Jadnici 3 dio_mu - web pregled

victor hugo Jadnici Treći dio: Marius VERBUM

Victor Hugo (1802. – 1885.) jedan je od najslavnijih francuskih književnika svih vremena, začetnik romantizma u književnosti koji je u svijetu najpoznatiji po romanima Zvonar crkve Notre-Dame (1831.) i Jadnici (1862.). Bio je i vrlo značajan kao pjesnik, dramski pisac i esejist, a važnu je ulogu imao i u francuskom političkom životu. Unatoč svome značenju, nije previše prevođen na hrvatski jezik. Uz romane Jadnici i Zvonar crkve Notre-Dame prevedeni su mu romani Devedeset i treća, Posljednji dan na smrt osuđenog i Bug-Jargal. Zastupljen je i u brojnim antologijama francuskog pjesništva prevedenim na hrvatski jezik.

slika na naslovnici Eugène Delacroix

Sloboda vodi narod, detalj (1830.)

biblioteka književni klasici knjiga sedma Victor Hugo Jadnici Marius

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Victor Hugo

Jadnici treći dio Marius s francuskoga preveo Ljubo Wiesner

knjiga prva Pariz proučavan u svome atomu

i. parvulus Pariz ima jedno dijete, i šuma ima jednu pticu: ptica se zove vrabac, dijete se zove gamen.

Spojite te dvije ideje, od kojih jedna sadržava sav pakao, druga svu zoru, sudarite te dvije iskre, Pariz i djetinjstvo: izbit ćete iz toga jedno malo biće.

To malo biće je veselo. Ono ne jede svakoga dana, a ide u kazalište, ako mu se sviđa, svake večeri. Nema košulje na tijelu, nema obuće na nogama, ni krova nad glavom; ono je kao i nebeske mušice, koje nemaju ništa od svega toga. Njemu je između sedam i trinaest godina, živi u skupinama, na pločniku, pod vedrim nebom, nosi stare hlače svoga oca, koje su mu duže od peta, stari šešir nekog drugog oca, koji mu pada preko ušiju, trči, vreba, prosi, gubi vrijeme, puši lulu, psuje kao prokletnik, ide u kabarete, poznaje se s lopovima, govori „ti“ uličnim ženama, govori šatrovački, pjeva bekrijske pjesme i ničega zlog nema u srcu. Ono ima biser u srcu, a biser se ne rastvara u blatu.

Dokle je god čovjek dijete, Bog hoće da je nevin.

Kad biste zapitali ogromnu prijestolnicu: Što je to?, ona bi vam odgovorila: To je moj mali.

ii. nekoliko njegovih osobnih znakova Pariški gamen, to vam je orijaški patuljak.

Ipak, ne pretjerajmo! Taj anđelak ima gdjekada i cipele, ali su onda bez potplata; ima gdjekada i sklonište i voli ga, jer mu je u njemu majka; ali više voli ulicu, jer je u njoj njegova sloboda.

On ima osobite igre, svoje osobne zlobe, kojima je temelj mr7

žnja na filistre; on ima svoje figure u govoru: umirati kod njega se kaže jesti maslačak s korijena; on ima svoje naročite zanate, dozivati fijakere, spuštati stepenice na kolima, praviti prolaze s jedne strane ulice na drugu kad su velike kiše, što on zove postavljati mostove, vikati govore, koje vlast objavljuje na plakatima u korist francuskog naroda, čeprkati između dva kamena na pločniku; on ima svoj novac, koji je skupljen od svakojakih bakarnih komadića, nađenih na ulici. Ta čudna moneta se zove dronje, ima svoj nepromjenljivi kurs, vrlo dobro sračunat u ovoj maloj dječjoj boemiji.

Najposlije, on ima jedno svoje životinjsko carstvo, koje promatra vrlo pažljivo po uglovima ulica; zlatna mara, lisna uš, veliki rogač, nazvan „đavo“, pa neki crni kukac, koji se brani tako da savija rep naoružan rogovima. On ima jedno čudovište kao iz priče, koje je ljuskavo po trbuhu, a nije gušter, koje je bubuljičavo po leđima, a nije žaba, koje se nalazi po starim vapnenicama i isušenim rupama za slijevanje vode, crno, čupavo, ljigavo, puzavo, čas sporo, čas brzo: ono ne viče, ali gleda, i tako je strašno da ga nitko nikad nije vidio; on naziva to čudo „gluhać“. Tražiti gluhaće po kamenu jezovito je zadovoljstvo.

Drugo je zadovoljstvo odignuti ploču od pločnika i vidjeti razne gmizave kukce pod njim. U svakom se kraju Pariza mogu načiniti zanimljiva otkrića. Ima uholaža po drvenjarama kod Uršulinskog samostana, ima stonoga u Panteonu, ima žaba po jarcima Martova polja. Što se tiče dosjetaka, to ih dijete ima kao Talleyrand. Ono nije manje cinično, samo je poštenije. Obdareno je nekom neočekivanom veselošću; ono zaprepašćuje sitničara svojim ludim smijehom. Njegova skala se raskalašeno penje od komedije do lakrdije.

Prolazio je jedan sprovod. Među onima koji su pratili mrtvaca na njegovo počivalište nalazio se i jedan liječnik.

– Vidi, vidi – povika jedan gamen – otkada to liječnici prenose svoj rad?

8

Drugi jedan gamen je u gomili. Nekakav ozbiljan čovjek, ukrašen naočalama i bogatim lancem od sata, okrene se ljutito: – Balavac, ti si uštipnuo moju ženu.

– Ja, gospodine? Ja sam premalen za to. Ulovite me.

iii. on je zgodan Uvečer, zahvaljujući nekolikim grošićima, koje on uvijek znade nekako nabaviti, mali fakinčić ide u kazalište. Prešavši preko čarobnoga praga, on se potpuno preobrazi; dosada je bio gamen, sada postaje titi. Kazališta su otprilike kao neke izvrnute lađe, čije je dno gore. U to dno se „titi“ nekako strpa. „Titi“ je gamenu ono što je leptir gusjenici; on isto tako leti i lebdi. Dosta je da je on tu, sa svojom svijetlom srećom, sa svojom moći oduševljenja i radosti, svojim pljeskanjem ruku, koje sliči udaranju krilima, pa da se to usko dno, smrdljivo, mračno, prljavo, nezdravo, gadno i odvratno, nazove rajem.

Dajte jednom biću ono što mu je nekorisno, a oduzmite mu ono što je potrebno, pa ćete dobiti gamena.

