Issuu

Gilbert Keith Chesterton

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 177. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Heretics © Copyright Verbum, Split, 2021. Objavljeno u suradnji s Hrvatskim društvom G. K. Chestertona. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod i bilješke: Ivan Dadić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Zvonko Bare Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita i Grada Zagreba. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-771-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190213091.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Prvi put objavljena 1905. knjiga Heretici jedna je od Chestertonovih ranijih knjiga, no u njoj pokazuje upravo one karakteristike koje će mu ne samo donijeti slavu, već i velik ugled i simpatije. Bio je čovjek koji je imao mnogo protivnika, ali nijednoga neprijatelja. Čitatelj će na ovim stranicama naići na česte velikodušnosti u raspravama. O Georgeu Bernardu Shawu kazao je: „Možete napasti njegove principe kao što to ja činim, no ne znam ni za jedan slučaj gdje se može napasti dosljednost njihovih primjena. Ako ne voli bezakonje, tada podjednako ne voli bezakonje socijalista i individualista… Ako mu se ne sviđaju zavjeti i bračne sveze, još mu se manje sviđaju opake sveze i sumanuti zavjeti koje bezakonita ljubav nalaže. Ako se smije autoritetu svećenstva, još glasnije se smije pompoznosti znanstvenika.“ Jednom mi je Dorothy Collins1 kazala da je G. B. Shaw posljednjih godina života postao uvjeren (poput nekih bogatih ljudi) da je jako siromašan te je počesto provjeravao svoje sluge kako ne bi bacali hranu. No kad je Gilbert preminuo, takav se stav promijenio te je Shaw pisao njegovoj ženi Frances: „Čini se kao najsmješnija stvar na svijetu da ga ja, koji sam osamnaest godina stariji od Gilberta, tako bezobrazno nadživim. Međutim, ako imaš bi1

Dorothy Edith Collins (1894.–1988.) bila je Chestertonova tajnica. Nakon njegove smrti nastavila se brinuti o knjigama i spisima koje je Chesterton ostavio iza sebe.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

lokakvih trenutnih poteškoća pri kojima ti mogu pomoći, bit će dovoljan redak na razglednici (ili tri cifre). Trublje se oglašavaju za njega i ni najmanji prekid ne smije se tolerirati.“ Ili opet, u poglavlju Gospodin H. G. Wells i divovi, u kojem napada Wellsova uvjerenja, ali to čini s poštovanjem i bez nepristojnosti: „Najzanimljivije u vezi s njim jest to što je on jedini među mnogim briljantnim suvremenicima koji nije prestao rasti. Čovjek koji leži budan noću gotovo ga može čuti kako raste. Najočitiji dokaz toga je njegovo postupno mijenjanje mišljenja… To je sasvim postojan napredak na posve čvrstoj stazi u posve određenom smjeru… To dokazuje njegovu iskrenost i nepatvorenost.“ Ne iznenađuje nas stoga kada čitamo Wellsove izjave gdje veli: „Ako se na kraju moja Ateologija pokaže pogrešnom, a tvoja Teologija ispravnom, imam osjećaj da ću uvijek moći ući u Raj (ako poželim) kao prijatelj G. K. Chestertona.“ Još jedan izniman aspekt Chestertonova uma i rada leži u činjenici da, dok čitamo njegova djela, mnogo puta osjetimo kao da su pisana u naše vrijeme i da se odnose na naše trenutne poteškoće. Citiram nekoliko primjera iz različitih izvora. „Mi ne želimo Crkvu koja će se kretati sa svijetom. Mi želimo Crkvu koja će odvratiti svijet od smjera u kojem trenutno ide.“ (The New Witness, 1915.) „Škola u kojoj nema kazne osim izbacivanja bit će škola u kojoj će biti vrlo teško održavati valjanu disciplinu.“ (Utopia of Usurers, 1917.) „Sljedeća će velika hereza biti jednostavno napad na moral, osobito spolni, i to neće doći od nekolicine socijali-

