Ideje imaju posljedice

Richard M. Weaver

Ideje imaju posljedice VERBUM

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 2

28.9.2023. 9:38:58

Richard M. Weaver IDEJE IMAJU POSLJEDICE

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 1

28.9.2023. 9:38:58

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 2

28.9.2023. 9:38:58

R i c h a rd M . W e a v e r

Ideje imaju posljedice

VERBUM

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 3

28.9.2023. 9:38:58

Biblioteka: Idea 17. Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Richard M. Weaver, Ideas Have Consequences Licensed by The University of Chicago Press, Chicago, Illinois, U.S.A. © 1948, 2013 by The University of Chicago Foreword © 2013 by Roger Kimball. All rights reserved. Croatian edition published by arrangement with Agentia literara LIVIA STOIA. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Damir Biličić Lektura: Bonislav Kamenjašević Dizajn korice: Mario Šantić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-935-235-842-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190903027.

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 4

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU Posljedice Richarda Weavera

Prošlost nam bez iznimke pokazuje da čovjekove slobode ne nestaju u velikome stilu, nego u tišini, usred lagode zbrinutosti. I to je ta velika opasnost u aktualnome trendu koji vodi prema etatizmu. Ne prati li slobodu spremnost na otpor i na odbijanje usluga i povlastica, umjesto odustajanja od onoga što je neopipljivo, ali neizvjesno, ubrzo je više uopće neće biti. RICHARD WEAVER, 1962.

Jednostavan proces očuvanja naše civilizacije silno je složen i iziskuje neizmjerno profinjene moći. ORTEGA Y GASSET, 1930.

U velikome panteonu napola zaboravljenih konzervativnih mudraca južnjački pisac Richard M. Weaver (1910.–1963.) zauzima važnu, mada neobičnu nišu. Iako sam napisao „pisac“, to nije precizan opis. Weaver je bio profesor retorike. Čak je napisao i udžbenik iz retorike. Jedan je prijatelj rekao da je Weaver bio „retoričar koji je obavljao posao filozofa“. Možda bi točnije bilo reći da je bio kritičar koji je obavljao posao proroka. Proroci su vrsta koja se najčešće specijalizira za loše vijesti. Rijetko siđu s planine javiti da je uprava zaključila da je dolje, u podnožju, sve u najboljemu redu.

5

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 5

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

Ni Weaver nije bio iznimka od toga pravila. Proslavio se kao novovjeki Izaija, koji upozorava puk koji ne mari. No možda je u prvome redu bio sljedbenik nečega što je od milja nazivao „izgubljenim bitkama“. Činjenica da je nešto doživjelo poraz, tvrdio je, ne znači nužno da sama ideja nije plemenita. Ne znači da ne možemo nešto naučiti iz ideala koji su je nadahnuli. Ne znači čak ni, u konačnici, da je sve doista izgubljeno. Jer nešto što je izgubljeno može se ponovno steći. Može služiti ne samo kao podsjetnik nego i kao model, kao novi cilj. „Dugoročnije gledano“, kako se izrazio Weaver, nešto što se čini izgubljenim naposljetku može odnijeti i pobjedu. Takva su, u svakom slučaju, bila eksplicitnija objašnjenja koja je Weaver nudio u vezi s vrijednošću izgubljenih bitaka. Meni se čini da se dodatna privlačnost krila i u romantičnosti poraza. „Stvari se otkrivaju dok nestaju.“ Weaver je volio citirati taj Yeatsov stih. Čini mi se da je to nestajanje cijenio jednako koliko i otkrivanje koje ga je pratilo. Sam je Weaver kao čovjek bio – ili je postao – gotovo je­­­­­dnako ekscentričan kao i njegov rad. Rodio se u Sjevernoj Karolini, kao prvo od četvero djece. Njegov otac, društven čovjek koji je bio vlasnik konjušnice, umro je kada je Richardu bilo samo šest godina, dok mu je majka bila u drugome stanju. Obitelj se poslije preselila u Lexington, u Kentuckyju, gdje mu je majka vodila Embry and Company, tvrtku za izradu ženskih šešira u bratovu vlasništvu. Iako je postao iznimno vješt u vođenju rasprava, Weaver je zapravo bio stidljiv dječak koji je volio čitati knjige. Sestra Polly sjeća se da je satima znao biti u svojoj sobi, za obiteljskim pisaćim strojem. U društvenome smislu procvjetao je na fakultetu iako se čini da je do intelektualnoga poziva došao tek malo-pomalo. U autobiografskome eseju pod naslovom Up From Liberalism (1958.) Weaver se prisjeća da je tijekom preddiplomskoga studija na