Gamen ima i svoje književno osjećanje. To njegovo raspoloženje – mi to velimo s potrebnom količinom žaljenja – ne mari mnogo za klasičan ukus. On je već po naravi jako malo akademičan. To biće galami, smije se, ruga se, rublje mu je kao u kakvog dimnjačara, a dronjci kao u filozofa, hvata ribe u uličnim kanalima, lovi kukce na đubrištima, izvlači radost iz blata, šiba svojim poletom raskršća, zadirkuje i ujeda, zviždi i pjeva, kliče i psuje, miješa Aleluja s bulevarskom pjesmom Matanturlurette, pjeva crkvenim načinom sve ritmove počevši od „De profundis“ do uličnih stihova, nalazi i onda kad ne traži, zna i ono što ne zna, lud je do razuzdanosti, liričan do sentimentalnosti, skočio bi i na Olimp, uvaljuje se u đubre i otuda izlazi pokriven zvijezdama. Pariški gamen je jedan mali Rabelais.

9

Nije zadovoljan svojim hlačama ako nemaju malog džepa za sat. Malo se iznenađuje, još se manje plaši, meće u pjesmu praznovjerice, razbija svako pretjerivanje, plazi jezik duhovima, oduzima poetičnost visokome stilu, unosi karikaturu u epska napuhavanja. Ne da je on prozaičan, daleko od toga; on samo zamjenjuje svečane vizije lakrdijaškim fantazijama. Kad bi se orijaš Adamastor pojavio pred njim, on bi rekao: – Vidite ga!

Strašilo!

iv. on može biti i koristan Pariz počinje besposličarom, koji zijeva, i svršava gamenom, koji skakuće, dva bića, kojih nema nijedan drugi grad; pasivno primanje koje se zadovoljava time da gleda, i neiscrpna inicijativa. Pariz jedini ima to u svojoj prirodnoj povijesti. Sva monarhija je u onom besposličarenju. Sva anarhija je u gamenu.

To blijedo dijete pariških predgrađa živi i razvija se, plete se i „raspliće se“ u patnji, u prisustvu društvenih stvarnosti i ljudskih stvari kao zamišljeni svjedok. On se sam smatra da je bez brige; ali nije. On gleda, spreman da se nasmije, ali spreman i na drugu stvar isto tako. Tko god vi bili, koji se zovete Predrasuda, Zloupotreba, Korupcija, Ugnjetavanje, Bezakonje, Despotizam, Nepravda, Fanatizam, Tiranija, čuvajte se gamena, koji još skakuće.

Taj mali će porasti.

Od kakve je ilovače on napravljen? Od kakvoga god kala.

Jedna šaka blata, jedan dah, i Adam je gotov. Dovoljno je samo da prođe kakav bog. Nekakav bog je uvijek morao proći nad gamenom. Sudbina izrađuje dalje to malo biće. Pod ovom riječi „sudbina“ mi razumijevamo pomalo i slučaj. Hoće li ovaj pigmejac, izmiješan neposredno iz običnog blata, neznalica, ne10

pismen, zabezeknut, prostak, biti kasnije Jonjanin ili Beoćanin?

Pričekajte, strpite se, ide vrijeme, pa će pariški duh, taj demon, koji stvara djecu slučaja i ljude sudbine – nasuprot latinskome lončaru napraviti od zdjele amforu.

v. njegove granice Gamen voli grad, no voli i osamljenost, jer u njemu ima i mudraca. Urbis amator (ljubitelj grada) kao Fuscus; ruris amator (ljubitelj sela), kao Flaccus.

Lutati misleći, to jest flanirati, dobar je način filozofa da mu prođe vrijeme; osobito u ovoj vrsti pomalo lažnoga polja, prilično ružnoga, ali čudnovatog i sastavljenog od dvije prirode koje okružuju neke velike gradove, osobito Pariz. Promatrati parišku okolicu, to je isto kao i promatrati kakvog vodozemca.

Kraj drveću – početak krovova; kraj travi – početak pločnika; kraj brazdama – početak dućana; kraj starim običajima – početak strasti; kraj božanskome žamoru – početak ljudske bune; u tome je iznimna zanimljivost Pariza.

Kroz takva mjesta, malo privlačiva i koja je prolaznik zauvijek obilježio pridjevom tužno, šeće, reklo bi se bez cilja, mislilac.

Pisac ovih redaka bio je dugo vremena lutalac po pariškoj okolici, i to je za njega izvor gotovo svih njegovih duševnih uspomena. Niska trava, staze s kamenjem, krčevina, oštra monotonija pustih njiva, rano zelenilo koje se odjednom opazi u kakvoj udolini kod povrćara, sva ta mješavina divljeg i gradskog, oni prostrani zakutci, gdje gradski bubnjari drže svoju bučnu školu i na neki način predstavljaju mucanje bitke, ove idile danju, a klaonice noću, rasklimani mlin koji se okreće na vjetru, kotači za izvlačenje rude iz rudnika, krčme na uglovima, groblja, tajanstvena privlačnost velikih tamnih zidova, koji 11

najednom presijeku ogromna zemljišta puna sunca i puna leptira – sve ga je to privlačilo.

Gotovo nitko na svijetu ne poznaje ta čudna mjesta, Glacièreu, Cunetteu, sramotni Grenelleski zid, prošaran puščanim mecima, Mont-Parnasse, Fosse-aux-Loups, Aubiers na obali Marne, Mont-Souris, Tombe-Issoire, Pierre-Plate u Châtillonu, gdje se nalazi jedan iscrpljeni rudnik, koji služi još samo zato da po njemu rastu gljive. Rimska okolica je jedna ideja, pariška je druga; vidjeti u onome što nam pruža jedan horizont samo njive, kuće i drveće, znači ostati na površini; svaki izgled stvari jedna je Božja misao. Mjesto gdje se polje sastaje s gradom uvijek je prožeto nekom potresnom melankolijom. Tu vam u isti mah govore i priroda i čovječanstvo. Tu se pokazuju mjesne originalnosti.

Tko je god lutao po tim osamljenim krajevima uz naša predgrađa, koja bi se mogla nazvati aureolom Pariza, mogao je primijetiti tu i tamo, na najpustijemu mjestu, u najneočekivanijem času, iza kakve mršave živice ili na uglu nekog sumornog zida, djecu burno sakupljenu, modru, blatnu, prašnu, poderanu, čupavu, kako se igraju, okićena tratinčicama. Sve su to mališani koji su pobjegli iz sirotinjskih obitelji. Vanjski bulevar je mjesto gdje oni mogu disati; okolica pripada njima. Tu je njihova vječna škola pod vedrim nebom. Tu oni nevino pjevaju sramotne pjesme. Oni su tu, oni tu bolje žive, daleko od svakog pogleda, u blagoj svjetlosti svibnja ili lipnja, klečeći oko kakve jame, igrajući se igrama koje su sami izmislili, svađajući se za jednu krajcaru, neodgovorni, razuzdani, raspušteni, sretni; a čim vas spaze, sjete se da i oni imaju nekakav zanat i da moraju nešto zaraditi da bi živjeli, pa vam nude na prodaju kakvu staru vunenu čarapu, punu visibaba, poslije nekoliko dana kitu jorgovana.

