Hod prema Uskrsu

VERBUM

......................................................

Joseph Ratzinger

Hod prema Uskrsu

Joseph Ratzinger HOD PREMA USKRSU

Biblioteka:

FIDES 27.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

PrÄłevod: dr. sc. Mladen Parlov

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

HOD PREMA USKRSU

VERBUM Split, 2006.

Naslov izvornika: Joseph Ratzinger IL CAMMINO PASQUALE © 2000 ANCORA S.r.l. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2006.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Josipa Korljan, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 264-941.6 RATZINGER, Joseph Hod prema Uskrsu / Joseph Ratzinger ; <prijevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2006. - (Biblioteka Fides ; 27) Prijevod djela: Il cammino pasquale. - Bibliografske bilješke.

ISBN 953-235-054-3 120327021 ISBN 953-235-054-3

PREDGOVOR

Ideja vodilja ove knjige je da su četrdeset korizmenih dana već u sebi velike duhovne vježbe koje nam Crkva nudi svake godine. Vježbati se u svome kršćanstvu, kao u ovom slučaju, nužno uključuje i sakramentalnu dimenziju dubljega usvajanja uskrsnih sakramenata krštenja i euharistije. Uključuje također teološku dimenziju odgoja u vjeri, kojom se hrani svako liturgijsko slavlje, kao i životnu dimenziju okretanja vjerničkoj praksi u kojoj ova vjera postaje konkretnim životom. Stoga sam nastojao zahvatiti perspektive hoda koje predlaže liturgija. Od ove temeljne polazišne točke nastojao sam razviti uskrsnu kontemplaciju otajstva Krista i njegove Crkve; otajstva u kojem Sve zauvijek ostaje u odnosu s konkretnim životnim prilikama.

Ovdje sam dijelom ponovio svoje prethodne radove, ali sam nastojao preraditi pojedine odlomke te ih dovesti u odnos u kojem će međusobno biti povezani u jednu cjelinu, polazeći od temeljne ideje vodilje.

Nadam se da će ovaj skromni pokušaj doprinijeti povećanju radosti u vjeri te dubljem shvaćanju njena nauka.

Joseph Ratzinger 5

NAPOMENA Ova knjiga sadrži prepravljene meditacije duhovnih vježba koje je Joseph Ratzinger (sadašnji papa Benedikt XVI.) održao papi Ivanu Pavlu II. i članovima Rimske kurije početkom korizme 1983.

6

D I O

P R V I

Uvod u liturgÄłu prve korizmene nedjelje

PRVA KORIZMENA NEDJELJA

I. »Duh je vodio Isusa u pustinju« (Lk 4,1). Svojim je krštenjem Isus ušao u svoje javno poslanje Sluge Božjega, Jaganjca Božjega, Sina čovječjega, Mesije.

Ivanovo je krštenje bio pokornički čin; čin koji je započinjao priznavanjem osobnih grijeha (Mk 1,5; Mt 3,6). Tako su silazak u vodu i polijevanje vodom bile geste poniznosti, ponizna molitva za oproštenje i milost. Drugim riječima, ovaj je silazak simbolička smrt staroga života kako bi se postigla milost novoga života. Ako Isus, Jaganjac bez grijeha, ulazi u red grješnika koji čekaju – tako reći – pred ispovjedaonicom, ako se ovim javnim činom ubraja među grješnike, primajući sakrament grješnika, u tom trenutku počinje njegov čas, čas Križa. Isus postaje našim predstavnikom i nosi naš jaram.

Od tog trenutka pa nadalje ne postoji za njega privatni život; njegov je život potpuna poslušnost glasu Duha. Njegov je život u potpunosti poslanje: predstavlja naš život pred Ocem; život koji je intimno, u svojoj duhovnoj dubini, život “za” nas. U našem smo krštenju mi ušli u njegovo krštenje. Kršćansko krštenje je trenutak 9

JOSEPH RATZINGER

našega ulaska u njegov život, u ovaj ‘za’, koji je bit čovještva Sina Božjega. U skladu s tim, biti kršten zahtijeva sudjelovanje u poslušnosti Sina, u poslušnosti onoga koji ne čini svoju volju, već volju Oca pod vodstvom Duha Svetoga.

No vratimo se tekstu: Duh vodi Isusa u pustinju. Što znači ovo iznenađujuće vodstvo? Razmislimo malo o značenju ‘pustinje’.

1. Pustinja je mjesto šutnje, samoće; udaljavanje od svakodnevnih događaja, od buke i površnosti. Pustinja je mjesto apsolutnoga, mjesto slobode koje postavlja čovjeka pred njegova posljednja pitanja. Nije slučajno pustinja mjesto gdje je započeo monoteizam. U tom smislu ona je mjesto milosti. Oslobođen od svojih briga, čovjek susreće svoga Stvoritelja.

Velike stvari počinju u pustinji, u šutnji, u siromaštvu. Ne može se sudjelovati u Isusovu poslanju, u poslanju evanđelja, bez sudjelovanja na iskustvu pustinje, u njezinu siromaštvu, u njezinoj gladi. Ova blažena glad za pravednošću o kojoj govori Gospodin u Govoru na gori, ne može se roditi u punoj sitosti… I ne zaboravimo da Isusova pustinja ne završava s ovih četrdeset dana. Njegova konačna, krajnja pustinja bit će ona iz psalma 21: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Iz te će pustinje svijetu provreti izvori vode života.

