Issuu

John Pridmore & Greg Watts

Biblioteka

Svjedocanstva

Od podzemlja do obracenja

VERBUM

John Pridmore i Greg Watts ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

Biblioteka:

Svjedocanstva 2.Ë?

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

John Pridmore i Greg Watts

ISPOVIJEST GANGSTERA Od podzemlja do obracenja

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: John Pridmore with Greg Watts, From Gangland to Promised Land (Revised Edition 2008) © 2008 John Pridmore and Greg Watts © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Ivan Peček Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-94 PRIDMORE, John Ispovijest londonskoga gangstera : od podzemlja do obracenja / John Pridmore i Greg Watts ; <prijevod Ivan Peček>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Svjedočanstva / Verbum, Split ; 2) Prijevod djela: From Gangland to Promised Land. ISBN 978-953-235-345-7 1. Watts, Greg 150414022

Ova je knjiga posveÄ‡ena mojemu voljenom ocu Brianu Baileyju Pridmoreu, koji je umro 20. rujna 2004. Puno ga volim i jako mi nedostaje. PoÄ?ivao u miru.

PREDGOVOR AUTORA HRVATSKOMU IZDANJU

Od prvoga objavljivanja Ispovijesti londonskoga gangstera 2002. godine posjetio sam mnoge zemlje držeći govore po župama, školama, fakultetima i zatvorima. Ostao sam iznenađen shvativši kako je moja priča o napuštanju svijeta nasilja i kriminala i okretanju prema Bogu pronašla svoj put do mnogih srca. Mislim da je razlog tomu čovjekova žudnja za Bogom. Ljudi u meni vide osobu koja nije savršena unatoč snažnu duhovnome obraćenju koje se dogodilo te noći u mojemu stanu u Londonu. Vide osobu koja je razorena i koja je stalno potrebna Božjega milosrđa i milosti. Svakome od nas potrebni su Božje milosrđe i milost jer svi griješimo (što znači da doživljavamo neuspjeh). Često u životu činimo stvari zbog kojih se kajemo. Često povrijedimo jedni druge, riječju ili djelom. Ali Bog i njegovo beskrajno opraštanje uvijek su tu za nas bez obzira na počinjena djela. On nas ne napušta. Kada se osjećam slabo ili slomljeno jer sam možda bio grub prema nekome ili sam se odao bludnim mislima, zamolim Boga da mi pomogne da volim sebe i budem blag prema sebi. Jedna od najtežih stvari jest prihvatiti samoga sebe. Dugo mi je trebalo da uspijem u tome. Smatrao sam sebe zlim zbog nasilja u kojemu sam sudjelovao i počinjenih zločina. Nisam mogao vjerovati da bi Bog mogao voljeti nekoga poput mene.

PREDGOVOR AUTORA HRVATSKOMU IZDANJU

Ponekad je lakše oprostiti drugima nego sebi. Često smo sami sebi najstroži suci. Ali ako ne naučimo opraštati sebi, nikada ne ćemo duhovno napredovati i postati onakvi kakvi bismo trebali biti. Sjetimo se da ništa što napravimo ne može iznenaditi Boga. Bog nikoga ne odbija. Jednom je sveta Mala Terezija rekla da kada bi se jednoga jutra probudila i shvatila da je počinila sva nedjela koja se mogu počiniti, ta bi nedjela bila kao kap vode koja se baca u grotlo vulkana. Takva je i Božja milost. Zaista mi je drago što je knjiga Ispovijest londonskoga gangstera sada objavljena i na hrvatskomu jeziku. Hrvatsku sam posjetio dvaput, posljednji put ove godine kada sam proveo tjedan dana u Dubrovniku. Oduševile su me srdačnost i gostoljubivost hrvatskoga naroda (kao i ukusna hrana). Nadam se da će moja priča – priča o nekome tko je još uvijek slomljen – doprijeti do vas i pomoći vam da susretnete Boga bez obzira koliko mislili da vam je život u neredu. Vjerujem da Bog može preobratiti živote ma koliko uništeni oni bili i da su milosrđe, milost i sloboda koje sam doživio dostupni svima. Bog vas blagoslovio!

2013. John Pridmore

ZAHVALE

Mnogi su odigrali važnu ulogu na mojemu životnom putu; previše ih je da bih ih sve nabrajao. Stoga se nadam da se nitko ne će naći uvrijeđen ako ga ovdje ne spomenem. Ponajprije bih htio zahvaliti svojoj obitelji, posebice mami i pokojnomu tati na ljubavi, strpljenju i razumijevanju koje su mi pružili za teških i dobrih vremena. Zahvalio bih bratu Davidu i njegovoj djeci jer su mi bili blagoslov u životu, braći Bobbyju i Simonu, sestrama Emmi i Lindi te bakama i djedovima. Moram odati priznanje i pokojnomu očuhu Alanu koji mi je dao moj prvi primjerak Novoga zavjeta te svojoj maćehi Elsie. Zahvalio bih i pokojnomu Buldogu, Douglasu Hewittu, pokojnomu Davidu Pracheru, Harryju Wardu, Garyju, Neilu Slatteryju, Robertu Tooneu i svim svojim prijateljima iz Youth 2000, Mary Anne i Calumu Macfarlane-Barrowu u Obiteljskoj kući molitve u Dalmallyju u Škotskoj, Basiliji Abel-Smith, Mary, Lesley, Declanu, Dominicu, Peteru i Richardu Jonesu, Stuartu Harrisu, Alex Beverly, Dougieju McVicaru i svoj svojoj kumčadi. Zahvalio bih ocu Brianu O’Higginsu kojega sam kao šesnaestogodišnjak upoznao kada sam bio u bolnici, ocu Michaelu Kellyju, koji mi je pomogao da se prvi put ispovjedim i zahvaljujući kojemu sam otišao na svoju prvu duhovnu obnovu, ocu Patu Deeganu te ocu Denisu Herlihyju za mudro duhovno vodstvo koje mi je pružio. Još su mnogi svećenici odigrali važnu ulogu u mojemu životu. Ne mogu ih sve spomenuti, ali osobito bih htio odati priznanje ocu Richardu Aladicsu, ocu

