ Prezrivo izvrne usnicu. „Ili miješane krvi.“ Jurijan teškom mukom zatomi gorući gnjev i umjesto toga istisne smiješak kojim je na jedvite jade prikrio neodoljivu želju da Kaski razbije nos. Nekolicina građana Satale čak je zastala i promatrala ih, i Jurijan je znao da će publika samo potaknuti Kaskinu pakost i zloću. Ta je zmija uvijek voljela izvoditi predstave. Svađali su se na latinskom, ali smisao riječi bio je i više nego jasan. Ne, ne smije dopustiti Kaski da ga zlostavlja pred svjedocima, ne će mu priuštiti to zadovoljstvo. „Bilo je lijepo vidjeti te, Kaska“, reče Jurijan. „Žao mi je što smo se mimoišli s tvojim ocem.“ S tim riječima okrene se da ode, ali Kaska ga opet zgrabi, čvrsto stisnuvši rub njegove tunike u šaci. „Zapravo želiš reći da sam debeo, je li?“ ljutito reče, namjerno podižući glas kako bi privukao što više pažnje. „Vrijeđaš me. I moju obitelj vrijeđaš! Ja nisam debeo!“ Jurijan munjevito podigne ruku i zgrabi Kaskino zapešće pa mu stane izvrtati ruku sve dok ovaj nije zacvilio i pustio njegovu tuniku. „Znam da nisi“, mirno odvrati. „Kao što ni ja nisam Grk. Ja sam Rimljanin.“ 14

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

„Po tom barbarskom imenu na koje se odazivaš, Jurijane, to se doista ne bi lako dalo zaključiti“, otrovno će Kaska, kružeći oko njega i Marijam. „Sve mi se čini da i ne znaš tko si.

Osim toga, otac ti je bio Grk. Teško da si pravi Rimljanin, a da i ne spominjem vašu sramotu, najveću u povijesti legije Apollinaris!“ Jurijan ga pogleda suženih očiju. „A tko bi to bio pravi Rimljanin, Kaska? Svi su ovdje barem dijelom Grci“, reče i pokaže glavom prema okupljenom mnoštvu. „Zašto ne bi njima malo pojasnio kako oni nisu pravi Rimljani? Oh, oprosti. Zaboravio sam. Ti ne znaš grčki jezik. Hoćeš li da ja to učinim umjesto tebe?“ Jurijan se čak poigravao mišlju da doista sve ponovi na grčkom, ali se predomisli. Svađa između dvije obitelji bila je jedna stvar, a pobuna protiv Carstva nešto sasvim drugo... I najveće vatre zapali jedna jedina iskra. „Ne bi se usudio“, prosikće Kaska. „Kako bilo da bilo“, odsiječe Marijam prije nego što je Jurijan dospio odgovoriti. „Naš je otac bio prijatelj caru. Nemaš pravo ovako kaljati uspomenu na njega!“ Kaska prezirno otpuhne, odmaknuvši pramen kovrčave crne kose s čela. „To je vaša verzija priče. Ali gdje je sada car, pitam vas?

Prijatelji bi se trebali brinuti jedni o drugima, zar ne?“ reče i podrugljivo se lupne po čelu: „Ah, pomozite mi da se sjetim, gdje vi ono sada stanujete? I zašto je moja obitelj uopće i bila poslana u ovo predvorje Plutonova pakla, ovu prokletu zabit?“ Jurijan mu ne odgovori, a Kaskini zubi bljesnu u pobjedonosnu smiješku. „Tako je“, nastavi on. „Ne bismo to htjeli naglas izreći, je li? Zato što prijatelji to ne čine prijateljima, zar ne? Veličanstveni naš car – bogovi neka navijek bdiju nad njegovom vladavinom – po svoj je prilici zaboravio na barbarsko potomstvo svojega dragog prijatelja i njegovu udovičicu, toliko slabu da nije čak...“ 15

TAYLOR R. MARSHALL

Na te riječi Jurijan snažno zamahne šakom, no prije nego što je njome dospio odalamiti Kasku po zubima, nečija ruka odostraga zgrabi njegovu u željezni stisak i neodoljivom je snagom povuče nazad. „Ima li ovdje kakvih problema?“ Jurijan se osvrne. Pred njim je stajao tribun legije, Tit Terencije Var. Tribun pusti Jurijanovu ruku, sijevajući sivim očima koje ozbiljno i strogo motriše okupljene pod kacigom s perjanicom. Jurijan ukruti ramena. Ipak potom spusti pogled, osjetivši kako ga – začudo – najednom obuzima osjećaj stida. „Vi ovdje nemate nikakvog posla“, bezbrižno će Kaska, otresajući prašinu sa svoje toge. „Ja i moj prijatelj samo smo malo čavrljali. Nije se dogodilo ništa vrijedno pažnje jednoga rimskog tribuna.“ Jurijan je stajao čvrsto stisnutih usana dok je Var pogledom okružio znatiželjnike. Od nijemog autoriteta njegova pogleda svi se počeše razilaziti bez riječi. Kad su napokon svi otišli, tribun mrko pogleda Kasku. „Vaš otac vas traži“, reče. „I ne bih vam preporučio da ga pustite čekati.“ Kaskine usne zadrhtaše, ali ipak kimnu glavom, okrene se i ode, uputivši Jurijanu posljednji pakosni pogled. „Marijam“, pozdravi je Var sa smiješkom, spustivši svoju snažnu ruku Jurijanu na rame. „Hoćeš li mi dopustiti koju minutu nasamo s tvojim bratom?“ Marijam se promeškolji s nelagodom i u nedoumici pogleda Jurijana. „Ne brini se“, reče joj brat. „Idi k majci i pogledaj treba li joj pomoći.“ Načas im se susretoše pogledi i Marijam kimnu, ugledavši u bratovim očima poziv na oprez. Već se okrenula da ode, kadli zastane i nakloni svoju tamnu glavu prema Varu, mrmljajući pozdrav: „Zahvaljujem vam, domine.“ „Na čemu?“ upita je on.

