Jači od mržnje

Tim Guénard

Biblioteka

Svjedocanstva

JAČI OD MRŽNJE MOJ PUT OD ODBAČENOSTI I STRAHA DO ISCJELJENJA ŽIVOTNIH RANA

VERBUM

Tim Guénard JAČI OD MRŽNJE

Biblioteka:

Svjedocanstva 8.Ë?

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Tim Guénard

JAČI OD MRŽNJE MOJ PUT OD ODBAČENOSTI I STRAHA DO ISCJELJENJA ŽIVOTNIH RANA

VERBUM Split, 2017.

Naslov izvornika: Tim Guénard, Plus fort que la haine © Presses de la Renaissance, 1999. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.133.1-94=163.42 27-29 GUENARD, Tim Jači od mržnje : moj put od odbačenosti i straha do iscjeljenja životnih rana / Tim Guenard ; <prijevod Lidija Paris>. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Svjedočanstva ; 8) Prijevod djela: Plus fort que la haine. ISBN 978-953-235-539-0 I. Vjera -- Svjedočanstva 160911049

Ova je knjiga posvećena onima čije je sjećanje ranjeno, onima koji ne mogu oprostiti, onima koji trpe i vape za nadom.

NAPOMENA

NAPOMENA

Trebale su proći godine šutnje i ljubavi da bi se moglo gotovo sve izreći. Proživio sam sve što kazujem na ovim stranicama. Ovo nije nikakav roman. Oprostit ćete mi govorni stil ovih redaka, nisam vičan pisanju. Radije govorim. Kako ne bih kompromitirao neke ljude, namjerno sam promijenio njihova prezimena i imena nekih mjesta. To je jedino izvrtanje istine koje sam si dopustio. Oprostit ćete mi isto tako što nisam uvijek precizno navodio datume. U jednomu jedinom životu proživio sam nekoliko života. Sjećanja se katkada preklapaju. Nije važno. Star sam koliko i moja nada. Ustručavao sam se spominjati ono što nije za javnost, ono što spada u područje stroge intime. Neke sam stvari prešutio kako neki ljudi koji su mi nanijeli zlo ne bi time ostali zauvijek obilježeni. Ne želim ih spriječiti da se promijene. Imaju pravo prirediti mi iznenađenje. Sve sam ovo pretočio u riječi tek nakon smrti mojega oca, iz poštovanja prema tomu čovjeku kojega sam htio ubiti i kojega sam zavolio kada se već bližio vratima Velikoga Prolaza. Počivao u miru.

7

UVOD

UVOD

Život mi je potpuno slomljen, kao i moje lice. Nos mi je bio slomljen dvadeset i sedam puta. Dvadeset i tri prijeloma su od boksanja, a četiri od mojega oca. Najgore sam udarce primio od onoga koji me je trebao uzeti za ruku i reći: „Volim te.“ Bio je Irokez*. Kada ga je moja majka napustila odao se piću i često bi potpuno poludio od alkohola. Premlatio me gotovo nasmrt, a poslije me život nastavio masakrirati. Na životu su me održale tri želje: da me izbace iz popravnoga doma u koji su me smjestili – pothvat koji nikome prije mene nije uspio; da postanem vođa bande; da ubijem svojega oca. Te sam snove ostvario. Sve osim onoga trećeg. A bio sam na korak od toga… Godinama me kroz život nosila osvetnička vatra koja je gorjela u meni. U mojoj tamnici mržnje posjećivali su me ljudi u kojima je stanovala Ljubav i pred kojima sam u srcu padao na koljena. Svoj život dugujem ljudima koje je naše društvo odbacilo, slomljenima, hendikepiranima, „abnormalnima“. Od njih sam primio predivnu * Irokez je pripadnik sjevernoameričkoga indijanskog plemena, nap. ur.

9

UVOD

pouku o ljubavi. Njima posvećujem ovu knjigu. Oni su omogućili moj preporod. Taj neočekivani susret s Ljubavlju preokrenuo je cijeli moj život. Danas živim u velikoj kući punoj svjetla na brježuljcima iznad Lurda, zajedno sa svojom ženom Martine i našom djecom Églantine, Lionelom, Kateri i Timothéeom. Tu su i prolaznici koji ostanu neko vrijeme, a onda nastave svojim putom. Jutros sam odnio svoje košnice na padine ispod planine. Sutra ću ih odnijeti na drugo mjesto, k drugomu cvijeću, drugim mirisima. Uživam u tišini brježuljaka koji se nižu i nose moj pogled prema dalekim obzorima. Jedna pčela leti oko mene, zuji mi uz lice, vraća se cvijetu koji je već bremenit polenom. Njezin je život pravilan i uređen kao glazbena partitura. Svira po notama koje su joj upisane u naslijeđe, drži se stoljetnih zakona koje joj prenosi njezin genetski kod. Pčela, kao i sve druge životinje, ne može ni na koji način utjecati na svoje programirano ponašanje. Čovjek može. Čovjek ima slobodu i može svoju sudbinu promijeniti na bolje i na gore. Ja – sin alkoholičara i napušteno dijete – slomio sam vrat zloj kobi. Opovrgnuo sam genetiku. Ponosim se time. Ime mi je Philippe, a zovu me Tim zato što je moje irokeško ime Timidity, što znači „gospodar konja“. 10

UVOD

Bilo je teže pripitomiti moje ranjeno sjećanje negoli divljega čistokrvnog konja. Guénard bi se moglo prevesti kao „jak u nadi“. Uvijek sam vjerovao u čuda. Tu nadu koja me nikada, čak ni u najtamnijoj noći, nije iznevjerila, danas gajim za druge. Kao ni moji indijanski preci, ne znam za vrtoglavicu. Bojim se samo jednoga bezdana, najgorega od svih, bezdana mržnje prema samome sebi. Moj je jedini strah da ne ću dovoljno ljubiti. Da bi netko bio muškarac, mora imati muda. Da bi netko bio čovjek ljubavi, mora imati još i veća. Nakon dugih godina borbe prestao sam ratovati protiv svojega oca, protiv sebe i protiv svoje prošlosti. Kada me pozovu, sjednem za volan staroga kamiončića i odlazim govoriti o svojemu kaotičnom životu po Francuskoj i u inozemstvu, po školama i zatvorima, po crkvama i pred skupovima, po stadionima i trgovima… Svjedočim da je opraštanje najteže što čovjek može učiniti i da je ujedno najdostojnije čovjeka, da je to moja najljepša borba. Ljubav je moj završni udarac. Sada kročim putovima mira.

11

JAČI OD MRŽNJE

TRI GODINE. NAPUŠTEN U JARKU

Nije me zagrlila, nije mi rekla „doviđenja“. Ništa. Ni riječi. Žena odlazi. Nosi bijele čizme… Imam tri godine i moja me majka upravo privezala za električni stup uz seosku cestu koja nikamo ne vodi. Ulazi u svoj automobil koji je parkiran uz rub ceste. Odlazi. Nestaje. Vidim samo još maglu. Pružam ruke. Sâm sam. Noć je pala na šumu, čudovišta izlaze iz sjene. To mi je jedina precizna djetinja uspomena na majku. Leđa koja se udaljuju i velike bijele čizme. Netko tko odlazi… Rodila me sa šesnaest godina i napustila tri godine poslije kada je otišla sa svojim novim dečkom. Za mene u njezinu životu više nije bilo mjesta. Žandarmerija me našla rano ujutro. Bio sam potpuno promrzao, nasmrt prestrašen. Odveli su me ocu. Ne znam kako su ga pronašli. Nisam mogao izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Moj je otac bio tjelohranitelj u jednomu veleposlanstvu u Parizu. Bio je tanak i visok kao bukva, imao je svinut nos i crnu kosu kao i njegovi preci. Ta šutljiva ljudina nije mogla zanijekati svoju indijansku krv. Bio je nevjerojatno snažan. Snaga bi mu se uzvitlala na12

TRI GODINE. NAPUŠTEN U JARKU

glo, strahovito, poput munje, poput luka kada ispusti strijelu. Baka mi je pričala da ga je jednom vidjela u nekomu baru kako bez riječi i lica poput kamena guta porugu na račun svojega podrijetla. Ismijavala su ga tri blesava balavca. Kada ga je jedan od njih izazivački povukao za rukav, u čas se našao na podu potpuno ošamućen zajedno sa svoja dva kompića, i to brže nego što se može ispričati. A moj otac, nalakćen na bar, naručio je još jedno pivo, baš kao da je upravo s ramena otpuhao mrvicu prašine ili se otarasio neke mušice. Moj je otac sin vojnika kojega nikada nisam upoznao. Njegova krv teče i mojim venama. Ponosan sam na svojega djeda. Taj se indijanski umjetnik u Drugomu svjetskom ratu pridružio kanadskoj vojsci kao pilot lovačkoga aviona. Pao je u njemačko zarobljeništvo, a kako je bio obrezan, nacisti su mislili da je Židov i poslali ga u logor smrti. Irokez je taj nesporazum doživio kao počast i svojim krvnicima nije ni pokušao objasniti zabunu. Umro je nekoliko mjeseci prije kraja rata, poslije tri godine neljudskoga postupanja. Mojoj je baki napisao samo nekoliko riječi: „Ponosan sam što umirem sa svojom braćom Židovima.“ Ta hrabra žena nije mogla vjerovati da je doista mrtav čovjek kojega je tako strastveno voljela i kojega je zvala „Zlatna Ruka“. Svoje trinaestero djece podizala je posve sama u daščari u predgrađu na sjeveru Francuske, u bivšemu skladištu strjeljiva. S njima je bilo i dvoje dječice jedne od njezinih kćeri koju su strijeljali zbog pripadnosti pokretu otpora. Svoju udo13

JAČI OD MRŽNJE

vičku vojnu mirovinu dobila je tek pet godina poslije oslobođenja, ali u dolarima… S tim je bogatstvom kupila zemljište koje je podijelila među svojom djecom. Moj otac, Kanađanin, u Vijetnamskomu je ratu služio među američkim marincima. Svojega je poručnika spasio od smrti, što mu ovaj nikada nije zaboravio. Kada je taj poručnik poslije mnogo godina ušao u diplomatsku službu, uzeo je mojega oca za svojega tjelohranitelja. Moj je otac imao i svoju slabu stranu. Odlazak moje majke pogodio ga je kao udar groma, kao da ga je pokosila puška. Slomio se. Nije to očekivao. Sve više i više je pio, bio je nestabilan i nepredvidljiv. Povjerio me jednoj od svojih sestara koja je stanovala u blizini. Kod te nježne žene prvi sam put osjetio što znači kada te netko voli i bio sam sretan. Naučio sam stajati na svojim nogama, hodati, milovati stabla kojima sam povjeravao svoje tajne. Naučio sam sanjariti gledajući srednjovjekovne tapiserije. Ratnička krv mojih predaka uzavrela bi dok bih gledao žestoke konjanike i njihove vatrene bitke. Ta radost, ta slatka anestezija bila je tek prekratki međučin. Nekoliko mjeseci poslije otac je došao po mene. Otkrio sam da se obitelj proširila. Sada je živio u divljemu braku s nekom novom ženom. Bila je smeđokosa i punašna, izgledala je kao talijanska mamma. Imala je petero djece. Kod nas su se bili posve udomaćili. – Evo tvoje nove mame, poljubi je – rekao mi je otac. – Možeš je zvati mama… 14

TRI GODINE. NAPUŠTEN U JARKU

U meni se sve uskomešalo. Nisam htio reći mama, iako sam čeznuo da opet imam mamu. Oči te žene bile su tamne kao grob. U njima nije bilo ni tračka svjetla ljubavi. Zagrlila me i uštinula za nadlakticu. Imala je osmijeh jegulje, licemjeran i pokvaren. Znao sam da ona nikada ne će biti moja mama. Osvojila je srce mojega oca, ali nikada ne će zamijeniti onu koja me u sebi nosila, koja me jedne večeri ostavila uz rub ceste, onu u bijelim čizmama koja mi je okrenula leđa, a da nikada nisam razumio zašto.

15

JAČI OD MRŽNJE

ČETIRI GODINE. U PSEĆOJ KUĆICI

Stanujem s obitelji koja zapravo i nije moja, jedem s njima, spavam s njima. No ne živim s njima uistinu. Ja sam stranac. Prema meni se ponašaju kao prema neželjenu nametniku. Navečer iščekujem oca kao da je sâm Spasitelj. Čekam da se vrati i ne uspijevam prikriti nestrpljenje. Vrebam njegove korake na stepenicama. Ključ u bravi otvara mi vrata nade. Okrećem se prema toj moćnoj silueti. Cijelo moje biće bez riječi prosi samo jedan pogled, jedan osmijeh. Uzalud. On trči prema mojoj lažnoj majci, mojoj lažnoj braći, mojim lažnim sestrama. Grli ih, ljubi, mazi. Kao da me hoće namjerno povrijediti, osvetiti mi se i reći mi: „Vidiš, ti to ne ćeš dobiti! Previše me podsjećaš na svoju majku, na tu ženu koju nisam uspio zadržati, koju nisam uspio usrećiti.“ Ja sam uspomena na izdanu ljubav, podsjećam ga na bračni neuspjeh, znamen sam izgubljene časti. Živi znak njegove grižnje savjesti. Moja lažna majka prepoznaje njegovu osvetoljubivost i trijumfalno bljuje: – Tvoje je kopile i danas pravilo nevolje! On se napokon okreće prema meni, ali ne da bi me uzeo u zagrljaj. Moja se očekivanja pretvaraju u košmar. Iz očiju mu sijevaju munje; zvijer riče i skače. Kišu batina primam stisnutih zubi da zbog siline 16

ČETIRI GODINE. U PSEĆOJ KUĆICI

šamara ne bih počeo urlikati. Pljus! Pljus! I pljus! Moj otac šamare naziva Paris-Brest*. Dok traje oluja, moja se lažna majka smijulji. Uživa. Ja sam višak u njezinu kokošinjcu, ja sam ružno pače. Prema svojoj djeci je dobra, ali ja ne pripadam njezinu gnijezdu. Kada se dogodi da otac izbiva po nekoliko tjedana, ona me otjera u dvorište iza kuće gdje provodim cijela popodneva. Taj prostor služi kao ropotarnica, ograđen je velikim ciglenim zidom koji podsjeća na zatvor, tu sam se već udomaćio. Moje društvo u progonstvu su zahrđali bicikli, slomljene tačke, jedna prevrnuta bačva i lanac. Na kraju lanca smeđe-bijeli pas prepeličar. Moj prijatelj Simla. Usred dvorišta stoluje golem čabar. Kada dođe vrijeme za kupanje, djeca moje maćehe otkotrljaju ga do kuhinje da se okupaju u toploj vodi. Nakon što se svi oni oribaju, njihova majka uz pomoć najstarijega sina iznosi pun čabar van i dere se: – Prljavo kopile, operi se! Voda je prljava i ledena. Čak i zimi moram ući u nju. Tresem se. Moja mi se polubraća smiju kroz zatvoren prozor dok grickaju slatkiše i cuclaju šarene lizalice. Kroz zamagljena stakla raspoznajem njihov podrugljiv smijeh i njihove grimase. Ostajem vani i drhturim sve dok ne dođu po mene. Tu sam hladnoću osjećao sve do svoje četrnaeste godine. Ušla mi je u kosti. Ponekad mi je tako hladno da posve gol tražim zaklon u Simlinoj kućici. Moj prijatelj pas zavija, buni * Paris-Brest je kultna francuska biciklistička utrka. Po toj je utrci naziv dobio i istoimeni poznati francuski kolač, nap. prev.

17

JAČI OD MRŽNJE

se, podsjeća ljude da se ne smiju tako ponašati prema jednomu od svojih malenih. Volim toga srdačnog prepeličara. I on redovito dobiva batine. To nas je zbližilo. Imam dojam da me razumije. Čim uđem u ledenu vodu, on tiho zacvili kao da me ohrabruje: „Hajde, Time, samo hrabro, ja sam s tobom!“ Njegov cvilež mojoj maćehi ide na živce. Istrči iz kuće u dvorište, izudara Simlu, usput namlati i mene, i obojicu nas naziva prljavom kopiladi. Simla i ja smo iste rase. Taj je pas moj prvi prijatelj. Otkada mi je majka otišla, otac nevjerojatno puno pije. Sve više i više. Čim uđem u njegovo vidno polje, njegov mrtav i ukočen pogled oživi. Kada me primijeti, pali se fitilj na bombi. Podiže svoje golemo tijelo i zadihan poput drvosječe baca se na mene, sve silovitije i silovitije, više i ne pokušava naći razlog. Moram se sakriti kako ne bih izazvao eksploziju. Svake večeri još uvijek ipak očekujem da me uzme u naručaj. Očajnički se nadam. Ta mi nada daje snage da preživim i ne mogu je se odreći. Na kraju tjedna, kada moja lažna obitelj odlazi na selo, otac me zaključava u podrum. Odbijam sići niz strme stube. On me gurne. Otkotrljam se niz kamene stube sve do dna te mračne i vlažne jazbine. Vrata se zatvaraju i više nema svjetla. Ležim na tomu hladnom podu, udišem smrdljiv zadah vlage i plijesni. Kroz majušan otvor koji se nalazi tik iza Simline kućice prodire smrad mokraće i izmeta. Ustajem i pružam ruku kroz otvor. Pas mi liže prste i cvili. Pravimo si društvo dok ne prođu ti beskrajni jednolični sati. 18

ČETIRI GODINE. U PSEĆOJ KUĆICI

Na mračne zidove svoje tamnice vješam zamišljene slike triju osoba koje mi daju osjećaj sreće i nježnosti: moja teta, moj djed s majčine strane kojega obožavam i moja baka s očeve strane. Pred njima vodim beskrajne monologe i brižno tjeram svaku i najmanju mrvicu prašine, i najmanju sjenku koja bi mogla umanjiti sjaj mojih osobnih sunaca. Na njih i vičem. Predbacujem im što su me ostavili kod oca. Vapim iz dubine svoje noći: „Dođite po mene, dođite po mene, odvedite me!“ Ponekad me na jedan dan uzme moja baka s očeve strane. Ljubazna je i vesela i zna me razmaziti kao prava baka. Kupuje mi odjeću, lakirane cipele i slatkiše. No sati prolaze, a ja se počinjem mrgoditi pri pomisli da se naša idila primiče kraju. Ona ne razumije zašto sam zlovoljan. Navečer me vraća kući. Otac me grabi za ruku, a ja vičem: – Ne, ne! Bako, povedi me sa sobom, povedi me! Tako bih želio ostati s njom. Ona odlazi bez mene. Ne mogu joj reći da me njezin sin tuče. Ostajem sam sa svojom tajnom. To se ponavljalo sve do dana kada je jedan obiteljski prijatelj došao na čašicu. Otac je već bio pijan. Kada mi je htio udijeliti dnevnu dozu šamara, taj mu se čovjek suprotstavio. Izvan sebe od bijesa, moj ga je otac ranio nožem. Prijatelj je sav krvav uspio pobjeći. Odjurio je u bolnicu. Sutradan je na vrata pozvonila neka gospođa. Htjela me je vidjeti. Moja je lažna majka odbila. Gospođa je inzistirala. Bila je mirna i autoritativna. Na koncu je maćehi zaprijetila da bi mogla biti teško kažnjena. Ova je popustila i pozvala me. Gospođa me 19

JAČI OD MRŽNJE

povela na šetnju. Lijepa je i blaga, no mene je strah. Vodi me u kavanu, naručuje mi vruću čokoladu i postavlja mnoga pitanja o obitelji, o ocu: je li ljubazan, kako se brine o meni. Ništa joj ne lažem, ali ne kazujem cijelu istinu. Ne bi mi vjerovala. Onda ljubazna gospođa gleda na sat, ustaje i vraća me kući. Ja ne ću kući, hvatam se za nju: „Hoću ostati s vama!“ Kaže mi da je ona socijalna radnica i da će se pobrinuti da više ne dobivam batine. Ja joj vjerujem. Kada su se vrata zatvorila, otac počinje urlati: – Što si joj rekao? Uzima drvenu palicu i udara, udara, udara. Rušim se. Noge me užasno bole. Više ne mogu stajati. On udara dalje i urliče. – Čuješ li što sam te pitao? Što si rekao toj kurvetini? – Bum! Bum! – Ha, što si rekao toj djevojčuri? Pljus i pljus! U glavi mi se sve vrti. I dalje vjerujem toj gospođi. No nije me smjela ostaviti samoga! Ocu ništa ne priznajem. Bum! Toliko Paris-Bresta da bi se s tolikim kilometrima šamara moglo stići sve do Mjeseca! Hvata me za košulju i podiže me s poda, nosi me kao vreću, otvara podrumska vrata i baca me niz stepenice vičući: – Prljavo derište, gubi se ili ću te…! Ne čujem kraj rečenice. Upadam u crnu rupu. Letim kroz zrak i padam na tlo. Sav sam smlavljen. 20

ČETIRI GODINE. U PSEĆOJ KUĆICI

Nekoliko sekunda poslije – ili nekoliko minuta, ne znam – izranjam iz mraka i kroz maglu u glavi čujem maćehu kako viče: – Penji se, kopile, hajde, popni se! Nisam u stanju. Ne mogu se ni maknuti. U padu sam razbio vilicu i nos. Noge su mi slomljene. Babuskara silazi niz stepenice i udara me. Bum, bum! Pužem uza stepenice, stubu po stubu, kao puž golać. Bum, bum po leđima, udara me remenom. Više ne osjećam noge. Vrti mi se u glavi. Gore me dočekuje otac. Stoji uspravno. Ogroman je. Na mene se obrušuje uragan njegova nasilja. Od jednoga mi šamara puca oko, slijedi jedan s lijeve strane koja je već puna hematoma. Jedan je šamar tako snažan da mi uho glasno puca. Krak. Noć. Crna rupa. Dalje se više ničega ne sjećam. Rođendan mi je. Imam pet godina. Otac mi je darovao trideset i šest blještavih šamara. I onda je ugasio svjetlo.