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

sta. Ludost sutrašnjice nije u Moskvi nego mnogo više na Manhattanu – no većina onoga što je bilo na Broadwayju već je na Picadillyju.“ (G. K.’s Weekly, 19. lipnja 1926.) „Koja moderna institucija ima budućnost za to? Koja bi moderna institucija u društvenoj usijanosti i budućem rastu mogla nabubriti do veličine šest puta veće negoli je današnja? Jedino prirodno proširenje za koje smatram da će se dogoditi jest institucija koju nazivamo zatvorom.“ (Utopia of Usurers, 1917.) „Sasvim jasna posljedica lakomislena razvoda bit će lakomislen brak.“ (The Superstition of Divorce, 1920.) „Ovo je smjer kojim cijeli svijet ide: uskoro će vam se vaši gradovi činiti tako ispunjenima kemijskim plinovima da će biti potrebno pumpati u njih zrak iz okolnoga sela.“ (A Story, Paradise of Human Fishes, u: G. K.’s Weekly, 1925.) „Većina će se feministkinja vjerojatno složiti sa mnom da je ženstvenost u trgovinama i tvornicama pod sramotnom tiranijom. No ja želim uništiti tu tiraniju. One žele uništiti ženstvenost. To je jedina razlika.“ (What’s Wrong with the World, 1910.) „Posljednjim je modernistima prepušteno proglasiti erotsku religiju koja u isto vrijeme uzvisuje požudu i zabranjuje plodnost.“ (G. K.’s Weekly, studeni 1933.) „Već se jako primičemo novom ratu, koji će vjerojatno započeti na poljskoj granici.“ (članak u Illustrated London News, rujan 1932.) U Hereticima ćemo pronaći komentare koji će nas zaskočiti s novim svježim pogledom na stvari koje smo u svojoj lijenosti uzeli zdravo za gotovo: „Prokletstvo… obilježilo nas je sklonošću umaranja od čuda. Kada bismo prvi put ugledali Sunce, činilo bi nam se kao najstrašniji i najdivniji meteor. Kada ga vidi-

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

mo stoti put, nazivamo ga užasnim i svetogrdnim Wordsworthovim riječima: ‘svjetlom obična dana’.“ Još jedan veliki kršćanin, C. S. Lewis, divio se Chestertonovoj sposobnosti da s humorom govori o ozbiljnim temama. U knjizi Surprised by Joy piše: „Tu sam prvi put pročitao knjigu Chestertonovih eseja. Nikad za njega nisam čuo niti sam imao pojma za što se zalaže, niti pak mogu sasvim razumjeti zašto me odmah osvojio... Njegov je humor bio onakav kakav najviše volim – ne ‘šale’ umetnute u stranicu poput grožđica u kolaču, a pogotovo ne (što ne mogu podnijeti) opći ton lakomislenosti i sklonosti šali, nego humor koji je neodvojiv od teme... Mač ne blista stoga što je mačevalac odredio da blista, već stoga što se bori za život i zato munjevito vitla njime.“ U Hereticima Chesterton odgovara na sljedeću kritiku Josepha McCabea: „Baleti Alhambre, vatromet Kristalne palače i članci gospodina Chestertona u Daily Newsu imaju svoje mjesto u životu. No kako ozbiljan proučavatelj društva može misliti na izlječenje nepromišljenosti naše generacije usiljenim paradoksima; na davanje ljudima zdrave spoznaje o društvenim problemima književnim trikovima… to ne mogu uvidjeti.“ G. K. Chesterton odgovara: „Gospodin McCabe misli da nisam ozbiljan, već samo smiješan jer on misli da je smiješno suprotno ozbiljnom. Smiješno je suprotno ne-smiješnom i ni čemu drugom… Je li čovjek odlučio reći istinu dugim rečenicama ili kratkim šalama analogno je tome hoće li je reći na francuskom ili njemačkom jeziku… Istina je… da u tom smislu dvije kvalitete smiješnog i ozbiljnosti nemaju ništa zajedničko, one nisu usporedive ništa više od crnoga i trokutastog.“

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Za kraj moram kazati nešto jako važno. Geir Hasnes, koji je pri kraju objedinjavanja sveobuhvatne Chestertonove bibliografije, obavijestio me je kako biografije i studije o Chestertonovu liku i djelu broje dvije stotine knjiga te kako su društva, akademije i centri toliko procvali da je teško točno pratiti broj novih. U usporedbi s time, Wells, Shaw i Bertrand Russell otpisani su za prošlost. Zašto? Zato što se Chesterton bavio trajnim i središnjim temama, a ne prolaznim pomodnostima. On će nastaviti živjeti, on će nas voditi. Aidan Mackey, utemeljitelj Chesterton Study Centre

