Gospodin - web listanje

GOSPODIN Romano Guardini

Romano Guardini GOSPODIN

Romano Guardini

Romano Guardini

GOSPODIN

Razmatranja o osobi i životu

Isusa Krista

Preveo s njemačkoga Božidar Brezinščak Bagola

Biblioteka: FIDES 121.

Glavni urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: Romano Guardini, Der Herr: Betrachtungen über die Person und das Leben Jesu Christi

Sva autorska prava pripadaju Katoličkoj akademiji u Bavarskoj. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025. Slika na naslovnici © CSG CIC Glasgow Museums and Libraries Collections

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Redaktura: Katarina Gugić

Lektura: Anđa Jakovljević

Za nakladnika: Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-863-6

CIP zapis je dostupan u nacionalnom skupnom katalogu knjižničnog sustava Bukinet pod brojem 991005930566109366.

Peregrinantibus et iter agentibus

PREDGOVOR

Zahvaljujući knjizi Gospodin Romana Guardinija mnogi su naraštaji kršćana ostvarili dublji odnos s Isusom Kristom. Kada je knjiga prvi put izišla, ponudila je nov pristup duhovnom tumačenju Svetoga pisma za kojim su na poseban način čeznuli mladi; rekao bih da se ta čežnja ponovno osjeća i u našem vremenu.

Prvi svjetski rat posvuda je bio doživljen kao slom liberalnoga sna o neprestanu napretku utemeljenu isključivo na razumu. Ta kriza liberalizma imala je dalekosežne posljedice za Crkvu i teologiju, zahvativši svako „racionalno kršćanstvo“ koje su liberalni teolozi nastojali izgraditi. Svojim pokušajem da iza „dogmatskoga sloja“ otkrije istinskoga „povijesnog“ Isusa, liberalno tumačenje Biblije, odnosno egzegeza pripravila je tlo za tu krizu. Dakako, prema liberalnom načinu razmišljanja, povijesni Isus mogao je biti samo običan čovjek. Sve što je nadnaravno, sve što se tiče Božjega otajstva koje je okruživalo Isusa, prema liberalnom se načinu razmišljanja smatralo pukim uljepšavanjem i vjerničkim pretjerivanjem. Samo kada bi se uklonilo ono nadnaravno, mogli bismo napokon ugledati istinski Isusov lik! Međutim, već na prijelazu stoljeća Albert Schweitzer ustvrdio je da bi takav pokušaj urodio isključivo proturječjima: takav „pročišćeni“ Isus ne bi bio stvarna osoba, već djelo povjesničara.

Kao student, Romano Guardini i sâm je proživio dramu liberalizma i njegov slom te se s nekolicinom prijatelja uputio u potragu za novim teološkim smjerom. Tijekom toga traženja iskustvo liturgije kao mjesta susreta s Isusom ostavilo je na njega snažan dojam. Isus je prije svega među nama upravo u liturgiji: ondje nam progovara i ondje prebiva.

Guardini je prepoznao da je liturgija istinsko, živo ozračje Biblije i da se

Biblija može ispravno razumjeti samo u tom živom kontekstu u kojem je i nastala. Tekstove Biblije, te velike Knjige o Kristu, ne treba promatrati kao književna djela nekih pisaca nastala za radnim stolom, već kao riječi samoga Krista izrečene u slavlju svete mise. Biblijski tekstovi posve su prožeti bogoslužnim strahopoštovanjem koje izvire iz nutarnje vjerničke pozornosti pred živim glasom prisutnoga Gospodina. U Predgovoru svoje knjige Guardini nam govori o načinu na koji su ti tekstovi nastali: „(…) kod neke zgode, riječi ili čina treba se uvijek znati zaustaviti, osluhnuti, dati se poučiti, pomoliti se i podložiti se.“

Očito je da Guardini svoju knjigu nije smatrao teologijom u strogu smislu riječi, već radije navještajem ili propovijeđu. Ipak, zacijelo nije zanemario teološku važnost svojega izlaganja. Guardini se u cijeloj knjizi Gospodin borio kako bi došao do ispravna shvaćanja Isusa: svi pokušaji da se Isusov lik „očisti“ od nadnaravnoga vode u proturječja i besmislene konstrukcije. Njegovu se Osobu ne može odijeliti od onoga „posve Drugoga“, otajstvenog, božanskog. Bez toga elementa Isusov se lik rasplinjuje. Ne postoji psihološki portret Isusa koji bi njegove osobine mogao učiniti razumljivima isključivo iz ljudske perspektive. Pokušaj analize toga Čovjeka neprestano nas odvodi u područje neshvatljivoga, u „nedokučivost koja je, međutim, puna neizmjerna obećanja“. Isusov lik i poslanje „ne podliježe nikakvu povijesnom osvjetljenju“, jer „konačna objašnjenja proizlaze „iz nedokučivosti onoga što on naziva ‘voljom Očevom’nalaze samo u onom neprobojnom području koje on naziva ‘volja Oca mojega’“.

Guardini je na sličan način govorio 1936. u maloj, ali neprocjenjivoj knjizi pod naslovom Lik Isusa Krista u Novom zavjetu, koja je plod njegovih metodičnih promišljanja:

„Možda nećemo uspjeti doprijeti ni do slike ‘osobe’, već samo do niza skica koje sežu izvan našega vidokruga. Možda ćemo iskusiti da Uzašašće nije bilo tek jedinstveni događaj u Isusovu životu, nego nadasve način na koji nam je on darovan: kao Onaj koji iščezava u nebu, u onom Bezuvjetnom koje je Bog. No, ako je tako, onda su te šture skice nadasve dragocjene: one su putokazi koji nas vode prema ‘iskoraku’ vjere; i u onoj mjeri u kojoj nadilaze naš pogled, upravo zato što ga nadilaze, poučavaju nas klanjanju.”

Iz takva načina razmišljanja nastale su meditacije sabrane u ovoj knjizi. Pozorno slušanje biblijskoga teksta uvijek je prvi Guardinijev korak. Time se u potpunosti priznaje stvarni doprinos egzegeze u razumijevanju Isusa. No,

prema Guardinijevu shvaćanju, u toj pozornosti prema tekstu slušatelj ne postaje gospodar Riječi. Naprotiv, postaje vjerni učenik koji dopušta da ga Riječ vodi i prosvjetljuje. Veličina i jedinstvenost Osobe postaje nam očita upravo odbacivanjem zatvorene, isključivo ljudske logike. Upravo se tako raskidaju okovi naših predrasuda i naše se oči polako otvaraju te dolazimo do spoznaje onoga što je istinski ljudsko, jer bivamo dotaknuti čovještvom samoga Boga.

Guardini je često volio reći da će „ono što je istinski stvarno izniknuti iz bogate, raznolike širine našega postojanja, našega potpunog kršćanskog življenja, i dovest će nas do Onoga koji je istinski stvaran“. Guardini nas uči da bit kršćanstva nije ideja, nije misaoni sustav, nije plan djelovanja. Bit kršćanstva jest Osoba: sâm Isus Krist. Ono što je bitno jest Onaj koji je bitan („Das Wesentliche ist der Wesentliche“). Istinski živjeti znači upoznati Isusa Krista i od njega učiti što znači biti čovjek.

Naše se vrijeme u mnogočemu razlikuje od onoga u kojem je živio i djelovao Romano Guardini. Ipak, i danas, kao i u njegovo doba, pogibelj za Crkvu, pa i za čovječanstvo, sastoji se u „izbjeljivanju“ Kristova lika, u pokušaju da oblikujemo Isusa prema vlastitim mjerilima, tako da ga ne slijedimo u poslušnu učeništvu, već da ga ponovno stvaramo na svoju sliku! Ipak, i u našem vremenu spasenje se sastoji samo u tome da postanemo „doista stvarni“. A to možemo samo ako iznova otkrijemo istinsku stvarnost Isusa Krista i po njemu otkrijemo put čestita i pravedna života. Guardinijeva knjiga Gospodin nije zastarjela zato što nas i dalje vodi k onom što je bitno, k onom što je doista stvarno, samom Isusu Kristu. Ova knjiga stoga i danas ima važnu zadaću.

Joseph kard. Ratzinger, predstojnik Kongregacije za nauk vjere 1996.

PREDGOVOR AUTORA

Onaj tko se odluči govoriti o osobnosti i životu Isusa Krista mora točno znati što hoće i gdje su granice takvu htijenju.

Mogao bi, doduše, u duhu našega vremena, pokušati sa psihologijom Isusa Krista, ali ona ne postoji. O Franji Asiškom postoji svojevrsna psihologija – sve dok u njemu, običnu čovjeku, nema nečega što ga nadilazi, ali pomoću čega se postaje pravim čovjekom u Božjem smislu, na što misli Pavao kad kaže da neka nitko „ne prosuđuje duhovnog čovjeka“ (1 Kor 2,15). Bilo bi dakako moguće, i bila bi to zacijelo vrlo lijepa zadaća, istraživati korijene te čudesne osobnosti; vidjeti čime su uvjetovane crte njezina bića; odakle to da se u njoj sudaraju tako proturječne snage, a istovremeno se ipak ostvaruje takva jedinstvenost i tako dalje. O Isusu Kristu čovjek ne može ništa kazati, osim u vrlo ograničenu smislu. Pokuša li čovjek to ipak učiniti, razorit će njegovu sliku. Naime, u dubini njegove osobnosti nalazi se otajstvo Sina Božjega koje odbacuje svaku „psihologiju“; tajna kojom kršćaninovo neprosuđivanje zadobiva odsjaj podarene milosti. Čovjek može u biti činiti samo jedno: pokazivati uvijek s novih polazišta kako sva svojstva i bitne osobine Kristova lika završavaju u nedokučivosti; razumije se, u nedokučivosti koja obiluje beskonačnim obećanjem. Ili, moglo bi se pokušati s „Isusovim životopisom“, kao što se već puno puta pokušalo. Međutim, strogo uzevši, ni to nije moguće. Život Franje Asiškoga može se prikazati – ukoliko se i ovdje svakom zašto i odakle ne suprotstavlja tajna rođenja odozgor i tajna Božje milosti. Pa ipak, može se istraživati, recimo, kako on stoji u svom vremenu; kako ga to vrijeme podnosi i kako ono utječe na njega; kako snage toga vremena preuzima na sebe, kako izražava njihov život, a da pritom ipak ostaje svoj; na koji način traga za Jednim u kojem je moguće njegovo ispunjenje;

koje stranputice, koji doživljaji sukobljavanja, koji stadiji ispunjenja prožimaju to traganje i tako dalje. To je moguće i kod Isusa, no samo do određene granice. On posve sigurno pripada određenom povijesnom kontekstu i zato poznavanje snaga koje su u tom kontekstu bile djelatne sigurno doprinosi tome da se njega samoga može bolje razumjeti; ali se ni njegovo biće ni njegovo djelovanje ne smiju izvoditi iz povijesnih datosti, jer on proizlazi iz tajne Boga i vraća se u nju, pošto je „među nama živio – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas“ (Dj 1,22). Štoviše, mogu se utvrditi određeni događaji od presudna značenja u njegovu životu, može se u njima prepoznati smisleno usmjerenje i vidjeti kako se taj smisao ostvaruje; međutim, ne može se nipošto dokazati neki vlastiti „razvoj“. Jednako tako ne može se put njegove sudbine i način na koji on ostvaruje svoju zadaću svoditi na „motive“, budući da posljednje „zašto“ proizlazi iz nedokučivosti onoga što on naziva „voljom Očevom“ i ne podliježe nikakvu povijesnom osvjetljenju. To što čovjek može učiniti propisuju već Evanđelja: od rečenica koje govore da „Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52); da je bio „u punini vremena rođen od žene“ (Gal 4,4) i da je odrastao u dobro poznatoj povijesti, od tih nam rečenica valja prihvatiti uvjerenje da se ovdje radi o dubokoj povezanosti lika i događanja, ali valja izbjegavati rješavanje te povezanosti na način uvriježena opisivanja povijesnih događaja; štoviše, kod neke zgode, riječi ili čina treba se uvijek znati zaustaviti, osluhnuti, dati se poučiti, pomoliti se i podložiti se.