ZAHVALE

Ianu Keru, ocu Williamu Fraseru, ocu Conradu, ocu Benedictu Groeschelu, ocu Glenu Sudanu, ocu Richardu Romeru, ocu Bernardu Murphyju, ocu Justinu Priceu i ocu Fredu de l’Ormeu. Moram spomenuti i brata Francisa. Moram zahvaliti i Brendanu Walshu, bez kojega ova knjiga nikada ne bi ugledala svjetlo dana, Gregu Wattsu što je mjesecima iz mene izvlačio moje uspomene i misli te mojemu izdavaču Xt3 Limited. Postoji još netko kome moram zahvaliti: Isusu Kristu, koji je moj život i koji može postati i vaš. John Pridmore

Imena nekih ljudi i mjesta promijenjena su.

POLICAJČEV SIN

1. POLICAJČEV SIN

Bilo je ljeto 1991. Radio sam kao izbacivač u Nigh tingalesu, popularnome pabu u londonskome West Endu. Te je večeri bilo prilično mirno pa sam se nadao odvesti na kraju smjene jednu plavušu koja mi se nabacivala u noćni klub Stringfellows. Bila je to jedna od povlastica rada na mjestu izbacivača: žena koliko ti srce hoće. Na kraju večeri, kao i obično, počeo sam obilaziti bar i govoriti ljudima da dovrše svoje piće. Većina izgreda u pabovima i klubovima događa se u vrijeme zatvaranja. Ljudi očito ne shvaćaju da izbacivači nisu dodatno plaćeni za čekanje dok oni, odugovlačeći, završavaju svoje piće. Zbog toga izbacivači često gnjave goste dok ne odu. Otišao sam do skupine mangupa koji su imali nešto više od dvadeset godina i koji su sjedili na samu kraju šanka. – Idemo, momci. Molim vas, završite s tim pićem – rekao sam odlučno. – Otići ću kada me bude volja – odbrusio mi je jedan u bijeloj majici. Bio je vrlo pijan. – Slušaj, – odgovorio sam, oslonivši se o stol – imate dvije minute, a onda svi letite van. Jasno? Nasmijali su se i nastavili pijuckati iz svojih krigla. Dok sam se probijao prema drugomu kraju šanka da potjeram nekolicinu koja je tamo još uvijek pila, čuo sam komešanje. Okrenuvši se, vidio sam dvojicu drugih izbacivača kako podižu onu skupinu pijanih tipova,

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

vuku ih prema vratima i izbacuju na ulicu. Požurio sam da pomognem kolegama. Kada sam došao do vrata, ova petorica su vikala i pokušavala se vratiti unutra. Uz nekoliko spretnih poteza prepriječio sam im put i, zaronivši ruku u džep svojega štofanog kaputa, pronašao sam i lako nataknuo na šaku metalni bokser. Dok su se drugi izbacivači mučili s četvoricom iz te skupine, peti, najpijaniji, pokušao se progurati pored mene. A ne, ne ćeš, pomislio sam i odgurnuo ga svom snagom. Navalio je ponovno. Ovoga sam puta zamahnuo šakom i odalamio ga po bradi te je zateturao unatrag. Izdahnuvši glasno, srušio se i pri padu udario glavom o pločnik tako da mu je lubanja puknula. Krv je prsnula na sve strane. Brzo sam skinuo metalni bokser i vratio ga u džep mašući rukama po zraku kako bih pokazao da sam ga samo udario šakom. Nisam očekivao da će tako pasti. U tomu su trenutku ljudi već paničarili i vrištali vidjevši tipa kako nepomično leži u lokvi krvi. Moji kolege izbacivači stajali su uokolo, ne znajući što učiniti. Tada je jedan od njih otrčao u klupski ured nazvati hitnu pomoć. Oko tipa na pločniku počele su se okupljati mušterije kluba, vidno potresene. Ja sam bio omamljen i sve mi je bilo kao u magli. – Mrtav je! Mrtav je! – vrištala je jedna djevojka. Ako jest, mislio sam, sam je kriv. U sljedećemu sam trenutku osjetio nečiju tešku ruku na svojemu ramenu. – Sinko, hajdemo odavde, ubio si ga. Bio je to moj prijatelj Buldog koji je došao ovamo čak iz istočnoga Londona popiti piće sa mnom. – Johne, daj mi ključeve svojega auta. Ja ću ga odvesti natrag, a ti uzmi taksi ispred Cairosa. Buldog je znao da kada izbacivač ozlijedi mušteriju, pab uvijek pozove taksi ispred Cairosa, kluba u susjednoj ulici. To činimo zato da nas nitko ne bi vidio kako

POLICAJČEV SIN

napuštamo pab. Dodao sam mu ključeve, zatim sam brzo prošao kroz podrum bara i izišao na stražnja vrata. Kada sam došao u Cairos, Buldog je već bio tamo; sjedio je u mojemu autu. Odlučio sam ne čekati taksi, nego se sam odvesti natrag u Leyton. – Johne, ubio si tipa. Moraš smisliti što ćeš sada – klinički je hladno rekao Buldog dok smo se vozili ulicom Strand. Buldog je bio glavna faca na East Endu i ovakve mu stvari nisu bile strane. – Ne’am pojma – odvratio sam ležerno, ponovno vrteći cijeli događaj kao film u svojoj glavi. – Hoće li tko u pabu reći “štrumfovima” tvoje puno ime? – Ne. Nitko ništa ne će reći. – Dobro. A da ti dam nešto novca da odeš u Španjolsku ili koju drugu zemlju? – Imam novca – odgovorio sam slegnuvši ramenima. – Nema problema. Ne brini se. Mogu to riješiti. Priča o meni počinje 4. veljače 1964. u bolnici Vojske spasa u četvrti Hackney, u sjeveroistočnome dijelu Londona. Budući da se tamo čuju zvona crkve sv. Mary-le-Bow, za sebe mogu reći da sam rođeni Londončanin. Moj je brat David rođen 1961. Odrastao sam u radničkoj obitelji. Mama mi je povremeno radila u trgovini, a tata je bio policajac. Naš prvi dom bila je kuća u bloku, s tri spavaće sobe, a nalazila se u ulici zvanoj Bridge End, u četvrti Walthamstow, na rubnomu dijelu Londona, blizu Epping Foresta. To je živo, prometno područje, u izgrađenoj zoni, a njegovi se stanovnici ponajprije mogu pohvaliti najdužom uličnom tržnicom u Europi. Sviđala mi se ta kuća, posebice zato što je imala podrum i – sa stražnje strane – vrt dug dvadeset metara.

