Govor Grcima

........................................................

C R K V E N I

O C I

TACIJAN Govor Grcima

........................................................

VERBUM

TACIJAN Govor Grcima

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 6.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj

TACIJAN Govor Grcima

VERBUM Split, 2012.

Naslov izvornika: J. C. T. Otto, Corpus Apologetarum Christianorum saeculi secundi, vol. VI. [Tatiani Oratio ad Graecos], Ienae, 1851. (grčko-latinsko izdanje) © Copyright Verbum, Split, 2012.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 1 Tatianus TATIANUS Govor Grcima / Tacijan ; <prijevod i bilješke Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Crkveni oci ; 6) Prijevod djela: Oratio ad Graecos. - Kazala.

ISBN 978-953-235-304-4 141101047

TACIJAN: UVOD U ŽIVOT I MISAO

TACIJAN: UVOD U ŽIVOT I MISAO

Život Tacijan je rodom iz Asirije, ali je, po svjedočanstvu Klementa Aleksandrijskoga i Epifanija, sirijskoga podrijetla, rođen, kako se pretpostavlja, oko 120.–125. godine. Iz poganske je obitelji te, kako sam veli (pogl. 42), obrazovan u grčkoj mudrosti, to jest retorici i filozofiji, da bi se kasnije udaljio od iste (pogl. 1). Kao naobražen čovjek čak je poučavao filozofiju, a obišao je i mnoge zemlje (pogl. 35). Što se tiče njegova religioznoga profila, veli da je i sam prije obraćenja sudjelovao u kultovima i misterijima poganske religije, ali se odvratio od toga kada je shvatio da su ih nekakvi “ženskasti tipovi i hermafroditi posvuda osnovali” (pogl. 29). Tražeći potom način kako doći do istine, naišao je na svetopisamske tekstove ili, kako ih zove, barbarski spisi, u kojima je pronašao uzvišen nauk te se obratio na kršćanstvo. Njegovo se obraćenje smješta otprilike oko godine 160., i to u Rimu, tako da je Tacijan nakon toga bio učenik svetoga Justina, kojega smatra mužem vrijednim divljenja.

Sveti Jeronim kaže za njega da je bio školovani retor i stekao je nemalu slavu u govorničkome umijeću. Nakon Justinove smrti (oko 165. godine) i sam otvara školu, ali se nije dugo zadržao jer je 5

TACIJAN

kinički filozof Krescent, koji je spletkario protiv Justina, i protiv njega kovao zavjere. Stoga odlazi na Istok, a po Irenejevu svjedočanstvu upao je u gnosticizam dvanaeste godine cara Marka Aurelija (172./173.) postavši osnivačem sekte enkratita (enkrateia = uzdržljivost). Danas, međutim, ipak prevladava mišljenje da Tacijan nije bio gnostik jer nije naučavao ontološki dualizam nego prije svega onaj moralni. Njegova je sekta pozivala doista na krajnju uzdržljivost pa je stoga odbacivala brak kao preljub, zabranjivala blagovanje mesa i nije dopuštala korištenje vina za slavljenje euharistije, već samo vodu, te su ih zvali i aquarii. Ne zna se točna godina njegove smrti, ali se pretpostavlja da je umro prije 189.

Djela Po svjedočanstvima, kako iz njegova pera, tako i drugih kršćanskih autora, Tacijan je napisao brojna djela, od kojih su najpoznatija i najraširenija u starini bila dva: Govor Grcima i Diatessaron. Osim ta dva djela, sam spominje da je napisao traktat o životinjama i traktat o naravi demona, za koje se ne zna ni koje su vrste bili kao spisi. Tacijanov učenik Rodon spominje da je Sirijac napisao knjigu o tamnim mjestima Biblije pod naslovom Problemi, odredivši i sam napisati knjigu Rješenje problema.

Osim toga, imamo izričitu najavu (usp. pogl. 40) da će napisati knjigu Protiv onih koji su se bavili božanskim stvarima, a Klement Aleksandrijski spomi6

TACIJAN: UVOD U ŽIVOT I MISAO

nje jedan drugi njegov spis O savršenosti prema riječima Spasiteljevim u kojemu je po svoj prilici zastupao enkratitske teze.

Govor Grcima (Oratio ad Graecos) je polemički spis, sastavljen nakon Justinove smrti, a prije nego što je Tacijan prešao u herezu enkratita. Postojale su pretpostavke da je nastao kao govor na otvaranju škole u Rimu, ali je vjerojatno da je nastao oko 170. godine kada je Tacijan već napustio Rim. Uz uvod (pogl. 1–3) i zaključak (pogl. 42) djelo je strukturirano u tri dijela. U prvomu dijelu (pogl.

4–20) dokazuje superiornost kršćanskoga nauka u odnosu na poganstvo, s time da najprije tumači kršćansku vjeru u Boga i njegovu Riječ, a potom iznosi nauk o stvaranju svijeta, anđela i ljudi kao svojevrsnu kozmologiju, ne zaobilazeći progovoriti o grijehu. Prilično opsežno raspravlja o povezanosti poganskih božanstava i demona te o robovanju ljudi istima, iz čega proizlazi nužnost da čovjek svoj duh sjedini s božanskim duhom kako bi udaljio od sebe demonske snage i ostvario besmrtnost.