6

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 6

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

Sveučilištu u Kentuckyju zahvaljujući predanim profesorima „u potpunosti došao do uvjerenja da budućnost leži u znanosti, liberalizmu i egalitarizmu“. U vrijeme kada je diplomirao, 1932. godine, zemlju je već bila poharala Velika depresija i Weaver je, baš kao i mnogi drugi, postao punokrvnim socijalistom. Bio je tajnik Socijalističke stranke na sveučilištu, a tijekom predsjedničke kampanje Normana Thomasa postao je tajnikom Socijalističke stranke na razini države. Njegova metanoja počela je na Vanderbiltu, gdje ga je opčinio John Crowe Ransom, „doctor subtilis“ kojemu je posvetio The Southern Tradition at Bay. Ta je knjiga objavljena 1968., pet godina nakon Weaverove smrti, i to u obliku disertacije, dovršene 1943. pod mentorstvom velikoga kritičara Cleantha Brooksa, o američkome Jugu nakon rata, o južnjačkoj književnosti, pravilima ponašanja i težnjama, ukorijenjenima u načinu života prije Građanskoga rata. Riječ je o genijalnome, kompleksnome i čangrizavome djelu, koje je dijelom književna kritika, dijelom osvrt na društvo, a dijelom usrdno upozorenje. „Od sumornosti socijalističke birokracije“, napisao je Weaver u kićenome stilu, „ljudi će se prije ili kasnije okrenuti nečemu poticajnom: odlučit će ponovno živjeti tegobno ili romantično.“ To je bio ideal. A put do njegova ostvarenja mogao se pronaći u „starome Jugu“, koji je Weaver predlagao kao suzavjerenika u potrazi za tim tegobnim, romantičnim oprekama. Kao što primjećuje jedan od Weaverovih biografa, Fred Douglas Young, The Southern Tradition at Bay bio je manje akademska disertacija, a više „apologija“. U toj knjizi javlja se većina Weaverovih tema iz zrele dobi. Štoviše, nekoliko kritičara istaknulo je da su Weaverovi kasniji radovi u suštini razrada i primjena ideja koje je prvi put formulirao u toj knjizi. Weaver u početku izlaže konstelaciju četiriju izrazito južnjačkih, gotovo univerzalno napadnutih vrlina:

7

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 7

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

feudalnoga koncepta društva koji počiva na međusobno isprepletenoj hijerarhiji dužnosti, rodbinskih veza i povlastica; viteškoga kodeksa; drevnoga pojma džentlmena; kao i vjere ili barem „religioznosti“, koja može imati „vrlo malo veze sa službenom vjerom“, ali, potaknuta „osjećajem za nepronično“, „u čovjeku ostavlja uvjerenje u postojanje nadnaravne inteligencije i sile te ga dovodi do toga da život prihvati kao misterij“. Ipak, te konstrukcije nalik na građevinske skele opisuju samo jednu razinu Weaverove argumentacije. Za svaki izgubljeni cilj postoji pobjedonosna alternativa. Weavera su zanimali analiziranje, razrada i zagovaranje nečega što je smatrao vrlinama staroga Juga. Još više zanimala ga je kritika sila koje su potkopale te vrline. Smatrao je da neprijatelj nisu toliko Grantove i Shermanove vojske koliko duh koji ih je pokretao. Bila je riječ o „znanosti i tehnologiji“. Centraliziranoj vlasti. Etici „totalnoga rata“. Obilju, materijalizmu i ljubavi prema komforu. O potrebi za homogenizacijom i jednakošću, „konceptu koji dezorganizira“, piše Weaver, „u mjeri u kojoj međuljudski odnosi znače red“. „Sudjelovanje je omogućeno svima“ – u toj mjeri, priznaje on, doktrina jednakosti ima čvrste temelje. Ali „kako god da ljudima dopustimo da počnu životni put na ovome svijetu, možemo biti sigurni da će biti sortiranja dokle god postoje mjerila kvalitete“. Isto vrijedi i za odnos između spolova: zahtjevi za jednakošću spolova, smatrao je Weaver, sastavni su dio dekadentnosti našega doba. Ukratko, Weaverov je neprijatelj bila modernost. Zbog toga su nastajale lekcije o glavnoj izgubljenoj bitki Amerike: „Mentalitet Juga“, napisao je Weaver, „ističe se po otporu duhovnome raspadu modernoga svijeta.“ Je li takav otpor uzaludan? Nije važno. Otpor je i sam po sebi veličanstven: tegoban i romantičan, upravo zato što – ili možda bi trebalo reći „iako“ – je uzaludan.

8

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 8

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

Weaver će poslije priznati da se otpor Juga u modernoj Americi praktički urušio. No još jučer, četrdesetih godina 20. stoljeća, izgledao je poput veličanstvene ruine: „dvorane s predivnim tapiserijama u kojoj nitko ne želi živjeti“. Ruševine su možda negostoljubive. Možda su neobične, čak i odbojne. Ipak, zaključuje Weaver, nude ključnu egzistencijalnu mudrost: „Iz njih možemo doznati nešto o tome kako živjeti.“ Stari Jug, ustvrdio je on (kurziv je njegov), bio je „posljednja nematerijalistička civilizacija u zapadnome svijetu“. Svi koji proučavaju to razdoblje odmah će shvatiti da je The Southern Tradition at Bay oda, produžetak duha „južnjačkih agrarijanaca“, čiji je glasoviti manifest I’ll Take My Stand objavljen 1930. godine. Mnogi od utemeljitelja tog pokreta – John Crowe Ransom, Allen Tate, Donald Davidson – bili su Weaverovi mentori i prijatelji. U takvome pisanju mnogo je elegičnosti i još više gorčine. Kakvi god bili grijesi Juga, nisu li prestrogo kažnjeni? Vojske Unije nisu toliko porazile Jug koliko su ga pregazile. Već je i to bilo dovoljno strašno. No još su gora bila kasnija nastojanja da se uništi ili izbriše južnjački identitet, da se čak i njegove vrline pretvore u poroke, junaštva u zločine. „Ukratko,“ kao što je Weaver s gorčinom primijetio u jednome kasnijem eseju, „Jug ili nema povijest ili mu je povijest okaljana ropstvom i pobunom, te je treba odbaciti.“ Kao i agrarijanci, Weaver je odbacio to odbacivanje. Nešto što bi se moglo nazvati „lokalnošću“ učenja južnjačkih agrarijanaca – njihovo naglašavanje važnosti mjesta, genealogije umjetnosti i misli – počelo je odvajati Weavera od imperativa socijalizma usmjerenih na centraliziranje. Nakon što je 1937. magistrirao, nekoliko nemirnih godina predavao je, najprije u Alabami, a potom u Teksasu. Dok se jednom prilikom 1939. vozio teksaškim prerijama, kao što će se poslije prisjetiti, doživio je otkrivenje: „Ne moram se vratiti na taj posao… ne moram i dalje propovijedati klišeje liberalizma,