Ova „razmatranja“ ne teže nikakvoj cjelovitosti. Ona nisu pokušaj zaokružena prikaza Isusova života, već se u njima iznose uvijek pojedinačne riječi i zgode. Ona ne žele razvijati ljudski lik u njegovoj dosljednosti, već ocrtavaju najprije jedan vid toga lika, potom drugi, i tako redom, na način kojim ti vidovi postaju i te kako životnima. To nisu znanstvena izlaganja, nije to ni povijest ni teologija, nego su to duhovni nagovori, godinama održavani kod nedjeljnoga bogoslužja, i zato ne žele ništa drugo nego u mjeri u kojoj je to moguće ispuniti onu zadaću koju je zadao sam Gospodin: naviještati njega, njegovu Radosnu vijest i djela.

Njihovu autoru ne preostaje drugo nego kazati da nije htio podati ništa „novo“; ni novu definiciju Krista ni bolju kristološku teoriju. Ovdje se ne radi ni o čemu novom, nego se radi o vječnom. A kad ovo naše prolazno vrijeme prijeđe u vječno – ono bi zaista moglo biti „novo“, čisto, plodonosno, vrijeme koje će izbrisati svu prašinu navike. Čitatelj će se možda tu i tamo susresti s neuobičajenim mislima. No one ne sadrže nikakav poseban zahtjev, već žele čovjeku pomoći u boljem promišljanju otajstva Boga, „otajstva pred

vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim.

Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!“ (Kol 1,26–27). Pred njim čovjekove misli ne znače mnogo. Čovjek se može njima služiti, može ih i odbaciti. Važno je samo jedno, a to je spoznaja koju nam je dao sam Krist kad je „počeo tumačiti Pisma“ te je „gorjelo srce u nama“ (Lk 24,27.32).

PRVI DIO IZVORI

1.

PORIJEKLO I RODBINA

Kad bi u ono vrijeme netko u Kafarnaumu ili u Jeruzalemu pitao Gospodina: „Tko si ti? Tko su tvoji roditelji? Iz kojega roda dolaziš?“ – on bi mogao odgovoriti onako kako je zapisano u osmoj glavi Ivanova Evanđelja: „Prije negoli Abraham posta, Ja jesam!“ (Iv 8,57). A mogao bi odgovoriti i riječima iz druge glave Lukina Evanđelja gdje je rečeno da Mesija potječe „iz doma i loze Davidove“ (Lk 2,4). Kako ustvari započinju u Evanđeljima izvješća o životu Isusa iz Nazareta koji je Krist, Pomazanik?

Ivan traži izvor u otajstvu Božjega života. Njegovo Evanđelje počinje riječima: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa... Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1,1–14). Izvor se, dakle, nalazi u Bogu. Bog je beskonačno živi Bog. Ali Bog postoji i živi drukčije od čovjeka. Objava nam govori kako ne postoji samo jedan Bog, u smislu u kojem se uobičajilo vjerovati u postkršćanskom židovstvu, u islamu i posvuda u novovjekovnoj svijesti. Bog biblijske objave ostaje u onom otajstvu koje Crkva izražava naukom o trojstvu Osoba i jedinstvu naravi. U tom otajstvu Ivan traži korijene Isusova života na zemlji: u drugoj najsvetijoj Osobi, u Logosu, u Riječi po kojoj Bog, Onaj koji se objavljuje, izriče puninu svoga postojanja. Objavitelj i onaj koga objavljuje ne mogu jedan bez drugoga i oni su jedno u ljubavi Duha Svetoga. Drugo obličje Boga, kojem se ovdje daje ime „Riječ“, nazivamo i „Sinom“, jer on objavljuje i govori o svom Ocu; a Duh Sveti nosi u Gospodinovim oproštajnim govorima milo ime „Tješitelj“

i „Odvjetnik“, koji čini da Isusova braća i sestre nakon njegova odlaska „ne ostanu kao siročad“. Od toga nebeskog Oca, snagom Duha Svetoga, dođe Spasitelj k nama.

Božji Sin posta čovjekom. On nije tek sišao u nekoga čovjeka da bi se u njemu nastanio, već je postao pravim čovjekom. Stvarno „postao“, u to nema nikakve sumnje; tako da nitko ne može kazati da je on zazirao od niskosti tijela, te se povezao samo s nutrinom jedne posvećene duše, ili s uzvišenošću jednoga izabranog duha; Ivan to strogo naglašava: On je „tijelom (mesom) postao“.

Povijest i sudbina ne nastaju isključivo u duhu, već ponajprije u tijelu; toj istini morat ćemo se često vraćati. Međutim, Bog je došao kao Spasitelj, da bi kao čovjek imao i povijest i sudbinu. On je došao k nama utjelovivši se, tako utemeljivši novu povijest. Sve što se prije događalo Bog je odredio tako da se zbivalo „prije rođenja Gospodina našega Isusa Krista“, na to je rođenje čekalo i pripravljalo ga. A sve ono što slijedi poslije toga događaja odredio je tako da će se prosuđivati po prihvaćanju ili odbacivanju njegova utjelovljenja. On je „boravio među nama“ – točnije prevedeno: „On je među nama imao svoj šator.“ Međutim, šator Logosa bilo je njegovo tijelo; sveti šator Božji među ljudima; zadužbina među nama; hram na koji je Isus mislio kad je odgovorio farizejima: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“ (Iv 2,19).

Između vječnoga početka i postajanja tijelom u vremenu leži tajna utjelovljenja. Ta se činjenica u svoj strogoći i svom metafizičkom snagom nalazi kod Ivana. Kod njega nema one ljubazne raskoši likova, intimnih događanja koja Lukinu poruku čine tako bogatom. Sve se svodi na ono krajnje, istovremeno silno i jednostavno: na Logos, na tijelo, na stupanje u svijet; na vječno porijeklo, na opipljivu zemaljsku stvarnost, na tajnu jedinstva.

Posve drukčije izgleda početak Kristova bivanja na zemlji u Matejevu, Markovu i Lukinu Evanđelju.

Marko uopće ne govori o utjelovljenju. Prvih osam redaka govore o preteči, a potom odmah nastavlja: „Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana“ (Mk 1,9). Matej i Luka navode Isusovo rodoslovlje: put jednoga naraštaja kroz povijest.

Kod Mateja se to rodoslovlje nalazi na početku Evanđelja. Ono počinje s Abrahamom, ide preko Davida i niza judejskih kraljeva do Josipa, „muža Marijina, od koje se rodio Isus koji se zove Krist“ (Mt 1,16). Kod Luke se rodoslovlje nalazi u trećoj glavi, nakon izvješća o Isusovu krštenju. „Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina. Bijaše – kako se smatralo – sin

Josipov, Elijev, Matatov, Levijev“ i tako dalje, kroz čitav niz imena, o čijim nositeljima ništa pobliže ne znamo, sve do Davida; zatim preko njegovih prethodnika do Jude, Jakova, Izaka, Abrahama te preko slavnih imena iz pretpovijesnih vremena kao što su Noa, Lamek, Henok, sve do Adama, „kojega je Bog stvorio“ (Lk 3,23–38).

Pitamo se kako su mogla nastati dva tako različita rodoslovlja: neki misle da prvo rodoslovlje pripada zakonu, dakle Josipu koji je po zakonu bio Isusov otac. A drugo bi rodoslovlje bilo krvno rodoslovlje, koje pripada Mariji; a budući da se žensko ime po starozavjetnom pravu nije smjelo navoditi u rodoslovlju, to je ime zamijenjeno Josipovim imenom. Tome valja dodati i gledište o leviratu ili braku s udovicom, prema kojem neoženjeni muškarac mora oženiti udovicu svoga brata, ako je ovaj umro bez djece, te prvo dijete pripada rodoslovlju umrloga, a ostala djeca ostaju u rodoslovlju tjelesnoga oca. Zbog različitih gledišta navedene su i različite vrste rodoslovlja. Činjenica da se Marijino rodoslovlje nalazi upravo kod Luke mogla bi to značenje učiniti vjerojatnim, jer upravo je Luka taj koji nam je osobito prikazao Majku Gospodinovu. No ovdje se ne želimo dalje baviti ovim zamršenim pitanjima.

Čovjek se uistinu može zamisliti nad nizom imena u tim rodoslovljima. Uz dostojanstvo koje im pripada po Riječi Božjoj, ta imena posjeduju i sama po sebi veliku povijesnu uvjerljivost. Nekoć su stari narodi imali vrlo pouzdano pamćenje. S vremenom su rodoslovlja plemenitih rodova bila pohranjivana u hramskim arhivima, što znamo iz zapisa da je Herod takve isprave dao uništiti, jer je bio skorojević te je ponosu starih obitelji htio oduzeti mogućnost da se uspoređuju s njim.

Koliko nam već sama ta imena govore! U njima izranjaju najprije, tijekom dugih tamnih stoljeća naovamo, likovi iz prapovijesti: Adam, ispunjen nostalgijom za izgubljenim blaženstvom raja; Set koji mu se rodio, pošto je Kajin ubio brata Abela; Henok, o kojem je napisano kako je živio bogougodnim životom i kako je bio uznesen na nebo... Tu je zatim prastari Metuzalem (Metušalah); pa Noa, okružen zastrašujućom orljavom velikoga potopa... I tako redom jedan iza drugoga, na putu kroz tisućljeća, od raja zemaljskoga do čovjeka kojega je Bog pozvao iz zavičaja i doma očinskoga da bi s njim sklopio savez: do Abrahama koji je „povjerovao“ i koji je bio „Božjim prijateljem“; do Izaka, sina kojega je dobio na dar kao čudo i kojega je opet primio, nakon što je bio spreman žrtvovati ga; do Jakova, unuka koji se borio s anđelom Božjim – ti likovi utjelovljuju najjači element Staroga zavjeta: ovozemaljski živjeti, a ipak hodati pred Bogom. Oni su građeni

od najčvršće zemaljske stvarnosti, najpovezaniji sa svim stvarima ljudskoga života; međutim, njima je Bog tako blizak, on je u njihovu biću i govoru, u njihovim dobrim i lošim djelima tako očit da su oni doista stvarna objava... Jakovljev sin Juda nastavlja rodoslovlje preko Peresa i Hesrona, dalje do kralja Davida. S njim započinje velika i slavna povijest naroda. Najprije beskonačne borbe, potom duge godine vladavine mira pod Salomonom. Ali već u njegovoj starosti kraljevstvo je postalo nevjerno. Ono potom nastavlja putem koji vodi u sve veću tminu; katkad uzdignuto, zatim opet poraženo; nastavlja putem ratova, nevolja, provala i grozota, do razaranja kraljevstva i „odvođenja u Babilon“.

Tamo se izgubio sjaj rodoslovlja. Od toga vremena živi se oskudno i s tamom pred očima. „Josip, muž Marijin“ bio je drvodjelja i tako siromašan da nije mogao prinijeti kao žrtvu za očišćenje janje, već samo „dvije grlice ili dva golubića“ (Lk 2,24).

Čitava povijest Božjega naroda proizlazi iz ovih imena. Međutim, proizlazi i iz imena koja su precrtana te se ovdje ne navode, poput, primjerice, Ahaba i dvojice njegovih nasljednika koji su izbrisani iz redoslijeda, jer je prorok nad njima izrekao prokletstvo.

Neka imena posebno nas navode na razmišljanje. To su prije svega ženska imena koja se spominju u usputnim napomenama – a navode se, kako kažu neki tumači, zato da se Židovima koji imaju nešto protiv majke Gospodina Isusa zatvore usta sramotom njihova kraljevskoga doma.