U drugomu dijelu (pogl. 21–30) govori se o poganskoj kulturi u svjetlu kršćanskoga stava o životu, pri čemu se izričito osuđuje svaki nemoral grčke civilizacije utkan u sve pore društva (mitologiju, pučka slavlja, običaje, pjesništvo, retoriku, gramatiku, filozofiju, zakone…). U odnosu na sve rečeno Tacijan ukazuje na kršćanstvo kao na skriveno blago pozivajući ih da ga otkriju. U trećemu dijelu (pogl. 31–41) autor pokazuje drevnost i moralnu vrijednost kršćanstva, dokazujući kako je Moj7

TACIJAN

sije živio prije Homera, pri čemu se služi čak nekim starim kronologijama.

Rigorizam i nepopustljivost glavne su odrednice Tacijanova karaktera, što onda prelazi u žestoko, nesmiljeno polemiziranje uslijed kojega potpuno odbacuje grčku filozofiju, kulturu, poeziju, umjetnost, govorništvo, religiju kao apsurd, iluziju, nemoral, bez ikakve vrijednosti. Po njemu, sve što Grci imaju plod je perverzije jer postoji starija i bolja civilizacija od njihove, a to je barbarska (židovsko-kršćanska), koja je jedina izvorna, a od koje su Grci plagirali. Premda je i sam jedno vrijeme bio dionik helenističke mudrosti, prignuo je koljeno jedino pred Pismom, čija jednostavna dubina osuđuje ispraznu oholost grčke filozofije. No i u njegovu se stavu osjeća neka vrsta proturječja jer, premda i sam koristi bogatstvo grčke filozofije, na poseban način stoičkih elemenata, ipak odbacuje u bloku helenističku mudrost i uvjerenja tako da njegova polemika postaje rušilačka više nego apologetska. Ekstremni rigorizam i nepopustljivost udaljili su ga i od vjere koju je već bio tako žarko prigrlio i branio.

Osim na Govor Grcima, valja skrenuti pozornost i na njegovo drugo važno djelo koje je ostavilo traga u povijesti kršćanske literature, premda nije ostalo sačuvano u izvorniku nego po rekonstrukcijama iz prijevoda koji su postojali u prvim stoljećima, a to je Diatessaron, koji je jedna vrsta konkordancija četiriju evanđelja, sastavljen vjerojatno nakon što se Tacijan vratio na Istok. Uzimajući dijelove iz sva četiri kanonska evanđelja, sastavio je 8

TACIJAN: UVOD U ŽIVOT I MISAO

prvi “život Isusov”, koji se je nametnuo čak kao službeno Evanđelje sirijske Crkve u Edesi sve do 5. st. kada ga smjenjuju kanonska evanđelja. Osobito žestoko protiv njega je ustao Teodoret Cirski koji je dao spaliti 200 primjeraka. Efrem Sirijski je polovicom 4. st. napisao komentar Diatessarona koji je sačuvan u armenskome prijevodu. Raspravljalo se je li napisano na sirijskome ili grčkome, ali je bjelodano da je sirijski prijevod nastao neposredno nakon izvornika, vjerojatno nastojanjem samoga Tacijana. Ipak, grčki i sirijski tekst je izgubljen dok je rekonstrukcija moguća na temelju ostalih prijevoda (latinski, arapski itd.). Prijevodi svjedoče kako je velik ugled uživao u svoje vrijeme.

Nauk Odbacivanje grčke filozofije i kulture: Po ovome nauku Tacijan je prava suprotnost svojemu učitelju Justinu. U kontekstu odbacivanja grčke filozofije i kulture Tacijan dokazuje da je kršćanstvo, koje je prava filozofija, suprotno grčkoj filozofiji, starije od Homera, a ujedno je i prava religija jer je kao takvo postojalo od početka, samo su ga ljudi pod utjecajem demona iskvarili, a Krist vraća na početnu čistoću. Tacijan nema osjećaja za perspektivu povijesnoga razvitka te kod njega nema mjesta za ono što se naziva poviješću spasenja. Premda odbacujući formalno grčku filozofiju i kulturu, ipak se Tacijan služi mnogo više od Justina pojmovima i metodologijom srednjega platonizma da bi 9

TACIJAN

pojasnio nauk o Bogu, o Logosu, o stvaranju, isto kao što je njegov govor puno više pod utjecajem tradicionalne retorike. Uzdizanjem “barbarske filozofije” Tacijan ne podrazumijeva semitsku kulturu, nego stanje prvobitnoga čovječanstva koje je upoznalo istinu bez unakaženosti grčke filozofije i prema kojemu se kršćanstvo postavlja kao prema vraćanju na izvore. Kršćanstvo je prava filozofija i prava religija koja je kao takva postojala od početka, samo su ga ljudi pod utjecajem demona s vremenom iskvarili pa je neophodan povratak u iskonsko stanje, kojemu nas vraća Krist. Dok za Justina gubitak istine u filozofiji nije bio potpun, dotle je kod Tacijana jasan stav između kontrasta biblijske tradicije s jedne strane i grčke s druge strane. Po njemu samo je kršćanstvo istina i samo se po kršćanskome nauku može nadvladati svaka zabluda.