9

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 9

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

koji su mi postajali sve besmisleniji… Krajem te godine dao sam otkaz na tome odbojnom poslu i započeo obrazovanje ispočetka, sada kao tridesetogodišnjak.“ Weaver je tada ubacio u visoku intelektualnu brzinu. Na Sveučilištu u Louisiani studirao je ne samo s Cleanthom Brook­som nego i s utjecajnim pojedincima kao što su bili Robert Penn Warren i povjesničar književnosti Arlin Turner. Ljeti je dodatno učio i proučavao građu na Harvardu, Sorboni ili Sveučilištu u Virginiji. Disertaciju je dovršio 1943. te se, na Brooksovu preporuku, zaposlio na Sveučilištu u Chicagu. Cjelokupna Weaverova karijera odigrala se na Sveučilištu u Chicagu. Ondje je predavao od 1944. sve do smrti od zatajenja srca 1963., u dobi od pedeset tri godine. Weaver je bio savjestan – uvijek je tražio da drži uvodne kolegije, dok su stariji profesori te naporne zadaće dodjeljivali mlađim kolegama – ali u Chicagu nikada nije bio sretan. Jedan biograf govori o njegovoj „hermetički zapečaćenoj egzistenciji“ u tome gradu. Imao je kolege, ali vrlo malo ili čak nijednoga bliskog prijatelja. Nikada se nije oženio. Živio je sam u malenome stanu, s lulom, knjigama i večernjim pivom koje mu je bilo jedino društvo. Ljeti je odlazio na jug i boravio kod majke u kući koju joj je kupio. Onamo je putovao vlakom – samo jednom u životu ušao je u zrakoplov, radi nekoga predavanja u Kaliforniji. Majci je uvijek govorio da joj vrt treba orati konj ili kakva mula, a ne ta „grozota pustoši“ – traktor. Situaciju u kojoj se našao Weaver obilježila je nemala ironija. Veliki Henry Regnery, koji je 1953. objavio Weaverovu knjigu The Ethics of Rhetoric, to je sažeo sebi svojstvenom vještinom. Kako je samo neobično da čovjek koji odbacuje moderni svijet i sva njegova djela provede praktički cijeli radni vijek „na sveučilištu koje je utemeljio John D. Rockefeller i na kojemu je, nedugo prije njegova dolaska, izvedena prva lančana reakcija… kao i u gradu u kojemu je petnaest godina ranije

10

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 10

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

održana velika svjetska izložba, ‘Stoljeće napretka’, koja je slavila znanstvena i tehnološka postignuća“. Kao što je primijetio Regnery, život u tako stranu svijetu zacijelo je snažno poticao njegovu srdžbu, i samim time ga iritirao u radu. Weaver je postao velikom zvijezdom u usponu 1948. kada je University of Chicago Press izdao njegovu knjigu Ideje imaju posljedice (Ideas Have Consequences). Preko noći je od samo još jednoga nezadovoljnog sveučilišnog profesora postao praktički slavna ličnost akademske zajednice. Imao je dar da ljudima kaže ono što ne žele čuti, ali na takav način da žude da to čuju. „Ovo je još jedna knjiga“, započeo je tužno, „o rasapu Zapada.“ Bila je to Weaverova stalna tema. Ideje su kratka knjiga, nema u njoj ni dvjesto stranica. Ali sva pršti od strasti i velike, mada ponekad nedovoljno procesirane erudicije. Njezin uspjeh ili možda bolje zao glas zapanjili su sve, dobrim dijelom i samoga autora. Paul Tillich – tada na vrhuncu slave – izrazio je mišljenje jedne velike skupine čitatelja kada je ustvrdio da je knjiga „genijalno napisana, smiona i radikalna… Šokirat će, a filozofski šok začetak je mudrosti.“ Drugi nisu bili toliko zadivljeni. Pišući za The Antioch Review, jedan je kritičar napisao da je Weaver „pompozni varalica“, a njegova knjiga povratak u „bajkovitu zemlju apsolutne esencije“. Knjiga Ideje nije bila odmjerena, pomno modulirana argumentacija; nije izazvala odmjerene, pomno modulirane reakcije. Rekao bih da se dio uspjeha te knjige krio i u njezinu naslovu. Ne može se baš reći da je zvučan i privlačan, ali otvoreno iznosi neospornu intelektualnu istinu: ideje doista imaju posljedice. Stoga je ironično što se Weaveru naslov, koji mu je nametnuo urednik, nikako nije svidio. U izvrsnoj Weaverovoj biografiji Barbarians in the Saddle (1997.) Joseph Scotchie piše da je Weaver zbog naslova zamalo povukao knjigu iz tiska. Weaverov prijatelj Russell Kirk ustvrdio je da je Weaver htio da knjiga nosi

