Jadnici 2 dio_mu - web pregled

victor hugo Jadnici Drugi dio: Cosette

VERBUM

Victor Hugo (1802. – 1885.) jedan je od najslavnijih francuskih književnika svih vremena, začetnik romantizma u književnosti koji je u svijetu najpoznatiji po romanima Zvonar crkve Notre-Dame (1831.) i Jadnici (1862.). Bio je i vrlo značajan kao pjesnik, dramski pisac i esejist, a važnu je ulogu imao i u francuskom političkom životu. Unatoč svome značenju, nije previše prevođen na hrvatski jezik. Uz romane Jadnici i Zvonar crkve Notre-Dame prevedeni su mu romani Devedeset i treća, Posljednji dan na smrt osuđenog i Bug-Jargal. Zastupljen je i u brojnim antologijama francuskog pjesništva prevedenim na hrvatski jezik.

slika na naslovnici Eugène Delacroix

Sloboda vodi narod, detalj (1830.)

biblioteka književni klasici knjiga šesta Victor Hugo Jadnici Cosette

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Victor Hugo

Jadnici drugi dio Cosette s francuskoga preveo Ljubo Wiesner

knjiga prva Waterloo

i. što se sve može sresti kad se ide iz nivellesa Lanjske godine (1861.), jednog lijepog svibanjskog jutra, jedan putnik, ovaj koji piše ovu pripovijest, dolazeći iz Nivellesa išao je prema La Hulpi. Išao je pješice. On se između dva reda stabala držao širokog popločanog puta, izvijuganog preko brežuljaka koji se nižu jedan za drugim, uzdižu put i spuštaju ga naniže i tako stvaraju kao neke goleme valove. Putnik je prošao mimo Lilloisa i Bois-Seigneur-Isaaca. Na zapadu je vidio zvonik od škriljevca u Braine-l'Alleudu, koji je sličan prevrnutoj vazi. Iza sebe, na visini, ostavio je šumu, a na zavoju nekog puta, kraj neke crvotočne grede s natpisom Stara ograda br. 4, ostavio jednu krčmu, koja je imala na svom pročelju ovaj natpis: Kod četiri strane svijeta, kavana Echabeau.

Pola četvrti milje daleko od ove krčme dođe u dno male doline kojom protječe voda što dolazi ispod jednog svoda probijenog kroz nasip ukraj puta. Rijetka, ali zelena mala šumica, koja ispunjava dolinu s jedne strane, raštrkava se s druge strane po livadama i izmiče dražesno i kao u neredu prema Braine-l'Alleudu.

Tu se na desnoj strani kraj puta nalazila jedna gostionica, a pred njom seljačka kola na četiri kotača, veliki snop motki za hmelj, jedan plug, hrpa suhoga granja kraj živice, vapno koje se pušilo iz četvrokutne jame i jedne ljestve, prislonjene na staru šupu oblijepljenu šindrom. Jedna je djevojka plijevila u polju, a na vjetru je lepršao neki veliki žuti oglas, jamačno od kakve sajamske predstave. Na uglu gostionice, kraj bare kojom je plovila flotila pataka, išla je u grmlje slabo pošljunčana staza. Tom stazom pođe naš putnik.

Poslije kojih stotinu koračaja, pošto je prošao kraj zida iz petnaestog stoljeća, nađe se pred velikim nadsvođenim kamenim vratima u ozbiljnom stilu Luja xiv., s po jednim glatkim 7

okom sa svake strane. Strogo pročelje izlizalo se iznad ovih vrata; jedan zid, koji je išao ravno prema pročelju, gotovo je doticao vrata i skretao u naglom pravom kutu. Na ledini pred vratima ležahu tri drljače, kroz koje je raslo ispremiješano sve svibanjsko cvijeće. Vrata su bila zaključana. Zatvarahu ih dva polupana krila, ukrašena starim zahrđalim željezom.

Sunce je bilo divno; ono blago svibanjsko podrhtavanje grana činilo se da prije dolazi od gnijezda nego od vjetra. Jedna junačka ptičica, vjerojatno zaljubljena, pjevala je ushićeno na visoku drvetu.

Putnik se sagne i stane promatrati u kamenu nalijevo, na samom dnu vrata, dosta široku okruglu izdubinu, u koju bi mogla stati kugla. U tom se času otvoriše vrata i izađe jedna seljanka.

Ona spazi putnika i primijeti što on promatra.

– To je učinilo jedno francusko tane – reče ona. I dodade: – Ono što vidite tamo gore, na vratima, kraj klinca, ono je rupa od velike biskajske puške. Ali biskajsko zrno nije probilo kroz drvo.

– Kako se zove ovo mjesto? – zapita prolaznik.

– Hougomont – reče seljanka.

Putnik se ispravi. Pođe nekoliko koračaja pa se nadnese iznad živice. Ugleda na obzorju kroz drveće neku vrstu brežuljka i na tom brežuljku nešto što je izdaleka nalikovalo na lava.

Bio je na waterlooskom bojištu.

ii. hougomont Hougomont je bio zlokobno mjesto, početak zapreka, prvi otpor, na koji se na Waterloou namjerio onaj veliki tesar Europe, koji se zvao Napoleon: tu mu se sjekira namjerila na prvu kvrgu.

8

To je bio nekada dvorac, a sada je samo majur. Putnik gurnu vrata, udari se pod kapijom o staru kočiju i uđe u dvorište.

Prva stvar koja mu je pala u oči na ovoj kapiji bila su vrata iz šesnaestog stoljeća koja su izgledala kao arkada, jer je sve oko njih bilo popadalo. Monumentalni izgled se često rađa iz ruševina. Pokraj ove arkade otvaraju se u zidu jedna druga vrata s kamenim klinovima iz doba Henrika iv., kroz koja se vidjelo drveće u voćnjaku. Pokraj ovih vrata nalazila se rupa za đubrivo, motike i lopate, nekoliko dvokolica, stari zdenac s kamenim pločama naokolo i željeznim kotačima, jedno ždrijebe, koje je skakutalo, jedan puran, koji je raširio svoj rep kao kolo, nekakva kapela, nad kojom je bio mali zvonik, jedna rascvjetana kruška uza sami zid kapele, eto što je bilo u dvorištu koje je Napoleon htio po svaku cijenu osvojiti. Da je mogao osvojiti ovaj kutić zemlje, on bi možda bio osvojio cijeli svijet. Tu kokoši čeprkaju kljunom po prašini. Čuje se režanje: to jedan veliki pas pokazuje zube i zamjenjuje sada Engleze.

Ovdje su Englezi bili za divljenje. Četiri čete Cookove garde prkosile su punih sedam sati bjesomučnosti jedne vojske.

Hougomont, kad se gleda na karti, zajedno sa zgradama i dvorištima, predstavlja neku vrstu nepravilnog pravokuta, kojem je bio zasječen jedan ugao. Na ovom se uglu nalazi južna kapija, zaštićena ovim zidom, koji je od nje udaljen na jedan puškomet.

Hougomont ima dvije kapije: južnu, a to je kapija dvorca, i sjevernu, a to je kapija majura. Napoleon je poslao protiv Hougomonta svoga brata Jérôma; tu su se slomile divizije Guilleminota, Foya i Bachelua; tu je bio upotrijebljen i nastradao cijeli Reilleov korpus. Kellermannova su se zrna uzalud istrošila na ovom junačkom komadu zida. Što sve nije radila Bauduinova brigada da prodre u Hougomont sa sjevera, a Soyeova brigada jedva ga je mogla načeti s juga, no nije ga mogla zauzeti.

Majurske zgrade obrubljuju dvorište s juga. Jedan komad sjevernih vrata, koja su slomili Francuzi, visi sada na zidu. To su četiri daske na kojima se još razabiru tragovi napada.

9

Sjeverna kapija, koju su provalili Francuzi, stoji odškrinuta na dnu dvorišta; ona je široko usječena u zidu, koji je dolje od kamena, a gore od opeke, i zatvara dvorište sa sjevera. To je sasvim obična kolna kapija, kakve već jesu na svim majurima, dva velika krila sastavljena od grubih dasaka; iza njih livade. Otimanje o ovaj ulaz bilo je bijesno. Dugo su se vidjeli na stupu od vrata svi mogući otisci krvavih ruku. Tu je bio ubijen Bauduin.

Bura borbe još se osjeća u ovom dvorištu; u njemu je vidljiv užas; tu se skamenio poraz one cijele gužve; sve to kao da je bilo jučer. Zidovi izdišu, kamenje pada, proboji grme, rupe zijaju; prignuto drveće, koje se lako stresa, čini se kao da se napreže pobjeći.

Ovo je dvorište bilo godine 1815. izgrađenije nego što je danas. Zgrade, koje su kasnije porušene, činile su tu raznovrsne uglove i zaklone.

Tu su se bili zabarikadirali Englezi; Francuzi su ovamo prodrli, ali se ne uzmogoše održati. Pokraj kapele, jedno krilo dvorca, jedini odlomak koji je ostao od hougomontskih dvora, diže se porušeno, čovjek bi rekao probijeno. Dvorac je služio kao kula, kapela je služila kao „blockhaus“.

Tu je čovjek istrebljivao čovjeka. Francuzi, gađani iz pušaka sa svih strana, iza zidova, s tavana, iz podruma, kroza sve prozore, kroza sve kapke, kroza sve pukotine u kamenu, doniješe snopove pruća i zapališe zidove i ljude; na tanad je odgovoreno požarom.

U porušenu krilu, kroz prozore sa željeznim rešetkama, mogu se vidjeti sobe, od kojih je odsječen dio stana od opeke; engleski su gardisti bili u zasjedi u tim sobama; zavoj stubišta, ispucanog od prizemlja do krova, izgleda kao unutrašnjost neke slomljene školjke. Stube imaju dva kata; Englezi, opsjednuti na tim stubama i zbijeni na gornjem katu, odsjekli su donje stube.

To su široke ploče plavog kamena koje sada, u gomili, počivaju u koprivama. Desetak stuba još se drži uza zid; u prvu je urezan trozub. Ove nepristupačne stube čvrsto su usađene. Sve osta10

lo nalikuje na krezubu čeljust. Tu su dva stara drveta; jedno je mrtvo, a drugo je ranjeno na podnožju i lista u travnju. Poslije 1815. počelo je rasti kroza stube.

U kapeli je bio pokolj. Unutrašnjost, pošto se smirila, izgleda čudnovato. Još od vremena krvoprolića nije se ovdje služila misa. Ipak je ostao oltar, oltar od običnog drva, koji se naslanja na pozadinu od grubog kamena. Četiri zida, obijeljena gašenim vapnom, jedna vrata prema oltaru, dva mala svedena prozora, na vratima veliko drveno raspelo, iznad raspela četverokutni prozorčić, staro staklo cijelo razbijeno, takva je ta kapela. Kraj oltara je prikovan drveni kip svete Ane iz petnaestog stoljeća; glavu malog Isusa odnijelo je tane ispaljeno iz goleme biskajske puške. Francuzi, pošto su za jedan sat bili gospodari kapele, a poslije toga bili izbačeni, zapalili su je. Palež je lizao ovom razvalinom; takva, ona je bila velika užarena peć; vrata su izgorjela, pod je izgorio, ali Krist od drva nije izgorio. Vatra mu je tek oglodala noge, od kojih se vide čađave badrljice, i tu se zaustavila. Čudo – prema pričanju domaćeg svijeta. Mali Isus, obezglavljen, nije imao toliko sreće kao Krist.

Zidovi su pokriveni natpisima. Kraj Kristovih nogu čita se ovo ime: Henquinez. Zatim ova druga: Conde de Rio Maior.

Marques y Marquesa de Almagro (Habana). Ima i francuskih imena sa znakovima čuđenja, znacima ljutine. Zid je bio ponovno okrečen godine 1849. Na njemu su se grdili narodi.

Na vratima kapele nađeno je truplo koje je držalo sjekiru u ruci. To je bilo truplo poručnika Legrosa.

Kad se izađe iz kapele, vidi se nalijevo zdenac. Dva su zdenca u ovom dvorištu. Čovjek se pita: A zašto nema na ovom zdencu ni kabla ni čekrka? Zato što se iz njega ne grabi više voda. A zašto se tu ne grabi voda? Zato što je pun kostura.

Posljednji, koji je zagrabio vode iz ovoga zdenca, zvao se Guillaume van Kylsom. To je bio jedan seljak, koji je stanovao u Hougomontu i tu bio vrtlar. Dana 18. lipnja 1815. njegova obitelj pobježe i ode kriti se po šumama.

11

Šuma oko villijerske opatije skrivala je nekoliko dana i nekoliko noći sve ove nesretne raštrkane ljude. Još danas se dadu razabrati izvjesni tragovi, kao, primjerice, stari ogoljeli panjevi, koji pokazuju mjesto ovih jadnih prestrašenih zborova u najgušćem grmlju.

Guillaume van Kylsom ostade u Hougomontu „čuvati dvorac“ i sakri se u jednom podrumu. Tu su ga otkrili Englezi.

Silom ga istjeraše iz njegova skrovišta i, udarajući ga pljoštimice sabljom, borci narediše da ih posluži ovaj preplašeni čovjek. Bili su žedni; Guillaume im je nosio piti. Iz ovog je zdenca vadio vodu. Mnogi je tu popio svoj posljednji gutljaj.

Tom zdencu, na kojem se napilo toliko mrtvih, bilo je suđeno da i sam umre.

Poslije boja žurilo se pokopati mrtvace. Smrt ima svoj poseban način, izigrava pobjedu i šalje za slavom kugu. Tifus je drug pobjede. Ovaj zdenac je bio dubok, od njega načiniše raku. Baciše u njega tri stotine mrtvaca. Možda i s prevelikom žurbom.

Jesu li svi bili mrtvi? Legenda kaže da nisu. Čini se da su se u prvoj noći poslije tog ukopa iz zdenca čuli slabi glasovi koji su zvali u pomoć. Ovaj je zdenac osamljen usred dvorišta. Tri zida, napola od kamena, napola od cigle, sastavljeni kao strane španjolskog zida i dajući lažnu predodžbu male četverokutne kule, okružuju ga s tri strane. Četvrta strana je otvorena. Odatle se nosila voda. Krajnji zid ima mali nezgrapni okrugli prozorčić, možda je to rupa od taneta. Ova kulica imala je strop, od kojeg su ostale samo grede. Željezo koje podržava desni zid ocrtava oblik križa. Čovjek se nagne i oko se izgubi u dubokom šupljem valjku od cigala, koji je ispunjen nagomilanim mrakom. Sve oko zdenca, i donji dio zidova, iščezava koprivama.

Ovaj zdenac nema izvana široku plavu ploču kakvom su natkriveni svi zdenci u Belgiji. Tu plavu kamenu ploču zamjenjuje ovdje greda na koju se prislanja pet-šest nezgrapnih kvrgavih i ukočenih balvana nalik na velike kosti. Nema više ni kabla, ni lanca, ni kotača; samo još postoji kameno korito u koje se izli12

jevala voda. Tu se skuplja kišnica i s vremena na vrijeme dođe iz susjednih šuma pokoja ptica, kako bi se napila, pa odleti.

U jednoj kući u ovoj ruševini, u majurskoj kući, još stanuju ljudi. Vrata ove kuće gledaju na dvorište. Kraj lijepe gotske pločice od brave postoji na ovim vratima željezna kvaka, ukrašena izrezbarenom djetelinom, namještena koso. U trenutku kad se hannoverski natporučnik Wilda dohvatio ove kvake kako bi pobjegao u majursku kuću, jedan mu je francuski opkopar odsjekao ruku sjekirom.

Obitelji koja danas stanuje u toj kući djed je bio onaj isti nekadašnji vrtlar van Kylsom, koji je odavno umro. Jedna žena sa sijedom kosom kaže vam: – I ja sam tu bila. Imala sam tri godine. Moju sestru, stariju, bilo je strah i plakala je. Odnijeli su nas u šume. Bila sam na rukama svoje majke. Ljudi su prislanjali uho na zemlju ne bi li što čuli. Ja sam oponašala top i pravila bum, bum.

Jedna vrata iz dvorišta, na lijevoj strani, rekli smo, vode u voćnjak. Voćnjak je strašan. Sastoji se od tri dijela, moglo bi se gotovo reći od tri čina. Prvi dio je vrt, drugi dio voćnjak, a treći šuma. Ova tri dijela imaju zajedničku ogradu prema ulazu u zgradu dvorca i majura, s lijeve strane živicu, s desne zid, s dna opet zid. Zid zdesna je od cigle, zid na dnu od kamena. Ulazi se najprije u vrt. On je nizbrdast, zasađen ribizom, zakrčen divljim dračem, a dolje u dnu zatvara ga monumentalna uzvisica od tesana kamena s dvostruko zaobljenim stupićima. To je bio velikaški vrt u onom prvom francuskom stilu prije Lenotra; danas su to ruševine u korovu. Četverokutni stupovi nose kugle koje nalikuju na tanad od kamena. Još se mogu nabrojiti četrdeset tri stupića na svojim kockastim podnožjima; ostali leže u travi. Gotovo svi nose ogrebotine od puščanih zrna. Jedan skrhani stupić položen je na prednji dio uzvisice kao slomljena noga.

U tom vrtu, niže od voćnjaka, šest strijelaca iz prve lake pukovnije, koji su bili prodrli ovamo i nisu više mogli izaći, uhvaćeni i gađani kao medvjedi u svojoj špilji, prihvatiše borbu s 13

dvjema hannoverskim četama, od kojih je jedna bila oboružana karabinkama. Hannoverani su stajali iza ovih stupčića i pucali odozgo, šest njih protiv dvije stotine, a kako su bili neustrašivi, imajući za zaklon samo šiblje od ribizla, trebalo je četvrt sata da umru. Kad se pođe nekoliko stuba naviše, iz vrta se dolazi u pravi voćnjak. Tu, na ovom prostoru od nekoliko četvornih hvati, poginulo je za nepun sat tisuću petsto ljudi. Zid se čini spreman da opet prihvati borbu. Još stoji trideset osam puškarnica, koje u isprobijali Englezi u nejednakoj visini. Pred šesnaestom leže dva engleska groba od granita. Puškarnice se nalaze samo na južnom zidu; glavni napad je dolazio s te strane. Taj zid prikriven je izvana jednom velikom živicom; tu su došli Francuzi; misleći da je pred njima samo živica, prešli su preko nje i tada naiđoše na ovaj zid, zapreku i zasjedu, engleske gardiste iza njega, trideset osam puškarnica, koje su sipale vatru u isti mah, buru željeza i olova, i tu se slomi Soyeova brigada. Tako započe Waterloo.

Voćnjak je ipak bio zauzet. Nije bilo stuba, Francuzi se popeše noktima. Borci se hvatahu u koštac pod drvećem. Sva ova trava je nakvašena krvlju. Jedan nassauski bataljun, sedam stotina ljudi, bio je tu satrt. S vanjske strane, zid, protiv kojega su bile naperene dvije Kellermannove bitnice, sav je izgrizen željezom.

Ovaj voćnjak je živ, kao i svaki drugi u mjesecu svibnju. On ima svoje tratinčice i svoje zlatne ljutiće, trava je ovdje visoka, tu pasu konji poslije oranja, užeta na kojima se suši rublje razapeta su između drveća da prolaznik mora sagibati glavu, i čovjek prolazi ovuda i noga mu upada u krtičnjake. Posred trave vidi se jedno povaljeno deblo koje leži, a probija ga zelenilo.

Bojnik Blackmann se na nj naslonio da izdahne. Pod velikim susjednim drvetom poginuo je njemački general Duplat, potomak francuske obitelji. Sasvim tu blizu pogrbila se stara bolesna jabuka, povezana prijevojem od slame i ilovače. Gotovo sve jabuke u tom voćnjaku polegle su od starosti. Nema nijedne bez svoga taneta ili bez svog biskajskog zrna. Kosturi drveća koje se 14

osušilo nalaze se u obilju u ovom voćnjaku. Među granjem lete gavrani, a na kraju je šuma puna ljubičica.

Bauduin ubijen, Foy ranjen, požar, pokolj, sječa, potok engleske krvi, njemačke krvi i francuske krvi, bjesomučna gužva, zdenac, zatrpan mrtvacima, nassauska pukovnija i brunswička pukovnija uništena. Duplat ubijen, Blackmann ubijen, engleski gardisti sasječeni, dvadeset francuskih bataljuna od četrdeset u Reilleovu korpusu desetkovano, tri tisuće ljudi, samo u ovoj razvalini od Hougomonta, isječenih, izmesarenih, zaklanih, postrijeljanih, izgorjelih; i to sve zato da danas može seljak kazati putniku: – Gospodine, dajte mi tri franka; ako vam je po volji, objasnit ću vam bitku kod Waterlooa!

iii.

18. lipnja 1815.

Vratimo se natrag (to je pravo pripovjedača) i prenesimo se u godinu 1815. i čak nešto malo ispred vremena, kada započinje akcija o kojoj se pripovijeda u prvom dijelu ove knjige.

Da nije padala kiša u noći između 17. i 18. lipnja 1815., budućnost Europe bila bi sasvim drugačija. Nekoliko kapi vode više ili manje uzdrmalo je Napoleona. Da bi Waterloo postao svršetak Austerlitza, Providnosti je trebalo samo malo kiše, i jedan oblak koji prolazi nebom protivno godišnjem dobu bio je dovoljan da se sruši čitav jedan svijet.

Boj na Waterloou, a to je dalo vremena Blücheru da stigne, mogao je početi tek u jedanaest i pol sati. Zašto? Zato što je zemlja bila mokra. Trebalo je čekati da se zemlja malo stvrdne, kako bi se moglo manevrirati topništvom.

Napoleon je bio topnički časnik, to je kod njega ostavilo traga. U dnu ovog čudesnog vojskovođe bio je čovjek, koji je u izvješću o Aboukiru što ga je poslao Direktoriju govorio: Jed15

no naše tane ubilo je šest ljudi. Svi njegovi nacrti za bitke bili su smišljeni za topovska zrna. Usredotočiti topničku vatru na određenu točku, to je bio njegov ključ pobjede. On je prema strategiji neprijateljskoga generala zauzimao držanje kao prema nekoj tvrđavi i otvarao je na nju topovsku vatru. Zasuo bi slabu točku željezom i topom započinjao i svršavao bitke. Probiti pješačke redove, raspršiti pukovnije, probiti linije, smrviti i rastjerati mase, sve je za njega bilo samo u tome: lupati, lupati, lupati bez prestanka, i on je taj posao povjeravao tanadi. To je bila strahovita metoda i ona je, udružena s genijem, činila nepobjedivim tijekom petnaest godina ovog mračnog atletu ratničke umjetnosti.

18. lipnja 1815. računao je tim više na topništvo, jer je za sebe imao broj. Wellington je imao samo sto devet ognjenih cijevi; Napoleon ih je imao dvije stotine i četrdeset.

Zamislite samo da je zemlja bila suha i da se topništvo moglo kretati, djelovanje bi počelo već u šest sati ujutro. Bitka bi bila dobivena i svršena u dva sata, dakle tri sata prije pruskog raspleta.

Koliko je krivnje na Napoleonu što je ona izgubljena? Može li se za brodolom okriviti kormilara?

Možda je ono očigledno tjelesno opadanje Napoleonovo bilo pojačano u to vrijeme izvjesnom unutarnjom malaksalošću? Da nije možda dvadeset godina ratovanja otupilo oštricu kao korice, dušu kao tijelo? Nije li se u vojskovođi počeo nezgodno javljati veteran? Jednom riječi, taj genij, kao što je povjerovalo mnogo velikih povjesničara, da nije počeo zalaziti kao sunce da se pomračuje? Da nije padao u zanos da sakrije od samoga sebe svoju malaksalost? Da se nije počeo kolebati zaveden pustolovnim nagnućem? Da nije možda postao, a to je ozbiljna stvar kod jednoga generala, nesvjestan opasnosti? I da možda u ovoj vrsti velikih ljudi, koji se mogu nazvati divovima akcije, ne nastupa jednom vrijeme u kojem je genij kratkovidan? Starost nije imala vlasti nad genijima ideala. Za Dantea 16

i Michelangela stariti znači rasti; a znači li starost padanje za Hanibale i Napoleone?

Je li Napoleon izgubio neposredni smisao za pobjedu? Zar je bio dotjerao dotle da više ne vidi podvodnu stijenu, da više ne naslućuje zamku, da više ne razabire obronak bezdana? Da mu možda nije nedostajao njuh za katastrofe? On, koji je nekad znao sve puteve trijumfa i koji ih je s vrha svojih munjevitih kola pokazivao svemogućim prstom, sada je dobio onu fatalnu vrtoglavicu da povede u ponor kola svojih bučnih legija? Da ga nije, u četrdeset i šestoj godini, zahvatilo možda krajnje ludilo?

Da nije možda taj titanski vozar usuda postao samo golemi vratolomnik?

To nikako ne mislimo.

Njegov nacrt za bitku bio je, po priznanju sviju, remek-djelo. Poći ravno u središte savezničke linije, načiniti rupu u neprijatelju, presjeći ga nadvoje, potisnuti britansku polovicu prema Halu, a prusku polovicu prema Tongresu, načiniti od Wellingtona i Blüchera dva komada, oteti Mont-Saint-Jean, dokopati se Bruxellesa, baciti Nijemca u Rajnu, a Engleza u more. Sve je to za Napoleona bilo u toj bitci. Poslije toga bi već vidio što će.

Razumije se samo po sebi da nemamo namjere iznositi ovdje povijest Waterlooa; jedan od prvih prizora drame, koju ovdje pričamo, povezan je s ovom bitkom; ali ova povijest nije naš predmet; ova je povijest, uostalom, već napisana, i to majstorski napisana, s jednoga gledišta od samog Napoleona, a s drugoga gledišta od cijele plejade povjesničara.1 Što se nas tiče, mi ostavljamo povjesničare da se hvataju u koštac. Mi smo samo svjedoci iz daljine, prolaznici u ravnici, istraživači pognuti nad ovom zemljom zamiješanom s ljudskim mesom, koji možda uzimaju prividnosti za stvarnosti; i nemamo prava opirati se uime nauke cjelokupnosti činjenica, u kojima ima, bez sumnje, opsjene; 1 Walter Scott, Lamartine, Vaulabelle, Charras, Quinet, Thiers.

17

mi nemamo ni vojničkih navika ni strategijske nadležnosti, koje ovlašćuju na jedan sustav; po našemu mišljenju, splet slučajnosti vlada na Waterloou nad dvojicom vojskovođa; i kad se radi o udesu, tome tajanstvenom optuženiku, mislimo onako kako misli i narod, taj bezazleni sudac.

iv. a Oni koji hoće sebi jasno predočiti bitku kod Waterlooa trebaju u mislima povući po zemlji veliko slovo „A“. Lijeva noga toga „A“ jest put iz Nivellesa, desna noga je put iz Genappea, tetiva toga „A“ je usječeni put iz d'Ohaina u Braine-l'Alleud. Vrh toga „A“ jest Mont-Saint-Jean, tu je Wellington; lijevi donji šiljak je Hougomont, tu je Reille s Jérômeom Bonaparteom; desni donji šiljak je Belle-Alliance, tu je Napoleon. Malo ispod točke gdje tetiva toga „A“ dodiruje i siječe desnu nogu nalazi se Hale-Sainte. U sredini ove tetive je upravo točka gdje je rečena posljednja riječ o boju. Tu su namjestili lava, nehotični simbol nenatkriljivog junaštva carske garde.

Kad se uzme zajedno trokut na vrhu slova „A“, između dvije noge i tetiva, to je visoravan Mont-Saint-Jean. U otimanju oko ove visoravni sastojala se cijela bitka.

Krila obiju vojski pružaju se na desno i na lijevo do dva puta koja vode iz Genappea i iz Nivellesa; d'Erlon nasuprot Pijetonu, Reille nasuprot Hillu.

Iza vrha toga „A“, iza visoravni Mont-Saint-Jeana, nalazi se soigneska šuma. Što se tiče te visoravni kao ravnice same po sebi, treba zamisliti i prostrano valovito zemljište, svaki valoviti prijevoj gospodari sljedećim prijevojem i sva se talasanja penju prema Mont-Saint-Jeanu i tu dopiru do šume.

18

Dvije neprijateljske vojske na bojištu isto su što i dva hrvača.

To je čisto hvatanje u koštac. Jedna se napreže da obori drugu. Vojska se hvata svega; šumarak postaje uporište; kut zida je grudobran; kad uzmanjka kakva kućica o koju bi se mogla osloniti, pukovnija uzmakne; jedna udubina u ravnici, jedno uzdignuće zemljišta, povoljna poprečna staza, šuma, jarak mogu zadržati petu onoga golijata koji se zove vojska i spriječiti ga da uzmiče. Onaj koji ostavlja bojište smatra se potučenim. Odatle za odgovornog vojskovođu dolazi potreba da ispita i najmanji grmić i da brižno pregleda i najmanju ispupčenost. Dva generala su pažljivo proučavala ravnicu Mont-Saint-Jeana, koja se danas zove Waterlooski ravnjak. Wellington ju je s pronicljivošću koja umije predviđati ispitao još prošle godine, za svaki slučaj, ako bi tu došlo do velike bitke. Na ovom zemljištu i za ovaj dvoboj 18. lipnja, Wellington je imao dobru stranu, Napoleon lošu. Engleska je vojska bila postavljena više, francuska vojska niže.

Crtati ovdje izgled Napoleona na konju, sa svojim dalekozorom u ruci, na uzvisini Rossomme u zoru 18. lipnja 1815., gotovo je suvišno. Još prije nego što se pokazao, vidio ga je cijeli svijet. Onaj spokojni profil pod malim šeširom, iz briennske škole, ona zelena odora, zvijezda na prsima, sivi dugački kaput koji skriva naramenke, ugao crvene vrpce od odlikovanja pod prslukom, kožnate hlače, bijeli konj sa svojim pokrivačem od grimizne kadife koja u sva četiri kuta ima slovo „N“ s krunom i s orlom, visoke čizme na svilenim čarapama, srebrne ostruge, sablja s Marenga, cijeli ovaj lik posljednjeg cezara stoji živ u fantaziji, glasno pozdravljen od jednih, strogo gledan od drugih.

Ovaj je lik bio dugo sav u svjetlosti; to je dolazilo od izvjesnog legendarnog zasjenjivanja koje baca od sebe većina heroja i koje uvijek zastire za kraće ili dulje vrijeme istinu; ali danas povijest i svjetlost krče sebi put.

Ova jasnost, povijest, neumoljiva je; u njoj ima to čudnovato i božansko da – ma koliko sva bila svjetlost – ona često stavlja sjenke tamo gdje je svijet gledao zrake; od istog čovjeka ona stvara 19

dva različita fantoma, i jedan napada drugoga i sudi mu; pomrčina despota bori se s bljeskom vojskovođe. Odatle se izvlači povijesna mjera u konačnom prosuđivanju naroda. Obeščašćeni Babilon umanjuje Aleksandra; okovani Rim umanjuje Cezara; razoreni Jeruzalem umanjuje Tita. Tiranija ide za tiranijom. Nesreća je za jednog čovjeka da ostavlja iza sebe noć koja ima njegov oblik.

v. tajanstvenost bojeva Cijeli svijet poznaje prvu fazu ove bitke; mutan, nesiguran, kolebljiv početak, opasan po obje vojske, ali još više za Engleze nego za Francuze.

Cijelu je noć padala kiša; zemlja se bila sva pretvorila u blato od pljuska; voda se nakupila ovdje i ondje u šupljinama ravnice kao u posudama; na nekim su točkama gazila povozna kola po toj vodi do osovine; konjima je s trbuha curilo tekuće blato; i da nije bilo raži i žita, koje je povaljala ova gužva nebrojenih kola i koje je ispunilo kolotečine i načinilo tako postelje pod kotačima, bio bi nemoguć svaki pokret, napose u dolinama sa strane Papelotta.

Stvar je započela kasno; Napoleon, kao što smo objasnili, imao je običaj držati cijelo topništvo u svojoj ruci kao pištolj, gađajući čas ovu točku, a čas neku drugu točku bitke; i on je htio pričekati, kako bi se zapregnute bitnice uzmogle kretati bez poteškoće i trčati čas ovamo, čas onamo; za to se trebalo pojaviti sunce i osušiti tlo. Ali sunce se nije pojavilo. To nije više bio susret kod Austerlitza. Kad je bio ispaljen prvi topovski hitac, engleski general Colville pogledao je na svoj sat i ustvrdio da je jedanaest sati i trideset pet minuta.

Boj je počeo s bijesom, možda s više bijesa nego što je i sam car htio, lijevo francusko krilo na Hougomontu. U isto vrije20

me Napoleon napade središte, bacajući Quiotovu brigadu na Haie-Sainte, a Ney povede desno francusko krilo protiv lijevog engleskog krila, koje se oslanjalo na Papelotte. Ovaj bi plan bio potpuno uspio da četiri čete engleskih gardista i hrabri Belgijanci iz Perponcherove divizije nisu čvrsto držali položaj, i Wellington, umjesto da se tu sav okupi, mogao se ograničiti samo na to da ovamo pošalje kao cijelo pojačanje još četiri čete gardista i jedan brunswički bataljun.

Napad desnog francuskog krila na Papelotte bio je svestran; slomiti englesko lijevo krilo, presjeći bruxelleski put, prepriječiti prolaz Prusima, koji su mogli doći, svladati Mont-Saint-Jean, odbaciti Wellingtona na Hougomont, a odatle na Braine-l'Alleud, a odatle na Hal, ništa jednostavnije. Izuzev nekoliko sitnica, ovaj je napad uspio. Papelotte je bio zauzet; Haie-Sainte otet.

Ovdje treba zabilježiti jednu pojedinost. U engleskom pješaštvu, osobito u Kemptovoj brigadi, bilo je mnoštvo novaka.

Ovi mladi vojnici, pred našim opasnim pješacima, bili su hrabri; njihovo se neiskustvo snašlo upravo neustrašivo; posebno su odlično vršili streljačku službu; vojnik kao strijelac, pomalo prepušten sam sebi, postaje da se tako izrazim, svoj vlastiti general; ovi novaci pokazali su nešto od francuske dosjetljivosti i bijesa. Ovo novajlijsko pješaštvo bilo je upravo vatreno. To se nije svidjelo Wellingtonu.

Poslije zauzeća Haie-Saintea bitka se stade kolebati.

U ovom danu, od podne do četiri sata, postoji jedan tamni razmak vremena; sredina ove bitke je gotovo nejasna i poprimala je na sebe mračnost gužve. Nad njom je sumrak. Vide se golema talasanja u ovoj magli, jedna zračna opsjena od koje se mrači svijest, tadašnja ratna oprema, koja je danas gotovo nepoznata, kalpaci sa zastavicama, zavitlana kopija, ukršteni bivolji remeni, pripasnice za ručne granate, husarske dolame, crvene čizme s tisuću nabora, teške kape ukrašene kićankama, gotovo crno brunswičko pješaštvo izmiješano sa skrletnim engleskim pješaštvom, engleski vojnici koji imaju na izrezima za 21

naramenke punačke bijele okrugle jastučiće, hannoverski laki konjanici sa svojim kožnatim duguljastim šljemom s bakrenim prugama i s grivom od crvene strune, Škoti s golim koljenima i s kockastim hlačama, velike bijele dokoljenice naših grenadira, slike, a ne strategijske linije, ono što treba Salvatoru Rosi, a ne Gribeauvalu.

Izvjesna količina bure miješa se uvijek u jednu bisku. Quid opscurum, quid divinum. (Nešto tajanstveno, nešto božansko.)

Svaki povjesničar povlači pomalo proizvoljne poteze u ovim gužvama. Ma kakav bio račun generala, sudar oružanih masa ima nebrojene obrate i preokrete; u akciji, dva plana dvojice vojskovođa ulaze jedan u drugi i jedan kvari drugi. Izvjesna točka na bojištu proždire više boraca nego neka druga, kao ona više ili manje šupljikava zemljišta, koja piju više-manje brzo vodu što se na njih izlijeva. Čovjek je primoran tu razasuti više vojnika nego što je potrebno. Nepredviđeni troškovi. Bojna se linija povija i vijuga kao konac, tragovi krvi krivudaju nelogično, frontovi vojski se talasaju, pukovnije koje ulaze ili izlaze čine rtove ili zaljeve, sve ove podvodne stijene kreću se neprestano jedne pred drugima; gdje je bilo pješaštvo dolazi topništvo, dolijeće konjaništvo; bataljuni su dimovi. Ovdje je sad bilo nešto, potražite ga, više ga nema; proboji se premještaju; mračne bore napreduju i uzmiču; nekakav grobni vjetar gura, suzbija, nadimlje i rastjeruje ove tragične gomile. Što je gužva? Kolebanje. Nepokretnost jednog matematičkog plana izražava minutu, a ne dan.

Da se naslika jedna bitka, potreban je neki od onih slikara koji imaju kaos u kičici; Rembrandt vrijedi više od Vandermeulena.

Vandermeulen, točan o podne, laže u tri sata. Geometrija vara; orkan je jedini istinit. To je ono što daje Folardu pravo da ospori Poliba. Dodajmo da uvijek postoji određeni trenutak kada se bitka pretvara u borbu, komada se i cjepka na bezbroj pojedinačnih činjenica, koje da posudimo izraz od samog Napoleona, pripadaju prije životopisu pukovnija nego povijesti vojske. Povjesničar u tom slučaju ima očito pravo dati izvod. On može 22

samo pohvatati glavne obrise borbe i nije dano nijednom pripovjedaču, ma koliko on inače bio savjestan da apsolutno utvrdi oblik onog užasnog oblaka koji se zove bitka.

Ovo, što je istina za sve velike oružane sukobe, osobito se dade primijeniti na Waterloo.

Ipak, poslijepodne, u jednom trenutku, boj postade određeniji.

vi. u četiri sata poslijepodne Oko četiri sata je položaj engleske vojske bio ozbiljan. Knez od Orangea je zapovijedao središtem, Hill desnim krilom. Picton lijevim krilom. Knez od Orangea, pomaman i neustrašiv, dovikivaše Holandobelgijancima: – Nassau! Brunswick! Nikako u pozadinu! Hill, oslabljen, priđe da se prisloni uz Wellingtona, Picton je poginuo. U istom trenutku kad su Englezi oteli Francuzima zastavu 105. boračke pukovnije, Francuzi su ubili Englezima generala Pictona zrnom kroz glavu. Boj je za Wellingtona imao dvije osnovne točke, Hougomont i Haie-Sainte; Hougomont se još držao, ali je bio u plamenu: Haie-Sainte je bio zauzet. Od njemačkog bataljuna koji ga je branio ostala su na životu samo četrdeset dva čovjeka; svi časnici, izuzev petorice, poginuli su ili su bili zarobljeni. Tri tisuće boraca izmesarilo se u toj žitnici. Jednog engleskog gardijskog časnika, prvog boksača u Engleskoj, kojeg su njegovi drugovi smatrali neranjivim, tu je ubio jedan mali francuski bubnjar. Baring je bio izbačen. Alten je bio raznesen sabljama. Više zastava bijaše izgubljeno, među kojima jedna Altenove divizije i jedna lüneburškog bataljuna, koju je nosio jedan knez iz obitelji Deux-Pontsa. Sivi Škoti više ne postojahu; krupni draguni Ponsombyja bijahu sasječeni u komade. Ovo hrabro konjaništvo klonulo je pod Broovim kopljanicima i pod Traversovim oklopnicima; od tisuću dvjesto 23

konja ostalo je šest stotina; od tri potpukovnika dvojica bijahu na ledini, Hamilton ranjen, Mater ubijen. Ponsomby je poginuo, proboden sa sedam udaraca kopljem. Gordon bijaše mrtav.

Marsh bijaše mrtav. Dvije divizije, peta i šesta, bijahu uništene.

Hougomont načet, Haie-Sainte zauzet, ostajao je još samo jedan čvor, središte. Taj se čvor neprestano držao. Wellington ga je pojačao. On je tu dozvao Hilla, koji se nalazio u Merbe-Brainu; on je dozvao Chassea, koji se nalazio u Braine-l'Alleudu.

Sredina engleske vojske, malko udubljena, vrlo gusta i vrlo zbijena, bila je izvrsno smještena. Zauzimala je zaravanak Mont-Saint-Jeana, imajući iza sebe selo, a pred sobom kosu, koja je bila tada dosta izrovana. Prislanjala se na onu tvrdu kuću od kamena koja je u to doba obilježavala raskrižje puteva, tako čvrstu masu iz šesnaestog stoljeća da se od nje tanad odbijala ne učinivši joj ništa. Svuda oko te visoravni Englezi su ovdje potkresali živice, načinili otvore u glogovu trnju, namjestili topovsku čeljust između dvije grane, napravili usjeke u šipražju, njihovo se topništvo nalazilo u busenju i u grmlju. Ovaj punski postupak, neosporno odobren ratom, koji dopušta zasjedu, bio je tako dobro izveden da Haxo, izaslan od cara u devet sati ujutro da izvidi neprijateljske bitnice, nije od svega vidio ništa i vratio se kazati Napoleonu da nema zapreka, izuzev dvije barikade koje su zatvarale nivelleski i genappeski put. Sve se to događalo u vrijeme ustalasanoga žita; na samom rubu visoravni polegao je u same snopove jedan bataljun Kemptove brigade, i to je bio 95. bataljun, oboružan karabinkama. Tako osigurana i poduprta, sredina englesko-holandske vojske bila je u dobrom položaju.

Opasnost ovome položaju prijetila je od soigneske šume, koja se tada doticala bojišta i bila ispresijecana groenendaelskim i boitsfortskim barama. Jedna vojska ne bi mogla ovamo uzmaći a da se ne razbije; pukovnije bi se tu odmah raspale. Topništvo bi se izgubilo u barama. Uzmak bi se ovdje, po mišljenju više upućenih ljudi, koje dakako, drugi osporavaju, pretvorio u bježanje glavom bez obzira.

24

Wellington je dodao toj sredini jednu Chasseovu brigadu, uzetu s desnog krila, i jednu Winckovu brigadu, uzetu s lijevog krila, i osim toga Clintonovu diviziju. Svojim Englezima, Halkettovim pukovnijama, Mitchellovoj brigadi, Maitlandovim gardistima pridodao je kao potporu s boka brunswicko pješaštvo, nassauski odred, Kijelmanseggeove Hannoverane i Omptedine Nijemce. Tako je imao pod rukom dvadeset šest bataljuna.

Desno krilo, kako kaže Charras, bilo je pomaknuto iza središta.

Jedna golema bitnica bila je sakrivena iza vreća na mjestu gdje se danas nalazi ono što se zove „Waterlooski muzej“. Wellington je, osim toga, imao u jednom prijevoju zemljišta Somersetove gardijske dragune, tisuću četristo konja. To je druga polovica ovog engleskog konjaništva, koja je s tolikim pravom slavna.

Nakon što je Ponsomby uništen, ostajao je Somerset.

Bitnica, koja bi da je bila potpuno postavljena predstavljala gotovo pravu redutu, bila je raspoređena iza jednog vrlo niskog zida, prevučena na brzu ruku vrećama s pijeskom i širokim nasipom zemlje. Ova utvrda nije bila dovršena; nije bilo vremena da se ogradi koljem.

Wellington, uznemiren, ali hladnokrvan, bio je na konju i na njemu je ostao cijeli dan s istim držanjem, malo ispred starog montsaintjeanskog mlina, koji još postoji, a pod jednim brijestom, koji je kasnije jedan Englez, oduševljeni vandal, kupio za dvije stotine franaka, otpilio i odnio u Englesku. Wellington je tu bio hladno junačan. Tanad je samo pljuštala. Kraj njega je poginuo pobočnik Gordon. Lord Hill, pokazujući mu jedno tane koje se rasprskavalo, reče mu: – Milorde, kakve su vaše odredbe i koje nam naloge ostavljate ako poginete?

– Da činite kao i ja – odgovorio je Wellington. Clintonu je kazao lakonski: – Izdržati ovdje do posljednjeg čovjeka. – Dan je očigledno izgledao kao da će zlo svršiti. Wellington je dovikivao svojim starim drugovima s Talavere, Vittorije i Salamanke: – Boys (momci)! Može li ikome pasti na pamet da uzmakne?

Mislite na staru Englesku!

25

Oko četiri sata poljulja se engleska linija natrag. Najednom, na grebenu visoravni, nije se vidjelo više ništa osim topništva i strijelaca, a svega je ostalog nestalo; pukovnije, gonjene francuskim topovskim mecima i puščanom tanadi, povukoše se u dubinu koju još danas presijeca staza iz montsaintjeanskog majura; učini se jedan pokret unazad, engleski bojni front uzmakne. Wellington je uzmaknuo. – Početak uzmaka! – uzviknuo je Napoleon.

vii. napoleon dobre volje Car, iako bolestan i osjećajući se neugodno na konju od bolova na jednome mjestu, nije bio nikada tako dobre volje kao toga dana.

Od samog jutra njegova se neprodornost osmjehivala. Ova duboka duša s maskom od mramora slijepo je sjala 18. lipnja 1815. Čovjek koji je bio mrk na Austerlitzu, bio je veseo na Waterloou.

Najveći odabranici sudbine rade gdjekad ovako naopako. Naše su radosti sjenka. Samo Bogu pripada posljednji osmijeh.

Ridet Caesar, Pompeius flebit (Cezar se smije, Pompej će plakati), govorili su legionari iz Fulminatrixove legije. Pompej nije trebao ovaj put plakati, ali je dokazano da se Cezar smijao.

Još uoči toga dana, noću, u jedan sat, kad je obilazio na konju, po buri i po kiši, s Bertrandom brežuljke koji graniče s Rossommom, zadovoljan što vidi dugu liniju engleskih vatara, koje obasjavahu cijelo obzorje od Frischemonta do Braine-l'Alleuda, činilo mu se da je sud kojem je naredio doći u ugovoreni dan na ovo waterloosko polje bio točan; zaustavio je svoga konja i ostao je neko vrijeme nepomičan, gledajući munje, slušajući gromove, i čulo se kako ovaj fatalist baca u mrak ove tajanstvene riječi: „Slažemo se.“ Napoleon se varao. Oni se više nisu slagali.

26

Ni jednog časa nije zaklopio oči, svi sati te noći bili su za njega obilježeni radošću. Preletio je cijelu liniju straža, zaustavljajući se ovdje-ondje da progovori s konjanicima koji stražare.

U dva i pol sata, kraj hougomontske šume, čuo je korak jedne kolone u hodu; pomislio je načas da Wellington odstupa. Rekao je: – To je engleska zaštitnica koja se kreće dići logor. Zarobit ću šest tisuća Engleza koji tek što su stigli u Ostende. – Govorio je s razmetljivošću; našao je opet onaj zanos koji je imao prigodom iskrcavanja 1. ožujka, kad je pokazivao velikom vojvodi oduševljenog seljaka iz huanskog zaljeva, uskliknuvši: – Vidiš, Bertrande, evo već pojačanja! U noći sa 17. na 18. lipnja on se rugao Wellingtonu. – Tome malom Englezu treba dati lekciju – govorio je Napoleon. Kiša je padala udvojenim pljuskom; grmjelo je dok je car govorio.

U tri i pol ujutro izgubio je jednu iluziju; časnici poslani u izviđanje javili su mu da se neprijatelj nije ni maknuo. Ništa se nije micalo; nijedna logorska vatra nije bila ugašena. Engleska vojska spavaše. Duboka tišina vladaše na zemlji; tutnjave je bilo samo na nebu. U četiri sata izvidnici su mu doveli nekog seljaka; taj je seljak služio kao vodič jednoj engleskoj konjaničkoj brigadi, vjerojatno Vivianovoj brigadi, koja je išla zaposjesti selo Ohain na krajnjem lijevom krilu. U pet sati izvijestila su ga dva belgijska bjegunca da su maloprije napustila svoju pukovniju i da engleska vojska očekuje bitku. – Tim bolje! – uskliknuo je Napoleon. – Još mi je draže satrti ih nego potisnuti.

Ujutro na nasipu, koji čini ugao s putem za Plancenoit, sjahao je u blato dao donijeti iz rossommskog majura jedan kuhinjski stol i jedan seljački stolac, sjeo, sa svežnjem slame umjesto saga pod nogama, i raširio po stolu kartu bojišta, govoreći Soultu: – Lijepa šahovska ploča!

Zbog noćnih kiša nisu mogle stići ujutro komore s namirnicama, pošto su bile zapale u blatne ceste. Vojnik nije spavao, bio je mokar i gladan, no to ipak nije smetalo Napoleona doviknuti veselo Neyu: – Kladim se na devedeset od sto za uspjeh! – U 27

osam sati donesoše caru doručak. Car je dozvao na taj doručak nekoliko generala. Uz doručak se pričalo da je Wellington bio nedavno na plesu u Bruxellesu kod vojvotkinje od Richmonda, i Soult, ljuti ratnik s biskupskim licem, rekao je: – Danas će se također plesati. – Car se šalio s Neyom, koji je rekao: – Wellington neće biti toliko glup da dočeka Vaše Veličanstvo. To je bio, uostalom, carev način. On se volio šaliti, reče Fleury de Chaboulon. Osnova njegova karaktera bila je vesela ćud, kazaše Gourgaud. Bio je neiscrpan u šalama, koje su prije bile čudnovate nego duhovite, spominje Benjamin Constant.

Vrijedi da se čovjek zaustavi na ovim veselostima toga diva. On je nazvao svoje grenadire „gunđalima“; on ih je štipao za uho; on ih je vukao za brk. Car nas je neprestano zadirkivao – to je riječ jednoga od njih. Za vrijeme tajanstvenog prijelaza s Elbe u Francusku, 27. veljače, nasred pučine, francuski ratni brik Zéphir, susretnuvši brik Nepostojani, gdje je Napoleon bio skriven i zapitavši Nepostojanog kako Napoleon, car, koji je još imao u tome času na svom šeširu bijelu kokardu i vrpcu posutu pčelama, što je bio usvojio na otoku Elbi, uzeo je smijući se dozivalo i sam je odgovorio: – Car dobro.

Onaj koji se tako smije, taj je u prisnim odnosima s događajima. Napoleon je imao više navala tog smijeha za vrijeme doručka na Waterloou. Poslije doručka povukao se na četvrt sata u sebe, zatim su dva generala sjela na rukovet slame s perom u ruci, s listom papira na koljenu, i car im je govorio u pero bojnu zapovijed.

U devet sati, u trenutku kad se razvila francuska vojska u redovima i kad je stavljena u pokret u pet kolona, divizije u dvije linije, a topništvo između brigada, s glazbom na čelu, uza svirku počasnog poziva, s bubnjanjem bubnjeva i trubljenjem trubalja, nepregledna, radosna, more kaciga, sablji i bajuneta na obzorju, car, uzbuđen, uskliknuo je u dva maha: – Veličanstveno! Veličanstveno!

28

Od devet do deset i pol sati cijela je vojska, što izgleda nevjerojatno, zauzela položaj i poredala se u šest linija, oblikujući da ponovimo carev izraz, „lik šest V“. Nekoliko časaka poslije oblikovanja bojnoga fronta, usred duboke tišine na samom početku oluje, tišine koja prethodi slomovima, vidjevši gdje u mimohodu prolaze tri bitnice od dvanaest centimetara, odvojene po njegovoj zapovijedi iz tri korpusa d'Erlona, de Reilla i de Lobaua i određene da započnu borbu tukući Mont-Saint-Jean na mjestu, gdje se ukrštavaju putevi iz Nivellesa i Genappea, car je udario Haxa po ramenu i rekao mu: – Eno dvadeset i četiri lijepe djevojke, generale!

Siguran u uspjeh, on je sokolio dražesnim osmijehom, pri prolazu ispred njega, četu opkopara iz prvoga korpusa, koju je bio izabrao da se zabarikadira na Mont-Saint-Jeanu čim selo bude osvojeno. Kroz cijelu ovu vedrinu prošla je samo jedna riječ gordog sažaljenja; videći lijevo od sebe, na mjestu gdje stoji danas jedan veliki grob, kako se okupljaju na svojim prekrasnim konjima oni divni sivi Škoti, rekao je: – Šteta!

Zatim je pojahao konja, pošao ispred Rossomma i izabrao za točku promatranja jedno usko uzvišenje ledine desno od puta iz Genappea u Bruxelles, i to je bila njegova druga postaja za vrijeme bitke. Treća postaja, ona od sedam sati uvečer, između Belle-Alliancea i Haie-Sainta, strahovita je; to je ovisok brežuljak, koji još i danas postoji i iza kojega je bila okupljena garda u jednoj uvali ravnice. Oko tog brežuljka odskakivala su puščana zrna po kaldrmi čak do samog Napoleona. Kao na Brienni, iznad njegove glave zviždala su puščana i biskajska zrna. Našlo se, gotovo na mjestu gdje su bila kopita njegova konja, iscrvotočene tanadi, starih oštrica od sablji i izobličenih metaka, izjedenih hrđom. Prije nekoliko godina iskopali su jednu granatu od šezdeset, još punu, čiji se upaljač slomio upravo iznad bombe.

Na ovoj posljednjoj postaji car je govorio svome vodiču Lacostu, neprijateljskom seljaku, užasnutom, privezanom za sedlo 29

jednog busara, koji se osvrtao svaki put kad bi se rasprsnulo tane i koji se pokušavao sakriti iza njega: – Budalo! To je sramota! Ubit će te sleđa!

Onaj koji piše ove retke sam je našao u nizini ovoga brežuljka, kopajući u pijesku, ostatke jedne bombe, izgrižene oksidom, od četrdeset šest godina, kao i stare komade željeza koji su se lomili kao šiblje bazge u rukama.

Prijevoji različito nagnutih ravnica, gdje je došlo do sukoba između Napoleona i Wellingtona, nisu više, kao što je svima poznato, ono što su bili 18. lipnja 1815. Skidajući zemlju s ovog fatalnog polja da bi mu se imao od čega načiniti spomenik, oduzeli su mu njegov pravi reljef, i povijest, zbunjena, ne zna se više snaći na njemu. Da bi uveličali to polje, izobličili su ga. Wellington, kad je poslije dvije godine ponovno vidio Waterloo, uskliknuo je: – Izmijenili su mi moje bojište! – Tamo, gdje se danas nalazi debela piramida od zemlje s lavom na njezinu vrhu, bio je jedan greben, i on se prema nivelleskom putu spuštao kosom niz koju se moglo silaziti, ali sa strane ceste, koja vodi u Genappe, bila je gotovo strmina. Visina ove strmine može se odmjeriti još danas, prema visini uzvišenja dviju velikih grobnica, koje ograđuju s obje strane put iz Genappea u Bruxelles. Jedna je engleski grob nalijevo, druga je njemački grob nadesno. Francuskog groba nema. Za Francusku je cijela ova ravnica bila jedna raka.

Hvala tisućama i tisućama tovara zemlje koja je upotrijebljena da se digne humak od sto pedeset stopa visine i pola milje površine; visoravan Mont-Saint-Jeana je danas pristupačna blagim usponom. Na dan bitke, napose sa strane Haie-Sainta, prilaz je bio neravan i strm. Tu je strmina tako naglo padala da engleski topovi nisu vidjeli ispod sebe majur, koji leži na dnu doline, a tu je baš bilo središte borbe. Na noć prije 18. lipnja 1815. kiše su još više razrovale ovu strminu, a blato je otežavalo put na uzbrdicu i trebalo je ne samo puzati nego i propadati. Uzduž grebena visoravni protezala se neka vrsta rova, kojega daleki promatrač nije mogao ni naslutiti.

30

Kakav je bio taj rov? Recimo, Braine-l'Alleud je jedno belgijsko selo, a Ohain drugo. Ova dva sela, oba sakrivena u udubinama zemljišta, spojena su putem od otprilike milje i pol, koji prolazi kroz valovitu ravnicu i često ulazi i prodire kroz brežuljke kao brazda, što mu čini da na nekim mjestima postaje prava jaruga. Godine 1815., kao i danas, taj je put presijecao greben visoravni Mont-Saint-Jeana između dvaju puteva, genappeskog i nivelleskog; samo je on danas sravnjen s ravnicom, a tada je bio usječen put. Uzeli su njegova dva bedema za zajednički grob i učinili spomenik. Ovaj je put bio i još je i danas zapravo kao neki jarak na jednom svom dijelu; jarak koji je ponekad izdubljen i dvanaest stopa, a čije su se suviše strme strane ovdje-ondje rušile, osobito zimi i pod hladnim kišama. Tu se događahu nesreće. Put je bio tako tijesan pri ulazu u Braine-l'Alleude da su tu jednog prolaznika pregazila teretna kola, kako je zapisano na križu od kamena koji stoji do groblja, navodeći i ime pokojnika, gospodina Bernarda Debryja, trgovca u Bruxellesu, i dan nesreće, veljaču 1637.2 Put je bio tako dubok na visoravni Mont-Saint-Jeana da je jednog seljaka, Mathieua Nicaisea, tu zgnječio g. 1733. brijeg koji se odronio, kako je svjedočio jedan drugi križ od kamena, čiji je gornji dio propao prilikom krčenja, no čije se izvaljeno podnožje još i danas vidi na strmini lijevo od ceste između Haie-Sainta i majura Mont-Saint-Jeana. Na dan bitke, ovaj usječeni put, ničim obilježen, na samom vrhu Mont-Saint-Jeana, brazda skrivena u zemlji, bio je nevidljiv, to jest strahovit.

2

Evo natpisa: ovdje je zdrobljen po nesreći pod kolima gospodin bernard de brye trgovac u bruxellesu (nečitljivo) veljače 1637.

31

Napomena urednika: Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.

sadržaj

5 knjiga prva Waterloo Što se sve može sresti kad se ide iz Nivellesa 7 Hougomont 8 18. lipnja 1815.

15 A 18 Tajanstvenost bojeva 20 U četiri sata poslijepodne 23 Napoleon dobre volje 26 Car postavlja jedno pitanje vodiču Lacostu 32 Neočekivano 34 Visoravan Mont-Saint-Jean 38 Slaba volja Napoleonu, dobra volja Bülowu 43 Garda 45 Katastrofa 46 Posljednji kare 49 Cambronne 50 Quot libras in duce?

52 Je li Waterloo donio svijetu dobra?

57 Jačanje božanskog prava 59 Bojište noću 62 69 knjiga druga Lađa Orion Broj 24601 postaje broj 9430 71 Ovdje će se pročitati dva stiha koja su možda od đavola 74 Lanac na okomi 78 89 knjiga treća Obećanje mrtvoj ispunjeno Pitanje vode u Montfermeilu 91 Dva lica, koja se popunjuju 94 Treba vina za ljude i vode za konje 99 Na pozornici se javlja jedna lutka 102

Kad je mala ostala sama 103 Tu se možda dokazuje Boulatruellova pamet 108 Cosette u mraku kraj nepoznata čovjeka 113 Nije ugodno dočekati siromaha koji je možda bogataš 117 Thénardier na djelu 134 Tko traži bolje, može naći i gore 143 Opet se pojavljuje broj 9430 i Cosette ga izvlači na lutriji 148 151 knjiga četvrta Gorbeauova kućerina Meštar Gorbeau 153 Gnijezdo za sovu i sjenicu 158 Dvije nesreće čine sreću 160 Opažanja glavne stanarice 164 Jedan petofranak pada na zemlju i čuje se 166 171 knjiga peta U đavolskom lovu hajka ne laje Strategijske kretnje 173 Srećom preko Austerlitzkog mosta prelaze kola 176 Pogledaj plan Pariza iz 1727. godine 178 Pipanje u mraku 181 Nešto što bi bilo nemoguće uz plinsko svjetlo 184 Početak jedne zagonetke 188 Nastavak zagonetke 190 Zagonetka biva sve zagonetnija 192 Čovjek s klepkom 194 Kako je Javertu pobjegao zec između nogu 198 209 knjiga šesta Mali Picpus Mala ulica Picpus, broj 62 211 Pravila reda Martina Verge 214 Strogosti 221 Radosti 223 Zabave 226 Mali samostan 232 Nekoliko silueta iz ove sjene 234 Post corda lapides 236 Jedan vijek pod velom 238

240 Porijeklo vječnoga klanjanja 242 Konac malog Picpusa 245 knjiga sedma U zagradi 247 Samostan kao apstraktan pojam 247 Samostan kao povijesna činjenica 250 Pod kojim se uvjetima može poštovati prošlost 253 Samostan s načelnoga stajališta 254 Molitva 256 Apsolutna dobrota molitve 258 Obzirnost u prijekorima 259 Vjera, zakon 263 knjiga osma Groblja primaju što im se daje 265 Rasprava o načinu kako ući u samostan 273 Faucheleventove brige 275 Majka Inocencija Gdje Jean Valjean izgleda kao da je čitao Austina Castilleja 286 Nije dovoljno da čovjek bude pijanica pa da bude besmrtan 292 Između četiri daske 299 Gdje će se naći porijeklo izreci: Ne valja izgubiti kartu 301 Uspjeli ispit 308 Zatvor 312

victor hugo Jadnici — Cosette Roman Victora Hugoa Jadnici jedno je od najznačajnijih djela svjetske književnosti te ujedno, unatoč golemu opsegu, i jedan od prvih modernih bestselera. Prepun živopisnih likova i dinamične radnje koja vuče čitatelja na čitanje, roman nudi nezaboravan užitak za sve ljubitelje književnosti, ali i svevremenu mudrost za svakodnevni život. Ovo je epska priča o grešnosti i milosrđu, ljubavi i mržnji, nadi i očaju, a Jean Valjean je svatko od nas u svojoj slomljenosti i potencijalu za nesebičan i svrhovit život. Stoga su Jadnici nezaboravno štivo koje će u vama probuditi mnoštvo emocija i ostaviti neizbrisiv trag.

Jean Valjean nije ispunio želju Fantini na samrti, nije uspio dovesti joj Cosette, njezino jedino dijete, da ga po posljednji put vidi. Zato se nakon Fantinine smrti pokušava iskupiti i kreće u potragu za Cosette, pronalazeći je u krajnjoj bijedi i potlačenosti. Cosette će uz Valjeana prvi put spoznati što su dobrota i ljubav, ali sjena i opasnost od obitelji u kojoj je provela najgore dane svojega života još će je dugo pratiti...

ISBN 978-953-235-939-8

18,90 €

verbum.hr