Glas u vjetru

Francine Rivers GLAS U VJETRU Roman

Biblioteka

PoPulus KNJIGA 1.

Naslov izvornika: Francine Rivers, A Voice in the Wind Copyright © 1993 by Francine Rivers. All rights reserved.

Objavljeno u dogovoru s Browne & Miller Literary Accociates, LLC Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split 2014.

Prijevod: Bruna Filli-Terešak Lektura: Nada Pavičić Spalatin

Split, 2014.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

F R A NC I N E

RIVERS

las G jetru u V Z NAK LAVA  K NJIGA I.

PoPulus

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika..

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 RIVERS, Francine Znak lava : <roman> / Francine Rivers ; <prijevod Bruna Filli-Terešak>. - Split : Verbum, 2014. (Biblioteka Populus ; knj. 1-3) Prijevod djela: Mark of the lion.

ISBN 978-953-235-385-3 (cjelina) Knj. 1: Glas u vjetru ISBN 978-953-235-382-2 (Knj. 1) 1. Filli-Terešak, Bruna 150726008

Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem svojoj majci, FRIEDI KING, koja je pravi primjer poniznog služenja.

Jeruzalem

1.

Grad je tiho bubrio na vrelome suncu, truleći poput tisuća leševa koji su ostali ležati ondje gdje su pali u uličnim bitkama. Težak, vruć vjetar puhao je s jugoistoka noseći truli smrad raspadanja. Izvan gradskih zidina čekali su sama Smrt u osobi Vespazijanova sina Tita i šezdeset tisuća legionara koji su se nestrpljivo pripremali da Božjem gradu iščupaju utrobu. Čak i prije no što su Rimljani prešli Trnovitu dolinu i utaborili se na Maslinskoj gori, zaraćene su frakcije unutar jeruzalemskih zidina pripravile put njegovom uništenju. Židovski pljačkaši, koji su poput štakora bježali pred rimskim legijama, nedavno su se okomili na Jeruzalem pobivši ugledne građane i zauzevši sveti Hram. Bacajući kocku da odaberu svećenika, pretvorili su molitveni dom u rasadište surovosti.

Ubrzo poslije pljačkaša došli su pobunjenici i zeloti. Predvođene suparničkim vođama – Ivanom, Šimunom i Eleazarom – zaraćene su frakcije bješnjele unutar triju zidova. Nadmeni od ponosa i moći, sasjekli su Jeruzalem u krvave komade.

Kršeći subotu i Božje zakone, Eleazar je na juriš zaposjeo tvrđavu Antonija i pobio rimske vojnike u njoj. Zeloti su divljajući ubili još tisuće ljudi koji su u pomahnitalom gradu pokušali zavesti red. Osnivali su se nezakoniti sudovi, rugalo se i ljudskim i Božjim zakonima, dok su se nevini muškarci i žene ubijali. U metežu su se spaljivale kuće pune žita. Ubrzo je zavladala glad.

Pravedni su se Židovi, očajni, žarko molili da Rim napadne veliki grad jer su vjerovali da će se tada, i samo tada, velike frakcije u Jeruzalemu ujediniti s jednim ciljem: da se oslobode rimske vlasti.

Rim je zaista i napao, s visoko podignutim zastavama mržnje; rimski je ratni poklič odjekivao cijelom Judejom. Zauzeli su Gadaru, Jotapatu, Beer Šebu, Jerihon i Cezareju. Moćne su legije umarširale stopama pobožnih hodočasnika koji su iz svakoga kutka židovskih krajeva dolazili klanjati se Bogu i proslaviti presveti Blagdan beskvasnih kruhova, Pashu. Deseci tisuća nedužnih ljudi slili su se u grad i našli usred građanskog rata. Zeloti su zatvorili gradska vrata i zatočili ih. Zatim

9

su Rimljani dolazili sve dok zvukovi uništenja nisu odjekivali dolinom Kidrona, uz zidove samoga Jeruzalema. Tit je opkolio drevan sveti grad u čvrstoj odluci da jednom zauvijek okonča židovske pobune.

