IZVAN REDA
„Trenutno najutjecajniji javni intelektualac Zapada.“
DAJTE SVE OD SEBE BAREM U JEDNOJ
STVARI I VIDITE ŠTO ĆE SE DOGODITI
VRIJEDNOST VRUĆINE I PRITISKA
U uvjetima visoke temperature i pritiska, duboko ispod Zemljine površine, atomi ugljena preslaguju se u savršeno usklađen kristalni oblik koji poznajemo kao dijamant. U dijamantnu obliku ugljik od kojega se ugljen sastoji doseže vrhunac izdržljivosti (dijamant je najčvršća tvar). Uz to poprima svojstvo reflektiranja svjetla. Taj spoj izdržljivosti i sjaja dijamantu daje kvalitete zbog kojih ga opravdano smatramo simbolom vrijednosti. Vrijedno je ono što je čisto, složeno i što sjaji – a to jednako vrijedi za ljude kao i za dragulje. Svjetlo, naravno, označava blistav sjaj snažne i usredotočene svijesti. Ljudska su bića svjesna danju, dok ima svjetla. Ta je svijest uglavnom vizualna i zbog toga ovisna o svjetlu. Biti prosvijetljen znači biti iznimno budan i pozoran – dosegnuti stanje koje se obično povezuje s božanstvom. Nositi dijamant znači biti povezan
sa Sunčevim sjajem, poput kralja ili kraljice čiji se lik stavlja na suncolike zlatne novčiće koji su gotovo univerzalno mjerilo vrijednosti.
Vrućina i pritisak transformiraju bazičnu tvar običnoga ugljena u kristalno savršenstvo i izvanrednu vrijednost dijamanta. Isto vrijedi i za osobu. Znamo da mnogostruke sile koje djeluju u ljudskoj duši često nisu međusobno usklađene. Radimo ono što ne bismo htjeli, a ne radimo ono što znamo da bismo trebali raditi. Želimo biti mršavi, ali sjedimo na kauču, jedemo čips i očajavamo. Neodlučnost nas paralizira, zbunjuje i ostavlja bez smjera. Napasti nas mimo naše volje vuku na sve strane, a mi gubimo vrijeme, ljenčarimo i zbog toga se osjećamo jako loše, ali se ne mijenjamo.
Zbog tih su razloga ljudi iz davnine bili skloni misliti da ljudsku dušu nastavaju duhovi – da je opsjedaju duhovi predaka, demoni i bogovi – koji nemaju nužno na umu čovjekov najbolji interes. Od pojavka psihoanalize te protivničke sile, ti opsesivni i ponekad zloćudni duhovi psihološki se konceptualiziraju kao porivi, emocije ili motivacijska stanja – ili kao kompleksi, koji se ponašaju kao djelomične ličnosti povezane unutar osobe pamćenjem, ali ne i namjerom. Naša neurološka struktura doista je hijerarhijski uređena. Moćni nagonski sluge na dnu, koji kontroliraju žeđ, glad, bijes, tugu, ushit i strast, lako se mogu uzdići i postati našim gospodarima, a jednako lako mogu i zaratiti među sobom. Nije lako postići otpornost i snagu ujedinjenoga duha.
Kao što kaže prispodoba, kuća u sebi razdijeljena neće opstati. Isto tako, nedovoljno integrirana osoba ne može odoljeti izazovima. Nedostaje joj jedinstvo na najvišoj razini psihološkoga ustroja. Nedostaje joj skladno uravnotežena mješavina svojstava koja karakterizira dobro prilagođenu dušu, i zbog toga se raspada. To mislimo kad kažemo „izgubio je kontrolu“ ili „puca po šavovima“. Prije nego što pokupi sve komadiće i dovede se u red, takva osoba lako može postati plijen jedne ili nekoliko djelomičnih ličnosti. To
može biti duh bijesa, tjeskobe ili boli, koji čovjeka obuzme kada izgubi kontrolu. Najjasnije se to vidi u naletu bijesa kod dvogodišnjaka. Privremeno je ostao bez svoje osobnosti, u tom je trenutku čista emocija. To je uznemirujuć prizor i za samoga dvogodišnjaka, a zbog svojega intenziteta bio bi posve zastrašujuć da je riječ o odrasloj osobi. Drevni motivacijski sustavi koji upravljaju ljutnjom djetetovu nerazvijenu osobnost jednostavno gurnu u stranu i preuzmu kontrolu nad njegovim umom i ponašanjem. To je ozbiljan i težak poraz za još uvijek slab ego koji se bori s moćnim silama i teži jedinstvu te psihološkoj i društvenoj integraciji.