11

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 11

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

naslov The Adverse Descent. Drugi stručnjaci kažu da je htio da se zove The Fearful Descent. Kako bilo da bilo, Weaver je imao sreće što je knjiga na kraju ponijela urednikov naslov. Kao što je primijetio Weaverov prijatelj, profesor filozofije Eliseo Vivas, Weavera je u intelektualnome smislu obilježavala „umna drskost“. Bila je to drskost izrazito kontrirajućega predznaka. Sredinom četrdesetih godina 20. stoljeća, dok je Weaver pisao Ideje, Amerika je doživljavala procvat, bilo je to doba poslijeratnoga prosperiteta. Ideologiju napretka podupirali su radost pobjede i iznimni kapitalistički dinamo koji iznenada nije više bio opterećen ratnim zahtjevima. Materijalno obilje postalo je još zavodljivije zbog sve izraženije tehnološke revolucije: automobili, radijski prijamnici, mnoštvo različitih uređaja i pomagala. Jednostavnije. Brže. Glasnije. I više – iznad svega još više. Weaver nije htio imati veze ni s čim od svega toga. Ideje, rekao je, nisu filozofsko djelo, nego „intuitivni prikaz trenutnoga stanja“, naime stanja u kojemu je „svijet… izgubio središte“. Weaver je taj gubitak povezivao s usponom nominalizma u 12. stoljeću, poznate teorije o podrijetlu koja je istovremeno i točna i komična. Točna je jer suvremeni svijet – svijet koji je dubinski oblikovan predanošću znanstveničkoj racionalnosti – doista ima korijen u oslobađanju od spekulacija nominalizma. A komična je zato što je traženje uzroka sadašnjih poteškoća na tako dalekoj i tako uzvišenoj ravni zapravo priznanje i isticanje vlastite nemoći. Ako je doista William Occam odgovoran za nedaće našega svijeta, onda ne možemo mnogo učiniti da to promijenimo. Ipak, Weaverova je dijagnoza pogodila žicu, odnosno mnogo žica. Na temelju Ideja, ekstravagantni polemičar s Yalea Willmoore Kendall proglasio je Weavera „predvodnikom antiliberalne ekipe“ – ekipe, kao što Scotchie primjećuje u knjizi Barbarians in the Saddle, koja je tek dolazila na svoje

12

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 12

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

zahvaljujući pojedincima kao što su Weaver, Russell Kirk i, samo korak iza obzora, William F. Buckley Jr. te krug okupljen oko National Reviewa (krug u kojemu su se nalazili javnosti izrazito poznati intelektualci poput Jamesa Burnhama i Russella Kirka, ali i povučenije figure poput Weavera). No Weaver zapravo nije bio toliko antiliberal koliko je bio antimodernist. To se, primjerice, vidi u raspravama o privatnome vlasništvu. On veliča privatno vlasništvo kao „posljednje metafizičko pravo“. Ali iako očito cijeni ulogu privatnoga vlasništva u poticanju slobode i onemogućavanju tiranije države, njegova je obrana zapravo vrlo utemeljena: „Oni koji poštuju privatno vlasništvo uistinu su dužni opirati se mnogočemu što se danas čini u ime privatnoga poduzetništva, jer su upravo korporativne organizacije i monopoli sredstva kojima vlasništvo odbacuje privatni karakter.“ Privatno je vlasništvo dobro, smatra Weaver, pod uvjetom da je ograničeno: „Moralno je rješenje distributivno vlasništvo nad malom imovinom.“ Pitanjem tko ili što nadzire tu distribuciju nije se bavio. Nešto slično može se reći i za njegovu raspravu o totalnome ratu, ratu koji se vodi ne samo među priznatim zaraćenim stranama nego i protiv civilnoga stanovništva. Nitko pri zdravoj pameti nije „za“ rat, bio on totalan ili ne. Ali Weaverovo zdvajanje nad iščeznućem viteštva u ratu zapravo je uzaludno. Weaver ishodište totalnoga rata pronalazi u Američkome građanskom ratu i okrutnim pohodima Sjevera na Jug. Ali tu kritiku primjenjuje i na druge sukobe – primjerice na bombardiranje Dresdena i bacanje atomske bombe na Japan. U postumno objavljenoj knjizi Visions of Order (1964.) tvrdi da uobičajena opravdanja – prema kojima su ti postupci na koncu „spasili mnogo života“ – trpe od „kobnoga unutarnjeg proturječja“ jer bi netko tko doista želi spasiti živote mogao jednostavno kapitulirati i prestati se boriti. No tu zapravo nema proturječja. Te epizode ne bi bile ništa manje strašne kada

13

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 13

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

bismo rekli da bi stvarna alternativa – primjerice, napad na japansko otočje – bila još užasnija. Odluka o spašavanju života donesena je tada, nakon Iwo Jime i Okinawe. Stvar je u tome da nas, osobito u ratu, život često ne dovodi u situaciju da biramo između dobra i zla, nego između zla i gorega. To je središnji konzervativni uvid i vrlo je neobično obilježje Weaverove misli to da ponekad, iako naoko slavi konkretno umjesto apstraktnoga, ključnu ljudsku stvarnost žrtvuje radi apstrakcije. Weaverova taksonomija dekadentnosti ujedno je poticajna i pretjerana – možda i jest toliko poticajna zato što je pretjerana. Zdvajao je nad „sve nižim standardima, nad padom kvalitete i, općenito... gubitkom svega što je ključno za život uljuđenosti i kulture“. Tko se s time ne bi složio? Na prvim stranicama primjećuje da „čovjeka danas neprestance uvjeravaju da je moćniji nego ikada u povijesti, no on iz dana u dan proživljava nemoć“. To je nedvojbeno točno i govori o istinitosti de Tocquevilleove analize „demokratskoga despotizma“, koji toliko ne tiranizira koliko oslabljuje i infantilizira. Ali Weaver potom još tvrdi da, ako je čovjek „u nekoj poslovnoj organizaciji, postoje veliki izgledi za to da je žrtvovao sve ostale oblike neovisnosti u zamjenu za onu dvojbenu neovisnost koju nazivamo financijskom neovisnošću. U aktualnoj društvenoj i korporacijskoj organizaciji neovisnost je skupa stvar. Štoviše, do te mjere da moralni integritet običnomu čovjeku može biti luksuz koji si ne može priuštiti.“ Je li to točno? Weaver je na početku Ideja priznao da je zdvajanje nad „dekadentnošću sadašnjega doba jedna od trajnih iluzija čovječanstva“. Ali to je bio tek dodatak, ubačen pro forma. U središtu njegove analize jest ustrajanje u tome da je suvremeni čovjek, „poput Macbetha“, donio zlu i pogrešnu odluku da privrženost transcendentnim načelima trampi za dobitak u sadašnjosti. Iz te faustovske pogodbe proistječu razne loše stvari. Weaver upozorava na „bezobrazluk