Ove duhovne vježbe žele biti trenutkom pustinje u našemu poslu. Molimo Gospodina da 10

HOD PREMA USKRSU

nas on vodi, da nam da pronaći onu duboku šutnju, gdje prebiva njegova riječ (usp. Mudr 18,14– 15: »Dum medium silentium tenerent omnia… omnipotens sermo tuus venit de caelis… Dok je mirna tišina svime vladala… jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa…«).

2. Pustinja je također mjesto smrti: u njoj nema vode, temeljnoga životnog elementa. Tako se to mjesto grube i žarke svjetlosti prikazuje kao krajnja suprotnost životu, kao prijeteći i opasni ponor. U Starome zavjetu samoća je element smrti: čovjek kao osoba živi od ljubavi, živi od odnosa, te je upravo tako slika Trojstvenoga Boga, čije su osobe relationes subsistens, čisti čin odnosa ljubavi. U skladu s tim pustinja nije samo prostor koji prijeti biološkome životu; ona je također mjesto kušnje, mjesto gdje se očituje moć đavla, »ubojice od početka« (Iv 8,44). Ulazeći u pustinju Isus se izlaže ovoj vlasti, opire se ovoj moći, nastavlja čin svoga krštenja, čin Utjelovljenja; silazi ne samo u dubine vode Jordana, nego silazi i u dubine ljudske bijede, sve do prostora razmrvljene ljubavi, razrušenih odnosa, u one samoće koje se nalaze posvuda u grijehom označenu svijetu. Jedan je teolog iz V. st. govorio: Isus je silazio nad pakao kad je susreo Kajfu… Koliko puta Isus susreće Kajfu – čak i danas!1 Tako možemo razmatrati što to znači »slijediti Isusa«.

S druge strane ovaj Isusov silazak u samoću izražava neizmjernost božanske ljubavi te potvr11

JOSEPH RATZINGER

đuje čudesnu riječ iz psalma 139: »Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si« (r. 8).

3. Ulazeći u pustinju Isus također ulazi u povijest spasenja svoga naroda, izabranoga naroda. Ta povijest započinje nakon izlaska iz Egipta s četrdeset godina hodanja po pustinji; u središtu ovih četrdeset godina nalazimo Mojsijevih četrdeset dana na brdu, dana licem u lice s Bogom, dana potpunoga posta, dana izvan svoga naroda u samoći oblaka, na vrhu brda; iz tih dana proistječe izvor objave. Iznova susrećemo četrdeset dana u životu Ilije koji – progonjen od kralja Ahaba – četrdeset dana hodi pustinjom, vraćajući se tako na početke saveza, ka glasu Božjemu, za novi početak povijesti spasenja.

Isus ulazi u tu povijest, ulazi u kušnje svoga naroda, u Mojsijeve kušnje, poput Mojsija prinosi svetu razmjenu: biti izbrisan iz knjige života kako bi spasio svoj narod. Tako će Isus biti Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, istinski Mojsije, koji je uistinu »u krilu Očevu«, licem u lice s njim i to objavljuje. On je zaista izvor žive vode u pustinjama ovoga svijeta, on koji ne samo da govori, nego jest riječ života: put, istina i život. S vrha Križa on nam daje novi savez. Istinski Mojsije ulazi Uskrsnućem u Obećanu zemlju, zatvorenu za Mojsija, i s ključem Križa nama otvara vrata u obećanu zemlju.

12

HOD PREMA USKRSU

Tako Isus sažima svu povijest Izraela. Ta je povijest njegova povijest: Mojsije i Ilija govore ne samo s njime, nego o njemu. Obratiti se Gospodinu znači ući u povijest spasenja, s Isusom se vratiti k izvorima na Sinaju, sudjelovati u Mojsijevu i Ilijinu hodu, a to je put prema Isusu i prema Ocu, kako je to opisao Grgur Nisenski u svome Ascensus Moysis.

Jedan mi se drugi element čini također važnim. Isus ide u pustinju kako bi bio kušan, kako bi sudjelovao u kušnjama svoga naroda i svijeta, kako bi ponio našu bijedu, kako bi pobijedio neprijatelja i tako za nas otvorio put k obećanoj zemlji. Imam dojam da sve ovo pripada na osobit način svećeničkoj službi: na prvoj crti biti izložen kušnjama i potrebama određenoga vremena, podnositi patnje vjere u određeno vrijeme zajedno s drugima i za druge. Ako u određenome trenutku filozofija, znanost i politička vlast stvaraju poteškoće protiv vjere, normalno je da ih svećenici i redovnici osjećaju prije laika; u čvrstoći i trpljenju za vlastitu vjeru i u osobnoj molitvi moraju graditi Gospodinov put u novim pustinjama povijesti. Mojsijev i Ilijin hod uvijek se iznova ponavljaju, i tako ljudski život uvijek iznova stupa na jedini put i u jedinu povijest Gospodina Isusa.

II. U ovoj drugoj meditaciji na evanđelje prve korizmene nedjelje želimo razmotriti središnji 13

JOSEPH RATZINGER

sadržaj teksta, tj. Isusove kušnje. Što znače ti događaji i te tajanstvene riječi?

