Issuu

„Dirljiva i veličanstvena povijesna freska koja je podignula veo s armenskoga genocida.“

CORRIERE DELL A SER A Višestruko nagrađivani roman talijanske spisateljice Antonije Arslan Farma ševa obiteljskim je sjećanjima nadahnuta priča o tragediji „blagog i maštalačkog“ naroda, Armenaca, te bolnoj nostalgiji za izgubljenom zemljom i srećom. Farma ševa seoska je vila u anatolskim brdima odakle u svibnju 1915., na početku turskoga istrebljenja Armenaca, započinje mučna odiseja žena odvučenih u Siriju kroz okrutne prisilne marševe i logore. Usred smrti i očaja ove hrabre žene, vođene neiscrpnom ljubavlju prema životu, uspijevaju zadržati plamen nade u srcu... „Stric Sempad za nas je samo legenda, no legenda nad kojom smo svi plakali. Bio je djedov jedini brat po majci, mlađi. Volio je svoj mirni gradić, svoju učmalu, pospanu provinciju, čavrljanje s prijateljima u kavani, strastvene partije tavle, lov. Učio je za ljekarnika u Konstantinopolu, ali s namjerom da se vrati kući.“ Tako počinje, poput topla i umirujućega obiteljskog sjećanja, dugo putovanje Antonije Arslan kroz bol i užas naroda koji je bio žrtva prvoga genocida dvadesetoga stoljeća i koji je preživio zahvaljujući hrabrosti svojih izvanrednih žena.

„To su oni, moji očevi i majke, koji su mi izranjajući iz dubokog bunara ispričali svoju priču i ja sam sjedila, jednog dana u svibnju, slušajući i pišući. Bilo je to poput tkanja tepiha…“ ANTONIA ARSLAN

ANTO N IA AR S L AN

„Potresan roman koji donosi puno istine i osobne istine kojom je Antonija Arslan dotaknula srce i savjest mnogih čitatelja.“

Farma ševa

LA REPUBBLICA

ANTO N IA AR S L AN

Farma ševa

ISBN 978-953-235-769-1

135 kn

VERBUM

ANTONIA ARSL AN

Farma ševa Prevela Ita Kovač

Biblioteka:

Stilus 56. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Antonia Arslan, La masseria delle allodole © 2004 by Antonia Arslan Published by arrangment with Agenzia Letteraria Roberto Santachiara © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Questo libro è stato tradotto grazie a un contributo del Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale italiano. Ova knjiga objavljena je uz potporu talijanskoga Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Fotografija na koricama: © Project SAVE Armenian Photograph Archives Courtesy of Rev. Nerses Baboorian Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Zvonko Bare Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-769-1 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190203043.

Enrici-Henriette, djevojčici koja nije odrasla

PROLOG

Krenuli smo prema Svecu uputivši se ulicom pod porticima. Bio je 13. lipnja, moj imendan. Padala je kiša, ja nisam htjela van iz kuće, no djed Yerwant, patrijarh kojem se nitko nije usudio proturječiti, rekao je: „Vrijeme je da djevojčica upozna svog sveca. Već je ionako kasno, ima pet godina. Nije dobro pustiti svece da čekaju. I morate mu je odvesti pješice.“ Njega će u njegovoj Lanci dovesti vozač Antonio. Tako sam dvije duge nadsvođene ulice koje vode prema bazilici prošla sa sićušnom tetom Henriette koja je imala velik armenski nos, sjajnu crnu kosu ošišanu na bob-frizuru i mnoge tajne koje je držala za sebe, nikad nije nosila niske pete i nije dopuštala da otvaram njezinu torbicu. Ni njoj baš nije bila po volji djedova zapovijed: bilo joj je vruće, „gotovo“ ju je boljela glava, mislila je da ići u baziliku na dan Sveca nije baš otmjeno, da je to nešto što rade provincijalci i turisti, bojala se da će me izgubiti, strahovala, kao i uvijek, ni od čega. Teta Henriette jedna je od onih koji su preživjeli genocid 1915. Kako je odrasla u dijaspori, nije više imala materinji jezik. Govorila je mnoge jezike, uključujući i svoj armenski, ali nekako drveno, neprirodno, kao strankinja. U svima je činila patetične pogreške, i nikad nije htjela ispripovjediti kako je zapravo preživjela. Zaboravila je čak i svoje godine (kad je stigla u Italiju, bila je tako sitna i slabunjava da su joj dali dvije-tri godine manje). No svake je večeri dolazila k nama 7

na večeru donoseći pladnjeve s kolačićima rađene na austrijski način, goleme posude domaćeg jogurta, baklave krcate orasima i medom, i njezina je prisutnost kuću ispunjavala nekim tajanstvenim sjećanjima. Meni je bila vrlo draga i puštala sam da me razmazi. Ploče Edith Piaf kod nje slušale su se po cijeli dan i moglo se plesati u krpenim cipelicama. Tako sam cupkala za njom prema tom Svecu s lijenom radoznalošću, nadajući se nekom sladoledu, ili privjesku, ili slikovnici, tko zna. Što se mene tiče, bila sam otvorena za bilo kakav dar – i pouzdavala se da neće izostati. I kad smo izbile na golemi trg, dobila sam svoj dar. Kiša je prestala prije nekoliko minuta, oblaci su se iznenada, poput zastora, pomaknuli i topla zraka svjetlosti i sunca od trga je učinila teatar u kojem je bezbroj šarenih figurica počeo sa sebe stresati kišu i zatvarati kišobrane, žureći prema ulazu. Razne Aide, Nives, Esterine, Gigie veselo su i grozničavo dozivale jedna drugu, u pratnji skrušene dječice odjevene poput malih fratara i kršnih, ozbiljnih muškaraca u otmjenim crnim odijelima; u središtu jedna je svečana, dostojanstvena skupina privlačila pozornost odjećom napadnih boja, dugim suknjama i ponosnim šeširima u žena i uspravljenim brkovima u muškaraca. Nepomični i usredotočeni, zurili su u velika ulazna vrata bazilike. „Vidiš? Ima i Cigana“, rekla je teta zabrinuto. „Drži me čvrsto za ruku.“ Nisam je ni namjeravala pustiti. Oči su mi bile dovoljne. Bila sam očarana i zbunjena. To su Cigani? Oni koji su stalno u pokretu i ne zadržavaju se nigdje, oni koji stanuju u velikim kitnjastim kolima koja izgledaju kao majušne kuće, a unutra imaju sve što treba? I mi Armenci odlazili smo u razne zemlje, ali kad stignemo na neko mjesto, tu ostanemo, pa tako imamo rođake na svim stranama svijeta. I počela 8