UVODNE BILJEŠKE O VAŽNOSTI PRAVOVJERJA

1. UVODNE BILJEŠKE O VAŽNOSTI PRAVOVJERJA

Ništa čudnije ne ukazuje na golemo i tiho zlo modernoga društva kao današnja neobična uporaba riječi pravovjerno. Nekoć je krivovjerac bio ponosan što nije krivovjerac. Kraljevstva svijeta, policija i suci bili su krivovjerci. On je bio pravovjeran. Nije se ponosio bunom protiv njih; oni su se pobunili protiv njega! Vojske sa svojom okrutnom sigurnosti, kraljevi svojim hladnim licima, primjereni procesi Države, razumni procesi prava – svi su zalutali poput ovaca. Čovjek je bio ponosan što je pravovjeran, bio je ponosan što je u pravu. Ako je stajao sam u zastrašujućoj divljini, bio je više od čovjeka, bio je Crkva. Bio je središte svemira; oko njega su se okretale zvijezde. Sve paklene sprave nisu ga mogle natjerati da prizna kako je krivovjerac. No nekoliko modernih fraza učinilo je da se hvasta time. Samouvjerenim smijehom veli: „Izgleda da sam pravi krivovjerac“, gledajući hoće li dobiti pljesak. Riječ „krivovjerje“ ne samo da više ne znači biti u krivu, već gotovo znači da je čovjek bistra uma i hrabar. Riječ „pravovjerje“ više ne znači biti u pravu; praktički znači biti u krivu. Sve ovo može ukazivati i ukazuje samo na jedno: ljudima je sve manje stalo do toga jesu li filozofski u pravu. Jer očito bi čovjek prije trebao priznati da je lud negoli da je krivovjeran. Boem sa svojom crvenom kravatom trebao bi se razdražiti ako bi mu se pravovjerje

HERETICI

dovelo u pitanje. Bombaš bi, postavljajući bombu, trebao o sebi misliti kako je, što god bio, barem pravovjeran. Općenito govoreći, glupo je da jedan filozof spali drugoga filozofa na Smithfieldskoj tržnici2 zato što im se teorije svemira ne poklapaju. To se često događalo u dekadentnoj završnici srednjega vijeka i u potpunosti je promašilo svoj cilj. Ali postoji beskrajno apsurdnija i nepraktičnija situacija od paljenja čovjeka zbog njegove filozofije, a to je navika govorenja kako njegova filozofija nije bitna. To se općenito radi u dvadesetom stoljeću, u dekadenciji velikoga revolucionarnog razdoblja. Opće su teorije svugdje prezrene; doktrina o Ljudskim Pravima odbačena je zajedno s doktrinom Istočnoga grijeha. Sam je ateizam prevelika teologija za nas. Revolucija je presistematična. Sloboda je preograničavajuća. Ne želimo nikakve generalizacije. Gospodin Bernard Shaw taj je pogled sažeo u savršen epigram: „Zlatno je pravilo da nema zlatnoga pravila.“ Sve više raspravljamo o detaljima u umjetnosti, politici i književnosti. Čovjekovo je mišljenje o tramvajima važno, njegovo mišljenje o Botticelliju je važno, njegovo mišljenje o „svemu“ nije važno. On može prevrnuti i istražiti milijun stvari, ali ne smije pronaći tu neobičnu stvar, ne smije pronaći svemir. Jer ako ga pronađe, imat će religiju i bit će izgubljen. Sve je bitno – osim svega. Primjeri ove potpune lakoumnosti vezani za temu kozmičke filozofije gotovo uopće nisu potrebni kako bi dočarali da, što god mislili o elementima koji utječu na praktične stvari, ne smatramo kako je uopće bitno je li čovjek optimist ili pesimist, kartezijanac ili hegelijanac, 2

Mesarska tržnica u središtu Londona na kojoj su se nekoć vršila javna smaknuća; na njoj su pogubljeni i škotski domoljub William Wallace (1305.) i vođa engleske seljačke bune Wat Tyler (1381.).

