Ivan Pavao II

A ndre a R icc ard i

IVAN PAVAO II. B I O G R A F I J A

VERBUM

Andrea Riccardi IVAN PAVAO II. BIOGRAFIJA

Biblioteka:

Posebna izdanja

64.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Andrea Riccardi

IVAN PAVAO II. BIOGRAFIJA

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Andrea Riccardi, GIOVANNI PAOLO II La biografia © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l. – Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: mr. sc. Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Iohannes Paulus II, beatus RICCARDI, Andrea Ivan Pavao II : biografija / Andrea Riccardi ; <prijevod Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2011. (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 64) Kazalo.

ISBN 978-953-235-270-2 I. Iohannes Paulus II, beatus -- Biografija 140304061

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

“Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!”

Ove riječi Ivana Pavla II., izrečene u propovijedi 22. listopada 1978., na svečanu početku službe općega pastira Crkve, ostale su duboko upisane u srce vjernika i ljudi dobre volje.

Utemeljene na živoj riječi Evanđelja, one su izražavale vjersko i društveno iskustvo krakovskoga nadbiskupa, Karola Wojtyłe, kojega je Božja providnost pozvala iz Poljske u Rim kao 263. nasljednika svetoga Petra apostola. Te su riječi još uvijek žive i u mojemu sjećanju jer sam bio jedan od sudionika koji su imali čast i milost biti prisutni na toj nezaboravnoj Euharistiji kojom je započelo jedno novo razdoblje života Crkve u suvremenomu svijetu. Ne radi se samo o lijepoj uspomeni, o sentimentalnu osjećaju crkvenoga zajedništva u Rimu, središtu Svete Stolice, srcu Katoličke Crkve. Te su riječi s vremenom poprimile dublji sadržaj te su postale ključ razumijevanja osobe, misli, molitve i djelovanja velikoga pape Ivana Pavla II. Sila evanđeoskoga poziva “Ne bojte se!” ponovno je došla do izražaja tijekom proglašenja blaženim Ivana Pavla II. 1. svibnja 2011. godine jer ga je sveti otac Benedikt XVI. spomenuo u svojoj prigodnoj propovijedi. Te će riječi trajno ostati u pamćenju Crkve budući da su mjerodavne vlasti držale prikladnim uvrstiti u časoslov, službu čitanja na liturgijski spomendan blaženoga pape Ivana Pavla II., 22. listopada, gotovo cjelovitu propovijed s početka njegova pontifikata.

Riječi “Ne bojte se!” bile su često spominjane i u brojnim knjigama koje su razni autori objavili prigodom proglašenja 5

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

blaženim Ivana Pavla II. One su napisane raznim stilovima, namijenjene su većinom široku čitateljstvu te obiluju osobnim iskustvima susreta s Ivanom Pavlom II. Jedna od posebno vrijednih knjiga jest rad poznatoga povjesničara i crkvenoga djelatnika Andree Riccardija Ivan Pavao II. Biografija.

Drago mi je da je hrvatski izdavač Verbum izabrao osebujno djelo Andree Riccardija kako bi upoznao svoje čitatelje i hrvatski narod s dugim razdobljem upravljanja Crkvom blaženoga Ivana Pavla II. te o društvenomu utjecaju njegova djelovanja.

Ova se opsežna knjiga zasniva na znanstvenomu radu, ali i na svjedočanstvu autora i drugih osoba bliskih Ivanu Pavlu II., među kojima i njegova nasljednika, svetoga oca Benedikta XVI. Ta je metoda omogućila zanimljiv i uvjerljiv doprinos istraživanju osobe Ivana Pavla II. te boljemu razumijevanju neobično bogata razdoblja njegova pontifikata od 1978. do 2005. godine. Bog je htio da Ivan Pavao II. doprinese urušavanju komunističkoga sustava u zemljama srednje i istočne Europe te da uvede Crkvu u novo, treće tisućljeće kršćanstva. Svjestan svojega poslanja, blaženik je označio Crkvi izazove kojima će trebati odgovoriti u sljedećim desetljećima ovozemaljskoga hodočašća. Žarko je želio, srdačno molio i nesebično radio da Crkva postane sve više kuća i škola zajedništva.

Kao vrstan znanstvenik autor je istražio korijene života Karola Wojtyłe, u rodnoj Poljskoj, kao i utjecaj na njegov odgoj, odabir svećeničkoga zvanja te životne stavove, dvaju totalitarnih režima u kojima je živio i djelovao: nacizma i komunizma. Bez tih se spoznaja ne bi mogla razumjeti papinska služba Ivana Pavla II., posebno njezin ne lak početak u podijeljenoj Europi i svijetu na dva bloka, istočni i zapadni. Osim toga, Papa “koji je došao iz daleka” morao se suočiti s njemu novom situacijom u sekulariziranoj zapadnoj Europi koja je pokazivala zabrinjavajuće znakove krize vjere. Autor izabire važna poglavlja iz pastoralnoga, crkvenoga, diplomatskoga i političkoga djelovanja pape Ivana Pavla II., nastojeći ih cjelovito ispitati i jednostavnim jezikom približiti čitateljima. Važno 6

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

mjesto zauzima poglavlje o tragičnu atentatu 13. svibnja 1981., kojemu je Ivan Pavao II. dao mistično tumačenje, povezano s fatimskim ukazanjima Blažene Djevice Marije. Taj je događaj od velike važnosti za pontifikat jer je potaknuo veću simpatiju za Papu u Crkvi i u svijetu. Posebno mjesto zauzima borba Ivana Pavla II. za mir u svijetu i za poštivanje ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. U tomu istraživanju autor naglašava mnoge uspjehe, ali spominje i neke neuspjehe, kao na primjer neprihvaćanje istine o kršćanskim korijenima Europe i poteškoće u odnosima Svete Stolice i Republike Kine.

U opisu pontifikata Ivana Pavla II. znanstveniku Andrei Riccardiju veoma je pomogla i bliskost s rimskim biskupom.

Osnivač Zajednice svetoga Egidija, prof. Andrea Riccardi često je osobno susretao Svetoga Oca i s njime razgovarao o raznim crkvenim i društvenim pitanjima, posebno o karizmi zajednice koja se uspješno razvija. Ona je bila veoma aktivno uključena u promicanje mira, u skrb za siromašne, kao i u brojna ekumenska nastojanja te u međureligijski dijalog. Članovi zajednice aktivno su sudjelovali u susretu predstavnika svjetskih religija u Asizu s papom Ivanom Pavlom II. godine 1986. Od tada svake godine organiziraju susret predstavnika religija svijeta kako bi sačuvali izvorno nadahnuće blaženoga Pape, pozvali sve religije na dijalog, na suradnju u promicanju mira i temeljnih ljudskih vrijednosti te kako bi zorno pokazali da religije nisu uzrok nepodnošljivosti, isključivosti, nemira i nasilja, nego mira, razumijevanja, suradnje svih u izgradnji boljega i pravednijega svijeta.

Knjiga koju imate u ruci nastoji prići na objektivan način i sa simpatijom pontifikatu blaženoga Ivana Pavla II. Donosi obilje podataka, od kojih su neki do sada nepoznati. Ipak, u ovoj knjizi nisu obuhvaćene sve teme tako duga pontifikata, a neke od njih će zahtijevati temeljitiju obradu, kao na primjer stav Svete Stolice tijekom Domovinskoga rata i priznanja Republike Hrvatske te Papina zauzetost za uspostavu pravedna mira u Bosni i Hercegovini. Knjiga Andree Riccardija bit će od 7

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

velike pomoći svim budućim istražiteljima velebnoga djela blaženoga Ivana Pavla II. Čovjek molitve i djelatne ljubavi, bio je blizak svakome čovjeku jer je u njemu prepoznavao put Crkve. Posebno je bio bliz malima, siromašnima, izrabljivanima, osobama na rubu društva, kako bi im navijestio Blagu vijest evanđelja koja oslobađa od grijeha i svakoga drugog ropstva te sve poziva na život dostojanstva djece Božje. Čitatelji ovoga vrijedna djela bolje će upoznati karizmatsku osobu Ivana Pavla II. te će lakše razumjeti kako je uspio, nošen silom milosti i nadahnućem evanđelja i dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, imati velik upliv ne samo na crkveni život, nego i na ekumenski i međureligijski dijalog te na odnose Katoličke Crkve s gotovo svim važnim čimbenicima svijeta, kao što je bilo vidljivo tijekom nezaboravnoga sprovoda voljenoga Pape. Njegova je baština živa, uspomena na njega stvara zajedništvo, što pokazuju brojna hodočašća na njegov grob u bazilici svetoga Petra. Još više, kao blaženik sve nas poziva da nastavimo njegovim putem, molitvom, radom, dobrim djelima i ljubavlju prema svakomu Božjem stvorenju naviještati da je Isus Krist Otkupitelj čovjeka. On nas vodi k Bogu Ocu u zajedništvu Svetoga Duha. Milosrdni Bog ostaje uvijek vjeran, bliz svima nama. Zato imajmo pouzdanja u njega. Ne bojmo se. Otvorimo širom vrata Isusu Kristu na svim područjima osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života. Samo je On “Put, Istina i Život” (Iv 14,6), samo On ima “riječi života vječnoga!” (Iv 6,68).  Nikola Eterović, naslovni cibalski nadbiskup, glavni tajnik Biskupske sinode

8

PROSLOV

PROSLOV

Ivan Pavao II. velik je lik dvadesetoga stoljeća i pun izraz njegove povijesti. On je i osoba trećega tisućljeća: preminuo je u već započetomu novom stoljeću, a njegovo vjersko naslijeđe i dalje je ono na koje se poziva. Svjedok složena poljskoga križišta i protagonist na svjetskoj pozornici tijekom dvadeset sedam godina, Karol Wojtyła bio je odlučujuća osoba za suvremena vjerska zbivanja, ali i vođa koji je svoju Crkvu smjestio u srce povijesti. Na njegov su sprovod došli velikani zemlje, poglavari svjetskih religija, kao i golemo mnoštvo naroda, a sam taj događaj pratila je iznimna svjetska pozornost. Takvo zanimanje za jednoga papu pokazatelj je kako je Ivan Pavao II. bio odlučujuća osobnost za svoju Crkvu, za kršćane, ali kako je bio i globalni vođa koji je dirnuo u niti mnogih svjetova.