Na usnama joj zatitra slabašan smiješak. „Na očuvanju mira.“ 16

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

Jurijan ju je gledao dok je odlazila žurnim korakom. Jedva se usudio disati.

No Var ga nije korio, niti mu je prijetio uhićenjem. Spustio je ruku s njegova ramena i jednostavno rekao: „Prošetajmo.“ Jurijan ga je pratio u stopu dok su u tišini hodali prema utvrdi legije. Dah mu je zastao u grlu kad su prošli kroz golemi, nadsvođeni ulaz i stupili u castru. Tri su godine prošle od smrti njegova oca i dolaska obitelji Valerije. Tri su godine prošle otkako je hodio među ovim zidinama.

Tri su godine prošle otkako su otjerali njegovu obitelj iz njihova doma na ulice Satale i prepustili ih zaboravu.

Nastojao je ne zuriti u praetorium, koji je zlaćano odsijevao pod zrakama sunca što se klonilo zapadu, obrubljen rimskim stupovljem i prepun voćaka na čijim su granama nekoć sjedili on i Marijam. Za njega je to sada bila samo obična zgrada. To više nije bio dom. Vježbao je svoju volju da zaboravi na ovo mjesto... Da zaboravi kako je to kad te poštuju i iskazuju ti čast.

Kad su stigli do vie quintane, samo nekoliko ulica dalje od praetoriuma, Var zastade. Na tomu mjestu do njih je dopirao zamaman miris toplog kruha i začinjenog mesa, graja i vika trgovaca koji pozivahu kupce, kao i bučni razgovor manje skupine legionara. Var uzme punu šaku zrelih smokava iz jedne košare na tezgi i odmjeri trgovcu nekoliko brončanih novčića. „Dakle, Jurijane“, počne Var, pružajući mu jednu smokvu. „Zar bi doista bio udario Kasku?“ Jurijan ga kratko pogleda, procjenjujući situaciju, a onda osjeti kako ga – začudo – prožima val odvažnosti. Možda mu je samo to što se opet našao na ovomu mjestu ulilo hrabrosti. „Da, domine. Bio bih ga udario. I... Volio bih da me niste zaustavili.“ „Cijenim to što si iskren“, reče Var i zadovoljno kimne. „Što ti je rekao?“ Jurijan je oklijevao. Sada je, međutim, već bilo kasno za oprez.

17

TAYLOR R. MARSHALL

„Uvrijedio je mojeg oca. Rekao je da on nije bio pravi Rimljanin. Rekao je da je on bio sramota za legiju.“ Dok je to govorio, netremice je motrio Vara, odlučan ne dopustiti da mu se na licu zapazi stid i strah od kojeg mu se vrtio želudac. Izraz na Varovu licu ostao je podjednako ravnodušan, ali na te je riječi čvršće stisnuo čeljust. „Hm“, protisne tribun i izvije usnice u osmijeh. „Mislim da bih ga za to i ja udario.“ Zirnu prema legionarima, a potom spusti pogled na svoju ruku u kojoj je držao smokvu. „Ne bih htio da živiš u pogrješnom uvjerenju i misliš da svi dijelimo to Valerijevo mišljenje o tvojemu ocu. Geroncije je bio pravi vođa i plemenit čovjek. Prema njemu sam uvijek gajio veliko divljenje.“ Jurijan se namršti. Već je jako dugo htio s nekim razgovarati o svojemu ocu, s kim god bilo. No majka nije imala snage i njezina je tuga bila preduboka, a njegova ga sestra, usprkos svoj svojoj tankoćutnosti, nikada ne bi mogla razumjeti.

Ipak, sada, kad mu se ukazala prilika pred Varom, stislo ga je u grlu tako da nije mogao prozboriti ni riječ. Nije znao zašto mu se to događa; znao je da je njegov otac imao povjerenja u Vara. I on je to želio, no Jurijanovo povjerenje bilo je povlastica koju nije bilo lako steći. „Razumijem, domine“, protisne napokon. „No kada se legija vratila nakon poraza koji je pretrpjela od kralja Narseha, rekoše da je moj otac učinio nešto sramotno u borbi, i da je upravo to što je učinio bilo uzrokom legijina poraza.“ Na kraju doda, tiho: „Još gore, rekoše da se ubio kako bi vratio svoju čast, pustivši tako da caesar Galerije sâm pretrpi sva Dioklecijanova poniženja.“ Čvrsto stisnu zube, zatim nastavi tiho: „Domine, molim vas, recite mi istinu, moram je znati. Je li to doista bilo tako?“ Nekoliko dugih trenutaka stajali su jedan pored drugoga u tišini zasjenjeni granama šipka, a tada Var oprezno reče: „Jurijane, ja nisam bio nazočan kad je tvoj otac umro.“ Takvom se odgovoru Jurijan nije nadao. Mrko se zagledao na drugi kraj vie quintane gdje se skupina legionara glasno smijala i zabavljala, bacajući kocku. Negdje iz dubine ca18