Bog i Logos: Što se tiče konkretnih tema, najznačajnije je njegovo tumačenje Boga kao počela svih stvari i jedinoga bez počela. Prije nego što je stvoren svijet, Bog je bio sam da bi potom Logos, koji je bio u njemu, izišao na svjetlo. U nauku o Logosu Tacijan nastavlja Justinovu teologiju razlikujući dva stadija: Bog je u početku bio sam, dok još nije stvoren svijet, ali je od početka u njemu bila moć Logosa (dynamis Logou, Logos in potentia). Ako je u Bogu dynamis Logou od početka, onda ni opstojnost Logosa nije imala početka (Oratio 5). Bog, Gospodar kozmosa, po njemu je sve držao. Činom volje ta je božanska sila (dynamis) proizišla iz njegove jednostavnosti kao Logos. Tacijan 10

TACIJAN: UVOD U ŽIVOT I MISAO

razlikuje dakle Logos u potenciji (dynamis Logou) i Logos: prvo je stanje Logosa odvijeka, a drugo je kada je od Oca proizišao.

Rađanje Logosa iz Boga ipak nije Boga lišilo Logosa. Logos, proizišavši od Oca, ima demijuršku funkciju te tako organizira materiju. Materija pak, po Tacijanu, nije bez početka. Njezino je počelo “Stvoritelj kozmosa” koji je stvara te daje iz sebe Logosa koji je organizira. Rađanje Logosa Tacijan tumači usporedbom baklje od koje se užižu svjetla.

To rađanje uključuje podjelu (merismòn), a ne odsijecanje (apokopén), jer “ono što je odsječeno odstranjeno je od svojega izvora, a ono što je podijeljeno učinjeno je u cilju raspodjele ekonomije te ne osiromašuje izvor od kojega dolazi”. Kao što se od jedne baklje zapale druge baklje, a da se ona sama ne umanji, tako i Logos koji izlazi iz moći Očeve ne lišava Logosa onoga od koga potječe. Prije stvaranja Bog je sam i Logos je Bogu imanentan kao potencijalitet za stvaranje svega, no u času stvaranja Logos ižaruje iz Oca kao njegovo “primordijalno djelo”. Jednom rođen kao “duh od duha izišao, razumnost proizišla iz razumne moći”, Logos postaje Očevo sredstvo za stvaranje i upravljanje svemirom, navlastito za stvaranje čovjeka na sliku Božju.

Antropologija: Tacijanova je antropologija dala povoda da su ga neki smatrali gnostikom, ali on ipak nije gnostik jer ne zastupa ontološko-kozmološki dualizam karakterističan za gnostičke sustave. Po Tacijanu Bog stvara i materijalni svijet, a Logos, koji je od početka s Bogom jedno, svijet organizira, dok je u gnostičkim sustavima materijal11

TACIJAN

ni svijet plod grijeha i pada. Čovjek, po Tacijanu, nije samo razumska životinja, nego je slika i prilika Božja ukoliko se ne ponaša kao životinja nego napreduje u čovještvu na putu prema Bogu. Sastavljen je od materije (hyle) i dva duha (pneumata), jednoga nižeg (psyhé), koji je materijalne naravi i nije besmrtan, i drugoga višeg (pneuma), koji je na sliku i priliku Božju. Tako je ljudsko tijelo kao hram, dok čovjekova duša (psyhé) nije besmrtna, ali može i ne umrijeti. Ona umire i raspada se zajedno s tijelom, ali će kasnije uskrsnuti na vječnu smrt (smrt u besmrtnosti) ukoliko nije spoznala istinu, to jest imala višu dušu po kojoj je na sliku Božju; ta će joj smrt biti vječna kazna. Međutim, ukoliko je spoznala Boga, to jest ukoliko ima višu dušu (pneuma), ona ne umire, makar se privremeno zajedno s tijelom raspala, jer će uskrsnuti na vječni život. Prema tome, duh Božji nije nipošto u svim ljudima, nego je sišao u neke, koji žive pravedno, i sjedinio se s njihovom dušom te je preko njihovih proroštava navijestio drugima skrivene stvari. Čovjek je za života slobodan izabirati između dobra i zla, a nakon smrti će biti suđen po svojim djelima. Duša koja je sjedinjena s duhom ima od njega krila da može letjeti. Duša, koja je po grijehu odbacila duha, izgubila je krila te je iz raja pala na zemlju kao mala ptičica koja još nema perja. Po Tacijanu, raj zemaljski nije bio na ovoj zemlji, nego na drugoj ljepšoj koja je iznad ovoga vidljivog neba, i odande su duše pale na ovu zemlju. Ovaj mitološki element pokazuje sličnost s gnosticizmom, ali je Tacijan i pod utjecajem platonizma.