Ostavimo po strani Rutu, Davidovu baku. Zakonski čistom Židovu ona predstavlja mrlju na vladarskom rodoslovlju jer je bila Moapka te je s njezine strane David u svojim venama imao stranu, Zakonom zabranjenu krv; međutim, nama je njezin lik iz malene biblijske knjige, koja nosi njezino ime, vrlo živ pred očima... No o Judi, najstarijem Jakovljevu sinu, stoji u Knjizi Postanka da je „imao s Tamarom blizance Peresa i Zeraha“. Tamara je bila njegova vlastita snaha. Najprije žena njegova najstarijega sina koji je rano umro; nakon toga je, po Zakonu, pripala njegovu bratu Onanu koji, „znajući da se sjeme neće računati kao njegovo, ispuštaše ga na zemlju kad god bi prišao bratovoj udovici, tako da ne dade potomstva svome bratu. To uvrijedi Boga, pa i Onan umre“. Juda joj uskrati trećega sina u strahu da i njega ne izgubi. Zbog toga je Tamara jednoga dana navukla bludničku koprenu i stala čekati na samotnu raskrižju svekra koji je bio pošao u Timnu da striže ovce. Blizanci Peres i Zerah bili su njihova djeca; i Peres je vodio rodoslovno stablo dalje (Post 38)... O Salmonu se zna da je imao Boaza s bludnicom Rahabom koja je u svojoj kući u Jerihonu skrila Jošuine uhode; i ona bijaše

poganka poput Rute; „gostioničarka“ ili „bludnica“ – te su riječi u Starom zavjetu bile sinonimi (Jš 2)... I opet: „Kralj David dobi Salomona sa ženom koja je pripadala Uriji Hetitu.“ David je bio čovjek kraljevskoga roda. Slava izabranika krila se u njemu od najranije mladosti. Bio je ispunjen Božjim Duhom, pjesnik i prorok. Višegodišnjim je ratovanjima udario temelje izraelskom kraljevstvu. Posjedovao je veličinu i strastvenost borca; bio je dobroćudan, ali i grub i bespoštedan, kad je to držao potrebnim. Međutim, mrlja na njegovoj časti bijaše ime Bat-Šebe, supruge njegova vojnika Urije Hetita, čestita i vjerna čovjeka. Dok se Urija nalazio na bojnom polju, David obeščasti njegov brak. Urija se vratio da ga izvijesti o stanju na bojišnici u Rabu koji su zaposjeli; kralju ne bijaše svejedno i pokuša nedostojnim lukavstvima prekriti ono što se dogodilo. Međutim, nikakva mu lukavstva nisu pomogla te on ujutro napisa pismo Joabu i posla ga po Uriji. A u tom je pismu stajalo ovako: „Postavite Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine!“ Tako se i dogodilo te David uze njegovu ženu sebi. Prorok Natan mu objavi da je Bog gnjevan; David se pokajao zbog svojih djela; postio je i kajao se; dijete mu je umrlo – potom „utješi svoju ženu Bat-Šebu. Dođe k njoj i leže s njom. Ona zatrudnje i rodi sina komu nadjenu ime Salomon“ (2 Sam 11 i 12).

Isus je postao čovjekom poput nas, kaže Pavao u Poslanici Hebrejima, u svemu nama jednak, osim u grijehu (Heb 4,15). Ušao je u sve što se naziva čovještvom. Imena njegova rodoslovnoga stabla otkrivaju nam što znači ući u povijest čovječanstva s njegovom sudbinom i krivnjom. Ničega se nije poštedio.

U dugim tihim godinama nazaretskoga života Isus je zacijelo često razmišljao o svim tim imenima. I morao je itekako duboko osjećati što znači povijest čovječanstva! Sva veličina, sila, zamršenost, kukavnost, tmina i zlo, sve na čemu se temeljila i njegova egzistencija, sve što je navaljivalo da zauzme mjesto u njegovu srcu pa da se nađe s njim i njegovim zagovorom pred Bogom.

2.

MAJKA

Da bismo što bolje razumjeli vrsnoću nekoga stabla, okrećemo se zemlji kojom se širi njegovo korijenje i iz koje ono crpi sokove u svoje deblo i krošnju, cvjetove i plodove. Prema tome, bilo bi dobro osvrnuti se na zemlju i temelje iz kojih je niknuo lik Gospodina Isusa: osvrnuti se na Mariju, njegovu majku.

Rečeno je da je ona bila kraljevske krvi. Svaki je čovjek nešto jedinstveno, neponovljivo i zasebno; u njegov iskon, onamo gdje on posve sam stoji pred sobom i pred Bogom, ne dopiru sadržaji okoline iz koje on dolazi. Ondje „nema više: Židov – Grk!, nema više: rob – slobodnjak!“ (Gal 3,27–28).

To je istina; ali veličina, i nešto krajnje u svemu, pa i u najmanjim stvarima, ovisi ipak o tome je li čovjek plemenite naravi. Način na koji je Marija odgovorila anđelu na njegov pozdrav odaje svakako vrlo plemenito, kraljevsko držanje. Nešto silno i uzvišeno sišlo je tada na nju. Od nje se tražilo da se u posvemašnjem mraku s povjerenjem preda Gospodinu. I ona je taj zahtjev prihvatila jednostavno, potpuno nesvjesna veličine svojega čina. Velik dio te veličine proizlazi zacijelo iz prirođene plemenitosti njezina bića.

Tako se njezina vlastita sudbina počela oblikovati sudbinom njezina djeteta. Počelo je to u trenutku anđeoskoga pozdrava, nastavljajući se sve dalje: očitovalo se kao bol i tuga između nje i njezina zaručnika... Očitovalo se na putu u Betlehem gdje je u nevolji i siromaštvu poklonila život svom djetetu... Potom je morala bježati i nastaniti se u tuđini, daleko od zavičaja i zavičajnih navika; živjela je u nesigurnosti i pod prijetnjom velikih opasnosti, sve dok se nije vratila kući.

Kad joj je dvanaestogodišnji dječak ostao u Hramu i kad ga je sva u strahu tražila i ponovno našla, postala je prvi put svjesna božanske neobičnosti

svega što se u njezinu životu zbiva (Lk 2,41–50). Na njezin sasvim razumljiv

prijekor: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili!“ dječak je odgovorio: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Nakon toga odgovora bilo joj je jasno da dolazi ono što joj je prorekao Šimun: „A tebi će samoj mač probosti dušu“ (Lk 2,35). Nije li čudno da dječak u tom trenutku s neupitnom sigurnošću odgovara zaprepaštenoj majci: zašto si me tražila? Nimalo se ne čudimo onom što u izvješću slijedi: „Oni ne razumješe riječi koju im reče.“

Međutim, odmah iza toga čitamo: „A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.“ Nije ih čuvala „razumom“, jer nije razumjela, što je u prethodnoj rečenici jasno rečeno; riječima i događaju nije bila dorasla prirođenim shvaćanjem, već ponajprije s prirođenom dubinom i temeljima, isto onako kako zemlja prima u sebe dragocjeno sjeme da bi moglo što bolje proklijati.

Uslijedilo je osamnaest godina tišine. O tom nam vremenu Sveto pismo ništa pobliže ne govori. Ali otvorenu uhu ta šutnja Evanđelja govori svom snagom. Osamnaest godina tišine, zbivanja „u njezinu srcu“... Ništa više nije o tome rečeno, nego da „Isus bijaše poslušan“ i „napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“. Tiho, duboko zbivanje prožeto ljubavlju najsvetije majke.

Zatim napusti on zavičaj i pođe vršiti svoje poslanje. Ali i tu je ona uz njega. Na samu je početku susrećemo na svadbi u Kani, gdje se jasno očitovala posljednja gesta njezine majčinske brige i mudrosti (Iv 2,1–11)... Na drugom mjestu čitamo kako su se Nazaretom širile uznemirujuće glasine o njemu, ona se zabrine, traži ga, stoji pred vratima (Mk 3,21.31–35)... I ponovno je ona uz njega u posljednjim satima, stojeći do samoga kraja pod križem (Iv 19,25).

Isusov je život od početka do kraja bio okružen blizinom njegove majke. Najjača od svega bila je njezina šutnja.

Jedna nam riječ na poseban način pokazuje kako je duboko Gospodin bio povezan sa svojom majkom. On stoji među mnoštvom i govori. Iznenada povika neka žena iz mnoštva: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ A Isus joj odgovori: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11,27–28). Ne čini li se kao da je on odjednom nestao iz bučne vreve? Kao da je neko zvono odjeknulo njegovom dušom, i on je opet u Nazaretu, u neposrednoj majčinoj blizini?

Nadalje, uzmemo li riječi kojima se Isus obraća majci i pustimo li da na nas djeluju onako kako dolaze u konkretnoj situaciji, svaki ćemo put osjetiti nekakav jaz između njega i nje.

Uzmimo događaj u Jeruzalemu: on je još uvijek dijete, a nestao je ne javivši se majci, i to u danima kad je grad bio pun hodočasnika iz svih zemalja te se roditelji s pravom pribojavahu ne samo kakve nesreće, već i nasilništva svake vrste! Prema tome, s punim je pravom upitala: zašto si nam to učinio? A on joj odgovara s čuđenjem u očima: „Zašto ste me tražili?“ Ako smo nakon toga što očekivali, onda svakako rečenicu koja u tekstu i slijedi: „Oni ne razumješe riječi koju im reče.“

U Kani je Galilejskoj sjedio za stolom zajedno s ostalim uzvanicima. Mladenci su očito bili ljudi koji nisu imali puno. Ponestalo je vina i svi su osjećali nelagodu. U takvoj situaciji ona mu se obrati s molbom u očima: „Vina nemaju!“ On će joj nato: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ Te riječi ne znače ništa drugo nego to da njegovo djelovanje ovisi o njegovu času; da ovisi o volji njegova Oca, o tome što mu on kaže, samo o tome i ni o čemu drugom... Odmah nakon toga on naravno pomaže, ali samo zato – i tu nam može pomoći način na koji se Božja naredba ostvarivala po prorocima, iznenadno i bez upozorenja – jer je ipak došao „njegov čas“ (Iv 2,1–11).

A kad je došla iz Galileje da ga traži, a on se zadržao u jednoj kući i poučavao mnoštvo koje je sjedilo oko njega te mu reknu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“, on im odgovori: „Tko je majka moja i tko su braća moja?“ I okruži pogledom po onima koji su sjedili oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka“ (Mk 3,31–35). I premda je on zacijelo nakon tih riječi otišao k njoj i iskazao joj ljubav, izgovorena riječ ipak ostaje i mi osjećamo svu bremenitost toga protupitanja u kojem se posve jasno očitovala beskonačna udaljenost u kojoj je živio.

Štoviše, riječi koje smo maloprije protumačili kao izraz neposredne blizine mogle bi istovremeno značiti i udaljenost: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ – „Ne! Blaženiji su oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“

A kad se na križu bližio njegov posljednji čas, dok je njegova majka stajala uz križ, razapeta svim mukama svojega srca, čekajući na jednu jedinu riječ – Isus joj reče, osvrnuvši se na Ivana: „Ženo! Evo ti sina!“ Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!“ (Iv 19,26–27). U tim se riječima očito krije briga umirućega sina, no njezino je srce nesumnjivo bilo ispunjeno nečim drugim: „Ženo! Evo ti sina!“ Naputio ju je dalje od sebe, kako bi ostao posve sam u

„času“ koji se „bližio“ svom silinom, neumoljiv i strašan. U najvećoj samoći, s grijehom koji mu je natovaren, pred Božjom pravdom. Marija bijaše uvijek uz njega. Sve što je njega pogađalo ona je sudoživljavala; njezin je život bio njegov. No ne po njezinu vlastitom shvaćanju; Pismo jasno govori: „Sveto“, o kojem govori anđeo Gabriel (Lk 1,35) – kako li je samo nabijeno tajnom i Božjom udaljenošću! – došlo je k njoj. Njemu je ona sve podarila: svoje srce, svoju čast, svoju krv, svu svoju ljubav. Ona ga je obuhvatila svojim majčinskim tijelom, ali ono ju je nadilazilo, sve više i sve dalje. Oko njezina se Sina stvorila svojevrsna odmaknutost koja bijaše to „Sveto“. Iz njega je on živio, daleko od nje. Ovo posljednje ona zacijelo nije mogla razumjeti. Uostalom, kako bi i mogla razumjeti otajstvo živoga Boga! Ali uzmogla je to što je na zemlji s kršćanskoga gledišta važnije od razumijevanja, što se može postići samo Božjom snagom koja u pravi čas daje razumijevanje: vjerovala je, i to u vremenu kada, u doslovnu i punu smislu riječi, nitko drugi još nije.