Josip, židovski general Jotapate koju su zauzeli Rimljani, plakao je i vikao s prvoga zida što su ga zauzeli legionari. S Titovim dopuštenjem preklinjao je svoj narod da se pokaju, upozoravajući ih da je Bog protiv njih, da će se proročanstva o uništenju obistiniti. Ono malo ljudi što ga je poslušalo i pokušalo izbjeći zelotima, bježeći je palo u ruke pohlepnim Sirijcima – koji su ih sasjekli na komade jer su mislili da su prije odlaska iz grada gutali zlatninu. Na one koji se nisu obazirali na Josipa sručio se svom žestinom rimski ratni stroj. Posjekavši sve drveće na kilometre oko grada, Tit je sagradio katapulte koji su na grad bacali bezbrojna koplja, kamenje, pa čak i zarobljenike.

Od Gornje tržnice do donje Akre i Mljekareve doline između njih, grad je kiptio pobunom.

U velikome Božjem hramu, pobunjenički vođa Ivan talio je za sebe sveto zlatno posuđe. Pravednici su plakali za Jeruzalemom, kraljevskom nevjestom, majkom proroka, domom kralja pastira Davida.

Grad je, razdiran vlastitim stanovnicima, nemoćno ležao čekajući da mu smrtni udarac zadaju omraženi stranci, pogani.

Anarhija je uništavala Sion, a Rim je bio spreman uništiti anarhiju… uvijek… i svagdje.

Hadasa je grlila majku, očiju zamagljenih suzama, odmičući crnu kosu s majčina mršavog, blijedog lica. Majka je prije bila ljepotica. Hadasa se sjećala kako je znala raspustiti kosu koja bi joj u sjajnim, gustim valovima pala na leđa. Mamin ponos i ljepota, znao je za nju reći tata.

Sada je bila suha i raspucana, a nekoć rumeni obrazi problijedjeli su i upali. Trbuh joj je otekao od neishranjenosti, a kosti nogu i ruku jasno su se ocrtavale ispod sive haljine.

Hadasa podigne majčinu ruku i nježno je poljubi. Bila je poput koščate pandže, mlitava i hladna. “Mama?” Nije bilo odgovora. Hadasa pogleda preko sobe mlađu sestru, Leu, koja je ležala na prljavoj postelji u kutu. Sva sreća, spavala je – tako je nakratko mogla zaboraviti na sporu agoniju gladovanja.

Hadasa opet pogladi majčinu kosu. Tišina ju je obavijala poput vrućeg mrtvačkog plašta; bol u praznom želucu bila je gotovo nepodno-

10

šljiva. Dan prije gorko se rasplakala kad se majka zahvalila Bogu za jelo koje je Marko uspio pronaći: kožni štit mrtvog rimskog vojnika.

Koliko još dugo dok svi ne pomru?

Tugujući u tišini, još je mogla čuti riječi koje joj je otac rekao odlučnim, ali blagim glasom: “Ljudi ne mogu izbjeći svojoj sudbini čak ni onda kad je unaprijed znaju.”

Ananija joj je to rekao prije samo nekoliko tjedana – koji su se činili poput vječnosti. Molila se tog jutra i silno se bojala. Znala je što će učiniti: ono što je i prije činio. Odlazio je nevjernicima propovijedati o Mesiji, o Isusu iz Nazareta.

“Zašto opet moraš ići govoriti tim ljudima? Prošli si put skoro poginuo.”

“Tim ljudima, Hadasa? Rođaci su ti. Ja sam iz Benjaminova plemena.” Još je mogla osjetiti na obrazu njegov blagi dodir. “Moramo iskoristiti svaku priliku da propovijedamo istinu i da naviještamo mir.

Osobito sada. Mnogima je ostalo tako malo vremena.”

Zagrlila ga je i držala. “Molim te, nemoj ići. Oče, znaš što će se dogoditi. Što ćemo bez tebe? Ne možeš ti donijeti mir. Nema ovdje mira!”

“Ne govorim o miru u svijetu, Hadasa, nego o Božjemu miru. Znaš i sama.” Čvrsto ju je grlio. “Smiri se, dijete. Ne plači toliko.”

Nije ga htjela pustiti. Znala je da ga ljudi neće slušati – nisu htjeli čuti što im je imao reći. Šimunovi će ga ljudi sasjeći u komade pred očima mnoštva, za primjer kazne onima koji govore o miru. S nekima su već to napravili.

“Moram ići.” Ruke su mu bile čvrste a oči blage kad ju je uhvatio za bradu i podigao joj glavu. “Ma što da se meni dogodi, Gospodin će uvijek biti s tobom.” Poljubio ju je i zagrlio, a zatim je odmaknuo od sebe da može zagrliti i izljubiti ostalo dvoje djece. “Marko, ostat ćeš ovdje s majkom i sestrama.”