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

Moja je mama rođena u četvrti Elephant and Castle, u jugoistočnome Londonu. Imala je jednu sestru. Otac se rodio u četvrti Woodford, nedaleko od Walthamstowa. U obitelji je bio jedno od šestero djece i, gle čuda, sva su četvorica njegove braće postali policajci. Moji su se roditelji upoznali kada su moja mama i njezina prijateljica jedne večeri zamolili mojega tatu i njegova kolegu iz istoga patrolnog područja da ih upute kako pronaći neko mjesto. Nedugo nakon toga njih je četvero počelo izlaziti zajedno. Mama i tata su se lijepo slagali pa su se koju godinu kasnije vjenčali. U to je vrijeme moja mama bila praktična katolikinja. Otac je, s druge strane, bio odgojen kao pripadnik Anglikanske crkve, ali nije bio osobito religiozan. Majčin uvjet pristanka na udaju bio je da sva njihova djeca budu odgajana kao katolici. Mislim da je prvo čega se sjećam dan prije mojega četvrtog rođendana kada me tata pitao želim li ostati kod kuće ili ići u vrtić. Rekao sam mu da želim ostati kod kuće. Za moj četvrti rođendan darovao mi je igru dame, a sve su figure bile u obliku kauboja i Indijanaca. Cijeli svoj prvi dan u osnovnoj školi Thorpe Hall, koja se nalazila u ulici Selbourne, proveo sam plačući. Ravnateljica je u to vrijeme bila gospođica koju smo svi zvali gđica Cobblestick. Premda sam bio vrlo neposlušan, činilo se da sam joj drag. Svaki put kada bi me poslali u njezin ured, dala bi mi slatkiš iz staklenke koja je bila iza njezina radnoga stola. U drugim sam prilikama sjedio ispod njezina stola i bojio razne crteže, očaran sefom koji je bio ugrađen u pod. Kada je gđica Cobblestick otišla, zamijenila ju je gospođa Ruttey, koja je bila užasna. S obzirom na kasniji razvoj događaja u mojemu životu, nije ni čudo da sam već u osnovnoj školi bio član bande. Pokraj moje ulice prolazila je željeznička pruga Liverpool Street – Chingford. Pješački most iznad pruge

POLICAJČEV SIN

i podzemna željeznica koja je prolazila ispod nje pružali su Davidu, mojim prijateljima i meni izvrsno mjesto za igru. Međutim, ponekad nismo mogli odoljeti izazovu igre na samoj pruzi. Jednoga nas je dana u tome uhvatila policija, očitavši nam poštenu bukvicu prije nego što su nam uzeli imena i adrese. Kada sam došao kući, mami i tati nisam rekao ništa. Tjedan poslije tata se s posla vratio veoma ljutit. Od jednoga je kolege iz policijske postaje saznao da sam se igrao na željezničkoj pruzi. Opet su mi očitali bukvicu i poslali me ranije u krevet. Često smo odlazili u kino Granada u Walthamstowu, a budući da je ono pripadalo njegovu patrolnomu području, imali smo besplatan ulaz. Nazočnost mojega tate radovala je upravitelja kina jer bi tata izbacio svakoga klinca koji bi počeo stvarati probleme. To se jednom dogodilo tijekom gledanja filma Čovjek zvan hrabrost s Johnom Wayneom u glavnoj ulozi, kada su dvojica klinaca dosađivali i gnjavili sve u kinodvorani. Moj je tata otišao do njih, zgrabio ih za kosu i doslovno ih iznio vani. Smatrao sam da je to sjajno izveo, baš kao John Wayne. Kada mi je bilo šest godina, baka i djed s mamine strane odvezli su nas u Hastings na jednodnevni izlet. (Premda je tata imao položen vozački ispit, odbijao je voziti otkada je jednoga Božića bio svjedokom stravične prometne nesreće.) Pržeći se pod suncem, brat i ja smo se brčkali u moru dok su baka i djed sjedili na plaži i promatrali nas. Mama i tata su bili otišli u grad. Kada su se vratili, držali su se za ruke. Smiješeći se, rekli su nam da ćemo cijeli tjedan provesti u Hastingsu. Moj brat i ja bili smo u sedmome nebu; potrčali smo i zagrlili ih. Bio je to prekrasan tjedan, a uspomena na njega mi je među najljepšima iz djetinjstva, kakve svi imamo. Odsjeli smo iznad jednoga paba i provodili po cijele dane na moru, u obilasku dvorca ili na vožnjama u lunaparku. Jednoga popodneva tata i David su nekamo otišli,