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

stre dopirali su zvukovi vježbe mačevanja, čulo se kako željezo udara o željezo u rukama vojnika, odjekivao je i jednoličan ritam čekića u rukama kovača. „Razumiješ li što ti pokušavam reći?“ upita Var, uhvativši ga za rame. „Nikakvo svjedočanstvo ne mogu iznijeti, a moj mi položaj brani da iznesem stajalište protivno službenom izvješću.“ Jurijan se namršti. „Zar hoćete reći...“ „Želim ti reći“, prekine ga Var oštrim šaptom, „da ti ništa ne bih mogao reći, sve i kad bih bio uvjeren da je tvoj otac umro pod neobičnim okolnostima, da je njegova smrt prerano došla i bila velik gubitak za legiju ili pak da je praznovjerje pomutilo zdrav razum legionara. Ništa od toga ne bih smio reći, vidiš, sve i kad bih vjerovao da je tako. Volio bih kad bih te mogao utješiti, ali – kao što vidiš – zbilja ne mogu.“ Pusti Jurijanovu ruku i odvrati pogled.

Jurijan teško proguta. Jesu li Varove sumnje opravdane?

Jesu li njegovog oca ubili vlastiti legionari? Što ako car uopće ne zna pravu istinu? Možda bi, kad bi je doznao... Možda bi onda povratio čast Geroncijevu imenu i imenu njegove obitelji. Mogli bi otići iz Satale zauvijek, napustiti je i otići u Rim ili Antiohiju i ondje živjeti onako kako im je to i suđeno – kao poštovani rimski građani, a ne kao izopćenici iz društva.

No zar je išta od ovoga sada važno? Sve dok Valeriji budu vjerovali da je Geroncije ljaga rimske vojske, sve dok Valeriji budu na vlasti u Satali, za njegovu se obitelj ništa ne će promijeniti.

Istina nije važna. „Jesmo li se razumjeli?“ upita Var. „Da, domine“, reče Jurijan i potreseno primijeti da mu glas podrhtava. „Hvala vam... Hvala vam što ste me spriječili da se uvalim u nevolje s legatom.“ Var se nasmiješi. „Kao što rekoh, silno sam se divio tvojem ocu. Volim čak misliti da smo bili prijatelji.“ Odsutno je zurio u smokve u svojoj ruci. „Jurijane, kad bih mogao, učinio bih više za tebe. Je li itko preuzeo ulogu tvog oca u tvojoj obuci?“ 19

TAYLOR R. MARSHALL

„Zapravo i ne. Očev mlađi brat bio bi to učinio, ali bori se sa svojom legijom u blizini Dunava.“ „Ah, tako znači.“ „Ali moj me otac obučavao. Oružje, borba, taktika, vodstvo.“ Spusti pogled. „Bio bih bolje učio da sam znao što će se dogoditi.“ „Znači li to da uopće nisi trenirao posljednje tri godine?“ „Oh.“ Jurijan se kratko nasmije. „Lepto prolazi sa mnom vojne vježbe kada nije na dužnosti. Erast, naš sluga, još uvijek nas podučava. Podučavao nas je, hoću reći, sve do nedavno.“ „Lepto je dobar vojnik“, reče Var. „Drago mi je čuti da vježba s tobom. A taj Erast, on je bio vaš sluga, a ne rob? Kamo je otišao?“ Jurijan se nelagodno promeškolji. „Bio je oslobođen“, kratko reče. Kako da objasni Varu da se Erast htio posve predati služenju Bogu, i da ga je njegova majka pustila da ode? Nije to mogao učiniti, ma koliko vjerovao Varu, pa umjesto toga reče: „Otišao je po svojoj volji prije nekoliko mjeseci.“ Var ga pomno promotri na trenutak. „A jesi li odjenuo bijelu togu? Primijetio sam da se Kaska šepiri u svojoj kadgod može.“ „Otac mi je namjeravao dati togu nakon što se vrati iz pohoda.“ „Onda je doista, rekao bih, krajnje vrijeme da je napokon dobiješ“, reče Var. „A kažeš da ti je ujaku dodijeljena služba na sjeveru. Imaš li koga drugog od obitelji?“ „Stariji brat mojega oca živi u Rimu. Ne znam za ikoga drugog iz obitelji.“ „Tvoja se majka nije ponovno udala?“ „Tko bi tako lako mogao zamijeniti mojega oca?“ Var nije bio nimalo dirnut tom nostalgičnom izjavom. „Možda netko tko bi mogao prehranjivati njezinu djecu.“ „Previše je bolesna“, odreže Jurijan hladno.

Na te riječi Var brzo spusti pogled, ali ne prije nego što mu je u očima zaiskrila sućut. „Onda, u tom slučaju“, tiho reče, „pitat ću legata za dopuštenje da zauzmem mjesto tvojega oca i posvjedočim za tvoju zrelost. Ne će biti potrebno če20

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

kati do sljedećeg blagdana.“ Potapša Jurijana po ramenu pa dometne: „Ovdje, na samoj granici Carstva, treba ugrabiti takve prilike kad god je moguće, zar ne? Ne možemo znati koja nam je prilika posljednja. Razgovaraj sa svojom majkom, a ja ću ostalo srediti.“ Jurijan se nakloni. Var mu nakratko stisne rame, a zatim se povuče korak natrag i bolje namjesti kacigu. „Dužnost me zove“, reče. „Ali vidjet ćemo se još ove večeri, vjerujem, na obredu žrtvovanja.“ Na te riječi Jurijana obuzme panični strah koji je na jedvite jade uspio prikriti maskom ravnodušnosti, tako često uvježbavanom. Ponovno se naklonio i promrmljao: „Neka se u svemu vrši volja Božja.“

21

TAYLOR R. MARSHALL

2.