Ti susreti s čudnom djecom jedna su od dražesnih i u isto vrijeme dirljivih milina pariške okolice.

Gdjekada ima u gomilama ovih dječaka i djevojčica – jesu li to njihove sestre – gotovo djevojaka, mršavih, grozničavih, opaljenih, pjegavih ruku, s vlatima ječma i cvijećem u kosi, veselih, 12

uzrujanih, bosonogih. Neke od njih jedu trešnje. Uvečer ih čujete kako se smiju. Te gomilice, jako obasjane punom podnevnom svjetlošću tek naslućene kroza sumrak, dugo zanimaju misao osamljenog šetaoca i miješaju se u njegove sanjarije.

Pariz kao središte i okolica njegova kao obujam – eto, što za tu djecu predstavlja sav svijet. Nikad se ona ne usuđuju maknuti izvan toga kruga. Ona ne mogu izaći iz pariške atmosfere, isto onako kao što ni ribe ne mogu izaći iz vode. Za njih na dvije milje iza pariških utvrda ne postoji više ništa. Ivry, Gentilly, Arcueil, Belleville, Aubervilliers, Ménilmontant, Choisy-le-Roi, Billancourt, Meudon, Issy, Vanvre, Sèvres, Puteaux, Neuilly, Gennevilliers, Colombes, Romainville, Chatou, Asnières, Bougival, Nanterre, Enghien, Noisy-le-Sec, Nogent, Gournay, Drancy, Gonesse – tu se svršava svijet.

vi. malo povijesti U doba, uostalom gotovo suvremeno, kad se događaju stvari iz ove knjige, nije bilo kao danas oružnika na svakom uličnom uglu (blagodat, o kojoj nije vrijeme da sada raspravljamo); ali je zato bilo u Parizu mnogo djece koja lutaju. Statistike pokazuju prosječan broj od dvije stotine šezdesetero djece bez skloništa, koliko su svake godine prikupljale redarstvene racije po neograđenim zemljištima, u kućama koje se zidaju, i pod svodovima mostova. Jedno od ovih gnijezda, koje je kasnije postalo slavno, davalo je „laste ispod Arcoleskoga mosta“. U tom se uostalom može jasno vidjeti najporazniji od svih znakova društvenih bolesti. Svi čovjekovi zločini počinju skitanjem djece.

Ipak, izuzmimo Pariz. U relativnom razmjeru i usprkos uspomeni na koju smo podsjetili, iznimka je pravedna. Dok je u svakom drugom velikom gradu skitalačko dijete zapravo izgubljen 13

čovjek, dok je gotovo svuda dijete prepušteno samome sebi predodređeno da se u neku ruku utopi u javnim porocima, pariški gamen – mi to naročito naglašavamo – ma koliko poderan i nečist izvana, ostaje iznutra gotovo netaknut. Veličanstvena stvar koju treba istaknuti i koja se osobito pokazuje u sjajnoj čestitosti naših narodnih revolucija, neka nepokvarljivost proizlazi iz ideje koja se nalazi u pariškom zraku, kao iz soli koja se nalazi u oceanskoj vodi. Disati Pariz čuva dušu.

Ovo što ovdje govorimo ne umanjuje nimalo ono stezanje srca koje čovjek osjeti kad naiđe na koje od te djece, oko kojih se čini da lepršaju konci raskidane obitelji. U današnjoj još tako nepotpunoj civilizaciji nisu nimalo neobična ta rasula obitelji koje se izgube u mraku i ne znaju što ina djeca postaju, ispuštajući svoje utrobe na ulicu. Otuda potječu mračne sudbine.

Tomu se kaže, jer je i ta tako tužna stvar dobila svoj naziv, „biti izbačen na parišku kaldrmu“. Recimo usput da stara monarhija nije nikako sprječavala ovo napuštanje djece. Malo boemije i ciganije u nižim slojevima godilo je štoviše gornjim sferama i dobro dolazilo moćnima. Protivljenje uzgoju djece iz naroda smatralo se gotovo kao dogma. Čemu ta „polovična prosvijećenost“? To je bila lozinka. A dijete koje se skiće posljedica je djeteta koje ne zna.

Uostalom, monarhiji su gdjekada i trebala djeca i ona je tada kupila tu prašinu s ulice.

Da ne idemo dalje, dosta je reći da je pod Lujem xiv. kralj htio s razlogom stvoriti flotu. Ideja je bila dobra. Ali pogledajmo sredstvo. Nema flote ako uz jedrilicu, igračku vjetra, koju bi po potrebi mogao i povući, ne bude broda koji će ići kud se hoće, bilo da je tjeran veslom, bilo parom; u ono su vrijeme bile galije mornarici ono što su joj danas parobrodi. Trebalo je dakle i galijaša. Colbert je preko pokrajinskih upravitelja i parlamenta nabavljao što je više mogao robijaša. Vlast je tu pokazivala mnogo dobre volje. Ako netko ne skine šešir kad prolazi kakva procesija, odmah se to shvati kao hugenotski postupak, i čovjek 14

se šalje na galije. Ako se sretne kakvo dijete na ulici, samo neka mu je petnaest godina i neka nema prenoćišta, pošalju ga na galije. Velika vladavina, veliki vijek!

Pod Lujem xv. iščezavala su djeca i u samom Parizu. Redarstvo ih je hvatalo za nekakvu vrlo tajanstvenu upotrebu. S užasom su se šaputale monstruozne priče o kraljevim „purpurnim kupkama“. I sam Barbier govori naivno o tim stvarima. Gdjekada se događalo da su redarstveni organi, kad ne bi bilo dovoljno djece, uzimali dječake, iako su oni imali svoje očeve. Očevi su u očajanju napadali redare. U takvom bi se slučaju umiješao parlament i zatvarao. Koga? Zar redare? Ne, nego očeve.

vii. pokušaj klasifikacije gamena Pariška gaminerija (fakinaža) je gotovo jedna kasta. Moglo bi se čak reći: ne može joj svatko pripadati.

Ta riječ gamen bila je prvi put tiskana i iz pučkog jezika prešla u književni godine 1834. Ona se pojavila prvi put u nekakvoj knjižici koja se zvala Claude Gueux (Ubogi Claude). Skandal je bio vrlo živ. Riječ se udomaćila.