14

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 14

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

materijalnoga uspjeha“, na „tehnifikaciju svijeta“, na brisanje razlika zahvaljujući kojima je život „tegobno ili romantično“ moguć. „Prezentizam“, nastojanje da svaki dan počinje, kao što se izrazio Allen Tate, kao da jučer ne postoji, čovjeku je oduzeo povijest, pa tako i identitet u ulozi moralnoga aktera. Weaver je osobito oštar prema onome što smatra mlačnim ambicijama srednje klase: „Vole komfor, malo toga riskiraju, užasavaju se pomisli na promjene, cilj im je uspostaviti materijalističku civilizaciju koja će dokinuti prijetnje njihovu samozadovoljstvu.“ To podupire i nešto što Weaver naziva „velikim stereo­p­ tikonom“, „čudesnim uređajem“ koji su konstruirali „stečeni interesi našega doba“ kako bi se nametnula ovisnost društva o duhovnome konformizmu i materijalnome komforu nauštrb zdravijih vrijednosti tradicionalne kulture. „Funkcija je te naprave“, piše Weaver, „projicirati prosijane slike života u nadi da će se to što se vidi i oponašati. Svi mi na Zapadu koji ulazimo u golemi doseg tehnologije sjedimo u publici. Govore nam kada se trebamo smijati i kada trebamo plakati, a ne nedostaje naznaka da publika sve više reagira na te poticaje.“ Medijska kultura – Weaver citira novine, filmove i radio (zamislite samo što bi rekao o televiziji!) – glavni je instrument kojim veliki stereoptikon održava populaciju na površini života, tako da se „ne probija do dubljih značenja“. U suvremenoj kulturi nije bilo mnogo toga čemu je Weaver aplaudirao. U poglavlju pod naslovom „Egoizam u radu i umjetnosti“ pokreće izniman, rasno obojen napad na jazz, „kao najjasniji od svih znakova duboko usađene sklonosti barbarstvu našega doba“ *. *

Čitatelji knjige Allana Blooma The Closing of the American Mind prisjetit će se Bloomova jednako žestokog napada na rock-glazbu kao sredstvo širenja „preuranjene ekstaze“ koje „umjetno stvara ushit prirodno vezan uz dovršenje najvećih postignuća – pobjede u pravednome ratu, konzumirane ljubavi, umjetničkoga stvaralaštva, vjerske posvećenosti i otkrivanja istine“.

15

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 15

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

U svemu tome, čini mi se, Weaverova analiza nije toliko pogrešna koliko je radikalno nepotpuna. Govori o „histeričnome optimizmu“ i to s pravom. Međutim, to nije jedini oblik histerije koji se nudi. Irving Kristol u sklopu poznate izjave ustvrdio je da je neokonzervativac liberal kojega je opljačkala stvarnost. Weavera možemo opisati kao socijalista kojega je odbila modernost. Čovjek ne mora biti Karl Marx da spozna da kapitalizam snažno razrjeđuje, slabi tradiciju. Moralisti osuđuju luksuz otkako se luksuz pojavio i dovodi nas u iskušenje. Ali kapitalizam i slobodna tržišta koji ga potpiruju i hrane drastično podižu ulog. Kapitalizam je pokretač bogatstva kojemu nema premca. Ujedno je pokretač slobode bez premca, ali ta sloboda ima dva lica: povećan broj mogućnosti izbora i povećanu dislociranost. Weaver je zdvajao nad potonjim i krivio ono prvo. Weaver je ustvrdio da njegovo „temeljno vjerovanje“ počiva na spoznaji da „čovjek u ovome svijetu ne može svoju volju pretvoriti u zakon ne obazirući se na ograničenja i fiksnu prirodu stvari“. Posve s pravom, a Weaver govori i neke vrlo pronicljive stvari o „psihologiji razmaženoga djeteta“ koja leži u temeljima suvremene kulture povlaštenosti. U pravu je i kada kaže da današnja znanost i tehnologija stavljaju pred nas velika moralna iskušenja. Ali pretvarati se da bismo mogli kategorički reći ne modernosti bilo bi ne samo nepraktično nego i nemoralno – i to na čvrstim weaverovskim temeljima. Richard Weaver bio je vrlo rječit kada je upozoravao na katastrofalne posljedice prometejstva, nastojanja da svijet podčinimo svojoj volji. Ali dio – velik dio – našega današnjeg svijeta oblikovan je znanošću. Postoji li veća oholost od pomisli da možemo tek tako razvrgnuti s tim svijetom eda bismo živjeli „tegobno ili romantično“? Na neki način, djela Richarda Weavera nalik su staromu Jugu, koji je ovjekovječio. I ona su raskošno oblikovana, ali