Kada je 1978. izabran za papu, ogledao se s krizom katoličanstva, sa sekulariziranim Zapadom i marksizmom s mnogo lica. Svi se sjećaju njegove prve poruke, sročene prema evanđeoskomu izrazu: “Ne bojte se!” Naime, vjerovao je u snagu vjerskih i duhovnih energija svoje Crkve i čovječanstva, pa i u suočenju s političkim sustavima koji su na raspolaganju imali “oružja” posve druge vrste i daleko moćnija. Benedikt XVI. mi je o papi Wojtyłi rekao: “Potjecao je iz patničkoga, poljskog naroda, tijekom povijesti izvrgnuta mnogim iskušenjima. U tomu patničkom narodu, nakon mnogih progonstava, razvila se snaga nade.”

Karol Wojtyła je bio “snaga nade” u očima kršćana i svojih suvremenika, snaga dozorila u ratnomu vrtlogu i nevoljama njegova naroda. Kada je izabran za papu, ta se snaga suočila sa sve širim, često teškim i suprotstavljenim poprištima na koja se Papa nije ustručavao stupiti. Nije se pomirio s propa9

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

danjem Crkve i vjerničkoga svijeta, što je određena misao dvadesetoga stoljeća ustrajno predviđala kao neizbježno. Suprotno tome, uvidio je kako religije po svemu svijetu doživljavaju preporod, doduše kompleksan.

Tijekom više od deset godina Ivan Pavao II. se nosio s komunizmom sve do pada Zida. Bio je Papa “pobjednik” u srazu sa sovjetskim carstvom, kojemu je većina promatrača sedamdesetih i osamdesetih godina predviđala dugovječnost. Je li onda bio Papa političar? Tko u vidu ima duhovnu dimenziju, mistički vid i molitvu pape Wojtyłe, mora ustvrditi suprotno: vjera je bila srce pontifikata bitno usredotočena na prenošenje evanđeoske poruke po svim zemljopisnim širinama. Ivan Pavao II. bio je uvjeren da je kršćanstvo osloboditeljska snaga čovjeka i naroda: usredotočeno na duhovnu dimenziju, kršćanstvo je moglo postići određenu preobrazbu povijesti naroda. To je bio slučaj i s “oslobođenjem” Poljske od komunizma, u kojemu je Papa odigrao glavnu ulogu.

Već ostario i obolio, poštovan od vođa cijeloga svijeta, diplomatskomu zboru okupljenom u Vatikanu 2003. Karol Wojtyła kaže: “Sve se može promijeniti. To ovisi o svakome od nas. Svatko u sebi može razviti vlastiti potencijal vjere...

Dakle, moguće je promijeniti tijek događaja...” Takva je bila njegova vjera. Dakako, pobjednički papa Wojtyła zna i za poraze i razočaranja: rat i nasilje (od iračkoga slučaja do onoga u Ruandi), odbacivanje njegove poruke o životu, neprihvaćanje njegova propovijedanja čak i u poslijekomunističkoj Poljskoj... Ali on zna da u složenu i globalnome svijetu nema trajne pobjede. To shvaća i u kršćanskoj perspektivi. Njegov je život bio ustrajno vođena borba. Borba je bitna dimenzija za razumijevanje njegove službe, življena ipak s osnovnom vedrinom: “Vidio sam ga kako pati, ali ne i tužna”, posvjedočio je Benedikt XVI. Karol Wojtyła djelovao je na različitim poprištima, od Poljske do Rima i čitava svijeta. Ipak, njegov životni put ne zna za bitne lomove, obilježen je kontinuitetom što izvire iz vjernič10

PROSLOV

ke nutrine i njegove inteligencije, uvijek željne upoznati ljude i prilike. Mada nositelj naslova visokoga učiteljstva, sve do kraja ostaje zainteresiran za učenje u susretima s drugima. Prijatelj Poljak Jerzy Turowicz o njemu tvrdi: “Premda glava Katoličke Crkve, građanin svijeta i Europejac, Ivan Pavao II. ipak nije prestao biti Poljak i Krakovljanin.” Krakovljanin? Za razumijevanje njegove pojave i utjecaja njegova pontifikata treba – po mojemu mišljenju – prijeći njegov životopis koji se isprepliće s prilično teškim povijesnim zbivanjima.

Poljski povjesničar Bronisław Geremek, jedan od čelnika Solidarnosti, o velikoj se europskoj historiografskoj tradiciji ovako izrazio: “Povijest je mješavina znanosti i poezije.” Rekonstruirati dug i raznolik životni put Karola Wojtyłe, prepun značajnih događaja koji su se odvijali na različitim poprištima, traži ne samo “znanost” (a mnogi arhivi još uvijek nisu otvoreni), ne samo sposobnost interpretiranja i pripovijedanja, već i prodiranja u kulturu i unutarnje vibriranje osobe, kao i svijest o duhovnim energijama koje je on pokrenuo. Osjećao sam se odgovornim i radosnim pišući ovu knjigu zbog veličine i značenja osobe Ivana Pavla II. No nije napisana da mu se podigne spomenik, nego da se razumije, da se približi osobi i njegovu vremenu, da se bolje shvati povijest našega razdoblja.

Na koncu ove knjige, svjestan složenosti pojave Karola Wojtyłe, njegova vremena i njegove Crkve, ponavljam riječi velikoga ruskog mislioca Pavela Florenskija: “Pišem, a znam da ću se raspršiti jer ne mogu odjednom reći sve ono što mi se u svijesti roji.”

Osobitu zahvalnost izražavam papi Benediktu XVI. za omogućen mi značajan razgovor o njegovu prethodniku. Tijekom ovoga rada, osim raznih arhivskih vrela za kojima sam posegnuo, mnogi su mi pružili svoja svjedočanstva o Karolu Wojtyłi i njegovu vremenu. Imena tih svjedoka, od kojih su neki preminuli, susreću se čitajući knjigu. Svima zahvaljujem što 11

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

su mi omogućili da proniknem u svijet ovoga Pape. Neka mi bude dopušteno samo istaknuti važno svjedočanstvo koje mi je dao osobni tajnik pape Wojtyłe, kardinal Stanisław Dziwisz.

Posebno su važni razgovori koje sam od 1979. vodio s papom Ivanom Pavlom II. u svrhu nastanka ove knjige.

Na koncu ovoga rada, među mnogima koji su mi pomogli i poduprli me, ne mogu ne spomenuti Adrianu Gulottu i njezin velik doprinos na korekturi teksta te Massimiliana Signifredija zbog važne pomoći oko poljske dokumentacije.

Andrea Riccardi

12

MISTERIJ WOJTYŁA

I. MISTERIJ WOJTYŁA

Stranac Je li Afrikanac, pitao se narod na Trgu sv. Petra, predvečer 16. listopada 1978., poslije 18 sati, kada je kardinal Pericle Felici na latinskomu jeziku sa svojim rimskim naglaskom proglasio ime izabranika: “Annuntio vobis gaudium magnum; habemus papam: Eminentissimum ac Reverendissimum Dominum Carolum Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalem Wojtyła, qui sibi nomen imposuit Ioannem Paulum II.” Izabranik nije bio Carlo Confalonieri, kardinal dekan s navršenih preko osamdeset godina, kako se u prvi čas pomislilo, kada se čulo “Carolum” – Karlo. Dekan zbog duboke starosti nije sudjelovao u konklavama (ali je proglašenju prisustvovao na svojoj terasi na Trgu sv. Petra). Nije bio Afrikanac, kako se naslućivalo iz posebna izgovora njegova prezimena. Naprotiv, bio je to krakovski kardinal: prvi papa netalijan od 1523. godine, od smrti Hadrijana VI., Nizozemca iz Utrechta. Iznenađujuća vijest.

Zašto su kardinali napustili tradiciju koja je trajala preko četiri stoljeća? Tijekom Sabora, zaključenoga pred nešto više od dvadeset godina, neki su glasovi zamjerali pretjeranu talijansku obilježenost Rimske kurije. Pavao VI. je, nakon Drugoga vatikanskog sabora, Kuriju internacionalizirao i državnim tajnikom imenovao Francuza, kardinala Villota. Ipak, nakon smrti Pavla VI. Sveti je zbor nastavio tradiciju izabravši papu Talijana. Izabranik je bio venecijanski patrijarh, Albino Luciani, koji je umro iznenada, nakon trideset tri dana pontifikata. Sabravši se u Rimu u nove konklave u listopadu 1978., kar13

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

dinali bijahu u stanju koje je “Time” zgodno izrazio kao The Church in Shock.1 Trebalo je naći nasljednika sposobna da preuzme prilično zbunjenu Crkvu. Luciani je predstavljao “dobroga pastira”, ali možda se tražila snažnija osobnost za izvođenje Crkve iz poslijekoncilske krize. Mada nije bilo propisano, bilo je toliko razloga za izbor Talijana: tradicija, univerzalizam, neovisnost o državnim interesima, vještina u crkvenomu upravljanju. No izbor se morao okrenuti prema pastiru, tj. prema rezidencijalnom, a ne kurijalnom biskupu. Tako se razmišljalo u poslijekoncilskom razdoblju, skeptičnom prema “birokratima”. Uostalom, svi pape dvadesetoga stoljeća, osim Pija XII., koji u trenutku svojega izbora bijaše državni tajnik, bili su službujući biskupi.