Manjak nutarnjega jedinstva očituje se i u povećanoj patnji, pojačanoj tjeskobi, nedostatku motivacije i manjku užitka, koji dolaze s neodlučnošću i nesigurnošću. Ako se nikako ne možemo odlučiti između deset stvari, čak i kad su sve one dobre, to je isto kao da nas svaka od njih muči. Teško je imati onaj osjećaj pozitivna angažmana koji život čini vrijednim življenja ako nemamo jasne, dobro definirane ciljeve koji nisu kontradiktorni. Jasni ciljevi, osim toga, postavljaju granice i pojednostavljuju svijet, umanjuju nesigurnost, tjeskobu, sram i autodestruktivne fiziološke sile koja oslobađa stres. Prema tome, loše integrirana osoba bit će nestalna i besciljna, a to je samo početak. Dovoljna količina nestalnosti i neusmjerenosti brzo se mogu udružiti i polučiti bespomoćnost i depresiju, tipične posljedice dugotrajne uzaludnosti i beznačajnosti. To nije samo psihološko stanje. Tjelesne posljedice depresije, kojima redovito prethodi prekomjerno lučenje kortizola, hormona stresa, u suštini se ne razlikuju od ubrzana starenja (debljanja, kardiovaskularnih problema, dijabetesa, raka i Alzheimerove bolesti).47
Društvene su posljedice ozbiljne koliko i psihološke. Osoba koja nije dobro posložena pretjerano reagira na najmanji znak nezadovoljstva ili neuspjeha. Ne može uspješno pregovarati, čak ni sama sa sobom, zato što ne može podnijeti nesigurnost koju nosi raz-
matranje potencijalnih alternativnih budućnosti. Ne može iskusiti zadovoljstvo zato što ne može dobiti ono što želi, a ne može dobiti ono što želi zato što ne želi izabrati jedno umjesto drugoga. I najslabiji je argumenti mogu paralizirati. Jedna od njezinih mnogostrukih međusobno zaraćenih podličnosti iskoristit će takve argumente, koji često nisu u najboljem interesu osobe, kako bi pobudila sumnju i osnažila svoj položaj. Osobu koja je u sebi duboko podijeljena može se, metaforički govoreći, zaustaviti jednim prstom (iako bi se mogla pobuniti protiv takve prepreke). Za odlučan korak naprijed važno je biti organiziran – važno je usmjeriti se na nešto određeno i prepoznatljivo.
Ciljajte. Gađajte. Sve je to dio sazrijevanja i discipline, sve je itekako vrijedno i dragocjeno. Ako ni na što niste usredotočeni, sve će vas mučiti. Ako nemate jasan cilj, nemate kamo ići, nemate što činiti i nemate ništa iznimno vrijedno u životu, zato što vrijednost podrazumijeva vrednovanje opcija i žrtvovanje onih nižih u korist onih viših. Zar zbilja želite biti bilo što što možete biti? Nije li to previše? Ne bi li bilo bolje biti nešto određeno (a onda na to, možda, dodati i druge stvari)? Ne bi li to bilo olakšanje, iako je ujedno i žrtva?
NAJGORA MOGUĆA ODLUKA
Za vrijeme poslijediplomskoga studija kliničke psihologije na Sveučilištu McGill u Montrealu zapazio sam izrazit razvoj karaktera kod svih kolega koji su odlučili nastaviti svoj sve zahtjevniji petogodišnji, odnosno šestogodišnji studijski program. Poboljšale su im se socijalne vještine i izražavanje. Otkrili su dubok osjećaj osobne svrhe. Njihov je rad bio koristan drugima. Postali su bolje organizirani i disciplinirani. Više su se zabavljali. Sve to unatoč tome što su poslijediplomski studijski programi nerijetko bili niže kvalitete
nego što su mogli biti, unatoč tome što su prakse u klinikama bile neplaćene i teško dostupne, a odnos s mentorima ponekad (iako nipošto ne uvijek) ispodprosječan. Na početku poslijediplomskoga studija mnogi su još uvijek bili nezreli i zbunjeni. No disciplina koju im je nametnula nužnost istraživanja – i, konkretnije, priprema teze – ubrzo im je ojačala karakter. Napisati nešto dugačko, sofisticirano i koherentno znači, barem djelomice, razviti složeniju, artikuliraniju i dublju osobnost.
Isto sam primijetio i kad sam postao profesor i mentor studentima diplomskih i poslijediplomskih studija. Studenti diplomskoga studija psihologije koji su vrijeme provodili u laboratoriju (što znači da su radili više nego što se od njih tražilo) dobivali su bolje ocjene od studenata koji su se manje trudili. Preuzimanje uloge mladih istraživača pomoglo im je utvrditi svoj položaj i uspostaviti zajednicu, a to je od njih zahtijevalo i rad na disciplini, osobito u pogledu učinkovitijega korištenja vremena. Sličan sam proces promatrao i radeći kao klinički psiholog. Obično sam poticao klijente da biraju najbolji put koji im je trenutno dostupan, čak i ako je on daleko od idealna. To je ponekad značilo da su morali barem privremeno smanjiti ambicioznost ili ponos, ali prednost je bila u tome što su ono što postoji samo u njihovoj mašti mogli zamijeniti za nešto stvarno. Nakon toga su gotovo bez iznimke svi iskusili poboljšanje mentalnoga zdravlja.
Je li išta vrijedno truda? Na to se pitanje može odgovoriti na različite načine koje sam ja, budući da sam dovoljno star, više-manje sve vidio. Tijekom karijere – kao student, doktorand, profesor, klinički psiholog i istraživač – promatrao sam kako se pojavljuju uvijek dva ista puta-blizanca. I jedan i drugi načelno su dostupni svima – svakoj napola razvijenoj, nestalnoj, sumnjičavoj i nadobudnoj ludi prerano ogrezloj u cinizmu – a svi smo mi takvi u mladosti i na pragu odrasle dobi, netko više, netko manje. Mogao sam ja-
sno vidjeti trajnu vrijednost različitih oblika nastojanja: truda oko karaktera, truda u ljubavi, obitelji, prijateljstvu i karijeri, da spomenem samo najvažnije (i možda upravo tim redoslijedom). Oni koji ne mogu ili ne žele dobro urediti i njegovati svoj vrt (da se tako izrazim) u bilo kojoj od tih domena, ili u svima njima, neizbježno će zbog toga trpjeti. No i trud ima svoju cijenu. Upisati diplomski studij podrazumijeva žrtvu i učenje, a odabir jedne discipline znači odricanje od svih drugih studijskih smjerova. Isto vrijedi za odabir partnera ili skupine prijatelja. Cinizam prema tim stvarima ili samo najobičnija neodlučnost i sumnja nalaze svoga prvog i vrlo opasna saveznika u bezumnoj nihilističkoj racionalnosti koja sve potkopava: Zašto se mučiti? Kakva će razlika biti za tisuću godina? Po čemu je uopće – i je li po ičemu – jedan put poželjniji od drugoga?
Moguće je biti zadovoljan, čak i sretan, s ovim ili onim partnerom, s ovom ili onom skupinom prijatelja, s ovom ili onom karijerom. U nekom smislu može se reći da bismo zadovoljstvo na tim područjima možda postigli i da smo drukčije izabrali. Sva ta područja imaju i svoje velike nedostatke: ljubavni partneri mogu biti nestalni i komplicirani, kao i prijatelji, a svaka karijera i posao nose sa sobom nezadovoljstva, razočaranja, pokvarenosti, proizvoljnu hijerarhiju, internu politiku i posve bezumne odluke. Iz toga što ne postoji idealna vrijednost mogli bismo zaključiti da ništa nije važnije od ičega drugog – ili pak izvući još beznadniji zaključak: da ništa uopće nije važno. No oni koji izvlače takve zaključke plaćaju visoku cijenu, ma koliko racionalne, smislene i brojne argumente za njih imali. Osobe koje odustanu od sveučilišnoga studija ili strukovne škole kasnije zbog toga trpe. A „odustati“ nije isto što i ne uspjeti, iako je to dvoje ponekad teško razlikovati. Ljudi ponekad podbace zato što se uz najbolju volju i potrebnu disciplinu jednostavno ne mogu nositi s poslom. Na primjer, da bi netko bio dobar odvjetnik, treba posjedovati određene verbalne sposobnosti, kao što dobar
stolar treba biti vješt s alatima. Ponekad je spoj osobe i izbora toliko loš da se ni uza sav trud ne može postići željeni ishod. No neuspjeh je jako često posljedica manjka odlučnosti, razrađene, ali besmislene racionalizacije te odbijanja odgovornosti. A malo što dobro može iz toga proizići.
Ljudi koji se ne odluče za neki posao ili karijeru redovito izgube kompas i zalutaju. To lutanje nastoje zamaskirati fasadom romantična buntovništva ili mladenačkoga cinična Weltschmerza. Neki se ležerno poistovjećuju s avangardnim umjetničkim istraživanjem, a neki se okreću kroničnu opijanju i drogama, tražeći u instantnim zadovoljstvima lijek za svoj očaj i besciljnost. No tako nećete postati uspješan tridesetogodišnjak (još manje četrdesetogodišnjak). Isto vrijedi i za ljude koji ne mogu odabrati i posvetiti se jednom ljubavnom partneru, koji ne mogu ili ne žele biti odani svojim prijateljima. Takvi postanu usamljeni, izolirani i očajni, a sve to samo produbljuje njihovu ogorčenost i cinizam koji su ih i uvalili u takvu izoliranost. To je opak krug i ne želite da vam život tako izgleda.
Ljudi koje poznajem i koji su završili neki diplomski studij ili strukovni program imali su od toga koristi. Nije im nužno bilo „dobro“. Nisu imali optimalne uvjete za rad. Nisu nužno bili oduševljeni svojim izborom niti lišeni svake sumnje i straha. Nisu čak bili sigurni trebaju li se nastaviti baviti onim što su studirali. No bilo im je puno bolje nego onima koji su odustali i odlutali. Trud i žrtva koje treba u nešto uložiti pomoći će onima koji su ih podnosili da sazru i budu bolji ljudi. Koji je onda zaključak? Mnoge su stvari vrijedne našega truda. Mogli bismo opravdano govoriti o proizvoljnoj, čak besmislenoj naravi svakoga pojedinačnog truda, s obzirom na pletoru alternativa i s obzirom na iskvarenost sustavâ koji taj trud zahtijevaju. No to se ne može reći za trud kao takav: oni koji se ne odluče za smjer izgubljeni su. Puno je bolje postati nešto,
nego ostati bilo što i ne postati ništa. To vrijedi unatoč svim značajnim ograničenjima i razočaranjima koji nužno prate proces postajanja nekim i nečim. Posvuda loše odluke, očajava cinik. Ali netko tko je nadišao taj cinizam (ili točnije, tko ga je zamijenio za smisleniju sumnju, to jest sumnju u to da je sumnja u konačnici pouzdan oslonac) odgovara: ne odlučiti ništa najgora je od svih odluka.
DISCIPLINA I JEDINSTVO
Disciplina koja omogućuje usredotočenost na jednu stvar razvija se od rane dobi. Mnogostrukost emocija i motivacija od kojih se sastoje osnovni nagoni za preživljavanje djeca vrlo rano počnu organizirati u strategije suradnje i svojevoljna nadmetanja s drugima, a djeca koja su dobro formirana i sretna uspijevaju u tome na način koji je ujedno društveno poželjan i psihološki zdrav. Kada djetetovo egocentrično usmjereno iskustvo ometa aktiviranje nekoga nagonskog sustava (kad je dijete gladno, kad se ljuti, kad je umorno ili mu je hladno), dobar roditelj uskače i rješava problem koji narušava djetetovu krhku cjelovitost ili, još bolje, uči dijete kako da ga samo riješi. Kada se potonji proces izvede dovoljno temeljito, dijete je spremno za svijet društvenih odnosa. To se mora dogoditi do četvrte godine, inače se možda neće dogoditi nikada.48 Dijete do svoje četvrte godine mora biti dovoljno samoorganizirano da bude zanimljivo vršnjacima, inače riskira trajan društveni ostracizam. Upravo se tom riziku izlažu djeca koja u toj dobi još uvijek imaju ispade bijesa.
Proces integracije nastavljaju djetetovi vršnjaci – prijatelji – pod uvjetom da je dijete dobro prilagođeno ili dovoljno sretno da ga prihvate. Kad dijete igra neku igru s drugima, uči se disciplini. Uči kako svoje suprotstavljene nagone podrediti zahtjevima igre – čini jednu stvar unatoč potencijalnoj mnogostrukosti pravila; uči do-
brovoljno se podvrgnuti pravilima igre i njezinim jasno definiranim ciljevima. Da bi se moglo tako igrati, dijete se mora preobraziti u funkcionalnu podjedinicu većega društvenog stroja. To možemo protumačiti kao žrtvovanje individualnosti, ako individualnost definiramo kao neograničenu mogućnost impulzivna zadovoljenja. No razmotrimo li stvar na višoj razini, zapravo se radi o razvoju osobnosti: funkcionalan i dobro integriran pojedinac zna kako želje sadašnjosti uskladiti s nužnostima budućnosti (uključujući nužnost dobre igre s drugima). Tako raznovrsne igre u djetinjstvu mogu biti protuteža vrištanju i kakofoniji kasne dojenačke dobi. Korist je toga napretka, naravno, sigurnost koju pružaju društvena uključenost i užitak igre.
Moram naglasiti: to nije potiskivanje. To treba biti jasno zato što ljudi općenito vjeruju da je sve ono što nam dobrovoljno prihvaćena disciplina priječi činiti zauvijek izgubljeno. Zahvaljujući prvenstveno tom uvjerenju – često u pitanju razvoja kreativnosti – mnogi se roditelji boje da bi djeci mogli naškoditi disciplinom. No dobra disciplina ne škodi, nego dovodi u red. Ako djetetu tjerate strah u kosti da bude poslušno ili ako ga štitite od svake moguće prigode da se loše ponaša, to onda nije disciplina nego zlostavljanje. S druge strane, dijete koje su roditelji, drugi odrasli i, što je najvažnije, druga djeca ispravno naučili disciplini, ne mora se boriti sa svojom agresivnošću, kapitulirati pred njom i na koncu je trajno inhibirati. Takvo dijete čak i ne sublimira agresivnost niti je pretvara u nešto drugo. Ono je ustvari integrira u svoju sve sofisticiraniju sposobnost za igru, a to onda pojačava njegovu kompetitivnost i pozornost te tako služi višoj svrsi njegova psihičkoga razvoja. Dobro socijaliziranu djetetu, dakle, ne manjka agresivnosti. Ono je samo jako dobro naučilo kako biti agresivno, kako ono što bi mogao biti štetan nagon preobraziti u usredotočenu ustrajnost i kontroliranu kompetitivnost koji ga čine uspješnim igračem. Takvo će dijete do
adolescencije naučiti sudjelovati u najsloženijim igrama – u zajedničkim aktivnostima s određenim ciljem u kojima svi dobrovoljno sudjeluju, koje svi vole i od kojih svi imaju koristi, čak i kad samo jedna osoba ili jedna ekipa može pobijediti. Upravo je to, ta sposobnost, civilizacija u nascentnu obliku – samo na razini pojedinca i skupine. S njom se istovremeno očituju suradnja i prilika za nadmetanje i pobjedu. To su sve nužne pripreme za trajnije odluke koje dolaze s odraslom dobi.