1. Mislim da naše prvo zapažanje nudi ključ ovog neiscrpivog događaja. I Gospodin i đavao u ovoj izvanrednoj raspravi koriste se tekstovima Staroga zavjeta. U određenome smislu može se reći da je rasprava o istinskom tumačenju Staroga zavjeta bitni sadržaj ovoga događaja. Središnje pitanje rasprave između Isusa i đavla je sljedeće: tko je istinski vlasnik Staroga zavjeta?

Govori li Stari zavjet o Isusu ili ne? Evanđelje kaže: Stari je zavjet, čitan s Isusom, riječ Božja, objava njegove spasenjske istine. Stari zavjet, odijeljen od Isusa, postaje sredstvom antikrista, neprijatelja, prevratnika. U toj se svađi odlučuje dakle sudbina čovjeka, gospodstvo nad svijetom i poviješću, između Boga i đavla.

Kada su sv. Luka ili sv. Matej pisali svoja evanđelja, ova rasprava nije bila nešto prošlo, nego je imala svoju aktualnost u raspravi između kršćanskoga tumačenja Mojsija i proroka s jedne strane, i s druge tumačenja koje je nastojalo pokazati kako se nijedno od obećanja nije ispunilo u Isusu te da je time Isus bio prevratnik s obzirom na Stari zavjet, prevarant, kako su ga zvali veliki svećenici prema Mateju (27,63). Na različit način ista je rasprava bila središnjim problemom kršćanstva drugoga i trećega stoljeća, kad su Marcion, te općenito gnosticizam, suprostavljali dva Zavjeta, suprostavljajući Boga Sta14

HOD PREMA USKRSU

roga zavjeta, koji je za njih bio Bog ovoga svijeta, tj. đavao, i Isusova novoga Boga, Boga-revoluciju protiv svijeta staroga Boga, protiv stvoritelja prijezirno nazvanoga »demijurgom«. Problem se iznova vratio u devetnaestom stoljeću kad je Harnach, kao protagonist liberalne teologije, isticao da je u Marcionovo vrijeme ukinuće Staroga zavjeta bilo prerano te da je i u vrijeme reforme priznanje Staroga zavjeta kao dijela kanona bilo neizbježno, ali da bi u naše vrijeme bila neoprostiva pogrješka zadržati ovu knjigu Hebreja. U obrnutom smislu, borba oko pravoga značenja obećanja nalazi se u središtu ne samo teologije, nego i sadašnjega trenutka. Danas imamo ateističko tumačenje Staroga zavjeta, primjerice u filozofiji Ernsta Blocha, koje želi biti istinskim tumačenjem židovskoga mesijanizma u svjetlu marksizma i njegova ateističkog i svjetovnog mesijanizma. Teologije oslobođenja marksističkoga nadahnuća svode Isusa na Stari zavjet, obrću odnose Zavjeta te – umjesto da tumače Mojsija kao Isusova preteču – Mojsije, politički osloboditelj, postaje Isusov model, a samoga Isusa se prikazuje kao nepotpuna Mojsija. Ne Križ, nego Izlazak postaje središtem Pisma, i obećanje se, lišeno duhovnoga, vraća svome zemaljskom smislu, političkom. Ovaj progresizam zapravo je regresija, povratak prošlosti prije Isusa te time postaje također poništenje Mojsija i Ilije koji su išli prema budućemu – prema Isusu.

15

JOSEPH RATZINGER

U razmatranju ove situacije vidimo da se rasprava u pustinji između Isusa i đavla nastavlja, ta da povijest opisuje našu stvarnost, da nam pokazuje korijene sadašnje situacije. I tako možemo razumjeti, u svjetlu ovoga teksta, znakove vremena. U raspravi o Pismu ostvaruje se odlučujuća borba ljudskoga života, borba oko čovjeka.

2. Promotrimo sada što predlaže đavao, na koji način i u kojemu smislu tumači Pismo. a) Đavao predlaže Isusu da pretvori pustinjski kamen u kruh, misleći pritom na mojsijevsko čudo mane u pustinji. Mesija, prema rabinskoj tradiciji, to mora ponoviti u konačnom obliku; naime, Mesija mora jednom zauvijek dati kruh čovječanstvu, ugasiti glad, te stvoriti svijet u kojemu će svi imati dostatno hrane, svijet savršena prosperiteta. To bi bio istinski znak Mesije, istinsko otkupljenje čovječanstva koje trpi zbog gladi; istinsko i konačno ponavljanje čuda iz pustinje. Prema tom tumačenju, ako netko nasićuje svaku glad i daje kruha svima i zauvijek, taj je Mesija. Kušnja će se ponoviti poslije umnažanja kruha, povezana iznova s drugom kušnjom, onom vlasti. Odbacivanje ovih dviju kušnja označava početak Isusove muke. Ovim drugim odbacivanjem dviju kušnja započinje Via crucis, upućuje se prema pashalnom otajstvu. Đavlova je ponuda vrlo primamljiva. Glad je jedna od najtragičnijih rana čovječanstva izgna16

HOD PREMA USKRSU

nog iz raja. Ako bismo mi sami po sebi trebali oblikovati ideju otkupljenja, zasigurno bi kruh i za nas bio središnje pitanje toga otkupljenja.