Zašto su kardinali izabrali netalijana, štoviše Poljaka? Među Talijanima bilo je više mogućih kandidata, kao što su kardinal Colombo, Montinijev nasljednik na milanskoj katedri, ili rimski vikar kardinal Poletti, ili drugi, kao napuljski nadbiskup, kardinal Ursi. Međutim, pozornost je bila usmjerena na dva imena: Đenovljanina Sirija, nasljednika Pija XII., koji bijaše premlad da ga nakon njegove smrti 1958. naslijedi i na papinskomu prijestolju; i kardinala Benellija, odnedavno firentinskoga nadbiskupa, koji je blisko surađivao na reformi Kurije Pavla VI. i uživao glas ugledna (i autoritarna) zamjenika državnoga tajnika. Oprečnost među tom dvojicom bila je značajna. Odnosila se na budućnost Crkve, ali i na talijansku politiku. Siri se uvijek protivio otvaranju Demokršćanske stranke (DC) ljevici i “povijesnomu kompromisu” između demokršćana i komunista koji je, uz pristanak pape Montinija, ostvario Aldo Moro, demokršćanski političar, kojega su u svibnju 1978. ubile Crvene brigade. Po Siriju, politička i moralna kriza rađala se upravo iz otvaranja DC-a ljevici i iz popustljivosti prema komunistima. Benelli, prijatelj demokršćanskoga čelnika Amintorea Fanfanija, podupirao je politiku lijevoga centra.

S približavanjem konklava kardinal Ratzinger odaslao je jasan znak: na izbor pape ne bi smjele utjecati rasprave o talijanskim 14

MISTERIJ WOJTYŁA

političkim pitanjima ni o “povijesnomu kompromisu”. Bio je to pokazatelj koliko je dosadila prebliska veza između papinstva i talijanskih pitanja (što su osjećali i drugi kardinali). Rasprava je osobito vođena o budućnosti Crkve, široj od talijanskih prilika. Govorenje o tome nije navada brbljavaca, makar konklave svojom tajnovitošću očaravaju javnost. Rasprava prije konklava usredotočila se na stanje Crkve i na njezinu budućnost. Važno je ukratko je preletjeti, makar ne bilo lako, kako bi se shvatilo u kakvu je okružju dozorila odluka da se izabere Karola Wojtyłu.

Bio je raširen osjećaj teške krize u Crkvi, koja je trajala barem deset godina, otkada su izbila sporenja. Naime, najstarija institucija na Zapadu doživjela je duboku i neviđenu krizu, koja nije bila izazvana vanjskim silama ni čimbenicima, kao Francuskom revolucijom ili politikama laičkih država. Kriza je dolazila iznutra. Hijerarhiju, tradiciju, oblike života, odluke, bogoslužje osporavalo se javno. Molekularni i spontani pokret okupljanja, po uzoru na onaj iz ‘68., nudio se kao moderna alternativa hijerarhijskoj i institucionalnoj Crkvi. Istodobno je opadao broj svećeničkih i redovničkih zvanja.

Mnogi su svećenici napustili svoj poziv dok se o crkvenomu celibatu ponovno raspravljalo neviđenom žestinom. Na Zapadu je opadao broj vjernika koji su prisustvovali misi, kao da je to bilo izraz ohladnjenja glede vjere i crkvenih obreda. Za pontifikata Pavla VI. (1963.–1978.), barem nakon ‘68., vladala je raširena percepcija o razdoblju krize.2 Dva talijanska kandidata Kako izići iz krize? Kardinal Siri je u intervjuu objavljenomu u trenutku ulaska u konklave (s kojim su izbornici bili upoznati unatoč tome što se novinar obvezao da ga ne će odmah objaviti) izjavio da je lijek u obnovi discipline i, obuhvatnije, u obnovi katoličanstva. Đenovski je nadbiskup bio blizak 15

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

modelu Pija XII. i teško je doživljavao promjene Pavla VI. Bio je osobnost poznata po sposobnosti da odlučno upravlja i da se distancira od katoličkoga ozračja koje je držao zatrovanim nekom vrstom neoprotestantske nebuloze. Njegova je teologija izražena na stranicama časopisa “Renovatio”, koji je pokrenut da bude oporba naprednjačkomu časopisu “Concilium”.

Za kardinala Sirija “duh Sabora” zamijenjen je opsluživanjem tekstova Drugoga vatikanskog sabora, koje valja čitati u kontinuitetu s Prvim vatikanskim te Tridentskim saborom. Drugi vatikanski tumačio se kao prilagođavanje svijetu. Tako je poslijekoncilsko razdoblje postalo ‘68. Crkve, gotovo revolucija, kada se sve moglo dovesti u pitanje.3 Siri je petnaest montinijevskih godina živio u svojoj Đenovskoj biskupiji isključen iz novih strujanja, ali jasan u svojim uvjerenjima. Godine 1978. došao je trenutak da ponudi svoj recept za budućnost: zatvaranje poslijekoncilskoga razdoblja, obnovu “katoličke tradicije” koju je recepcija Drugoga vatikanskog dovela u krizu procesom polagane i možda nehotične protestantizacije. Kandidiranje Sirija tisak je ocijenio kao “konzervativno”. Međutim, on je bio oslonac ne samo za kardinale više vezane za prošlost, nego i za sve zabrinute dezorijentiranošću tih godina. Njegov je protivnik bio kardinal Benelli. Firentinski je nadbiskup od Pavla VI. naslijedio suparništvo sa Sirijem. Izborom Pavla VI. Siri je izgubio prvenstvo među talijanskim biskupima, koje je imao za Pija XII. i Ivana XXIII. Ali papa Montini s njim je gajio osobni odnos da ga ne ostavi previše na rubu. Nije ga zabrinjavala vjernost đenovskoga kardinala, čije se ideje nisu slagale s poslijekoncilskim usmjerenjem.

Benelli je, naprotiv, bio pun izraz poslijekoncilske vladavine pape Montinija, štoviše bio je njezin “vršak koplja”. Bio je čovjek Kurije, odnedavno na čelu biskupije, ali bez intelektualne i duhovne draži Pavla VI.4 Dana 11. listopada 1978. petnaestak kardinala okupilo se u Francuskome sjemeništu: među njima bili su Marty, Arns, Lorscheider i drugi. Procjenjivali su neke talijanske kandidature i izabrali Benellija, pa i da za16

MISTERIJ WOJTYŁA

koče Sirijevo napredovanje, koji je u njihovim očima predstavljao povratak u prošlost, odnosno veoma redukcionističko tumačenje Sabora. Tako je Benelli postao kandidat naprednjaka.

Međutim, firentinski je kardinal među Talijanima i kurijalcima imao snažnu oporbu. Predbacivala mu se veza s državnom politikom i autoritarnost koju je pokazivao kao zamjenik. Drugi su držali da je imenovanjem Benellija za firentinskoga nadbiskupa Pavao VI. njega označio kao svojega nasljednika, davši mu time da stekne pastoralno iskustvo u kojemu je oskudijevao. To je izgledalo kao ponavljanje odluke Pija XII. koji je 1954. Montinija poslao za milanskoga nadbiskupa, udaljivši ga od Državnoga tajništva.5 Imenovanjem Benellija za firentinskoga nadbiskupa razni su rimski krugovi, umorni zamjenikovom upravom, odahnuli. Na tu je vijest rimski vikar, kardinal Poletti, rekao: “Sada će sve biti drukčije i moći ćemo raditi u miru.”6 Pitanje koje se postavilo za kratka pontifikata Ivana Pavla I. bilo je eventualno imenovanje Benellija za državnoga tajnika, na koje je uslijedio niz prigovora. Zar bi sada kurijalci prihvatili da se u Rim vrati ne više kao državni tajnik, već kao papa?

Benellija je pratio glas autoritarnosti i zbog nepopularnosti mjera koje je provodio po želji Pavla VI., kao i neprijateljstva protumontinijevskih krugova, kao ostataka “rimske stranke” iz nekih drugih vremena, snažne prisutnosti u kuriji Pija XII. Naprotiv, u nekim ekumenskim ili drugim katoličkim krugovima, poput onih brazilskih, Benelli je uživao glas čovjeka sposobna braniti, u Rimu ponekad poprijeko gledane, stavove.7 U Italiji je među katoličkim kritičarima prevladavala negativna slika o njegovu zalaganju za referendum 1974., koji bi stavio izvan snage razvod braka, i njegova povezanost s DC-om. Talijanski ga tisak nije držao naprednjakom. U osnovi, Benelli je predstavljao nastavak montinijevske reformatorske vladavine.

No je li bila dovoljna montinijevska vladavina bez Pavla VI. da bi se nosilo s krizom?

17

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

Nakon Pavla VI., pape velike krize Pavao VI. je provodio Drugi vatikanski sabor duboko poznavajući probleme, ljude i institucionalne mehanizme Vatikana i Crkve. Osobno je preuzeo upravljanje, služeći se suradnjom dvojice državnih tajnika koja nije imala odlučujuću težinu: kardinala Amleta Cicognanija, nekoć državnoga tajnika Ivana XXIII. i već ostarjela, te Francuza Jeana Villota, koji je slabo poznavao rimski sustav. Imenovanje ovoga drugog – priznanje francuskomu katoličanstvu i internacionalizaciji Kurije – možda je prikrivalo montinijevsku želju da vlada osobno, kao što je učinio Pio XII., koji bijaše sam svoj državni tajnik.

Mnoge godine službe u Državnomu tajništvu s Pijom XI. i Pijom XII. Montinija su uvjerile u nužnost obnove Crkve.8 Njegovo iskustvo milanskoga biskupovanja otvorilo mu je oči za zapadnjačku sekularizaciju i potrebu za obnovljenom evangelizacijom. Od tada mu je bilo jasno da je izazov na Zapadu bilo ponovno krenuti putem evangelizacije.