12

TACIJAN: UVOD U ŽIVOT I MISAO

Za razliku od nevidljivoga i nestvorenoga Boga, postoji stvoreni svijet sastavljen od vidljive i nevidljive stvarnosti. Anđeli i demoni su kao duhovna bića nevidljiva stvorena stvarnost dok je materija vidljivi Božji stvor, a čovjek je stvoren i kao duhovno i kao materijalno biće. U biti Tacijan tvrdi da je materija primila od Boga materijalni duh, koji je različit, ovisno o tome u kome se nalazi (ljudi, životinje, biljke, zvijezde) i manifestira se preko materije koja na neki način živi jer u sebi nosi taj duh. Duh i materija žive kao u simbiozi jer je jedno neophodno drugome. Materijalni je svijet različito uređen, a u različitosti bića od kojih je sastavljen doživljava se i ljepota i sklad svemira. Što se tiče anđela i demona, kao i u Justinovim spisima, spominju se vrlo često, pri čemu je opisana njihova uloga. Još prije stvaranja čovjeka Logos je stvorio anđele, koji su također bili sposobni izabirati dobro ili zlo te zaslužiti nagradu ili kaznu, ovisno o djelima. Među njima jedan se pobunio protiv božanskoga zakona (Lucifer), a kasnije su ga slijedili i drugi, kako anđeli, tako i ljudi, te su počeli njega štovati kao boga. Time su izazvali raskol s Bogom pa se snaga Logosa udaljila od njih, a onaj koji je bio stvoren na sliku Božju postao je smrtan. Anđeli koji su se udaljili od Boga u biti su samo demoni koji su onda počeli sebi podjarmljivati ljude čineći ih svojim robljem. Mnogi su ljudi to slobodno prihvaćali te su tako postali smrtnici.

Demoni pak, lišeni duha i zajedništva sa snagom Logosa, prepuštaju se manama i užitcima te potiču ljude na grijeh napastujući ih na razne načine, 13

TACIJAN

sve s ciljem da ih udalje od Boga. Njima čak, za razliku od čovjeka, nije moguće pokajati se za grijehe, nego su zauvijek isključeni iz života vječnoga, čime su zaslužili “smrt u besmrtnosti” (pogl. 14).

Jedan od razloga zbog kojih se Tacijan suprotstavlja grčkoj kulturi i civilizaciji jest i taj što smatra da su se Grci dali zavesti i radije slijede tobožnje demone, nego da prihvate Božju istinu.

Ivan Bodrožić

14

GOVOR GRCIMA

GOVOR GRCIMA1

Protiv grčke uznositosti 1. O, Grci, ne budite krajnje neprijateljski raspoloženi prema barbarima2 i ne odbacujte njihovih nauka. T``a koje vaše učenje ne potječe od barbara? Najglasovitiji među Telmešanima iznašli su umijeće gatanja putem snova; Karijci spoznavanje budućnosti iz zvijezda; Frižani i drevni Isaurijci čitanje znamenja iz leta ptica, Ciprani gatanje iz utrobe zaklanih životinja, Babilonci astronomiju, Perzijanci magiju, Egipćani geometriju, Feničani učenje pomoću slova. Zato prestanite zvati otkrićem ono što je oponašanje. Orfej vas je naučio pjesništvu i pjevanju, kao i inicijaciji u misterije; Etruščani klesanju, a egipatski ljetopisci pisanju povijesti. Umijeće sviranja flaute naslijedili ste od Marsije i Olimpa, a oboje njih bijahu iz Frigi1 2

Autor se obraća Grcima po kulturi, a ne po narodnosti.

Za Grke barbari su bili svi narodi izvan njihova civilizacijskoga kruga, što Tacijan vrlo dobro zna, no kada u ovome djelu bude spominjao barbare i barbarsku filozofiju, uglavnom će misliti na kršćansku vjeru koja ima svoje korijene u židovstvu.

15

TACIJAN

je; seljaci su otkrili harmoniju frule. Tirenci (su otkrili) trubu; kiklopi (su poučili) obradu metala, a sastavljanje pisama – prema Helanikovu svjedočenju, neka žena – koja bijaše perzijska kraljica – po imenu Atosa.3 Ostavite se stoga svojega ponosa i ne razmećite se lijepim riječima, vi koji, sami sebe hvaleći, za odvjetnike navodite one koji su vaši. Međutim, tko je razuman, treba dobiti svjedočanstvo drugih i s drugima se slagati u načinu izlaganja. Sada pak samo se vama događa da u svojim razgovorima ne govorite istim jezikom. Naime, dorski je dijalekt drukčiji od atičkoga; Eoljani ne govore kao Jonjani. Budući da je toliko neslaganje među onima kod kojih ga uopće ne bi trebalo biti, ne znam koga bih trebao zvati Grkom.

Krajnje je besmisleno da cijenite izraze koji nemaju veze s vašim jezikom pa upotrebljavajući barbarske riječi u svojemu jeziku stvarate zbrku. Upravo smo zbog toga vašoj mudrosti rekli zbogom, premda sam bez sumnje u njoj bio izvrstan.4 Prema komediografu Sve pabirci i paljetci, prazna slama, prazne riječi 3

4

16

Helanik iz Mitilene (475.–395. pr. Kr.), začetnik grčke kronografije; fragment 163 ab. Atosa (550.–475. pr.