Cirena, Libija

D

ošao je kraj posljednjeg, četvrtog dana obrednoga čišćenja. Drevni bog u brdu bio je umilostivljen, nasićen žrtvenom krvlju za još jedan mjesec, a njegova jedina svećenica, Sabra, koja se brinula za podzemni hram, još se samo blijedo mogla sjetiti lica te žrtve. Vrlo blijedo.

No taj je zaborav trajao samo dok je bila u unutarnjem svetištu, pored vatre što nikada ne gasne. Čim je izišla odatle u mrkli mrak podzemnih hodnika hrama, više nije bilo svjetla koje bi otjeralo sliku lica toga djeteta, i bol i tuga probodoše je kao svrdlo. Ugrize se za usnu, moleći se da uspije zaboraviti dok je napipavala put kroz vijugave hodnike uzbrdo prema izlazu u svijet. Godine i godine vježbe učvrstile su joj korake i upravljale je nesigurnim putem među stupovima i slomljenim kamenjem – godine vježbe, ali i nebrojeno mnogo padova i rana, više nego što bi ikada ikome priznala.

U početku, kad ju je posljednja hramska svećenica povela u utrobu zemlje i pokazala joj kako vršiti rituale za boga kojemu joj je bilo određeno služiti, ta posvemašnja tama ispunjala ju je stravom. Kako li je to samo budalasto, pomisli sada, taj strah od mraka. Otkada je upoznala sav užas i strahotu boga, tama joj je predstavljala gotovo utjehu.

22

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

Bila je slaba, iscrpljena od četiri dana ritualnoga posta. Koljena su joj klecala, a iza očnih kapaka pulsirala je bol. Ipak, snagom volje natjerala se da hoda dalje. Ako zastane, izgubit će osjećaj za prostor, za pravac kretanja. Podzemni je hram bio poput labirinta, njegovi zavijutci i uličice pomno osmišljeni tako da neposvećeni ne pronađu put do svetišta, no ti su puteljci čak i nju, nju koja je bila božji glas i božje ruke, bezbroj puta gotovo namamili u nepoznato.

U zidu s njezine desne strane iskrsne rupa i ona, prošavši pored nje, prekriži taj otvor na svojoj mentalnoj karti podzemnoga labirinta. Načinivši još tri koraka, lijevom rukom okrzne uzdignuti kamen pa se okrene, zašavši u pokrajnji tunel. Bilo je to, kao i uvijek, neobično iskustvo, kad bi joj topao i suh zrak zapuhao u lice, nakon vlažne i hladne atmosfere duboko dolje u svetištu. Taj je zapuh uvijek bio jedini siguran znak da nije zalutala. Još deset koraka, a onda je skrenula ulijevo i našla se u prolazu u kojem je bilo dovoljno svjetla da je mogla vidjeti svoje ruke i, nešto dalje, obris kamenih stuba što su se uspinjale gore prema ulici.

Stigavši do podnožja stuba, duboko udahne. Visoko gore ugleda noćno nebo nad Cirenom. Izgledalo je kao tamnomodra svila posuta biserima, kao svjetlucavo platno razapeto po cijelom nebeskom svodu poput beskonačna mora. No nakon mrkle, slijepe tmine hrama, ovaj joj se noćni mrak na­ jednom učini neobično praznim. Nikakve utjehe nije našla u zvijezdama.

Dok se polako uspinjala, zlatno svjetlo baklje odozgor s ulice prosulo se po njoj i stubama tako da je zatomila jauk iznenađenja i trgnula se, zakrivši oči rukama. „Gospodarice Sabra!“ dozivao ju je glas odnekud iza tog blještavog zastora.

Kad se uvjerila da je to Hano, jedan od libijskih eunuha njezina oca, ote joj se uzdah olakšanja. Hano je bio samo nekoliko godina stariji od nje, ali za glavu viši i gotovo dvostruko širi. Njegova je majka bila Sabrina dadilja, tako da su on i Sabra dijelili sve – hranu, igračke i tajne – sve dok Hana nisu odveli da počne učiti svoje dužnosti u guvernerovoj službi, a 23

TAYLOR R. MARSHALL

Sabru odvukli u službu drevnoga boga pod zemljom. Bio je on jedina osoba na svijetu koju bi mogla nazvati prijateljem i imala je potpuno povjerenje u njega – vjerovala mu je čak i više nego vlastitoj ropkinji, Ajzebel.

Polako je napipavala put uza stube, još uvijek zazirući od svjetla baklje. Čim je nogom stupila preko hramskoga praga na ulicu, prošapće hrapavim glasom: „Hano, bi li mogao izgasiti tu baklju, molim te? Previše jarko svijetli.“ „Oprostite, gospodarice“, odvrati on. „Zaboravio sam da ste bili u mraku.“ Zabije baklju u urnu s pijeskom koja stajaše pored oltarnih stuba, prepustivši tako noć svjetlu mjeseca i zvijezda. „Je li te poslao moj otac?“ upita ga Sabra pa prisloni prste na očne kapke. „Ne prijeti mi nikakva opasnost.“ „Mislio je da se možda ne ćete moći sami uspeti natrag uz brdo.“ Sabra ga sumnjičavo pogleda, a Hano se nasmiješi. „Dobro, dobro, nije on to mislio, nego ja.“ Smiješak mu nestane s lica. „Mislim da bog ne može nikako biti zadovoljan kad vidi koliko se iscrpljujete u njegovoj službi, kad vidi kako poput starice teturate uokolo u godinama kad bi vaš život trebao biti u punom cvatu.“ Sabra se usiljeno nasmije, sakrivši svoj strah smijehom kao velom. U dubini duše uvijek se bojala da je bog ravnodušan prema njoj. Može mu služiti... i ne mora. Može umrijeti... a može i nastaviti živjeti. Bilo koja svećenica bila bi jednako dobra kao ona. Možda i bolja. Tko to može proniknuti misli boga, znati što će mu ugoditi ili što će ga razgnjeviti? Bogovi Grka i Rimljana – pa čak i onaj neobični novi bog kojemu su i neki u Cireni počeli služiti – ti bi bogovi barem ponekad dopustili da se razluči što im je po volji.