21

JAČI OD MRŽNJE

SADRŽAJ

Napomena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Tri godine. Napušten u jarku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Četiri godine. U psećoj kućici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Pet i šest godina. Šutnja, bolnica. . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Sedam godina. Na tržnici siročadi . . . . . . . . . . . . . . . 27 Osam godina. Zatvor za luđake . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Devet godina. U kandžama udomiteljice . . . . . . . . . 38 Deset godina. Na zgarištu sreće . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Jedanaest godina. U popravnomu domu među „tvrdokornima“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Dvanaest godina. Bijeg i gađenje . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Trinaest godina. Pljačkam prostitutke. . . . . . . . . . . . 75 Četrnaest godina. Žigolo u Montparnasseu. . . . . . . 84 Odlazni peron. Moj veliki brat diže sidro. . . . . . . . . 90 Petnaest godina. Put oko svijeta s gospodinom Léonom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Veliki bijeg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Starac i smrt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 Otvoreno pismo mojemu ocu, francuskome predsjedniku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Klesarski šegrt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 254

SADRŽAJ

Šesnaest godina. U boksačkome ringu . . . . . . . . . . 141 Osamnaest godina. Otkrivam izvanzemaljce . . . . 154 Mali dušobrižnik na velikome motociklu . . . . . . . 169 Elektrošok oprosta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Dvadeset i jedna godina. Prvi rođendanski poklon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Moji prijatelji, patnici cijeloga svijeta . . . . . . . . . . . . 198 Božji pustolovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 Dvadeset i dvije godine. Djevojka iz kuće sreće . . 217 Dvadeset i tri godine. Vjenčanje izgubljenoga sina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Dvadeset i četiri godine. U Lurdu u Marijinim rukama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 234 Sedamdeset sedam puta sedam . . . . . . . . . . . . . . . . 244

255

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u veljaÄ?i 2017.

Majka ga je napustila kada je imao tri godine, a u dobi od pet godina vlastiti ga je otac premlatio toliko da je naredne dvije i pol godine proveo u bolnici. Djetinjstvo Tima Guénarda bilo je slijed boravka u raznim institucijama i udomiteljskim obiteljima, prepuno nasilja, bijesa i mržnje. U dobi od dvanaest godina počeo je živjeti na ulicama Pariza vodeći svakodnevnu borbu s glađu, hladnoćom i izopačenim ljudima. Počeo je krasti i prostituirati se i u tomu je svijetu otkrio pokvarenost “uglednih” krugova kao i pomaganje i istinsko prijateljstvo među onima koji žive na rubu društva. Počeo se baviti boksom i postao je šampion stekavši brojna priznanja – bez teškoća je nizao pobjedu za pobjedom jer je u svakomu protivniku vidio lice svojega oca... Tada je s osamnaest godina upoznao hendikepirane, ljude koje je društvo posve odbacilo i od kojih svi odvraćaju pogled. Taj ga je susret potresao u nutrini do te mjere da je započeo put koji će ga dovesti do novoga života… Ova šokantna životna ispovijest donosi istinitu priču o potrazi jednoga izgubljenog ranjenog djeteta za ljubavlju i životom u punini. Njegove su riječi izravne i snažne, riječi čovjeka koji je živio na samomu dnu i iz njega se izdigao, riječi koje donose poruku nade da svaki čovjek, ma koliko bio ranjen, može oprostiti, može voljeti i, nadasve, da je svaka ljudska osoba vrijedna ljubavi.

ISBN 978-953-235-539-0

VERBUM 108 kn

www.verbum.hr

Biblioteka

“Ova knjiga odiše dubokom zahvalnošću za iskustvo božanske i ljudske ljubavi. Upravo je to iskustvo ljubavi Tima Guénarda izbavilo iz samoga srca tame i pomoglo mu da svoje iskustvo dijeli s drugima, osobito onima koji su najviše ranjeni…” The Tablet

Svjedocanstva

“Ako ne vjerujete da je Bogu sve moguće, pročitajte Jači od mržnje Tima Guénarda. Ovo nije nikakav roman, već istinita ispovijest njegova života koju nakon mnogo godina iznosi u šokantnim i zapanjujućim detaljima.” Messages et Messagers