sam si ponavljati popis gradova u kojima imamo rođake, i njihova imena, premećući ih po ustima poput bombona. Teta je neprestano ponavljala: „Kad mi bude zbilja dosta biti tu s vama, kad postanete previše zločesti, otići ću. U Bejrut k Arussiag, u Alep kod strica Zareha, u Boston kod Philipa i Mildred, u Fresno kod moje sestre Nevart, u New York kod Ani*, ili na Copacabanu kod bratića Michela. K njemu ipak zadnjem, jer se vjenčao s jednom Asirkom.“ Mene je očaravala gospođa teta Asirka. Vidjela sam u jednoj slikovnici nošnje starih Asiraca i njihove brade, pripovijedali su mi priču o Nabukodonosoru i o velikim gradovima Babilonu i Ninivi, i zamišljala sam tu tetu kako, zaogrnuta u raskošne tkanine, dostojanstveno korača kroz viseće vrtove Babilona (što je zvučalo jako slično kao i Copacabana). Po mom je mišljenju sjaj te brazilske rodbine trebao biti na prvom, a ne na posljednjem mjestu, kako je naglašavala teta Henriette. Samo što mene nitko nije pitao za mišljenje... I dalje mi nervozno stežući ruku, teta se ogledavala oko sebe. Bila je sitna, teatralna i odmah nekako izgubljena, jedva je čekala da je svojom prisutnošću umiri djed, koji je upravo stigao. Srebrnasti auto besprijekornom je krivuljom klizio duž oboda trga i tiho se zaustavio tik pored nas. Vozač Antonio izišao je i pojurio otvoriti vrata starcu, koji je također bio sitan, ali toliko autoritativniji od tete! Posve ćelave glave koja se svakog dana pažljivo brijala, s oštrom kratkom kozjom bradicom i u sjajnim gležnjačama s precizno zakopčanim gamašama, djed je zračio sigurnošću u sebe i velikom unutarnjom snagom, neodvojivom, međutim, od tog hirovitog autoriteta koji nitko nije dovodio u pitanje i koji je uvese* Armenski jezik, kao i francuski, ima naglasak na zadnjem slogu. Sva se vlastita imena, dakle, izgovaraju pomicanjem naglaska na zadnji vokal (Anì, Arussiàg, Sempàd, Shushanìg itd.). Na isti se način izgovaraju i turska imena.

ljavao nas djecu upravo zato što je često, posve nerazumljivo, proturječio razboritim odlukama drugih odraslih u kući. Djed je odmah shvatio situaciju, zajedno s uznemirujućom prisutnošću Cigana, i izjasnio se: „Ti, Henriette, uđi u baziliku kroz bočna vrata, sjedni na stolicu i počni moliti. Krunicu, recimo, jer malo će potrajati. Doći ćemo po tebe poslije. Mala ide sa mnom. Ti, Antonio, malo prošeći unutra: danas je dan Sveca, koji je i tvoj. Sigurno imaš neku molbu za njega. Jedna dobra molitva i tebi će dobro doći. Zatim ćeš sjesti iza gospođice i zajedno ćete me pričekati.“ Uzeo me je za ruku i poveo ravno prema Ciganima, koji su još uvijek stajali na sredini trga. Vođa im je stajao u prvom redu, bio je visok i lijep. No kad je ugledao djeda, onako malena i punašna, sa svjetlucavim lancem od sata napetim preko prsluka, pozdravio ga je i, odmah rekao, okrenuvši se prema svojoj skupini, jednako lijepoj mojim očaranim očima: „To je profesor. On je spasio dijete. Ide s nama u baziliku, ide moliti s nama.“ A djed reče: „Ovo je moja unučica. zove se Antonia.“ U tom su se trenu velika središnja vrata polako počela otvarati. Iza dva teška bočna zastora ukazala se golema mračna šupljina iz koje se širio prodoran miris tamjana, nejasan žamor pobožne svjetine i – na mahove – zapusi pjesme. Djed me uhvatio za jednu ruku, vođa Cigana za drugu i tako smo zajedno, na čelu skupine, polaganim i dostojanstvenim korakom krenuli prema ulazu. Ljudi su nam se micali, šapućući. Skupina je imala osobit miris, koji mi se zauvijek urezao u pamćenje, kao miris gnijezda duše kojem ćemo se svi vratiti: miris konja i kože, preplanule puti i prašine s cesta. Cigani su pjevali, na svom tajanstvenom jeziku. A onda je zapjevao i djed, na svom tajanstvenom jeziku, riječi tako milozvučne da se uopće nije činilo da ih izgovara on, dubokim glasom, kao da se sam sebi obraća; a ja sam odozdo, blizu 10