Hadasa ščepa majku i protrese je zapomažući: “Ne možeš ga pustiti da ode! Ovaj put ne!” “Šuti, Hadasa. Kome služiš kad se tako svađaš s ocem?”

Majčin ju je prijekor, iako blago izgovoren, teško pogodio. Mnogo je već puta rekla da, ako čovjek ne služi Bogu, onda i nehotice služi Zlome. Zadržavajući suze, Hadasa je poslušala i ništa više nije rekla.

Rebeka položi dlan na muževo lice obraslo sijedom bradom. Znala je da Hadasa ima pravo; moglo se dogoditi da se ne vrati i vjerojatno se neće vratiti. Pa ipak, ako je Božja volja, tom se žrtvom mogla spasi-

11

ti jedna duša. Samo jedna možda bi bila dovoljna. Oči su joj bile pune suza i nije mogla – nije se usuđivala – govoriti. Jer bojala se da će ga, ako progovori, kao i Hadasa početi preklinjati da ostane na sigurnome u njihovu malom domu.

A Ananija je bolje od nje znao što Gospodin očekuje od njega. On stavi svoju ruku preko njezine. Trudila se da ne zaplače.

“Misli na Gospodina, Rebeka”, ozbiljno reče. “Zajedno smo u njemu.”

Nije se vratio.

Hadasa se zaštitnički nagne nad majku, bojeći se da će i nju izgubiti. “Majko?” I dalje nije odgovarala. Disala je plitko; bila je blijeda i siva. Gdje je Marko tako dugo? Nije ga bilo od zore. Valjda Gospodin nije i njega uzeo…

U tišini male izbe Hadasin je strah rastao. Odsutno je gladila majčinu kosu. Molim te, Bože. Molim te! Nije nalazila riječi, barem ne smislene riječi. Samo je stenjala iz dubine duše. Što ga moli? Da ih pobije glađu prije no što dođu Rimljani s mačevima, ili da otrpe agoniju raspinjanja na križ? O, Bože, Bože! Molitva joj je bila nerazgovjetna i očajna, puna nemoći i straha. Pomozi nam!

Zašto su uopće došli u taj grad? Mrzila je Jeruzalem.

Hadasa se borila protiv očaja koji je rastao u njoj. Postao je težak poput teškoga tereta koji ju je povlačio u neki mračan ponor. Pokušavala je razmišljati o boljim, sretnijim vremenima, ali misli nisu nadolazile.

Sjećala se doba od prije nekoliko mjeseci dok su putovali iz Galileje i nisu slutili da će ostati zatočeni u gradu. Noć prije no što su ušli u Jeruzalem otac je podigao šator na brdu s kojega se vidjela Morijska gora, gdje je Abraham zamalo žrtvovao Izaka. Pripovijedao im je da je kao dječak živio odmah pokraj velikoga grada; dugo u noć govorio je o Mojsijevu zakonu s kojim je odrastao. Govorio je o prorocima.

O Ješui, Kristu.

Hadasa je zaspala i sanjala kako Gospodin na brijegu hrani pet tisuća ljudi.

Sjetila se da je otac probudio obitelj u zoru. Sjećala se kako se svjetlo, dok je Sunce izlazilo, zrcalilo na hramskom mramoru i zlatu, pretvarajući Hram u blistavi krijes plamene raskoši, koji se mogao vidjeti kilometrima daleko. Hadasa je još osjećala strahopoštovanje kao i onda kad ga je vidjela u svoj njegovoj slavi. “Oče, predivan je.”

12

“Da”, ozbiljno je rekao. “Ali silna ljepota često zna biti odraz silne pokvarenosti.”

Unatoč progonima i opasnostima što su ih čekale u Jeruzalemu, otac je bio presretan i uzbuđen kad su ulazili kroz gradska vrata. Možda će njegovi rođaci ovaj put poslušati; možda će više njih predati srce uskrsnulome Gospodinu.