Njegova ideja obnove – ako se može tako reći – bila je vezana uz predodžbu “prosvijećenoga vladara”. Da je 1958. bio izabran za papu (kako su neki priželjkivali, ali Pio XII. ga nije imenovao kardinalom), Montini možda ne bi sazvao Sabor, kako se razabire iz nekih iskaza bojazni prema odlukama pape Ivana.9 No kasnije je osobno i konstruktivno vodio Drugi vatikanski sabor sve do njegova zaključenja. Koncilska je obnova Crkvu trebala učiniti sposobnom da modernomu svijetu govori o vjeri, kako je rekao na otvorenju drugoga koncilskog zasjedanja, nakon svojega izbora za papu: “Sabor želi biti proljetno buđenje neizmjerne duhovne i moralne energije, latentne u krilu Crkve; on se pokazuje kao čvrsta odluka da se pomladi, i glede svojih unutarnjih snaga, i glede pravila koja ravnaju njezinim kanonskim ustrojstvom te njezinim obrednim oblicima.”

18

MISTERIJ WOJTYŁA

Dvije godine nakon ovoga govora, 1965., Pavao VI. je svojom elegantnom talijanskom prozom Sabor ovako zaključio: “Koncilska Crkva, da, osim samom sobom i odnosom koji je sjedinjuje s Bogom, bavila se i čovjekom kakav on danas stvarno jest: živim čovjekom, posve zaokupljenim sobom, čovjekom koji se ne samo stavlja u središte svakoga zanimanja, nego se usuđuje nazivati počelom i razlogom svake stvarnosti.”10

Pod vodstvom Pavla VI. Drugi je vatikanski odaslao poruku kršćanskoga humanizma. Papa je ciljao na ponovno buđenje energije u Crkvi. Ali u poslijekoncilskomu razdoblju vrlo se brzo suočio s velikim teškoćama. Sedamdesete su godine na Zapadu bile vrijeme kulturnoga obrata u kojemu je, kako reče Olivier Clément, mješavina frojdizma i marksizma izvršila snažan utjecaj. ‘68. je bila antropološka i kulturna revolucija uz afirmiranje središnjega mjesta subjekta i njegove slobode, poduprta zapadnjačkim potrošačkim blagostanjem koje je srušilo osjećaj za granice pa je stvorilo dojam kako je gotovo sve moguće. Poglavito se afirmirao životni polet prema ostvarivanju novoga i novih oblika života, s duhom jasno označena odmaka od prošlosti, od tradicije, od institucija. Vrijeme raširene kritike, želje za promjenom, utopije, seksualne slobode, početka krize obitelji, raskida s tradicionalnim običajima, šezdesete su godine razbuktale antiinstitucionalno i antitradicijsko osporavanje u svim područjima društvenoga života. Filter duha ‘68. djeluje na recepciju Drugoga vatikanskog sabora, Sabora koji do katoličke baze dolazi preko medija i tiska više nego putem naučavanja biskupâ, kao što je bio slučaj s prethodnim saborima. Sabor je htio naznačiti sezonu buđenja Crkve, ali kao što je zapazio francuski intelektualac André Glucksmann, “dok je Sabor htio Crkvu otvoriti svijetu, stari se svijet odrekao Crkve”.11 Kao da se krizom Crkve ostvarila pobjeda aksioma što ga je držao dobar dio zapadne kulture: napredak će modernosti pomesti religije, zauvijek i na svim društvenim razinama. Je li to bio kraj Crkve?

19

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

Godine 1977. francuski povjesničar Jean Delumeau napisao je knjigu koja je već naslovom postavljala odlučujuće pitanje: Le christianisme va-t-il mourir – Je li kršćanstvo na umoru?12 Osjećaj krize nije se ograničavao na uske krugove stručnjaka ili zabrinutih crkvenih osoba, nego bijaše raširen u javnomu mnijenju, kao i među vjernicima. Oči tiska i raspravâ silovito su ušle u Crkvu koja je kao nikada morala napraviti račun s javnim mnijenjem. Prema nekim kritičkim katoličkim krugovima (tzv. naprednjacima), za krizu je bio odgovoran papa Montini zbog svojega ograničena nastojanja oko koncilskih reforma.

Crkva se trebala više prilagoditi modernomu svijetu, slobodi i demokraciji, ne propuštati povijesne prilike i više se zalagati za oslobođenje potlačenih.

Pavao VI., krhka izgleda i uglađena izraza, mučio se suočen sa svijetom koji se nakon ‘68. mijenjao. Međutim, problem je nadilazio papin lik. Je li se bližio kraj kršćanstva ili barem Katoličke Crkve kakva se stoljećima oblikovala? Neki su taj kraj priželjkivali, drugi su ga se pribojavali. Kriza svećeništva kao da je naviještala konac tradicionalnoga modela Crkve.

Reformsko opredjeljenje pape Montinija nije izgledalo sposobno vladati stalno promjenjivom, magmi nalik pluralističkom stvarnošću, kakva je katoličanstvo postalo. Rimska Crkva kao da se raspadala. Neki su to stanje smatrali posljedicom koncilskih reforma dok su drugi optuživali montinijevski oprez što je Crkvu učinio malo vjerodostojnom. Kritike tradicionalista mons. Lefebvrea (koji se odcijepio od pape) bile su krajnji izraz onoga što su razni crkveni krugovi mislili. Suprotstavljenost naprednjaka i konzervativaca dovela je do polarizacije koju je njemački koncilski teolog Karl Rahner nazvao dramatičnom.13 Oštra se rasprava katkada vodila i među biskupima.

Sredinom sedamdesetih godina, pored mnogih teškoća, Pavao VI. je ipak zapazio i poneki znak vjerskoga preporoda.

Bilo je to viđenje koje gotovo nitko nije dijelio u tomu razdoblju obilježenu snažnim pesimizmom. Sjetimo se Svete godine 1975. o čijoj je proslavi odlučio papa Montini. Predbacivao mu 20

MISTERIJ WOJTYŁA

se oprost prema trijumfalističkoj predaji. Malobrojni su zapazili uspjeh Jubileja. Usred krize pokazalo se katoličanstvo puka. Alphonse Dupront, znanstvenik laik koji je izbliza pratio Jubilej 1975., uočava određeni preporod: “hodočašća su svojim žarom i brojnošću polučila ovu izvanrednu scenografiju...”14 Pored jubilejskoga katolištva puka Pavla VI. se pozitivno dojmio i pentekostalni katolički pokret proizišao iz križanja s američkim evangeličkim pokretom pod budnim nadzorom belgijskoga kardinala Suenensa, nekoć reformskoga čelnika na Drugomu vatikanskom saboru. Dok je Katolička akcija pokazivala znakove teškoća, Pavao VI. (vezan uz udrugu koja bijaše leglo vladajuće demokršćanske klase u talijanskomu poraću) je razabrao znakove i struje preporoda gorućega katoličanstva i naroda. Bila je to pozitivna percepcija koju su dijelili malobrojni nasuprot prevladavajućemu osjećaju krize, katkada s gotovo neizbježnim krajem. Ozračje teškoća počelo se osjećati u raznim redovničkim kongregacijama, ostarjelim i bez novih zvanja: je li se mijenjalo ili se došlo svojemu kraju?

Poruka posljednjih godina Pavla VI. bila je usredotočena na evangelizaciju u kojoj se – po njegovu mišljenju – sažimao koncilski polet. Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi iz 1975. označavala je evangelizaciju kao budućnost Crkve. Ipak, ozračje posljednjih godina pontifikata – kako je rečeno – općenito je obilježeno osjećajem duboke krize. Nagla smrt pape Lucianija stanje je još pogoršala. Kardinalima nije bilo lako pronaći nasljednika.

U potrazi za papom U kojemu pravcu tražiti nasljednika Ivana Pavla I.? Možda prema “mladim Crkvama” Juga svijeta? Godine 1976. misiolog Walbert Bühlmann u knjizi La Terza Chiesa alle porte smatra da budućnost dolazi od novih zajednica Afrike i Latinske Amerike.15 Je li bio čas za “rastanak od Zapada”? U Africi bi21

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

skupi su zapodjenuli govor o pastoralu malenih zajednica, što je izgledalo kao odgovor na krizu zapadnjačke župe. U Latinskoj Americi nakon Biskupske konferencije u Medellínu 1968. afirmirala se nova teološka struja: teologija oslobođenja. Godine 1971. Gustavo Gutiérrez objavio je prvo djelo te struje Teología de la liberación.16 Je li odgovor na krizu dolazio s Juga? Činilo se da taj svijet nastavaju kršćani manje umorni od onih zapadnih. Već nakon smrti Pavla VI. gledalo se na nekoga latinoameričkog kandidata: sam kardinal Luciani spominjao je Brazilca Lorscheidera. I s brojčanoga gledišta katolici Trećega svijeta, posebice Južnoamerikanci, bili su u porastu u odnosu na one na Sjeveru. U poslijekoncilskomu katoličanstvu, pozornu prema bazi i prema rubnim svjetovima, raširio se mesijanski osjećaj prema kojemu su novine morale proisteći iz perifernoga svijeta udaljenoga od središta. Godine 1978. teolog oslobođenja Leonardo Boff objavio je knjigu u kojoj je raspoznao “središte vjere na periferiji svijeta”.17 Međutim, kardinali nisu slijedili te sugestije i nisu budućega papu tražili na Jugu. Albino Luciani, skromni biskup i pastir, bio je kandidat za nasljednika Pavla VI. Kardinal Benelli ga je odlučno podupro protiv kardinala Sirija.18 Sada, kada je umro papa Luciani, dvojica talijanskih kardinala nađoše se licem u lice. Među njima je toliko pitanja, vezanih i za sukobljenost Sirija i Montinija, oduvijek različitih pogleda s obzirom na budućnost Crkve, a na neki način obojica bijahu “nasljednici” Pija XII. U konklavama u listopadu 1978. Benelli i Siri uhvatiše se u koštac već od prvoga glasovanja, međusobno se isključujući.