A Sabra, Sabra se mogla samo nadati da su njezine molitve i postovi dovoljni da njezin bog ostane duboko dolje pod zemljom. Nije htjela ni zamišljati što bi se dogodilo kad bi rituali zakazali; znala je samo da si to nikada ne bi mogla oprostiti.

24

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

U taj tren shvati da se sva trese, i to ne samo od gladi. Još otkako je bila malo dijete, mučili su je snovi o smrti, o kamenju i ognju i krvi – ti su snovi počeli još prije nego su joj ramena bila zaogrnuta svećeničkim plaštem. Govorila je sebi da su to samo snovi, ali nije uspjela potisnuti zebnju da ti snovi zapravo predstavljaju obećanje... Naznaku onoga što će se dogoditi ako ona ne uspije. „Gospodarice?“ Hano joj blago dotakne rame. „Želite li da pozovem nosiljku? Lice vam je blijedo poput pijeska.“ „Ne“, odvrati. Ne smije biti slaba. Mora biti jaka, uvijek mora biti jaka. „Samo mi treba malo vode.“ Hano se na to okrene i ode bez riječi, a čim je otišao, Sabra osjeti kao da je tama postala teža i dublja. Obgrli se rukama trljajući ramena jer, iako je pirkao topli južnjak, prožela ju je iznenadna studen. Ulice u ovomu dijelu Cirene, uokolo hrama, kao i obično su bile puste, no prije joj to nikada nije smetalo. Sabra se nikada nije osjećala usamljenom, unatoč beskonačnim samotničkim satima provedenima u mrkloj tami hrama.

No večeras je bilo drukčije. Večeras ju je obuzeo strah i osjećaj usamljenosti.

Hano se vrati, noseći tikvu punu vode*. Sabra je iskapi u jednom dugačkom gutljaju tako da joj je gorjelo u prsima. „Je li sada bolje?“ upita je Hano, zabrinuto je motreći.

Sabra mu vrati praznu tikvu i oblizne kapljice vode što su joj zaostale na usnama. „Jesi li ti kušao tu vodu, Hano?“ On se namršti. „Ne. Zar je kisela?“ „Ja ne... Nisam sigurna.“ Ponovno obliže usne, nastojeći uhvatiti onaj neobičan okus, ali više ga nije bilo. „Dogodi li ti se katkada da te nešto muči, a nikako ne možeš dokučiti o čemu se radi, pa te to cijelo vrijeme gnjavi i probada kao trn u peti?“ Hano zavrti glavom. „Znala sam što je to još prije nekoliko trenutaka. Nešto u vezi s vodom, ali sada više ne znam.“ Hano nakrivi glavu. „Ja sam je trebao kušati prvi“, promrmlja. „Oprostite, gospodarice.“ * U antičko doba izdubljene tikve koristile su se kao posude za vodu.

25

TAYLOR R. MARSHALL

„Dobro mi je“, umiri ga ona i stisne mu ruku. „Bilo je samo... Umorna sam, to je sve, i gladna. Moj se um poigrava sa mnom.“ On kimne i zakvači tikvu za pojas. Potom prebaci Sabrinu ruku preko svojega vrata pa zajedno krenuše uzbrdo, prema guvernerovoj palači. Što su dulje hodali, sve se više oslanjala na Hana, ali on nije prigovorio ni jednom riječju.

Sabra drhtavo uzdahne i prošapće: „Ovoga je puta bilo jako teško. Ne znam zašto.“ „Sutra izvlače ime, zar ne?“ upita Hano.

Ona podigne pogled prema njemu i s čuđenjem zapazi u njegovim očima tugu. Tugu i strah, i nešto, možda, nalik nadi. „Da“ odvrati. „Uvečer.“ „Jeste li zabrinuti?“ Sabra zastane i okrene se prema njemu, spustivši ruku s njegova vrata. „Hano, ja služim drevnome bogu bez straha“, reče, nadajući se da joj glas ne će zadrhtati i prokazati je kao lažljivicu. Tada doda, gotovo šaptom: „Ali ove dane mrzim više od svih.“ „Zar ne postane lakše s vremenom?“ Sabra je oklijevala. Kapci joj se sklopiše protiv njene volje i pred sobom je opet vidjela posljednju žrtvu, bolno jasno, kako stoji pred pećinom boga. Visoko gore, na brježuljku izvan grada, ta je pećina – smještena među kućama mrtvih – poput ždrijela zvijeri čekala da proguta žrtve koje joj je onamo dovodila. Iz duboko potisnutih njezinih sjećanja još jednom dopriješe ritualni zvuci flaute što su je proganjali, zvuci bubnjeva koji ispunjavahu zrak istim kaosom koji je odjekivao i u njezinim venama, i plač djeteta.

