Hvalospjev Leibowitzu

Walter M. Miller

HVALOSPJEV LEIBOWITZU VERBUM

Walter M. Miller HVALOSPJEV LEIBOWITZU Roman

Biblioteka:

Stilus

34.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Walter M. Miller

HVALOSPJEV LEIBOWITZU Roman

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Walter M. Miller, Jr., A Canticle for Leibowitz Copyright © 1959, renewed 1987 by Walter M. Miller, Jr. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Mijo Pavić Latinski tekst preveo: Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 MILLER, Walter Michael Hvalospjev Leibowitzu / Walter M. Miller ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Stilus ; 34) Prijevod djela: A Canticle for Leibowitz. - Bilješka o autoru: str. 365.

ISBN 978-953-235-348-8 150505076

posveta znači samo češati se ondje gdje svrbi – posvećujem, stoga, ovu knjigu ANN u čijim njedrima, muzi nalik, leži RACHEL i hihoće među retcima – s blagoslovom, Lass W

FIAT HOMO

1.

Brat Francis Gerard iz Utaha možda nikada ne bi bio otkrio svete dokumente da nije bilo hodočasnika s opasanim bedrima koji se pojavio tijekom boravka ovoga mladog novaka u pustinji, gdje je izdržavao korizmeni post.

Nikada dotad brat Francis nije vidio ni jednoga hodočasnika s opasanim bedrima, ali sada, nakon što ga je minula jeza koja ga je obuzela kada se hodočasnik pojavio na daleku horizontu, nalik puzećoj crnoj mrlji uhvaćenoj u treperavoj izmaglici vreline, bio je potpuno uvjeren da je primjerak pred njim autentičan. Bez nogu, ali s majušnom glavom, ta je mrlja dobila materijalni oblik u izmaglici nalik zrcalu na raskopanoj cesti i zatim počela ulaziti u Francisovo vidno polje više gmizanjem, kako se činilo, nego hodanjem, natjeravši brata Francisa da čvrsto stisne raspelo na svojoj krunici i dvaput ili triput promrmlja Ave Maria. Mrlja se doimala jednim od onih sićušnih priviđenja kojima se mrijeste toplotni zlodusi koji kinje zemlju o podnevu, kada svako stvorenje sposobno kretati se pustinjom (osim strvinara i nekolicine pustinjaka-monaha poput Francisa) leži nepomično u svojoj jazbini ili traži zaklon od sunčeve žestine pod nekom stijenom. Samo nešto čudovišno, nešto mimonaravno, ili neki šupljoglavac, mogao je usred podnevne žege namjerno ovako pješačiti pustinjskom stazom.

Brat Francis požuri dodati još jednu molitvu svetomu Raulu Kiklopejcu, zaštitniku onih koji su pretplaćeni na zlu sreću, kako bi se zaštitio od ubogih štićenika ovoga sveca. (Jer, tko tada nije znao da na svijetu postoje čudovišta? Sve što je bilo rođeno živo ostavljano je, po zakonu Crkve i po zakonu Prirode, da živi, a oni koji su taj život donijeli na svijet trudili su se da mu pomognu u razvoju i odrastanju. Pa iako ovaj zakon nije uvijek bio po9

štivan, bio je ipak poštivan dovoljno često da održi na životu jednu razbacanu populaciju odraslih čudovišta koja su za svoja lutanja često odabirala najzabitnije dijelove napuštenih područja i vrzla se oko vatra prerijskih putnika.)

Mrlja je, međutim, naposljetku izmigoljila iz stuba uzavrela zraka koji se uzdizao nad horizontom i dospjela u čist zrak, gdje je, bilo je to očito, poprimila oblik hodočasnika u daljini. Brat Francis je, izgovorivši kratko “Amen”, prestao stiskati raspelo.

Hodočasnik bijaše postariji i suhonjavi dugajlija sa štapom, pletenim šeširom nalik korpi, bradom sličnoj četki i mješinom za vodu prebačenom preko ramena. Žvakao je i pljuvao s previše velikim užitkom da bi bio puko priviđenje. S druge strane, činio se odveć krhkim i šepavim da bi se uspješno bavio ljudožderstvom ili cestovnim razbojništvom. Pa ipak, Francis se neprimjetno odšuljao hodočasniku s vidika i čučnuo iza gomile razvalina, odakle je mogao promatrati, a ne biti zamijećen. Susreti između neznanaca u pustinji bili su rijetki, ispunjeni uzajamnom sumnjičavošću i obilježeni obostranim pripremama za nočekivani događaj koji je znao biti srdačan, no isto tako se mogao izroditi i u sukob.

Rijetko se događalo da starim putem što je prolazio uz opatiju više od triput godišnje naiđe neki svjetovnjak ili neznanac, iako je opatija bila podignuta u oazi koja joj je omogućavala život i koja bi od nje jamačno bila učinila prirodno svratište za putnike da to nije bio put koji je dolazio niotkuda i vodio nikamo, barem kada se promotri sa stajališta onodobnih načina putovanja. Možda je, nekoć davno, cesta bila dio najkraćega prolaza između Velikoga slanog jezera i El Pasa; južno od opatije cesta se križala sa sličnim uzanim trakom razlomljena kamenja koji se protezao prema istoku i zapadu. Raskrižje je nagrizao zub vremena, što se ne bi moglo reći za nogu Čovjeka.

Hodočasnik se približio na doseg ljudskoga glasa, ali novak je ostao iza svoje hrpe kamenja. Hodočasnikova bedra bijahu doista opasana komadom prljave vrećevine, jedinom odjećom što ju je imao na sebi, osim šešira i sanda10

la. Uporno i tupo klipsao je naprijed, a kako je bio hrom na jednu nogu, oslanjao se o težak štap. Njegov ritmičan hod bio je hod čovjeka iza koga su ostali dugi putovi i koji još ima duga putovanja pred sobom. Ali kada je ušao među drevne ruševine, zastao je i zaokružio pogledom po krajoliku.

Francis se naglo sagnuo iza hrpe kamenja.

Među hrpama kamenja na mjestu gdje su nekoć stajale drevne građevine nije bilo ni jedne sjenke, ali neki krupniji komadi kamenja mogli su, ipak, pružiti osvježenje pojedinim dijelovima anatomije barem onim putnicima koji su posjedovali mudrost i poznavali ćudi pustinje barem toliko koliko ih je, kako se ubrzo pokazalo, imao ovaj hodočasnik. Nekoliko je trenutaka tražio stijenu prikladnih dimenzija. Brat Francis je s odobravanjem primijetio da hodočasnik ne grabi stijenu brzopleto i ne povlači je odmah k sebi, već, umjesto toga, sa sigurne udaljenosti i koristeći se štapom kao polugom, i jednim manjim kamenom kao uporištem poluge, podiže težu stijenu ispod koje je ubrzo izmigoljilo neizbježno siktavo stvorenje. Putnik je bez uzrujavanja ubio zmiju štapom i zatim odgurnuo strvinu koja je i dalje migoljila i uvijala se. Riješivši se na taj način stanovnika prohladne pukotine ispod stijene, hodočasnik je njezino nadsvođe iskoristio posluživši se uobičajenim načinom: jednostavno je prevrnuo stijenu. Zatim je podigao stražnji dio krpe kojom su mu bila opasana bedra, sjeo skvrčenom stražnjicom na razmjerno hladnu donju stranu stijene, zbacio sandale s nogu i utisnuo stopala u površinu koja je časak prije toga bila pjeskovit pod prohladne pukotine. Tako osvježen, micao je nožnim prstima, nasmiješio se svojim krezubim ustima i počeo pjevušiti neku pjesmicu. Brat Francis je ubrzo primijetio da putnik pjeva jednoličnim mumljanjem na dijalektu koji ovaj novak nije poznavao. Umoran od čučanja, brat Francis se nemirno vrpoljio.

Svjednako pjevajući, hodočasnik je odmotao dvopek i komadić sira. Pjevanje se ubrzo prekinulo; hodočasnik je načas ustao i tihim glasom, nalik nazalnu blejanju, uzvi11

knuo jezikom onoga kraja: “Blagoslovljen budi Adonoi Elohim, Kralju čitavoga svijeta, koji daješ da kruh niče iz zemlje.” Kada je završio s blejanjem, sjeo je i počeo jesti.

Lutalica očito dolazi izdaleka, razmišljao je brat Francis, koji nije poznavao ni jedno susjedno kraljevstvo čiji bi monarh imao tako neobično ime i tako čudnovate pretenzije. Starac je nesumnjivo krenuo na pokorničko hodočašće, odvažio se nagađati brat Francis; možda prema “svetištu” u opatiji, iako to “svetište” nije još bilo službeno proglašeno svetištem niti je njegov “svetac” bio službeno proglašen svecem. Brat Francis nije se mogao domisliti ni jednomu drugom objašnjenju za nazočnost ostarjela lutalice na ovoj cesti koja nije vodila nikamo.