Nekoliko je sljedbenika Puta ostalo u Jeruzalemu. Mnogi su bačeni u tamnicu, mnogi kamenovani, još ih je više otjerano u druge gradove. Lazar, njegove sestre i Marija Magdalena protjerani su; apostol Ivan, dragi obiteljski prijatelj, otišao je iz Jeruzalema dvije godine prije i poveo sa sobom Gospodinovu majku. Ali Hadasin je otac ostao. Jednom na godinu vraćao se s obitelji u Jeruzalem da se s ostalim vjernicima okupi u gornjoj sobi. Skupa su blagovali kruh i vino, baš kao što je učinio i njihov Gospodin Isus prije raspeća. Te je godine Šimun BarAdonija predstavio sastojke pashalne večere: “Janje, beskvasni kruh i gorke trave koji se na Pashu jedu nama znače isto koliko i našoj židovskoj braći i sestrama. Gospodin je ispunio svaki sastojak. On jest savršeni Jaganjac Božji koji je, sam bezgrešan, uzeo na sebe gorčinu naših grijeha. Baš kao što su porobljeni Židovi u Egiptu trebali namazati janjeću krv na dovratak kuće da ih mimoiđu Božji gnjev i osuda, tako je i Isus prolio krv za nas da bismo bezgrešni mogli stajati pred Bogom na Sudnji dan koji dolazi. Mi smo Abrahamovi sinovi i kćeri jer smo vjerom u Gospodina spašeni po njegovoj milosti…”

Sljedeća tri dana postili su, molili i ponavljali Isusovo učenje. Trećeg su dana pjevali i radovali se, lomili skupa kruh i još jednom slavili Isusovo uskrsnuće. A svake godine bi na kraju skupa otac ispričao svoju priču. Ispričao ju je i te godine. Većina ju je već mnogo puta čula, ali je uvijek bilo i novih vjernika. Otac je zbog njih govorio.

Stajao je ondje, priprost čovjek sijede kose i brade, tamnih očiju prepunih svjetla i smirenosti. Nije u njemu bilo ničega posebnog. Dok je govorio, doimao se posve običnim. Ali dodir Božje ruke činio ga je drukčijim od ostalih.

“Otac mi je bio dobar čovjek iz Benjaminova plemena, koji je volio Boga i učio me Mojsijevu zakonu”, tiho je počeo govoriti, gledajući u oči ljude koji su sjedili oko njega. “Bio je trgovac i živio blizu Jeruzalema. Oženio je kćer siromašnog ratara, moju majku. Nismo bili bogati, ali ni siromašni. Za sve što smo imali moj je otac zahvaljivao Bogu i proslavljao ga.

13

Pred blagdan Pashe zatvarali smo malu trgovinu i dolazili u grad.

Majka je ostajala s prijateljicama i pripremala pashalnu večeru. Otac i ja provodili smo vrijeme u Hramu. Dok se slušala Božja riječ jelo se meso, a ja sam sanjao o tome da postanem pisar. Ali to se nije dogodilo.

Kad mi je bilo četrnaest godina otac je umro, a kako nisam imao braće ni sestara, morao sam preuzeti njegov posao. Vremena su bila teška, a ja sam bio mlad i neiskusan, ali Bog je bio dobar. Brinuo se.”

Zažmirio je. “Onda sam se razbolio i tresla me groznica. Borio sam se za život. Čuo sam kako majka plače i vapi Bogu. Gospodine, molio sam se, ne daj da umrem. Majka me treba. Bez mene će biti sama, bez ikoga da se o njoj brine. Molim te, nemoj me sada uzeti! Ali smrt je došla. Okružila me poput hladne tame i ščepala me.” Tišina u prostoriji gotovo se mogla opipati dok su slušatelji čekali da nastavi.

Ma koliko puta da je Hadasa čula tu priču, nikada joj nije dosadila niti je se manje dojmila. Dok je otac govorio, mogla je osjetiti mračnu silu koja ga je otimala i uvlačila u osamljenost. Sva sleđena, grlila je rukama koljena i pritiskala ih uz prsa dok je otac dalje pričao.

“Kad su me majka i prijatelji nosili cestom prema grobu, prošao je Isus. Bog ju je čuo kako plače i smilovao se. Majka ga nije prepoznala kad je zaustavio pogrebnu povorku, ali je uz njega bilo mnogo sljedbenika, bolesnika i bogalja. Zatim ga je prepoznala jer me dotaknuo, a ja sam ustao.”

Hadasa je htjela skočiti i zaplakati od sreće. Neki oko nje plakali su, lica skamenjenih od čuđenja i divljenja.