Oči su je pekle od suhoga vjetra i ona spusti pogled, osjetivši da su joj trepavice natopljene suzama.

Obriše obraze. „Ne žalim ni zbog čega“, prošapće. „Ne bojim se. Ne bojim se.“ Hano promrmlja nešto sebi u bradu i nastavi put prema palači. Ona je posrćući išla za njim. Grizla je usne da zatomi jecaj i ustrajno gledala u pod dok se vrhovima svojih jedno26

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

stavnih, neukrašenih cipela svako toliko spoticala o popločanu stazu. Hano ju je uspio odvući na vrh brijega. Osjećala se tako teškom da se u čudu pitala kako mu uspijeva napraviti ijedan korak s njom.

Pored vrata stajao je pospani rob i ona mu promrmlja nešto u znak pozdrava, puštajući Hanu da je povede prema otvorenom peristilu. Ajzebel, njezina služavka, klečala je pored niskog žeravnika pod trijemom i razgorijevala žeravicu.

Ustala je kada je ušla njezina gospodarica, ali glavu je i dalje držala pognutom, pogled spuštenim.

Sabra uzdahne. Bila je previše iscrpljena da bi se žalostila zbog djevojčine suzdržanosti. Ajzebel je bila u njezinoj službi već gotovo sedam godina – gotovo polovicu njihovih života – no u Sabrinoj je blizini svejedno uvijek zračila nelagodom.

Sabra je u početku mislila da je djevojka plaha. U posljednje vrijeme, međutim, u njoj je sve više raslo uvjerenje da je djevojka jednostavno mrzi. I činilo se da ništa ne može učiniti da to promijeni.

Iscrpljeno se srušila na hrpu vezenih jastuka pored žeravice, našavši se u krugu topline i svjetlosti. Svježi jesenski povjetarac strujao je među stupovljem otvorenoga peristila, šuškajući listovima na nježnim granama voćaka. Sabra se nagne bliže žeravniku da toplina vrelog ugljena odagna obamrlost u njezinim udovima i bolove što su je mučili od bdjenja u hramu.

Zurila je u svoje ruke. Blijeda joj je koža blistala na svjetlosti vatre. Put njezina oca odavala je njegovo numidijsko porijeklo, a Sabra je uvijek zamišljala da je njezina majka, Rimljanka koje se nije sjećala, zacijelo imala divnu maslinastu put. No Sabra nije naslijedila ni jedno ni drugo, nego ju je resila posve bijela koža i neobične, zlaćane oči. Ni u čemu nije nalikovala na sunce, u svemu je podsjećala na grob. To ju je zacijelo sam drevni bog obilježio i odredio za svoju službu, rekla je stara svećenica. Bilo joj je suđeno da postane svećenica.

Dječak­rob koji je služio u kuhinji priđe, noseći na pladnju suho voće, orašaste plodove i vrč s vodom. Hano uzme pla27

TAYLOR R. MARSHALL

danj i otpravi dječaka, a potom sjedne do nje prekriživši noge. „Pojedite nešto, gospodarice“, reče i primakne joj pladanj s hranom.

Ona bezvoljno posegne za grožđicom i promrmlja: „Previše sam umorna.“ „Prvo hrana, a onda spavanje“, odvrati Hano, gledajući je mrko tako da se morala nasmiješiti. „Pa dobro, neka ti bude“, reče. „Daj mi pladanj.“ Pružio joj je poslužavnik, a ona je prebirala po njemu, ostavljajući orahe sa strane. Jela je samo bademe i lješnjake uz pokoji gutljaj mlake vode. Krajičkom oka opazi kako Hano motri orahe. „Pojedi ih ako želiš“, prošapće.

Hano zaokruži pogledom po peristilu, ali nije bilo nikoga.

Ajzebel je otišla pripraviti Sabrinu postelju. Prsti mu se polako prikraše poslužavniku i zgrabiše nekoliko oraha. Sabra si nije mogla pomoći pa je prasnula u smijeh.

Hano se nasmiješi. „Već se mjesecima niste nasmijali.“ „Ma smijem se ja!“ ozbiljno odvrati Sabra, ali ni sama nije povjerovala svojim riječima, pa protisne: „Mjesecima?“ „Da“, ustvrdi Hano ukočena pogleda. „Postaje samo sve gore i gore. Ne mogu vas gledati ovakvu.“ Nekoliko trenutaka Sabra ga je samo gledala, a potom slegne ramenima. Bila je preumorna za svađu. „Nisam nesretna, Hano. Bilo bi mi drago kad bi mi povjerovao.“ Na te ju je riječi pogledao tako sumnjičavo da se opet morala nasmiješiti. „I ne huli na boga“, reče kad je Hano zaustio da govori. „Jer znam što ćeš reći. Ne želim da to kažeš.“ On samo odmahne glavom pa strpa orahe u usta kako ne bi ništa više rekao. I Sabra stavi u usta punu šaku grožđica, uživajući u slatkom, ljepljivom okusu voća. Tek što je progutala zalogaj, vratila se Ajzebel s uljanicom, čekajući gospodaricu da je otprati u spavaću sobu. Sabra doda poslužavnik Hanu izbjegavajući djevojčin pogled. „Pobrini se za ovo, molim te. Ja odlazim na počinak.“ 28

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

„Želim vam lijepe snove, gospodarice“, reče on pa skoči na noge da joj pomogne ustati. „Večeras se molim za vas da provedete noć u miru, bez noćnih mora.“ Sabra zadrhti. „One moje noćne more navijestile su ono što tek ima doći“, prošapće. Podigne pogled prema Hanovim tamnim očima i osjeti kako joj se ledena jeza širi tijelom. „Tako da više nisu potrebne“, protisne i prije nego što se stigla zaustaviti.