I doista: Isus nam daje kruh; on je njegov središnji dar, ali na način potpuno drukčiji od onoga koji predlaže Sotona. Isus, pšenično zrno koje umire za nas, postaje kruhom. U euharistiji umnažanje kruha trajat će sve do kraja vremena, kad će otkriveni Bog zauvijek biti naš kruh. I tako se u Isusu koji umire ostvaruje znak mane, a on se očituje kao istinski i konačni Mojsije.

No, koja je prava razlika između euharistijskoga čuda, božanskoga čuda i čuda koje želi Sotona? Nije lako pronaći jezgru ove bitne razlike. Gospodinov odgovor, uzet iz Ponovljenoga zakona i iz njegova tumačenja mane, pojašnjava središnju točku: prvenstvo riječi Božje za spasenje ljudi: »Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta« (Lk 4,4; Mt 4,4). Bez odgovora na glad za istinom, bez ozdravljenja bolesti duše ranjene laži ili, ukratko, bez istine i bez Boga čovjek se ne može spasiti. Tu otkrivamo bit đavolske laži: Bog se prikazuje u ovoj viziji svijeta kao suvišan, ne nužan za spasenje čovjeka. Bog je luksuz bogatih. Po njemu samo je jedno važno: kruh, materija. Središte čovjeka po njemu bio bi trbuh. Đavolska je laž, dakle, opasna, jer sadrži i apsolutizira jedan dio istine. Čovjek živi i od kruha, ali ne samo od kruha. Ovaj Gospodinov odgovor pojašnjava ono što je đavao sugerirao, da 17

JOSEPH RATZINGER

je dostatan samo kruh. Glad u svijetu je strašno zlo, ali uklanjajući samo to zlo, ne stiže se do korijena čovjekove bolesti. Isus će u svoje vrijeme umnožiti kruh, ali ga umnaža po ljubavi, a dijeli ga po svojoj riječi, riječi koja otvara čovjeka istini i tako ga stvarno spašava. Drugim riječima: dosta je samo Bog; ako netko dade čovjeku sva dobra ovoga svijeta, a sakrije Boga, ne spašava ga; to ne bi bilo spasenje, nego prijevara i laž. Ponovimo još jednom: đavolska je laž opasna, jer nevjerojatno sliči istini, apsolutizira najupadljiviji vid istine. Tu stižemo do točke na kojoj mora započeti naš ispit savjesti, u dvostrukome smjeru.

Nismo li i mi u opasnosti pomisliti da Bog nije tako nužan za čovjeka, te da bi tehnički i ekonomski razvoj bio važniji od onoga duhovnog?

Nismo li i mi pomislili da su naše duhovne stvarnosti manje stvarne od onih materijalnih? Ne postoji li i među nama sklonost odgađanju navještaja Božje istine kako bi se prije učinile »potrebnije« stvari? A vidimo da ekonomski razvoj bez duhovnoga razara čovjeka i svijet.

No, kako nam je moguće pomisliti da su Bog, Trojedini Bog, Otac, utjelovljeni Sin, Duh Sveti i konkretna istina objave koja se nastavlja i živi u Crkvi manje važni ili manje žurni od ekonomskoga razvoja? Ova bi misao bila nemoguća ako bi se naš život stvarno iz dana u dan hranio riječju Božjom. Đavolska laž može ući u naše duše ako mi u životu dajemo prednost materijalnome blagostanju pred veličinom i patnjom istine. Đa18

HOD PREMA USKRSU

vao može ući, ako Bog u osobnom životu postane nešto sporedno. U mnoštvu naših preokupacija, dan za danom, lako se dogodi da Bog postane drugotan. Bog je strpljiv i šutljiv; druge stvari su žurne i nasilne; puno je lakše odgoditi slušanje riječi Božje nego tolike druge stvari. Ispitajmo ovih dana naše savjesti i vratimo se istinskome redu, Božjemu prvenstvu.

Neka mi bude dopušteno u ovoj točki našega razmatranja unijeti jedno zapažanje. Pitanje gladi i pitanje kruha neraskidivo je povezano s pitanjem posta. Isusov hod započinje s četrdeset dana posta, poput Mojsijevih i Ilijinih. Isus je govorio učenicima da se određena vrsta demona ne može istjerati ni na koji način, osim molitvom i postom. Kardinal Willebrands pripovjedio mi je da je, poslije razgovora s monofizitima, njihov patrijarh u Egiptu na kraju posjete Rimu govorio: »Da, shvatio sam da je naša vjera u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, identična.

No, otkrio sam da je Rimska Crkva dokinula post, a bez posta nema Crkve.« Uistinu, Božje prvenstvo nije stvarno prihvaćeno ako ne obuhvaća i čovjekovu tjelesnost.