Tako se talijanski kandidati iscrpljuju u sukobljenosti sunarodnjakâ. Među kardinalima stvara se dojam kako sukobi Talijana odražavaju njihovu neprikladnost. Gvatemalac Casariego, premda blizak rimskim krugovima, navodno je nakon konklava rekao: “Talijani su u konklave unijeli svoje prepirke.” U istomu se smislu izrazio i madridski kardinal Tarancón govoreći o “podjelama među Talijanima” i ističući kako bi samo pa22

MISTERIJ WOJTYŁA

pa netalijan mogao Vatikan konačno udaljiti od talijanske politike.19 Pariški je nadbiskup, kardinal Marty, nakon konklava otkrio kako su kardinali proveli čitav dan uzaludno se pokušavajući usmjeriti na jednu talijansku kandidaturu.20 Talijani se međusobno dijele kao što je bilo i u prethodnim konklavama, kada se biralo samo između njihovih kandidata.

Tako se dogodilo u konklavama Pavla VI. Ipak, u konklavama 1958. bila je jedna iznimka, zbog nazočnosti kandidata netalijana, Armenca Agagianiana (ipak romanizirana, koji je imao potporu Kurije). Scenarij se promijenio 1978. i ocrtava se novina koja će se i kasnije potvrditi: samo talijanska sloga može dovesti do izbora pape Talijana, unatoč povećanu broju netalijana. Ali talijanski kardinali ne shvaćaju novinu stanja ili ne namjeravaju prevladati svoje razlike kako bi za papu izabrali sunarodnjaka. Suprotstavljenost dvojice Talijana dovodi ih do međusobna isključivanja, kao što je rečeno, i zbog toga što njihovi prijedlozi kardinalskomu zboru uopće nisu uvjerljivi.

Prijedlog katoličke obnove, koji je predstavljao Siri, djelomično je neostvariv i nipošto uvjerljiv, a možda bi doveo do razdora. U konklavama se nalazi lijep broj montinijevskih i koncilskih kardinala. Nazočni su ljudi koji su odigrali važnu ulogu na Drugomu vatikanskom saboru poput Königa ili Suenensa, koji u Sabor vjeruju. Suenens podupire Benellija. Ali ni Benellijev prijedlog dobre montinijevske vladavine nije dovoljno snažan. Dokument što ga je među kardinalima u ljeto 1978. raširila “bolonjska radionica” na čelu s Giuseppeom Alberigom i Giuseppeom Dossettijem (koji su na Drugomu vatikanskom imali važnu ulogu) ocrtavao je profil novoga pape. Njega – pisalo je – valja ohrabriti “da se pokaže onakvim kakav doista jest, a ne u koži svojih možda i dalekih prethodnika”. Problemi bijahu teški – isticalo se – poglavito na dvama područjima: komunizmu i seksualnoj revoluciji.21 U ljeto 1978., nakon smrti pape Montinija, francuski katolički dnevnik “La Croix” objavio je proglas saborskih teologa poput Schillebeeckxa, Künga, Chenua i Congara, koji su tražili papu “ka23

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

rizmatika”.22 Dakle, ne samo čovjeka vladara, već karizmatski odgovor na krizu. Naime, lebdjelo je pitanje: što znači biti katolik nakon Drugoga vatikanskog sabora? Liturgijskom obnovom, promjenama i poslijekoncilskim sukobima kao da se u pitanje doveo sam katolički identitet. Teolozi poput Hansa Ursa von Balthasara ili filozofi poput Jacquesa Maritaina digli su snažan glas na uzbunu. Kardinal Ratzinger, koncilski teolog i münchenski nadbiskup, osjećao je problem krize crkvenoga identiteta. Nije bio dovoljan konjunkturan odgovor. Prijedlozi koje su predstavljali Siri i Benelli preslabi su da bi se nosili s tako složenim stanjem.

Otac Congar, ugledni francuski teolog, govorio je o dvojici mogućih kandidata: kardinalu Arnsu iz San Paola u Brazilu, koji je bio na glasu kao biskup siromaha, i ekumenskomu kardinalu Willebrandsu. Odgovor na krizu nije se nalazio u Italiji.

Tražilo se rješenje jače od Albina Lucianija, kojega je francuski dnevnik “Le Monde” u jednoj tragičnoj vinjeti prikazao kao zgnječena kupolom Sv. Petra. Pakistanski je kardinal Cordeiro s naklonošću prema preminulomu papi, ali i s određenom oštrinom, rekao: “Crkvom se ne upravlja s osmijehom. Može jedan mjesec, a onda je dosta.” Crkvi treba dati snažno vodstvo, sposobno nositi se s bremenom “evangelizacije”, upravljati složenom Kurijom, uključiti biskupske konferencije u kolegijalitet koji bi ostvario koncilske težnje.

Među kardinalima je također bio raširen dojam da se treba obračunati i s određenom prevlašću ljevičarske kulture, ako ne s komunizmom, u Italiji i u drugim europskim zemljama, kao i na Jugu svijeta. Osim toga, valja se suočiti i s režimima na Istoku i s komunizmom. S obzirom na to neki su zastupali dijalog s komunističkim vlastima, a neki su radije bili za suzdržaniji stav. Tijekom općih skupština kardinala, koje prethode konklavama, poljski primas, kardinal Wyszyński, izložio je mnoge teškoće katoličanstva i pokazao znak nade koji je predstavljao porast zvanja na europskomu Istoku. Za njega kod mladih 24

MISTERIJ WOJTYŁA

postoji određeno očekivanje naspram evanđelja. S druge strane – veli on – komunizam je u krizi: “Ne treba se predati ‘usudu’ komunizma jer predviđanja o nepovratnosti komunizma u svijetu ne moraju se obistiniti po svaku cijenu. Tim više što komunizam uzmiče, gledajući njegovo propadanje na svim razinama: ideološkoj, društvenoj i gospodarskoj. On se opire samo u snagama politbiroa i militarizmu.

To gledamo posvuda u zemljama koje pripadaju bloku.”23

Riječi poljskoga primasa većina je kardinala prihvatila vjerojatno kao želju nekoga tko živi u stanju potlačenosti. Komunizam, europski, azijski ili onaj Trećega svijeta, jedan je od glavnih problema budućnosti. Međutim, nad svim političkim i institucionalnim problemima prevladava zahtjev da se pobijedi rastuća nenaklonost prema Crkvi. Osjeća se potreba za zanosom kako bi se prevladala rezignacija koja se pojavila u istupima nekih kardinala na općim skupštinama prije konklava.

Kako to izvesti u ozračju pesimizma koji gmiže u mnogim crkvenim krugovima?

Konac talijanskoga papinstva Dana 14. listopada 1978. 111 kardinala ušlo je u konklave. Vrata kapele zatvorena su nakon što je ravnatelj papinskih bogoslužnih slavlja uzviknuo: “Extra omnes – Svi van!” Trenutak je svečan. Lucianijeva smrt izgleda kao znak da u kolovozu zauzeti smjer nije pravi. Prividno se ne nameće nijedan kandidat. Liturgijsko ozračje, osjećaj povijesne odgovornosti i Michelangelova freska s prikazom Posljednjega suda u Sikstinskoj kapeli iznad glava trenutak čine ozbiljnim. Jedan od tadašnjih kardinala, Karol Wojtyła, u jednoj je pjesmi opisao ozračje u konklavama: “Ako ustreba, treba im progovoriti Michelangelovo viđenje...”24

25

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

U toj svečanoj slici kardinali moraju izabrati. U četiri glasovanja 15. listopada u Sikstinskoj kapeli dvojici najvećih kandidata, Siriju i Benelliju, pridružuju se i kardinali kao rimski vikar Poletti i drugi. Budući da su se dvojica najvećih kandidata istrošili u međusobnu sukobljavanju, pojavio se širok spektar imena. Tako, na kraju prvoga dana glasovanja kardinal König, bečki nadbiskup (koji je imao iskustvo konklava 1963.), ističe Wojtyłinu kandidaturu. Izbor netalijanskoga kandidata ne bi bio lagan bez iskustva Drugoga vatikanskog sabora koji je iskazao veliko povjerenje u obnovu Crkve.25 Wojtyła je široj javnosti nepoznat, ali je poznat među kardinalima i mnogim biskupima. Od 1962. u Rim je dolazio trideset jedan put. Sudjelovao je na svim biskupskim sinodama nakon Sabora; 1976. u Vatikanu je bio voditelj duhovnih vježba Pavlu VI. Ime poljskoga kandidata u danima koji su prethodili konklavama istaknuo je Brazilac Arns. Pravi promicatelj izbora je kardinal König, saborski čelnik, čovjek koji je po želji Ivana XXIII. prvi uspostavio kontakte s istočnim režimima. Kardinal je bio uvjerljiv pletući mrežu kontakata iz svoje rimske rezidencije, klinike Salvator Mundi na brežuljku Gianicolo.26 Prvi prigovor koji je valjalo prevladati jest netalijansko podrijetlo kandidata. Kardinal Lorscheider, Brazilac koji se izjasnio spremnim glasovati za Talijana, sve je skloniji kolegi Poljaku. Nijemci su zabrinuti zbog talijanske popustljivosti prema komunizmu. Radi se o unutarnjim pitanjima Italije, ali i o međunarodnomu scenariju gdje marksistički Treći svijet osvaja prostor (započela je sandinistička pobuna u Nikaragvi), a osjeća se i sovjetski ekspanzionizam.

Joseph Ratzinger snažno se angažirao na Drugomu vatikanskom saboru, ali drži kako recepcija Sabora ne bi smjela biti katolička ‘68. Njemu, a i drugim kardinalima koji su vjerovali u Sabor, Sirijeva kandidatura izgleda djelomičan odgovor.

S druge strane, montinijevska obnova bez Montinija mnogima ne izgleda kao najbolji put. A možda se taj reformizam i iscrpio. Odnosi između njemačkih i poljskih biskupa bliski su ot26

MISTERIJ WOJTYŁA

kada su poljski 1965. predložili uzajamno praštanje nakon ratnih strahota. Upravo u rujnu 1978. izaslanstvo poljskoga episkopata s primasom Wyszyńskim i kardinalom Wojtyłom posjetilo je njemačke kolege i zaključilo prethodnih godina započeti proces pomirbe.