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

a mama i ja smo šetali uz obalu i na kraju završili u talijanskome restoranu, ostavši u njemu do kasno u noć. Sjećam se da mi je kupila čokoladno mlijeko u velikoj čaši. Kod kuće bi me tata nedjeljom često znao odvesti u bar športskoga igrališta londonske policije, gdje je kartao. Jednom je igrao brag s tri karte i imao je tri kralja. – Tata, ovo je dobra ruka – zapiskutao sam. – Tri kralja! Drugi su policajci prasnuli u smijeh. Tati to nije bilo zabavno. Otac je uživao raditi kao policajac i uvijek je za nas imao pregršt priča o dogodovštinama s posla. Sjećam se kako je pričao o razbojnicima koje je susreo. Jednom sam ga čuo kako govori o čovjeku koji je, po njegovim riječima, najuspješniji provalnik na kojega je naišao u životu. Njegova je metoda bila provaljivanje u cijeli niz kuća u ranim jutarnjim satima, pri čemu je ulazio i izlazio na stražnja vrata. Uzimao je jedino novac. Nakon što bi završio s pljačkanjem, novac bi spremio u veliku smeđu omotnicu naslovljenu na sebe i ubacio je u poštanski sandučić. Na taj ga način policija ne bi imala na temelju čega optužiti kada bi ga uhvatila. Šezdesete su bile doba braće Kray, zloglasnih gangstera s East Enda. Kao djetetu taj mi je svijet bio potpuna nepoznanica, ali sjećam se da je tata jedne večeri ponosno rekao mami da je zaustavio Krayeve zbog brze vožnje i da su bili vrlo pristojni i uljudni. Kada je mama radila dokasna, tata bi po nas u školu došao u policijskome autu i odvezao nas u policijsku kantinu, gdje smo čekali da mu završi smjena. Bilo je odlično: svi bi se policajci sjatili oko nas i igrali bi snooker s nama ili bi nam dali slatkiša. Mislim da mi se policija sviđala uglavnom zbog toga što je imala moć i autoritet.

POLICAJČEV SIN

Kao i svako dijete, vjerovao sam u istinsku čaroliju Božića. Tjedan prije Božića tata bi me odveo podzemnom željeznicom u West End da odaberem svoje božićne darove. Bilo je fantastično gledati sve te igračke u robnim kućama Hamley’s i Selfridges. Poslije toga otišli bismo pješice na Piccadilly Circus, tamo jeli u restoranu, a onda otišli u kino. Često bih zaspao dok smo se podzemnom željeznicom vozili kući. Religija nije imala veliku ulogu u mojemu djetinjstvu. Ubrzo nakon mojega rođenja moja se mama udaljila od katoličke vjere, a u crkvu je išla tek povremeno. Vodila me na misu kada sam imao oko tri godine, ali meni je to bilo dosadno. Kasnije mi je uvijek bilo zanimljivije ići s tatom na utrke pasa ili na utrke prerađenih automobila, nego sjediti u dosadnoj crkvi. Svaki put kada bismo mama i ja prošli pored crkve u kojoj sam kršten, ona bi me ipak podsjetila na to. Međutim, Bog me je uvijek fascinirao, čak i u toj dobi, i jednom sam zamolio ujnu da mi kupi Bibliju za djecu. Imam dosta lijepih uspomena iz tih ranih godina djetinjstva. Mislim da je najljepša od njih vezana za nešto što mi se dogodilo malo prije desetoga rođendana. Oduvijek sam želio imati psa. Jednoga je dana tatu pred kuću dovezao policijski auto. Ušao je u kuću noseći kutiju za cipele, koju je stavio na stol i rekao: – Ovo je za tebe. Kada sam skinuo poklopac, počeo sam poskakivati od sreće. Unutra je bilo sićušno štene labradora. Nisam mogao obuzdati uzbuđenje; poletio sam prema tati i zagrlio ga. – Nadam se da je vrijedan toga – smijao se. – Jer upravo se izbljuvao po cijelomu policijskom autu! Kada se sada sjetim tih prvih deset godina života, mogu reći da sam se tada osjećao sigurno, zadovoljno, voljeno i dragocjeno.

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

Imao sam jedanaest godina kada sam jedne večeri saznao ono što će uništiti moje djetinjstvo. Upravo se vrativši iz Pomorskih izviđača, utrčao sam u kuhinju i zatekao mamu i tatu usred svađe. Nikada prije nisam vidio tatu tako ljutita. Čim su me vidjeli, naredili su mi da odem na gornji kat. Tamo sam pronašao brata kako plače na njihovu krevetu. Nije mi htio reći oko čega su se svađali, ali je spomenuo riječ koju nikada prije nisam čuo: razvod. Nešto kasnije te večeri mama i tata su došli gore k nama i sjeli na krevet – svatko na svoju stranu. – Momci, morat ćete izabrati s kime želite živjeti – rekao je tata polako i oprezno. – Tata, zašto? – pitao sam, ne shvaćajući njegove riječi. – Je li ovo neka igra? – Razvodimo se – odgovorila je mama sa suzama u očima. I dalje nisam znao što su time mislili reći. – Zašto moram izabrati s kime želim živjeti? Živim s vama oboma. Vi ste moji mama i tata. David je, sav u suzama, i dalje šutio. Činilo se da razumije o čemu govore. Te mi je večeri u našoj sobi pokušao objasniti da će mama i tata živjeti odvojeno pa mi moramo odlučiti s kime od njih dvoje želimo živjeti. – Ali zašto? – negodovao sam. – Zašto će živjeti odvojeno? To nema smisla. Bio sam potpuno zbunjen. Prisjećajući se toga, mislim da sam tada podsvjesno donio odluku da više nikoga ne ću voljeti jer me tako nitko ne će moći povrijediti. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana mama je postala veoma povučena i s nama je vrlo malo razgovarala. A onda nam je jednoga dana tata rekao da će ona na neko vrijeme otići – u Claybury. To me je potreslo. U školi je Claybury bio poznat kao “ludara” i klincima se ponekad