UVODNE BILJEŠKE O VAŽNOSTI PRAVOVJERJA

materijalist ili spiritualist. Međutim, ipak ću uzeti nasumičan primjer. Na bilo kojoj bezazlenoj čajanci lako bismo mogli načuti nekoga čovjeka kako izgovara: „Život nije vrijedan življenja!“ Takvu izjavu uzimamo kao kakav komentar o lijepu vremenu. Nitko ne misli kako takva izjava može imati bilo kakve ozbiljne posljedice na čovjeka ili svijet. A kada bi se u takvu izjavu zbilja povjerovalo, tada bi svijet bio potpuno naopak. Ubojicama bi se dijelila odličja zato što spašavaju ljude od života; svi bi vatrogasci bili otpušteni jer ljude spašavaju od smrti. Otrovi bi se koristili kao lijekovi, liječnike bi se zvalo kada su ljudi zdravi, a Kraljevsko humano društvo3 rastjeralo bi se kao horda ubojica. Pa ipak, nikada ne nagađamo može li taj konverzacijski pesimist ojačati društvo ili stvoriti nered u društvu jer smo uvjereni kako su teorije nebitne. Ovo sigurno nije bilo na umu ljudima koji su uveli našu slobodu. Kada su stari liberali uklonili zapreke svim herezama, njihova je namisao bila pronalazak filozofskih i religijskih otkrića. Smatrali su da je kozmička istina toliko važna da svatko mora o njoj samostalno svjedočiti. Moderno mnijenje drži kako je kozmička istina toliko nebitna da je svejedno što netko govori. Prijašnji su ljudi oslobodili istragu kao što čovjek oslobodi plemenita lovačkoga psa. Današnji oslobađaju istragu kao što ljudi bacaju ribu natrag u more jer nije dobra za jelo. Nikada nije bilo manje rasprave o čovjekovoj naravi nego danas, kada prvi put svi o njoj mogu raspravljati. Stara su ograničenja značila da samo pravovjerni mogu raspravljati o religiji. U modernoj slobodi nitko ne smije raspravljati o njoj. Dobar ukus, to krajnje i najzlobnije ljudsko prazno3

Royal Humane Society britanska je dobrotvorna organizacija osnovana 1774. godine, promiče spasilačke akcije i intervencije spašavanja života.

HERETICI

vjerje, uspjelo nas je ušutkati tamo gdje nitko nije uspio. Prije šezdeset godina biti deklariran ateist bio je znak lošega ukusa. Zatim su došli sljedbenici Bradlaugha4, posljednji religiozni ljudi, posljednji ljudi kojima je bilo stalo do Boga, ali nisu ništa promijenili. I dalje je znak lošega ukusa biti deklariran ateist. No njihova je agonija promijenila samo ovo: sada je biti deklariranim kršćaninom jednako znak lošega ukusa. Emancipacija je u toranj tišine zaključala sveca zajedno s heretikom. Onda govorimo o lordu Angleseyju5 i komentiramo vrijeme te to nazivamo potpunom slobodom od svih vjerovanja. No postoje ipak neki ljudi, a ja sam jedan od njih, koji smatraju kako je još uvijek ono najpraktičnije i najvažnije u vezi s čovjekom njegov pogled na svijet. Držimo kako stanodavka koja razmatra hoće li primiti stanara mora znati njegova primanja, no još je važnije da zna njegovu filozofiju. Držimo kako general koji se sprema za bitku mora znati broj neprijateljskih vojnika, no još je važnije da zna neprijateljevu filozofiju. Mislimo kako pravo pitanje nije u tome utječe li teorija kozmosa na stvari oko nas, već (dugoročno gledajući) utječe li išta drugo na njih. Ljudi su u petnaestom stoljeću ispitivali i mučili čovjeka jer je propovijedao nemoralno ponašanje. U devetnaestom stoljeću slavili smo i laskali Oscaru Wildeu jer je propovijedao takvo ponašanje, a zatim mu slomili srce dok je služio kaznu jer je takvo ponašanje proveo u stvarnost. Može se raspravljati koja je od tih metoda okrutnija, no nema rasprave o tome koja je apsurdnija. Doba inkvizicije Charles Bradlaugh (1833.–1891.) bio je britanski politički aktivist i ateist. Dugo je vodio anti-religijsku kampanju i na kraju uspio izboriti pravo zasjedanja u Parlamentu bez prisezanja na Bibliju. 5 Henry William Paget (1797.–1854.) bio je prvi markiz od Angleseyja. Zapovijedao je teškom konjicom u Bitki kod Waterlooa. 4