Ako išta daje naslutiti njezinu veličinu, onda je to pozdrav koji joj je uputila njezina rođakinja: „Blažena ti što povjerova!“ (Lk 1,45). To obuhvaća dva navoda iz druge glave Lukina Evanđelja: „Oni ne razumješe riječi koju im reče“, i malo dalje: „A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu“ (Lk 2,50–51). Marija je vjerovala. I ona je tu vjeru uvijek iznova obnavljala. Sve jače, sve čvršće. Njezina je vjera veća od vjere bilo kojega čovjeka u povijesti. Pred očima nam je Abraham sa strašnim prinosom svoje vjere, ali od Marije se više tražilo negoli od Abrahama. „Sveto“, koje je iz nje proizišlo, koje je raslo udaljavajući se, koje ju je nadvisivalo, koje je živjelo daleko od nje, u beskonačnoj udaljenosti: pa zar da kod te veličine žena ne bude u zabludi, budući da ga je ona rodila i dojila i vidjela njegovu bespomoćnost... zar da se ne prevari i u svojoj ljubavi, kad je to „sveto“ njezinu zaštitu ostavilo iza sebe... i unatoč svemu tome čvrsto vjerovati da tako treba biti, da se samo na taj način može ispuniti Božja volja... ne posustati, ne postati malenim, već ustrajati i u svakom koraku što ga pojava njezina Sina čini u svojoj neshvatljivosti sudjelovati snagom vjere – u tome se očitovala njezina veličina.

Marija je sudjelovala u svakom koraku što ga je Gospodin u svojoj božanskoj sudbini učinio, sudjelovala je vjerom. Razumijevanje su joj donijeli tek Duhovi. Tada je razumjela sve što je ranije s vjerom „čuvala u svom srcu“. Upravo je po vjeri puno bliže Kristu i dublje u djelu spasenja negoli po svojim čudesima i legendama. Legende nas mogu razveseliti svojim ljupkim slikama, ali na temelju njih ne možemo živjeti, ponajmanje kad se radi o

iskonskim stvarima. Od nas se traži da se u vjeri borimo s otajstvom Boga i sa zlim otporom svijeta. Naložena nam je nipošto prijateljsko-pjesnička, nego čvrsta vjera – u posve konkretnom vremenu koje ne zna više za očaravajuću ljepotu stvari, u kojem se posvuda sukobljavaju proturječja. Što smo čišće u stanju shvatiti Marijin lik kao majke Gospodina Isusa iz Novoga zavjeta, to ćemo se veličanstvenije zalagati za kršćanski život kakav bi stvarno trebalo živjeti.

Ona je ta koja je obuhvatila Gospodina svom dubinom svojega života: od njegova začeća pa sve do smrti. Stalno je iznova morala kušati kako joj on, živeći od tajne Boga, rastući, izmiče. Uvijek se iznova uzdiže daleko iznad nje, tako da ona osjeća oštricu „mača“ (Lk 2,35), ali uvijek iznova ona ustaje u svojoj vjeri za njim i ponovno ga obuhvaća. Sve do časa kad on više nije htio biti njezinim sinom. To je trebao biti drugi, učenik koji je stajao pokraj nje. Isus je bio sam, gore na križu, na najužoj hridini stvaranja, pred Božjom pravdom. Međutim, ona je u posljednjem su-doživljavanju prihvatila rastanak – i, s prihvaćanjem, u vjeri, stala uz njega.

Da, uistinu, „blažena ti što povjerova“!

3.

UTJELOVLJENJE

Božićna liturgija sadrži ova dva retka iz osamnaeste glave Knjige Mudrosti: „Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja“ (14,15). Ti reci govore o tajni utjelovljenja, a beskonačna tišina te svete noći u njima dolazi na čudesan način do izražaja.

U tišini se događaju sve velike stvari. Nipošto u galami i raskoši vanjskih događanja, nego u jasnoći nutarnjega gledanja, u nečujnu kretanju odluke, u samozatajnu žrtvovanju i svladavanju: kad se srce dodiruje ljubavlju, kad se u djelo priziva sloboda duha i kad se utroba oplođuje djelom. Nečujne su moći u biti jake moći. Svoje misli želimo usmjeriti na jedno od najtiših događanja, na ono događanje čija tišina dolazi od samoga Boga, daleko od svake navale. Luka izvješćuje: „U šestom mjesecu“ – otkad se anđeo ukaza Zahariji i navijesti mu rođenje njegova sina, koji će biti Gospodinov preteča – „posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: ‘Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!’ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav je to pozdrav. No anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.’ Nato će Marija anđelu: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’ Anđeo joj odgovori: ‘Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa

nije nemoguće!’ Nato Marija reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.’ I anđeo otiđe od nje“ (Lk 1,26–38).

Kako se sve to zbilo tiho, pokazuje nam Matejevo izvješće: kad je bilo jasno da je Marija trudna, htjede se muž, kojem je bila obećana, Josip, s njom razići, uvjeren da je prekršila obećanu vjernost; evanđelist velikodušno dodaje kako ju je „potajice htio napustiti, jer je bio pravedan“ i jer ju je doista volio (Mt 1,19). Dakle, to što se dogodilo bilo je tako duboko i razumu nepristupačno da Marija nije nalazila načina da prenese sve što se zbilo svom zaručniku, sam ga je Bog morao poučiti o tome.

No iza te dubine, o kojoj s najvećim strahopoštovanjem možemo ipak nešto saznati, rastvara se jedna druga, božanska dubina. O njoj govore riječi koje smo naveli u uvodu. O njoj govori početak četvrtoga Evanđelja: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“

Ovdje je riječ o „Bogu“. S njim je još netko; „u njega“, „na njega oslonjen“, kako to glasi na grčkom, netko tko se zove „Riječ“; taj u kojem Onaj prvi izgovara suštinu svojega bića, puninu života, njegov smisao. On je i Bog, jednako kao i onaj koji Riječ izgovara, a ipak postoji samo jedan Bog. O ovom Drugom govori Ivanovo Evanđelje kao o Bogu koji je došao na svijet, „u svoje vlasništvo“, stvoreno po njemu (Iv 1,11). Moramo obratiti pozornost na ono što je ovdje rečeno: on ne upravlja svijetom samo kao sveprisutni i svemogući Stvoritelj svijeta, već u određenom trenutku – ako smijemo tako kazati – mora prekoračiti granicu koju nije moguće pojmiti razumom; on, vječno uzvišeni, nepristupačni i daleki Bog, osobno je ušao u povijest. Kako možemo razumjeti Božji odnos prema svijetu? Možda ovako: pošto je stvorio svijet, živio je iznad njega, u beskonačnoj uzvišenosti, blažen i samodostatan, dok je sve stvoreno pustio da jednom zauvijek ide svojim vlastitim putem... Ili pak ovako: bio je u svijetu kao stvaralački praizvor iz kojega sve proizlazi; kao stvaralačka snaga koja svime upravlja; kao smisao koji se u svemu izražava... U prvoj bi verziji bio odvojen u onostranoj nedodirljivosti, a u drugoj bi bio ono najbitnije u svemu. Želimo li utjelovljenje zamišljati prema prvoj predodžbi, ono bi moglo značiti jedino to da je neki čovjek na svojevrstan način bio obdaren božanskim mislima i usplamtio božanskom ljubavlju – do te mjere da bi se moglo kazati kako u njemu govori sam Bog. Želimo li pak uzeti u obzir drugu predodžbu, onda bi nam utjelovljenje trebalo značiti to da se Bog očituje u svemu, u svim stvarima, u svim ljudima, ali u jednom čovjeku osobito snažno i jasno – do te mjere da bi se moglo kazati kako je u njemu Bog u tijelu došao na svijet... Međutim, odmah nam je jasno da to nisu predodžbe Svetoga pisma.

Ono što objava govori o odnosu Boga prema svijetu i o njegovu utjelovljenju nešto je posve drukčije. Bog je na poseban način stupio u vremenitost: po svojoj samostalnoj odluci, posve slobodno. Vječni, slobodni Bog nema sudbine; sudbinu ima samo čovjek u povijesti. Jedino u tom smislu možemo reći da je Bog stupio u povijest i da je uzeo na sebe „sudbinu“.

Međutim, činjenicu da je Bog iz vječnosti stupio u konačno i prolazno, da je prekoračio preko „granice“ u povijest, tu činjenicu ne može shvatiti nijedan ljudski duh. Dapače, on možda čak brani „čistu predodžbu o Bogu“ naspram prividne slučajnosti i ljudskih primjesa u svemu tome – pa ipak se upravo u tome krije najdublja bit kršćanstva. Samim mišljenjem ne možemo u ovoj stvari ići dalje; jedan mi je prijatelj jednom izgovorio rečenicu zahvaljujući kojoj sam razumio puno više negoli svim svojim čistim „mišljenjem“. Govorili smo o toj temi i on je najedanput rekao: „Takve stvari čini ljubav!“ Te mi njegove riječi uvijek iznova pomažu. Ne zato što bi one razumu nešto objasnile, nego zato što se obraćaju mojem srcu i omogućuju mu da osjeti tajnu Boga. Tajna se ne shvaća, ali čovjek joj se može približiti, i tada opasnost od „sablazni“ nestaje.

Nijedna velika stvar u ljudskom životu nije potekla isključivo iz mišljenja; sve su potekle iz srca i njegove ljubavi. Međutim, ljubav ima svoj vlastiti zašto i čemu – i naravno da čovjek mora biti otvoren za to, u protivnom neće ništa razumjeti... A što ako je Bog taj koji ljubi? A što ako se to Božja dubina i snaga podižu – što ta ljubav ne bi bila u stanju učiniti? Slava, gospodstvo tako veliko da će se onom koji ne polazi od ljubavi nužno učiniti glupošću i besmislom.

Vrijeme odmiče. Josip, poučen od Boga, uzima k sebi svoju zaručnicu – zamislimo samo kako je duboko ta pouka morala zahvatiti mirnoga čovjeka! Što li se rojilo u njegovoj glavi kad je shvatio da je Bog položio ruku na njegovu ženu i da je život koji ona u sebi nosi začet po Duhu Svetom! U tom se trenutku probudila velika i blažena tajna kršćanskoga djevičanstva (Mt 1,19–25).

Luka nas dalje izvješćuje: „U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,1–7).

Ono što smo još maločas pokušavali shvatiti u skrovitosti božanskoga čina sada nam u vidljivu liku dolazi ususret. Riječ je o djetetu kakva su i sva ostala djeca; o djetetu koje plače, gladuje i spava kao i sva djeca, a ipak je „Riječ tijelom postala“ (Iv 1,14). Ne samo da Bog prebiva u tom djetetu u svoj svojoj punini; ne samo da je to dijete tako ispunjeno nebeskim da to nebesko mora nasljedovati, za njega se boriti, za njega patiti, pa i na najsilniji način, nadilazeći svaki dodir s Bogom, nego to dijete jest Bog, po svom žitku i svom bitku.

Javlja li se ovom prilikom u nama neki prigovor, dajmo mu dovoljno mjesta. Naime, nije dobro kad se kod tako dubokih stvari bilo što potiskuje, jer se na taj način samo prigušuje da bi kasnije, na nekom drugom mjestu, izbilo još razornije. Možda se u nekom stvara otpor prema ideji utjelovljenja. Možda je tu ideju spreman prihvatiti kao ljupku i duboko smislenu prispodobu, ali nipošto kao doslovnu istinu. Ako se bilo gdje na području vjere može pojaviti sumnja, onda je to u prvom redu utjelovljenje. I zato želimo glede utjelovljenja biti puni strahopočitanja i strpljivosti. S ovim središnjim otajstvom kršćanstva želimo se ophoditi u miru, strpljivu čekanju i molitvenoj sabranosti, uvjereni da će nam smisao kad-tad sinuti. Kao naputak mogu nam poslužiti riječi: „Takve stvari čini ljubav.“

To je dijete dobilo sadržaj svoga bivstvovanja. Ono što čovjek jest po svom rođenju utvrđuje temu njegova života; sve se ostalo nadodaje kasnije. Okolina i vanjska događanja vrše utjecaj, zanose i opterećuju, zahtijevaju i razaraju, djeluju i oblikuju – međutim, u svemu tome presudan je prvi korak u život: ono što čovjek jest po svom rođenju. Mnogi su kršćanski mislioci razbijali glavu time što se zbilo u Isusu. Ispitivali su se o njegovu nutarnjem životu i pokušavali na to odgovoriti bilo iz psiholoških, bilo iz teoloških razloga. Ali ne postoji nikakva psihologija Isusa Krista; ona pada zbog onoga što on, u konačnici, jest. Ona ima smisao jedino kao rubno pitanje, koje vrlo brzo nestaje pred središnjim pojmom i slikom. A što se pak tiče teološkoga određenja, ono je – po sebi istinito i za kršćansko mišljenje od presudna značenja – po svojoj biti apstraktno. Vjera traži pomoćnu misao koja će voditi dalje. Pokušajmo tu misao pronaći na sljedeći način.