U smjeru vizije kardinala Königa djeluje i ugledni poljski kurijalac, Wojtyłin prijatelj, mons. Deskur, koji podupire suglasnost američkih kardinala. Deskur zapaža naklonost Wojtyłi državnoga tajnika Villota. I kardinal Krol, Amerikanac poljskoga podrijetla, zalaže se za Wojtyłu. Kardinal Wyszyński je neodlučniji, navikao na velike pape Talijane i zatečen je poljskom kandidaturom, koju on za sebe otklanja jer bi njegovo udaljavanje za komuniste bio uspjeh. Primas Wyszyński, prije izbora pape Lucianija, 26. kolovoza 1978., zabilježio je u svoj dnevnik: “Čini mi se da netalijanski kandidati nemaju šanse.

Osobno držim da rimski biskup, prema tome primas Italije, može biti samo Talijan. To je u skladu s naravnim pravom.”27 Ipak, tijekom konklava Primas se uključuje u Wojtyłinu kandidaturu do te mjere da je tražio glas od alžirskoga kardinala Duvala, podsjećajući ga da je 16. listopada blagdan Svete Jadvige, poljske kraljice. Franko-alžirskomu kolegi, koji ga je pitao o kandidatu, odgovorio je: “To je svetac, mistik, pastir i filozof, ali nije baš velik upravitelj.”

Tijekom konklava, nakon što dvojica Talijana nisu uspjela doći ni blizu traženoj većini od 75 glasova, glasovi se u trenutku raspršiše. Prigovor protiv pape netalijana propade. Vjerojatno ostaje bojazan od kandidata iz snažnih zemalja poput Francuske, Sjedinjenih Država i Njemačke. Isključilo se prijelaznoga papu. Nakon iznenadne smrti Lucianija potreban je tjelesno zdrav čovjek. U tomu okviru izranja pedesetosmogodišnji Wojtyła. Kardinal Wyszyński sada moli krakovskoga kolegu da, bude li izabran, prihvati. Kardinal Poma vidi Primasa kako plače govoreći: “Jadni Wojtyła, koliko li ćeš morati patiti!” Naime, prije konklava Wojtyła je izgledao čudno: “Zamišljen”, bilježi Mieczysław Maliński, poljski svećenik i njegov 27

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

prijatelj, “i istodobno veoma pribran, šutljiv, kao da ne sluša ono što mu se govori, a odmah potom veoma srdačan.”28 U prethodnim konklavama Wojtyła je imao pet glasova i došavši u Rim, osjetio je veliku pozornost prema sebi. Ostao je po strani.

Nedjeljno glasovanje 15. listopada i sljedeće u ponedjeljak prije podne usredotočeno je na talijanske kandidate. Prema bilješci Giulija Andreottija (koji je imao neki pouzdan kardinalski izvor) kardinal Siri, kojega podupiru Samorè i “krug Palazzini-Paupini” te možda Felicija, ne prelazi prag od 48 glasova.29 Slijedi Benelli, kojega podupiru kardinal Cordeiro i Latinoamerikanci, koji dobiva tridesetak glasova. Poletti ne prelazi 17, lijep broj glasova, ali se ne nameće kao kandidat za posredovanje. Slijede Pappalardo sa 6, Ursi s 4, Colombo s 5 dok se ostali glasovi raspršuju (jedan je glas dobio i Felici). Prijeka je potreba za snažnim kandidatom. U ponedjeljak 16. listopada, na jutarnjemu glasovanju, Wojtyła dobiva 11 glasova. Na prvomu popodnevnom glasovanju skuplja 47, da bi bio izabran s 99 od 111 na drugomu glasovanju (Luciani je skupio 98). Kandidatura se brzo nametnula.

Kardinal de Fürstenberg, njegov rektor dok je bio u belgijskomu kolegiju u Rimu, tješi ga riječima: “Deus adest et vocat te – Bog je ovdje i zove te.” Prvi put poslije četiri stotine godina jedan netalijan postaje papa. Nikada nije bio papa Poljak. Uzima ime Ivan Pavao II., na nagovor Wyszyńskoga, koji mu to ime preporučuje zbog naklonosti Talijana prema pokojnomu Lucianiju. I Andrzej Półtawski, muž velike Wojtyłine prijateljice Wande, sugerirao mu je to ime kada je odlazio iz Krakova.30 Njegovu tajniku Stanisławu Dziwiszu, koji je uvečer 16. listopada uveden u krug konklava (i koji ga prvi put vidi odjevena u bijelo), malo je iskrivivši na rimskomu dijalektu, Papa reče jednu rečenicu misleći na kardinale: “Oni mogu...” Tada vjerni tajnik u Papi iznova pronalazi – kaže – “čovjeka kojega sam poznavao”.31 Rektor Katoličkoga sveučilišta u Milanu Giuseppe Lazzati dobro je poznavao Wojtyłu. Nakon izbora če28

MISTERIJ WOJTYŁA

sto je govorio: Wojtyła “je pravi čovjek, ne kao neke crkvene osobe. Veoma je konkretan. Ne voli katolike sklone razmiricama, nego mu je stalo do povijesnoga kompromisa”.32 Negdašnji osobni tajnik Pija XI., dekan Svetoga zbora, kardinal Confalonieri zadovoljno reče: “Koji papa, s tako snažnim glasom i s kakvim vladanjem situacijom; čini mi se da sam ponovno našao papu Pija XI.!” Počinje avantura Pape nepoznatoga široj javnosti.

Misterij novoga Pape Kada se Ivan Pavao II. pojavio na balkonu bazilike sv. Petra pred znatiželjnim i nesigurnim mnoštvom koje je slavilo, imao se dojam da se radi o toploj i čovječnoj osobi.

“Eto,” veli, “preuzvišeni su kardinali pozvali novoga rimskog biskupa. Pozvali su ga iz daleke... daleke zemlje, ali uvijek toliko bliske po zajedništvu u vjeri i kršćanskoj tradiciji. Bojao sam se prihvatiti ovo imenovanje, ali to sam učinio u duhu poslušnosti našemu Gospodinu Isusu Kristu i u potpunu pouzdanju u njegovu Majku, Presvetu Gospu.”

Zatim, mimo svakoga dostojanstvena nastupa, neposredno otkriva bojazan da ga se možda doživljava kao stranca: “Ne znam mogu li se dobro izraziti na vašemu... našemu talijanskom jeziku. Ako pogriješim,” veli, “ispravite me.” Ali tko je Papa koji traži da ga se ispravlja? Francuski ljevičarski dnevnik “Libération” o njemu govori kao o “beau gosse – zgodnu muškarcu”, “televizijskom papi za politiku new look”. To je površan dojam. Za većinu katolika, za najšire krugove crkvenoga svijeta, za gotovo sve promatrače Karol Wojtyła je misterij.

Službe s Istoka koje su u Rimu pratile konklave, poput onih vezanih uz mađarsko i čehoslovačko veleposlanstvo, uopće nisu predviđale izbor pape netalijana niti da bi on mogao biti iz komunističkih zemalja: ostadoše zapanjeni.33 Rimski do29

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

pisnik za “Le Figaro” Vandrisse, odmah nakon izbora, bilježi: “Samostani, crkve, veleposlanstva upuštaju se u prve, često zbunjene komentare.”34 Malobrojni na Zapadu poznati crkveni ljudi s komunističkoga Istoka smatrani su ili mučenicima (poput mađarskoga kardinala Mindszentyja, koji je dugo vremena bio zatvoren u američkome veleposlanstvu u Budimpešti) ili suradnicima vlasti. Karol Wojtyła osoba je koju valja otkriti. Danas se ova izjava čini nevjerojatnom nakon što je Ivan Pavao II. dvadeset sedam godina bio papa i njegov je lik blizak više nego jednomu naraštaju. Onda je Wojtyła bio gotovo nepoznat čovjek. Međutim, onoga tko ga je susreo dojmila se njegova iskonska čovječnost. Veliki francuski teolog Henri de Lubac (koji je svojim golemim djelom rasvijetlio dubinu i složenost dimenzija Crkve) simpatizirao ga je još od Drugoga vatikanskog. Pod dojmom Wojtyłina lika prijateljima je ponavljao: “Nakon Pavla VI. moj je kandidat Wojtyła” i ironično dodavao: “Ali on nema nikakvih izgleda.”35 Većini katolika i crkvenih osoba na Zapadu Poljaci ne izgledaju kao uzor za primjenu Drugoga vatikanskog. Smatra ih se nacionalistima, antikomunistima i vezanima uz predkoncilsku Crkvu. Poljsku je Crkvu Zapad slabo poznavao. Poljaci nisu popularni kako su to bili u devetnaestomu stoljeću kada se u poljski slučaj Europa uvelike uključila. Javnost je na Zapadu sa suosjećanjem pratila tragične događaje vezane uz sovjetsku invaziju na Mađarsku 1956. i na Čehoslovačku 1968., ali događanja u Poljskoj slabo poznaje. Svijet novoga Pape pomalo je misterij. To je Papa koji dolazi izdaleka. Ipak, već od prvih pojavljivanja pokazuje sposobnost da se približi i izazove simpatije.

To su zapazili i oni izvan crkvenoga svijeta. Rimski komunist i umjetnički kritičar Antonello Trombadori odmah nakon izbora jednom pjesmom u rimskomu idiomu izražava iznenađenje i simpatije raširene glavnim talijanskim gradom, podsjećajući da je Wojtyła kao kardinal odlazio u tipičan restoran u povijesnoj jezgri grada La Carbonara, koji je i sam volio.

30

MISTERIJ WOJTYŁA

“Velika tišina dolje kod Sv. Petra vlada kada Felici reče: ‘Imamo ga!’

Odakle? Tisuće sjetnih faca, svako kao da veli: ‘Misliš da sam budala?’ Žezlo Kristovo na zemlji – kada se sjetim, uzdrhtim – od šesnaestog je vijeka talijansko; pa zar ćemo sad, radeć po svjetsku, to promijeniti?