Dva su središnja čina čovjekova biološkoga života: hranjenje i razmnožavanje, spolnost. Stoga su djevičanstvo i post već od početka kršćanske tradicije dva nužna izraza Božjega prvenstva, vjere u Božju stvarnost. Bez tjelesnoga izražaja Božje prvenstvo teško ostaje odlučujuće u ljudskome životu. Uistinu, post nije jedini sadržaj 19

JOSEPH RATZINGER

korizme, ali je nužni i nezamjenjivi dio, kao što se i hranjenje za biološki život, ljudski život, ne može nadomjestiti nečim drugim. Sloboda je u konkretnoj primjeni posta dobra i odgovara različitostima naših situacija. Ali imam dojam da je danas ne manje nego u prošlim vremenima potreban opći i javni čin Crkve, koliko kao svjedočanstvo Božjega prvenstva, duhovnih vrijednosti, toliko i kao solidarnost s onima koji su gladni. Bez posta ne ćemo ni na koji način odagnati određene demone našega vremena.

Vratimo se našoj polazišnoj točki. Nakana nam je bila ispitati savjest u dvije stvari. Prva je bila pitanje: je li Bog stvarno važan i bitan u našemu konkretnom životu? Druga se vraća na umnažanje kruhova, nužnoga u svim vremenima. Makar mi ne prihvaćamo čisto materijalno otkupljenje, ekonomsko i političko, ipak poznajemo tešku dužnost buđenja onih duhovnih snaga koje su u stanju promijeniti svijet, ublažiti glad tolike braće i sestara. Znamo da zemlja ima dostatno bogatstva za svih nasititi. Ne nedostaju materijalna dobra, nedostaju duhovne snage koje bi mogle stvoriti svijet pravde i mira. Zašto i među kršćanima postoje toliki siromašni, toliki koji gladuju? Zašto Gospodinovoj euharistiji ne odgovara agápe kršćana, umnažanje kruhova izvršeno putem milosrdne ljubavi? Gospodin, koji sudjeluje u gladi svoje najmanje braće, jednoga će nam dana reći: »Bijah gladan i nahraniste me« ili »Bijah gladan i ne nahraniste me« (Mt 25,35.42).

20

HOD PREMA USKRSU

Molimo kako bismo prepoznali Gospodina kad je gladan i kad nas treba. b) Svim ovim razmišljanjima do sada smo razmatrali samo prvu Isusovu kušnju. Za cilj ovih vježba još nije nužno ući u tumačenje drugih dviju kušnja, vlasti i senzacionalizma. Struktura je ista: izvršiti otkupljenje bez Boga, bez istine, samo sa sredstvima zemaljske moći i sadržajima materijalnoga bogatstva. Raj stvoren na taj način uistinu je kraljevstvo đavla, kraljevstvo laži. Raspeti Gospodin, samo on, mogao je konačno na jednome drugom brdu reći: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji« (Mt 28,18).

Tako se, naposljetku, slaže naše razmatranje evanđelja prve korizmene nedjelje s meditacijom sv. Ignacija o dva stijega, danas ne manje nužnom nego u vrijeme reforme. Uđimo u ovu meditaciju i molimo Boga da nas prosvijetli.

21

PONEDJELJAK PRVE KORIZMENE NEDJELJE

I. 1. Molitva ovoga dana svojim prvim riječima izražava program korizme u njenu najkraćem i najjasnijem obliku: »Converte nos, Deus salutaris noster – Obrati nas, Bože, Spasitelju naš«. Ova molitva odgovara prvim riječima Isusova evanđelja: »Obratite se« (Mk 1,15), ali se imperativ Isusove riječi mijenja u molitvu slaba čovjeka koji zna da sam od sebe, samo svojim snagama, ne može ostvariti vlastito obraćenje. Mijenjajući imperativ u molitvu, Crkva ispovijeda da je također, i nadasve, ovaj prvi korak milost. Uvijek je Bog onaj koji nas pretječe.2 »Converte nos, Deus salutaris noster«: ove su riječi uzete iz psalma 84,5 te se njima psalmist obraća Isusu, a u njemu su uslišane naše prošnje iz psalma: »Odbaci zlovolju prema nama.« U Isusu se Bog vratio i dao je život; u njemu se raduje njegov narod. »Obratiti se« znači slijediti Isusa, ići s njime, na njegovu putu. Ali iznova ustrajemo na činjenici da nas Bog obraća. Obraćenje nije čovjekovo samoostvarenje, čovjek nije graditelj vlastitoga života. Obraćenje se bitno sastoji u odluci da čo23

JOSEPH RATZINGER

vjek prestane biti svoj vlastiti stvoritelj, da prestane tražiti samoga sebe i svoje samoostvarenje, nego da prihvati svoju ovisnost o istinskome Stvoritelju, o stvarateljskoj ljubavi, da prihvati tu ovisnost kao istinsku slobodu te da shvati kako sloboda autonomne emancipacije od Stvoritelja nije sloboda nego iluzija, prijevara. U osnovi postoje samo ove dvije mogućnosti temeljnih opcija: samoostvarenje u kojemu čovjek nastoji stvoriti sama sebe, kako bi svoje biće posjedovao posve za sebe samoga, kako bi imao potpunost života, isključivo za sebe i od sebe; s druge strane opcija vjere i ljubavi. Ova opcija je istodobno odluka za istinu. Budući da smo stvorenja, nismo nastali sami od sebe, ne možemo se načiniti sami od sebe; samo ako »izgubimo« život, možemo ga sačuvati. Ove opcije odgovaraju sadržaju riječi »imati« i »biti«. Samoostvarenje želi imati život, sve mogućnosti, radosti, ljepote života, budući da smatra život posjedom koji treba braniti od drugih. Vjera i ljubav ne zahtijevaju posjed.

One su opcije za reciprocitet ljubavi, za uzvišenost istine. In nuce ova alternativa odgovara temeljnome izboru između smrti i života: civilizacija »imati« jest civilizacija smrti, mrtvih stvari; samo je kultura ljubavi ujedno i kultura života: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj… spasit će ga« (Mk 8,35).

Možemo također reći da alternativa između samoostvarenja i ljubavi odgovara alternativi Isusovih kušnja: alternativa između zemaljske 24

HOD PREMA USKRSU

vlasti i Križa, između otkupljenja koje se sastoji samo u blagostanju i otkupljenja koje se otvara i koje se uzda u beskonačnu božansku ljubav. Izbor vlasti izražava stav modernoga čovjeka: drži da čovječanstvo ne mora i ne može očekivati pomoć od Boga. Već bi bilo vrijeme da se u svoje ruke uzme povijest i svijet. Sam se čovjek osjeća sposobnim graditi slobodan i istinski human svijet. No, u međuvremenu vidimo rezultate ove kreativnosti emancipirane od Boga i tako počinjemo nanovo otkrivati mudrost Križa. Križ izražava kraj autonomije koja je početak imala u raju riječima zmije: »Postat ćete poput Boga.« Križ izražava prvenstvo istine i ljubavi, važnijih čak i od biološkoga života. I danas vrijedi izričaj: In hoc signo vinces – U ovom ćeš znaku pobijediti; i, polazeći od ovoga izbora, postajemo dobri, u svijet ulazi Božja dobrota. A samo Božja dobrota i Božja snaga mogu graditi Božje kraljevstvo, koje je također istinsko kraljevstvo čovjeka. »Converte nos, Deus salutaris noster.« Odbacivanje samoostvarenja i prvenstvo milosti izraženi u ovoj molitvi ne podrazumijevaju kvijetizam, nego radije novu i dublju snagu u ljudskom djelovanju. Samoostvarenje izopačuje život, tumačeći ga kao posjed, te tako postaje službom smrti; obraćenje je čin opcije u reciprocitetu ljubavi, raspoloživost da dopustimo istini oblikovati nas, kako bismo postali »suradnicima istine«, kako piše sv. Ivan (3 Iv 8). Posljedično, obraćenje je istinski realizam koji nas osposobljuje za posao 25

JOSEPH RATZINGER

uistinu opći i ljudski. Čini mi se da se ovdje nalazi velika materija za ispit savjesti. »Obratiti se« znači: ne tražiti vlastiti uspjeh, ne tražiti vlastiti prestiž, vlastitu poziciju. »Obraćenje« znači: prestati graditi vlastitu sliku, ne raditi na izgradnji spomenika od sebe sama, što često završava tako da čovjek od sebe čini lažnoga Boga. »Obratiti se« znači: prihvatiti trpljenja istine. Obraćenje zahtijeva da ne samo općenito, nego iz dana u dan, u malim stvarima, istina, vjera, ljubav postaju važnijima od našega biološkog života, blagostanja, uspjeha, prestiža i mira našega života.

Uistinu, uspjeh, prestiž, mir i lagodnost su oni lažni bogovi koji najviše onemogućuju istinu i istinski razvoj u osobnomu i društvenom životu.

Prihvaćajući ovo prvenstvo istine slijedimo Gospodina, uzimamo svoj križ i sudjelujemo u kulturi ljubavi, koja je kultura Križa.

2. Razmotrimo ukratko ostale važne riječi današnje molitve. a) U ovoj se molitvi nalazi magična riječ »progres«: »opus quadragesimale purificiat«. Istinski se progres ostvaruje samo u Isusovu hodu te kad slijedimo njegov smjer. Srce progresa progres je ljubavi. Srce je ljubavi Križ, izgubiti se s Isusom. b) Tu nalazimo također riječ »opus quadragesimale«. Izvorni tekst molitve jednostavno je govorio o »ieiunium quadragesimale – korizmenu postu«. Ovo proširenje doneseno u novom misalu 26

HOD PREMA USKRSU

čini mi se shodnim. Post nije jedini sadržaj »opus quadragesimale – korizmenog djela«. Ostaje ipak istina da su stega i askeza neophodni za ljudski život, za istinski progres – stega cijeloga čovjeka, tijela i duše, kako naglašava molitva poslije pričesti: »Sentiamus... subsidium mentis et corporis ut in utroque salvati de remedii plenitudine gloriamur – Molimo te… da nam pričest nebeskoga otajstva bude pomoć duši i tijelu: daj da se dičimo puninom tvoga spasenja.« Ova cjelovitost kršćanskoga života pripada punini spasenja.