To je mlado biće bilo ljudsko dijete: s ljudskim razumom, udovima, srcem i dušom. I bilo je Bog. Sadržaj njegova života trebala je biti Očeva volja: naviještati Radosnu vijest, pristupati ljudima božanskom moći, utemeljiti Savez, svijet i grijehe svijeta preuzeti na sebe, za njih podnijeti patnju u zamjenskoj ljubavi, preuzeti ih kao žrtvu i uskrsnuće u novi život, život u milosti. Upravo bi se u tome trebalo očitovati i njegovo vlastito ispunjenje.

Time što ispunjava svoju zadaću, on bi trebao ispuniti sebe, kao što nam to govore riječi Uskrsloga: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26). Samoispunjenje znači u konačnici da je to ljudsko biće imalo istovremeno u posjedu i božansko biće vlastite osobnosti. Isus nije Boga samo „iskusio“, već je on sam bio Bog. On ni u jednom trenutku nije postao Bogom, nego je on to bio od vječnosti. Ali njegov se život sastojao u tome da svoj božanski bitak dovede do ljudskoga ispunjenja; da božansku stvarnost i njen smisao dovede do ljudske svijesti; da božansku snagu pretvori u svoju volju; da svetu čistoću ispuni svojom osjećajnošću; da vječnu ljubav živi svojim srcem; da beskonačno božansko osjećanje prenese u svoj ljudski lik – ili, da se izrazimo malo drukčije, njegov je život bio postojano poniranje u sama sebe, proširivanje sebe u samom sebi, uzdizanje sebe u vlastite visine, proboj vlastitoga iskustva, zahvaćanje vlastite punine. Sva izvanjska rječitost, sva djela i borbe znače istovremeno postojano poniranje u sama sebe, poniranje čovjeka Isusa u njegov božanski bitak. Misao je sasvim sigurno nedostatna. No ona i ne mora biti posve ispravna u smislu neke teoretske postavke, nego u smislu djelotvorne pomoći. A pomoći nam može on kojega zamišljamo kao dijete u jaslama... njegovo čelo i ono što se iza njega krije... njegov pogled... sav taj nježni početak življenja. Javni je Gospodinov život trajao u najboljem slučaju tri godine, a neki kažu da nije trajao ni pune dvije. Kako kratko vremensko razdoblje! Ali baš zbog toga, kako je bremenito značenjem onih trideset godina prije toga, u kojima nije poučavao, u kojima se nije borio i nije činio čudesna djela. Nema u Gospodinovu životu ničega što bi više privlačilo na sebe misao vjernika od njegove šutnje u tih trideset godina. Misao koju smo pozvali u pomoć može nam jedino otvoriti uho za glas te šutnje i predočiti nam u svoj punini strahopoštovanja nedokučiva zbivanja u Isusovoj nutrini.

Samo je jednom to provalilo iz njega, u događaju o kojem izvješćuje Luka, opisujući kako su ga njegovi roditelji, kad mu je bilo dvanaest godina, poveli sa sobom na hodočašće u Jeruzalem, kamo su po običaju hodočastili svake godine o blagdanu Pashe. „Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kada ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: ‘Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac

tvoj i ja žalosni smo te tražili.’ A on im reče: ‘Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?’ Oni ne razumješe riječi koju im reče.“ On je došao u Hram i tu kao da se u njemu nešto podiglo i produbilo. Nestala je majka, nestao je Josip, nestali su suputnici na hodočašću! I kad ga je Marija u veliku strahu upitala: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, tvoj otac i ja žalosni smo te tražili“, on joj je odgovorio protupitanjem, sav u čudu koje ukazuje na njegovo posve drukčije stajalište: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“

Zatim slijedi: „I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.“

I potom završna rečenica: „A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,41–52).

PRETEČA

Pred Gospodinom stoji, moćan, a istovremeno ipak sav rasplinut u njemu, veliki lik Ivana Krstitelja. Luka pripovijeda o tajni kojom je obavijeno njegovo rođenje: kako je svojim roditeljima bio podaren u njihovim poodmaklim godinama s obećanjem: „Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.“ Svi koji su o tome nešto čuli razmišljali su o tome pitajući se: „Što li će biti od ovoga djeteta? Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime“ (Lk 1,15–17 i 57–79).

A onda slijedi završna rečenica prve glave Lukina Evanđelja: „Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svog javnog nastupa pred Izraelom“ (Lk 1,80).

Dječak je izabran za velik i vrlo težak život. Ruka se Gospodnja spustila na njega, otrgnuvši ga od svega što inače čini ljudski život i uputivši ga u samoću. U samoći doživljava kako je kao izabranik, u najstrožem odricanju, ojačan u duhu, čitavim svojim bićem sabran u volji Božjoj koja mu se obraća. Želimo li osjetiti karakter toga života, morali bismo otvoriti biblijske knjige o Samuelu i kraljevima te čitati o ranim prorocima: Samuelu, Iliji, Elizeju koji su, ispunjeni Duhom, vodili upravo nadljudski život. Uzdignuti na vladalačku razinu, prosvijetljeni nedokučivim znanjem, osnaženi za silno djelovanje, a onda bačeni u tamu i neizvjesnost, kako se Duhu svidjelo. Ispunjeni veličinom koja nadilazi ljudsku mjeru te poniženi ispod svakoga ljudskog dostojanstva. Ništa za sebe, sve za silu koja ih je vodila; posve podređeni tajni Božjega vodstva koja je na djelu u izabranom narodu... Toj

vrsti pripada i Ivan, posljednji iz tih redova; samo što se je događaj kojem je pripadao sasvim približio „punini vremena“, kako je Evanđelje naziva, i koja se već posvuda osjećala. Posvuda su bujali izdanak sadašnjosti i punina vremena (Mk 1,15; Gal 4,4). Za tu je puninu Ivan živio. Na nju je ukazivao. Među prorocima koji su naviještali Isusa jedino je on umio kazati: „On je!“ Jednoga dana stigne i njemu poziv. Taj je događaj pribilježen svim svečanim pojedinostima koje u proročkim knjigama prate Božji poziv: „Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha“ (Lk 3,1–3). A njegovo je propovijedanje glasilo ovako: „Glas viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje’“ (Lk 3,4–6). I „grnula je k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci“ da čuju snažni glas koji ih je pozivao na životno obraćenje te prime „od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe“ (Mk 1,5). To je krštenje u smislu određene pripreme, „krštenje vodom“, kao predznak onoga krštenja koje se ima dogoditi „u Duhu Svetome i ognju“ (Lk 3,16). Kad se u narodu proširilo mišljenje da je Ivan Mesija ili Pomazanik koji ima doći, poslali su „Židovi iz Jeruzalema k njemu svećenike i levite da ga pitaju: ‘Tko si ti?’, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: ‘Ja nisam Krist.’ Upitaše ga nato: ‘Jesi li prorok?’ Odgovori: ‘Ne.’ Tada mu rekoše: ‘Pa tko si, da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?’ On odgovori: ‘Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.’ A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: ‘Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?’ Ivan im odgovori: ‘Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući’“ (Iv 1,19–27). A Luka ovom dodaje: „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim“ (Lk 3,16–17).

Tada k Ivanu dođe, između mnoštva ljudi, i sam Isus iz Galileje da ga krsti u Jordanu. Ivan se zaprepasti i stane ga odvraćati: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ Međutim, Isus se podvrgnuo ljudskom zakonu: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ Nakon toga Ivan popusti, krsti Isusa, a čim je nakon krštenja Isus izišao iz vode, ispunila

se nad njim tajna Duha: otvoriše se nebesa i Duh je Božji sišao kao golub i spustio se na nj. Sada je Ivanu sve jasno (Mt 3,13–17).

Potaknut Duhom, Isus odlazi u pustinju, vraća se, okuplja oko sebe učenike i počinje s poučavanjem. On kroči putem kojim ga usmjerava Očeva volja, a Ivan svojim vlastitim putem. No njihov se odnos nastavlja: od susretljivosti, preko nepovjerenja do ljubomore.

Jednoga dana dođu Ivanovi učenici Ivanu i rekoše mu: „Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega si ti svjedočio – on eno krsti i svi hrle k njemu.“ A Ivan odgovara dubokim, samozatajnim riječima: „Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba. Vi ste mi sami svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego poslan sam pred njim.’ Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,22–30)... Jednom zgodom postavili su Ivanovi učenici Isusu pitanje: „Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?“ Nato im Isus reče: „Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!“ (Mt 9,14–15). Sada je „vrhunac vremena“, koji se nikada više neće vratiti, a kako li će brzo proći... A Isusovi su pak učenici zamolili svoga učitelja: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike“ i on ih je naučio moliti Očenaš (Lk 11,1).

A onda je Ivan završio sa svojom proročkom sudbinom. Biti prorokom znači propovijedati ono što Gospodin zapovijeda u vremenu, a protiv vremena. Tako je Ivan svoje riječi usmjerio protiv Heroda, jednoga od četvorice vladara u zemlji. Herod je bio razvratan, nasilan, izopačen od silne moći i nutarnje nesigurnosti, kao i većina vladara. On je svom bratu oteo suprugu, Herodijadu, i živio s njom. Ivan mu se otvoreno usprotivio: „Ne smiješ imati ženu brata svojega!“ Takav zločin, odnosno prigovor vladaru, štoviše otvoreno predbacivanje strasti spram jedne žene, moralo je svakako biti popraćeno kaznom; Ivan je bio uhićen i bačen u tamnicu. No Herod je bio duboko dirnut tajnom toga čovjeka, često ga je pozivao k sebi, razgovarao s njim, premda nije imao snage da se izvuče iz gliba (Mk 6,17–21).

Tako je Ivan, čovjek pravedan i svet, provodio dane u zatvoru. Jednoga dana pošalje on Isusu svoje učenike da ga pitaju: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11,3). Moglo bi se reći da je Ivan to učinio misleći na svoje učenike, kako bi došli do njega i iz njegovih usta čuli potvrdu. Možda je doista tako i bilo, a možda je to Ivan učinio i zbog sebe, što ne bi bilo ni u kakvu proturječju s njegovim poslanjem. Čovjek često zamišlja

prosvijetljenost proroka tako kao da je on primio viđenje i otad pouzdano zna da je vođen Duhom te u njega nema više ni najmanjega kolebanja. U stvarnosti je pak život proroka izložen svim olujama i obremenjen najvećim siromaštvom. Povremeno ga Duh uznese iznad ljudske razine i tada on doista vidi i posjeduje snagu koja mijenja povijest. A povremeno se opet strmoglavljuje u tamu i neizvjesnost, poput Ilije kad se u pustinji bacio na zemlju pokraj grma i molio da umre – doista nema snažnije i potresnije predodžbe o samoj biti proroka i njegovoj sudbini od opisa u glavama 17–19 Prve knjige o Kraljevima... Možda je dakle Ivan pitao i zbog sebe i, ako je tako, to je zacijelo bio strašan čas zbog kojega je poslao poslanstvo k Isusu. A on odgovara: „Odite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“ (Mt 11,4–5). To su riječi iz Knjige proroka Izaije (61,1–4) i Ivan, posljednji od proroka, zna što je time poručeno.

Zatim slijedi neobična rečenica: „I blago onom tko se ne sablazni o mene.“ Čovjek se pita: što to znači? Ta opomena glede sablazni? Zacijelo je izgovorena vrlo općenito, tako da vrijedi za sve, jer doista pripada najdubljoj biti kršćanskoga života – ali ona je upućena i Ivanu. Što bi u tom smislu imala značiti? No ostavimo je zasad neko vrijeme na miru.