16

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 16

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU

su, većini nas, domicil u kojemu ne možemo živjeti. Ipak, ne možemo ih samo tako odbaciti. Weaverov rad opojna je i ponekad nemoguća kaša. Ali iz nje možemo naučiti i „nešto o tome kako živjeti“ ili (a to je gotovo isto) nešto o tome kako ne živjeti. Roger Kimball

17

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 17

28.9.2023. 9:38:58

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 18

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Kada je objavljena 1948. godine, knjiga Ideje imaju posljedice naišla je na reakcije koje su daleko nadmašile sva autorova očekivanja. Knjiga je napisana u razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata i na određeni je način bila reakcija na taj rat – na njegovu bezgraničnu destruktivnost, na opterećenje pod koje je doveo etička načela, kao i na napetosti koje je ostavio za sobom, umjesto mira i reda koje je navodno kanio ostvariti. To možda može objasniti njezin retorički ton, ali mnogi ljudi pisali su mi i tvrdili da su u knjizi našli opisane vlastite misli. Stoga sam privlačnost knjige pokušao shvatiti pitajući se može li se uistinu smatrati filozofskim djelom. Ona je filozofsko djelo u mjeri u kojoj nastoji analizirati mnoge značajke suvremenoga raspada povezujući ih s prvim uzrokom. Riječ je o promjeni koja je dominantnu filozofsku misao na Zapadu zahvatila u 14. stoljeću, kada je došlo do prvoga ozbiljnog suprotstavljanja stvarnosti transcendentnoga. Mnogi su čitatelji najmanje zadovoljni upravo tim dijelom argumentacije. No drugima je, kako se čini, upravo to najuvjerljiviji dio. Ja ću samo ustvrditi da je takvo nešto nužno ako čovjek vjeruje u primat ideja. Cilj mi je bio provesti strogu analizu uzroka i posljedica slabljenja vjere u mjerila i vrijednosti, a za to je nužna ishodišna točka. Međutim, sve više imam osjećaj da ovo nije primarno filozofsko djelo, nego intuitivni prikaz stanja kakvo jest. Intuitivni je to prikaz svijeta koji je ostao bez središta, koji ponovno želi vjerovati u vrijednosti i obveze. Ali taj svijet ne želi shvatiti kako je izgubio vjeru niti se želi suočiti s onim

19

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 19

28.9.2023. 9:38:58

PREDGOVOR

što mora prihvatiti kako bi ponovno zadobio vjeru u poredak dobra. Ta dvojba naširoko se osjeća i ja pretpostavljam da to objašnjava zanimanje za knjigu mnogih ljudi koji ne bi bili toliko zadovoljni političkim implikacijama nekih mojih zaključaka. U jednoj općenitijoj reviziji sada bih vjerojatno promijenio nekoliko istaknutih detalja i pokušao pronaći manje konkretne primjene za neke od ideja. Ali ne vidim razloga, nakon više od desetljeća, da se povlačim s opće pozicije društvene kritike. Čini mi se da svijetom sada više nego ikada dominiraju bogovi mase i brzine i da štovanje tih božanstava može dovesti jedino do spuštanja standarda, srozavanja kvalitete i, općenito, gubitka onih stvari koje su ključne za uljuđen i kulturan život. Sklonost tome da se sa sumnjom gleda na izvrsnost, kako intelektualnu tako i moralnu, kao na nešto „nedemokratsko“, ne pokazuje znakove slabljenja. Ova knjiga trebala je poslužiti kao izazov silama koje ugrožavaju same temelje civilizacije i radostan sam što se sada pojavljuje u pristupačnijemu izdanju. Richard M. Weaver

20

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 20

28.9.2023. 9:38:58

UVOD

UVOD

Ovo je još jedna knjiga o rasapu Zapada. Želja mi je ostvariti dvije stvari koje se ne mogu često naći u sve opsežnijoj literaturi o toj temi. Kao prvo, dat ću prikaz toga propadanja koji se ne temelji na analogiji, nego na dedukciji. Pretpostavka ovdje glasi da je svijet spoznatljiv, i da je čovjek slobodan, i da posljedice koje sada ispaštamo nisu plod bioloških ili nekih drugih nužnosti, nego neinteligentnoga izbora. Kao drugo, idem toliko daleko da predlažem, ako ne cjelovito rješenje, onda barem začetak nekakvoga rješenja, uz uvjerenje da čovjek ne treba slijediti znanstvenu analizu uz priziv na moralnu impotentnost. Promatrajući svijet kojemu su ta pitanja upućena, ponajviše me se dojmilo koliko je teško postići da se priznaju neke temeljne činjenice. Ta je poteškoća dijelom posljedica veoma raširene i dominantne vigovske teorije povijesti, koja je uvjerenja da je najkasnija točka u vremenu ujedno točka najvišega stupnja razvoja, a nema sumnje da su tu teoriju potpomogle i teorije evolucije, koje nekritički nastrojenima govore da je nužan razvoj jednostavnoga u složeno. Ipak, pravi problemi kriju se mnogo dublje. Riječ je o strašnome problemu, kada dođemo do konkretnih slučajeva, koji se sastoji u tome kako ljude navesti da razlikuju što je bolje, a što gore. Ima li današnji čovjek dovoljno racionalan raspon vrijednosti da inteligentno dodijeli te predikate? Imamo osnove za to da današnjega čovjeka proglasimo moralnim idiotom. Tako je malo onih kojima je uopće stalo do toga da istraže vlastiti život ili da prihvate prijekor proistekao iz priznanja da je naše trenutno