II. Pridodajmo još kratki osvrt na mjesto današnje mise. Antička rimska liturgija stvorila je zemljopis vjere ovdje, u ovomu gradu, polazeći od ideje da je, dolaskom Petra i Pavla te, konačno, razorenjem Hrama i odbacivanjem Gospodina od strane njegova naroda, Jeruzalem premješten u Rim. Posljedica je da se također zemljopis Isusova života i smrti upisuje u ulice, u duhovnu fizionomiju ovoga grada.3 Kršćanski se Rim shvaća kao rekonstrukcija Isusova Jeruzalema unutar zidina Rima; ova činjenica sadrži više uspomena iz prošlosti. Upisujući obrise Jeruzalema u ovaj grad, ovdje u Rimu i u ovome svijetu pripravlja se novi Jeruzalem, novi grad u kojemu Bog prebiva.Treba nadodati još jedno. Ovaj unutarnji zemljopis grada nije ni čisto sjećanje proš27

JOSEPH RATZINGER

loga, ni prazna anticipacija budućega; on opisuje unutarnji hod, hod od staroga, antičkog Rima prema novome Rimu, od antičkoga grada prema novomu gradu, hod obraćenja koji ide od prošlosti po ljubavi raspetoga Isusa prema budućemu. Novi grad započinje u ovomu unutarnjem hodu, izraženomu u mreži Isusovih zemaljskih putovanja i povijesti spasenja.

Iz ove se vizije očituje trajna važnost duhovna zemljopisa ucrtanoga u korizmene »stacionalne« crkve. Duboka povezanost između liturgijskih tekstova i ovih mjesta oblikuje jedincatu cjelinu životne logike vjere koja slijedi Isusa iz pustinje, preko njegova javnog života, sve do Križa i Uskrsnuća.

Današnji Statio – Postaja je u crkvi sv. Petra u okovima. Tri su elementa važna u tumačenju današnje liturgije: 1. Ova je crkva sagrađena uz rimsko sudište.

Ideja sudišta, pravde tako je prisutna u ovoj crkvi: čovjek se ne nalazi u praznoj slobodi, kako je mislio Sartre, te kako danas mnogi misle. Bog mjeri čovjeka koji svoje ishodište ima u božanskoj ideji te njegova sloboda odgovara toj ideji.

Središnja ideja Boga za čovjeka jest ljubav te će stoga čovjek biti suđen po mjeri ljubavi. Sudište izražava eshatološki imperativ »Obratimo se«; tu navještaj čitanja i evanđelja današnjega dana postaje gotovo vidljiv. Ova je crkva vidljiva pro28

HOD PREMA USKRSU

povijed: zemaljski sud postaje transparentnim za vječnu pravdu, za konačni sud.

2. S druge strane znamo da je ovu crkvu sagradila carica Eudoksija kako bi u njoj čuvala okove sv. Petra, pronađene u Jeruzalemu; crkva je tako časna škrinja tih okova te čuva dio Jeruzalema. Okovi predstavljaju ne samo muku sv.

Petra i moć Božju, snažnije od moći ljudi: one pokazuju također kušnju moći, granicu ljudske pravde; one nam govore o svim zatvorenicima na svijetu, koji trpe zbog istine; one odgovaraju riječima evanđelja: »Bijah zatvoren i pohodiste me«. Okovi potiču pitanje: »Jeste li došli, dolazite li naći me u onima koji su danas zatvoreni zbog pravde i vjere? Jeste li spremni podnositi ljudsku nepravdu zbog božanske pravde?« Danas nam ova crkva sugerira molitvu za progonjenu Crkvu, za sve progonjene zbog pravednosti.

3. Veličanstveni Mojsijev lik u ovoj crkvi naglašava za nas ove vidove, naglašava sklad dvaju zavjeta, sklad između Zakona i evanđelja, između Mojsija i Isusa.

III. U ovomu okviru treba tumačiti čitanje (Lev 19) i evanđelje (Mt 25). Dva teksta ukazuju na središnji sadržaj obraćenja, točku o kojoj ovise sav Zakon i Proroci – zapovijed ljubavi prema 29

JOSEPH RATZINGER

Bogu i bližnjemu. U skladu dvaju tekstova vidi se uistinu da Zakon i Proroci nisu drugo doli izlaganje zahtjeva ljubavi.

U Novom zavjetu nalazimo se pred ovom novom činjenicom, naime da sam Bog u Sinu koji je postao čovjekom ostvaruje poslanje: Bog od onoga »dalekog«, od ovoga siromašnog stvorenja kakav je čovjek, čini svoga »bližnjega«: utjelovljujući se i umirući, uzima ga u jedinstvo svoje osobe i gradi u ljudskoj povijesti tijelo svoga Sina – Crkvu. Bog u svome Sinu pohađa zatvorenike, postaje strancem, sudjeluje u gladi svijeta te podnosi smrt, gol na Križu.

Tako se vraćamo molitvi. Obratiti se znači slijediti Isusa, obratiti se znači ljubiti, obratiti se znači odložiti samodostatnost i otvoriti se milosti; zakon i milost nisu suprotstavljene, štoviše, u osnovi kažu isto. U tom smislu molimo: »Converte nos, Deus, salutaris noster et mentes nostras instrue caelestibud disciplinis – Obrati nas, Bože, spasitelju naš te naše pameti pouči nebeskom nauku.« Udijeli nam da naučimo ne samo znanosti i umijeća ovoga zemaljskog života; pouči nas istinskim znanostima, uredbama samoga života, uredbama svetosti, uredbama neba i života vječnoga. U nakani Crkve korizma je određena da bude djelotvoran navještaj nebeskih uredbi: »Mentes nostras instrue caelestibus disciplinas.« Tako neka bude.