Možemo se – i to opravdano – kolebati oko toga koju je igru najbolje igrati ovdje i sada, ali nije razborito zbog toga ustvrditi da su sve igre nepotrebne. Jednako tako, iako možemo raspravljati o tome koji je dio morala nužan, ne možemo zbog toga ustvrditi da moral kao takav nije nužan. Sumnja oko toga koju igru igrati ovdje i sada nije relativizam. To je inteligentno razmatranje konteksta. To što, primjerice, veselo raspoloženje nije prikladno na sprovodu ne znači da je ono posve bezvrijedno. Jednako tako, tvrdnja da je moral nužan i neizbježan nije totalitarna. Njome se samo zapaža kako je za postojan mir i sklad nužno urediti osnovne, prvotne jednodimenzionalne vrijednosti i podvesti ih pod društveno organizirane strukture. Združivanje međusobno suprotstavljena mnoštva pod jedinstvo kršćanskoga nauka omogućilo je civiliziranje Europe. To se moglo dogoditi i uz pomoć budizma, konfucijanizma ili hinduizma jer i Istok je uglavnom civiliziran i ujedinjen. No to se ne bi dogodilo bez ikakva nauka. Nema mira bez igre, samo kaos. Osim toga, igra koja postoji mora se moći igrati (kao što smo rekli u 4. pravilu: Uočite da prilike leže tamo gdje su se drugi odrekli odgovornosti). To znači da se igra mora strukturirati pomoću općeprihvatljiva seta pravila – pomoću onakvih ograničenja kakvih bi se mnogi ljudi htjeli pridržavati dulje vrijeme. Teoretski može postojati mnogo takvih igara, ali je barem jednako vjerojatno da ih u stvarnosti postoji samo nekoliko. Bilo kako bilo, pravila kršćanstva, kao ni pravi-
la budizma, nipošto nisu proizvoljna, nipošto nisu besmislena praznovjerja – ništa više nego što su pravila igrive igre proizvoljna, besmislena praznovjerja. Ako mislimo da možemo imati mir bez sveobuhvatne i dobrovoljno prihvaćene igre, na razumijemo sveprisutnu opasnost fragmentirana tribalizma u koji vrlo lako i vrlo pogubno možemo zapasti.
Jednom kad društvo prisili dijete da integrira svoje višestruke podličnosti, ono se može igrati s drugima. Potom, dijete bi trebalo biti spremno upustiti se u ozbiljnije igre koje oponašaju poslove i karijere, s njihovim vrlo strukturiranim očekivanjima, vještinama i pravilima. Ono sve to treba svladati, a kad bude starije, mora svladati i ples spolova. Mora naučiti kako svoju socijaliziranu osobnost integrirati s osobnošću druge osobe, kako bi s tom drugom osobom u paru mogao živjeti u miru, produktivno, u okviru društva, i dugoročno, a istovremeno u svemu tome zadržati dobrovoljnu spremnost. To je dvojak proces psihološke i društvene integracije koji dolazi s učenjem, a sve je povezano s outsourcingom pitanja mentalnoga zdravlja. Ustrajući u tome procesu dijete postaje društveno sofisticirana, produktivna i psihološki zdrava odrasla osoba, koja će biti sposobna za istinski uzajaman odnos, a možda i za privremenu obustavu potrebe za uzajamnošću – a to je nužna pretpostavka za odgoj djeteta.
No priča o integraciji i socijalizaciji tu ne završava. To je zato što se za vrijeme učenja, tj. obuke – dakako, pod uvjetom da je kvalitetna – u isto vrijeme događaju dvije stvari (kao što u igri istovremeno učimo kako igrati igru i kako igrati pošteno). Učenik prvo treba postati sluga tradicije, strukture i dogme, kao što se dijete mora pridržavati pravila igre ako želi sudjelovati. To služenje u najboljem slučaju predstavlja jednu vrstu zahvalna savezništva s institucijama koje se obično smatraju patrijarhalnima. Proces učenja podrazumijeva pritisak (tako nove zaposlenike iskušavaju sta-
riji kolege, odvjetničke vježbenike njihovi poslodavci, pripravnike u medicini liječnici, medicinske sestre i pacijenti). Cilj je takva pritiska prisiliti nerazvijenu osobnost (jer tu još nipošto ne može biti riječi o „pojedincu“) da izabere određeni put, s konačnom svrhom preobrazbe nedisciplinirana početnika u vješta stručnjaka, meštra, gospodara.
Međutim, taj gospodar, taj istinski produkt učeništva, nije više sluga dogme. Dogma sada služi njemu, a on je odgovoran nadzirati, ali i mijenjati je, kad je potrebna promjena. Gospodar, koji se nekoć dao podčiniti, sada je sljedbenik duha – vjetra (duha) koji puše gdje hoće (usp. Iv 3,8). Sada se smije prepustiti intuiciji jer zahvaljujući znanju koje je usvojio uz pomoć discipline može kritizirati vlastite ideje i procjenjivati njihovu pravu vrijednost. Zbog toga, umjesto da se slijepo drži pravila u obliku u kojem se trenutno izražavaju ili utjelovljuju, može jasnije vidjeti temeljne obrasce ili načela koja čine osnovu dogmi njegove discipline te iz njih crpsti nadahnuće. Oslanjajući se na integrirano jedinstvo svoje osobnosti i obuke, on čak može prilagoditi, odnosno preoblikovati i ona temeljna načela do kojih dolazi dubljom intuicijom, sve u svrhu postizanja većega jedinstva.