POLICAJČEV SIN

govorilo: “Tebe treba poslati u Claybury.” To je, u stvari, bila psihijatrijska bolnica. Kuća se doimala praznom i hladnom otkako je jednoga dana mama izišla noseći kovčeg sa svojim stvarima i ušla u automobil s neznancem. Svake večeri, vraćajući se iz škole, iznova sam se nadao da ću je naći kod kuće. Često sam plakao dok ne bih zaspao pitajući se zašto je otišla i kada ću je opet vidjeti. Nakon nekoga vremena Davidu i meni bilo je dopušteno posjećivati je nakon nastave. Hvatali smo autobus iz Walthamstowa koji bi nas doveo malo izvan Chigwella, a onda bismo pješačili duž glavne ceste dok ne bismo skrenuli u uličicu koja je vodila do Clayburyja. Bolnica je bila golemo, tmurno zdanje izgrađeno u viktorijanskome stilu i smješteno na posjedu koji se protezao unedogled. Kad god bih hodao njezinim dugačkim hodnicima, osjećao sam vonj raskužnoga sredstva. Često sam imao osjećaj da ću povratiti. Mama se u Clayburyju doimala drukčijom. David mi je rekao da uzima tablete da joj bude bolje. Nekih me je pacijenata u bolnici bilo strah. Oni bi tumarali naokolo i mumljali nešto sebi u bradu ili bi sjedili u društvenoj prostoriji buljeći u prazno i pušeći jednu cigaretu za drugom. Ponekad bih čuo vikanje i krikove koji su dopirali odnekuda u bolnici. Bilo je to grozno mjesto. Počeo sam osjećati ljutnju prema tati jer sam smatrao da je odgovoran za mamin odlazak. Bio sam ljut i na mamu jer sam mislio da bi trebala biti s nama kod kuće. U to sam vrijeme već pohađao srednju školu Chapel End pa sam svoj bijes izbacivao u učionici. Tukao sam se, izvodio svakakve nepodopštine tijekom nastave i pravio nered gdje god sam mogao. Redovito sam se tukao s momcima starijima od sebe te me je počeo pratiti glas neke vrste luđaka. U školi su znali da moram posjećivati mamu pa me nikada nisu kaznili zabra-

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

nom izlaska, ali sam dobio šibom vjerojatno više puta nego ijedan učenik te škole. Kod kuće sam postao drzak prema tati i odbijao sam činiti ono što bi mi rekao da učinim. Znao sam da ga to boli. Govorio sam da ću živjeti s mamom kada se vrati iz Clayburyja. Silno mi je nedostajala. Da bih tati dao do znanja kako se osjećam, jednoga sam dana namjerno razbio pikado koji mi je bio kupio. Bila mi je to jedna od najdražih igračaka, ali sam mu očajnički želio pokazati kako se osjećam. Tijekom boravka u Clayburyju mama je postala veoma smetena. Kada bih je posjetio, ponekad bi mi rekla da odem, a ponekad bi me zagrlila. Bio sam zabrinut za nju jer mi se činilo da počinje sličiti drugim pacijentima. Prihvatio sam činjenicu da joj nije dobro i pitao sam se hoće li ikada izići iz Clayburyja. Moj se osjećaj nesigurnosti još povećao kada je tata, malo nakon što je mama otišla u Claybury, najavio da odlazimo iz naše kuće i selimo se u predio Drive u Walthamstowu, u dvosobni stan koji nam je dodijelila policija. Kada se sada osvrnem na to veoma traumatično razdoblje života, ovo mi upada u oči: nitko me nije pitao kako se osjećam ili kako razvod mojih roditelja utječe na mene. Premda su me baka i djed s druge strane rijeke u Walworth Roadu zasipali pažnjom kada bih vikendom otišao k njima, čak me ni oni nisu pitali što se događa u mojoj glavi. To me još više ljutilo. U to sam vrijeme bio veoma usamljen. Vjerojatno zbog toga što sam se osjećao tako izoliranim i zanemarenim, počeo sam krasti novac od tate. Činilo se da će mama u Clayburyju ostati nekoliko godina, ali izišla je nakon godinu dana i uselila se u Forest House, rehabilitacijski hostel povezan s bolnicom. Nekoliko godina kasnije rekla mi je da joj je liječenje pomoglo te da je moj djed bio platio misu za nju. Dobila

POLICAJČEV SIN

je posao u uredu u prodavaonici namještaja blizu moje škole. Nekoliko godina prije toga radila je kao tajnica u vinariji u gradu. Sjećam se tatine zabrinutosti zbog osipa koji sam dobio i sjećam se da me odveo liječniku. Pretpostavivši da je osip posljedica stresa, liječnik je preporučio da ne viđam mamu jer je smatrao da je to uzrok problema. Tati je bilo teško brinuti se za Davida i mene te raditi kao policajac. Morao se puno žrtvovati i sada znam da su mu naše potrebe bile preče od njegovih. Mama me počela posjećivati tijekom školske stanke za ručak. Čekala bi me na školskome igralištu, a onda bi me odvela u obližnji restoran da nešto pojedemo. Brižno sam čuvao uspomene na te susrete. Jednoga dana tata se pojavio pred školom i ondje zatekao mamu. Rekao joj je da je liječnik savjetovao da je bolje da me neko vrijeme ne viđa. Gledajući ih kako se prepiru oko toga, osjećao sam se bespomoćnim do boli. Zbog toga što je mama dolazila u školu vidjeti me, barem jednom sam se osjećao posebno. Nakon toga nisam je vidio otprilike šest mjeseci, što je za dijete nezamislivo puno vremena. Jednoga sam dana šetao ulicom pokraj svoje škole kada mi je srce zaigralo: mama je išla prema meni. Međutim, nije me primijetila i prošla je tik pored mene. Zazvao sam je i okrenula se. Smiješak joj je ozario lice i čvrsto me je zagrlila. Te sam noći rekao tati da sam susreo mamu i da mi je osip nestao. Pristao je na to da je ponovno viđam. Bol koju sam osjećao tijekom tih šest mjeseci ponešto mi je olakšalo druženje s jednim momkom moje dobi: Simonom. Upoznao sam ga kada se u školi u redu za ručak ugurao ispred mene; tada sam ga istukao. Kasnije, kada smo otkrili da su nam obojici drage zmije i da se volimo igrati vojnika, postali smo prijatelji. Zapanjilo me što njegov ujak drži zmije u staklenci u dnev-