30

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Dio prvi UVOD U LITURGIJU PRVE KORIZMENE NEDJELJE . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prva korizmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Ponedjeljak prve korizmene nedjelje . . . . . . . . . . . . 23 Utorak prve korizmene nedjelje. . . . . . . . . . . . . . . . 31 Srijeda prve korizmene nedjelje . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Četvrtak prve korizmene nedjelje . . . . . . . . . . . . . . 45 Petak prve korizmene nedjelje . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Subota prve korizmene nedjelje . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Druga korizmena nedjelja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Dio drugi OTAJSTVO ISUSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Poglavlje prvo: »Descendit de caelis – sišao je s neba« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 1. Pitanja i prvi odgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 2. Biblijsko tumačenje silaska Sina . . . . . . . . . . . . . . 82 Poglavlje drugo: »Et incarnatus est – i utjelovio se« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 1. Teološko značenje Isusova djetinjstva . . . . . . . . . 88 217

SADRŽAJ

2. Nazaret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 3. Javni život i skriveni život . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Poglavlje treće: »Pravi Bog i pravi čovjek« . . . . . 99 1. Molitva – središte i ključ Isusova života . . . . . . . 99 2. Suglasje između svjedočanstva Pisma i kristološke dogme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Poglavlje četvrto: Vazmeno otajstvo . . . . . . . . . . 119 1. Veliki četvrtak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 2. Pranje nogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 3. Veza između Posljednje večere, Križa i Uskrsnuća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 4. Treći dan uskrsnuo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Dio treći KRIST, CRKVA, SVEĆENIŠTVO . . . . . . . . . . . . . . 155 Poglavlje prvo: Krist i njegova Crkva . . . . . . . . . 157 1. Jedinstvo između kristologije i ekleziologije . . 157 2. Duhovi – početak Crkve u slanju Duha Svetoga . 166 3. Crkva je zajedništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 Poglavlje drugo: Razmatranje o svećeništvu . . . 189 1. Odsjaji svećeničke slike u pripovijesti zvanja kod Luke 5,1−11 i Ivana 1,35−42 . . . . . . . . . . . 191 2. Svećenička duhovnost u psalmu 16 . . . . . . . . . 200 3. Dvije su temeljne posljedice proizišle iz biblijskih tekstova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 a) Jedinstvo dvaju Zavjeta . . . . . . . . . . . . . . . . 207 b) Sveto i profano . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 218

PREPORUČAMO

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) odgovara na goruća pitanja Crkve i društva kao što su: obnova Crkve, kriza morala, liberalizam, ekumenizam, svećenički celibat, položaj i uloga žene u Crkvi, teološke zablude, sekte i dr.

192 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj se knjizi otvoreno suočava s ključnim pitanjima europske sadašnjosti i budućnosti te ponovno ističe značenje upornog naglašavanja duhovnih korijena Europe kao i moralnog temelja politike Unije.

130 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

U ovoj knjizi papa Benedikt XVI. s mnogo otvorenosti iznosi svoja sjećanja te tako »iz prve ruke« upoznajemo Papin život počevši od rođenja u Innu, osnovnog školovanja, ratnih zbivanja, pohađanja gimnazije, ulaska u sjemenište, studija teologije, pa sve do imenovanja za biskupa i upravljanja Kongregacijom za nauk vjere.

224 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO U misli kardinala Ratzingera euharistija zauzima središnje mjesto. U svojoj biskupskoj službi posvetio je brojne homilije teologiji, liturgiji i euharistijskoj pobožnosti.

U knjizi Bog je s nama su sabrani neki od tih prinosa, koji pozivaju na istinsko življenje euharistijske duhovnosti i pobožnosti.

180 str. Tvrdi uvez.

U ovoj Papinoj knjizi – prvoj potpisanoj papinskim imenom Benedikt XVI. – sabrani su svi govori Svetoga Oca izgovoreni tijekom Svjetskoga dana mladih održanog u kolovozu 2005. godine u Kölnu.

142 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO Otkrivajući nam istinski lik Isusa Krista Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj knjizi otkriva i Onoga koji poznaje dubinu našega bića i odgovara na najdublja pitanja naše egzistencije.

204 str. Tvrdi uvez.

Kratko prije nego će biti izabran za novoga papu uzevši ime Benedikt XVI., kardinal Joseph Ratzinger sastavio je razmatranja za Križni put održan na Koloseju na Veliki petak 25. ožujka 2005. te njima izazvao pozornost cijeloga svijeta.

96 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Kardinal Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj knjizi, polazeći od liturgijskih tekstova, približava čitatelju otajstva Kristova života – utjelovljenje, skroviti život u Nazaretu, napastovanje u pustinji, javni život, muku i uskrsnuće – te razmatra o poslanju Crkve u svjetlu Uskrsa. Ova uskrsna kontemplacija otajstva Krista i njegove Crkve je u odnosu s konkretnim životnim prilikama svakoga čovjeka te pomaže radosnom rastu u vjeri i dubljem shvaćanju njezina nauka. Posebna zanimljivost ovih razmatranja je to što su nastala na osnovu teksta duhovnih vježba što ih je kardinal Ratzinger (sadašnji papa Benedikt XVI.) svojedobno održao papi Ivanu Pavlu II. i članovima Rimske kurije.

ISBN 953-235-054-3

www.verbum.hr