Hodočasnik nije nimalo žurio sa svojim kruhom i sirom dok je novak, čija je zabrinutost pomalo jenjavala, postupno postajao sve nemirniji. Pravilo koje ga je obvezivalo da tijekom korizmenoga posta šuti priječilo mu je da svojom voljom otpočinje razgovor sa starcem, ali hodočasnik bi ga, u slučaju da on napusti svoje skrovište iza gomile krhotina prije no što starac ode, sigurno vidio ili čuo jer se Francis nije smio udaljavati od svojega pustinjačkog boravišta prije kraja korizme.

Brat Francis se nakon kratkotrajna nećkanja glasno nakašljao, a zatim se uspravio da ga starac vidi.

“Opa!” Hodočasnikov kruh i sir poletješe u zrak. Starac je zgrabio svoj štap i skočio na noge.

“Ma gledaj ga samo kako se šulja?!”

Prijeteći je zamahnuo štapom prema čovjeku s kapuljačom koji je izronio iza hrpe kamenja. Brat Francis je zapazio da je deblji kraj starčeva štapa opskrbljen čavlom.

Novak se triput uljudno naklonio, ali hodočasnik je previdio tu ljubaznost.

“Ne miči se odatle!” zagraktao je. “Da se nisi primaknuo, izrode. Nemam ništa od onoga što tražiš – osim malo sira, a to ću ti dati. Ako ti je stalo do mesa, ja sam sama hrskavica, ali borit ću se da svoju hrskavicu sačuvam. Natrag! Natrag, čuješ li me!”

12

“Čekaj...” Novak je zastao. Milosrđe, ili čak samo najobičnija uljudnost, mogli su dobiti prednost pred pravilom koje je nalagalo da se tijekom korizmenoga posta šuti, ako bi okolnosti tražile da se progovori, ali poslije svake takve odluke da prekine šutnju Francis je osjećao blagu nervozu.

“Nisam ja nikakav izrod, dobra beno”, nastavio je uljudno. Zabacio je kapuljaču natrag i pokazao da ima monašku frizuru, a zatim podigao krunicu. “Znaš li što je ovo?”

Starac je ostao nekoliko časaka napet kao mačak spreman za okršaj, proučavajući mladenačko, suncem opečeno lice novaka. Hodočasnikova pogrješka bila je sasvim razumljiva. Groteskna stvorenja koja su se šuljala rubovima pustinje često su nosila kapuljaču, masku ili širok ogrtač pokušavajući skriti svoj deformitet. Među njima je bilo i takvih čiji deformiteti nisu bili samo tjelesni, takvih koji su na putnike gledali kao na pouzdan izvor mesa za jelo.

Hodočasnik ga je neko vrijeme pažljivo promatrao, a zatim se uspravio.

“Ah – jedan od onih.” Oslonio se o štap i promatrao ga mrkim pogledom. “Je li ono Leibowitzova opatija tamo dolje?” upita on, pokazujući prema skupini zgrada, daleko na jugu.

Brat Francis se uljudno naklonio i kimnuo pognutom glavom.

“A što ti radiš ovdje među ruševinama?”

Novak uze komad kamena nalik kredi. Statistički gledajući, bilo je malo vjerojatno da je putnik pismen, ali brat Francis je odlučio pokušati. Kako narodni govori onoga kraja nisu imali ni abecedu ni pravopis, na ovećemu je komadu plosnata kamena napisao tri latinske riječi koje su značile “pokora, samoća, šutnja”, a zatim, ispod njih, ponovno napisao iste te tri riječi, ovoga puta na prastarome engleskom jeziku, u nadi da će starac, iako Francis, koji je žudio da s nekim popriča, nije to htio sebi priznati, shvatiti značenje riječi i ostaviti ga da na miru i u samoći dovrši svoj korizmeni post.

Pročitavši natpis, hodočasnik se zajedljivo nasmiješio.

Bio je to manje smijeh, a više fatalističko blejanje. “Hmmm13

hnnn! Još uvijek pišu stvari naopako”, reče, ali, ako je i shvatio značenje riječi, nije se udostojao to priznati. Odložio je svoj štap, sjeo ponovno na stijenu, podigao kruh i sir iz pijeska i počeo ih čistiti. Francisu poteče slina na usta, no ipak je uspio skrenuti pogled na drugu stranu. Još od Pepelnice nije jeo ništa osim kaktusova voća i šake sasušena kukuruza; pravila koja su se odnosila na post i uzdržavanje bila su veoma stroga za one koji su se željeli zauvijek posvetiti samostanskome životu.

Primijetivši Francisovu muku, hodočasnik je razlomio svoj kruh i sir i ponudio dio bratu Francisu.

Iako je zbog škrte opskrbe vodom bio potpuno dehidriran, novakova se usta napuniše pljuvačkom. Oči su mu bile prikovane za šaku s hranom. Svemir se iznenada smanjio; u njegovu geometrijskome središtu lebdio je slastan zalogaj od crna kruha i bijela sira, posut pijeskom. Neki zloduh zapovjedio je mišićima njegove lijeve noge da pomaknu lijevo stopalo pola metra naprijed. Zloduh je zatim prisilio njegovu desnu nogu da pomakne desno stopalo ispred lijevoga i nekako nagnao Francisove desne prsne mišiće i desni biceps da zamahnu rukom, sve dok mu ruka nije dodirnula hodočasnikovu. Prsti su mu opipali hranu; čak se činilo da su je okusili. Tijelo, polumrtvo od gladi, i nehotice se streslo. Francis je zatvorio oči i vidio gospodina opata kako pilji u njega i zamahuje dugim kožnim bičem. Kad god bi novak pokušao predočiti Sveto Trojstvo, lice Boga Oca uvijek bi se iznova nekako pomiješalo s opatovim, a potonje je obično, tako se činilo Francisu, bilo vrlo ljutito. Iza opatovih leđa plamtjela je lomača, a iz sama središta ognja oči blaženoga mučenika Leibowitza zurile su u smrtnoj agoniji u svojega štićenika koji je, umjesto da posti, uhvaćen gdje poseže za komadom sira.

Novak se još jednom stresao. “Apage, Satanas!”1 prosiktao je, odskakutao natrag i ispustio hranu iz ruke. Bez upozorenja, poprskao je starca posvećenom vodicom iz sićušne bočice što ju je neopazice izvukao iz rukava. Za trenutak 1

Grč. Nosi se, Sotono!

14

suncem omamljeni novakov um nije bio sposoban razlikovati hodočasnika od Arhineprijatelja.

Ovaj neočekivan napad na Sile Mraka i Napasti nije proizveo nikakav neposredan nadnaravni rezultat, ali prirodni rezultati pojavili su se, činilo se, ex opere operato1. Hodočasnik-Beelzebub nije se rasprsnuo i nije se pretvorio u sumporni dim, ali zato iz njegova grla potekoše nekakvi grgoljavi zvukovi kao da se davi, lice mu poprimi žarko crvenu boju i on nasrnu na Francisa s tako jezovitim urlikom da se nesretnomu novaku sledila sva krv u žilama.

Bježeći od mahanja hodočasnikova štapa s čavlom, novak se nekoliko puta spotaknuo o svoju tuniku; rupa od čavla spasio se samo zato što je hodočasnik zaboravio obuti svoje sandale. Starčev šepavi juriš pretvorio se u smiješno pocupkivanje i skakutanje. Činilo se da je iznenada shvatio da pod bosim tabanima ima usijane stijene. To mu je za trenutak zaokupilo pažnju i on zastade. Kada ga je brat Francis pogledao preko ramena, bio je siguran da hodočasnik uzmiče do svojega mjesta u hladovini poskakujući junački na jednomu jedinom golemom nožnom prstu.

Posramljen što mu se na vrhovima prstiju zadržao miris sira i kajući se zbog iracionalna pokušaja istjerivanja đavla, novak se pokunjeno vratio samonametnutu trudu među drevnim ruševinama dok je hodočasnik hladio stopala, nastojeći ublažiti svoj gnjev povremenim bacanjem pokojega kamena na novaka kad god bi se ovaj pojavio na vidiku među hrpama kamenja. Kada mu je ruka napokon malaksala, više je glumio da baca kamenje nego što ga je doista bacao, a zatim je, kada je Francis prestao izmicati, još samo gunđao, žvačući svejednako svoj kruh i sir.

Novak je tumarao naprijed-natrag kroz ruševine, posrćući povremeno pod težinom čas jednoga čas drugoga kamena veličine njegova grudnoga koša koji je grčevito i s bolnom grimasom prenosio na ciljano mjesto. Hodočasnik ga je promatrao kako odabire kamen po kamen, procjenjuje mu dimenzije mjereći ga pedljevima, zatim ga odbacu1

Lat. samim tim što je čin izvršen.