Drugi su htjeli dotaknuti njezina oca, staviti ruke na čovjeka kojega je iz smrti vratio Isus Krist. Imali su mnogo pitanja. Kako si se osjećao kad si uskrsnuo? Jesi li razgovarao s njim? Što ti je rekao? Kako je izgledao?

U gornjoj sobi, na skupu vjernika, Hadasa se osjećala sigurno.

Osjećala se snažnom. Na tom je mjestu mogla osjetiti Božje prisustvo i njegovu ljubav. “Dotaknuo me i ja sam ustao.” Božja sila mogla je sve promijeniti.

Zatim su izlazili iz gornje sobe i dok bi otac s njima išao prema kućici u kojoj su odsjeli, strah koji je stalno obuzimao Hadasu opet se probudio. Uvijek se molila da otac ne zastane i ne počne propovijedati.

Kad je svoju priču govorio vjernicima, plakali su i radovali se. Nevjernici su ga ismijavali. Zanos i sigurnost što ih je osjećala među ljudima

14

koji su, kao i oni, bili vjernici, raspršili bi se dok je promatrala oca kako stoji pred mnoštvom i trpi uvrede.

“Poslušajte me, o Judejci!” zazvao bi on da privuče ljude. “Poslušajte Radosnu vijest koju ću vam saopćiti.”

Ljudi su najprije slušali. Bili su radoznali da čuju starca. Proroci su im uvijek bili zabavni. Nije bio rječit poput vjerskih vođa; govorio je jednostavno, iz srca. I ljudi su mu se uvijek smijali i rugali. Neki su ga gađali trulim voćem i povrćem, neki su mu govorili da je lud. Neke bi pak njegova priča o uskrsnuću razgnjevila pa su vikali da je lažac i da huli na Boga.

Prije dvije godine tako su ga strašno pretukli da su im dvojica prijatelja morala pomoći prenijeti ga do unajmljene kućice u kojoj su boravili. Elkana i Benaja su ga pokušavali urazumiti.

“Ne smiješ se ovamo vraćati, Ananija” rekao je Elkana. “Svećenici znaju tko si i žele te ušutkati. Nisu ludi da te predaju sudu, ali ima mnogo zlih ljudi koji će sve učiniti za šekel. Otresi jeruzalemsku prašinu s nogu i idi nekamo gdje će poslušati ono što im imaš reći.”

“A gdje bi to drugdje moglo biti nego ovdje gdje je naš Gospodin umro i uskrsnuo?”

“Mnogi svjedoci njegova uskrsnuća pobjegli su pred tamnicom i smrću od farizeja”, rekao je Benaja. “Čak je i Lazar otišao iz Judeje.”

“Kamo je otišao?” “Čuo sam da je odveo sestre i Mariju Magdalenu u Galiju.”

“Ne mogu napustiti Judeju. Ma što se dogodilo, Gospodin me želi ovdje.”

Benaja je dugo šutio, a zatim polako kimne. “Onda će biti kako Gospodin želi.”

Elkana se složi s tim i položi ruku na oca. “Šelemot i Kir ostaju ovdje. Oni će ti pomoći dok si u Jeruzalemu.

Ja vodim obitelj iz ovog grada. Benaja ide sa mnom. Neka ti svijetli Božje lice, Ananija. Molit ćemo se za tebe i Rebeku. I za vašu djecu.”

Hadasa je plakala jer su joj se srušile nade da će otići iz tog bijednoga grada. Otac je bio slab. Uvijek je praštao tim mučiteljima i napadačima, a ona je molila da ih sprže sve vatre pakla za ono što su mu učinili. Često se molila da se Bog predomisli i pošalje oca na neko mjesto mirnije od Jeruzalema. U neki mali, miran gradić gdje će ga ljudi slušati.

15

“Hadasa, znamo da Bog sve što se dogodi preobraća na dobro onima koji ga ljube, onima koji su pozvani živjeti da bi njemu služili”, često je govorila majka trudeći se da je utješi.

“Kakvo dobro možeš očekivati od batina? Od toga što pljuju po njemu? Zašto mora tako trpjeti?”

U mirnim galilejskim brdima, s modrim morem što se protezalo pred njom i s ljiljanima u polju iza sebe, Hadasa je mogla vjerovati u Božju ljubav. Kod kuće, u tim brdima, njezina je vjera bila jaka. Grijala ju je; srce joj je pjevalo.

Ali u Jeruzalemu se borila. Držala se svoje vjere, iako joj je nekako izmicala. Pratila ju je sumnja; strah je bio prejak.