Evanđelist Matej nastavlja: „Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: ‘Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga osvajaju. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši neka čuje’“ (Mt 11,7–15). Nikad se o čovjeku nije dalo takvo svjedočanstvo kao što je ovo. Gospodin ga je nazvao najvećim čovjekom rođenim od žene, i njegova riječ stoji. Dakle, najveći među svim ljudima. Tu izbija neka tajanstvena nejasna veličina. On je, „ako hoćete“, Ilija koji ima doći. On je „glas koji viče u pustinji“. On je taj čiji život ima samo jednu svrhu, pokazati na Gospodina: „On je!“ Ovom se međutim odmah dodaje: „Najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega.“ Opet smo zapanjeni i moramo se pitati: što to znači? Ali nećemo se zadržavati ni na ovom mjestu.

Potom se ispunja njegova sudbina. Herodijada ga želi skloniti s puta. Kad je na jednoj gozbi njezina kćerka Saloma okupljene zanijela svojim plesom te joj se kralj zakleo ispuniti bilo koju želju, ona se posavjetovala s majkom te zatražila „na pladnju glavu Ivana Krstitelja“. Kralj se ražalostio tom željom, ali kako je bio slabić, ne htjede je odbiti (Mk 6,21–19).

I tako je Ivan mrtav. Mogao je imati nešto više od trideset godina. Često to zaboravljamo. Najveći među svim prorocima, najveći od rođenih od žene, nestao je zahvaljujući mržnji poročne žene i slabosti izopačena malena tiranina! U Ivanovu Evanđelju naći ćemo nekoliko mjesta koja osvjetljavaju nutrinu toga velikog čovjeka.

Jednoga dana Isus je došao na Jordan sam – kako je ganutljiv taj njegov samotni dolazak: još nije počeo propovijedati Radosnu vijest, nikakvih učenika ne bijaše s njim, sve je još bilo otvoreno, jedino se nad njim nadvijalo čudo – a onda ga Ivan ugleda izdaleka pa reče: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene. Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu“ (Iv 1,29–31). Dalje nastavlja evanđelist Ivan o Ivanu Krstitelju kao Gospodinovu svjedoku: „Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“ (Iv 1,32–34).

Ovdje možemo barem malko zaviriti u prorokovu nutrinu. On ne zna tko je Mesija. On zna jedino to da se nalazi negdje među živućim suvremenicima, kako to stoji kod Iv 1,26: „Među vama stoji koga vi ne poznate“; i kod Lk 3,16: „Ali dolazi jači od mene, kome ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.“ Nakon toga obavljeno je krštenje, nebesa se otvoriše, Duh siđe kao golub i Ivan je mogao kazati: „On je!“

„Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!’“ (Iv 1,33–36). Od toga trenutka počinje Isusov „rast“ i „umanjenje“ njegova Preteče: „Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ – što znači: ‘Učitelju’ – ‘gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete.’ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura“ (Iv 1,37–39).

Andrija i Ivan odvojiše se od svoga učitelja i počeše slijediti „drugoga“.

Veličina Preteče sastoji se u njegovu pogledu na puninu vremena: „On je!“ A što zapravo znače riječi o sablazni i o najmanjem u kraljevstvu nebeskom, pred kojima smo ono bili zastali i koje smo ostavili po strani?

Neki su tvrdili da se Ivan nadao ovozemaljskom mesijanskom kraljevstvu te da se u onim riječima krije ispravak s Isusove strane. Ja ipak vjerujem da te riječi znače nešto dublje. Gospodin ga je nazvao najvećim između rođenih od žene, dakle, on je to i bio. Također nije moglo biti drukčije nego da on tu veličinu osjeti, da osjeti čudesan smisao i snagu vlastitoga življenja. No vrijedi i onaj drugi naziv kojim ga nazva Gospodin, naime da je najmanji u kraljevstvu Božjem; ljudski gledano, možda je bilo tko s ulice veći od njega! Što bi to imalo značiti ako ne to da Ivan ne pripada Božjem kraljevstvu u doslovnu smislu riječi koji se tada nametao? Ne može biti, jer se njegovo poslanje i veličina sastoje upravo u tome da bude navjestitelj dolaska toga kraljevstva. To ne znači ni da je bio nedostojan, budući da je „već od majčine utrobe bio pun Duha Svetoga“ (Lk 1,15). Znači, naprotiv, da mu je poslanje nalagalo da propovijeda i da navješćuje, ali da istovremeno ostane na samu pragu. Pred očima nam je slika Mojsija, kako netom pred smrt stoji na brdu Nebo i gleda u obećanu zemlju. On ne smije prijeći onamo; tek će mu se poslije smrti otvoriti ono uistinu obećano (Pnz 34,1–6). Mojsiju je to bila kazna, jer je pao na testu; Ivanu to nije bila kazna nego poslanje. Sve u njemu teži za Kristom: da bude s njim, da uroni u Božje kraljevstvo, da se u punini Izaijina proroštva prekine staro i započne novo stvaranje; za nas nedokučivo, a za njega, proroka, ono u vezi s kojim je gajio duboke osjećaje i za čim je čeznuo svom snagom. I to čeznuo na način za čije tumačenje nije dovoljna čista psihologija; na način koji je u stanju pobliže protumačiti samo onaj koji duhom razaznaje otajstvo Božje volje, zakona, Božjih naputaka i granica. On je trebao ostati pretečom, glasnikom i vratarom kraljevstva sve do svoje smrti – tek je tada mogao u nj ući i u njemu ostati.

A sada promislimo o njegovoj sudbini: on leži u tamnici, pod vlašću ovozemaljske bijedne kukavnosti; zna da mu prijeti smrt od Herodijade – i je li moguće da se svijest o vlastitoj veličini naspram sve te prividne besmislenosti ne bi pokolebala? Zar nije i njega snašao najcrnji čas, a zajedno s njim i opasnost od pobune koja nameće pitanje: može li taj, u čijoj mi se službi ovakvo što događa, uistinu biti Mesija? Kad bi tome doista bilo tako – srce bi se posvema predalo tajni ljubavi koja zahtijeva ono najteže, ali s takvom nježnošću, takvim razumijevanjem iz daljine i s tako mirnim povjerenjem – baš u takav čas Isus mu poručuje: „Blago onome tko se ne sablazni o mene!“ Isus poznaje svojega preteču, zna za njegovu nevolju. Božanski je velika poruka koju mu je poslao po učenicima, a koju oni sami nisu razumjeli, u tminu tamnice, ali Ivan je tu poruku razumio.

KRŠTENJE I KUŠNJA

Nije nam poznato kako je završilo vrijeme skrovitosti u Gospodinovu životu. Umjetnost je pokušala na različite načine uprizoriti Isusov rastanak od njegovih najbližih, ali sva su ta djela uglavnom plod pobožna promišljanja. Evanđelja izvješćuju jedino o tome kako je Ivan jednoga dana, propovijedajući obraćenje i krsteći na Jordanu, ugledao Isusa kako mu se približava i traži da i njega krsti. Ivan ga odvraćaše: „‘Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?’ Ali mu Isus odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!’ Tada mu Ivan popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni. U njemu mi sva milina!’“ (Mt 3,13–17).

Kad je Isus došao na Jordan, iza sebe je imao duboko iskustvo djetinjstva i duge godine „napredovanja u mudrosti, dobi i milosti“ (Lk 2,52). Svijest o nečuvenoj zadaći i snaga koja je nadirala iz praiskonskih dubina živjele su u njemu – no prva gesta koju zapažamo kod njega i prva riječ koju izgovara plod su poniznosti. Nikakva polaganja prava na vlastitu iznimnost: „To vrijedi za druge, ne vrijedi za mene!“ Isus dolazi k Ivanu da ga ovaj krsti. Tražiti od njega krštenje znači prihvatiti Krstiteljevu riječ i priznati sebe grešnikom, znači vršiti pokoru i otvarati se onom što dolazi od Boga. Na taj način možemo razumjeti zašto ga je Ivan zaprepašteno odvraćao. Isus je međutim stao u red. Nije tražio povlasticu za sebe, već se podredio „pravednosti“ koja vrijedi za sve.

Na ovaj silazak u ljudske dubine odgovara glas iz visine. Nebesa se otvoriše. Prepreka koja je sveprisutnoga Boga udaljavala od nas, odvajajući nas od nebesa, od njegove blažene prisutnosti – zapravo, ta je prepreka sam čovjek

s palim svijetom, stvorenjem koje je povukao za sobom i „podvrgnuo ispraznosti“ (Rim 8,20) – ta je prepreka upravo odstranjena. Sva se Očeva punina izlijeva u ljudsko Isusovo srce. „Dok se on molio“, dodaje Luka, želeći naglasiti da se radilo o nutarnjem zbivanju (3,21). O zbivanju više nego stvarnom, stvarnijem od svih dokučivih stvari uokolo, ali nutarnjem zbivanju, zbivanju „u duhu“.

Duh Sveti uzdiže čovjeka iznad njega samoga ne bi li iskusio Boga koji je svet i postao u svojoj nutrini dionikom njegove ljubavi. Punina toga Duha sišla je na Isusa. Već smo govorili o tajni iz koje raste Isusov tubitak: da je on po svojoj biti Sin Božji; da je on u svojoj biti živuće božanstvo; da ga to božanstvo vodi i prosvjetljuje – a da je istovremeno i pravi čovjek, u svemu nama jednak osim u grijehu; dakle on raste, „napreduje u mudrosti, dobi i milosti“ ne samo „pred ljudima“, nego i „pred Bogom“... Ovdje se tajna zatvara: on je Sin Očev. Otac „cijelo vrijeme prebiva u njemu“; da, „Otac je u njemu kao što je On u Ocu“ (Iv 14,10–12). Ono što on čini, to je djelovanje koje proizlazi iz Očeve volje; njegovu volju on neposredno osjeća, on je „vidi“. Međutim, istovremeno je rečeno i to da on od Oca „dolazi“ u ovovremenost i da se opet „vraća“ Ocu – sve do one nedokučive riječi na križu o napuštenosti od Boga (Mt 27,46). Tako je Duh stalno u njemu, jer Duh Sveti je ljubav po kojoj su Sin i Otac jedno, i sila po kojoj je on postao čovjekom. No unatoč tome ovdje Duh „silazi“ nad njega, baš kao što će ga on jednom kasnije od Oca „poslati“ svojima. Ovdje naše mišljenje zakazuje, iako naslućuje stvarnost iznad svake stvarnosti i istinu iznad svake istine. Ne smijemo se zbog toga upustiti u lažno razmišljanje, prepustiti se osjećajima i riječima iza kojih nema čvrste osnove. Sve je to tajna, tajna trojednoga Boga u njegovu odnosu prema Sinu Božjem koji je postao čovjekom. Mi to ne možemo dokučiti i priznanje te nemoći mora se očitovati u svemu što se o Isusovu životu uopće može kazati.

Sila Duha silazi na Isusa i u tom zanosnom susretu, u božanskoj punini trenutka, čujemo kako odzvanjaju riječi očinske ljubavi koja je kod Luke izražena pozdravom: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Lk 3,22). I tako, „pun Duha Svetoga Isus se vratio s Jordana i Duh ga je četrdeset dana vodio pustinjom“ (Lk 4,1).

Pokretala ga je punina Duha. Marko se izražava još snažnije, služeći se silnim riječima iz proročkoga iskustvenog svijeta: i Duh ga odmah „nagna“ u pustinju. U samoću, daleko od svojih, daleko od „sveg mnoštva naroda na Jordanu“, ondje gdje nema nikoga osim Oca i njega. Upravo je Marko taj koji nam divljinu te samoće pobliže opisuje kad kaže: „Bijaše sa zvijerima“

(1,12–13). Tamo je živio četrdeset dana i četrdeset noći. Četrdeset dana je upečatljiva brojka: znači dug period, a zasnovana je u ritmu života.

Isus je postio, najdubljim dijelom svojega bića nalazio se pred Bogom. Kako možemo izraziti što se tu dogodilo? Jednom smo, na Maslinskoj gori, imali uvid u najdublji smisao Kristove molitve. Vidjeli smo da je ta molitva najčišće predanje vlastite volje volji Očevoj. Možda je molitva u pustinji imala isti sadržaj, samo što se ovdje radilo o radosnoj širini početka. Zatim počinje prikaz kušnje. „I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.’ A on odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Isus mu kaza: ‘Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!’ Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.’ Tada mu reče Isus: ‘Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu“ (Mt 4,2–11).