njega, slušala, slušala, i činilo mi se da sam kod kuće, činilo mi se baš kao da se vraćam u neko toplo gnijezdo. „Gospode, oprosti mi,“ govorio je djed na starom jeziku, „Gospode, smiluj se; Isuse Spasitelju, smiluj nam se. O, Presveto Trojstvo, podaj mir svijetu, sjaj Crkvi, našoj armenskoj naciji ljubav i jedinstvo, zdravlje bolesnima i kraljevstvo usnulima.“ U tom se trenu začuo snažan i odlučan glas koji je rekao (a meni se činilo da dolazi iz nekog tajanstvenog Odasvud, no bio je to svećenik s propovjedaonice, kojeg nisam vidjela): „Riječ svetog brata Antuna. Krist je kao kvočka: ‘Kao što kvočka okuplja svoje piliće pod krila...’ Znamo da se kvočka razboli kad su pilići bolesni, da zna promuknuti koliko ih doziva da jedu, da ih štiti pod krilima i nakostriješena perja odolijeva jastrebu kako bi ih obranila. Tako se i Krist, Mudrost Božja, za nas slabe slabim učinio, kako kaže Izaija: ‘Vidjeli smo: prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama.’“ Sviđala mi se ideja kvočke. Kvočke sam poznavala, znala sam kako se ponašaju, i jednom sam imala jedno pile. Iako moja mama, razmišljala sam, moja mlada samosvjesna mama, sigurno nije kvočka... I u mojoj su se glavi ozdravljenje bolesnih iz djedove molitve, dom u Armeniji, majčinska briga Boga-kvočke o kojoj je govorio onaj glas, miris Cigana i golemi, zaštitnički svod bazilike stopili u osjećaj posvemašnje sigurnosti i tako duboke sreće da sam počela plakati. Tada mi je djed uzeo ruku, stavio je među svoje i rekao: „Ova je crkva kao brod, a tvoj ga Svetac vodi. Ova je crkva luka, i tvoj nas Svetac u njoj dočekuje i kazuje nam riječi koje si čula, a zlo ostaje iza onih velikih vrata“ (pogledala sam velika ulazna vrata: blistala su od vanjskog svjetla, i nisu izgledala kao neki čuvar. Ali djed je znao sve...). „Ona je vidljiva kuća koja vodi do nevidljive kuće. Ovdje ćeš uvijek biti 11

kod kuće. Čula si što je rekao Svetac: Bog je utjeha i spoznaja, onaj tko je s tobom u bolesti, toplo srce koje kuca pored tvojeg. Ovdje su svi naši pokojni: baka Antonietta, moja mlada mama (djed je imao mamu, otkrila sam s dubokim čuđenjem), sva moja braća koja su skončala u progonstvu...“ „A sad ga“, nastavio je, „idemo pozdraviti. Nije lijepo zanemarivati domaćina.“ Tako smo se, nakon veselih pozdrava, rastali od Cigana i stali u red iza mnoštva natiskanih i oznojenih ljudi koji su htjeli dotaknuti crnu ploču iza koje, objasnio mi je djed, počiva tijelo svetog Antuna. „A on je zbilja tu, i čuje nas?“ upitala sam. „I misli razumije?“ „Moraš položiti ruku na mramor“, odgovorio je, „i izreći neku molitvu, onu koju najbolje znaš ili onu koja ti prva padne na um. On vidi što ti je u srcu.“ Nisam baš bila sigurna da se u mom srcu, onako prepunom dječjih stvari, ima bogzna što vidjeti. Nije mi se činilo da u njemu ima ičega što bi jednom svecu moglo biti zanimljivo. Ali su me zato jako privlačila srebrna srca, svjetlucave metalne čipke obješene posvuda, kao i sve one srebrne nožice i ručice, sa sićušnim šarenim kockicama. Ali nije bilo vremena zadržavati se na bilo čemu. Gusta je gomila pritiskala sa svih strana oko djeda i mene, gurajući nas amo-tamo, smućujući nas. Naposljetku je neki krupni muškarac iza nas primijetio starca i djevojčicu pa njega zaštitio, a mene podignuo i na trenutak stuštio na crnu ploču. Na brzinu sam pomislila: „Prije svega, zovem se Antonia. Bolje da ti odmah kažem svoje ime, kako ćeš me se inače uza sve ove ljude sjećati?“ No on nije odgovarao. „Previše je ljudi,“ pomislila sam, „možda sam trebala govoriti glasnije.“ Ali izvršila sam svoju dužnost, ponašala sam se pristojno i, na kraju krajeva, on je vjerojatno već znao tko sam. Djed mu je rekao. I sreća me opet, poput struje, naglo ponijela zajedno sa svjetinom u pokretu. Ne sjećam se kako je posjet dalje izgle12

dao, sjećam se samo da me djed čvrsto držao za ruku, kao da dijelimo isti tajni osjećaj, i da je u jednom trenu (možda u relativno mirnoj tami iza glavnog oltara) sjeo na jednu stubu, on koji je obično tako gadljiv, kao utučen mišlju koja ga odvaja od ostatka svijeta, a ja sam, mirna i puna radosti, ostala stajati pred njim i čekati ga. Danas znam da su mu upravo u tim trenutcima prišli njegovi pokojnici, a on je odjednom izgledao poput starog umornog trgovca koji je uzalud sanjao da će svoje dane okončati u rodnoj zemlji na istoku, i koji se sada miri s time da će umrijeti ovdje, u progonstvu koje zapravo više i nije progonstvo jer je mjesto svih naroda, stara izgubljena domovina. Sjećam se, naprotiv, vrlo dobro kako se prenuo. Odjednom veseo i opet pun energije, rekao mi je: „Idemo pozdraviti oca provincijala. Teta i Antonio mogu još malo moliti. Sigurno će ti dati narančadu i keks.“ Uz keks su mi, međutim, dali minijaturnu čašicu slasna likera boje amaranta čiji mi se silno sladak okus ruže učinio božanstvenim i o kojem ću kod kuće svakako pričati zavidnoj braći, i Priču o Josipu u stripu, za doba kad naučim čitati. No meni je bilo draže slušati i gledati stol prekriven debelim prostiračem, portrete svetaca na zidovima, dvojicu staraca kako prijateljski razgovaraju, djeda zagasite, žućkaste kože koji je mirno gladio svoju kozju bradicu i mirna, robusna fratra ružičaste puti i duge sive brade koju je svako toliko objema rukama poravnavao. Rekao mi je: „Moraš s djedom opet doći k meni, jednom kad ne bude ovakva gužva kao na dan Sveca. Ti, budući da se zoveš kao on, a žensko si, imaš posebne dužnosti. Ima mnogo Antuna, ali malo Antonija.“ Time sam bila vrlo polaskana. Sve sam to upila tog lipanjskog poslijepodneva, kao kakva znatiželjna spužva, kao djevojčica koja gori od želje za znanjem. 13

Djed je umro nekoliko mjeseci poslije. Nismo više zajedno otišli do starog fratra, nikad nisam saznala koje su to „posebne dužnosti“ koje ima netko tko se zove Antonija. Nisam to, međutim, ni nakon toliko godina zaboravila. Velike kupole bazilike, koje kao da se njišu nad toliko manjim gradom, za mene su i dan-danas kao moćni brodovi što, slijedeći proročanstvo, veličanstveni plove sa zapada prema istoku. Još me uvijek gane, svaki put kad uđem kroz velika ulazna vrata, miris tamjana, pjevanje lauretanskih litanija (ili sjećanje na njih), onaj prisutni odjek topota milijuna i milijuna koraka hodočasnika koji, poput mora, dolaze i odlaze, a za dušu svakog od njih pobrine se veliki Svetac čije ime nosim. Nakon tolikih godina upravo se u tom mirisnom interijeru što vrvi ljudima osjećam kao kod kuće, u nekom davnom toplom gnijezdu: ne kao strankinja, ne kao gošća, nego kao putnica koja čeka vlak kojem ne zna vozni red. Znam samo da će proći ovuda, kroz taj veliki kolodvor na kojem nitko nije stranac i gdje jedno veliko srce još uvijek kuca kako bi nam pokazalo put. Ovdje bih, sjedeći na stubi izlizanoj od ljudskih koraka, željala okončati svoje dane kako bi me Netko prihvatio, kako ne bih iščezla bez traga, kako bih se, držeći za ruku svog prijatelja Antuna Portugalca, zvanog Antun Padovanski, Sveca s ljiljanovim cvijetom u ruci, uputila prema svjetlosti.

PRVI DIO

Stric Sempad

Stric Sempad za nas je samo legenda, no legenda nad kojom smo svi plakali. Bio je djedov jedini brat po majci, mlađi; njihova majka Iskuhi, kneginjica, umrla je donijevši ga na svijet. Pradjed se poslije ponovno oženio „zlom maćehom“ koja mu je rodila još mnogo djece; djed Yerwant nije ju podnosio pa je s trinaest godina zatražio i dobio dopuštenje da iz malenog grada ode u Veneciju na koledž za armensku djecu Moorat-Raphael. No stric Sempad bio je mnogo nježniji, pomirljiviji i mirniji od brata, volio je svoj mirni gradić, svoju učmalu, pospanu provinciju, čavrljanje s prijateljima u kavani, strastvene partije tavle, lov. Učio je za ljekarnika u Konstantinopolu, ali s namjerom da se vrati kući. Na fakultetu je čitao novine, upisao se u neku stranku, sanjario i on o preporodu stare armenske domovine, malo se ispuhao, stvarao si iluzije. Našao je kompromis s maćehom, zabavljao se tetošeći braću, vukući sestre za pletenice, razmišljao o ženidbi. S vremena na vrijeme otišao bi nekamo na konju, s prijateljem Lazijcem. Zajedno su se osjećali kao križari i vitezovi, zamišljali da ratuju idući ususret suncu, poput Aleksandra, slobodni ljudi sa sabljom o boku. Nema više iscrpljujućih pregovora oko svakog dopuštenja, carske birokracije, ponizna poštovanja koje mora iskazivati Armenac, trgovac, koji traži od onog koji može uskratiti, a nema drugog oružja do vlastitog podaničkog lukavstva. Jahati prema Istoku znači17

lo je osvajati, ali biti čovjekom Zapada značilo je prevlast. Govoriti francuski, pretplatiti se na Revue des Deux Mondes, posjetiti Pariz... Često su razgovarali o Parizu, ili o Italiji, prijateljskoj zemlji u kojoj je brat Yerwant sebi gradio život. No Sempad ga, unatoč obećanjima, nije imao volje ići posjetiti: bio je stidljiv, bio je s Istoka. Neka se brat vrati, neka sa sobom dovede svoju franačku* ženu i sinove Yetwarta i Khayëla da ih upozna njihova velika obitelj. Časno je otišao, časno će biti primljen. No Sempad se u dnu svog prostodušnog srca bojao da se to nikad neće dogoditi: Yerwant je otišao zauvijek, njegova djeca – usprkos njihovim imenima – ne znaju jezik predaka, idu u njemačke ili talijanske škole. Anatolija je za njih daleka bajka. Možda će – mislio je Sempad – neki moj sinčić otići k njemu i možda ćemo malo-pomalo moći otići svi, i više nas neće biti strah. Ali nije to doista želio. Mnogi su odlazili, istina. Iz najopasnijih predjela, najsmjeliji mladići, oni pametni, pustolovi, oni koji su pucali unutar uskih granica što ih je Carstvo dopuštalo ermenì millet**, kao neki vječni potočić, neprestano se odlazilo. Prema Europi, prema kulturi o kojoj su sanjali, ne bi li postali liječnici, zubari, arhitekti, pjesnici – ili prema Americi, ne bi li bili posve novi, ne bi li zaboravili. U Bostonu je živio jedan polubrat, Rupen, i bio prilično zadovoljan. No Sempad je, u svom prostodušnom srcu, znao za njegovu usamljenost pa mu je jednom poslao divnu kutiju tavle, * Iz zemlje „Franaka“, uobičajen izraz za „Zapadnjake“. ** Tur. armenskom miletu (nacija ili etnička skupina). U Osmanskom Carstvu milet je bila vjerska zajednica čiji su članovi podlijegali zakonima svoje vjere. Armenci su bili neovisni milet sa svojom crkvenom hijerarhijom i uređenjem Armenske apostolske Crkve (nap. ur.).

od izrezbarena drveta i obrubljenu vrlo srdačnim natpisom ispisanim armenskim pismom, jednaku onoj kakvu je sam imao kod kuće. Nije mogao ni zamisliti da će, uz jednu svečanu ceremonijalnu fotografiju, ta kutija – relikt ili ikona jednog strašnog brodoloma – za dvoje od njegove djece biti jedini znak očeva živog postojanja. Sempad je volio svoju ljekarnu. Bio je pomalo spor čovjek, ne baš duhovit, dobrica. Kao dječak mlađe sestre Veron i Azniv štitio je od zadirkivanja nestašne braće Rupena i Zareha, i jako je volio slati telegrame. „Ljekarnik bi“, običavao je govoriti, „morao biti opremljen za slanje i primanje telegrama. Može se dogoditi hitan slučaj.“ Svi su se Sempadu smijali, u obitelji i u ljekarni, zbog tog senzualnog kotrljavog zvuka koji bi u njegovim ustima zadobivala riječ „hitno“. Kako zvecka u njegovim ustima taj okcidentalizam, simptom napretka, simbol žurbe, stresanja sa sebe istočnjačke indolentnosti. „Pa neće ljudi“, običavao je govoriti, „čekati da mi završimo partiju pa da onda počnu umirati. Mi armenski intelektualci moramo biti primjer preciznosti, pravovremenosti, točnosti: običnim Armencima, i običnim Turcima. Inače čemu smo se obrazovali?“ No on sam više ništa nije učio, poštovao je blagdane i gladio brkove – brojeći svoje sedmero djece. Jedva da bi prelistao novine s vijestima iz Konstantinopola, ponosan ipak na to što se ondje Armence napokon počinje poštovati, što su čak i zastupnici, a Krikor Zohrab, pjesnik i zastupnik, svakog tjedna igra tavlu sa silno moćnim ministrom unutarnjih poslova Talat-pašom. Zohrabova tavla! Njegova prisnost s Talatom za blagi je i maštalački armenski narod postala zalogom dobre sreće i 19

simbolom novog doba blagostanja i napretka koje s političkom suradnjom Mladih Turaka i armenske millet samo što se nije otvorilo. Moćni simbol, koji je razoružavao: „Dolazi mu u kuću, primaju ga kao da je netko iz obitelji, piju čaj zajedno.“ Sempad, i svi ostali kao on, nisu doslovce mogli pojmiti da se može prevariti – a onda i ubiti – nekog s kim u vlastitoj kući piješ čaj: gosta! Sempadovo znanje o svijetu, i znanje drugih poput njega, nije sezalo do dvoličnosti ni prevare, temeljilo se uglavnom na brižljivoj primjeni trgovačkog obreda sazdana od zarade, dobiti i gubitaka, računanih širokogrudno i s dužnim poštovanjem prema siromašnima u zajednici. Povrh toga, ljekarnik je imao poštovati i određeni moralni kodeks. Bio je gotovo liječnik, gotovo literat, čuvar zdravlja, čuvar otrova, adresa za dostavu novina, čovjek od telegrama: stup zajednice. Svi su znali da njegova plodna i bučna žena Shushanig, koja je izjavljivala da se u muževe poslove ne miješa, Sempada veselo drži na uzdi sve do, kako kaže poslovica, zadnje dlake u njegovoj bradi. A on se veselo dao držati na uzdi, čak i kad bi s njezinim prešutnim dopuštenjem u kožnatim hlačurinama i s puškom preko ramena odjezdio s prijateljem Lazijcem, a kući ponosno donio pokojeg zeca. Katkad bi sa sobom poveo i nekog od sinova. Najstariji, šutljivi Suren, sanjao je o Europi i spremao se otići, ali obožavao je svog prostodušnog oca i nije ga želio ostaviti. Perverzna sudbina tu će mu želju uvažiti. Suren je mnogo čitao, i mnogo razmišljao; osjećao je miris krvi u zraku, njušio zlo: ali tko će vjerovati dečku od četrnaest godina, koji govori malo i nerado, a noću plače sam, sanjajući žensko krilo, majčinski zaklon u koji će se uvući i nestati? 20

Drugi, Garo, također je govorio malo, a još manje mislio. Postupao je nagonski, bez razmišljanja, uz savršenu ekonomičnost kretnji. Znao je smiriti svaki dječji plač, svaku jadikovku, svaki vrisak; znao je samom svojom prolaznom prisutnošću uljuljkati i umiriti strašne strepnje goloruka i nesigurna naroda kojem je svaki dan mogao krenuti po zlu, u kojem starci ne pripovijedaju o čarobnicama i baucima, nego se prisjećaju pokolja koji se dogodio prije dvadeset godina, ili deset, i kao krunicu prebiru popis poklanih ili nestalih rođaka. Treći je sin bio Leslie Englez. „Začet u jednoj olujnoj noći“, tvrdio je Sempad („U mirnoj noći punog mjeseca“, zafrkavala ga je Shushanig), roditelji su govorili da ne znaju zašto su ga odmah prozvali Englezom. „Je li došlo prije ime ili pridjevak?“ zlurado su ispitivali prijatelji, sjećajući se kako se Sempad legendarno napio, on koji je obično bio prilično umjeren ili u najboljem slučaju od alkohola padao u neku tugu, kad je jedan američki misionar ljekarni poklonio bocu medicinskog viskija, i kako ga je Shushanig potom natjeravala po dvorištu. A sve je nedolično završilo u kokošinjcu, ali sa sigurnim ishodom, odnosno Lesliejem. Svidjelo se skrušenim roditeljima to tekuće-piskavo egzotično ime jasno ispisano na boci pa su je zadržali za uspomenu (a jedan stari vojnik iz balkanskih ratova u njoj je izgradio veličanstven jedrenjak, opremivši ga i jednim nostalgičnim svitkom koji je podsjećao na Nelsonove bitke i njegov osobni san da slobodno krstari morima: no poginut će među prvima u svibnju 1915., posred svojih razbijenih jedrenjaka). Boca na ormaru – toj lijepoj orahovini koju je djever Yerwant poslao iz Italije kad mu se rodio prvi nećak – a Leslie pod ormarom. Leslie je rastao sam: isprva su se za njega kao 21

za kakvu lutku otimala dvojica starijih, koji su ga zaboravili čim se deset mjeseci poslije rodila dražesna i mila, posve obična djevojčica: koja će mnogo godina poslije postati ona teta iz Fresna, teta Nevart, koja ne voli djecu... Leslie se stalno smijao, tražio igru, i nije se ljutio ako bi ga odbili, samo je odlazio pod ormar, u to svoje tajno skrovište. I zatim ostali: Arussiag, Henriette, Nubar, dvije djevojčice i dječak-odjeven-kao-djevojčica, oni uspavani preživjeli, oni koji će doći na Zapad, izbjeglice iz Alepa... Ta me djeca sad gledaju s fotografije snimljene u Alepu godinu poslije, 1916., neposredno prije nego što će krenuti za Italiju, i tako su ozbiljne te dječje oči, tajanstveno uvijene u sebe same, mutne i ledene, koje su – nakon previše pitanja bez odgovora – prihvatile slijepu selekciju koja im je dopustila da prežive. Na sebi imaju pristojnu odjeću siročića, ali čine se odjeveni u obične prnje neke uniforme, i oku ne promiču pruge kao u kažnjenika. Tamne istočnjačke oči, sa silno gustim obrvama koje na čelu iscrtavaju jednu jedinstvenu crtu, četiri puta ponavljaju neizreciv strah od budućnosti koja će biti neizbježna, i skrivenu srž neke tajne krivnje. Buknuo je rat u Europi. Strah od Balkana iznova prijeti. Carstvo se svrstava na stranu Centralnih sila, Njemačke i Austro-Ugarske. Nada se da je ovog puta pogodilo tabor: no nikad nije dobro ići tragom starih razmirica, osjećaja nacionalnog poniženja tako snažna da postaje zastava. Gradić je sav u previranju. Mnogi odlaze po savjet američkom misionaru, onom što je otvorio protestantski koledž, uz mnogo uspjeha. Sviđa se ljudima taj novi način tumačenja stare vjere, bez pretjerana sentimenta i emotivnosti onih dugih tradicionalnih bogoslužja, utješnih, ali u kojima se nikad ništa ne mijenja. Sviđa im se taj strogi Bog koji zahtijeva samokontrolu i točnost, odgovornu pobožnost, modernu mo22

litvu. Armenski osjećaj krivnje iz toga je izlazio pročišćen, mit o Americi još čvršći. Možda je, misli u dnu svog prostodušnog srca teta Veron, koja se žurno preobratila i vrlo je aktivna kao pokroviteljica, to i jedan moćniji Bog, znat će sljedeći put obraniti Armence... Veron je oniža i debeljuškasta, s neobično pariškim nosom, retroussé*, kaže ona, na koji je silno ponosna; gaji poneku emancipacijsku težnju, a i na protestantsku je kapelu, u koju nedjeljom odlazi sama s pravim francuskim šeširićem na glavi, silno ponosna. Misli da je doista načinjena s ukusom, izvrsno uređena i po posljednjoj modi, ali joj duša, koja je bez njezina znanja ostala svesrdno nazadna, nailazi na poneku emotivnu poteškoću, i ne uspijeva slobodno plakati daleko od svečana pogleda Majke Božje. Jer Veron ponekad plače, kad padne večer. Voljela bi imati iskrena dečka kojem njezino ime ne bi bilo smiješno („Veron, Veron, vrai pompon“**, pjevaju nećaci ne bi li je razljutili, i nitko više ne zna tko je izmislio taj nečasni refren). Možda nekog Amerikanca, sanjari Veron. A da ode k Rupenu u Boston i ostane neko vrijeme kod njega? Mogla bi raditi, biti prodavačica ili modistica, dizajnirati šeširiće... U tajnu kutijicu, ispod rukavica od žute kože koje joj je upravo Rupen poslao za Božić, Veron stavlja novac za američku svadbu, ali ne bi htjela otići sama, i svako toliko povjeri se mlađoj sestri, teti Azniv putenih usana, koja je voli, ali joj se iza leđa malo i podsmjehuje. Azniv voli nositi pletenicu niz leđa i svakog jutra za uho zataknuti svježu pelargoniju („moramo oživjeti tradiciju armenskih žena“, pročitala je u glasilu socijal-revolucionarne stranke, a pročitala je i jednu reportažu u Illustration Parisienne, s pričom o Ciganki Karmen i njezinim tragičnim ljubavima). * fr. prćast (nap. prev.) ** fr. Veron, Veron, pravi pompon (nap. prev.)

Azniv uopće nema namjeru otići. Mali joj je grad savršeno po mjeri, u njemu se osjeća važnom, onako se ženski u njemu gnijezdi sigurna u budućnost koja čeka lijepu i poštenu djevojku. Prilično dobro govori francuski i ima dečka Armenca s kojim neumorno pleše na svim proslavama, ali ima i jednog turskog obožavatelja, mladog časnika koji je ispraća pogledom kad se susretnu, blago, zaljubljena pogleda. Više joj je puta slao pjesme, koje ona mudro nije pokazala nikom. No srce joj malo zaigra kad ga susretne, zbog draži izazova koji mu dobacuje samim tim što mu dopušta da joj piše. Pristojan je to i romantičan mladić, koji se njoj čini i jako zgodnim. No nikad Azniv ne bi s njim ozbiljno. Capuleti i Montecchi nisu ništa u usporedbi s onim što njih razdvaja, ali prije svega, prije svega: samo u svijetu književnosti, u papirnatom svijetu zapadnih romana jedna bi takva liaison* bila moguća, čak i uzbudljiva: praviti se da vjeruješ u slijepu strast, praviti se da sutra ne postoji... Azniv je odveć pragmatična u svojoj putenoj bujnosti, povrh toga, osjeća se superiornom muslimanskim ženama koje muža često moraju dijeliti s drugima. Azniv će slobodno odlučiti za sebe, i sviđa joj se misliti da će to doista učiniti, i da će otac poslušati njezino mišljenje. Tako je u njezinoj obitelji oduvijek bilo. Kad je Yerwant poželio otići u Italiju, imao je trinaest godina, a Rupen tek koju više kad je otišao u Ameriku; ako Veron uspije skupiti novac za put, nitko je neće zaustaviti. Stari Hamparzum ne želi svojoj djeci uskratiti izbor, koji možda znači spas, a neki Armenac postoji posvuda u bijelom svijetu, uvijek nekom možeš povjeriti sina ili vrlo mladu kćer. No ondje u sirijskoj pustinji Azniv i Veron stiskale su se jedna uz drugu, nježno se naizmjence zibajući i pjevajući gotovo utrnu* fr. veza (nap. prev.)