29

TAYLOR R. MARSHALL

3.

Satala

K

ad je Jurijan napokon krenuo kući, sunce se klonilo prema zapadu, prosipljući svoj zlatni sjaj po poljima što su okruživala selo. Vladala je posvemašnja tišina, narušena tek prigušenim zujanjem insekata i šumom vjetra što je brujao kroz šipražje. U ovakvim bi trenutcima Jurijan uvijek lako mogao zamisliti da je on jedina živuća osoba na zemlji. Ta bi ga pomisao i zanosila i plašila u isto vrijeme.

Kad je prešao pola puta, na uzvišici ispred sebe, malo južnije od staze kojom se kretao, opazi gotovo neprimjetno komešanje u niskom raslinju. Bio je to vepar, sudeći po pomicanju trave i granja koje se gibalo polako i ritmično, ali očito pod pritiskom nečeg snažnog. Divlje su svinje u posljednje vrijeme počele prilaziti blizu selu, tako da je legija počela davati novac onima koji bi ulovili i ubili te štetočine. Jurijan je do sada već poprilično zaradio na njihovim strvinama. Ove mu večeri, međutim, nešto drugo padne na um.

Nagonski je primaknuo ruku ramenu i tiho opsovao kad je napipao samo zrak. Luk je toga jutra ostavio kod kuće jer je hranu namjeravao nabaviti na tržnici, a ne u polju. No onda je došao onaj glasnik pa je hranu posve smetnuo s uma, a sada je bilo prekasno jer se tržnica zatvarala ranije zbog najav30

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

ljenog javnog žrtvovanja. Ovaj je vepar jedini obrok koji njegova obitelj danas može imati.

Opipa držak dugačkog lovačkog bodeža koji mu je visio o pojasu pa ga tiho izvuče iz kožne navlake. Oštrica je nekoć pripadala njegovu ocu, a on ju je oteo nekomu neprijatelju, barbaru, tijekom ophodnje po gustim šumama u okolici Dunava.

Njegov ju je otac zvao seax. Ta je oštrica, rekao je otac Jurijanu, dostojna rimskoga dječaka koji nosi germansko ime.

Neobične su rune bile urezane iznad oštrice toga opakog bodeža, a na dršku mu je bio izrezbaren čvor. Vršak kao da je bio otkrhnut, no Jurijanov je otac rekao da je tako, bez vrška, namjerno bio iskovan. U dječakovoj je ruci bio čvrst i solidan.

Znao je da vrškom te oštrice itekako može rasporiti vepra.

Bolje namjesti bodež u ruci pa se u čučnju, s laganim smiješkom i kao kakva divlja mačka, počne polako prikradati raslinju. Prišao je bliže i bolje promotrio vepra. Bio je mlad i malen, a to je značilo lakšu borbu i lakši teret na putu kući.

Vepar najednom prestane rovati po zemlji, a bjeloočnice mu blijesnu kad je plaho podigao pogled prema mjestu na kojem je Jurijan stajao. Jurijan je zadržao dah i polako se i nečujno šuljao sve bliže, dok mu nije prišao na desetak koraka, a onda je zastao i počeo ga promatrati. Vepar će ili napasti ili pobjeći. Ako ga napadne, Jurijan će imati jednu jedinu priliku da mu zada smrtonosan udarac, a ako pobjegne, ništa od lovine. Nikad ga ne bi uspio uloviti pješice.

Kad se vepar primirio, Jurijan mu se opet počeo prikradati. Srce mu je snažno tuklo u grudima, sav je podrhtavao od straha i šuma krvi u svojim žilama. Još samo nekoliko koračaja. No tada vepar iznenada podigne glavu, oči su mu drhtale u dupljama od straha i izbezumljenosti. I Jurijan se skamenio kad je shvatio što je to prepalo vepra.

Zvuk konjskih kopita.

Nije prošlo niti nekoliko trenutaka kad ih je ugledao. Šačica legionara uspela se na vrh brijega i sada je krenula nizbrdo ravno prema Jurijanu i vepru.

31

TAYLOR R. MARSHALL

Vepar zaskviči i jurne prema Jurijanu. Nije usporio niti promijenio pravac. Jurijan je prebacio svu težinu na pete i u trenutku kad se vepar sasvim približio, samo što ga nije pregazio, Jurijan se baci u stranu, zabivši bodež životinji u vrat, duboko prema srcu, uzduž žile kucavice.

Vepar je još jednom strašno zaskvičao pa se srušio i ostao nepokretno ležati dok mu je iz rane tamna krv liptala na svijetlu zemlju. Jurijan ustane, hvatajući dah, pa još jednom probode životinju odmah ispod čeljusti, da joj dokrajči muke.

Potom se spusti u čučanj, da predahne i dođe k sebi. Konjanici dojuriše u galopu i naglo zastanu. Devet časnika legionarske konjice ustobočili su se pred njim, mrko ga gledajući, neki od njih naoružani lukovima i strijelama, a neki dugačkim kopljima. Jedan od njih istupi i Jurijan, škiljeći, podigne pogled prema njemu. Bio je to dekurion legije, jedan od zapovjednika konjice. „Upropastio si nam lov“, reče mu na grčkom.