21

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 21

28.9.2023. 9:38:58

IDEJE IMAJU POSLJEDICE

stanje možda palo stanje, da se čovjek pita razumiju li ljudi danas što se uopće podrazumijeva pod nadmoći ideala. Može se očekivati da oni uopće ne mogu pojmiti apstraktno razmišljanje. Ali što uopće misliti kada se pred njih postave svjedočenja najkonkretnije vrste, a oni i dalje nisu u stanju odrediti razliku niti izvući pouku? Već četiri stoljeća svaki je čovjek ne samo vlastiti svećenik nego i vlastiti profesor etike, a posljedica je anarhija koja ugrožava čak i onaj minimalni konsenzus u vezi s vrijednostima koje su neophodne za političku državu. Nema sumnje da za ovo naše doba s pravom možemo reći: tražite li spomenik našoj nepromišljenosti, pogledajte oko sebe. U svojemu smo vremenu gledali kako gradovi nestaju, a drevne se vjere urušavaju. Stoga s pravom možemo upitati, Matejevim riječima, ne suočavamo li se s „velikom tjeskobom kakve ne bijaše od početka svijeta“. Godinama smo funkcionirali s drskom uvjerenošću u to da je čovjek dosegnuo neovisnost zbog koje drevna ograničenja više nisu potrebna. Sada, u prvoj polovini 20. stoljeća, na vrhuncu suvremenoga napretka, svjedočimo neviđenim provalama mržnje i nasilja. Vidjeli smo cijele nacije opustošene ratom čije su domovine osvajači pretvorili u kažnjeničke logore. I svjedočimo tome da jedna polovina ljudske vrste drugu polovinu smatra zločinačkom. Posvuda se javljaju znakovi masovne psihoze. Što je najznakovitije, čini se da se temeljne vrijednosti sve više razilaze, tako da je naš jedinstveni planet predmet poruge svjetovima drukčijega poimanja. Ti znakovi dezintegracije izazivaju strah, a strah dovodi do očajničkih jednostranih nastojanja usmjerenih na preživljavanje, što samo potpomaže cijeli postupak. Poput Macbetha, čovjek Zapada donio je zlu odluku, a to je postalo djelotvornim i konačnim uzrokom drugih zlih odluka. Jesmo li zaboravili onaj svoj susret s vješticama na pustopoljini? Do njega je došlo potkraj 14. stoljeća, i vještice

22

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 22

28.9.2023. 9:38:59

UVOD

su protagonistu ove drame rekle da bi se čovjek mogao potpunije ostvariti kada bi odustao od vjere u postojanje trans­ cendentnoga. Sile tame nevidljivo su djelovale, kao i uvijek, i taj prijedlog upakirale u naoko nedužan oblik napada na univerzalne vrijednosti. Poraz logičkoga realizma u velikoj srednjovjekovnoj raspravi bio je ključan događaj u povijesti zapadne kulture. Odatle su proistekli i oni postupci koji se danas manifestiraju kao dekadencija. Netko bi me ovdje mogao optužiti za pretjerano po­­­­ jednostavnjivanje povijesnoga procesa, ali smatram da savjesni pristupi ljudi i vlada nisu samo racionalizacija onoga što donose neke neobjašnjive sile. To su prije dedukcije proistekle iz naših temeljnih predodžbi o čovjekovoj sudbini, a imaju veliku, iako ne neograničenu moć da nam odrede smjer. I zbog toga uzimam Williama Occama kao najboljega predstavnika promjene koja je zahvatila čovjekovu predodžbu stvarnosti u ovome povijesnom trenutku. Upravo je on zagovarao tu sudbonosnu doktrinu nominalizma, koja niječe postojanje univerzalnih vrijednosti i pojmova. Zbog njegova velikog trijumfa univerzalni su pojmovi tek nazivi kojima se služimo po volji. U konačnici je riječ o pitanju postoji li izvor istine koji nadilazi čovjeka i koji je o njemu neovisan. A odgovor na to pitanje presudan je za čovjekov pogled na narav i sudbinu čovječanstva. Praktična posljedica nominalističke filozofije sastoji se u tome da protjeruje stvarnost koja se percipira intelektom, a kao stvarnost postavlja ono što se percipira osjetilima. Uz takvu promjenu u afirmiranju stvarnoga, cjelokupna orijentacija kulture mijenja smjer i tako dolazimo na stazu koja vodi k suvremenomu empirizmu. Nije teško ne primijetiti značenje te promjene jer je vremenski jako udaljena i usto je apstraktna. Oni koji nisu otkrili da je svjetonazor najvažnija stvar u vezi s čovjekom, u smislu da ljudi čine kulturu, trebali bi razmotriti niz okolnosti koji je