Kr.), ahmenidska princeza, kći Kira Velikoga, osnivača Ahmenidskoga perzijskog carstva.

Usp. Euzebije, Hist. eccl. 4, 16, 7.

GOVOR GRCIMA

Hramovi za muze lasta, po umjetnost kobna fajta.5 I oni koji za tim teže deru se iz svega grla i grakću kao gavran.6 Uveli ste retoriku na korist nepravde i izvrtanja prava, za plaću prodajući slobodu svojega govora i često ste prikazali nevaljalim ono što u dotičnu trenutku bijaše pravo. Izmislili ste pjesničko umijeće da ispripovjedite borbe bogova, njihove ljubavi i pokvarenost duše.

Protiv grčke filozofije 2. Što ste filozofiranjem vrijedno polučili?

Tko se od onih veoma glasovitih držao daleko od bahatosti? Diogen koji se, dičeći se bačvom, hvastao uzdržljivošću, požderavši sirova polipa, zahvaćen crijevnom bolešću umrije zbog svoje neumjerenosti.7 Aristip koji je šetao odjeven u purpur s držanjem koje izaziva povjerenje živio je raskalašeno.8 Platona, premda bijaše filozof, Dioniz je oblapornošću pokva5 6

7

8

Aristofan, Žabe 92.

Isti izraz Tacijan upotrebljava u pogl. 15 protiv onih koji čovjeka definiraju kao običnu “razumsku živinu”.

O tome slučaju pripovijedaju također Diogen Laertije 6, 2, 76 i Atenej 8, 5 (liječnik koji je živio u 1. st.).

Usp. Tertulijan, Apol. 46, 16: “Aristippus in purpura sub magna superficie nepotatur.”

17

TACIJAN

rio.9 I Aristotel, koji je u neznanju providnosti postavio granicu i sreću ograničio na stvari koje daju užitak, protivno učiteljskoj službi prekomjerno je laskao Aleksandru, zaboravljajući da je on mladić;10 taj je pak na posve aristotelovski način jednoga svojeg prijatelja, koji mu se nije htio klanjati, zatvorio u kavez i vodao ga uokolo kao medvjeda ili panteru.11 Bez ikakve sumnje slijedio je učiteljeva načela snagu i vrlinu pokazujući na gozbama te kopljem probovši bliskoga i vrlo dragoga prijatelja,12 a onda ga oplakujući i glađu se iscrpljujući zbog tobožnje boli, da na se ne navuče mržnju njegove rodbine. Jednako bih mogao ismijati i one koji se sve do danas drže njegovih učenja, a koji tvrde da upravi providnosti izmiču stvari koje su u području ispod mjeseca te budući da se nalaze bliže zemlji nego mjesecu i niže od njegove putanje, predviđaju ono što 9 10

11

12

18

To tvrdi i Tertulijan u Apol. 46, 15.

Aristotel je bio učitelj budućemu makedonskom kralju Aleksandru Velikom (356.–323. pr. Kr.).

Riječ je o povjesničaru Kalistenu iz Olinta (365.–327. pr. Kr.), Aristotelovu pranećaku, koji bijaše optužen za urotu i koga je Aleksandar dao pogubiti 327. godine; usp. Plutarh, Alex. 52sl.; Diogen Laertije 5, 1, 5.

Riječ je o ubojstvu Kleta kojega je s Aleksandrom vezivalo duboko prijateljstvo i koji je u bitci kod Granika Aleksandru spasio život, kako pripovijeda Arijan 1, 15, 8; 4, 14.

GOVOR GRCIMA

je nepredvidivo. Za one koji nemaju ni ljepote, ni bogatstva, ni tjelesne snage, ni plemenitosti, za njih, po Aristotelu, nema sreće. I to su mi neki filozofi!

3. Ne mogu se složiti ni s Heraklitom koji kao samouk i bahat reče: Sam sam sebe naučio13 niti ga mogu pohvaliti što je pjesmu sakrio u Dijanin hram da bi je se poslije na tajanstven način objavilo.14 Naime, za one koje to zanima, pripovijeda se da je pisac tragedija Euripid, došavši tamo i pročitavši pjesmu, u kratko je vrijeme naučio napamet i točno obznanio Heraklitove tajne.15 Međutim, smrt je razotkrila njegovo neznanje; budući da se bio posvetio medicini kao i filozofiji, zahvaćen vodenom bolešću premazao se goveđim izmetom koji mu, stvrdnuvši se, izazva žestoke boli po cijelome tijelu i tako je izmučen umro.

Nadalje, uopće ne treba slušati Zenona koji je tvrdio da će iz sveopćega požara16 ponovno uskrsnuti isti ljudi da bi činili ista djela, tj.

13

14 15

16

Usp. Heraklit, fragment 80; u ulomku zapravo piše “tražio sam (edizēsámēn) sama sebe”, a ne “sam sam sebe naučio”.

Usp. Diogen Laertije 9, 1, 5sl.