No, čim je Wojtyła pozdravio na mješavini talijanskog i poljskog, u prolazu šapnu sjena: ‘Mogu vam reći da Rim mu je mio prije konklava nestat je znao odlazeći na večeru u La Carbonaru.’”36

Kako je Wojtyła proživljavao taj 16. listopad? Nemamo Papinih osobnih dnevnika (nikada ih nije vodio) da bismo poznavali njegovo duševno stanje. No možemo pročitati posljednju pjesmu, Stanislav, napisanu prije odlaska u konklave 1978.: iz nje donekle razabiremo njegove osjećaje uoči velikoga obrata u njegovu životu. Pjesma je posvećena krakovskomu biskupu, svetome Stanislavu, kojega je 1079. dao pogubiti kralj Boleslav II. Smjeli, kojega je on izopćio zbog okrutnosti prema podanicima. Premda su neki povjesničari osporavali takvu interpretaciju, za Wojtyłu i za poljsko katoličanstvo Stanislav predstavlja prototip – pralik trpeće poljske Crkve.

“Opisat ću svoju Crkvu u kojoj vjekovima riječ i krv idu skupa ujedinjeni tajanstvenim dahom Duha.”

Crkva ima samo riječ i krv: predstavlja određenu snagu, ali poniznu, a ne nasilnu, slabu u usporedbi s političkom silovitošću i moću. Utjelovljenje moći, kralj Boleslav, poteže mač.

Kada se radi o mučenicima, Wojtyła se ne zadržava samo na žrtvi, nego gleda i ubojicu razabirući blizak odnos među tom 31

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

dvojicom (to mi je i rekao kada se pripremao za proslavu novih mučenika 2000.).37 Tu je sukob između kraljeva mača i svečevih riječi. Tko zapravo stvara povijest? Čovjek mača ili čovjek riječi? Wojtyła piše: “Na grudu naše slobode pade mač.

Na grudu naše slobode pade riječ. Što li će prevagnuti?“38

Od 1972. poljska se Crkva pripravljala za devetstogodišnjicu svečeva mučeništva, koja se navršavala 1979. Ta je priprava u društvu pod komunističkom vlašću veličala snagu riječi i vjere pred režimskim sustavom nadzora, pritiska i manipuliranja. Što će prevagnuti: mač ili krv? Wojtyła se to pitao koncem sedamdesetih godina, u Poljskoj, s obzirom na mračnu budućnost zemlje pod komunističkom vlašću. Kada je godinu dana prije obljetnice mučeništva svetoga Stanislava izabran za papu, vjerojatno mu se opet nametalo isto pitanje, ali sada s obzirom na svjetske obzore koji mu se rastvoriše već od prvoga pojavka na balkonu Sv. Petra uvečer 16. listopada 1978. Što će sutra biti? Što će prevagnuti? Riječ i krv ili mač?

32

JEDAN ČOVJEK I JEDNA POVIJEST

II. JEDAN ČOVJEK I JEDNA POVIJEST

Poljak Godine 1978. široj je javnosti nepoznat lik Karola Wojtyłe.

Odmah nakon njegova izbora o njemu su pisali mnogi dok su uspomene i brojni svjedoci još uvijek živi. Uslijedilo je objavljivanje nekoliko životopisa za Papina života. Danas se prilično mnogo zna o Papinim godinama u Poljskoj, ali možda nije lako prodrijeti dalje od činjenica u tkivo značenja i iskustava koja sa sobom nose. Tad Szulc, slavni novinar “New York Timesa” i autor više knjiga, među kojima i Castrova portreta, u krasnu je životopisu napisao oštroumne stranice o Wojtyłinu poljskomu identitetu.1 To što je Židov poljskoga podrijetla (premda Amerikanac) otvorilo mu je vrata dubljoj spoznaji Papina svijeta, s kojim je u nekoliko navrata razgovarao. U svojoj knjizi objavljenoj 1994. (pet godina prije životopisa Georgea Weigela, koja je također autorizirana) zabilježio je: “Ključno je razumjeti i shvatiti njegovu Polishness – ‘poljskost’. To je bitna crta njegove osobnosti, često zbunjujuća mješavina konzervativnosti i modernosti.”

Weigelov životopis iz 1999. impresivna je zbirka podataka i svjedočanstava koji se protežu na tisuću tristo stranica, a koje rasvjetljuju i godine Papina života u Poljskoj.2 Sadržajniji Szulcov životopis izvrsno uočava čovjekov poljski karakter, njegovu Polishness. Taj mi je autor o tome višekratno govorio. Uostalom, Papa je na početku ostavljao dojam da je snažno obilježen svojim nacionalnim podrijetlom: “previše Poljak” – govorilo se u katoličkim krugovima. Predsjednik talijanskih biskupa, kardinal Ballestrero, koji je papu Ivana Pavla II. pratio na prvomu putu u Poljsku, zabrinut i ironičan ponavljao je: “Val33

IVAN PAVAO II. – BIOGRAFIJA

jda nas ne će Papa sada sve učiniti Poljacima?”, pripovijedajući kako mu je, pokazujući mnoštvo u częstochowskomu svetištu, Ivan Pavao II. rekao: “Ovo bismo htjeli u našoj krasnoj Italiji!”3 U prvo je vrijeme u Italiji i u zapadnoj Europi vladao dojam da odluke i stil pontifikata imaju previše poljski karakter.

Karol Wojtyła ne samo da je Poljak, nego ne zaboravlja svoju domovinu (sedamdesetih godina u Italiji riječ “domovina” nije lijepo primljena; pamteći fašizam s nepovjerenjem se gleda na izraze kao domovina ili nacija). U rimskomu papinstvu tradicionalno svakako se nastoji ukloniti nacionalno podrijetlo pape, “zajedničkoga oca sviju”. Prethodnici Ivana Pavla II. kao da su nastojali sebe depersonalizirati i lišiti se svojega identiteta, “osloboditi se nacionalnosti”, mada ne gubeći zanimanje za nacionalna pitanja. Primajući Talijane, Pio XII. je govorio: “vaša domovina”. Premda je kao papa imao više putovanja po Italiji, Pavao VI. nikada nije navraćao u rodnu Bresciu ni u Milansku nadbiskupiju. U odnosu na prethodnike Wojtyła postupa obrnuto: ne lišava se nacionalnosti. Ivan Pavao II. jest i izjašnjava se Poljakom, sinom poljske Crkve, Slavenom. Štoviše, izabran je 16. listopada, na dan poljske svetice Jadvige. Svoj odnos prema domovini Wojtyła kao papa nikada nije prekinuo: i na putovanjima u inozemstvo on prima poljske zajednice. Nakon Italije Poljska je, što se tiče Papinih posjeta, najposjećenija država na svijetu. Ona je i jedan od najvećih političkih problema pontifikata. Na taj način potpisuje i apostolsko pismo za devetstotu obljetnicu mučeništva svetoga Stanislava: “Ivan Pavao II., Poljak.”4 Svoje poljsko podrijetlo Papa drži providonosnim. Nisu li ga kardinali izabrali upravo zbog njegove povijesti? “Na Petrovoj Stolici ne bi bio ovaj papa Poljak... da nije bilo tvoje vjere”, veli kardinal Wyszýnski. I dodaje da ne bi došlo do njegova izbora “da nije bilo Jasne Góre i čitava povijesnoga razdoblja Crkve u našoj domovini, zajedno s tvojom službom kao biskupa i primasa”. Prigodom prvoga putovanja u Poljsku 1979. Ivan Pavao II. izjavljuje: Papa “u svojoj duši nosi duboko utisnutu 34

JEDAN ČOVJEK I JEDNA POVIJEST

povijest bratskih i susjednih naroda”. Po njemu ne samo Poljska, već slavenski svijet ulazi u pontifikat. Tijekom prvoga putovanja u Poljsku, ugledavši transparent s natpisom na češkom: “Sveti Oče, sjeti se svoje češke djece”, on kaza: “Ovaj Papa, koji u sebi nosi Adalbertovu baštinu, ne može zaboraviti svoje djece.” To ne znači samo posebnu Papinu brigu za slavenski svijet, nego pokazuje da iskustvo poljske i slavenske Crkve u sebi ima nešto značajno, što treba priopćiti sveopćoj Crkvi. U enciklici Slavorum apostoli, objavljenoj 1985., to je viđenje usustavljeno: “Evanđelje ne vodi osiromašenju ni gašenju onoga što svaki čovjek, narod i država, svaka kultura tijekom stoljeća prepoznaju i ostvaruju kao dobro, istinu i ljepotu. Naprotiv, ono potiče da se usvoje i razvijaju sve te vrjednote: da ih se velikodušno i radosno živi...”5 Benedikt XVI., koji iza sebe ima nacionalnu povijest posve drukčiju od povijesti Ivana Pavla II., ovako veli: “Patriotizam pape Wojtyłe bio je istinski patriotizam.”6 Poljak među drugima Razdoblje Wojtyłina života, od 18. svibnja 1920., kada je rođen, do 16. listopada 1978., kada je bio izabran za papu, istraživalo se odmah nakon izbora. Wojtyłin prijatelj Mieczysław Maliński objavio je 1980. knjigu bogatu podatcima iz tih godina. Novinar BBC-ja George Blazynski sabrao je mnoga svjedočanstva i objavio jedan tekst 1979.7 Zatim su mnogi drugi pisali o Papinim godinama u Poljskoj. Sam je Wojtyła objavio nekoliko knjiga s autobiografskom podlogom. Pa ipak, Papinu povijest nije uvijek jednostavno dešifrirati. Nakon Drugoga vatikanskog sabora katolici su općenito kvalificirani kategorijama konzervativaca i naprednjaka. Kamo se smješta lik Ivana Pavla II., po tolikim aspektima zbunjujući i izvan okvira onodobnih kategorija? Španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici od 1985. do 1987. Gonzalo Puente Ojea bilježi: “Lik pape Karola Wojtyłe očaravajuća je zagonetka.”8 35