“Oče, zar ne možeš vjerovati i šutjeti?”

“Pozvani smo da budemo svjetlo svijetu.”

“Svake nas godine sve više mrze.”

“Naš je neprijatelj mržnja, Hadasa, a ne ljudi.”

“Ljudi te tuku, oče. Zar nam nije i sam Gospodin rekao da ne bacamo bisere pred svinje?”

“Hadasa, ako umrem za njega, radosno ću umrijeti. Sve što činim, činim za njega. Istina ne izlazi, ni ne vraća se prazna. Moraš vjerovati, Hadasa. Sjeti se obećanja. Mi smo dio Kristova tijela i u Kristu imamo vječni život. Ništa nas ne može rastaviti. Nikakva zemaljska sila. Čak ni smrt.”

Naslonila je lice na njegova prsa i osjetila na koži grubo istkanu tuniku. “Zašto kod kuće mogu vjerovati, oče, ali ovdje ne?”

“Zato što neprijatelj zna gdje si najranjivija.” Uzeo ju je za ruku.

“Sjećaš li se priče o Jošafatu? Moapci, Amonci i sinovi Seirske gore pošli su na njega s velikom vojskom. Božji je Duh sišao na Jahaziela i Bog mu je kroz njega rekao: ’Ne boj se… velikoga mnoštva, jer pobjeda nije tvoja, nego Božja.’ Dok su pjevali Gospodinu i slavili ga, sam je Gospodin postavio zasjede protiv neprijatelja. A ujutro, kad su Izraelci došli na izviđanje u pustinju, vidjeli su mrtva tijela. Nitko nije umaknuo.

Izraelci su dobili bitku a da ni ruku nisu morali podići.”

Poljubio ju je u čelo i rekao: “Čvrsto stoj u Gospodinu, Hadasa. Stoj čvrsto i pusti da on vodi tvoje bitke. Nemoj se sama boriti.”

Hadasa uzdahne trudeći se ne misliti na želudac u kojemu ju je peklo. U samotnoj tišini te kuće tako joj je nedostajao očev savjet! Da je vjerovala sve čemu ju je učio, radovala bi se što je on sada s Gospodi-

16

nom. Ali osjećala je, zbog tuge, silnu bol koja ju je preplavljivala i potapala poput valova, šireći pritom neku neobičnu, zbunjenu srdžbu.

Zašto je njezin otac morao biti takva budala za Isusa? Ljudi nisu željeli čuti, nisu željeli vjerovati. Njegovo ih je svjedočanstvo vrijeđalo.

Njegove su riječi usadile u njih gnjev i mržnju. Zašto nije mogao, barem jedanput, odšutjeti i ostati u toj kućici? Još bi bio živ, tu u toj sobi, tješio ih i davao im nade, umjesto da ih tako ostavi da se sami snalaze. Zašto nije mogao biti razuman taj jedan jedini put i pričekati da se oluja stiša?

Vrata se polako otvore i Hadasino srce samo što ne iskoči od straha, trgnuvši je u surovu stvarnost. Pljačkaši su provaljivali u kuće niz ulicu, ubijajući stanovnike zbog komada pljesnivog kruha. Ali ušao je Marko. Odahne, sretna što ga vidi. “Jako sam se bojala za tebe”, raznježeno šapne. “Satima te nema.”

On zatvori vrata te posve iscrpljen spuzne niza zid i sjedne pokraj sestre. “Što si našao?” Čekala je da iz košulje izvadi što je donio. Svaki se komadić hrane morao sakriti jer bi ga inače napali da mu ga otmu.

Marko je beznadno pogleda. “Ništa. Baš ništa. Ni iznošenu cipelu, čak ni kožni štit rimskog vojnika. Ništa.” Počeo je plakati; ramena su mu se tresla. “Ššš, probudit ćeš Leu i mamu.” Hadasa nježno položi majku na ponjavu i priđe mu. Zagrli ga i nasloni mu glavu na prsa. “Trudio si se, Marko. Znam da si se trudio.”

“Možda Bog hoće da svi poumiremo.”

“Ja više ne znam što Bog hoće”, reče ona bez razmišljanja. Odmah joj navru suze. “Mama kaže da će se Bog pobrinuti”, reče, ali riječi su joj zvučale šuplje. Vjera joj je bila tako slaba. Nije bila poput oca ili majke. Čak je i Lea, iako mala, voljela Gospodina cijelim srcem. A činilo se da i Marko prihvaća smrt. Zašto je uvijek ona bila ta koja je pitala i sumnjala?