Pun Duha otišao je Isus u samoću; nošen nečuvenom sviješću o svom poslanju i snazi. Morali bismo naučiti od učitelja duhovnoga života što to znači: ne prisilno oskudijevati, već s nutarnjom spremnošću preuzeti na sebe post. Danas i liječnici i odgojitelji sve više znaju o tome. Najprije čovjek osjeća samo nedostatak; onda nestane potreba za hranom i ne vraća se prilično dugi niz dana, ovisno o snazi i čistoći naravi onoga koji posti. Kada tijelo ne prima nikakvu hranu, ono troši svoje zalihe, a kad to samosagorijevanje zahvati vitalne organe, probudi se u čovjeku divlja, elementarna glad, kod koje se radi o preživljavanju: to je ta „glad“ koja se spominje kod Isusova posta. Istovremeno se tijekom posta zbiva nešto u nutrini. Tijelo se opušta. Duh postaje slobodniji. Sve se oslobađa, postaje laganije. Teret i ograničenja sile teže manje se osjećaju. Granice stvarnosti pomiču se, širi se prostor mogućega... Duh postaje osjetljiviji. Savjest postaje pronicavija, finija i snažnija. Osjećaj za duhovno odlučivanje raste... Zaštitni mehanizmi prirodnoga života koji štite čovjeka od svega skrivenog i opasnog, od svega što mu prijeti prevelikom blizinom, svega što je ispod, iznad ili pored čovjekova života, počinju labaviti. Čovjekova se nutrina, da tako kažemo, razgolićuje, otvara se drugim silama... Raste svijest o duhovnoj moći, a s njom sve više i opasnost glede pripadnosti nekom, glede granica vlastitoga konačnog bića, glede

sagledavanja vlastitoga dostojanstva i sposobnosti, jednom riječju: opasnost od uzoholjenja, magije, prevrtljivosti u duhu... Osoba koja kroz sve to prođe religiozno je vrlo nadarena i može zapasti u krize u kojima se duh suočava s ekstremnim odlukama i velikim opasnostima.

Upravo je ovdje o tome riječ: vidimo kako onaj koji je u Isusu prepoznao najvećega protivnika kreće u napad.

Kako li je ta kušnja samo izrečena! Uzmimo na primjer riječi: „Ako si Sin Božji“ – ono nejasno, sumnjičavo, podjarujuće u njima! Ovdje ćemo se sjetiti kušnje kojoj je podlegao prvi čovjek: „Zar vam je Bog zaista rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1). „Zar doista... ni s jednog drveta?“ – paklenska dvosmislenost koja truje sve slojeve jednostavnosti, povjerenja i poslušnosti. Polusvjetlo koje sve krivotvori; puno gore od otvorene laži. I ovdje, u pustinji, događa se isto; nešto što je za duh koji se nalazi na granici ljudske izdržljivosti puno opasnije od otvorena napada! „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“ Glad je prizvana; osjećaj čudotvorne moći i svijest o Božjem sinovstvu dovedeni su u sumnju i u tome se sastoji provokacija. Pohlepa treba buknuti i podjarmiti moć činjenja čuda, koja je namijenjena jedino božanskoj zadaći. Sve čemu je cilj čisto vršenje Očeve volje treba namamiti na stranputicu. Ali pohlepa se ne budi. Ne pojavljuje se ni u svojoj suprotnosti, nasilnu potiskivanju. Smireno, u potpunoj slobodi, dolazi Isusov odgovor: „Ne živi čovjek samo o kruhu!“ Čovjek stvarno živi o kruhu, i to je sasvim u redu. No ne živi samo o kruhu. Za život je puno potrebniji kruh „riječi što izlazi iz Božjih usta“. Na tome mora čovjek prije svega ustrajavati. Na toj savršenoj nutarnjoj slobodi poskliznula se kušnja i nestala. – Potom odvede napasnik Isusa na vrh Hrama i on ugleda vrevu naroda duboko dolje, a đavao će opet: „Ako si Sin Božji...“ I nastavlja zavodljivim, podjarujućim mamcem: „Baci se dolje!“ Duhovna je opasnost zastrta ovdje velom pobožnih riječi: „Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi.“ Udarac je vrlo oštar; točno je pogođeno ono mjesto koje bi za čovjeka, nesigurna zbog grijeha, moralo biti smrtno zavodljivo: bludnja uma koji se osjeća oslobođenim sile teže zbog duga posta; gubljenje osjećaja za moguće i nemoguće; fantaziranje o nečem neobičnom, čudesno uzbudljivom. I k tome primamljivost ponora – tko nije osjetio nešto slično kad je stajao na visini i ugledao pod sobom bezdanu dubinu? Ne bi li to trebalo pokušati? Neću li se zaustaviti nekako? Da, zavodljivost samoga pada, zakrivena podsjetnikom na anđeosku zaštitu! Velika kušnja za svakoga u kome nema najdublje i najčišće budnosti. Ali takva je budnost Isusova, i veća od toga. Opet je kušnja propala: „Pisano je također“

– kakve li čiste slobode, nije to puko odvraćanje, koje bi moglo potaknuti daljnju raspravu, već odgovor koji dolazi iz sama središta: „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“

Napasnik se još jednom odvaži pokušati: povede ga na vrlo visoku goru i pokaza mu sva kraljevstva svijeta. Onaj kome se nešto takvo ponudi uistinu je sposoban vladati! Kako li je nakon svega toga morao porasti osjećaj moći, kako li se tek moralo uzdići dostojanstvo uzvišene osobnosti, kakva li proplamsaja volje za moć! Neprocjenjiva vrijednost svijeta ni na koga nije mogla djelovati toliko koliko na nježno, a toliko silnim osjećajima prožeto najživlje srce koje je ikada kucalo, kad mu se u svoj svojoj raskoši nametala, slatko i moćno, svom snagom okruženja i posjeda, oblikovanja i stvaranja: veličina koja jesi, koju osjećaš u sebi – gdje ćeš sa svom tom slavom? Zar u životarenje malih ljudi? U ukočenost pobožnih? U misiju putujućega propovjednika? Zar ne vidiš gospodstvo na tronu svijeta? Bit ćeš uistinu vladar! Čekaju te vladarska slava i moć! Nečuveno iskušenje! Naravno, cijena bi bio otpad od Boga. „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Sada dolazi ono posljednje: ili-ili. Slijedi odgovor koji znači kraj: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ I nestane đavla pred njim. Luka ovom dodaje: „do druge prilike“ (4,13).

Isus se vratio među ljude i onda uslijediše oni tihi dani, nad kojima se nadvija čudesna veličina iščekivanja. No uskoro će k njemu početi dolaziti pojedinci.

Lijepi su ti tihi prizori o kojima nas izvješćuje četvrto Evanđelje u prvoj glavi. Kao što je prizor s Ivanom: Isus dolazi k njemu, a Krstitelj će: „Evo Jaganjca Božjega!“ Dvojica su Ivanovih učenika čula te riječi i pošla za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?“ Oni ne znaju što bi mu trebali odgovoriti te kažu: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Reče im: „Dođite i vidjet ćete.“ I oni pođoše s njim i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. „Bijahu to Andrija i Ivan.“ Kako snažno odzvanja Isusov život u tim događajima! Iz velike i sve veće punine i veličine dugogodišnje šutnje javlja se poniznost i zauzima svoje mjesto u općem poretku životnih dobara. Na tu poniznost odgovaraju nebesa: otvaraju se i Duh silazi; Očev glas progovara o svom vječno Ljubljenom. S rijeke Jordana odlazi Isus u samoću pustinje. Ondje ga dočekuje kušnja, no nemoguće je govoriti o njenu svladavanju jer je posve jasno da pred Isusovom božanskom slobodom nije ni bilo nikakve kušnje. Nakon boravka u pustinji slijedi povratak na polje poslanja, slijedi tiho čekanje, sve dok ne nastupi čas početka.

MEĐUVRIJEME

Otkako se Isus vratio iz samovanja u pustinji i prije nego što je počeo naviještati Radosnu vijest, dakle, između kušnje i prvoga naviještanja, leži vrijeme čiste sadašnjosti, kratko poput najkraćega trenutka. Zaštita njegovih djetinjih i dječačkih godina već je iza njega, a još nije nastupio čas djelovanja i borbe na polju povijesne stvarnosti. Čini se da je Isus za neko vrijeme potpuno slobodan od svega. Jer jednom kad počne s naviještanjem, svaka će njegova riječ provocirati odgovor, svaki postupak protupostupak; djelovanje će se suočavati s protudjelovanjem i svaki će taj pokret plesti mrežu povijesnih zbivanja koja će ga uhvatiti i više ga neće pustiti sve do konačnoga ispunjenja njegove sudbine... No zasad je slobodan od svega toga.

Punina Duha, koji je sišao na nj na krštenju, u njemu je. Blista iznad njega; cvate oko njega. Duh bi htio djelovati i stvarati, on teži za riječju i djelom, traži vodstvo i borbu – ali zasad, u ovom kratkom vremenu, još nije usmjeren, još nije obuhvaćen. On struji, on cvate, on je jednostavno tu, ispunjen sobom i beskrajnim mogućnostima.

Ovdje bismo trebali na trenutak zastati i razmisliti o onom što tako često zaboravljamo. Svi znamo da je Isus živio na ovom svijetu nešto više od trideset godina, i to nam se čini kao nešto samo po sebi razumljivo. Poznajemo ga kao nekoga tko je nakon kratkotrajna javnoga djelovanja umro kao Raspeti. No zašto se to tako dogodilo, nije samo po sebi razumljivo. Istina, on sam je rekao: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26) – ali to je trebalo učiniti iz ljubavi, iz ljubavi Božje. Osim toga, ljudski govoreći, nije to bilo potrebno, upravo suprotno; u pitanju je čudovišni slijed događaja i strašno je preko svake granice razumijevanja to da se jedan lik pun božanskoga potencijala nakon tako kratka vremena naprosto zatre.

Zar ne bi riječi: „A on napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52) trebale vrijediti i dalje? Nipošto ne želimo preuzetno navoditi nekakve „nužnosti“. Tko bi smio ustvrditi da je čovjek toliko zatvoren za sve što dolazi od Boga da bi njegov susret s Bogočovjekom neumitno morao donijeti smrt tom istom Bogočovjeku? Što bi na primjer bilo da je narod Bogočovjeka prihvatio... da je, recimo, imao priliku napredovati „u mudrosti, dobi i milosti“ do svoje četrdesete, šezdesete, osamdesete, sve do duboke starosti – kakve li ljudske i božanske slave? Isus u Abrahamovim godinama, u Mojsijevoj dobi! Nesumnjivo, kršćanska se mašta osjeća opomenutom od tajne božanskoga nauma i povlači se. Međutim, svakako smije ići tako daleko koliko je potrebno da bi se osjetilo kako duboka bijaše ljubav koja se u ovoj žrtvi za nas predala!

Na naše veliko iznenađenje, upravo nam Ivan, „metafizičar“, dopušta da osjetimo časak te slobodne punine – a ustvari ne bi to smjelo biti nikakvo iznenađenje kad imamo na umu da je upravo on bio „onaj kojega je Isus ljubio“ (Iv 13,23). Tako u prvoj glavi svojega Evanđelja Ivan pripovijeda kako je Krstitelj stajao na rijeci Jordanu možda s jednim ili dvojicom svojih učenika i kad je ugledao Isusa gdje dolazi k njemu, reče: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta!“ Potom slijede rečenice u kojima pripovijeda o tajanstvenom događaju koji se zbio na Isusovu krštenju. Učenici šute. Možemo zamisliti njihove poglede pune strahopoštovanja i nutarnje čežnje. No nijedan mu ne pristupi i Isus ode dalje (1,29–34).

Potom evanđelist Ivan nastavlja: „Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ – što znači: ‘Učitelju’ – ‘gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete.’ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura“ (Iv 1,35–39).

Vidimo ovdje kako je svijet učinio prvi korak prema Isusu. Ta dvojica učenika ostaviše svoga učitelja i pođu za Gospodinom koji je tuda prošao. Isus se obazre i upita ih: „Što tražite?“ A oni se nisu usudili razgovarati na otvorenom pa ga zapitaju gdje stanuje i on ih uzme sa sobom. I ostadoše kod njega, od desete ure, dakle od četiri sata poslijepodne do sunčeva zalaska.