Gameni se međusobno cijene zbog vrlo različitih stvari. Mi smo poznavali jednog i s njime općili, i on je bio vrlo poštovan i njemu su se mnogo divili zato što je vidio kad je nekakav čovjek pao s vrha tornjeva Naše Gospe; drugog jednog zato što mu je uspjelo uvući se u zadnje dvorište Invalidske palače, gdje su onog dana bile ostavljene statue. I da im „pridigne“ olovo; trećega što je vidio kad su se prevrnula jedna poštanska kola; još jednog zato što je „poznavao“ nekog vojnika koji umalo što nije iskopao oko jednom građaninu.

Time se može objasniti onaj uzvik jednog pariškog gamena, duboka poenta, kojoj se prost čovjek smije, ne razumijevajući 15

je: – Sto mu bogova! baš imam „peh“. Još nikad nisam vidio da se netko stropošta s petoga kata! (Naravno, sve je to izgovoreno na njihov način.)

Zacijelo, divna je riječ onoga seljaka: – Čiča, ti si ti, žena ti je umrla od njene bolesti; zašto nisi išao po liječnika?

– Što ćete, gospodine, mi siroti ljudi, mi sami umiremo.

Ali ako je sva podrugljiva strpljivost seljakova sadržana u toj riječi, sva slobodnomislilačka anarhija derana iz predgrađa vidi se u ovoj drugoj. Jedan na smrt osuđeni sluša iz kola ispovjednika. Pariško dijete uzviknu: – Gle! Govori s mantijašem. Ah! nitkov!

Izvjesna smjelost u religioznim stvarima daje važnosti gamenu. Nije mala stvar biti „jak duh“.

Prisustvovati pogubljenjima je dužnost. Jedan drugom pokazuju giljotinu i smiju se. Zovu je najraznovrsnijim nadimcima: – Kraj ručka – Naduvenka – Majka nebeska – Posljednji zalogaj – itd., itd. Da im ništa ne bi izmaklo, oni se penju na zidove, veru se na balkone, vješaju se na željezne ograde, pužu na drveće, vise po gromovodima. Gamen se rađa pokrivačem krovova, kao što se rađa mornar. Krova se ništa manje ne plaši nego jarbola. Nikakav praznik nije ravan izvršenjima smrtne kazne. Samson i opat Montés su im uistinu popularni. Viču „Ua!“ osuđeniku, da ga ohrabre. Gdjekada mu se i dive. Lacenaire, gamen, gledajući užasnoga Dautuna kako je hrabro umirao, rekao je ovu riječ, u kojoj je čitava jedna budućnost: Zavidio sam mu. Gaminerija ne zna za Voltairea, ali zna za Papavoinea. U iste legende se upliću „politički“ s ubojicama. Pamti se posljednje odijelo svih njih.

Znaju da je Tolleron imao kapu razbojnika, zvanih „šofera“, Avril kapu od vidre, Lonvel okrugao šešir, da je stari Delaporte bio ćelav i gologlav, da je imao romantičnu bradicu, da je Jean Martin bio zadržao svoje naramenice, da su se Lecouffé i njegova mati svađali.

– Ne predbacujte jedno drugom svoju dobrotu! – doviknuo im je jedan gamen. Jedan drugi, da bi vidio kod sprovoda De16

backera, pošto je bio premalen, zapazi jednu uličnu svjetiljku na nasipu i popne se na nju. Obližnji oružnik se namršti. – Pustite me, gospodine oružniče – reče mu gamen. A da bi umilostivio vlast, doda: – Neću pasti.

– Mnogo me se tiče hoćeš li ti pasti – odgovori oružnik.

Gaminerija mnogo cijeni kad se nekome dogodi nešto ozbiljno. Onaj tko se duboko poreže, „do kosti“, dolazi među njima do najvećeg ugleda.

Dobra šaka nije najmanji uvjet da netko bude poštivan. Jedna od stvari koju gamen najradije kaže jest ovo: – Ja sam ja, ne boj se! – Ljevaku se zavidi. Isto tako se cijeni kad je netko razrok.

viii. ovdje će se pročitati jedna divna riječ posljednjega kralja Ljeti se gamen pretvara u žabu i uvečer, kad se spusti noć, pred Austerlitzkim i Jenskim mostom, s vrha splavi za ugljen ili s naslona, na kojemu pralje peru rublje, on skače naglavce u Seinu, ne mareći ni za kakve zakone stida i redarstva. Međutim, i redari paze i iz toga se stvorila prava dramska situacija, koja je jednom dala povoda jednom bratskom i karakterističnom uskliku. Taj usklik, slavan oko 1830., bio je strategijski znak gamena gamenu; on se skandirao kao kakav Homerov stih, s gotovo isto tako neizrazivim naglaskom kao nekada u staroj Heladi: – Ej – hej, Titi, ej – hej! gubi se, durbić je tu, čuvaj kožu i mikljaj kroz kanal!

Gdjekada, ovakav balavac – tako se sam krsti – umije čitati; gdjekad zna i pisati, ali uvijek znade koješta. Tko bi ga znao, kakvim tajanstvenim međusobnim poučavanjem, ali on ima sve talente koji mogu koristiti općoj stvari: od 1815. do 1830. imitirao je glas purana; od 1830. do 1848. drljao je po zidovima nekakvu krušku. Jedne večeri kad se Luj Filip vraćao sa šetnje 17

spazi on jednog sasvim malog fakinčića kako se znoji, naprežući se da nadrlja ugljenom ogromnu krušku na jednom od stupova željezne Neuillyske kapije; kralj s onom dobrom voljom, koja mu je dolazila od Henrika iv., pomože gamenu, dovrši krušku i dade djetetu jedan zlatnik, govoreći mu: – Evo ti još jedna kruška! – Gamen voli galamu. Žestina mu se dopada. Strahovito mrzi „popove“. Jednog dana, u Sveučilišnoj ulici, jedan od ovih obješenjaka „pravio je nos“ pred vratima kuće broj 69. – Zašto to radiš pred ovim vratima, upita ga jedan prolaznik.

Dijete odgovori: Ovdje je jedan pop. Doista, tu je stanovao papinski nuncij. Ipak, ma koliki da je gamenov voltairijanizam, ako mu se ukaže prilika da pomaže u crkvi, on će primiti i onda će na misi biti pristojan. U dvjema stvarima je gamen Tantal i uvijek ih želi, ne postižući ih nikada: da obori vladu i da zakrpa hlače.

Suvremeni gamen poznaje u prste sve pariške stražare i umije svakome, kad ga sretne, pogoditi ime. Na prste ih odbrojava.

Proučava njihove navike i za svakoga zna ponešto osobito. Čita kao otvorenu knjigu dušu redarstva. Odmah će vam reći ne trepnuvši: – „Taj i taj je izdajnik – taj i taj je vrlo zao – taj je veliki; onaj je smiješan“ (sve ove riječi, izdajnik, zao, veliki, smiješan, imaju u njegovim ustima naročito značenje) – „ovaj misli da je Novi most njegov i sprječava svijet da se šeće po ispustu za ograde; onaj voli vući ljude za uši“ – itd., itd.

ix. stara galska duša Ovoga djeteta je bilo i u Poquelinu, sinu Alesovu; bilo ga je i u Beaumarchaisu. Gaminerija je nijansa galskoga duha. Pomiješana sa zdravim razumom, ona mu gdjekada daje snage, kao alkohol vinu. Homer bi gnjavio tamo gdje Voltaire „gamenira“.

Camille Desmoulins je bio dijete predgrađa. Championnet, koji 18

je tako grubo ismijavao čuda svetaca, rodio se na pariškoj kaldrmi; on je kao mali popravljao portale crkava Saint-Jean de Beauvais i Saint-Étienne du Mont.

Pariški gamen umije poštivati, ali je ironičan i neučtiv. Zubi su mu ružni, jer se slabo hrani, i pati od želuca, ali su mu lijepe oči, jer ima duha. I pred samim Jehovom potrčao bi na jednoj nozi uza stube raja. Mnogo je u nevolji. Umije na sve načine porasti.

Prlja se po barama, a postaje velik u pobuni; njegova bezočnost traje i pred plotunom; bio je obješenjak, sada je heroj; kao i onaj mali Tebanac bio bi kadar prodrmati lavovsku kožu; bubnjar Bara bio je pariški gamen; on uzvikuje: Naprijed! Kao što konj iz Svetoga Pisma kaže: Bah!, i za tren oka od balavca postaje orijaš.

To dijete brloga isto je tako i dijete ideala. Odmjerite tu širinu, koja se prostire od Molièrea do Baraa, pa ćete imati djelo pariške gaminerije.

x. ecce paris, ecce homo Da sve ukratko spomenemo još jedanput, pariški gamen je danas ono što je nekad bio rimski „graeculus“, dječji narod, koji ima na čelu bore staroga svijeta.

Gamen je ljupkost jednog naroda, i u isto vrijeme bolest. Bolest, koju treba liječiti. Kako? Svjetlošću.

Svjetlost liječi.

Svjetlost zapaljuje.

Sve plemenite društvene svjetlosti izbijaju iz nauke, književnosti, umjetnosti, prosvjete. Gradite ljude. Rasvjetljujte ih da bi vas zagrijali. Prije ili poslije će se sjajno pitanje općeg obrazovanja postaviti s neodoljivom snagom istinske bezuvjetnosti; i tada će oni koji će vladati imati da biraju: djecu Francuske, ili gamene Pariza; plamenove u svjetlosti, odsjaje u mraku.

19

Gamen izražava Pariz, a Pariz izražava svijet.

Jer Pariz je jedna cjelina. Pariz je strop ljudskoga roda. Čitav taj čudotvorni grad je izvod iščezlih i novih običaja. Tko vidi Pariz, čini mu se da je vidio naličje čitave povijesti s nebom i zviježđem u razmacima. Pariz ima jedan Kapitol, Općinsku kuću, jedan Partenon, crkvu Naše Gospe, brijeg Aventin, predgrađe Saint-Antoine, jedan Asinarium, Sorbonnu, jedan Panteon, Panteon, jedan Sveti put, bulevar Talijana, jednu Kulu vjetrova, javno mnijenje; sramne Kapitolske stepenice zamjenjuje smiješnima. Njegov fićfirić zove se kaćiper, njegov transteverin zove se stanovnik predgrađa, njegov služnik zove se nosač s trga, njegov lazaron zove se režikesa. Sve što ima na drugome mjestu, ima i u Parizu, Dumarsaisova piljarica mogla bi odgovarati Euripidovoj prodavačici trava, diskobol Vejanus oživljava u igraču na konopcu Foriosu, Therapontigonus Miles mogao bi se uhvatiti pod ruku s grenadirom Vadeboncoeurom, prodavač krpa Damasippe bio bi sretan kod trgovaca sitničara, Vincenneska tvrđava mogla bi sasvim lijepo biti tamnica Sokratu, kao što bi Agora mogla poslužiti za zatvor Diderotu, Grimod de la Reynière pronašao je krvavi roastbeef, kao što je Curtillus pronašao pečena ježa, vidimo gdje se pod svodom Pobjednoga luka iza Etoileu ponovo javlja trapez iz Plauta; onaj što proždire mačeve, koga je nekada bio sreo Apulej, nije ništa drugo nego gutač sabalja s Novog mosta; Rameauov sinovac i nametljivac Curculion su vršnjaci, Ergazil bi se mogao predstaviti Cambacérèsu preko Aigrefeuillea; četiri rimska gizdavca: Aleesimarchus, Phoedromus, Diabolus i Argiripes voze se na poštanskim kolima Labatuta; Aulu-Gelle se jednako ne bi zaustavio pred Congriom kao ni Charles Nodier pred Polichinelleom; Martonka nije tigrica, ali ni Pardalisca nije bila zmaj; šaljivac Pantolabus farba u Engleskoj kavani raspikuću Neznanka Neznanovića, Hermogène je tenor u teatru Elizejskih polja i oko njega ubogi Thrasius kupi napojnicu; dosadan čovjek koji vas je zaustavio u Tuileriesama, vukući vas za dugme kaputa, ponavlja vam poslije dvije hiljade 20

godina Thesprionove stihove; vino iz Suresnesa je parodija vina iz Alba, groblje Père-Lachaise izbija pod noćnim kišama iste odsjeve truleži kao i Esquilies, a sirotinjski grob, kupljen za pet godina, vrijedi isto koliko i mrtvački lijes koji se iznajmljivao robovima.

Potražite nešto što Pariz ne bi imao. Trophoniusova kaca nema ništa što ne bi bilo u Mesmerovoj vedrici; Ergaphilas uskrsava u Cagliostru; bramin Vâsaphantâ inkarniran je u grofu od Saint-Germaina; groblje svetoga Medarda čudotvorno je isto tako kao i džamija Umumije u Damasku.

Pariz ima svoga Ezopa, koji se zove Mayeux, i svoju Canidiju, koja se zove gospođica Lenormand. On se prestravljuje kao i Delfi pred munjevitim stvarnostima vizije; u njemu se okreću stolovi, kao što Dodona okreće tronoge. On je digao grizetu na prijestolje kao Rim kurtizanu; i na koncu konca, ako je Luj xv. gori od Klaudija, gospođica Dubarry vrijedi više od Mesaline. Pariz sadržava u jednom jedinom tipu, koji je živio i koga smo još i mi viđali, i grčku golotinju i židovsku gubu i prostačku šalu gaskonsku. On miješa Diogena, Joba i Pajasa, odijeva jednu sablast brojevima Ustavnjaka, i tako sagrađuje Chodruca Duclosa.

Ma da Plutarh kaže: tiranin tako reći ne izgleda star, Rim se, pod Sulom kao i pod Domicijanom, mirio sa sudbinom i rado pristajao da se umjeri. Tibar je, kao i Leta, rijeka zaborava, ako se može vjerovati pohvali malo suviše doktrinarnoj, koju mu čini Varus Bibiscus: Contra Gracchos Tiberim habemus. Bibere Tiberim, id est seditionem oblivisci. (Protiv Grakha imamo Tibar. Piti vodu iz Tibera znači zaboraviti napast.) Pariz pije milijun litara vode dnevno, ali mu to ne smeta kad zatreba zazvoniti na uzbunu.

Ali i pored toga, Pariz je dobroćudan. On kraljevski prima sve; nije veliki probirač u pravljenju Venere; njegova ljepotica je hotentotka; samo neka se smije, pa će sve oprostiti; ružnoća ga zabavlja, nakaznost ga razveseljava, porok ga zanima; tko je ugursuz, može da bude ugursuz; čak ga ni hipokrizija, taj kraj21

nji cinizam, ne buni; toliko je književan da ne zatvara nos pred Basileom, i Tartuffeova molitva ga skandalizira koliko i Horacija Priapovo „štucanje“. Nijedna crta svjetskoga lica ne manjka profilu Pariza. Bal Mabile nije isto što i polimnijske igre na Janiculu, ali preprodavačica ženskih sitnica za toaletu guta očima malu ljepoticu točno onako kako je podvodačica Staphyla vrebala djevicu Planesium. Vrata borbe nisu Koloseum, ali se i tu može biti okrutan, kao da Cezar gleda. Sirijska gazdarica ima više ljupkosti nego majka Saguet, ali ako je Vergilije pohađao rimsku krčmu, David d'Angers, Balzac i Charlet sjedali su pred parišku gostionicu. Pariz vlada. Geniji u njemu plamte, crveni repovi uspijevaju. Adonaj kroza nj prolazi na svojim kolima s dvanaest gromovitih i munjevitih kotača. Silen ulazi na svome magaretu. Silen, čitajte Ramponneau.

Pariz je sinonim Kozmosa. Pariz je Atena, Rim, Sybaris, Jeruzalem, Pantin. Sve civilizacije su u njemu dane ukratko, a i sva barbarstva. Parizu bi bilo vrlo krivo kad ne bi imao jednu giljotinu.

Malo Grèveskog trga nije na odmet. Što bi bila sva ta vječita svečanost bez ovoga zločina? Naši zakoni su se tu mudro pobrinuli, i zahvaljujući njima s te giljotine kaplje krv o ovim vječitim pokladama.

xi. ismijavati, vladati Pariz nema granica. Nijedan grad nije imao vlast koja se gdjekada šali s onima koje podvrgava. Vama da se svidim, o Atenjani!, uzviknuo je Aleksandar. Pariz ima više nego zakon, ima modu; Pariz ima više nego modu, ima rutina. Pariz može biti glup, ako mu se to svidi; on gdjekada sebi dopušta taj luksuz; tada je čitav svemir glup s njime zajedno; zaspali se Pariz budi, protare oči, 22

kaže: Kako sam glup! I grohotom se nasmije u lice ljudskomu rodu. Kako je divan takav grad! Čudnovata je stvar da uzvišeno i smiješno mogu živjeti u tako dobrom susjedstvu, da sva ova veličanstvenost ne bude poremećena svom tom parodijom i da jedna te ista usta mogu danas puhati u trublju Strašnoga suda, a sutra u sviraljku od trske! Pariz ima jednu suverenu veselost.

Njegova veselost ima munju, i njegova šala drži spektar. Njegov se orkan gdjekada ceri. Njegove eksplozije, njegovi slavni dani, njegova remek-djela, njegova čuda, njegove epopeje prodiru do na kraj svijeta, ali i njegove besmislice isto tako. Njegov smijeh su vulkanska usta koja prskaju cijelu zemlju. Njegove dosjetke su plamenovi. On nameće narodima svoje karikature isto onako kao i svoj ideal; najviši spomenici ljudske civilizacije primaju njegove ironije i pozajmljuju svoju vječitost njegovim ugursuzlucima. On je ogroman; on ima jedan čudotvorni 14. srpnja, koji oslobađa čitav globus; on nameće svim narodima svoju čuvenu „Loptačku zakletvu“ poslanika trećega staleža; njegova noć od 4. kolovoza rasipa za tri sata hiljadu godina feudalnosti; od svoje logike je načinio mišicu opće volje; on se umnožava u svim oblicima uzvišenoga; on ispunjava svojom svjetlošću Washingtona, Kosciuska, Bolivara, Botzarisa, Riega, Berna, Manina, Lopeza, Johna Browna, Garibaldija; on je svuda gdje se upaljuje budućnost, u Bostonu 1779., na Léonovu otoku 1820., u Pešti 1848., u Palermu 1860., on došaptava moćnu lozinku: Sloboda na uho američkim abolicionistima, skupljenima na splavu Harper's Ferrya, i na uho anconskim rodoljubima koji se skupljaju u sumrak u Archiju, na obali morskoj pred krčmicom Gozzi; on stvara Canarisa; on stvara Quiroga; on stvara Pisacana; on je zračna veličina na zemlji; Byron umire u Missolonghi i Mazet umire u Barceloni, odneseni tamo njegovim dahom; on je tribina pod nogama Mirabeaua, a vulkansko ždrijelo pod nogama Robespierrea; njegove knjige, njegovo kazalište, njegova umjetnost; njegova nauka, njegova književnost, njegova filozofija jesu čitanke ljudskoga roda; on ima Pascala, Régniera, Comeillea, 23

Descartesa, Jean-Jacquesa, Voltairea za svaku priliku, Molièrea za sva vremena; on nameće svoj jezik ustima svijeta, i taj jezik postaje Božja Riječ; on stvara u svima duhovima pojam o napretku; oslobodilačke dogme, koje on kuje, postaju za mnoge generacije vjerni savjetodavci, i dušom njegovih mislilaca i njegovih pjesnika zadahnuli su se od 1789. svi junaci svih naroda; to mu ništa ne smeta da lakrdija, i onaj ogromni genij, koji se zove Pariz, u isto vrijeme kad preobražava svijet svojom svjetlošću škraba ugljenom Bouginierov nos na Tezejevu hramu i piše Crédeville lopov na piramidama.

Pariz uvijek pokazuje zube; kad ne reži, on se smije.

Takav je taj Pariz. Dimovi s njegovih krovova su ideje svemira. Gomila blata i kamenja, ako baš hoćete, ali iznad svega – moralno biće. On je više nego velik, on je ogroman. Zašto?

Zato što smije.

Smjeti – pod tu se cijenu kupuje napredak.

Sva velika i uzvišena osvojenja su više ili manje dobivena pod cijenu smjelosti. Da se Revolucija dogodi, nije dovoljno da je Montesquieu predosjeti, da je Diderot propovijeda, da je Beaumarchais nagoviješta, da je Condorcet sračunava, da je Arouet sprema, da je Rousseau zamišlja; treba Dantona da smije.

Uzvik: Smjelosti! je novi Fiat lux (Neka bude svjetlost)! Da bi ljudski rod koračao naprijed, treba da se na vrhovima neprestano izvode gorde lekcije hrabrosti. Drskosti sjaju kroz povijest i jesu jedna od svjetlosti čovjekovih. I zora se usuđuje, kad se javlja. Pokušati, prkositi, ne popuštati, ustrajati, znači biti vjeran samome sebi, uhvatiti se u koštac sa sudbinom, začuditi nesreću neznatnim strahom koji nam zadaje, čas se usprotiviti nepravednoj sili, čas napasti opijenu pobjedu, držati se dobro, oduprijeti se; eto primjera, koji je potreban narodima, i svjetlosti koja ih elektrizira. Ista strahovita munja sijeva s baklje Prometejeve kao i s lule Cambronneove.

24

xii. skrivena budućnost u narodu Što se tiče pariškog naroda, čak i kad je zreo čovjek, on je uvijek gamen. Naslikati dijete znači naslikati grad; i zato smo proučili toga orla u ovome slobodnome vrapcu.

Pariška rasa, mi to ponavljamo, nalazi se osobito po predgrađima; tu su punokrvni; tu je prava fizionomija; tu taj narod radi i pati, a patnja i rad su dva čovječja lica. Ima tu dubokih množina neznanih bića, gdje gmižu najčudnovatiji tipovi, počevši od istovarivača s Râpéea do živodera iz Montfaucona.

Fex urbis (gradski izmet), uzvikuje Ciceron; mob, dodaje naljućeni Burke; gomila, prnje. Lako je reći ove riječi. Ali neka bude i tako. Svejedno! Zar to nešto znači što oni idu bosonogi?

Ne znaju čitati, utoliko gore. Hoćete li ih napustiti zbog toga?

Hoćete li ih prokleti zbog njihove bijede? Zar svjetlost ne smije prodrijeti u te mase? Vratimo se na ovaj uzvik: Svjetlost!

I uporno ga ponavljajmo! Svjetlost! Svjetlost! – Tko zna neće li te pomrčine postati providne? Zar revolucije nisu preobražaji? Hajdete, filozofi, učite, prosvjetljujte, palite, mislite glasno, govorite glasno, trčite radosni velikome suncu, bratimite se s trgovima, proričite dobre vijesti, širite pismenost, proklamirajte prava, pjevajte Marseillaisu, sijte oduševljenja, čuvajte hrastu zelene grane. Pravite od misli vihor. Ova gomila može biti preobražena. Znajmo se koristiti ogromnim požarom principa i vrlina. Te bose noge, te gole ruke, ti dronjci, to neznanje, te potištenosti, te pomrčine mogu biti upotrijebljene za osvajanje ideala. Pogledajte kroz narod i ugledat ćete istinu. Neka se taj prljavi pijesak baci u oganj, neka se u njemu rastali i neka uzavre, pa će postati sjajan kristal, i zahvaljujući njemu, Galilej i Newton će otkrivati zvijezde.

25

xiii. mali gavroche Osam ili devet godina poslije događaja ispričanih u drugome dijelu ove pripovijesti mogao se vidjeti na bulevaru Du Templea i u kraju Château-d'Eau jedan mali dečko od jedanaest do dvanaest godina, koji bi mogao dosta točno biti ideal gore ocrtanoga gamena, da nije uz osmijeh svojih godina na usnama imao srce posve mračno i prazno. Ovo je dijete doduše bilo ukrašeno jednim hlačama odrasla čovjeka, ali one nisu bile njegova oca, i jednim ženskim haljetkom, koji nije bio njegove majke. Tuđi ljudi su ga bili odjeli dronjcima iz milosrđa. Međutim, on je imao i oca i majku. Ali otac nije mislio na njega, a majka ga nije voljela. To je bilo jedno od one djece najviše dostojne sažaljenja, koja imaju oca i majku i koja su ipak siročad.

To se dijete nigdje nije osjećalo tako dobro kao na ulici. Pločnik mu je bio manje tvrd od srca njegove majke. Roditelji su ga nogom izbacili u život.

On je bio dečko bučan, blijed, okretan, bistar, podsmješljiv, živoga i boležljivoga izgleda. Tumarao je, pjevao je, igrao se s djecom, čeprkao po rupama, pomalo krao, ali kao mačke ili ptice sjenice, veselo bi se smijao kad bi ga nazivali balavcem, ljutio se kad bi mu rekli fakin. Nije imao skloništa, ni hljeba, ni vatre, ni ljubavi; ali je bio veseo, jer je bio slobodan.

Kad ovakva djeca postanu ljudi, društveni žrvanj ih gotovo uvijek nađe i smrvi, ali dokle su god djeca, oni mu umaknu, jer su mali. Najmanja rupa ih spasi.

Ipak, ma koliko da je to dijete bilo napušteno, događalo mu se ponekad, svaka dva ili tri mjeseca, da uzvikne: „Baš ću otići do mame!“ Tada bi ostavio bulevar, cirkus, vrata Saint-Martin, sišao na nasipe, prešao preko mostova, dokopao se predgrađa, dospio do Salpêtrière, i stigao, kud? Točno baš u onaj dvostruki broj 50-52, koji čitalac već poznaje, u kućerinu Gorbeau.

26

U to vrijeme kućerina 50-52, obično pusta i vječito ukrašena natpisom: „Sobe za izdavanje“, bila je, stvar rijetka, nastanjena nekolikim osobama, koje uostalom, kao što je to uvijek u Parizu, nisu imale nikakve veze ni međusobne odnose. Sve su pripadale onom sirotinjskom staležu koji počinje od posljednjeg oskudnog građanina i nastavlja se iz bijede u bijedu do u dno društva, do ona dva bića do kojih dospijevaju sve materijalne stvari civilizacije, do smetlara, koji čisti blato, i krpara, koji kupi sve moguće dronjke. „Glavna stanarka“ iz vremena Jeana Valjeana umrla je, i na njeno je mjesto došla druga, sasvim ista. Nekakav filozof je rekao: Na babama se nikada ne oskudijeva.

Ova nova baba zvala se gospođa Burgon i nije imala ništa značajno u svome životu, osim jednu dinastiju od tri papagaja, koji su jedan za drugim vladali njenom dušom.

Najbjedniji od svih koji su stanovali u kućerini bile su četiri osobe jedne obitelji, otac, majka i dvije već odrasle kćeri, sve četvero nastanjeni u jednoj tavanskoj rupi, jednoj od onih ćelija o kojima smo već govorili.

Ta obitelj nije pokazivala ništa osobito na prvi pogled, osim svoju krajnju oskudicu; otac, uzimajući sobu u najam, rekao je bio da se zove Jondrette. Nešto vremena poslije svoga doseljenja, koje je čudnovato naličilo, da se poslužimo čuvenim izrazom glavne stanarke, na dolazak nikoga i ničega. Jondrette je bio rekao toj ženi, koja je kao i njena prethodnica bila u isto vrijeme vratarka i čistila stepenice: – Strina, tako i tako, ako bi slučajno netko dolazio potražiti jednog Poljaka, ili jednog Talijana, ili možda jednog Španjolca, znajte da sam to ja.

Ta obitelj je bila obitelj veseloga golišavca. On se tu navraćao i nalazio je sirotinju, bijedu, i ono što je bilo još najžalosnije, nije nalazio nijednog osmijeha; hladno na ognjištu i hladno u srcima. Kad bi upao, pitali bi ga: – Odakle dolaziš? – On je odgovarao: – S ulice. – Kad bi odlazio, pitali bi ga: – Kamo ćeš?

– On im je odgovarao: – Na ulicu.

27

Njegova majka bi mu rekla: – Što ćeš tu?

To je dijete živjelo izvan ljubavi, kao one bijedne travčice što izbijaju po podrumima. On nije zbog toga patio i nije se ni na koga ljutio. On zapravo nije točno ni znao kakvi trebaju biti otac i mati.

Uostalom, njegova majka je voljela njegove sestre.

Zaboravili smo reći da su na bulevaru Du Temple zvali ovo dijete Mali Gavroche. Zašto se zvao Gavroche? Vjerojatno zato što se njegov otac zvao Jondrette.

Prekinuti konac izgleda kao da je instinkt kod izvjesnih bijednih obitelji.

Soba koju su Jondretteovi zapremali u kućerini Gorbeau bila je posljednja na kraju hodnika. U susjednoj sobici stanovao je jedan vrlo siromašan mladić koji se zvao gospodin Marius.

Recimo, tko je bio taj gospodin Marius?

28

Napomena urednika: Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.

sadržaj

5 knjiga prva Pariz proučavan u svome atomu 7 Parvulus 7 Nekoliko njegovih osobnih znakova 9 On je zgodan 10 On može biti i koristan 11 Njegove granice 13 Malo povijesti 15 Pokušaj klasifikacije gamena 17 Ovdje će se pročitati jedna divna riječ posljednjega kralja 18 Stara galska duša 19 Ecce paris, ecce homo 22 Ismijavati, vladati 25 Skrivena budućnost u narodu 26 Mali Gavroche 29 knjiga druga Veliki buržuj 31 Devedeset godina i trideset i dva zuba 32 Kakav gospodar, takav stan 34 Luka-duh 35 U nadi na sto godina 36 Bask i Nicolette 37 Gdje se govori o Magnoni i njezina dva mališana 39 Pravilo: primati samo uvečer 40 Sestre ne nalikuju jedna na drugu 43 knjiga treća Djed i unuk 45 Jedan starinski salon 48 Jedno od crvenih priviđenja toga vremena 55 Requiescant 62 Razbojnikov svršetak 66 I u crkvi se postaje revolucionar

68 74 80 87 89 102 106 108 115 119 123 125 127 130 135 139 141 147 149 152 154 155 158 159 162 164 165 169 171 173 175 177 181 183

Što znači sresti jednoga skrbnika Neka suknja Mramor protiv granita knjiga četvrta Prijatelji A. B. C.-a Jedno društvo koje je postalo gotovo historijskim Posmrtni govor Blondeauu, od Bossueta Mariusova čuđenja Zadnja soba kavane Musain Proširenje obzorja Res Angusta knjiga peta Blagodat nesreće Marius ubog Marius siromah Marius odrastao G. Mabeuf Sirotinja, dobra susjeda nevolji Zamjenik knjiga šesta Spoj dviju zvijezda Nadimak ili način stvaranja obiteljskih imena Lux facta est Djelovanje proljeća Početak jedne ozbiljne bolesti Majku Bougon snalaze različite nedaće Zarobljen Doživljaji jednoga „u“ i nagađanja o njemu I sami invalidi mogu biti sretni Pad knjiga sedma Patron Minette Mine i pioniri Na dnu Babet, Gueulemer, Claquesous i Montparnasse Sastav družine knjiga osma Zločesti siromah Marius tražeći djevojku u šeširu, susreće čovjeka u kapi

185 187 192 199 201 205 209 211 215 218 221 226 229 233 235 239 243 245 249 273 276

Nađena stvar Quadrifrons Ruža u bijedi Prozorčić providnosti Sklonište riđeg čovjeka Strategija i taktika Zraka u jazbini Jondrette gotovo plače Fijakerska pristojba: dva franka na sat Bijeda nudi usluge boli Kako je utrošeno pet franaka g. Leblanca Solus cum solo, in loco remoto, non cogitabunturorare pater noster Redarstvenik daje dva pištolja odvjetniku Jondrette nabavlja Pjesma na englesku ariju, koja je bila u modi 1832.

Na što je upotrijebljen Mariusov petofranak Dva Mariusova stolca jedan prema drugom Kad čovjek ispituje mračno dno Stupica Najprije treba uhvatiti žrtvu Mali vikač

victor hugo Jadnici — Marius Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.

Glavni junak trećega dijela jest Marius Pontmercy, mladić čiju sudbinu pratimo od njegova rođenja. Majka mu je umrla, a djed iz političkih razloga neće dopuštati dječaku da viđa oca. No kad dječak odraste, odazvat će se očevu pozivu da se po posljednji put vide i čuti njegovu volju koju treba izvršiti i koja će ga staviti pred veliku moralnu dvojbu. U Luksemburškom parku prvi će put ugledati Cosette, mladu djevojku na koju neće moći prestati misliti. Njegov će život krenuti u novom i neočekivanom smjeru...

ISBN 978-953-235-940-4

17,90 €

verbum.hr