UVODNE BILJEŠKE O VAŽNOSTI PRAVOVJERJA

barem nema na sebi sramotu stvaranja društva gdje se čovjeka postavi za idola jer je propovijedao isto ono zbog čije je provedbe bio osuđen. U današnje vrijeme filozofija ili religija, to jest naša teorija o krajnjim stvarima, više ili manje istovremeno izgnana je iz dvaju polja gdje je nekoć obitavala. Općeniti su ideli nekoć dominirali književnošću. Izgnani su pod vapajem „umjetnost umjetnosti radi“. Općeniti su ideali nekoć dominirali politikom. Izgnani su pod vapajem „učinkovitosti“, koja se ugrubo može prevesti „politika politike radi“. Posljednjih dvadeset godina ideali reda ili slobode nezaustavljivo su okopnjavali u našim knjigama. Težnje za dosjetljivošću i rječitošću iščezle su iz naših parlamenata. Književnost je namjerno postajala sve manje politička, politika sve manje književna. Općenite teorije o povezanosti stvari tako su izgnane iz njih. Možemo se pitati: „Što smo dobili time? Je li književnost bolja, je li politika bolja zato što smo odbacili moralista i filozofa?“ Kad god nešto u čovječanstvu s vremenom oslabi i postane neučinkovito, to isto započne govoriti o učinkovitosti. Tako to biva kada se čovjekovo tijelo razboli te tada prvi put počne govoriti o zdravlju. Snažna bića ne govore o svojim procesima već o ciljevima. Nema boljega dokaza o čovjekovoj fizičkoj učinkovitosti od njegova vesela govora o putovanju do kraja svijeta. I nema boljega dokaza o praktičnoj učinkovitosti naroda doli njegova neprestana govora o putovanju do kraja svijeta, putovanju prema Sudnjem danu i Novom Jeruzalemu. Nema snažnijega znaka materijalnoga zdravlja od težnje prema velikim i neobuzdanim idealima. U prvom djetinjem zanosu žudimo za nečim nedostižnim. Nitko od tih snažnih ljudi iz snažnih razdoblja ne bi razumio što se misli pod radom

HERETICI

za učinkovitost. Hildebrand6 ne bi kazao kako je radio za učinkovitost već za Katoličku Crkvu. Danton7 bi kazao kako je radio za slobodu, jednakost i bratstvo. Čak i da je ideal tih ljudi bio šutnuti čovjeka niza stube, razmišljali su o krajnjoj posljedici kao muškarci, a ne o procesu kao paralitici. Nisu govorili: „Učinkovito podignuvši svoju desnu nogu, upotrebljavajući, kao što ćete primijetiti, mišiće bedra i lista koji su u savršenoj usklađenosti, ja...“ Njihov je pristup bio potpuno drukčiji. Bili su toliko ushićeni divnom vizijom čovjeka koji se prosuo na dno stuba da je u ekstazi ostatak u trenu uslijedio. U praksi navika poopćavanja i idealiziranja nipošto nije značila svjetovnu slabost. Vrijeme velikih teorija bilo je i vrijeme velikih rezultata. U doba sentimenta i lijepih riječi, na kraju osamnaestoga stoljeća, ljudi su bili zbilja robusni i učinkoviti. Sentimentalisti su pokorili Napoleona. Cinici nisu mogli uhvatiti De Weta8. Prije sto godina naše probleme su, bilo to dobro ili loše, izvrsno rješavali retoričari. Danas naše probleme beznadno pogoršavaju snažni i tihi ljudi. I baš kao što je odbacivanje velikih riječi i velikih vizija iznjedrilo rasu malih ljudi u politici, tako je iznjedrilo i rasu malih ljudi u umjetnosti. Naši moderni političari svojataju titulu Cezara ili Nadčovjeka tvrdeći kako su odveć praktični da bi Sv. Grgur VII., papa 1073.–1085., pokretač i nositelj tzv. grgurovske (gregorijanske) reforme u srednjovjekovnoj i zapadnoj Crkvi, koja se zauzimala za duhovnu obnovu i slobodu Crkve od svjetovne vlasti. Osobito je poznat po borbi protiv laičke investiture, zbog čega se sukobio s njemačkim carem Henrikom IV., koji se nakon oštre borbe pred papom ponizio i priznao poraz u Canossi 1077. 7 Georges Jacques Danton (1759.–1794.) bio je jedan od vođa Francuske revolucije. Kasnije je došao u sukob s Robespierrom te završio na giljotini. 8 Christiann Rudolf de Wet (1854.–1922.) bio je južnoafrički general i političar, postigao je velik uspjeh u gerilskom ratovanju protiv Britanaca u Južnoj Africi. 6

UVODNE BILJEŠKE O VAŽNOSTI PRAVOVJERJA

bili čisti ili preveliki patrioti da bi bili moralni. No ishod svega toga jest da imamo osrednjega ministra financija9. Naši novi umjetnički filozofi prizivaju slične moralne ovlasti za slobodu rušenja neba i zemlje svojim snagama. No ishod svega toga osrednjost je Pjesnika laureata10. Ne tvrdim kako nema snažnijih ljudi od njih, ali može li itko kazati da ima snažnijih ljudi od onih iz starine kojima je dominirala njihova filozofija i koji su biti natopljeni svojom religijom? Može se raspravljati o tome je li ograničenje bolje od slobode, ali nitko ne može poreći kako su njihova ograničenja više postigla nego naša sloboda. Teorija o nemoralnosti umjetnosti čvrsto se ukorijenila prvenstveno u umjetničkim krugovima. Oni su slobodni proizvesti što god žele. Slobodni su napisati Izgubljeni raj u kojem Sotona pobjeđuje Boga. Slobodno mogu napisati Božanstvenu komediju u kojoj će raj biti ispod pakla. I što su dobili s tim? Jesu li u svojoj univerzalnosti proizveli išta grandioznije ili ljepše od onoga što je napisao vatreni gibelinski katolik11 i tvrdi puritanski učitelj12? Znamo samo da su proizveli pokoji rondeau13. Ne samo da ih Milton pobjeđuje u svojoj pobožnosti već i u njihovu manjku strahopoštovanja. U svim njihovim malim pjesničkim knjižicama nećete pronaći vrsniji prkos prema Bogu od Sotonina. Niti ćete pronaći veličanstvenost Odnosi se na sir Austena Chamberlaina (1863.–1937.), sina Josepha Chamberlaina (1836.–1914.) i polubrata Arthura Nevilla Chamberlaina (1869.–1940.). 10 U Velikoj Britaniji institucija službenoga državnog pjesnika za svečane prigode, Chesterton ovdje misli na Alfreda Austina (1835.– 1913.). 11 Misli se na Dantea. 12 Misli se na Johna Miltona. 13 Pjesnički oblik proizišao iz staroga francuskog plesa koji se izvodio uz pjevanje. 9

HERETICI

poganstva koju je osjećao taj vatreni kršćanin koji je opisao Farinatu14 kako podiže svoju glavu u preziru prema paklu. A razlog je jako očit. Hula je umjetnički efekt jer ovisi o filozofskom uvjerenju. Bogohuljenje ovisi o vjeri te ako nema nje, tada i hula nestaje. Ako itko sumnja u to, neka sjedne i ozbiljno pokuša smisliti neke bogohulne misli protiv Thora. Mislim da će takva čovjeka obitelj pri kraju dana pronaći posve iscrpljena. Odbacivanje univerzalnih teorija nije, dakle, bilo uspješno ni u svijetu politike ni u svijetu književnosti. Možda je bilo puno sumanutih i zavaravajućih ideala koji su povremeno zbunjivali čovječanstvo, no nikad u praksi nije bilo sumanutijega i varljivijeg ideala od ideala praktičnosti. Nigdje nije propušteno više prilika negoli u oportunizmu lorda Rosberyja15. On je zaista ogledni simbol ove epohe; čovjek koji je teoretski praktičan čovjek, ali praktično je nepraktičniji od bilo kojega teoretičara. Ništa na ovom svijetu nije manje mudro od takva štovanja svjetovne mudrosti. Čovjek koji neprestano misli je li ova ili ona rasa snažna, je li ovaj ili onaj cilj obećavajuć jest čovjek koji nikada ni u što ne vjeruje dovoljno dugo da to isto dovede do uspjeha. Oportunistički političar nalik je čovjeku koji je izgubio u biljaru ili golfu te stoga odustaje od njih. Kada se nešto želi uraditi, nema veće slabosti od te goleme važnosti koja se pripisuje neposrednoj pobjedi. Ništa ne poražava kao uspjeh. Otkrivši kako oportunizam nikamo ne vodi, bio sam ponukan sagledati ga u široj perspektivi te sam uvidio Dante u šestom krugu pakla susreće Farinatu degli Ubertija, poznatoga gibelinskog vođu i zagovornika samostalnosti Firence. Dante ga je tamo smjestio jer ga je smatrao heretikom zbog nijekanja života poslije smrti. 15 Archibald Primrose (1847.–1929.) bio je peti grof od Roseberyja, britanski premijer i vođa liberalnih imperijalista. 14

UVODNE BILJEŠKE O VAŽNOSTI PRAVOVJERJA

kako on nužno vodi u neuspjeh. Zamijetio sam da je puno praktičnije početi od početka i raspravljati o teorijama. Uviđam kako su ljudi koji su se ubijali oko pravovjernosti homoousiosa16 bili puno razumniji od ljudi koji se svađaju oko obrazovne reforme. Jer kršćanski dogmatici pokušavali su uspostaviti vladavinu svetosti tako da najprije pokušaju definirati što svetost zapravo jest dok naši moderni prosvjetitelji pokušavaju uvesti vjersku slobodu bez ikakva pokušaja definiranja što je religija, a što je sloboda. Ako su drevni svećenici čovječanstvu nametali kakvu tvrdnju, barem su si prije toga uzeli malo truda da je razjasne. Na modernim ruljama anglikanaca i nonkonformista17 ostalo je da progone doktrinu, a da je i ne ustvrde. Iz tih razloga, i mnogih drugih, zaključio sam kako je najbolje vratiti se osnovama. Takva je opća ideja ove knjige. U njoj se želim baviti najistaknutijim suvremenicima; ne osobno ni u književnom smislu, već u odnosu na stvarne doktrine koje poučavaju. Gospodin Rudyard Kipling ne zanima me kao živopisna i energična osoba; njime se bavim kao heretikom, to jest kao s čovjekom koji ima hrabrosti vidjeti svijet drukčije od mene. Gospodin Bernard Shaw ne zanima me kao jedan od najbriljantnijih i najiskrenijih ljudi koje poznajem. Zanima me kao heretik, to jest kao čovjek čija je filozofija sasvim solidna, sasvim dosljedna i sasvim kriva. Okrećem se doktrinarnim metodama iz trinaestoga stoljeća18 nadajući se nešto postići.

Misli na Prvi nicejski sabor (325.) u kojem se, između ostaloga, raspravljalo o riječi homoousios, što znači istobitan, te riječi koju je zastupao krivovjerac Arije homoiousios, što znači sličnobitan. 17 Nonkonformisti su bili protestanti koje se nisu „prilagođavali“ vlasti i propisima Anglikanske crkve. 18 Chesterton ovdje cilja na skolastičku metodu. 16

HERETICI

Zamislimo da je na ulici nastala velika gungula zbog, primjerice, ulične svjetiljke koju mnoge utjecajne osobe žele srušiti. Monahu u sivoj halji, koji je duh srednjega vijeka, priđu s tom temom te on progovori u suhoparnu skolastičkom stilu: „Razmislimo, draga braćo, najprije o vrijednosti Svjetla. Ako je Svjetlo po sebi dobro...“ U tom je trenutku donekle opravdano srušen na zemlju. Svi ljudi potrče prema svjetiljci, sruše je za deset minuta i stanu jedni drugima čestitati na nesrednjovjekovnoj praktičnosti. No s vremenom stvari se zakompliciraju. Neki su ljudi srušili svjetiljku jer su htjeli struju, neki jer su htjeli staro željezo, neki su htjeli tamu jer im djela bijahu zla. Neki su smatrali kako nije ogledan primjer ulične svjetiljke dok su drugi mislili da je odveć reprezentativna. Neki su to činili jer su htjeli uništavati gradsku imovinu, neki su htjeli uništiti bilo što. I tako nastaje rat u noći gdje nijedan čovjek ne zna koga udara. Postupno i neizbježno, danas, sutra ili prekosutra vraća se uvjerenje kako je monah ipak bio u pravu te da sve ovisi o tome kakva je filozofija Svjetla. Samo što o onom o čemu smo mogli raspravljati pod svjetiljkom sada moramo raspravljati u mraku.