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

nome boravku. Simon i ja dobili smo dopuštenje za odlazak na kampiranje u Southend-on-Sea tijekom vikenda. Clive, dečko Simonove mame, pristao je odvesti nas tamo i vratiti nas kući pa me tata odveo u Simonovu kuću. Ubrzo su Simonova mama Elsie i moj tata počeli provoditi puno vremena zajedno, nakon čega je Clive nestao iz naših života. Simon i ja smo mislili kako bi bilo izvrsno kada bi se moj tata i njegova mama vjenčali jer bi to onda značilo da bismo nas dvojica živjeli zajedno kao braća. Simon je imao i dvije sestre: šestogodišnju Emmu i osamnaestogodišnju Lindu. Nekoliko tjedana kasnije svi smo se zajedno odselili u Romford, u istočnomu Londonu, u stan koji nam je dodijelila policija. Međutim, nije prošlo puno vremena, a tata i Elsie počeli su se svađati. Nije lako dvjema obiteljima živjeti pod istim krovom, a tata i Elsie su uz to imali različita mišljenja o tome kako podizati obitelj. U to je vrijeme mama već radila u prodavaonici namještaja Co-op i živjela u jednosobnu stanu u Leytonu. Ona i tata već su bili razvedeni i izlazila je s muškarcem koji se zvao Alan. David i ja bismo često proveli vikend s njom. Alanu sam se svidio pa me ponekad vozio na motoru. Jedne sam subote otišao u mamin stan (kao što sam običavao jer mi je mama dala ključ) i našao kovčeg u spavaćoj sobi. Iz znatiželje sam ga otvorio i otkrio da je prepun novčanica od pet i deset funta. Iskušenje je bilo preveliko, uzeo sam jedan svežanj novca i ugurao ga u džep hlača. Nakon toga svaki put kada sam išao u stan, uzimao sam još novca. Simon i ja smo ga trošili na brzu hranu, obroke u restoranima (gdje nam je bilo dopušteno piti pivo) i kad god smo išli u Southend. Jednom sam u Southendu platio pedesetak vožnji na go-kart stazi!

POLICAJČEV SIN

U to sam vrijeme već bio prešao u školu Reading Court u Harold Hillu. Imao sam dobre rezultate na ispitima jer sam imao dobro pamćenje, ali mi je na nastavi bilo teško ostati usredotočen. Izvodio sam nepodopštine čak i kada sam bio na satu najstrožega nastavnika. Osim za umjetnost, pokazivao sam vrlo malo zanimanja za predmete koje smo imali u školi. Nisam vidio smisao u njima. Jednostavno nisam htio biti u školi sedam sati dnevno i nisam to ni pokušavao prikriti. U usporedbi s Chapel Endom, u Reading Courtu su bili veoma popustljivi. Išibali su me samo jednom. Tada sam počeo krasti i po trgovinama. Prvi sam put to učinio kada mi je tata dao nešto novca da kupim tenisice. Otišao sam u prodavaonicu cipela, ugurao tenisice ispod jakne i izšetao van. Činilo se tako lako da sam to počeo stalno činiti. Nisam to radio radi novca. Većina stvari koje sam ukrao bile su mi beskorisne. Činio sam to samo radi užitka. Jednoga me je popodneva uhvatio čuvar trgovine u Littlewoodsu u Romfordu. Kada je stigla policija, pretražili su me i u mojemu džepu našli držač za ubruse. Priznao sam da sam ga ukrao u robnoj kući Debenhams pa su me posjeli na stražnje sjedalo policijskoga auta i odveli u policijsku postaju u Romfordu. Kada se tata pojavio, rekao mi je da ga, zbog cijeloga mojeg ponašanja, ne iznenađuje to što sam napravio. Sljedećega sam tjedna radi izricanja upozorenja morao ponovno s tatom u policijsku postaju. On se nije doimao zabrinutim zbog toga; dok smo se vozili autobusom prema tamo, cijelim je putem zbijao šale. Osim toga, doimao se zabrinutijim za moju reakciju nego za ono što bi drugi policajci mogli pomisliti. Nakon što mi je inspektor dao upozorenje, rekao mi je ozbiljno da bi me, nastavim li krasti po trgovinama, mogli poslati u popravni dom za maloljetnike.

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

Ni taj incident ni prijetnja popravnim domom nisu puno pomogli da moja želja za krađom splasne. Krao sam da bih privukao pažnju. Osjećao sam se zapostavljenim otkako su se roditelji razveli. Osim Simona i Davida, činilo se da nikoga ne zanimaju moji osjećaji. Jednoga je dana mamin dečko Alan nazvao mojega tatu i rekao mu da sam krao novac od njega. Ispostavilo se da sam tijekom nekoliko mjeseci ukrao 1400 funta. – Johne, što se to događa? – pitao je tata. – To je zato što ste se ti i mama razveli – odgovorio sam. – Kako to misliš? – Htio sam vam se osvetiti – i tebi i njoj. Te mi je večeri tata govorio o nečemu što se bojao da bi se moglo dogoditi. – Kao policajac vidio sam puno klinaca koji su krenuli tim putem, a on vodi u propast. Johne, stalo mi je do tebe i ne želim da završiš kao oni. Kada sam sljedeći put susreo Alana, pribojavao sam se najgorega. Umjesto toga, posjeo me i rekao da mi oprašta. Sa mnom je razgovarao s puno ljubavi, ali želio je znati zašto sam uzeo novac. Promrmljao sam da je to jednostavno bila pohlepa. Premda je u tome bilo zrnce istine, nisam mu mogao reći da je glavni razlog bila povrijeđenost koju sam osjećao zbog razvoda. Nisam Alana krivio za razvod. To je bilo maslo mojih roditelja. Shvativši da sam razočarao i povrijedio Alana, za koga sam znao da je dobar i pažljiv tip, osjećao sam jaku krivnju. No ipak, to me nije sprječavalo da i dalje kradem. Brzo sam “napredovao” od krađa po trgovinama do provala s dvojicom klinaca moje dobi, Chrisom i Kennyjem. Chris je bio prilično debeo i uvijek je nosio nogometni dres Liverpoola, a Kenny je bio mršav i pjegav te se činilo da se treba pošteno oprati. Ja bih izišao iz svoje spavaće sobe popevši