Vjeruj. Vjeruj. Kad nemaš ništa drugo, vjeruj.

Marko se strese i trgne je iz sumornih misli. “Bacaju tijela u udolinu iza svetoga Hrama. Na tisuće, Hadasa.”

Hadasa se sjeti strahote u dolini Hinom. Onamo su Jeruzalemci bacali mrtve, nečiste životinje i nečist. Iz hrama su onamo nosili baciti košare pune kopita, crijeva i ostalih životinjskih ostataka. Onuda su kužno harali štakori i lešinari, a smrad bi vrući vjetrovi često donijeli

17

u grad. Otac je to mjesto zvao Gehena. “Nedaleko odande raspet je naš Gospodin.”

Marko podigne ruku, kao da se brani. “Bojao sam se bliže prići.”

Hadasa čvrsto zažmiri, ali pitanje se, golo i sirovo, nametalo i protiv njezine volje. Jesu li i oca bacili na to mjesto, da obeščašćen truli na vrelome sucu? Ugrizla se za usnu i pokušala otjerati tu misao.

“Vidio sam Tita”, reče Marko tupo. “Jahao je sa svojima. Kad je vidio tijela, povikao je. Nisam čuo što, ali neki čovjek kaže da je povikao Jahvi kako to nije on učinio.”

“Ako se grad sada preda, hoće li biti milostiv?”

“Ako uspije obuzdati svoje ljude. Mrze Židove i žele ih uništiti.” “Žele nas uništiti.” Zadrhti. “Ne znaju razlikovati vjernike od zelota, zar ne? Sasvim im je svejedno jesi li pobunjenik, pravedni Židov ili čak kršćanin.” Oči joj se zamagle suzama. “Je li to Božja volja, Marko?”

“Otac je rekao kako Bog ne želi da itko trpi.”

“Zašto onda mi moramo?”

“Snosimo posljedice onoga što smo sami počinili i grijeha koji vlada svijetom. Isus je oprostio razbojniku, ali ga nije skinuo s križa.” Prođe rukom kroz kosu. “Nisam ja mudar kao otac. Ne znam reći zašto, ali znam da ima nade.”

“Kakve nade, Marko? Kakve nade?”

“Bog uvijek nekoga ostavi.”

Opsada se nastavljala. Život u Jeruzalemu je zamirao, ali duh židovskoga otpora nije. Hadasa je ostala u maloj kući, slušajući strahote što su se zbivale tik pred njezinim vratima, koja ni zasun nisu imala.

Neki je čovjek vrištao trčeći ulicom. “Popeli su se preko zida!”

Kad je Marko otišao vidjeti što se zbiva, Lea je počela histerizirati.

Hadasa priđe sestri i čvrsto je zagrli. I sama je bila na rubu histerije, ali briga za mlađu sestru ju je smirivala.

“Sve će biti dobro, Lea. Smiri se.” Te su riječi i njoj samoj zvučale besmisleno. “Gospodin pazi na nas”, rekla je i nježno pomilovala sestru.

Litanija utješnih laži – jer svijet oko njih se rušio. Hadasa pogleda preko sobe u majku i osjeti kako joj opet naviru suze. Majka joj se iznemoglo nasmiješi kao da je želi ohrabriti, ali nije se osjećala ohrabreno. Što će s njima biti?

Marko se vratio i rekao da se bitka vodi unutar gradskih zidina. Židovi su nadjačali i potiskuju Rimljane.

18

Ipak, te su se noći pod okriljem tame desetorica legionara prikrala kroz gradske ruševine i zauzela utvrdu Antonija. Bitke su se vodile na samome ulazu u sveti Hram. Iako opet potisnuti, Rimljani su uzvratili: srušili su djelomice temelje utvrde i otvorili dvorište za pogane. Da ih privuku na drugu stranu, zeloti su ih napali na Maslinskoj gori. Napad nije uspio i izginuli su. Zatvorenike su raspeli pred zidinama, da ih svi vide.

Opet se sve smirilo. Zatim se novi, još gori užas proširio gradom: pročulo se da je neka izgladnjela žena pojela vlastito dijete. Plamen mržnje prema Rimljanima poprimio je razmjere buktinje.