O NEGATIVNOM DUHU

2. O NEGATIVNOM DUHU

Mnogo je rečeno, i to istinitoga, o monaškoj morbidnosti, o histeriji koja je često dolazila u paru s vizijama pustinjaka ili redovnica. No nemojmo nikada zaboraviti da je ova vizionarska religija, u nekom smislu, nužno blagotvornija od naše moderne i razumne moralnosti. Puno je blagotvornija zato što može razmatrati ideju uspjeha ili trijumfa u beznadnoj borbi za etički ideal, u onom što je Stevenson nazivao, sa svojom uobičajenom zapanjujućom radošću, „izgubljenom bitkom kreposti“19. Moderna moralnost, s druge strane, može s apsolutnim uvjerenjem samo ukazati na strahote koje slijede nakon kršenja zakona; njezina je jedina izvjesnost izvjesnost bolesti. Može ukazati samo na nesavršenosti. Nema savršenosti na koju bi ukazala. No monah koji meditira o Kristu ili Buddhi u umu ima sliku savršena zdravlja, jasnih boja i čista zraka. On može razmatrati ovo idealno zdravlje i sreću puno više no što bi trebao, toliko da zanemari osnovne stvari, dok ne postane sanjar ili lutalica, no to što razmatra i dalje će biti zdravlje i sreća. Može čak i izgubiti razum, no tada će poludjeti zbog ljubavi prema zdravu razumu. Moderni student etike, pak, čak i ako ostane normalan, ostat će to zbog nezdrava straha od ludila. Isposnik koji se valja po kamenju u mahnitosti pokoravanja u osnovi je zdravija osoba od mnogih trijeznih iz eseja Pulvis et Umbra

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. Uvodne bilješke o važnosti pravovjerja . . . . . . . . . 2. O negativnom duhu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. O gospodinu Rudyardu Kiplingu i umanjivanju svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Gospodin Bernard Shaw . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Gospodin H. G. Wells i divovi . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Božić i esteti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7. Omar i sveta loza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8. Blagost žutoga tiska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9. Raspoloženja gospodina Georgea Moorea . . . . . . 10. O sandalama i jednostavnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . 11. Znanost i divljaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12. Poganstvo i gospodin Lowes Dickinson . . . . . . . . 13. Kelti i keltofili . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14. O nekim modernim piscima i instituciji obitelji . . 15. O pomodnim piscima i otmjenu društvu . . . . . . . 16. O gospodinu McCabeu i božanskoj neozbiljnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17. O Whistlerovu oštroumlju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18. Zabluda o mladom narodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19. Romanopisci gradske sirotinje i gradska sirotinja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20. Završne bilješke o važnosti pravovjerja . . . . . . . . .

11 21 30 42 52 68 77 85 96 101 106 114 126 131 142 158 171 180 193 205

221

PREPORUČUJEMO

„Sasvim jasna posljedica lakomislena razvoda bit će lakomislen brak.“ Premda je Chestertonovo upozorenje da će banaliziranje rastave voditi k banaliziranju braka i zajedničkoga života, a u konačnici uništenju obitelji kao takve prošlo nezapaženo, danas bolje no ikada vidimo koliko je bio u pravu. Zato je ova jasna i živahna obrana normalnoga i dalje sveža i poticajna. 119 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovoj knjizi Chesterton, „apostol zdravoga razuma“ i „jedan od najomiljenijih, najsjajnijih i najduhovotijih“ branitelja kršćanstva iskreno svjedoči kako ga je konačno osvojilo katoličko pozivanje na razum i istinu te kako je uvidio da nas katoličanstvo oslobađa od mnogih gluposti i predrasuda koje na ovaj ili onaj način zarobljavaju većinu današnjih ljudi. 125 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2021.