Usp. isto 2, 5, 22, gdje stoji kako je Euripid Heraklitovu pjesmu obznanio Sokratu.

Usp. Justin, I Apol. 20, 2; Atenagora, Leg. 19, 11sl.; 20, 30 i Minucije Feliks, Oct. 34, 1.

19

TACIJAN

Anit i Melet17 da tuže, Busirid18 da ubija goste, Herkul da se iznova bori. U tezi o požaru on iznosi da je više opakih nego dobrih jer su bili samo jedan Sokrat19 i samo jedan Herkul te još nekolicina takvih – malobrojnih i rijetkih. Zlotvora je općenito mnogo više od dobrih pa je prema tome autoru tvorac zala Bog, koji boravi u kanalizaciji, među crvima i onima što čine gadosti. Empedoklovu razmetljivost raskrinkavaju erupcije ognja na Siciliji20 jer je lagao i nije bio bog kao što je tvrdio da jest. Nadalje, smijem se babljim brbljarijama Ferekida21 i nasljednika njegova učenja Pitagore, kao i Platona kojega neki također vide kao njegova sljedbenika. Tko bi mogao

17 18

19

20

21

20

Riječ je o Sokratovim tužiteljima.

Egipatski kralj, koji je za zaštitu svoje zemlje za žrtvu prinosio goste namjernike.

Sokrata se smatralo dostojnim poštovanja i čovjekom koji je tragao za istinom; usp. Justin, I Apol. 5, 3; 18, 5; 46, 3; II Apol. 3, 6; 7, 3; 10, 8; Atenagora, Leg. 31, 2.

Po legendi što je prenosi Diogen Laertije 8, 69, Empedoklo se strmoglavio u Etnin krater, a jedna njegova sandala izletjela je van zajedno s izbačajem vatre.

Ferekid sa Sirosa, kojega Tacijan ovdje ocrnjuje i ismijava, živio je u 7. i 6. st. pr. Kr. Autor je djela pod naslovom Heptámychos (Pećina sa sedam skrovišta) u kojemu iznosi kozmološko učenje da bi objasnio postanak svijeta; od toga nam je djela sačuvano tek nekoliko ulomaka.

GOVOR GRCIMA

odobriti Kratesov,22 kako sam veli, “pseći jezik”, a ne se radije, odbacivši oholu maniju govorenja onih njemu sličnih, okrenuti potrazi za istinskim dobrom? Neka vas dakle ne odvlače svečani skupovi filozofa koji to nisu: koji se među samima sobom drže protuslovna mišljenja; gdje svatko viče ono što mu na um padne. Zapravo, i među njima ima mnogo zadjevica; jedan drugoga mrzi, međusobno se nadmeću oprečnim mišljenjima i zbog bahatosti biraju uglednija mjesta. Doista, ne bi se smjeli radi moći vlastodršcima ulagivati, nego čekati dok moćnici njima ne dođu.

Kršćanska vjera u Boga 4. T``a zašto, o, Grci, kao u boksačkoj borbi na nas navaljujete s običajima? Ako ne želim primjenjivati nečije običaje, zašto me se mrzi kao da sam krajnje opak? Zapovijeda li vladar da se plati porez? Spreman sam platiti. Gospodar da mu budem podložan i služim mu? Znam što je ropstvo. Dakako, čovjeka treba poštivati kao čovjeka, a bojati se treba samo 22

Krates iz Tebe (između 365. i 285.), kinički (grč. kynos – pas) filozof i pjesnik, učenik Diogena iz Sinope i učitelj Zenona iz Kitija, osnivača stoičke škole. Pisao je parodije i satire, a prema Diogenu Laertiju 6, 98 pisao je i tragedije.

21

TACIJAN

Boga, njega koji je ljudskim očima nevidljiv i uopće neshvatljiv. Jedino ako bi mi se zapovjedilo da njega zaniječem, ne bih poslušao, nego bih radije umro, da se ne pokažem kao lažljivac i nezahvalnik. Za nas Bog nije počeo postojati u vremenu; budući da je jedini bez početka i sam, on počelo je svemu. Bog je duh: ne širi se materijom,23 nego je tvorac materijalnih duhova i oblika koji su u materiji: ne može ga se dokučiti ni vidom ni opipom, premda je on Otac svega osjetnoga i vidljivoga. Po njegovu stvorenju spoznajemo da postoji i po djelima razabiremo njegovu nevidljivu moć.24 No ne želim se klanjati stvorenju što ga je za nas načinio. Radi nas je načinio sunce i mjesec: kako bih onda mogao štovati svoje sluge? Kako da drvo ili kamen zovem bogovima? Duh koji je niži od božanskoga duha prožima materiju:25 on je sličan duši i ne treba ga štovati na isti način kao i savršenoga Boga. Također, neizrecivomu Bogu ne trebamo prinositi darove; naime, njega kome ništa ne treba ne smijemo javno izrugivati kao da je potrebit. Sada, pak, naša ću učenja još jasnije izložiti.

23 24 25

22

Kako su držali stoici.

Usp. Rim 1,20; Atenagora, Leg. 10.