15

je i pažljivo bira drugi, koji zatim izvlači s hrpe, podiže ga i odnosi, spotičući se. Jedan je kamen, poslije samo nekoliko koraka, ispustio i iznenada sjeo, spustio glavu među koljena, trudeći se očito da ne padne u nesvijest. Dašćući neko vrijeme, ponovno je ustao i otkotrljao ga do njegova odredišta. Nastavljao je s tom aktivnošću, a hodočasnik, koji više nije zurio u njega, počeo je zijevati.

Sunce je plamtjelo i svaljivalo svoje podnevne kletve na sparušenu zemlju, udarajući anatemom sve što je bilo vlažno. Francis je unatoč nesnosnoj jari uporno nastavljao s mukotrpnim poslom.

Spravši zadnje pijeskom obložene komadiće kruha i sira niz grlo s nekoliko štrcaja iz mješine za vodu, hodočasnik je navukao sandale, ustao stenjući i othramao kroz ruševine do mjesta novakove muke. Primijetivši da mu se starac približava, brat Francis je sitnim koracima hitro pobjegao na sigurnu udaljenost. Hodočasnik je podrugljivo zamahnuo štapom prema njemu, no činilo se da ga više zanima mladićevo graditeljsko umijeće nego želja za osvetom. Zastao je i s pomnjom proučavao novakov brlog.

Tu, blizu istočne granice ruševina, brat Francis je iskopao plitku grabu, koristeći se štapom kao motikom i šakama kao lopatom. Prvoga dana korizme natkrio ju je krovištem od žbunja, zavlačeći se u nju noću pred pustinjskim vukovima. Ali kako su dani njegova posta odmicali, svojom je nazočnošću pojačavao svoje tragove i mirise u tomu kraju koji su počeli pretjerano privlačiti vukove; ta noćna šunjala ne samo što su zalazila među ruševine, već su, nakon što bi se vatra ugasila, čak grebla oko njegove hrpe žbunja.

Francis ih je isprva pokušao natjerati da odustanu od noćnoga kopanja, nabacivši još nekoliko komada žbunja nad svoju grabu i iskopavši oko nje žlijeb u koji je čvrsto uglavio red kamenja. Ali noć ranije nešto je skočilo na vrh hrpe žbunja i zavijalo dok je Francis ležao ispod i drhtao; stoga je odlučio ojačati svoj brlog i počeo graditi zid, koristeći se onim prvim obručem kamenja kao temeljem. Zid je rastao i naginjao se prema unutra, ali kako je zapasani 16

prostor bio manje-više ovalna oblika, kamenje se u svakomu novom sloju međusobno zbijalo i sprječavalo urušavanje zida prema unutra. Brat Francis se nadao da će pažljivim odabirom kamenja i stanovitom mjerom žongliranja, nabijanja zemlje u procjepe i uvlačenjem komadića kamenja kao klinova moći dovršiti kupolu. Kao znamen ove njegove ambicije nad njegovim se brlogom sada, suprotstavljajući se na čudesan način sili teže, uzdizao usamljen i ničim poduprt luk od kamenja. Brat Francis je zaštektao kao štene kada je hodočasnik znatiželjno lupio štapom po luku.

Zabrinut za sudbinu svojega boravišta, novak se primaknuo dok je hodočasnik pozorno razgledao građevinu.

Na Francisov uzvik uzvratio je zamahom štapa i krvožednim urlikom. Brat Francis se istoga časa spotaknuo o rub svoje tunike i sjeo. Starac se zahihotao.

“Hmmm-hnnn! Trebat će ti kamen neobična oblika da ispuniš ovu rupu”, reče i uvuče štap nekoliko puta naprijed-natrag kroz prazan prostor u najvišemu sloju kamenja.

Mladić je kimnuo glavom i pogledao na drugu stranu.

I dalje je sjedio u pijesku, nadajući se da će starac po njegovoj šutnji i spuštenu pogledu napokon ipak shvatiti da mu nije dopušteno ni razgovarati ni svojevoljno prihvaćati nazočnost druge osobe na mjestu njegove korizmene osame.

Novak je dohvatio suhu grančicu i uzeo pisati u pijesku: Et ne nos inducas in...1 “Još nisam rekao da ću zbog tebe pretvoriti ovo kamenje u kruh, zar ne?” oglasi se ljutito stari putnik.

Brat Francis je hitro podigao pogled. Tako, dakle! Starac umije čitati, i ne samo to – čita Sveto pismo. Osim toga, njegova je primjedba značila da je shvatio i novakovo impulzivno korištenje svete vodice i razlog zbog kojega je ovdje.

Shvativši iznenada da ga hodočasnik zadirkuje, brat Francis je ponovno oborio pogled i čekao.

“Hmmm-hnnn! Znači, htio bi biti sam, je l’ tako? U redu, u tome slučaju, bolje je da krenem svojim putem. Reci 1

Lat. I ne uvedi nas u…

17

mi hoće li tvoja braća u opatiji dopustiti jednomu starcu da se malko odmori u njihovu hladu?”

Brat Francis kimne glavom. “Uz to će ti dati jesti i piti”, dodao je tiho, iz milosrđa.

Hodočasnik se zahihotao. “Za ovo ću ti naći, prije no što odem, kamen da ga umetneš u tu rupu. Bog s tobom.”

Ali ne trebaš... prosvjed mu je zamro na usnama. Brat Francis je gledao za njim dok se polako udaljavao, hramljući. Hodočasnik se vrzao među hrpama ruševina. S vremena na vrijeme zastao bi da promotri neki kamen ili da ga pokuša odvaliti štapom. Traganje će mu sigurno biti uzaludno, pomisli novak, jer je starac samo ponavljao potragu u koju je mladić krenuo još od jutra. Na koncu je zaključio da mu je jednostavnije ukloniti i ponovno sazidati dio gornjega sloja nego pronaći zaglavni kamen u obliku pješčane ure kojim bi popunio šupljinu u tome sloju.

Nije, međutim, moglo biti nikakve sumnje da će se hodočasnikovo strpljenje ubrzo iscrpsti i da će on nastaviti svojim putem, mislio je.

Brat Francis se u međuvremenu odmarao. Molio je Boga da mu se vrati onaj nutarnji mir koji mu je bio potreban tijekom posta: da mu duh bude sličan čistu pergamentu na kojemu će u njegovoj samoći moći biti ispisane riječi poziva – ako ona druga Neizmjerna Osama – Bog sam – ispruži svoju ruku da dotakne njegovu sićušnu ljudsku osamljenost i ostavi na njoj biljeg njegova poziva. Knjižica, koju mu je prior Cheroki ostavio prethodne nedjelje, bila mu je vodič u razmatranju. Bila je vjekovima stara i zvala se Libellus Leibowitz, iako ju je samo nepouzdana tradicija pripisivala Beatusu kao autoru.

“Parum equidem te diligebam, Domine, juventute mea; quare doleo nimis... Premalo te ljubljah, Gospodine, u mladosti svojoj; stoga se silno kajem u doba starosti moje. Uzalud bježah od tebe u danima onim...”

“Hoj! Ovamo!” začuo se povik iza hrpe kamenja.

Brat Francis je načas podigao pogled, ali hodočasnika nije bilo na vidiku. Pogled mu se ponovno spusti na stranicu u knjizi.

18

“Repugnans tibi, ausus sum quaerere quidquid doctius mihi fide, certius spe, aut dulcius caritate visum esset. Quis itaque stultior me...”1 “Hej, momče!” začu se ponovno uzvik. “Pronašao sam ti kamen, vjerujem da će odgovarati.”

Ovoga puta, kada je brat Francis podigao pogled, opazio je načas hodočasnikov štap koji je mahao prema njemu iza gomile ruševina i davao mu znakove. Uzdahnuvši, vratio se čitanju.

“O inscrutabilis Scrutator animarum, cui patet omne cor, si me vocaveras, olim a te fugeram. Si autem nunc velis vocare me indignum...”2 Zatim se, iza gomile ruševina, začuo razdražljiv glas: “U redu onda, kako te je volja. Označit ću kamen i uza nj zabosti štap. A ti ga probaj, ako želiš, a ako ne, nikom ništa.”

“Hvala ti”, uzdahnuo je novak, ne vjerujući da ga je starac čuo, i nastavio se mučiti s tekstom: “Libera me, Domine, ab vitiis meis, ut solius tuae voluntatis mihi cupidus sim, et vocationis...”3 “Eto! Gotovo”, usklikne hodočasnik. “Poduprto kolcem i obilježeno. Želim ti da ubrzo pronađeš svoj glas, momče. Olla allay!”

Nedugo nakon što je posljednji uzvik iščeznuo i zamro, brat Francis je na čas spazio hodočasnika koji je klipsao stazom prema opatiji. Prošaptao je blagoslov i kratko se pomolio za njegovo sigurno putovanje.

Ostavši napokon ponovno sam, brat Francis vrati knjigu u svoju jazbinu i ponovno se lati nasumična zidanja, ne opterećujući se još nastojanjem da sazna što je to hodočasnik pronašao. Dok mu je izgladnjelo tijelo vuklo, napi1

2

3

Lat. Tebi se opirući, drznuo sam se tražiti ono što mi se činilo učenije od vjere, sigurnije od nade i slađe od ljubavi. Ima li itko luđi od mene...?

Lat. O, nedokučivi pronicatelju duša, koji poznaješ svako srce, da si me nekoć pozvao, pobjegao bih od tebe. Ako li me sad nedostojna pozoveš...

Lat. Od nedostataka mojih, oslobodi me, Gospodine, da želim vršiti jedino tvoju volju i poziva... (tvoga da budem svjestan).

19

njalo se i posrtalo pod težinom kamenja, um mu je poput stroja neprekidno ponavljao molitvu za pouzdanost njegova poziva: “Libera me, Domine, ab vitiis meis... Od nedostataka mojih, oslobodi me, Gospodine, tako da u srcu svojemu poželim vršiti samo tvoju volju i da budem svjestan tvojega poziva, ako dođe... ut solius tuae voluntatis mihi cupidus sim, et vocationis tuae conscius si digneris me vocare. Amen.

Od nedostataka mojih, oslobodi me, Gospodine, tako da u srcu svojemu...”

Kumulusi nalik stadu nebeskih ovaca, koji su se upravo spremali darovati svoj vlažni blagoslov planinama, nasamarivši okrutno, nešto prije toga, sparušenu pustinju, počeše zaklanjati sunce i bacati tamne sjenke na sprženu zemlju pod sobom, nudeći isprekidane, ali dobrodošle predahe od sunca koje je pržilo sve pod sobom. Kada bi hitajuća sjenka oblaka prelazila preko ruševina, novak bi se mahnito laćao posla sve dok sjenka ne bi nestala, a zatim se odmarao sve dok sljedeći svežanj nebeskoga runa ne bi ponovno zakrio sunce.

Brat Francis je pukim slučajem na koncu otkrio hodočasnikov kamen. Dok se vrzmao među ruševinama, spotaknuo se o kolac koji je starac zabio u zemlju kao oznaku.

Spustio se na šake i koljena i zagledao se u dva znaka svježe ispisana kredom na prastaromu kamenu: ‫לצ‬ Znakovi su bili napisani s takvom pomnjom da je brat Francis odmah pomislio da su posrijedi simboli, ali njegova smetenost ni poslije nekoliko minuta razmišljanja o njima nije bila ništa manja. Nisu li to vještičji znakovi? Ne, ne može biti, t``a starac mu je doviknuo: “Bog s tobom”, a to vještac sigurno ne bi učinio. Novak je izvukao kamen iz hrpe i prevrnuo ga. Kada je to učinio, iz unutrašnjosti gomile začuo se jedva čujan štropot; jedan kamenčić otkotrljao se niz strminu. Bojeći se moguće lavine, Francis odskoči, ali uznemirenost potraja samo nekoliko časaka. Na mjestu gdje je trenutak ranije stajao uglavljen hodočasnikov kamen pojavila se malena crna rupa.

20

Rupe su često bile nastanjene.

Ova je rupa, međutim, bila tako čvrsto zabrtvljena hodočasnikovim kamenom da se ni mušica nije mogla provući kroz nju prije nego što je Francis izvukao kamen. Svejedno, pronašao je jedan štap i oprezno ga gurnuo u otvor. Štap nije naišao ni na kakav otpor. Kada ga je ispustio, otklizao je u otvor i nestao, činilo se, u ovećoj podzemnoj šupljini. Čekao je, ispunjen nervozom. Ništa nije ispuzalo.

Ponovno se spustio na koljena i oprezno onjušio rupu.

Ne primijetivši ni najneznatniji životinjski miris, ni najmanji vonj sumpora, skotrljao je u rupu jedan kamenčić, prislonivši uz nju uho, da bolje čuje. Kamenčić je odskočio samo jednom, nepun metar ispod otvora, a zatim je kloparao cijelim putem naniže, udario u nešto metalno i na koncu utihnuo negdje daleko, u dubini. Odjeci su ukazivali na postojanje podzemnoga otvora velika kao soba.

Brat Francis je nesigurno ustao i pogledao oko sebe.

Učinilo mu se da je sam, kao i obično, osim što je, visoko gore na nebu, ugledao svojega stalnog pratitelja, strvinara, koji je odnedavno motrio Francisa s tako velikim zanimanjem da su ostali strvinari napuštali svoja područja na daleku horizontu i dolazili vidjeti o čemu se tu radi.

Novak je obilazio oko hrpe ruševina, ali nije pronašao ni jedan znak postojanja drugoga otvora. Uspeo se na obližnju hrpu kamenja i žmirkajući pogledao niz stazu. Hodočasnik je bio već odavno iščezao. Ništa se nije kretalo starom cestom, ali Francis je na čas ugledao brata Alfreda koji je prelazio preko onižega brježuljka, kilometar i pol prema istoku, u potrazi za ogrjevnim drvom nedaleko od svojega isposničkog skloništa. Brat Alfred je bio gluh kao top. Nikoga drugog nije bilo na vidiku. Francis nije vidio razloga da se oglasi pozivom u pomoć, ali predvidjeti unaprijed vjerojatne rezultate takva vriska, javi li se potreba za njim, činilo mu se više nego razboritim. Promotrivši pažljivo okolni kraj, sišao je s hrpe. Dah potreban za dozivanje bolje je iskoristiti za bijeg, pomisli.

Učinilo mu se da je hodočasnikov kamen najbolje vratiti na mjesto na kojemu se nalazio prije i tako začepiti 21

rupu, ali susjedno se kamenje u međuvremenu malko pomaknulo i kamen više nije odgovarao prijašnjemu mjestu u slagalici. Uz to, šupljina u gornjemu sloju njegova zaštitnoga zida ostala je neispunjena, a hodočasnik je bio u pravu: oblik i veličina kamena ukazivali su na to da će vjerojatno odgovarati. Poslije kratke nedoumice podigao je kamen i, teturajući, odnio ga do svoje jazbine.

Kamen je glatko kliznuo u ležište. Francis ga je udario nogom kako bi provjerio je li dobro legao; zid se na tomu mjestu držao čvrsto, iako se, metar ili dva dalje, nekoliko komada kamenja zbog udarca srušilo na zemlju. Premda nejasni zbog premetanja kamena po rukama, hodočasnikovi su znakovi bili još uvijek dovoljno čitljivi i bilo ih je moguće prepisati. Brat Francis ih je pomnjivo ispisao na drugomu kamenu, posluživši se pougljenjenim štapom kao pisaljkom. Kada prior Cheroki krene u svoj subotnji obilazak pustinjačkih nastamba, možda će moći reći imaju li ti znakovi kakav smisao, bilo kao talisman ili kao kletva.

Bilo je zabranjeno plašiti se poganskih kabala, ali novak je želio saznati barem to kakav će znak visjeti nad njegovom dupljom za spavanje, s obzirom na težinu kamenja na kojemu je znak bio napisan.

Francisov mukotrpan trud nastavio se tijekom cijeloga vrelog popodneva. Sićušan krajičak njegova mozga neprekidno ga je podsjećao na rupu – zanimljivu i istodobno zastrašujuću rupu – i na to kako je kamenčić proizveo jedva čujnu jeku koja je dopirala odnekuda duboko ispod zemlje. Znao je da su ruševine koje su se nalazile posvuda oko njega vrlo stare. Znao je također – o tome je pričala predaja – da su ruševine bile postupno nagrizane i pretvarane u ovako nepravilne hrpe kamenja zbog djelovanja brojnih naraštaja monaha i neznanaca koji su tuda povremeno prolazili, ljudi kojima je zbog ovoga ili onoga razloga bio potreban tovar kamenja, kao i ljudi koji su tragali za komadićima zahrđala čelika do kojega su dolazili lomljenjem većih komada stupova i ploča, iz kojih su zatim izvlačili drevne trake ovoga metala koji su ljudi iz davnoga doba, već odavno zaboravljena, na tajanstven način unije22

li u stijenu. Ovo čovjekovo nagrizanje izbrisalo je gotovo svaku sličnost s građevinama, sličnost koja je, po predaji, prije postojala, iako se sadašnji opatijski zidarski majstor i dalje ponosio svojom sposobnošću da ovdje-ondje nanjuši i pokaže ostatke kojega tlocrta. Osim toga, metal je i dalje bilo moguće pronaći, pod uvjetom da je netko bio spreman polomiti dovoljno kamenja da ga pronađe.

I sama je opatija bila sazidana od ovoga kamenja. Francisu se činilo nevjerojatnim, upravo fantastičnim, da bi nekoliko naraštaja klesara ostavilo iza sebe bilo što zanimljivo što bi se u ovim ruševinama sada moglo pronaći. A opet, nikada nije čuo da bi netko spominjao zgrade s podrumima ili podzemnim prostorijama. Zidarski majstor, sada se najzad sjetio, bio je posve određen kada je rekao da su zgrade na ovomu nalazištu posjedovale obilježja zidanja na brzinu, da nisu imale duboke temelje te da su najčešće počivale na ravnim pločama na samoj površini tla.

Kako su se radovi na njegovu skloništu približavali kraju, brat Francis se osmjeli i zaputi se natrag do one rupe; zastade pored nje i zagleda se u nju; nikako se nije mogao otresti uvjerenja, karakteristična za sve stanovnike pustinje, da se nešto već krije na mjestu prikladnu za skrivanje od sunca. Čak i ako u ovomu času nema nikoga u njoj, nešto će svakako upuzati u nju već prije zore sutrašnjega dana. S druge strane, ako nešto već živi u rupi, sigurnije je to nešto otkriti danju nego noću, razmišljao je Francis. Činilo se da u blizini nema nikakvih tragova osim njegovih, hodočasnikovih i vučjih.

Donijevši hitro odluku, počeo je uklanjati ruševine i pijesak s rupe. Rupa poslije pola sata čišćenja nije bila ništa veća, ali njegovo čvrsto uvjerenje da ona vodi u neku podzemnu duplju pretvorilo se u sigurnost. Uz sam otvor ležale su, napola zatrpane, dvije omanje stijene; bilo je očito da ih je masa nalegla na otvor, pritisnula ih jednu uz drugu te da je tu usko grlo; kada je pomicao jednu stijenu nadesno, susjedna bi se stijena otkotrljala lijevo sve do točke kada nikakvo daljnje pomicanje nije bilo moguće. Isto se 23

događalo kada je vukao na suprotnu stranu, ali on je, unatoč tome, nastavio uporno gurati zaglavljene stijene.

Poluga mu je sama iskočila iz ruku, udarila ga postrance po sljepoočnici i nestala u iznenadnu urušavanju kamenja. Udarac je bio oštar i Francis se zamalo onesvijestio. Jedan je kamen izletio iz lavine i udario ga u leđa; pao je, hvatajući zrak, ne znajući pada li u jamu sve dok nije trbuhom pao na tlo i objeručke zagrlio zemlju. Tutnjava lavine bila je zaglušujuća, ali kratkotrajna.

Zaslijepljen prašinom, Francis je ležao i pokušavao doći do zraka pitajući se smije li se pomaknuti – tako je oštra bila bol u njegovim leđima. Došavši napokon do zraka, uspio je zavući jednu ruku pod habit i opipati mjesto između ramena na kojemu je sada jamačno bilo nekoliko smrvljenih kostiju. Mjesto je bilo oteknuto i bolno, kao da ga nešto ubada.

Prsti su mu bili vlažni i crveni. Pomaknuo se i jauknuo i zatim ostao nepokretno ležati. Čuo je mekan lepet krila. Brat Francis je pravodobno podigao pogled i ugledao strvinara koji se upravo spremao sletjeti na hrpu ruševina nekoliko metara daleko od njega. Trenutak kasnije ptica je ponovno uzletjela, a Francisu se učinilo da ga je trenutak prije toga pogledala nekom vrstom majčinske zabrinutosti, onako kako to čine brižne kokoši. Brzo se okrenuo na leđa. Iznad njegove glave okupila se cijela crna nebeska vojska strvinara koji su kružili neuobičajeno nisko. Njihova krila samo što nisu dodirivala hrpe razvalina. Kada se pomaknuo, uzletjeli su prema nebu. Ne obazirući se na to je li mu okrhnut neki kralježak ili zdrobljeno neko rebro, novak se osovio na drhtave noge. Razočarana, crna nebeska horda uzdigla se svojim nevidljivim dizalima vrela zraka u nebeske visine, a zatim se raspršila i razišla prema dalekim zračnim stražarnicama. Kao mračna alternativa Parakletu, čiji je dolazak Francis iščekivao, katkada se činilo da strvinari žude za tim da slete umjesto Golubice; zanimanje što su ga povremeno pokazivali za njega odnedavno mu je počelo smetati pa je, nakon što je nekoliko puta slegnuo ramenima, provjerava24

jući jesu li mu sve kosti na broju, brzo zaključio da se samo ogrebao i ugruvao.

Stup prašine koji se uzdizao s mjesta urušavanja kamenja stanjivao se na povjetarcu. Francis se nadao da će ga netko iz opatijskih promatračkih tornjeva primijetiti i doći da vidi o čemu se radi. Pred njegovim nogama, na mjestu gdje se dio hrpe srušio u podzemnu jamu, zjapio je četvrtast otvor. Stubište je vodilo prema dolje, ali je, osim nekoliko prvih stuba, bilo zatrpano lavinom koja se šest stoljeća ranije iz nekoga razloga zaustavila na tomu mjestu i ostala tako, čekajući brata Francisa da joj pomogne dovršiti svoj tutnjavi pad.

Na jednomu od zidova stubišta ostao je napola zatrpan natpis koji je još bio čitljiv. Prikupivši svoje skromno poznavanje pred-Potopnoga engleskog jezika, šaptao je riječ po riječ, zastajkujući: SKLONIŠTE OD RADIOAKTIVNIH PADALINA Maksimalan broj osoba: 15 Trajanje zaliha, ako je unutra samo jedna osoba: 180 dana; podijelite sa stvarnim brojem osoba. Nakon ulaska u sklonište provjerite jesu li prva vratašca zaključana i čvrsto zabravljena, jesu li štitnici protiv uljeza pod električnim naponom, kako bi se spriječio pokušaj kontaminiranih osoba da uđu u sklonište, jesu li upozoravajuća svjetla izvan ograđenoga područja uključena...

Ostatak natpisa bio je zatrpan, ali Francisu je bilo dovoljno pročitati već prvih nekoliko riječi. Nikada nije vidio “Radioaktiva” i nadao se da ga nikada ne će vidjeti. Nitko nikada nije vidio ni jedan opis toga čudoviša, ali Francis je čuo legende o njemu. Prekrižio se i uzmaknuo od rupe.

Beatus Leibowitz je, prema predaji, osobno naišao na Radioaktiva koji ga je držao u svojoj vlasti mnogo mjeseci, sve dok postupak istjerivanja đavla koji je pratio njegovo krštenje nije odagnao toga zloduha.

Brat Francis je Radioaktiva zamišljao kao mješavinu salamandera i inkuba; kao salamandera zato što je, po preda25

ji, rođen u Ognjenomu potopu; kao zloduha inkuba zato što opći s djevicama dok spavaju; t``a ne nazivaju li se čudovišta ovoga svijeta i danas “djecom Radioaktiva”? Da taj zloduh može zadati čovjeku sve jade koji su se sručili na Joba, bila je poznata i provjerena činjenica, ako već nije bila proglašena člankom vjerovanja.

Novak je prestravljeno zurio u natpis. Njegovo značenje nije moglo biti jasnije. Francis je nehotično provalio u boravište (napušteno, molio se za to) ne samo jednoga, već petnaest tih jezivih stvorova! Prsti mu potražiše bočicu sa svetom vodicom.

26

2.

“A spiritu fornicationis1, Domine, libera nos.2 Od munje i oluje, oslobodi nas, Gospodine.

Od strahote potresa, oslobodi nas, Gospodine.

Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine.

Od nulte točke na tlu, oslobodi nas, Gospodine.

Od kobaltne kiše, oslobodi nas, Gospodine.

Od kiše stroncija, oslobodi nas, Gospodine.

Od padanja cezija, oslobodi nas, Gospodine.

Od prokletstva Radioaktiva, oslobodi nas, Gospodine.

Od poroda čudovištâ, oslobodi nas, Gospodine.

Od prokletstva zlorođenih, oslobodi nas, Gospodine.

A morte perpetua3, Domine, libera nos.

Peccatores, te rogamus, audi nos. 4 Da se dostojiš poštedjeti nas, tebe molimo, usliši nas.

1 2 3 4

Lat. Od duha bludnosti Lat. Oslobodi nas, Gospodine.

Lat. Od smrti vječne Lat. Mi grješnici, tebe molimo, usliši nas.

27

Da se dostojiš oprostiti nam, tebe molimo, usliši nas.

Da se dostojiš na pravu pokoru nas privesti, te rogamus, audi nos.”

Odlomci stihova iz Litanija svih svetih dopirali su, jedva čujno, sa svakim teškim dahom brata Francisa dok je oprezno silazio stubištem drevnoga Skloništa protiv radioaktivnih padalina, oboružan samo svetom vodicom i improviziranom bakljom užganom zapretanom žeravkom vatre od prethodne noći. Čekao je više od sata da dođe netko iz opatije i ispita podrijetlo stupa prašine. Nitko nije došao.

Napustiti svoju pustinjačku izbu makar i samo nakratko, osim u slučaju ozbiljne bolesti ili u slučaju da ga pozovu natrag u opatiju, shvatilo bi se, ipso facto1, odricanjem od nakane da se istinski posveti životu monaha Albertinskoga reda Leibowitza. Brat Francis prije bi umro nego to učinio. Pred njim su, prema tome, bile dvije mogućnosti: ili će, još prije zalaska sunca, istražiti groznu jamu ili će provesti noć u svojoj jazbini ne znajući što se možda pritajilo u skloništu, čekajući noć da se probudi i počne se šuljati tamom. Kao noćna opasnost dovoljna su mu nevolja bili i vukovi, a vukovi su bili tek obični stvorovi od krvi i mesa. Ona druga, manje materijalna, stvorenja Francis bi radije bio susreo pri danjemu svjetlu, iako je, dakako, dnevna svjetlost oskudno padala u jamu ispod tla jer se sunce već priklanjalo zapadu.

Ruševine što su se sručile u sklonište oblikovale su brježuljak čiji je vršak bio blizu gornjega dijela stubišta pa je ostao samo uzan prolaz između kamenja i svoda kroz koji se mogao provući. Ušao je u procjep nogama naprijed, a tako je bio prisiljen i nastaviti jer je kosina bila vrlo strma. Suočivši se tako s Nepoznatim licem-u-leđa, naslijepo je tražio uporište pod nogama u rastresitoj i klimavoj hrpi razlomljena kamenja i polako se probijao naniže. S vremena na vrijeme, kada bi plamen njegove baklje počeo trep1

Lat. samim tim

28

tati, prijeteći da se ugasi, Francis bi zastao i okrenuo baklju zapaljenim dijelom prema dolje, da se vatra razgori; tijekom takvih stanki pokušavao je procijeniti opasnost oko sebe i ispod sebe. Nije se imalo vidjeti bogzna što. Nalazio se u podzemnoj prostoriji, ali barem trećina njezine zapremine bila je ispunjena hrpom kamenja što se sručilo niz stubište. Goleme količine kamenja prekrile su cijeli pod, zdrobile nekoliko komada namještaja dostupnih njegovu pogledu i vjerojatno potpuno zatrpale ostali namještaj. Vidio je izudarane metalne ormariće s bravom; stajali su nahero, zatrpani do polovice krhotinama kamenja. U udaljenu kraju prostorije nalazila su se metalna vrata koja su se otvarala prema njemu i bila čvrsto pritisnuta lavinom. Još uvijek čitljiv, na vratima je, bojom koja se već ljuštila, ličilačkom šablonom bio ispisan natpis: UNUTARNJA VRATAŠCA ZABRTVLJENA ŽIVOTNA SREDINA Prostorija u koju se spuštao očito je bila samo predsoblje. Ali što god da je ležalo iza unutarnjih vratašaca, bilo je zabrtvljeno tonama kamenja navaljena na vrata. Stanište je bilo doista zabrtvljeno, osim ako nije postojao drugi izlaz.

Stigavši do podnožja kosine i uvjerivši se da mu u predsoblju ne prijeti nikakava opasnost, novak se oprezno primakao metalnim vratima kako bi ih mogao izbliza razgledati pri svjetlosti baklje. Ispod slova ispisanih pomoću ličilačke šablone stajao je natpis napisan sitnijim slovima, prošaranim trakama hrđe: UPOZORENJE: Ova vratašca ne smiju se zatvoriti prije no što sve osoblje bude primljeno u sklonište niti prije no što se poduzmu svi koraci sigurnosne procedure propisane Tehničkim priručnikom CD-Bu-83A. Nakon što se unutarnja vratašca zabrtve, pritisak zraka u skloništu povećat će se za otprilike jednu desetinu u odnosu na okolni barometarski pritisak kako bi se širenje prema unutra svelo na minimum. Jednom zatvo-

29

rena, vratašca će se automatski otključati uz pomoć servomonitorskoga sustava kada nastupe sljedeće okolnosti: 1) kada se vanjsko zračenje spusti ispod opasne razine, 2) kada otkaže sustav za pročišćavanje vode i zraka, 3) kada se potroše zalihe hrane, 4) kada otkaže unutarnja opskrba električnom energijom. Daljnje upute vidjeti u priručniku CD-Bu-83A.

Brat Francis je bio ponešto zbunjen Upozorenjem, ali je, unatoč tome, odlučio shvatiti ga ozbiljno i ne dirati vrata. Po čudesnim napravama drevnih nije se smjelo prčkati, a najbolji dokaz za to bila je iznenadna smrt mnogih istraživača davnine.

Brat Francis je zapazio da je krš koji je stoljećima ležao u predsoblju nešto tamnije boje i grublji od krša izložena pustinjskome suncu i vjetrovima koji su sa sobom donosili pijesak, koji se danas urušio. Već pri prvome pogledu na stijene vidjelo se da Unutarnja vratašca nisu blokirana današnjim odronom kamenja, već lavinom starijom i od same opatije. Ako je u Zabrtvljenoj životnoj sredini prisutan Radioaktiv, to je značilo da zloduh nije otvorio Unutarnja vratašca još od vremena Ognjenoga potopa, prije Pojednostavljenja. Drugim riječima, ako je zloduh bio toliko stoljeća zatvoren iza ovih metalnih vrata, nije bilo gotovo nikakva razloga, mislio je Francis, bojati se da bi mogao provaliti kroz vratašca i izletjeti van prije Velike subote.

Njegova je baklja dogorijevala i samo što se nije ugasila. Pronašao je jednu razvaljenu stolicu, odlomio joj nogu i potpalio je plamenom baklje koji se gasio, a zatim uzeo skupljati komadiće skrhana namještaja nadajući se da bi od njega mogao načiniti pouzdanu vatru. Cijelo je vrijeme razmišljao o mogućemu značenju onoga drevnog natpisa: sklonište od radioaktivnih padalina.

Brat Francis nije se stidio priznati da je njegovo poznavanje pred-Potopnoga engleskog daleko od savršena. Način na koji su imenice katkada modificirale druge imenice u tomu jeziku bio je oduvijek jedna od njegovih slabih točaka. U latinskomu, kao i u većini jednostavnih dijalekata ovoga područja, konstrukcija kao što je primjerice ser30

vus puer značila je manje-više isto što i puer servus1, a slave boy je, čak i u engleskome, značila isto što i boy slave. Sličnost je, međutim, tu završavala. Francis je konačno naučio da house cat, kućna mačka, ne znači isto što i cat house, kuća za mačke, te da se dativ, koji ukazuje na svrhu ili pripadanje, može, kao i u konstrukciji mihi amicus2, nekako prenijeti, slično kao kod izraza dog food, “pas-hrana”, pseća hrana, ili sentry box, “stražar-kućica”, sražarska kućica, čak i bez sklanjanja. Što, pak, učiniti s trostrukim apozitivom kao što je sklonište za preživljavanje od radioaktivne padaline?

Brat Francis je odmahnuo glavom. Upozorenje na Unutarnjim vratašcima spominjalo je hranu, vodu i zrak. A opet, te stvari nikako nisu mogle biti potrebne zlodusima iz Pakla. Novaka je katkada pred-Potopni engleski zbunjivao više nego napredni tečaj angelologije ili teološki kalkulus svetoga Leslieja.

Francis je svoju vatru naložio na kosini hrpe kamenja kako bi mogla osvijetliti mračnije kutove predsoblja. Zatim je počeo istraživati sve što nije bilo zatrpano lavinom. Ruševine na površini zemlje bile su, djelovanjem mnogih naraštaja prikupljača otpada, svedene na arheološku nejasnoću; ove podzemne ruševine, pak, nije dotakla ni jedna ruka osim ruke bezlične katastrofe. Činilo se da prostoriju obilaze duhovi, prisutnosti nekoga drugog doba. Jedna lubanja, koja je ležala među stijenama u jednomu od mračnijih kutova prostorije, i sada se kezila zlatnim zubom – bio je to jasan dokaz da skitnice nikada nisu zalazile ovamo. Zlatni bi sjekutić sijevnuo kad god bi plamen svijeće poletio jače uvis.

Brat Francis je pokraj neke sparušene vododerine u pustinji nejednom pronašao hrpicu oglobanih ljudskih kostiju, izbijeljelih od sunca. Nije bio posebno preosjetljiv – takvo što bilo je moguće očekivati u pustinji. Stoga se nije uplašio kada je u kutu predsoblja prvi put primijetio lubanju, ali svejedno nije skidao pogleda sa zlatnoga treptaja u njezinu keženju dok se trudio silom otvoriti vratašca (za1 2

Lat. dječak rob Lat. moj prijatelj

31

ključana ili zaglavljena) zahrđalih ormarića s bravom ili potezao ladice (također zaglavljene) izudaranoga metalnog radnog stola. Stol se mogao pokazati pronalsakom neprocjenjive vrijednosti u slučaju da se u njemu nalaze dokumenti ili neka knjižica koja je preživjela gnjevne lomače Doba pojednostavljenja. Dok je i dalje pokušavao otvoriti ladice, vatra je dogorijevala; počelo mu se pričinjati da lubanja isijava neku vrstu vlastitoga slaba sjaja. Takva pojava, sama po sebi, nije bila nimalo neuobičajena, ali ona je u ovoj mračnoj kripti zbog nekoga razloga strahovito uznemiravala brata Francisa. Prikupio je još drva za vatru, zatim počeo ponovno vući i s naporom potezati stol, nastojeći ne obazirati se na treperavo keženje lubanje. Premda i dalje ponešto oprezan glede mogućnosti da Radioaktivi vrebaju negdje u blizini, Francis se dovoljno oporavio od prvoga straha da pomisli da u skloništu, a posebno u radnomu stolu i ormarima, možda leži obilje bogatih ostataka doba koje je svijet uglavnom namjerno zaboravio.

Providnost je ovdje bila izdašne ruke. Pronaći djelić prošlosti koji je izmakao lomačama i strvinarima u ovim je vremenima značilo imati nevjerojatnu sreću. S druge strane, to je uvijek podrazumijevalo stanovitu dozu rizika. Događalo se da monah zaposlen na iskapanju drevnoga blaga iziđe trijumfalno iz rupe u zemlji s čudnovatom cilindričnom napravom u rukama, a onda – čisteći je, ili pokušavajući joj utvrditi svrhu – pritisne pogrješno dugme ili okrene pogrješan prekidač i okonča cijelu stvar bez povlastice izuzeća za svećenstvo. Prije nepunih osamdeset godina Časni Boedullus napisao je s očitim oduševljenjem pismo gospodinu opatu u kojemu ga je izvijestio da je sa svojom malenom ekspedicijom pronašao ostatke, kako je rekao, “nalazišta interkontinentalne lansirne rampe, zajedno s nekoliko zadivljujućih podzemnih rezervoara”. Nitko u opatiji nikada nije saznao što je Časni Boedullus mislio pod riječima “interkontinentalna lansirna rampa”, ali gospodin opat koji je tada vladao donio je strogu odredbu po kojoj se proučavatelji starina u opatiji moraju, pod prijetnjom ekskomunikacije, ubuduće kloniti ta32

kvih “rampa”. To je pismo opatu, naime, bilo posljednje što se ikada čulo o Časnome Boedullusu, njegovoj ekspediciji, njegovoj “lansirnoj rampi” i seocetu koje je bilo izniklo nad tim nalazištem; krajolik u kojemu se selo nekoć nalazilo sada je, zahvaljujući pastirima koji su skrenuli tok jednoga potoka prema krateru kako bi u njemu sačuvali vodu za svoja stada u doba suše, krasilo jedno zanimljivo jezerce. Neki putnik koji je prije desetak godina došao iz toga smjera izvijestio je da je u jezeru ulovio goleme količine ribe, ali su pastiri iz okolice smatrali da su te ribe duše preminulih seljaka i kopača; odbijali su loviti ribu na tomu mjestu zbog Bo’dollosa, golema soma koji čami u dubini. “...niti će se započimati bilo kakva druga iskapanja koja kao svoju prvotnu svrhu nemaju povećanje broja Memorabilija”, stajalo je dalje u dekretu gospodina opata što je, drugim riječima, značilo da brat Francis treba u ovomu skloništu tragati samo za knjigama i papirima, a ne prtljati oko zanimljivih mehanizama.

Zub sa zlatnom navlakom i dalje je namigivao i caklio se na rubu Francisova vidnoga polja dok je on vukao i naprezao se, pokušavajući na silu otvoriti ladice radnoga stola. Ladice se nisu micale s mjesta. Naposljetku mu je uputio završni udarac nogom i okrenuo se prema lubanji, zureći nestrpljivo u nju: a zašto se, za promjenu, ne bi kezila nečemu drugom?

Cerenje nije prestalo. Lubanja sa zlatnim zubom bila je poduprta jastukom koji se s jedne strane sastojao od kamena, a s druge od zahrđale metalne kutije. Udaljavajući se od radnoga stola, novak je oprezno birao kuda će stati, tražeći mjesto s kojega bi mogao izbliza pregledati posmrtne ostatke. Jasno se vidjelo da je osoba umrla na licu mjesta, smlavljena i napola zatrpana gomilom kamenja. Nezatrpani su ostali samo lubanja i kosti jedne noge. Bedrena kost bijaše slomljena, a stražnji dio lubanje smrskan.

Brat Francis se tiho pomolio za mrtvačevu dušu, a zatim brižljivo i nježno podigao lubanju s mjesta na kojemu je počivala i okrenuo je prema zidu, da se kezi njemu. Pogled mu zatim pade na zahrđalu kutiju.

33

Kutija je imala oblik torbe s preklopom i u njoj se očito nešto nosilo. Mogla je služiti bilo kojoj svrsi, ali bila je sva izudarana kamenjem koje je očito moralo letjeti na sve strane. Oprezno je izvukao kutiju iz hrpe kamenja i prinio je bliže vatri. Brava je, kako se činilo, bila razvaljena, a poklopac se zbog hrđe nije mogao otvoriti. U kutiji je nešto zaštropotalo kada ju je protresao. Bilo je očito da u njoj ne treba tražiti nikakve knjige ni papire, no isto je tako bilo očito da je bila načinjena tako da se može otvoriti i zatvoriti i da se u njoj možda krije neka informacija važna za Memorabilije. Sjetivši se, međutim, sudbine brata Boedullusa i ostalih, najprije je poprskao kutiju svetom vodicom i tek tada je pokušao silom otvoriti, postupajući prema drevnome predmetu s puno poštovanja dok je kamenom udarao po zahrđalim šarkama.

Na koncu mu je pošlo za rukom odvaliti šarke i poklopac je otpao. Nekakvi metalni djelići iskočiše iz pregrada i rasuše se po kamenju, a neki od njih padoše nepovratno u raspukline. Ali na dnu kutije, u prostoru ispod pregrada, on ugleda – papire! Poslije kratke molitve zahvalnice prikupio je što je mogao više metalnih komadića i zatim vratio poklopac na njegovo mjesto, ali ne čvrsto, i počeo se penjati uz brdo razvalina prema vrhu stubišta i tankom komadiću neba, svejednako stišćući čvrsto kutiju pod jednom rukom.

Izišavši, nakon tame u skloništu, na danje svjetlo, učini mu se da je oslijepio. Nije čak ni primijetio da se sunce opasno spuštalo prema zapadnomu horizontu, već je odmah krenuo u potragu za ravnom kamenom pločom na kojoj bi mogao rasprostrijeti predmete iz kutije bez opasnosti da se nešto izgubi u pijesku.

Sjedeći, nekoliko minuta kasnije, na napukloj kamenoj ploči, počeo je izvlačiti komadiće metala i stakla iz pregrada. Bili su to, uglavnom, mali cjevasti predmeti iz čijih su krajeva virile žice slične zaliscima. Francis je i prije viđao takve stvarce. Vidio ih je nekoliko u malenomu opatijskom muzeju, različite veličine, oblika i boje. Svojedobno je vidio jednoga šamana, vrača brdskih pogana, koji je oko 34

vrata nosio mnoštvo takvih cjevčica nanizanih na konop, kao obrednu ogrlicu. Brđani su vjerovali da su to “dijelovi božanskoga tijela”, znamenite Machina Analytica, koju su smatrali najmudrijim od svih svojih božanstava. Proguta li jedan takav djelić, šaman može steći “Nezabludivost”, govorili su. Šaman je na taj način sigurno stekao Neosporivost među svojim narodom – ako ne bi progutao jednu od onih otrovnih. Slični djelići u muzeju bili su također povezani, ne tako da tvore ogrlicu, nego složen i sbrda-sdola sastavljen labirint koji se nalazio na dnu jedne metalne kutijice izložene uz natpis: “Kućište za radio: uporaba nepoznata.”

Za unutarnju stranu poklopca bila je zalijepljena ceduljica; ljepilo se pretvorilo u prah, tinta je izblijedjela, a papir je bio toliko zatamnjen mrljama hrđe da se ne bi mogao pročitati čak ni krasopis, a kamoli ova na brzu ruku ispisana črčkarija. Prazneći pregrade, s vremena na vrijeme pokušavao je shvatiti značenje poruke. Činilo se da je to neka vrsta engleskoga, ali glavninu poruke uspio je odgonetnuti tek poslije pola sata: Karl, Moram uhvatiti avion za [neodgonetljivo] za dvadeset minuta. Za ime Božje, zadrži Em tamo dok ne vidimo jesmo li u ratu. Molim te! Pokušaj je ubaciti na listu čekanja za ulazak u sklonište. Ne mogu joj osigurati mjesto u mojemu avionu. Nemoj joj kazati zašto sam je poslao tamo s ovom kutijom starudije, nego je pokušaj zadržati dok ne saznamo [neodgonetljivo] u najgoremu slučaju, ne pojavi netko s liste.

PS: Stavio sam pečat na bravu i napisao STROGO POVJERLJIVO na poklopcu kako Em ne bi palo na pamet zagledati unutra. Prva kutija za alat koju sam zgrabio. Strpaj je u moj ormarić ili takvo što.

Bratu Francisu učinilo se da je poruka, koja je očito bila pisana u brzini, smušeno blebetanje. U tomu je trenutku bio previše uzbuđen da bi svoju pažnju usredotočio na 35

bilo koju pojedinačnu stavku. Uputivši završni podrugljiv osmijeh prema črčkariji, uze izvlačiti pregrade kako bi došao do papira na dnu kutije. Pregrade su bile ovješene o spojku koja se okretala i očito ih je trebalo izvući iz kutije kao neko maleno zavojito stubište, ali hrđa je potpuno blokirala štiftove pa ih je morao silom izvući, posluživši se kratkom čeličnom alatkom iz jedne od polica.

Kada je izvukao i zadnju pregradu, brat Francis je s velikim poštovanjem dodirnuo dokumente: bila je to samo šačica presavijenih dokumenata, a ipak je bila cijelo bogatstvo. Dokumenti su, naime, umakli gnjevnim plamenovima Pojednostavljenja, dobu kada su se čak i sveti zapisi svijali, crnjeli i pretvarali se u dim, dok je neuka rulja pobjedonosno urlala i klicala. Rukovao je s papirima kao sa svetinjama, zaklanjajući ih od vjetra svojim habitom, jer su bili krhki i ispucani od starosti. Bio je tu i jedan svežanj grubih skica i dijagrama, zatim nekakve rukom nadrljane bilješke, dva velika lista presavijena papira te knjižica naslovljena Memo.

Najprije je pogledao kratke bilješke. Našvrljala ih je ista ona ruka koja je ispisala poruku prilijepljenu za poklopac, a rukopis nije bio ništa manje odvratan. Pola kilograma sušene govedine, pisalo je na jednoj bilješci, konzerva kis. kupusa, šest peciva s rupom – donijeti kući za Emmu. Druga je podsjećala: Ne zaboravi uzeti formular 1040, ujakov porez. Jedna se sastojala samo od stupca brojaka sa zaokruženim iznosom od kojega je određena svota bila oduzeta, da bi od tako nastala iznosa na kraju bio uzet postotak, nakon čega je bila napisana riječ prokletstvo! Brat Francis je provjerio brojke; nije pronašao nikakvu pogrješku u groznome rukopisu autora, barem ne računsku, iako nije mogao ništa zaključiti o tome što navedene količine predstavljaju.

S posebnim je poštovanjem rukovao s knjižicom na kojoj je pisalo Memo jer ga je njezin naslov podsjećao na riječ “Memorabilia”. Prije no što ju je otvorio, prekrižio se i promrmljao Blagoslov tekstova, ali knjižica se pokazala pravim razočaranjem. Očekivao je da će u njoj naći otisnut tekst, ali pronašao je samo rukom pisan popis imena, 36

mjesta, brojeva i datuma. Datumi su obuhvaćali razdoblje od posljednjih godina petoga do prvih godina šestoga desetljeća dvadesetoga stoljeća. I opet se potvrdilo! – sadržaj skloništa potjecao je iz razdoblja zalaska Doba prosvijećenosti. Radilo se o doista značajnu otkriću.

Jedan od dva veća presavijena lista papira bio je također čvrsto smotan u valjak i kada ga je pokušao odmotati, počeo se mrviti; uspio je razabrati tek riječi LISTIĆ ZA KONJSKE UTRKE i ništa više. Vrativši ga u kutiju kako bi ga kasnije mogao rekonstruirati, uzeo je drugi presavijeni dokument; zaglađeni pregibi na njemu bili su tako krhki da se usudio pregledati samo manji dio, razdvojivši tek neznatno listove papira i zavirujući između njih.

Bio je to, po svemu sudeći, nekakav dijagram, ali – dijagram s bijelim crtama na tamnu papiru!

Ponovno su ga prošli trnci koje osjeća svaki čovjek koji iznenada pronađe nešto neočekivano. Bio je to nesumnjivo nekakav nacrt! – a u opatiji više nije bilo ni jednoga originalnog nacrta, već su postojale samo tintom ispisane reprodukcije nekoliko takvih nacrta. Originali su bili već odavno izblijedjeli zbog pretjerane izloženosti svjetlu. Francis nikada dotad nije vidio original, iako je vidio dovoljno rukom ispisanih reprodukcija da u ovomu dokumentu prepozna nacrt koji je, premda pun mrlja i izblijedio, ostao čitljiv poslije toliko stoljeća zahvaljujući potpunoj tami i nisku stupnju vlage u skloništu. Okrenuo je dokument – i načas ga spopade bijes. Koji je to idiot mogao obeščastiti dokument tako neprocjenjive vrijednosti? Netko je na ovitku nepromišljeno nadrljao geometrijske likove i nekoliko djetinjastih crteža lica. Kakav praznoglavi vandal…

Nakon kratkotrajna razmišljanja gnjev ga je prošao. U vrijeme počinjenja ovoga nedjela nacrta je vjerojatno bilo kao korova, a krivac je najvjerojatnije bio vlasnik kutije.

Francis je zaklonio svojom sjenom nacrt od sunca i pokušao ga još više rastvoriti. U donjemu desnom kutu nalazio se tiskani pravokutnik u kojemu su jednostavnim velikim slovima bili ispisani razni naslovi, datumi, “patentni brojevi”, referentni brojevi i imena. Pogled mu se spuštao 37

niz popis sve dok nije naišao na riječi: “PROJEKTIRANJE SKLOPA: izradio Leibowitz, I. E.” Čvrsto je zatvorio oči i odmahivao glavom sve dok mu se nije učinilo da je u njoj počelo štropotati. Zatim je ponovno bacio pogled na papir. Ondje je, posve jasno, pisalo: PROJEKTIRANJE SKLOPA: izradio Leibowitz, I. E.

Ponovno je okrenuo papir. Među geometrijskim likovima i djetinjastim crtežima, jasno otisnut crvenom tintom, stajao je obrazac:

Ime je bilo ispisano ženskom rukom i nije bilo našvrljano na brzinu kao ostale bilješke. Ponovno je pogledao inicijale kojima je bila potpisana bilješka na unutarnjoj strani poklopca kutije: I. E. L. – pa ponovno ono “PROJEKTIRANJE SKLOPA...” Isti inicijali pojavljivali su se i na drugim mjestima u bilješkama.

Svojedobno su se vodile rasprave – koje su se najčešće temeljile na nagađanjima – o tome treba li blaženoga utemeljitelja Reda, bude li na koncu proglašen svecem, nazivati imenom sveti Isaac ili sveti Edward. Neki su čak tvrdili da bi mu se, dođe li do toga, trebalo obraćati kao svetomu Leibowitzu jer je Beatus sve dotada bio nazivan prezimenom.

“Beate Leibowitz, ora pro me!”1 prošaptao je brat Francis.

Ruke su mu tako drhtale da se u jednomu trenutku uplašio da će oštetiti krhke dokumente.

1

Lat. Blaženi Leibowitzu, moli za me!

38

SADRŽAJ

DIO PRVI Fiat homo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 DIO DRUGI Fiat lux. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 DIO TREĆI Fiat voluntas tua . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

367

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenome 2013.

Hvalospjev Leibowitzu poznati je postapokaliptični roman američkoga pisca Waltera M. Millera, Jr., prvi put objavljen 1959. godine. Dobitnik je prestižne književne nagrade “Hugo” i općenito se drži jednim od najvažnijih i najsnažnijih klasika moderne literature.

Domišljat i satiričan Hvalospjev Leibowitzu nudi provokativan pogled na postapokaliptičnu budućnost. Radnja romana smještena je u rimokatoličkome samostanu u američkoj pustinji stoljećima nakon razorna nuklearnoga rata koji je uništio cjelokupnu civilizaciju, pismenost i tehnički napredak. Uslijedilo je doba neznanja, nasilja i barbarizma te je svijet sada ruševina nalik na noćnu moru. Svjetlo u mraku upravo su monasi iz imaginarnoga Albertinskog reda svetoga Leibowitza koji otkrićima, predanošću znanosti te proučavanjem zapisa svojega utemeljitelja vrše misiju očuvanja ostataka kulture do dana kada vanjski svijet opet bude spreman za njih.

Millerovo književno remek-djelo svojom iznimnošću i maštovitošću ostaje vječno svježe, posebice stoga što zanimljivom radnjom na duhovit način postavlja i danas aktualna pitanja o smislenosti napredovanja ljudske civilizacije i zastranjenjima svijeta u kojemu živimo. “Žestoko, rječito… nevjerojatna priča.”

New York Times “Izvanredan roman… silno dojmljivo.”

Time ISBN 978-953-235-348-8

VERBUM

9 789532 35 3488

145 kn

www.verbum.hr