lim glasom svoju pjesmu Ov sirun sirun i Veron, pompon, koja je za vrijeme deportacije postala njihova gorka tajna igra: nisu bile životinje koje traže posljednji komadić kruha, nego žene, još uvijek, s još posljednjom snagom u srcu: uspjeti spasiti djecu... Zareh pak živi u Alepu. I on je liječnik. Obrazovan, skeptičan, ponosan, Zareh kao svi drugi zna igrati tavlu, ali strastven je ljubitelj bridža. Igraju navečer, u francuskom poslanstvu. Uvijek ima nekoliko stolova, obilaze ih revni arapski konobari donoseći likere, a prije svega, prije svega, sudjeluju i gospođe. Zareh ima dvadeset sedam godina, guste brkove i šiljastu bradicu, koju je kopirao od starijeg brata Yerwanta, također liječnika, onog što živi u Italiji i dobro mu ide. Sviđa mu se misliti da mu nalikuje, ali fizička mu je konstitucija robusnija, možda malo nezgrapnija (majka mu nije bila kneginjica Iskuhi, nego čvrsta trgovačka kći: Hamparzum je drugu ženu birao utječući se razumu i prema društvenom sloju...). Gledajući igračice u njihovoj šarenoj odjeći, u njihovoj usiljenoj (ali tako opuštajućoj) veselosti, Zareh misli da mu je oprošteno, da možda više nije Armenac, i kako bi bilo lijepo imati iza sebe dvoje uglednih francuskih roditelja, obrazovanje čvrste zapadne provincije: biti Zapadnjakom, ne samo tako izgledati. Samo, ti jadni Zareh s tom maslinastom puti i snažnim lopatastim prstima, velikim nosom i vodenim kestenjastim očima, kako bi drukčije na Zapadu izgledao ako ne kao još jedan izgladnjeli istočnjački sin? Zareh, međutim, vjeruje da se elegantno izdvojio, izbivajući svakim danom sve više iz te daleke prenatrpane velike obitelji, te zagušljive istočnjačke ženskosti: krupne tetke, glupaste, naivne i odveć znatiželjne sestre, tašte nećakinje 25

kojima je dovoljno pokloniti neku vrpcu... Svima njima pošalje kovčeg s alepskim brokatom, dvaput godišnje. Vlasnik manufakture njegov je pacijent i daje mu lijepe komade teške svile, tek neznatno oštećene, po odličnoj cijeni. U posljednju je pošiljku za svoju miljenicu Azniv, sestricu gotovo blizanku mlađu od njega samo jedanaest mjeseci, dodao komad granat-crvene svile s ružama od baršuna i istaknutim vezom od čistog zlata, savršen, divota jedna. Ta će svila završiti u pustinji, služiti kao pokrivač, a Azniv će se smijati pokazujući požutjele zube na osušenu licu kad joj Veron svake večeri, svake večeri, šćućurivši se onako izgladnjela, kaže: „Spremaš se za svog princa, golubičice, u svilu se i zlato odijevaš?“ No neće oklijevati, na kraju, trampiti je za malo vode i kruha. Zareh postaje vrlo važan, u toj priči. No ne zbog svog života, ni zbog svoje smrti. Oženit će se poštenom asirskom djevojkom, njegov već gotovo savršen francuski bit će mu koristan u godinama francuskog protektorata u Libanonu i Siriji, živjet će spokojno u lijepoj kući s unutarnjim balkonima i pogledom na Citadelu, u mirnoj četvrti iz 19. stoljeća. Imat će jednu jedinu kćer, po imenu Juliette, koja će umrijeti tek što se udala, od neke tajanstvene bolesti, odmah za mužem, također Asircem, mladićem iz Damaska smirenih, tamnih očiju. No upravo će Zareh, skeptik, europejac, spasiti obiteljsko nasljeđe: nećake i fotografije, četiri pothranjena tijela, ptičice na samrti, malene priljubljene lubanje pozornih očiju, i dragocjeni paket obiteljskih portreta, ušivenih zajedno s Knjigom Grgura iz Nareka u neku baršunastu krpicu, koji su prelazili iz ruke u ruku, od umirućih preživjelima. Suhi, jalovi kosturi sjećanja na život koji je bio bučan i pun topline, pun vode, pun gostoljubivosti i radosti... 26

Buknuo je, dakle, rat u Europi. Kolovoz 1914. Stari je Hamparzum na umoru. Vidio je sve, volio je sve, naradio se i bio velikodušan prema obitelji i prema Crkvi. Sada, s povjerenjem i čašću, blagoslivlja sve i sa svima se oprašta. Povjerava djeci svoju divnu ženu, mudru i mušičavu Nevart Alexanian. Sad se može povući i zbaciti sa sebe svoju tešku dob, njezine muke i njezina dobra. Sad se može vratiti svojoj lijepoj kneginjici Iskuhi Kardiashian s obrazima poput breskve i u haljini od vatre, koja ga je jednog srpanjskog poslijepodneva 1865. zavela zauvijek. Kad vidi Azniv s pelargonijom na sljepoočnici, pomisli na nju; samo, koliko je Iskuhi bila ljepša! Kao suncem okupana, kao u plamen spuštena, još mu se uvijek smiješi maglovitim crnim čeznutljivim očima i namrštenim ustima, u svom zlatnom oblaku negdje gore kod Boga. Zna stari Hamparzum da ga ona čeka i da se već naginje prema njemu s nebeskih balkona pružajući mu lijepe oble ruke; stoga uživa u svojim posljednjim danima. Ne pati, tek mu se s vremena na vrijeme kostima razlije neizreciva, zahvalna malaksalost. S tekom srče malo jogurta s krastavcima, sisa komad kruha i osjeća kako mu um iz sata u sat postaje sve pronicljiviji, vidovitiji, izoštreniji. „Djede, hoćeš grožđa?“ ulazi Nubar teturajući, trseći se da hoda, pokazujući svoje prve korake: posljednji unuk, posljednji sin Sempada i Shushanig, smiješni, okrugli Nubar zvučna imena. Grožđe iz seoskih vinograda u okolici malog grada krupno je i slatko; starac uzima bobu i njuši onaj gusti miris svoje Iskuhi, svoje prpošne košute... „Sjediniti se s njom u izgubljenoj domovini, s njom koja više ne umire“, misli – i potom: „Još koji dan…“ No iznenada mu um prenosi kristalno jasnu viziju užasa i očaja: srce mu odjednom neuredno tuče, zebnja mu čelič27