Mada nije do kraja jasno izraženo, Tacijan izgleda duha shvaća kao dušu svijeta (anima mundi).

GOVOR GRCIMA

Božja Riječ 5. Bog bijaše u početku i spoznali smo da je počelo sila Riječi.26 Gospodar svega, koji je svemu počelo bitka, prije nego što su načinjena stvorenja bijaše sam; prema tome, sva moć vidljivih i nevidljivih stvari bijaše kod njega, on bijaše počelo bitka: sve je bilo s njime snagom Logosa, a i sam Logos koji bijaše u njemu postade. Naime, Logos je izišao voljom Božje jednostavne naravi; on, koji nije došao tek tako, Očevo je prvorođeno djelo.27 Znamo da je on počelo svijeta. Rođen je po podjeljivanju, a ne po cijepanju; naime, što se odcijepi, od prvoga je odvojeno, a ono što postade podjeljivanjem, primivši rasporedbu izabranja, ne osiromašuje onoga od koga potječe. Doista, kao što se jednom jedinom bakljom užižu mnoge vatre i prvoj se baklji sjaj nije umanjio zbog paljenja mnogih drugih baklja,28 tako i Logos potekao od Očeve [razumske] moći svojega roditelja ne ostavlja bez Logosa. T``a i ja govorim, a vi slušate. No svakako zbog govornoga općenja ja koji govorim ne ostajem bez riječi,29 nego odašiljući svoj glas materiju koja je u vama ne26 27 28

29

Usp. Iv 1,1.

Usp. Kol 1,15; Justin, I Apol. 21, 1; Atenagora, Leg. 10.

Poredbom su se poslužili i Justin, Dial. 61, 2; 128, 4; Tertulijan, Apol. 21, 12; Laktancije, De div. inst. 4, 29.

Usp. Justin, Dial. 61, 2 23

TACIJAN

uređena želim urediti. Kao što je u početku rođeni Logos na svoj način stvorio naš svijet, budući da je on stvorio materiju, tako i ja, po uzoru na Logos obnovljen i prosvijetljen spoznajom istine, želim popraviti nered materije koja pripada i mojoj naravi. Uistinu, materija nije bez početka kao što je Bog niti ima jednaku moć kao Bog bez početka, nego je stvorena i nije ju načinio nitko drugi nego jedini Stvoritelj svega.

Vjera u uskrsnuće 6. Zbog toga vjerujemo da će se nakon kraja svijeta zbiti uskrsnuće tijela, ali ne kao što uče stoici, po kojima postoje ciklička razdoblja koja od sebe nestaju, a bez ikakve korisne svrhe. Po nama vjekovi se navršavaju jednom zasvagda, a na njihovu koncu doći će do uskrsnuća jedino ljudi, i to po sudu. A ne će nam suditi Minos ni Radamant;30 prije njihove smrti, kako pripovijedaju mitovi, nije se sudilo nijednoj duši; međutim, sudac je sam Bog Stvoritelj. Makar vi mislili da smo prave bene i “sijači brbljarija”, nije nas briga jer u ovo učenje vjerujemo. Naime, kao što prije svojega rođe30

24

Minos i Radamant su sudci duša, po Platonovu djelu Gorgija, 523 E–524 A; usp. Justin, I Apol. 8, 4; Atenagora, Leg. 12; Tertulijan, Apol. 23, 13.

GOVOR GRCIMA

nja nisam znao tko ću biti, nego sam postojao samo u tjelesnoj supstanciji materije, sada ja, koji prije nisam postojao, pošto sam rođen, ne dvojim da postojim. Na isti način ja koji sada jesam i koji nakon smrti ne ću postojati niti više biti vidljiv ponovno ću postati onako kao što sam, prije nepostojeći, rođen. Pa i ako moje tijelo oganj uništi, svijet će primiti tu materiju koja se raspršila u dimu; također, ako skončam u rijekama ili u morima, ako me i zvijeri rastrgaju, bit ću smješten natrag u riznicu bogatoga Gospodara. Doduše, jadni bezbožnik ne zna za pohranjena blaga, ali vladalac Bog, kada bude htio, supstanciju samo njemu vidljivu vratit će u prijašnje stanje.

Stvaranje anđela i ljudi 7. Nebeski Logos, duh rođen od Oca i um iz umne moći, stvorio je čovjeka na sliku Oca koji ga je rodio, kao sliku besmrtnosti, da kao što je besmrtnost svojstvena Bogu, tako i čovjek dioništvom u Bogu postigne besmrtnost.

Dakako, prije stvaranja ljudi Logos je stvorio anđele. Premda nisu imala narav dobra koja pripada jedino Bogu, i jedna i druga stvorenja bila su obdarena slobodom, kako bi je ljudi priveli savršenstvu slobodom izbora, da zlotvor bude zasluženo kažnjen jer je svojom 25

TACIJAN

krivnjom bio opak, a pravednik da zbog svojih dobrih djela s pravom bude pohvaljen što služeći se svojom slobodom nije prekršio Božje volje. To je anđeoska i ljudska narav. Moć Logosa pak, budući da u sebi unaprijed zna što će se zbiti, ne nužnošću usuda, nego slobodnim prianjanjem uz ono što radije treba odabrati, unaprijed je nagovijestio buduće stvari, zabranama potiskujući zloću, a hvaleći one koji su ustrajali u dobru. Pošto su ljudi i anđeli krenuli za onim tko od sviju bijaše iskusniji jer je stvoren prvi i njega, premda se pobunio protiv Božjega zakona, uzeli za boga, onda je začetnika te nepromišljenosti i njegove sljedbenike moć Logosa isključila iz svoje blizine.