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Proslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 I. MISTERIJ WOJTYŁA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Stranac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Dva talijanska kandidata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Nakon Pavla VI., pape velike krize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .18 U potrazi za papom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 Konac talijanskoga papinstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 Misterij novoga Pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 II. JEDAN ČOVJEK I JEDNA POVIJEST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 Poljak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 Poljak među drugima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35 Vjera i bol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 Prijatelj Židovâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40 Tri portreta u Papinoj sobi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .45 Memorija i čuvar Wawela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .48 Sveti Stanislav i mučeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 Između rata i “Božanskoga milosrđa” . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 U sjemeništu kneza metropolita . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 “On pred mačem ne će bježati kao ovaj Talijan...” . . . . . . . . .62 III. SVEĆENIK POLJAK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65 Europejac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65 Upoznati Rim i Europu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 Svećeništvo i novi pastoral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 Osjećaj univerzalnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73 Svećenik u komunističkoj Poljskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .74 U Crkvi kardinala Wyszyńskoga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 Teško naslijeđe kardinala Sapiehe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .82 Kršćanski humanist . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 510

SADRŽAJ

Profesor u Lublinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .88 “Wojtyła ostavlja snažan dojam”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 IV. POLJSKI BISKUP. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 Novi obzor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 Pastoralni i narodni biskup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .100 Pastoral krakovskoga nadbiskupa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .106 Wyszyński i Wojtyła . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .108 Život u totalitarnome režimu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113 Sud komunista o Wojtyłi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118 Biskup fenomenolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121 Čvrsta uvjerenja i otvorenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123 Univerzalnost Sabora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .126 Burno poslijekoncilsko razdoblje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .130 Između politike i evanđelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .134 V. JEDAN POSVE DRUKČIJI PAPA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 Papa stranac i Europejac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 Papa naprednjak ili konzervativac? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .141 Koncilski papa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .146 Što nakon Sabora znači biti katolik? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .148 “Ja” ulazi u papinsku uporabu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151 Osobna povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .156 Povijest trpljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .162 VI. ATENTAT I MUČENIŠTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .166 13. svibnja 1981. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .166 Mračni “zločin stoljeća” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .170 Atentator Turčin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .175 Tajanstveni se nacrt razotkriva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .178 Vrijeme novih mučenika i opraštanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . .182 Snaga mučenika i strah kršćana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .186 VII. TEŠKI ZAPAD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .191 Rimski biskup i primas Italije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .191 Papin prijedlog za Italiju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195 Model za Italiju, a možda i za Europu . . . . . . . . . . . . . . . . . .199 Prijedlog kardinala Martinija i Ruinijeva TBK . . . . . . . . . . .204 Francuska i njezina kriza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .208 511

SADRŽAJ

Kritika tradicije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .212 Prilagoditi se ili ne? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .216 “Simpatija” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .222 Druga polovica svijeta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .226 Wojtyła bira Europu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .229 Europa: obnova i poslanje?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .235 VIII. VELIKI SVIJET . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .240 Sjedinjene Države. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .240 Veliki vjerski vođa u Sjedinjenim Državama . . . . . . . . . . . . .246 Oluja na najkatoličkijemu kontinentu svijeta . . . . . . . . . . . .249 Duhovnija i više socijalna Crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .253 Teologija oslobođenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .258 Drugo kršćanstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .263 IX. MARKSIZAM I NJEGOVO CARSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . .269 Veoma teška povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .269 Kardinal Casaroli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .274 Ivan Pavao II. i vatikanska diplomacija . . . . . . . . . . . . . . . . .279 Ne protukomunizam, već iznad komunizma . . . . . . . . . . . .284 Velika politika više nego diplomacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . .286 Na Istoku: teška borba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .292 “Ne budite robovi!” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .295 Novčana sredstva i promjene na Istoku . . . . . . . . . . . . . . . . .298 U političko-vjerskomu zapletu Istoka. . . . . . . . . . . . . . . . . . .303 Rimski papa, general i car Istoka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .308 Prvi pravi razgovor nakon 1917. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .311 Povijesni susret i kraj jednoga razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . .316 X. GLOBALNI VOĐA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .322 Neodricanje od slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .322 Protiv marksizma, ali za solidarnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .326 Tranzicija dogovorena u Čileu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .329 Kraj revolucije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .333 Ivan Pavao II. i Pravoslavna crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .338 Teški “primat” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .343 Wojtyła: kršćanski vođa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .346 512

SADRŽAJ

XI. MIR I SUŽIVOT. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .351 Borba između koga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .351 Primjena sile i mir među narodima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .355 Nakon 1989. – nove prilike i neki porazi . . . . . . . . . . . . . . . .359 11. rujna 2001. i ono što je slijedilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .363 Nakon komunizma prema 21. stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . .366 Komunizam i nakon 1989. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .369 Što učiniti s islamom? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .373 Među muslimanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .378 Biti katolik i živjeti s drugima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .381 Vizija Asiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .389 Složeni Libanon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .386 Iskušenje Svete zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .391 Živjeti mnogostrukost i sačuvati identitet . . . . . . . . . . . . . . .393 XII. KARIZMATIČNO UPRAVLJANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .397 Nasljednik velikoga reformatora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .397 Karizma kao upravljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .402 Medijska revolucija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .404 Program upravljanja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .408 “Papine divizije” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .413 Kriza redovništva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .416 Pastoral putovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .419 “Postmoderni prorok” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .422 Zar papa ne upravlja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .425 Suradnici u upravljanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .427 Preustroj Kurije i obnova Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .431 XIII. BORBA ZA ŽIVOT. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .435 Glas siromašnih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .435 Drukčija kultura života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .439 Mistik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .442 Zahvaćen bolešću. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .444 Agonija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .448 Oproštaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .451 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .457 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .495 513

PREPORUČUJEMO

Karol Wojtyła u ovomu djelu na temu ljudske ljubavi i spolnosti argumentirano i otvoreno progovara o pitanjima vezanim uz spolnu dimenziju osobnosti. Uvjeren da se potpuno razumijevanje ljubavi može postići jedino proučavanjem ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti, Wojtyła svoja promišljanja temelji na kršćanskoj antropologiji i personalističkoj etici, kao i na fiziološkim i psihološkim spoznajama.

335 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ovom je knjigom papa Ivan Pavao II. napravio presedan prekinuvši tisućljetnu tradiciju sukladno kojoj su se pape svijetu obraćali isključivo putem službenih djela i govora. U njoj po prvi put jedan rimski prvosvećenik izravno i bez zadrške odgovara na mnogobrojna pitanja i nedoumice koje su vlastite današnjem čovjeku.

271 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovoj autobiografskoj knjizi riječ je o osobnim, intimnim i duboko ljudskim sjećanjima Ivana Pavla II. u kojima on opisuje svoje pastoralno i ljudsko iskustvo tijekom obnašanja biskupske službe u Krakovu.

167 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U svojoj zadnjoj knjizi veliki papa Ivan Pavao II. progovara o ključnim temama moderne povijesti kao što su nacizam, komunizam, nacionalizam i domoljublje, a posebnu pozornost posvećuje opasnostima suvremene demokracije, ulozi vjere u društvu te odnosu Europe i kršćanstva.

189 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Svake godine na Veliki četvrtak papa Ivan Pavao II. s posebnom pozornosti obraćao se svećenicima pismima u kojima je aktualizirao izazove, zahtjeve, obveze i dužnosti svećeničkoga poziva. Ovdje sabrana pisma od iznimne su važnosti svima koji žele bolje razumjeti ulogu i značenje svećeničkoga poziva i poslanja, crpeći na bogatstvu duhovne ostavštine Ivana Pavla II. 285 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Kardinal Stanisław Dziwisz, dugogodišnji tajnik pape Ivana Pavla II., u ovoj knjizi prvi put objavljuje svoja osobna sjećanja, dajući detaljnu i dirljivu ispovijest čovjeka koji je zacijelo najbolje poznavao Ivana Pavla II. i koji je bio povlašten biti u njegovoj blizini tijekom gotovo četrdeset godina. Ovo jedinstveno svjedočanstvo donosi mnoštvo neobjavljenih pojedinosti o životu Ivana Pavla II., o njegovim nadama, brigama i promišljanjima.

260 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenome 2011.

Blaženi papa Ivan Pavao II. nesumnjivo je najveća i najznačajnija osoba našega doba, a njegovo će duhovno naslijeđe snažno živjeti i u budućnosti. Knjiga Andree Riccardija, povjesničara koji je dobro poznavao Ivana Pavla II. i intenzivno s njim surađivao, prvi je pravi životopis pisan na znanstvenoj i dokumentarnoj osnovi te svjedočanstvo o velikomu Papi koji još uvijek živi u sjećanju milijuna ljudi.

Ova najopsežnija i najpotpunija biografija bl. Ivana Pavla II. na preko 500 stranica otkriva mnoge nepoznate detalje o Papinu životu, rasvjetljavajući tako i cjelokupnu suvremenu vjersku i društvenu povijest na koju je ovaj veliki Papa bitno utjecao. Zbog svoje cjelovitosti i znanstvenoga pristupa, bogatstva izvora, korištenja do sada nepoznatih arhivskih podataka i neobjavljenih osobnih svjedočanstava te zbog sadržajnih osobnih sjećanja, anegdota i zanimljivosti ova jedinstvena knjiga nazvana je ”Enciklopedija Ivana Pavla II.” i ”Definitivna biografija Ivana Pavla II.”.

Andrea Riccardi (1950.) ugledni je povjesničar i sveučilišni profesor suvremene povijesti. Osim po svojemu znanstvenom radu, poznat je i kao osnivač Zajednice sv. Egidija i zauzeti vjernik laik. S Ivanom Pavlom II. upoznao se još 1979. godine i s njim blisko surađivao tijekom čitava pontifikata.

ISBN 978-953-235-270-2

VERBUM 175 kn

www.verbum.hr