23

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 23

28.9.2023. 9:38:59

IDEJE IMAJU POSLJEDICE

savršenom logikom iz toga proistekao. Poricanje univerzalija povlači za sobom poricanje svega što nadilazi iskustvo. A poricanje svega što nadilazi iskustvo znači, i to neizbježno – iako neki pronalaze načina da to zaobiđu – poricanje istine. Uz poricanje objektivne istine nema bijega od relativizma „čovjeka kao mjere svega“. Vještice su pribjegle svojim uobičajeno nejasnim proročkim frazama kada su rekle čovjeku da bi se, ako donese tu laku odluku, mogao potpunije ostvariti, jer su zapravo započinjale novu stazu koja čovjeka odvaja od stvarnosti. I tako je počela „grozota pustoši“, koja se danas javlja kao osjećaj otuđenosti od svih oblika utvrđene, nepromjenjive istine. Budući da tako duboka i dalekosežna promjena vjerovanja na koncu utječe na sve koncepte, ubrzo se pojavila nova doktrina o prirodi. Ranije se smatralo da priroda oponaša trans­ cendentni model i da je ona nesavršena stvarnost, a otada se počelo smatrati da ima vlastita načela ustrojstva i ponašanja. Takva je revizija imala dvije važne posljedice za filozofska propitivanja. Kao prvo, potaknula je pomno istraživanje prirode, koje je s vremenom postalo poznato kao znanost, a na temelju pretpostavke da svojim djelovanjem priroda otkriva bit. Kao drugo, na isti je način dokinula doktrinu nesavršeno ostvarenih oblika. Aristotel je u svijetu prepoznao određeni element neinteligibilnosti, ali pogled na prirodu kao racionalni mehanizam poništio je taj element. Dokidanje elementa neinteligibilnosti u prirodi slijedilo je napuštanje doktrine istočnoga grijeha. Ako je materijalna priroda totalitet i ako je čovjek dio prirode, onda nije moguće zamisliti da čovjek pati od nekoga konstitutivnog zla. Njegove mane sada treba pripisati jednostavno neznanju ili određenoj društvenoj deprivaciji. Tako jasnom dedukcijom dolazimo do logičnoga zaključka o čovjekovoj prirođenoj dobroti. No tu još nije kraj. Ako je priroda mehanizam koji samostalno djeluje i samim sobom upravlja i ako je čovjek raci-

24

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 24

28.9.2023. 9:38:59

UVOD

onalna životinja dorasla vlastitim potrebama, sljedeće je na redu uzdizanje racionalizma na razinu filozofije. Budući da čovjek više nije kanio ići izvan granica svijeta, bilo je posve primjereno da najvišim intelektualnim pozivom smatra metode tumačenja podataka primljenih putem osjetila. Uslijedio je potom prijelaz do Hobbesa i Lockea i racionalistâ 18. stoljeća, koji su naučavali da čovjek samo treba ispravno zaključivati na temelju dokaza iz prirode. Pitanje o tome za što je svijet stvoren sada postaje besmisleno jer postavljanje toga pitanja pretpostavlja nešto što je prethodilo prirodi u poretku postojećega. Novoga čovjeka stoga ne zanima zagonetna činjenica o postojanju svijeta, nego objašnjenje o tome kako svijet funkcionira. To je racionalna osnova suvremene znanosti, čija je sistematizacija fenomenâ, kao što je Bacon ustvrdio u Novoj Atlantidi, sredstvo dominacije. U toj fazi religija polako poprima dvojako dostojanstvo i osim toga postavlja se pitanje može li uopće opstati u svijetu racionalizma i znanosti. Jedno je od rješenja bio deizam, prema kojemu je Bog posljedica racionalnoga iščitavanja prirode. Ali ta religija, kao i sve religije koje niječu raniju istinu, nije imala moć obvezati, nego je samo prepuštala pojedincu da sam zaključi što može o svijetu otvorenu osjetilima. Uslijedilo je spominjanje „prirode i prirodnoga Boga“, kao i anomalija „humanizirane“ religije. Na obzoru je već vrebao materijalizam jer je bio implicitno prisutan u već postavljenim okvirima. Tako je ubrzo postalo presudno objasniti čovjeka s pomoću njegova okruženja, a to su u 19. stoljeću učinili Darwin i drugi (za sveprisutan karakter tih promjena znakovito je i to da je još nekolicina učenjaka dolazila do sličnih tumačenja kada je Darwin 1859. objavio svoj rad). Ako je čovjek u ovo stoljeće stupio praćen oblacima transcendentne slave, sada je bio protumačen na način koji će zadovoljiti pozitiviste.

25

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 25

28.9.2023. 9:38:59

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 234

28.9.2023. 9:39:03

SADRŽAJ

SADRŽAJ

PREDGOVOR PROŠIRENOM IZDANJU. . . . . . . . . . . . . . . 5 PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 1. NESENTIMENTALNI SENTIMENT. . . . . . . . . . . . . . . . . 38 2. RAZLIKE I HIJERARHIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 3. FRAGMENTIRANOST I OPSESIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 4. EGOIZAM U RADU I UMJETNOSTI. . . . . . . . . . . . . . . 88 5. VELIKI STEREOPTIKON. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 6. PSIHOLOGIJA RAZMAŽENOGA DJETETA. . . . . . 130 7. POSLJEDNJE METAFIZIČKO PRAVO. . . . . . . . . . . . . 146 8. MOĆ RIJEČI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 9. POBOŽNOST I PRAVDA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 ZAHVALE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 POGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205

235

Ideje imaju posljedice_VERBUM_TISAK.indd 235

28.9.2023. 9:39:03

U djelu Ideje imaju posljedice (1948.), koje je postalo klasikom i koje se smatra jednim od temeljnih tekstova moderne konzervativne misli, Richard M. Weaver neštedimice dijagnosticira bolesti našega doba i nudi stvaran lijek. On tvrdi da je propadanje zapadne civilizacije rezultat sve većega prihvaćanja relativizma nad transcendentnom stvarnošću. No postoji rješenje. Sastoji se u ispravnome korištenju ljudskoga razuma, u ponovnome prihvaćanju više stvarnosti i u priznavanju da ideje – jednako kao i djela – imaju posljedice. Ovo eruditsko, pronicljivo i izazovno djelo nije samo „još jedna knjiga o rasapu Zapada“ nego temeljno štivo za svakoga tko želi otkriti kako smo došli do toga da su ideje o „dobru“ i „zlu“ izgubile svaki smisao i da se naše društvo ne može dogovoriti ni oko jednoga bitnog pitanja. Istovremeno, ono je i putokaz na čijim osnovama možemo utemeljiti stabilnu budućnost.

ISBN 978-953-235 -842-1

22,50 € | 169,53 kn verbum.hr