POLICAJČEV SIN

se na prozor, skočivši na vanjski rub prozorske daske, a zatim s prozora na tlo. Sreo bih se s Chrisom i Kennyjem na glavnoj cesti, obično oko tri sata ujutro. Provaljivali smo u škole, kućice u parkovima, tvornice – gdje god smo stigli. Jednom smo ukrali gomilu golf-palica i loptica, a sljedećega smo se dana igrali njima u parku i izvrsno se zabavili. Činili smo to radi uzbuđenja, a ne zato što smo zaista željeli imati stvari koje smo ukrali. Dodatni je zgoditak bilo nabasati na novac, kao što nam se dogodilo kada smo jednom provalili u moju školu. Mislim da je tata znao da se noću iskradam iz kuće jer je naslanjao šibice na prednja i stražnja vrata da vidi jesu li bila otvarana. Bilo je samo pitanje vremena kada ću biti uhvaćen. To se dogodilo jedne noći kada smo Chris i ja provalili u trgovinu kućnih ljubimaca. Iz razloga kojega se ne mogu sjetiti planirali smo ukrasti nekoliko bijelih miševa. Netko nas je sigurno vidio kako se veremo preko zida iza trgovine. Kako bilo, u roku od pet minuta stigla je policija, uhvaćeni smo na djelu i odvedeni u policijsku postaju u Romfordu. Tijekom ispitivanja obojica smo priznali da smo te noći provalili i u jedan auto. Napisali su nam prijavu, a potom su nas odvezli našim kućama. Moj se tata razbjesnio kada je saznao što se dogodilo. Nekoliko tjedana kasnije, pojavivši se na sudu, proglašen sam krivim za oružanu pljačku jer je Chris tijekom provale imao nož “skakavac”. Kažnjen sam dvadesetčetverosatnim boravkom u disciplinskome centru u Harold Hillu. To je značilo da sam dvanaest tjedana svake subote morao dva sata provesti u tjelovježbi i tesanju. Mrzio sam to, ali nije me odvratilo od novih provala. Nekoliko tjedana kasnije, tijekom ljetnih praznika, ponovno smo provalili u našu školu, nadajući se da ćemo pronaći novac iz blagajne učeničke menze. Međutim, ovo-

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

ga je puta ured bio zaključan. Udarali smo i gurali vrata, ali ih nismo mogli otvoriti. Razbjesnivši se, počeli smo razbijati sve oko sebe. Naposljetku smo se smirili, ali dotada smo već bili napravili tisuće funta štete, ostavivši neke dijelove škole u takvu stanju kao da je na njih pala bomba. Dva dana kasnije pogledao sam kroz prozor i sledio se. Dvojica su policajaca hodala prema vratima. Zaprepaštenoj su Elsie rekli da imaju nalog za pretres kuće. Elsie je zahtijevala od mene da joj kažem što se dogodilo, ali samo sam slegnuo ramenima, otišao u dnevni boravak, sjeo i čekao ono neizbježno. Nije imalo smisla bježati. Morao sam se ponijeti hrabro i suočiti s posljedicama. Nekoliko minuta kasnije policajci su ušli u dnevni boravak noseći razne ukradene predmete koje su našli pod mojim krevetom. Uhitili su me, ugurali u policijski auto, odveli u policijsku postaju i napisali prijavu. Policija je dio ukradenih stvari pronašla u Chrisovoj i Kennyjevoj kući pa je i protiv njih podignuta prijava. Svoj je trojici rečeno da se za dva tjedna moramo pojaviti na Prekršajnome sudu u Romfordu. Te večeri kod kuće tata mi je, sav zabrinut, rekao da želi sa mnom ozbiljno razgovarati. – Johne, ovoga puta ne mislim da ćeš imati sreće kao dosada. Vjerojatno će te poslati nekamo. Savjetujem ti da prekineš s time i otvoreno priznaš što god si još učinio. Ne učiniš li to, upast ćeš u još veće nevolje. Johne, budi optuženik-pokajnik. Slušao sam tatu iz kojega je više progovarala zabrinutost nego bijes zbog svega što sam učinio i znao sam da je u pravu. Bit će dovoljno gadno samo to ako me pošalju nekamo. Ako se to dogodi, ne bih htio da me i nakon toga prate optužbe. Moj će cilj biti izvući se iz toga škripca što je prije moguće i kloniti se nevolja. Tata je na sudu preuzeo ulogu mojega pravnog zastupnika, a ja sam priznao šezdesetak krađa. No do sa-