Josip je opet dovikivao svojim ljudima kako se Bog koristi Rimljanima da ih unište, ispunjavajući tako Danielova i Isusova proročanstva. Židovi su skupljali sve suho što su mogli naći, bitumen i smolu te ih gomilali na trijemovima Hrama. Kad su se Rimljani približili, Židovi su uzmaknuli i namamili ih u Hram. Kad su ušli, Židovi su zapalili svoj sveti dom i u njemu brojne legionare.

Tit je uspio obuzdati svoje razjarene vojnike i zapovjedio je da se vatra ugasi, ali čim su uspjeli spasiti Hram, Židovi su opet napali. Ovaj put ni svi rimski časnici nisu mogli obuzdati gnjev rimskih legionara koji su, u pohotnoj želji za židovskom krvlju, opet bakljama zapalili Hram i usmrtili svako ljudsko biće koje im se našlo na putu, pljačkajući usput poraženi grad.

Na stotine je ljudi ginulo dok je plamen gutao babilonsku zavjesu izvezenu finim plavim, tamnocrvenim i ljubičastim nitima. Visoko na krovu Hrama neki je lažni prorok pozivao ljude da se onamo popnu jer će se tako spasiti. Dok su živi gorjeli, vriskovi ljudi u samrtnoj agoniji odjekivali su gradom miješajući se sa zastrašujućim zvucima bitke u ulicama i prolazima. Mač je kosio sve bez razlike: muškarce, žene i djecu.

Hadasa se trudila ne misliti na to, ali zvuk smrti posvuda se čuo.

Majka joj je umrla istog vrelog dana u kolovozu kada je Jeruzalem pao.

Hadasa, Marko i Lea čekali su dva dana, znajući da će ih Rimljani prije ili kasnije pronaći i da će ih ubiti kao i sve druge.

Netko je bježao njihovom uskom ulicom. Ostali su vrištali kad ih je dohvatila nemilosrdna oštrica. Hadasa je željela skočiti i odjuriti nekamo, ali kamo je mogla poći? Osim toga, što sa sestrom i s bratom? Povukla se dublje u tamne sjene male izbe, grleći Leu. Začulo se još muških glasova. Glasnijih. Bližih. Neka vrata u blizini s treskom su se otvorila. Ljudi u kući su zavrištali. Ušutkali su ih jednoga po jednoga.

19

Roman Odjek u tami, drugi dio trilogije, donosi nastavak priče o životu antičkog Rima i Rimskog Carstva u I. stoljeću, kroz napete sudbine glavnih protagonista. Okosnica je romana nada koju biblijska Radosna vijest donosi ljudima posustalima u traganju za osobnom srećom, ljudima odviše umornima od borbe s neumitnim životnim teškoćama da bi - u svijetu koji je u potrazi za površnim užicima izgubio svaki osjećaj za moralnost - sami imali snage izboriti se za novi početak. U ovom napetom štivu koje se čita bez daha, glavni likovi iz prvog dijela trilogije romana Glas u vjetru naći će se u životnim dvojbama, a čitatelja će iznenaditi i neočekivani čudesni obrat kao i rasplet jedinstvene ljubavne priče…

440 stranica. Meki uvez.

U ovom posljednjem dijelu trilogije okosnica radnje vezana je uz život Atreta, prelijepog plavokosog ratnika nemilosrdna pogleda. On je proslavljeni gladijator za kojim čeznu rimske ljepotice, hrabri German čijoj je duši Rim nanio neizlječive rane. Nakon što Atret sazna da njegov sin ipak nije mrtav, kreće u potragu za njim.

Od apostola Ivana doznat će da ga je udomila udovica Rispa, prelijepa mlada kršćanka, koja ga je nazvala Kaleb. Početna Atretova okrutnost i neprijateljstvo počet će postupno kopniti kada uvidi s koliko se ljubavi i privrženosti ova mlada kršćanka brine o njegovu sinu. Međutim, kako bi se izbavio od rimskih nastojanja da ga vrate ponovno u arenu, Atret će biti prisiljen na iznenadni bijeg, u čemu će mu pomoći Rispa. To će ga putovanje učiniti sve bližim njoj, ali hoće li svjetlo Evanđelja, koje obasjava Rispu, prodrijeti i do njegova kamenog srca i ugrijati ga?...

480 stranica. Meki uvez.

Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u lipnju 2014.