DOGMA I DUH
Ograničavajuću disciplinu koja služe kao preduvjet za igru, ali i za postizanje jedinstva bića, možemo valjano promatrati kao s kup zapovijedi koje ističu ono što se nikako ne bi smjelo činiti dok se nešto drugo, što treba činiti, čini. Pridržavanje tih pravila rezultira razvojem karaktera – i to karaktera posebne naravi, odnosno esencije (o tome smo već govorili kao o razvijanju, da tako kažemo, poželjnosti pojedinca kao igrača u mnogim igrama ili nizovima igara). Kako to obično biva, čini se da je ta ideja već implicitno prisut-
na u pričama koje su u temelju naše kulture. To je posebno očito u Evanđelju po Marku, koje je svojevrsni komentar na najutjecajnija Pravila Igre koja su ikad sročena – na Mojsijevih Deset zapovijedi (a u širem smislu riječ je o komentaru na pravila kao takva).
Evo tih zapovijedi:
1. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega.
3. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga.
4. Sjeti se da svetkuješ dan subotnji.
5. Poštuj oca svoga i majku svoju.
6. Ne ubij.
7. Ne učini preljuba.
8. Ne ukradi.
9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga.
10. Ne poželi.
Prva zapovijed govori o potrebi da se usmjerimo prema najvišem mogućem jedinstvu; druga o opasnosti štovanja lažnih idola (brkanjem prikaza s onim neizrecivim što se prikazuje); treća znači da je pogrešno tvrditi da djelujemo po Božjem nadahnuću i pritom svjesno činiti grijeh; četvrta znači da moramo redovito odvajati vrijeme za razmatranje o onom što je istinski vrijedno ili sveto; peta drži obitelj na okupu tako što od djece traži poštovanje i zahvalnost kao pravednu nagradu za žrtve njihovih roditelja; šesta sprečava ubojstvo (očito), ali time ujedno štiti zajednicu od opasnosti stalnih i potencijalno višegeneracijskih sukoba; sedma propisuje svetost bračnoga zavjeta, a počiva na pretpostavci (jednako kao i peta) da su stabilnost i vrijednost obitelji na samu vrhu po važnosti; osma omogućuje da čestiti, vrijedni ljudi žanju plodove svoga truda bez straha da bi im netko mogao proizvoljno oteti ono za što su se žrtvovali (i tako pruža mogućnost za civilizirano društvo); deveta
čuva integritet zakona tako što ograničuje ili onemogućuje služenje zakonom kao oružjem; a deseta je podsjetnik da su zavist i ogorčenje koji iz zavisti proizlaze najmoćnija destruktivna sila.
Ove je zapovijedi dobro promatrati kao minimum pravila za stabilno društvo – za igru koja se može ponavljati. Zapovijedi su pravila utvrđena u Knjizi Izlaska i čine dio te nezaboravne priče. Ali ona upućuju i na nešto drugo – nešto što u isti mah izvire iz pravila, transcendira ih i tvori im bît. Ovo je središnja ideja: dobrovoljno se podloži setu društveno utvrđenih pravila – onih koja imaju neku tradiciju – i na vidjelo će izići jedinstvo koje ih transcendira. To jedinstvo predstavlja ono što biste mogli biti kad biste se usredotočili na jedan konkretan cilj i ispunili ga.
U Evanđelju po Marku nalazimo priču koja je povezana s tom idejom. Odlomak o kojem je riječ započinje Kristovim dolaskom u jeruzalemski Hram, iz kojega on istjeruje mjenjače i prodavače, a okupljenima se obraća riječima punim neodoljive karizme. Kako u tekstu dalje piše, „kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovim naukom“ (Mk 11,18). Zato su se urotili protiv toga neobičnog proroka te su, u želji da mu izmame neku heretičnu i stoga eventualno pogubnu tvrdnju, poslali k njemu „neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi“ (Mk 12,13). No Krist, blago rečeno, majstorski odgovara tim ispitivačima koji na koncu zašute, žalosni i ogorčeni. Taj dio završava nedvojbeno najtežim i najpodmuklijim od svih pitanja, koje postavlja osobito lukav, ali možda ipak nevoljko zadivljen sugovornik (Mk 12,28–34):
„Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: ‘Koja je zapovijed prva od sviju?’