nim prstima steže grlo i život se pretapa u nešto drugo, naglo otječe u očaj. Čvrsta slika voljene iščezava, a na njezinu se mjestu pomaljaju crni jahači Apokalipse, prizivajući zlokobne slike satiranja, u neobjašnjivoj odsutnosti nekog Boga. Hamparzum u tom trenutku shvaća da vidi budućnost, da će svi ovi blistavi životi što su potekli od njega biti uništeni, a samo je njemu, staroj olupini, okrutnom ironijom sudbine, dopušteno da umre u svom krevetu, znajući što će se dogoditi. Na silno visoku nebu, koje je postalo metalno i prazno, Bog ne postoji; tko umre, iščezne zauvijek, a Iskuhi nikad nije postojala, niti će se iznova ukazati njegovu vjernom srcu. Prepustiti se panici, i zatim umrijeti. Ništa mu drugo ne preostaje. No Nubar je još u sobi, zatravljen igrom svjetla što je sunce stvara na podu od plavih, ružičastih i zelenih pločica. Sjene plešu, a on ih očaran gleda. U ruci još uvijek drži grozd. Djed i on sami su u sobi. Odjednom ga neki meki zvuk nagna da se okrene. Boba grožđa koju je dao djedu otkrotrljala mu se iz otvorene ruke. Ima nešto bespomoćno i preklinjuće u toj ruci, i djed nije zadrijemao kao gotovo uvijek posljednjih dana, nego gleda nekamo drugamo, otvorenih, uplašenih očiju. Nubar tada odjednom zna što će: odluči ne zvati nikog i sam pomoći djedu. Zna da je jedini koji mu može pomoći, odmah, i osjeća se vrlo sposobnim. Pojuri prema krevetu, uspne se na nj i opruži se na nepomično djedovo tijelo, trljajući mu lice rukama i onim ljepljivim grozdom zgnječenih bobica. Ne govori, djeluje. Toplinom malenog tijela i mokrim rukama prenosi starcu miris grožđa koji je miris života, i toplinu mladih ruku i lica poput breskve. Tako se bori, a ne zna da se bori. 28

I preko njega se, eto, vraća ljepotica Iskuhi, s nebeskih poljana na vlažnu zemlju, ulazi u sobu bremenitu bolešću i mirisima, poražava rasulo i ludilo. I tješi ga. Zibajući joj se u naručju, starac sada zna. Posljednja je to dužnost, posljednji napor, ali valja upozoriti. „Sempad, Nevart“, doziva zadihano njegov um, ali usta ne oblikuju riječi, samo neko prijeteće mrmljanje. Prestrašen, Nubar sklizne s kreveta i zagleda se djedu u tamne nepomične oči koje se malo-pomalo prekrivaju nekom koprenom. I naposljetku iscrpljene usne uspiju oblikovati krik „Bježite!“, ruka visi, silnom snagom stežući ljepljivu ručicu dječačića. „Bježite, bježite!“ ponavlja Hamparzum dječaku, no glas mu postaje piskav hropac, bolno rastajanje. Ah, smrt ne može biti sreća... „Neka barem bude spašen život ovog djeteta“, moli posljednjom misli Hamparzum, a Iskuhi, i Marija, kimaju glavom. Starac tada položi svoj duh u njihovo nježno krilo. Nubar ga, ne mičući se, u tišini promatra, i dalje stežući njegovu ruku. Našli su ih tako, djeda i unuka. Nepomične u uzajamnu tihom zajedništvu, negdje između prošlosti i budućnosti, u nekoj čudesno rastegnutoj sadašnjosti, crvenoj večeri koja se ne spušta, tajanstvenoj epifaniji. Bogorodica je koračala po zemlji, među makovima i zlatnim žitom, i rado je prihvatila grozd. „Unutra, van, unutra, van“: djeca spretno odvajaju grašak i leću. Sutra je djedov pogreb. Crkvena zvona udaraju sate, posvuda mir i tihi rad: na velikom mramornom stolu nižu se tepsije, spremljene za pogrebnu večeru, djeca se prigušeno smiju, grickaju grožđice i suncokretove sjemenke. Nikakve tuge naokolo, samo precizna raspodjela zadataka i dužnosti, i ponešto nadmenosti. Obitelj je ugledna, ima 29

SADRŽAJ

Prolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prvi dio Stric Sempad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Drugi dio Shushanig . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203

207

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2021.

„Dirljiva i veličanstvena povijesna freska koja je podignula veo s armenskoga genocida.“

ANTO N IA AR S L AN

„Potresan roman koji donosi puno istine i osobne istine kojom je Antonija Arslan dotaknula srce i savjest mnogih čitatelja.“

Farma ševa

LA REPUBBLICA

Antonia Arslan (1938.) medunarodno je uspjesna autorica i esejistica armenskoga podrijetla. Diplomirala je arheologiju i bila profesorica moderne i suvremene talijanske ISBN 978-953-235-769-1

11111111111111111 IIII Ill llllll

www.verbum.hr

Farma ševa

knjizevnosti na Sveucilistu u Padovi.

VERBUM 9 789532 357691 135 kn

ANTO N IA AR S L AN

VERBUM