A onaj tko bijaše stvoren na Božju sliku, odvojen od onoga moćnijeg duha, postade smrtan; zbog svojega prijestupa i svoje ludosti prvorođenac postade demon, a njegovi nasljedovatelji, koji se ugledaše u njegovu taštinu, vojska demona, i zbog njihove slobodne volje bijahu prepušteni njihovoj vlastitoj ludosti.

Demoni i poganska božanstva 8. Ljudi su žrtve njihova otpadništva. Naime, kada su im poput onih što igraju kocku pokazali ploču s položajem zvijezda, počeše širiti nešto posve krivo, tj. da je sudbina odre26

GOVOR GRCIMA

đena. Prema tome, i onaj tko sudi i kome se sudi takvi su zbog sudbine, kao i ubojice i ubijeni, bogati i siromašni učinak su iste sudbine: i cjelokupno stvorenje kao u kazalištu zabavlja njih kod kojih – kako veli Homer – Vječiti se smijeh razliježe među sretnim bogovima.31 Doista, kako ne smatrati smrtnima one32 koji se zabavljaju gledajući one što se međusobno bore, pri čemu jedan potiče drugoga [borca]; one koji se žene i udavaju; koji oskvrnjuju mladiće i čine preljub smijući se i bježe rasrđeni i bivaju ranjeni? Dakako, po tim radnjama po kojima su ljudima objavili kakvi su slušatelje potiču na slične opačine. Pa zar ti isti demoni sa svojim poglavarom Jupiterom, svladani istim požudama kao i ljudi, nisu podvrgnuti sudbini? Osim toga, kako se može štovati njih kod kojih je veliko razilaženje u stavovima? Rea, koju stanovnici frigijskoga gorja nazivaju Kibela, zbog svojega je ljubavnika Atisa [kažu] ozakonila odsijecanje genitalija; Venera uživa u putenim općenjima. Dijana je čarobnica, Apolon iscjelitelj. A nakon odsijecanja glave Gorgoni, koju je Neptun ljubio, iz koje iskočiše konj Pegaz i Krisaor, Minerva i Eskulap među sobom podijeliše kapi krvi: za31 32

Homer, Ilijada 1, 599.

Misli se na grčka božanstva.

27

TACIJAN

hvaljujući njima Eskulap je donosio ozdravljenje, a Minerva je, zahvaljujući tim istim kapima, postala čovjekoubojica i poticatelj ratova.

Uvjeren sam da Atenjani, ne htijući joj okrnjiti slavu, sina što se rodi iz njezina sjedinjenja s Hefestom pripisaše Gei kako se ne bi pomislilo da je poput Atalante zbog Meleagra, tako i Minerva zbog Hefesta bila lišena svoje snage. Naime, on na obje noge šepav, proizvođač kopča i naušnica, kao što je vjerojatno, mladu je djevojku bez majke zaveo ženskim nakitom.

Neptun plovi, Mars uživa u ratovanju, Apolon je svirač na kitari, Dioniz je tiranin Tebanaca, Saturn ubija tiranine. Jupiter spolno opći i s kćerkom, pri čemu je ona začela. Sada će mi svjedoci biti Eleuzin, tajanstveni zmaj i Orfej koji veli: Zatvorite vrata neposvećenima.33 Pluton je ugrabio Prozerpinu i taj zločin postade misterij; Cerera oplakuje kćer i Atenjani neke obmanuše; u hramu Latonina sina nalazi se mjesto koje se zove Pupak [zemlje], a taj je Pupak Bakhov grob. Sada hvalim tebe, o, Dafne: pobijedivši Apolonovu nečednost, osporila si njegov dar proricanja jer nije znao što će se s tobom zbiti i svojom se vještinom (proricanja) nije okoristio. Neka mi sada strijelac 33

28

Usp. Orphica (izd. Abel, str. 144); vidi i Atenagora, Leg. 20.

KAZALO VAŽNIJIH POJMOVA

SADRŽAJ

Tacijan: Uvod u život i misao . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Govor Grcima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .82 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84

87

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u prosincu 2012.

CRKVENI OCI

Knjiga 6.

.............................................................................................

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Tacijan, Justinov učenik i sam apologet iz druge polovice 2. st., vrlo je osebujna osobnost. Do te je mjere naglašavao izvornost kršćanstva da ga nije smatrao pomirljivim ni s jednim elementom helenističke kulture, pa čak ni sa znanošću i filozofijom.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.

Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.

Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-304-4

VERBUM

9 789 532 35 304 4

78 kn

www.verbum.hr