Isus odgovori: ‘Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini.
Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.’
Nato će mu pismoznanac: ‘Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.’
Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: ‘Nisi daleko od kraljevstva Božjega!’ I nitko se više nije usuđivao pitati ga.“
Što sve to znači? Osobnost integrirana discipliniranim pridržavanjem niza odgovarajućih pravila istovremeno (iako možda i nesvjesno) slijedi, odnosno oponaša najviši mogući ideal – upravo onaj ideal sadržan u općem elementu „moralnoga“ koji sva pravila čini dobrima, pravednima i nužnima. Prema ovom Kristovu odgovoru, taj je ideal nešto jedinstveno („jedini Gospodin“), posve utjelovljeno (ono što ljubimo „iz svega srca svojega“, „duše“, „uma“ i „snage“) i što se onda očituje kao jednaka ljubav i prema sebi i prema čitavu čovječanstvu.
Zapadnu kulturu poput temelja „nesvjesno“ podupire jedna vrlo duboka drama koja sve to odražava, a kojoj je porijeklo u judeokršćanskoj konceptualizaciji. Psihološki govoreći, Krist predstavlja, odnosno utjelovljuje ovladavanje dogmom i (posljedično) očitovanje duha. Duh je kreativna sila koja omogućuje pojavak onoga što s vremenom postaje dogma. Duh je ujedno i ono što stalno transcendira takvu dugo štovanu tradiciju, kad god je to moguće. Upravo zato pripravništvo završava remek-djelom, čije stvaranje označava
ne samo stjecanje potrebne vještine, nego i stjecanje sposobnosti za stvaranje novih vještina.
Iako je Krist činio mnoge stvari koje bi se mogle smatrati revolucionarnima, kao što smo rekli u 1. pravilu, u evanđeljima je on ipak izričito prikazan kao gospodar tradicije, a za sebe kaže: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti“ (Mt 5,17). On se dakle predstavlja kao produkt tradicije, ali i kao ono što tradiciju stvara i preobražava. Isti obrazac kreativna proturječja prožima i Stari zavjet, koji je dobrim dijelom niz priča o duhu koji se proročki suprotstavlja neizbježnu kvarenju dogme upregnute u službu moći. Ličnost koja oponaša taj model mogla bi se smatrati istinski zapadnom, u najdubljem psihološkom smislu.
Ako radite na jednoj stvari najustrajnije što možete, promijenit ćete se. Polako ćete postajati jedno, umjesto bučna mnoštva koje ste nekoć bili. To jedno, ako se ispravno razvije, nije samo disciplinirani entitet oblikovan žrtvom, trudom i usredotočenošću, nego i ono što izražava jedinstvo svoje osobnosti i društva tako što stvara, uništava i preobražava disciplinu kao takvu – civilizaciju kao takvu. Ono je sama riječ istine, o čijem djelovanju zauvijek ovisi sav životni red istrgnut iz kaosa.
Dajte sve od sebe barem u jednoj stvari i vidite što će se dogoditi.
„Živimo u doba kada se toliko mladih ljudi (i ne samo mladih) osjeća izgubljeno… Peterson govori o stavovima koje trebamo zauzeti da pronađemo put. Taj put nije ni politički korektan ni službeno potvrđen, ali je jako praktičan, a opet uzvišen: Ovaj život koji živiš ima smisla. “
P eggy NooNa N, Wall Street Journal
„Jordana Petersona svi poštuju – i boje ga se –zbog njegova nevjerojatna intelekta i emocionalne pronicljivosti.“
Dave Rubi N, voditelj emisije The Rubin Report i autor knjige Don’t Burn This Book
„Put koji Peterson opisuje težak je, ali to je put ideala – a čini se da je to milijunima mladih ljudi savršen protuotrov ovoj mješavini tetošenja i optužaba u kojoj odrastaju.“
Davi D bRooks , New York Times
„Svijetu treba Jordan Peterson.“
D ouglas Mu RR ay, autor knjige Ludilo gomile