POLICAJČEV SIN

slušanja na sudu nisam znao da su Chris i Kenny provalili na neku farmu i ukrali sačmaricu. Premda nije bila napunjena, zbog toga smo sva trojica ispali još gori. Kada je prekršajni sudac preporučio da nas se svu trojicu pošalje u popravni dom za maloljetnike, oblio me hladan znoj. Čuo sam sve o popravnomu domu. Bilo je to surovo mjesto. Suočenu s tom mogućnošću, odjednom mi je postalo jasno u što sam se pretvorio. Prekršajni je sudac dodao da konačnu odluku može donijeti jedino sudac Kraljevskoga suda. Odredio je da nas trojica u međuvremenu budemo pod nadzorom naših roditelja. Kada sam toga rujanskog jutra na dan svojega suđenja došao na Kraljevski sud u Chelmsfordu, dočekao me je odvjetnik kojega je tata angažirao preko pravnoga zastupnika imenom Sherwin. Nekoliko godina kasnije imao sam prilike upoznati Sherwina i kada se to dogodilo, naučio sam kako se novcem može kupiti oslobađajuća presuda. – Ako te dopadne sudnica broj jedan, – rekao je odvjetnik bez imalo ublažavanja – sudit će ti sudac Greenwood i tu ništa ne ću moći učiniti: poslat će te u popravni dom. Tada sam preko razglasa čuo kako izgovaraju moje ime, a slijedile su riječi: “sudnica broj jedan”. To je to, mislio sam dok sam ustajao. Sa mnom je bilo svršeno – zasada. No tada su mi rekli da je sudac Greenwood premješten u drugu sudnicu i da će drugi sudac zasjedati u sudnici broj jedan. Na to sam se oraspoložio pa sam se nervozno osmjehnuo tati. Nakon što je sudac razgovarao s Chrisovim odvjetnikom, pitao je hoće li Kennyjev i moj reći isto što i Chrisov. Kada su odgovorili da hoće, odredio je desetominutnu stanku. Sjedio sam u sudnici, osjećajući se kao da se zemlja poda mnom otvara. Kako će sudac presuditi?

ISPOVIJEST LONDONSKOGA GANGSTERA

Bi li me, umjesto u popravni dom, mogao poslati u disciplinski centar? U usporedbi s popravnim domom, to i ne bi bilo tako loše. Ili bi me čak mogao pustiti na slobodu? Na koncu se vratio u sudnicu, sjeo, nakašljao se i obratio se prisutnima. – Dakle, s obzirom na dob trojice optuženika, bit ću veoma blag. Rečeno mi je da su svjesni ozbiljnosti svojih prijestupa. Nadam se da su iz svega ovoga izvukli pouku. Stoga, osuđujem trojicu optuženika na tri mjeseca u zavodu za preodgoj maloljetnika. Prekrio sam lice dlanovima. Nije me dopao popravni dom, ali dobiti zavod za preodgoj maloljetnika također je značilo biti zatvoren. Chris i Kenny izgledali su jednako zaprepašteno. Zar će nas zaista poslati nekamo na tri mjeseca? Tata mi je prišao, nježno položio ruku na rame i rekao s puno osjećaja u glasu: – Johne, žao mi je.

SADRŽAJ

Predgovor autora hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . 7 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 1. POLICAJČEV SIN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 2. ZATVOREN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 3. OPET NA SUDU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 4. SVIJET IZBACIVAČA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 5. NARKO-SCENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 6. POLUDIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 7. UBIO SI GA! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 8. NA KOLJENIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 9. DŽUNGLA NA ASFALTU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 10. SVI SU TVOJI GRIJESI SLABOSTI . . . . . . . . . . . . . 140 11. BRONX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 12. SVETA ZEMLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 13. NA PUTOVANJU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 14. PROSIDBA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 15. METCI, BESPARICA I BLAGOSLOVI . . . . . . . . . . 229 Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253

259

PREPORUČUJEMO

Istinita i potresna životna priča o obraćenju na kršćanstvo Josepha Fadellea koji riskira i žrtvuje sve – obitelj, prijatelje, bogato nasljedstvo i dom, čak i vlastiti život kako bi slijedio Krista. Otkriva nam svoj mukotrpni put do vjere i strašan progon koji trpe kršćani koji žive u nasilnu i neprijateljskome okružju u mnogim dijelovima svijeta. 239 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Knjiga-intervju u kojoj papa Franjo – tada još kardinal Jorge Bergoglio – iznosi svoju iskrenu ispovijest te pripovijeda o obitelji, djetinjstvu, prvome zaposlenju i teškoj upali pluća, prisjeća se vremena provedenoga u sjemeništu, iskustva kao profesora psihologije i književnosti, dramatična vremena diktature u Argentini, teška i gorljiva pastoralnoga rada, progovara o svojem duhovnomu životu i molitvenomu iskustvu, filmovima i knjigama koje su mu drage, glazbi koju sluša, slikarima čija djela cijeni... 199 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Potresna životna ispovijest o. Josepha-Marie Verlindea u kojoj opisuje svoj put ponovna otkrivanja vjere nakon dugotrajna iskustva istočnjačke duhovnosti, a potom i okultizma. U ovoj knjizi, pisanoj u obliku razgovora, nakon dvadeset godina šutnje čitatelju otkriva ne samo svoj duhovni put, nego i znalački progovara o transcendentalnoj meditaciji, razlikama između istočnjačke i kršćanske duhovnosti i meditacije, jogi, new ageu, budizmu, ezoteriji, sinkretizmu itd. 275 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Otac Leo Maasburg, dugogodišnji blizak pratitelj Majke Terezije putujući s njome po svijetu i svjedočeći nebrojenim nevjerojatnim i malo poznatim događajima, u ovom osobnom i intimnom portretu drage redovnice iznosi nam pedeset zadivljujućih priča o njoj koje većina ljudi nikada nije čula, divnih i očaravajućih priča o čudesnim događajima koje je imao povlasticu iskusiti u blizini Majke Terezije. 238 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2013.

 Bio je jedna od glavnih "faca" u londonskome podzemlju.  Njegove su jakne bile skrojene tako da u njih moze sakriti macetu i bokser.  Poslovi s drogom ucinili su ga bogatim.  Imao je luksuzan penthouse, sportska auta i lijepe zene.  Gotovo je ubio covjeka ispred nocnoga kluba.  Tada se dogodilo nesto izvanredno sto ga je nepovratno promijenilo...

ISBN 9789532353457

VERBUM 98 kn

9 789532 35 3457

www.verbum.hr

Biblioteka

Michelle Collins

Svjedocanstva

"Ova nadahnjujuca knjiga ce vas oduseviti "