Jurijan preleti pogledom ostale jahače, ali ni na jednom licu ne ugled niti tračak smiješka. Ustane, držeći krvavi bodež uz bok na način koji su konjanici sigurno smatrali drskim i izazovnim. „Zar sam mu trebao dopustiti da me proburazi, domine?“ odgovori Jurijan protupitanjem na latinskome.

Dekurion iznenađeno pogleda konjanika pored sebe, koji mu reče: „To je sin legatusa Lucija Aurelija Geroncija.“ „Zar zbilja?“ upita ga dekurion.

Jurijan ga je nekoliko trenutaka promatrao u tišini, procjenjujući svoje izglede. „Jesam“, odgovori naposljetku.

Dekurion nasloni podlakticu na rub sedla. „I ubio si vepra, znajući da ga mi lovimo?“ „Ne“, reče Jurijan. „Ubio sam vepra kad je u trku naletio na mene. U svakom slučaju, mislio sam da je on moja lovina.

Htio sam ga odnijeti svojoj majci koja je bolesna. Liječnik je rekao da treba jesti meso za snagu.“ Dekurion se namršti. „Liječnik? Koji liječnik?“ „Nije rekao svoje ime. Mislim da je riječ o sapsariusu.“ „I kažeš da si zaklao vepra s tim bodežom?“ 32

JURIJAN . MACˇ I ZMAJ

O AUTORU Dr. sc. Taylor Marshall bivši je episkopalni svećenik i predsjednik Novog instituta Tome Akvinskoga, čije teološke kolegije pohađa više od 1 300 studenata iz 24 zemlje svijeta. Autor je više knjiga: The Crucified Rabbi (Raspeti rabin), The Catholic Perspective on Paul (Katolički pogled na Pavla), The Eternal City (Vječni grad), Thomas Aquinas in 50 pages (Toma Akvinski u 50 stranica) i Saint Augustine in 50 Pages (Sveti Augustin u 50 stranica). Piše blog, objavljuje videa i razne članke na stranici taylormarshall.com, na kojoj ga dnevno prati 147 203 posjetitelja. Sa suprugom Joy i osmero djece živi u Dallasu. Za više informacija posjetite: taylormarshall.com.

445

PREPORUČUJEMO

Iz šume Arkane javlja se mračna prijetnja: probudili su se thaurroci, strašna stvorenja neuobičajene snage i veličine. S druge strane Endenskoga mora, u dolinama Aldenurija, dječak Ivan još uvijek ne zna da je njegova sudbina povezana sa sudbinom njegovih predaka i da se mora suočiti s thaurrocima i brojnim drugim stvorenjima koja oživljavaju fantastičan svijet ove knjige na tragu najbolje pustolovne tradicije; Ivan Aldenurijski priča je o važnosti prijateljstva i obitelji, spremnosti na žrtvu, istinske hrabrosti i odanosti, sjajan roman zapažen od kritike i publike u mnogim zemljama.

Tvrdi uvez. 247 str.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Drevna relikvija sv. Tome apostola gotovo je cijelo stoljeće čuvala grad od divlje rijeke koja ga okružuje, ali kad je Will odlučio „posuditi” relikviju slučajno je probudio zlu silu i pokrenuo strašne događaje koji su zaprijetili cijelom svijetu. Brodovi tonu, iz podivljale rijeke izranjaju strašna skrivena stvorenja i samo Will može popraviti stvari prije nego što bude prekasno. Uz pomoć svoje dobre (iako ponekad malko zastrašujuće) tete Lucille, upraviteljice muzeja prepunog moćnih tajanstvenih predmeta, Will će pokazati da djela jednog običnog dječaka mogu promijeniti svijet.

Tvrdi uvez. 272 str.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340­260, fax: 021/340­270 E­mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenom 2018.

Svaka legenda ima svoj početak.

Godina je 299. poslije Krista. Car Dioklecijan vladar je Rimskoga Carstva. Poganski rimski svećenici i vračevi više ne mogu iščitati volju bogova. Car Dioklecijan je gnjevan. Šutnja bogova rađa u narodu strah, a strah potakne oluju krvavoga progona koji pohara cijelo Rimsko Carstvo.

Sedamnaestogodišnji Jurijan nema vremena za bogove ni njihova proročanstva. Više je godina prošlo od očeve smrti i on ima pune ruke posla da svoju obitelj očuva na životu. Jurijan misli da pobožnost – koja god bila – ne pomaže. No kad se okrutni neprijatelj okomio na njegovu obitelj, Jurijan je prisiljen donijeti odluku. Hoće li nastojati postići vojničku slavu, o kojoj je oduvijek sanjao, ili će sve žrtvovati za obranu vjere?

Na drugom kraju Carstva mlada poganska svećenica Sabra vjeruje da štiti svoj narod od gnjeva drevnoga boga kojemu služi. I premda mu prinosi užasne žrtve, koje on zahtijeva, slike budućeg uništenja, propasti i razaranja ispunjavaju njezine snove. Dok čitav grad obuzima sumnja, Sabra mora otkriti tajnu prinošenja žrtava prije nego propadne sve što voli.

Dok svijet u kojem žive proždiru sumnja i mržnja, životni putevi Jurijana i Sabre neočekivano će se ispreplesti s tajanstvenim proročanstvom, zbog kojega kreću u borbu protiv Zloga.

„EPSKA PRIČA! Izraz koji najbolje opisuje ovu knjigu.“ Steven R. McEvoy, Maccabee Society

ISBN 978-953-235-629-8

VERBUM 158 kn

www.verbum.hr