Svako razmišljanje o tome kakvi su se razgovori za to vrijeme mogli voditi vrlo je subjektivno. Između dvojice Krstiteljevih učenika koji su spremno krenuli za Isusom i samoga Isusa nad kojim su sjali beskrajna punina i duhovno izobilje. Kakva li je čistoća morala resiti te razgovore! Mora da su

bili poput netaknutih cvjetova u proljeće; poput prvoga šikljanja tek nastala izvora. Svijet još ništa nije uprljao. Još se nije dogodilo nikakvo odbijanje, nikakvo nepovjerljivo sumnjičenje. Sve je još živjelo u neizrecivoj bistrini početka.

Ta dvojica bijahu Ivan, koji je sebe kasnije nazvao „učenikom kojega je Isus ljubio“ (Iv 13,23), i Andrija, o kojem Evanđelje ništa više ne izvješćuje. Predaja kaže da je gajio posebnu ljubav prema križu te je u Ahaji umro istom smrću kao i njegov Učitelj, raspet na križu. I opet čitamo: „Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: ‘Našli smo Mesiju!’ – što znači ‘Krist – Pomazanik’. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: ‘Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!’ – što znači ‘Petar-Stijena’“ (Iv 1,40–42).

Novi susret. Poput bljeska sijevnulo je iz očiju i volje Isusove: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ Taj Isusov pogled utvrđuje što se ima dogoditi. Taj je pogled ujedno i zapovijed. Pogled i zapovijed koji stupaju u povijest, oblikujući povijest dokle povijesti kao takve bude.

Ivan dalje pripovijeda: „Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: ‘Pođi za mnom!’“ (Iv 1,43). Filip je bio obuzet tim pozivom i pođe za njim. I nastavlja Ivan: „Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.’ Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?’ Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi!’ Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.’ Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!’ Odgovori mu Isus: ‘Stoga što ti rekoh: Vidjeh te pod smokvom, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!’ I nadoda: ‘Zaista, zaista kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje ulaze i silaze nad Sina Čovječjeg’“ (Iv 1,45–51).

Tu se rastvara silno viđenje proroka, koji je puno više od proroka, viđenje koje nadilazi prostor i vrijeme. Natanael je osjetio da je „viđen“; riječ uzeta iz govora o sili koja zahvaća čovjeka, kako se u Starom zavjetu upotrebljavala, gdje se Bog zove „Onaj koji proviđa“ (Post 22,14).

Isus je još slobodan. On hodi svijetom u izobilnoj punini Duha – ali svijet u koji mu valja kročiti već mu dolazi ususret. Njihovi se vrhunci dodiruju. On prihvaća približavanje i ovo kratko vrijeme vrlo brzo dolazi svom kraju. Svi koji mu dolaze ususret, ili tapkaju za njim i istinom, već su privučeni, a da toga nisu ni svjesni; ti ljudi koje Isus pripušta k sebi i u koje

upravlja svoj pogled zauvijek ostaju obilježeni. Nikad više nije u njihovim dušama zgasnuo bljesak te munje koja ih je ošinula i odredila im poslanje i sudbinu. Privremeno se oni vratiše svojim svakodnevnim poslovima; bio je to samo prvi dodir, susret. Tek će se kasnije ti ljudi odvojiti od svega i postati u doslovnu smislu riječi njegovim „učenicima“. No Isus je već na njih usmjeren i čas slobode istekao je.

Ovdje želimo razmotriti još jedan događaj koji se također zbio u najranije vrijeme: svadbu u Kani. U tom događaju dolazi jasno do izražaja kako se punina Duha u Isusu očitovala odgovarajući na potrebu danoga trenutka (Iv 2,1–11). Da se radi o najranijem razdoblju njegova javnoga djelovanja, u vremenu koje se još uvijek nećka između obiteljske navezanosti i javnosti, vidi se već iz prvih redaka koji navode kako je „ondje bila Isusova majka, a bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici“. Tada čitamo kako je došlo do pometnje, jer nisu imali više vina, i kako se Marija obratila sinu. I „kaže joj Isus: ‘Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!’“ (Iv 2,4). To je zapravo trebalo značiti: molba koju meni upravljaš, koja je nastala iz nužde trenutka, ne može biti za me mjerodavna. Ja mogu djelovati jedino na temelju nečega drugog. Nečega bitnog za moje djelovanje, a to je „moj čas“, volja Očeva.

Uvijek iznova Isus govori o Očevoj volji. Tu si volju ne smijemo predočiti kao neki unaprijed čvrsto sastavljen naputak, koji bi sadržavao sve što će se tijekom vremena dogoditi; naprotiv, volja je Očeva nešto što živi u Isusu, što se razvija i pobliže određuje razvijanjem konkretnih događaja. Otac i njegova volja su „sve vrijeme uz njega“. Očeva volja ga krijepi, ispunja, okružuje i stalno tjera dalje; on koji je tako sam u svijetu ima u toj volji svoj zavičaj; tako je vršenje Očeve volje „njegovo jelo“ (Iv 4,34). S vremena na vrijeme ta se volja zbije u konkretan potez i zahtjev. U ponekoj situaciji, u onom što se događa oko njega, daje ta volja poseban naputak: to je Isusov „čas“. Uistinu čudesan odnos s Ocem, pun intimnosti i neposrednosti, ali istovremeno težak, istovremeno izvor velike patnje. To nas podsjeća na život proroka. Istinski je prorok živio svakodnevnim životom, vođen trenutnim nagonima i potrebama, uživanjem i ovozemnim vrijednostima. Ljudi vole jesti i piti; stanovati i posjedovati; uživati i držati do svoje časti; raditi, vladati, stvarati. No u svoj toj samorazumljivoj razumnosti istinski je prorok strano biće. On slijedi drukčiju „logiku“; logiku Božjih misli koje su „daleko iznad ljudskih misli, kao što je nebo visoko iznad zemlje“ (Iz 55,9) i stoga njegovi postupci moraju običnim ljudima izgledati kao ludost, štoviše – sjetimo se samo Jeremije – kao opasan besmisao. Prorok se pokorava jednom drugom nagonu: poticajima Duha koji „puše gdje hoće“ (Iv 3,8), neočekivano, nedokučivo,

tako da govor o njemu i njegovu djelovanju mora izgledati kao samovolja i ludost... Koliko više vrijedi sve to za Isusa! Čitavo Ivanovo Evanđelje prožeto je dojmovima koje je Isus svojim ponašanjem ostavljao na „razumne“ farizeje i saduceje. Oni su uznemireni, prestrašeni, ozlojeđeni. Osjećaju kako je samo njihovo ustrojstvo uzdrmano i kako se sigurnost čitava naroda našla u opasnosti. Tek s toga stajališta možemo pravilno shvatiti inače bogohulne riječi: „Ne kažemo li pravo da si ti Samarijanac i da imaš zloduha?“ (Iv 8,48). Da si polu-poganin, tjeran nekom demonskom silom? Da, određeno svjetlo pada čak i na uznemirujuće retke Mk 3,20–21: „I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je.’“ U nastavku piše ovako: „I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: ‘Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle’“... A onda slijede rečenice koje nas izvješćuju kako dođoše „majka njegova i braća njegova, ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu“.

Iz ovih redaka osjećamo sveti i strahoviti zakon kojega se on pridržavao; duboku, intimnu, neumoljivu silu koja ga je vodila; koja je na posve stran način provaljivala u svakodnevni život tako da je između njega i ostalih bio izvučen „mač“ koji je nanosio beskonačnu bol. Osjećamo strahovitu samoću u kojoj je on živio i naslućujemo što znači njemu vjerovati i njega nasljedovati!

Ali ta volja je ljubav Očeva. Ona ga uzdiže u Božju nutrinu. Ona čini da sve prebiva u moćnoj, svijetloj unutrašnjosti. Očeva volja koja se iz sata u sat zgušnjava u posebne upute jest ljubav Duha Svetoga. Iz nje proizlazi to što Isus s vremena na vrijeme čini.

Tako je bilo i u događaju o kome je ovdje bila riječ, bio je to „njegov čas“. Mariju njegovo odbijanje nije obeshrabrilo. Ona osjeća kako se on sabire u sebi i zato govori slugama: „Učinite sve što vam kaže!“ A kako je „njegov čas“ bio tu, on je učinio čudo, pretvorio je vodu u plemenito vino – slika je to božanskoga obilja koje je nad njim vladalo i tražilo put do ljudskih srdaca.

Prvi dio: IZVORI 1.

Drugi dio: PORUKA I OBEĆANJE

5. Čovjekoljublje našega Boga

6. Očeva volja

7. Neprijatelj

8. Apostolsko poslanje

9. Otpuštenje grijeha

10. Smrt

11. Vječna svijest

12. Ponovno rođenje iz vode i Duha Svetoga

Treći dio: ODLUKA

1. Slijepi i oni koji vide

2. Sin Čovječji

3. Zakon

4. Isus i pogani

5. Okupljanje i odvajanje

6. „Nisam donio mir, nego mač“

7. Oni koje je ljubio.

8. Znamenja

9. Kruh života

10. Proviđenje i odluka

Četvrti dio: NA PUTU

PREMA JERUZALEMU

1. Mesija

2. Put u Jeruzalem

3. Preobraženje

4. Crkva

5. „Mojsije i Ilija“

6. Objavljivanje i prikrivanje

7. Pravednost i ono što je iznad nje

8. „Ako ne budete kao djeca“

9. Kršćanski brak i djevičanstvo

10. Kršćansko posjedovanje i siromaštvo

Blagoslov

12. Vjera i nasljedovanje

13. Opraštanje

14. Krist početak

Peti dio: POSLJEDNJI DANI

1. Ulazak u Jeruzalem

2. Okorjelost

3. Božja poniznost

4. Razaranje Jeruzalema i propast svijeta

5. Posljednji sud

6. „Evo dolazim vršiti volju tvoju, Oče!“

Juda

8. Posljednje druženje

9. Pranje nogu

10. Tajna vjere

11. Isusova svećenička molitva

12. Getsemani

14. Isusova smrt

Šesti dio: USKRSNUĆE I PREOBRAŽENJE

1. Uskrsnuće

2. Preobraženo tijelo

3. Između vremena i vječnosti

Božji dolazak i odlazak

5. „Odlazim i vraćam se k vama“

6. U Duhu Svetom

7. Vjera i Duh Sveti

8. Gospodar povijesti

9. Obnova

10. Novi čovjek.

11. Crkva .

12. Prvorođenac svakoga stvorenja .

13. Vječni veliki svećenik

14. Gospodinov ponovni dolazak.

Sedmi dio: VRIJEME I VJEČNOST

1. Knjiga Otkrivenja .

2. Svevladar

3. Prijestolje i Onaj na prijestolju

4. Štovanje Boga

5. Jaganjac

6. Sedam pečata

7. Predmeti

8. Kršćanski smisao povijesti

9. Veliko znamenje na nebu

10. Pobjednik – Sudac – Dovršitelj

11. Obećanje

12. Duh i Zaručnica

POGOVOR

BILJEŠKA

KAZALO BIBLIJSKIH CITATA

Razmatranja o osobi i životu Isusa Krista

U ovoj bezvremenskoj meditaciji i duhovnom remek-djelu

Romano Guardini oslikava nam živ i vjeran portret Sina Božjega i našega Spasitelja. Duhovno tumačeći Evanđelja od Isusova utjelovljenja i rođenja u priprostoj štalici pa sve do uskrsnuća i uzašašća, Guardini nas vodi k autentičnu susretu s Kristom koji nam otkriva dubinu Božje ljubavi i postaje naš Gospodin.

Ovaj snažni i nadahnuti navještaj Radosne vijesti čini da ona postane osobna poruka ljubavi svakom čovjeku, da poput učenika iz Emausa susretnemo živoga i uskrsloga Gospodina i uskliknemo: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“

„Guardini nas uči da bit kršćanstva nije ideja, nije misaoni sustav, nije plan djelovanja. Bit kršćanstva jest Osoba: sâm Isus Krist. Ono što je bitno jest Onaj koji je bitan. Istinski živjeti znači upoznati Isusa Krista i od njega učiti što znači biti čovjek.“

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI.