Edenbrooke JULIANNE DONALDSON POPULUS
edenbroke.indd 6
29.09.2023. 17:15:47
Julianne Donaldson EDENBROOKE Roman
edenbroke.indd 1
29.09.2023. 17:15:33
Biblioteka
POPULUS 18.
Naslov izvornika: Edenbrooke Copyright © 2012 Julie Donaldson Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Objavljeno uz dopuštenje Shadow Mountain Publishing. Izvršna urednica: Jasna Krapac Prijevod: Alenka Mirković-Nađ Lektura: Jelena Đorđević
Split, 2023. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj
edenbroke.indd 2
29.09.2023. 17:15:47
JULIANNE DONALDSON
Edenbrooke POPULUS
edenbroke.indd 3
29.09.2023. 17:15:47
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. ISBN 978-953-235-846-9 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190903015.
edenbroke.indd 4
29.09.2023. 17:15:47
Srodnim dušama, posvuda
edenbroke.indd 5
29.09.2023. 17:15:47
edenbroke.indd 6
29.09.2023. 17:15:47
1. poglavlje Bath, Engleska, 1816. Stablo hrasta odvuklo mi je pozornost. Hodala sam ispod njegove raskošne, zelene krošnje i slučajno pogledala uvis. Vjetar je tresao lišće tako snažno da se vrtjelo na stapkama i, vidjevši taj prizor, naglo sam shvatila da se već jako dugo nisam zavrtjela. Zastala sam ispod grana i pokušala se sjetiti kada mi je posljednji put uopće došlo da se zavrtim. I tada mi se gospodin Whittles prikrao. „Gospođice Daventry! Kakvo neočekivano zadovoljstvo!“ Iznenađeno sam se trgnula i mahnito pogledala oko sebe tražeći tetu Ameliju koja je zacijelo produžila šljunčanom stazom kada sam zastala u sjeni drva. „Gospodine Whittles! N-nisam čula da mi prilazite.“ Obično sam barem jednim uhom osluškivala, pazila da me ne zaskoči. Ali hrast mi je odvukao pozornost. Ozareno me pogledao i naklonio se tako duboko da mu je korzet zaškripao. Široko mu je lice blistalo od znoja, prorijeđena mu se kosa slijepila preko glave. Čovjek je bio barem dvaput stariji od mene i nepodnošljivo smiješan. Ali od svih njegovih odbojnih osobina, najviše su me užasavala i opčinjavala njegova usta. Pri govoru je toliko uvijao usnice da bi mu se slina skupljala na rubovima usana i u kutovima usta. Nastojala sam ne zuriti u njih dok je govorio, „Jutro je veličanstveno, zar ne? Štoviše, osjećam se ohrabrenim reći: 7
edenbroke.indd 7
29.09.2023. 17:15:47
Oh, veličanstveno li jutro, veličanstven li dan, veličanstvenu li damu zatekoh na putu svom!“ Naklonio se, kao da očekuje pljesak. „No danas s vama želim podijeliti i više od pjesmuljka. Napisao sam novi spjev, samo za vas.“ Zakoračila sam u smjeru u kojemu je – barem sam tako mislila – otišla teta. „Moja će teta sa zadovoljstvom poslušati vašu poeziju, gospodine Whittles. Jamačno je tek par koraka ispred nas.“ „Ali gospođice Daventry, svojom sam se poezijom nadao ugoditi vama.“ Prišao mi je bliže. „A godi vam, zar ne?“ Sakrila sam ruke iza leđa, za slučaj da me pokuša zgrabiti za ruku. Ne bi mu bilo prvi put, a bilo je uistinu neugodno. „Bojim se da do poezije ne držim koliko moja teta…“ Pogledala sam preko ramena i uzdahnula od olakšanja. Moja teta usidjelica žurno se vraćala stazom tražeći me. Bila je izvrsna pratilja – što do toga časa nisam istinski cijenila. „Marianne! Tu si! Oh, gospodine Whittles. Nisam vas prepoznala izdaleka. Moj vid, znate…“ Nasmiješila mu se blistajući od veselja. „Donijeli ste nam novu pjesmu? Uistinu uživam u vašoj poeziji. Vi baš znate s riječima.“ Moja teta i gospodin Whittles bili bi savršen par. Onako slabovidnoj, njegova bi joj pojava bila manje odbojna. A imala je i više kose nego pameti i njegova je blesavost nije užasavala koliko mene. Zapravo, već neko vrijeme nastojala sam skrenuti pozornost gospodina Whittlesa sa sebe na nju, no dosad mi to nije polazilo za rukom. „I imam novu pjesmu, zapravo.“ Iz džepa na kaputiću izvadio je komad papira i s ljubavlju ga pogladio. Oblizao je usne i na rubu ostavio krupnu kapljicu sline. Zurila sam u nju i ne htijući. Kada je počeo čitati, kapljica se zatresla, ali nije otpala. „Gospođica Daventry ljupka je i prȁva, boja očiju njenih divote je slava! Nit’ zelene, nit’ tamnosmeđe, već boje môra i okrugle vjȅđe.“ Otrgnula sam pogled od drhtave kapljice sline. „Krasna zamisao. Boja mora. Ali moje oči često izgledaju prije sivo ne8
edenbroke.indd 8
29.09.2023. 17:15:47
goli plavo. Godila bi mi pjesma u kojoj mi oči djeluju sivima.“ Nevino sam se nasmiješila. „D-da, naravno. I sâm sam puno puta pomislio kako vam se oči uistinu doimaju sivima.“ Načas je nabrao čelo. „Ah, znam! Reći ću da su boje olujnog mora, jer se olujno more često doima sivim, kao što znate. To će se lako dati promijeniti i pjesmu neću morati pisati iznova, kao posljednjih pet puta.“ „Baš ste dosjetljivi“, promrmljala sam. „Doista“, rekla je teta Amelia. „Ima još. Gospođica Daventry prȁva je i ljupka, boja njene kose divote je kupka. Boje jantara čista, na svjetlosti svijeća, oh, tako jarko blista.“ „Jako dobro“, rekla sam. „Samo, nisam znala da mi je kosa jantarne boje.“ Pogledala sam tetu. „Je li vama to ikada palo na pamet, teta Amelia?“ Nagnula je glavu ustranu. „Ne. Nikada.“ „Vidite? Mrzim proturječiti vam, gospodine Whittles, ali mislim da je uistinu važno potaknuti vas da dadete najbolje od sebe.“ Kimnuo je. „Bilo vam je draže kada sam boju vaše kose usporedio s bojom svoga konja?“ „Da“, uzdahnula sam. „Bilo je beskrajno bolje.“ Igra me počinjala zamarati. „Možda biste odmah trebali poći kući i napisati je iznova.“ Teta je podigla prst. „Ali često bih pomislila da ti je kosa točno boje meda.“ „Med! Da, to je prava stvar.“ Pročistio je grlo. „Boje meda čista, na svjetlosti svijeća, oh, tako jarko blista.“ Nasmiješio se cijelom širinom slinavih usta. Nehotice sam se zagrcnula. Kako netko može proizvoditi toliko sline? „Sada je savršena. Pročitat ću je pred svima ovoga petka, na večernjoj zabavi kod Smithovih.“ Lecnula sam se. „Oh, tako ćete sve pokvariti, gospodine Whittles. Tako prekrasnu pjesmu najbolje je držati blizu srca.“ Posegnula sam za papirom. „Molim vas, mogu li je do9
edenbroke.indd 9
29.09.2023. 17:15:47
biti?“ Oklijevao je, a onda mi je stavio u šaku. „Hvala vam“, rekla sam uistinu iskreno. Teta Amelia potom je upitala gospodina Whittlesa za zdravlje njegove majke. Kada je počeo opisivati gnojnu ranu na majčinu stopalu, želudac mi se okrenuo. Bilo je jednostavno pregadljivo. Da si odvratim pažnju, odmaknula sam se od njih i ponovo pogledala uvis, u drvo hrasta koje mi je maloprije privuklo pozornost. Drvo je bilo veličanstveno i ponovo sam osjetila čežnju za ladanjem. Lišće na njemu i dalje se vrtjelo na vjetru, a ja sam si iznova postavila pitanje zbog kojega sam maloprije zastala. Kada sam se posljednji put zavrtjela? Nekoć mi je to bila navika, zavrtjeti se – loša navika, rekla bi baka da je za nju znala. Jedna u mnoštvu drugih, sličnih navika: primjerice, sjedenja u voćnjaku uz knjigu, satima, ili skakanja preko prirodnih prepreka na leđima kobile. Prošlo je zacijelo četrnaest mjeseci – najmanje – otkako sam se posljednji put zavrtjela. Četrnaest mjeseci otkako su me odveli iz kuće usred žalovanja i ostavili na pragu bakine kuće u Bathu, otkako mi je otac otišao u Francusku, žalovati na svoj način. Četrnaest mjeseci – puna dva mjeseca dulje no što sam se isprva bojala da će me ostaviti u ovom zagušljivom gradu. I premda mi nitko nije dao nikakva povoda za to, nadala sam se da će mi godina žalovanja u samoći biti dovoljna kazna. I tako sam prije dva mjeseca, na godišnjicu majčine smrti, cijeli dan čekala da mi se otac vrati. Neprestano sam maštala o tome kako ću ga čuti da kuca na vrata i kako će mi srce poskočiti u grudima. I kako ću brzo odjuriti otvoriti mu. Zamišljala sam kako mi se smiješi i govori mi da me došao odvesti kući. Ipak, toga dana prije dva mjeseca otac nije došao. Budna sam provela noć, sjedila u krevetu uz upaljenu svijeću i osluškivala ne bih li čula kucanje na vratima koje će označiti oslobođenje iz mog pozlaćenog kaveza. Zora je svanula, a kucanje se nije čulo. 10
edenbroke.indd 10
29.09.2023. 17:15:47
S uzdahom sam podigla pogled prema lišću koje je plesalo na vjetru. Toliko dugo nisam imala razloga zavrtjeti se. A nemati razloga zavrtjeti se, u sedamnaestoj? To je uistinu bio problem. „Cijedi se“, glas gospodina Whittlesa ponovo mi je privukao pozornost. „Cijedi se prema van.“ Teta Amelia kao da je malo pozelenjela, a ruku u rukavici držala je preko usta. Zaključila sam da je vrijeme da se umiješam. Uhvatila sam je za ruku i rekla gospodinu Whittlesu: „Baka nas očekuje. Morate nas ispričati.“ „Dakako, dakako“, rekao je i ponovo se naklonio tako da mu je korzet glasno zaškripao. „Nadam se da ću vas uskoro vidjeti, gospođice Daventry. Možda u Pump Roomu?“ Naravno, za sljedeći „slučajan“ susret predložio je središte društvenog života u Bathu. Dobro je poznavao moje navike. Uljudno sam se nasmiješila i u glavi zabilježila da mi – barem sljedeći tjedan – valja izbjegavati izlaske na čaj u Pump Roomu. Potom sam odvukla tetu Ameliju preko široka zelena travnjaka koji je šljunčanu stazu dijelio od Kraljevskog polumjeseca, zgrade od kamena mliječno zlatne boje, savijene u dražestan polukrug poput para ruku ispruženih i spremnih na zagrljaj. Bakin apartman u Kraljevskom polumjesecu bio je jedan od najboljih koje je Bath mogao ponuditi. No luksuz nije mogao nadomjestiti činjenicu da je Bath iznimno neugodan grad. Život na selu nedostajao mi je tako snažno da sam danju i noću čeznula za njim. Baku sam zatekla u salonu; čitala je neko pismo, sjedeći na fotelji kao na prijestolju. Još je nosila žalobnu crninu. Kada sam ušla, podigla je pogled i kritički me odmjerila. Oči su joj bile prodorne i sive i ništa im nije promicalo. „Gdje si bila cijelo jutro? Opet si jurcala uokolo kao kakvo seosko derište?“ Kada sam to pitanje prvi put čula, zadrhtala sam od straha. Sada sam se osmjehnula jer tu sam igru poznavala, stalno smo je igrale. Shvatila sam da baka uživa u dobrom verbal11
edenbroke.indd 11
29.09.2023. 17:15:47
nom nadmudrivanju barem jedanput dnevno. I da je ta gruba vanjština tek maska kojom skriva ono što drži najgorom slabošću – meko srce – za što je, doduše, nikada ne bih optužila. „Ne, to radim samo u neparne dane, bako. U parne dane učim musti krave.“ Sagnula sam se i spustila joj poljubac na čelo. Kratko mi je stisnula podlakticu. U nježnosti nikada nije išla dalje od toga. „Hm. Vjerojatno misliš da si duhovita“, rekla je. „Zapravo, ne mislim. Treba puno vježbati da se krava nauči musti. Trenutačno sam u tome strašno nevješta, rekla bih.“ Vidjela sam kako joj mišići oko usta podrhtavaju, što je značilo da pokušava skriti osmijeh. Povukla je svoj čipkani šal i pokazala mi da sjednem u naslonjač pored njezina. Zavirila sam u hrpu pošte na pomoćnom stoliću. „Je li za mene danas bilo kakve pošte?“ „Pitaš li za onog svog baš-me-briga oca, ne, nije.“ Pogledala sam ustranu da sakrijem razočaranje. „Vjerojatno upravo putuje. Možda nema prilike pisati.“ „Ili je, možda, u svom samoživom žalovanju zaboravio na svoju djecu“, promrmljala je. „Prepustio tu odgovornost nekomu tko je nije tražio, osobito u starosti.“ Žacnula sam se; bakine primjedbe znale su biti opake, a ova mi je tema bila osobito bolna. Mrzila sam pomisao da sam nekomu na teret. S druge strane, nisam imala kamo otići. „Želite da odem?“ morala sam je upitati. Mrko me pogledala. „Ne ponašaj se budalasto. Dosta mi je što to moram trpjeti od Amelije.“ Presavila je pismo koje je čitala. „Opet sam primila loše vijesti o onom svom nećaku.“ Ah, Zloglasni nećak. Trebala sam pretpostaviti. Baki ništa nije uspijevalo pokvariti raspoloženje kao vijesti o najnovijem skandalu njezina nasljednika, gospodina Kelleta. Bio je razvratnik i lupež koji je prokockao sav svoj novac računajući na pozamašni imetak koji će naslijediti od bake. Moja blizanka, Cecily, držala ga je zanosnim i romantičnim; meni je bio 12
edenbroke.indd 12
29.09.2023. 17:15:47
sve, samo ne to. Bila je to jedna od mnogih stvari u kojima se nismo slagale. „Što je gospodin Kellet ovaj put napravio?“ upitala sam. „Ništa prikladno za tvoje nevine uši.“ Uzdahnula je, a onda nešto blažim tonom rekla: „Mislim da sam pogriješila, Marianne. Upropastit će se. Obiteljskom imenu nanio je veliku i nepopravljivu štetu.“ Podigla je drhtavu ruku do čela; djelovala je krhko i umorno. Iznenađeno sam zurila u nju. Preda mnom još nikada nije pokazala toliku ranjivost. To joj je bilo posve nesvojstveno. Nagnula sam se i primila je za ruku. „Bako? Nije vam dobro? Mogu li vam nešto donijeti?“ Otresla mi je ruku. „Ne tetoši me, dijete. Znaš da za takvo ponašanje nemam strpljenja. Jednostavno sam umorna.“ Suspregnula sam osmijeh. Bila je sasvim dobro ako mi uspijeva tako odbrusiti. Ipak, nikada nije ovako govorila. Obično bi uspjela pronaći izgovor za loše ponašanje gospodina Kelleta i sjetiti se zašto joj je oduvijek bio miljenik. (Ja sam mislila da joj se sviđa to što je se ne boji.) Ali nikada je nisam vidjela ovako zabrinutu i utučenu. Baka je pokazala na hrpu pisama na stoliću. „Ondje je i jedno pismo za tebe. Iz Londona. Pročitaj ga i pusti me na miru nekoliko minuta.“ Uzela sam pismo, otišla do prozora i pustila da sunčeva svjetlost obasja poznati rukopis. Kada me doveo u Bath, tata se za moju sestru blizanku Cecily dosjetio još povoljnijem rješenju. Proteklih četrnaest mjeseci boravila je kod naše rođakinje Edith i, činilo se, uživala u svakom trenutku. Naime, iako blizanke, bile smo neobično različite. Bila je bolja od mene u svim ženskim umijećima. Bila je puno ljepša i profinjenija. Svirala je pijanino i pjevala poput anđela. S lakoćom je očijukala s gospodom. Voljela je gradski život i sanjala o tome da se uda za čovjeka s titulom. Bila je ambiciozna. Moje su namjere bile posve drukčije. Željela sam živjeti na selu, jahati, sjediti u voćnjaku i slikati, brinuti se za oca, 13
edenbroke.indd 13
29.09.2023. 17:15:47
osjećati da negdje pripadam, trošiti vrijeme na nešto korisno i dobro. Više od svega željela sam da me vole onakvu kakva jesam. U usporedbi s Cecilynim ambicijama, moje su se doimale krotkima i dosadnima. Ponekad sam se plašila da pored Cecily i ja djelujem krotko i dosadno. U posljednje mi vrijeme Cecily nije pisala ni o čemu osim o dragoj prijateljici Louisi Wyndham i njezinu naočitu starijem bratu, nositelju plemićke titule, za kojega se Cecily riješila udati. Cecily mi nikada nije rekla kako se zove – u njezinim pismima bio je samo „brat“. Iz straha da bi njezina pisma mogao vidjeti i netko manje suptilan od mene, pretpostavljala sam. Možda moja sluškinja Betsy jer goru brbljavicu ni sama nisam u životu srela. Nisam to rekla Cecily, no od Betsy sam zatražila da dozna ime najstarijeg sina Wyndhamovih i doznala je da se zove Charles. Sir Charles i lady Cecily – dobro zvuči, pomislila sam. Dakako, ako se za njega odlučila udati, Cecily će se za njega i udati. Nikada joj nije izmaknulo ništa što je uistinu željela. Prije no što sam slomila pečat na pismu, sklopila sam oči i u sebi poželjela: Molim te, nemoj samo opet nadugačko i naširoko o dragoj Louisi i njezinu zgodnom bratu. Nisam imala ništa protiv Wyndhama – napokon, naše su majke u djetinjstvu bile bliske prijateljice i pravom na to poznanstvo mogla sam se pozivati koliko i Cecily – ali u posljednja dva mjeseca slušala sam takoreći samo o njima i počela se pitati jesam li joj važna koliko i Wyndhamovi. Otvorila sam pismo i čitala. Najdraža Marianne, tako mi je žao je što čujem da se u Bathu osjećaš kao u zatvoru. Osobno to baš i ne razumijem jer meni je u Londonu lijepo. Blizanke smo, ali možda je mene dopalo da u srcu nosim cijelu civilizaciju, a ti cijelu prirodu. Po tom se pitanju svakako nismo ravnomjerno podijelile, zar ne? (Uzgred, kao sestra, mogu ti oprostiti kad napišeš nešto poput: „Umjesto lijepa šešira, radije bih da mi glavu krase 14
edenbroke.indd 14
29.09.2023. 17:15:47
sunce, vjetar i nebo“. Ali, molim te, preklinjem te, ne govori takve stvari drugima. Bojim se da bi se poprilično šokirali.) Znajući koliko si trenutačno nesretna, neću te gnjaviti pričama o svemu što sam proteklog tjedna obavila. Reći ću samo ovo: moja prva sezona* u gradu bila je zabavna upravo koliko sam se i nadala. No danas neću iskušavati tvoje strpljenje i neću ti reći više od toga da ne podereš pismo prije nego što pročitaš važnu vijest koju ti šaljem. Moja najdraža prijateljica Louisa Wyndham pozvala me da proboravim na njezinu seoskom imanju. Koliko shvaćam, velebno je. Zove se Edenbrooke i nalazi se u Kentu. Na selo odlazimo za dva tjedna. Ali najvažnije je sljedeće: i ti si pozvana! Lady Caroline pozvala je i tebe, jer smo obje kćeri „najdraže joj prijateljice“ iz djetinjstva. Oh, reci da ćeš doći i bit će nam nezamislivo zabavno. Možda mi zatreba tvoja pomoć da postanem „lady Cecily“ (ne zvuči li to sjajno?), jer, dakako, brat će biti tamo i to mi je prilika da ga zgrabim. Usto, imat ćeš priliku upoznati moju buduću obitelj. S ljubavlju,
Cecily
Nada me ščepala tako čvrsto da sam ostala bez daha. Ponovo biti na selu! Otići iz Batha, strašnog, skučenog Batha! Biti sa sestrom nakon tolike razdvojenosti! Naravno, Cecily nije trebala moju pomoć da pridobije sir Charlesovu naklonost. Po pitanju udvaranja, nisam joj mogla ponuditi ništa što sama ne bi mogla bolje učiniti. Ali ovo je pismo bilo dokaz *
Sezona – u razdoblju regentstva u Ujedinjenom Kraljevstvu (1811. – 1820.), u vremenu između studenog i srpnja, aristokracija bi sa svojih seoskih imanja dolazila u London da si ojača status sklapanjem i održavanjem kontakata, sklapanjem saveza, kupovinom i prodajom imovine i traženjem muževa za debitantice – djevojke koje počinju izlaziti u društvo – čijom su se udajom moćne obitelji ujedinjavale (nap. prev.).
15
edenbroke.indd 15
29.09.2023. 17:15:48
da sam joj i dalje važna – da me nije zaboravila. Oh, kakve li sestre! Ovo bi moglo biti rješenje svih mojih problema. Ovo bi mi moglo dati razloga da se ponovo zavrtim. „Onda? Što kaže tvoja sestra?“ upitala je baka. Gorljivo sam se okrenula prema njoj. „Pozvala me da pođem s njom na imanje Wyndhamovih u Kentu. Iz Londona odlazi za dva tjedna.“ Baka je napučila naborane usnice i zamišljeno se zagledala u mene, ali nije rekla ništa. Srce mi je sišlo u pete. Neće me valjda odbiti, uskratiti mi dopuštenje? Ne kad zna koliko bi mi to značilo? Pritisnula sam pismo na grudi, srce me zaboljelo pri pomisli da će mi uskratiti taj neočekivani blagoslov. „Hoćete li mi dopustiti?“ Pogledala je pismo što ga je i dalje držala u rukama – ono s lošim vijestima o gospodinu Kelletu – a onda ga bacila na stolić i uspravila se u fotelji u kojoj je sjedila. „Možeš ići, ali samo pod jednim uvjetom. Moraš promijeniti to svoje divlje ponašanje. Nema jurcanja po cijeli dan izvan kuće. Moraš se naučiti ponašati kao otmjena mlada dama. Uči od sestre koja se zna lijepo vladati u društvu. Moja nasljednica ne smije se ponašati kao neposlušno dijete. Nećeš me sramotiti kao što me sramoti onaj moj nećak.“ Zurila sam u nju. Njezina nasljednica? „Što time želite reći?“ „Upravo ono što misliš. Razbaštinila sam gospodina Kelleta i većinu bogatstva ostavila tebi. U ovom trenutku, tvoj dio iznosi približno četrdeset tisuća funti.“
16
edenbroke.indd 16
29.09.2023. 17:15:48
2. poglavlje Znala sam da su mi usta otvorena, ali činilo se da ne nalazim snage zatvoriti ih. Četrdeset tisuća funti! Nisam imala pojma da je baka toliko imućna. „Dakako,“ nastavila je, „uz to ne ide nikakvo imanje, no nadam se da ćeš se udati za nekoga tko ga ima. Ako ništa drugo, s mojim bogatstvom možeš si pokušati pronaći sjajnu priliku.“ Ustala je i otišla do svog pisaćeg stola. „Poznajem Wyndhamove. Osobno ću pisati lady Caroline i u tvoje ime prihvatiti poziv. Dva tjedna sasvim su dovoljna da ti nabavimo nove oprave. S pripremama moramo započeti odmah.“ Sjela je za stol i privukla list papira. Činilo se da se ne mogu pomaknuti. Upravo se promijenio smjer moga života, bez upozorenja i bez oklijevanja. Podigla je pogled. „Dakle? Što imaš za reći?“ „Ja… Ne znam što bih rekla“, promucala sam. „Možeš započeti s ‘Hvala’.“ Slabašno sam se osmjehnula. „Naravno da sam vam zahvalna, bako. Samo sam… posve zatečena. Ne znam jesam li sposobna preuzeti takvu odgovornost.“ „To i jest smisao ovog posjeta Edenbrookeu – da postaneš sposobna. Wyndhami su vrlo ugledna obitelj. Uz njih možeš puno naučiti. Zapravo, pod tim te uvjetom i puštam. Napravit ću od tebe pravu damu, Marianne. Dok si tamo, pisat ćeš mi što si naučila, inače ću te pozvati natrag i poučavati te sama.“ 17
edenbroke.indd 17
29.09.2023. 17:15:48
Misli su mi se kovitlale u glavi i jedva sam koju uspijevala uhvatiti dovoljno vremena da shvatim značenje svega što mi je rekla. „Izgledaš blijedo“, rekla je baka. „Pođi gore i lezi. Već ćeš ti pronaći ravnotežu. Ali onoj svojoj sluškinji da ni riječ nisi rekla o nasljedstvu! To je zasad podatak za koji ne želiš da ga drugi znaju. Ako nisi u stanju obeshrabriti jednog blesana poput gospodina Whittlesa, pred drugim, lukavijim muškarcima koji će ciljati na tvoje bogatstvo, bit ćeš bespomoćna. Odluku o tome kada ćemo tu vijest objaviti prepusti meni. Moram o tome obavijestiti i onog svog nećaka.“ Odmahnula sam glavom. „Naravno da nikomu neću reći.“ Grickala sam donju usnicu. „A što je s nasljedstvom tete Amelije? I Cecily?“ Prezrivo je odmahnula rukom. „Amelia dobiva svoj dio, koji nema veze s tvojim. Za nju se ne brini. A Cecily ne treba bogatstvo da si pronađe sjajnu priliku – tebi treba.“ Nasljedstvo iz sažaljenja? Jer baka misli da se bez njega ne bih mogla udati? Osjećala sam da bi me ta spoznaja trebala posramiti, ali osjećala sam se i iznenađujuće ravnodušno, kao da se nekakva važna spona između uma i srca prekinula. Polako sam krenula prema vratima. Možda sam doista trebala malo prileći. Otvorila sam vrata i umalo naletjela na gospodina Whittlesa. Zacijelo se bio naslonio na vrata jer je posrnuo i, izgubivši ravnotežu, uletio u sobu. „Ispričavam se!“ viknuo je. „Gospodine Whittles!“ Brzo sam uzmaknula, da ga ne dotaknem. „Ja… vratio sam se po svoju pjesmu. Da unesem preinake koje ste sugerirali.“ Pogledala sam iza njega i vidjela da ga teta Amelia čeka u hodniku. Barem je to objašnjavalo njegovu prisutnost u kući. Izvadila sam pjesmu iz džepa i predala mu je pazeći da mu ne dotaknem ruku. Naklonio se i zahvalio mi četiri puta, po18
edenbroke.indd 18
29.09.2023. 17:15:48
vlačeći se iz sobe, pa niz hodnik, do ulaznih vrata. Čovjek je bio doista komičan. Ali pri pogledu na njega, nekakvo uzbuđenje prostrujalo je kroz mene, premostilo onu neobičnu prazninu između uma i srca. Nasljedstvo na stranu – o tome ću razmišljati kasnije. Uskoro ću moći otići iz Batha i, nadam se, više nikada neću vidjeti gospodina Whittlesa. Nasmiješila sam se i pojurila uz stube. Morala sam napisati pismo.
Cecily sam napisala da prihvaćam poziv, ali nasljedstvo nisam spominjala. Bakinim uvjeravanjima unatoč, nisam vjerovala da bi činjenicu da neće naslijediti bogatstvo Cecily prihvatila s ravnodušnošću s kojom joj ga je baka uskratila. Svakako nisam mogla zadržati četrdeset tisuća funta za sebe, dok mlađa sestra uživa tek skroman miraz. Tolika mi nepravedna prednost nikako nije dobro sjedala. Nekoliko sam se dana mučila time, a onda zaključila sam da ću imati puno vremena da stvar riješim s Cecily. Napokon, to bogatstvo u tom trenutku i nije bilo moje. A baka je i dalje bistra i okretna. Novca se, moguće, neću dokopati još godinama. Što se mene tiče, stvar nikomu ne namjeravam ni spomenuti sve dok se uistinu ne dogodi. Sljedeća dva tjedna prošla su brzo, u nejasnim prizorima jurnjave po krojačkim salonima i kitničarskim dućanima. U toj sam silnoj kupnji trebala uživati, no pri pomisli da se u Edenbrooke idem pokazati, moje se zadovoljstvo pretvorilo u tjeskobu. Što ako osramotim Cecily pred njezinom budućom obitelji? Mogla bi požaliti što me pozvala. I mogu li se uopće ponašati pristojno koliko to baka od mene očekuje? Te su me stvari mučile sve dok nije došlo vrijeme da napustim Bath. Na dan odlaska, ujutro, baka me pogledala preko doručka i rekla: „Sva si pozelenjela, dijete. Što ti je?“ 19
edenbroke.indd 19
29.09.2023. 17:15:48
Prisilila sam se osmjehnuti i rekla: „Dobro sam. Samo sam malo nervozna, pretpostavljam.“ „Bolje nemoj ništa jesti. Doimaš se kao netko komu bude mučno za dugih putovanja kočijom.“ Dobro sam pamtila vožnju do Batha. Povratila sam triput tijekom putovanja, jednom i po cijelim čizmama. Svakako nisam htjela u nepoznatu kuću stići u takvom stanju. „Možda imate pravo“, rekla sam odgurujući tanjur. Ionako nisam imala teka. „Prije nego što odeš, želim ti nešto dati“, rekla je baka. Drhtavim je rukama posegnula ispod čipkanog šala koji je nosila, izvadila nekakav medaljon i predala mi ga. Pažljivo sam otvorila zlatni medaljon i ostala bez daha pred onim što sam u njemu ugledala. U njemu je, uokvirena finim ovalom, bila minijaturna slika moje majke. „Oh, bako“, propentala sam. „Ovo prvi put vidim! Koliko joj je ovdje godina?“ „Osamnaest. Načinjen je netom prije no što se udala za tvog oca.“ Dakle, tako je moja majka izgledala u mojim godinama. Nije mi bilo teško zamisliti kakvo je uzbuđenje izazvala u Londonu; bila je rijetka ljepotica. Bila je to jedina slika majke koju sam imala jer svi su njezini drugi portreti i dalje visjeli u tihim dvoranama moga doma u Surreyu. Zakvačila sam lančić oko vrata, osjećajući na koži ugodnu težinu medaljona. Moja nervoza odmah je popustila i lakše sam disala. Sluga je izvijestio da je kočija spremna. Ustala sam i baka me kritički odmjerila od glave do pete, a onda kimnula s odobravanjem. „Sada… Zapamti da si dužna voditi računa o obiteljskom imenu. Nemoj me ni na koji način osramotiti. Sjeti se staviti šešir kad god iziđeš iz kuće, inače ćeš sva biti u pjegicama. I još nešto…“ Uperila je čvornati, natečeni prst u mene i zamahala njime, mrtva ozbiljna. „I nikada, nikada… ne pjevaj pred publikom.“ 20
edenbroke.indd 20
29.09.2023. 17:15:48
Stisnula sam usnice i napadno je pogledala. „Taj mi posljednji savjet baš i nije trebao.“ Zahihotala se. „I mislila sam da nije. Tko bi zaboravio onu strahotu od posljednjeg nastupa?“ Prisjetila sam se sramote i osjetila kako se rumenim. Iako su od mog prvog recitala prošle već četiri godine, i dalje sam umirala od srama kad god bih ga se sjetila. Oprostila sam se s njom i s tetom Amelijom, jedva čekajući da krenem. No kada sam izišla iz kuće, poznati me glas zazvao po imenu. Zgrčila sam se. Zar doista prije rastanka moram otrpjeti gospodina Whittlesa? Brzo mi je prišao, mašući komadom papira po zraku. „Donio sam vam prerađenu pjesmu. Ne odlazite valjda odmah?“ „Bojim se da odlazim. Dakle, ovo je zbogom, gospodine Whittles.“ „Ali… ali moj nećak stiže danas, a izrazio je želju upoznati vas. Zapravo, upravo s tom namjerom i dolazi u Bath.“ Nije mi bilo do upoznavanja s rodbinom gospodina Whittlesa. Željela sam odande otići i više ga nikada ne vidjeti. „Žao mi je.“ Pokazala sam na kočiju, kraj koje je stajao lakaj pridržavajući mi otvorena vrata. „Ne mogu čekati.“ Lice mu se objesilo, a u pogledu mu je načas bljesnulo nešto nalik na duboko razočarenje. Potom me zgrabio za ruku i podigao je do usana. Poljubac koji mi je spustio na ruku bio je toliko slinav da mi je doslovno ostavio trag na rukavici. Zadrhtala sam od gađenja i okrenula glavu da ga prikrijem. Nepoznati kočijaš glavom mi je pokazao da uđem u kočiju, gdje me Betsy već čekala sa, sigurna sam, dovoljno tračeva za cijeli sat putovanja. „Gdje je bakin kočijaš?“ upitala sam je. „Prošli tjedan oborio ga je giht i vaša baka angažirala je ovoga.“ Trznula je bradom prema prednjem dijelu kočije. „Zove se James.“ Meni je pak laknulo što kočiju punih dvanaest sati neće voziti boležljivi starac. Ovaj kočijaš djelovao je robusnije i s 21
edenbroke.indd 21
29.09.2023. 17:15:48
njime ćemo vjerojatno brže stići. No Betsy je s neodobravanjem stiskala usnice. „Što ne valja?“ upitala sam. „Nije da vam ogovaram rodbinu, gospođice Marianne, ali vaša baka nije trebala toliko škrtariti na putovanju. Po mom mišljenju, uz ovoga, trebala je angažirati još jednog kočijaša.“ Slegnula sam ramenima. Po tom pitanju nisam mogla učiniti ništa. Bit ću sretna stignemo li sigurno na odredište. Napokon, putovat ćemo po selima, a ne nekom glavnom cestom na kojoj se dalo očekivati opasnost. Dok se kočija kotrljala gradskim ulicama, provirila sam kroz prozor da bacim posljednji pogled na grad. Sada kada sam odlazila, mogla sam nevoljko priznati da u Bathu ima neke ljepote, osobito u silnim zgradama sagrađenim od istog zlaćanog kamena iskopanog iz okolnih brda. Kotači kočije koturali su se kamenom opločenim ulicama zaobilazeći ranojutarnje kupače koji su odlazili iskušati vodu. Betsy se naglo nagnula naprijed. „Je li ono gospodin Kellet?“ I doista, bio je to zloglasni nećak. Šetao je ispred Pump Rooma, držeći se, kao i obično, bezvoljno i nehajno. Dok smo ga zaobilazili, slučajno je pogledao prema nama i premda sam brzo povukla glavu, očito me ugledao jer je podigao šešir i nacerio mi se – onako kako me i inače pozdravljao. Bogu hvala da je došao danas, a ne jučer jer bih tada morala svjedočiti njegovoj reakciji prilikom bakina priopćenja o izbacivanju iz oporuke. Pobjegla sam točno na vrijeme. Betsyne razgovore pak nisam mogla izbjeći. „Ne mogu vam reći koliko se veselim posjetu Edenbrookeu! Čula sam da je imanje velebno i, kunem vam se, s veseljem ću otići iz Batha. Ovdje ionako nema nikoga o kome vrijedi razgovarati i usuđujem se reći da ćemo se u Kentu sjajno zabaviti.“ Nastavila je govoriti, bez prestanka, kao što je i inače običavala. Izišli smo iz Batha i vozili se brežuljkastom okolicom. Laknulo mi je kada sam shvatila da je tajna moga nasljedstva 22
edenbroke.indd 22
29.09.2023. 17:15:48
očito i dalje sigurna. Naime, da je Betsy čula za to, ne bi govorila ni o čemu drugome. Dok je čavrljala o posljednjoj glasini koju je doznala i o svojim očekivanjima od ove „fantastične pustolovine“, povremeno je pogledavala udesno, u jastuk. I svaki bi put zastala, što je činila tako rijetko da sam se odsutno zapitala što je to u tom dijelu kočije toliko zanima. Nisam, međutim, nalazila energije da je za to upitam; želudac mi se neprestano podizao. Oko podneva stali smo u jednoj krčmi, ali za mene još nije bilo pametno jesti. Na sljedećoj dionici putovanja sišli smo s glavne ceste i kako je poslijepodne odmicalo, želudac mi se nastavljao grčiti. Bakina kočija bila je stara i loše održavana, pa sam osjetila svaku grbu i rupu na cesti. Toga popodneva vrijeme se iz sunčanog prometnulo u oblačno, nebo je bilo sivo poput poklopca na željeznom loncu. Moje raspoloženje mijenjalo se s vremenom i obuzeo me nekakav osjećaj nelagode. Dotaknula sam medaljon podsjećajući samu sebe da ne budem nervozna. Ovo je bila uzbudljiva pustolovina. I kakvi god bili ti Wyndhami, Cecily će biti ondje i za brigu nema razloga. Betsyno brbljanje prešlo je u lagano hrkanje kada je zadrijemala na sjedalu nasuprot mojemu. Gledala sam kroz prozor i razmišljala o tome kako ću ponovo vidjeti Cecily. Prije nesreće koja mi je odnijela majku, život nam je bio poput bajke. A početak bi joj glasio: Jednom davno bile dvije blizanke rođene od muškarca i žene koji su godinama žudjeli za djecom. Te djevojčice bile su im i Sunce i Mjesec. Cecily je bila Sunce, a ja sam bila Mjesec. Iako blizanke, sličile smo samo onoliko koliko sestre i inače ponekad sliče. Bilo je jasno, već vrlo rano, da je Cecily zapalo puno više ljepote, pa je dobivala i puno više pažnje. I premda sam znala poželjeti da i sama zračim, navikla sam na to kako stvari stoje – na to da reflektiram svjetlost kojom je zračila Cecily. Odrasla sam u njezinoj sjeni. U toj ulozi možda i nisam uvijek uživala, ali znala sam se s njom nositi. Znala sam učiniti 23
edenbroke.indd 23
29.09.2023. 17:15:48
da Cecily zablista. Znala sam svoje mjesto u svom vlastitom svijetu. Ali sve što sam znala o sebi i svom mjestu u svijetu preokrenulo se i izvitoperilo u silnom metežu nakon majčine smrti. Cecily je nakon pogreba otišla u London; oduvijek je željela živjeti u gradu i Edith ju je dočekala raširenih ruku. Oca nikada ne bih napustila. Cecilyn odlazak doživjela sam kao izdaju. Ubrzo potom otac mi je nenadano priopćio da ću živjeti kod bake, u Bathu. Svi moji prosvjedi bili su uzaludni. Napustio je zemlju i otišao u Francusku, u kojoj je otada boravio. Naša obitelj razbila se u komade. Međutim, nadala sam se da bi mi ovo putovanje u Edenbrooke moglo biti prilika da sve to ispravim. Ponovo ću biti sa sestrom. A zajedno možda i uspijemo uvjeriti tatu da se vrati. Pritisnula sam medaljon na srce i osjetila navalu nade. Majčin portret očito je imao čarobne moći nad mojim srcem. A možda i nad mojim želucem jer ubrzo sam osjetila kako se smiruje i sliježe. Kočija se njihala i klatila i ubrzo sam zadrijemala. Ne znam koliko sam dugo spavala, no probudila sam se naglo, načas dezorijentirana na slaboj svjetlosti. Osvrnula sam se oko sebe nastojeći razaznati što me probudilo. Betsy je glasno hrkala, no hrkala je i prije no što sam zaspala, pa to nije moglo biti ono što me probudilo. A onda sam shvatila da je kočija stala. Provirila sam kroz prozor pitajući se jesmo li to stigli u Edenbrooke. Nisam vidjela svjetla, nikakvu veliku kuću, čak ni gostionicu. Opazila sam, međutim, da se nebo raščistilo i da okolicu obasjava sjajni, puni Mjesec. Tišinu je prekinuo glasan pucanj. Poskočila sam, zgranuta. Neki je čovjek nešto viknuo i kočija se trgnula prema naprijed, a onda ponovo stala. Betsy se probudila. „Što je to bilo?“ promrmljala je. Pritisnula sam lice na prozor. S druge strane stakla u mene su zurila dva oka. Vrisnula sam. Vrata kočije naglo su se otvorila i njihov je okvir ispunila velika, tamna sjena. 24
edenbroke.indd 24
29.09.2023. 17:15:49
„Ustajte i predajte sve što imate!“ Glas je bio dubok i prigušen. Čula sam za drumske razbojnike i znala sam što mi je činiti. Trebala sam izići iz kočije i predati mu sav nakit i novac. Ipak, na zvuk tog prijetećeg glasa nekakav nagon govorio mi je da bi izići iz zaklona kočije bilo nerazborito. Prtljajući, uzela sam torbicu s novcem i bacila je kroz otvorena vrata. „Evo. Evo mog novca. Uzmite ga i odlazite.“ Ali maskirani muškarac nije se obazirao na novac; umjesto toga, zgrabio me za vrat. Vrisnula sam, povukla se i čula kako je nešto puklo. Opazila sam odbljesak metalnog lančića koji je visio s pljačkaševih prstiju prije no što ga je čvrsto stisnuo u šaku. Moj lančić. Moj medaljon. Jedina slika moje majke. Zamahnula sam za njim, no maknuo mi ga je izvan dohvata tiho se smijuckajući. A onda sam vidjela što drži u drugoj ruci. Pištolj. „A sada, iziđite iz kočije.“ Glas mu je bio toliko blag da sam se sledila do kostiju. Između lopatica mi se cijedio hladan znoj. Šmugnula sam natrag u najudaljeniji kut kočije. Želi li da iziđem iz kočije, morat će me iz nje izvući. On je očito pomislio isto. Zgrabio me za gležanj, a onda ga naglo zakrenuo. Nogom mi je sijevnuo bol. Pala sam na pod kočije, ničice, a onda bila povučena unatrag. Grebala sam po podu, grabila prstima ne bih li se za nešto uspjela uhvatiti i vrištala. Vrištanje se nije stišavalo – užasnuto, zastrašujuće vrištanje. Naposljetku sam shvatila da ne vrištim ja, već Betsy. Nju sam bila zaboravila, no sada je noćnim zrakom odjekivalo njezino vrištanje, strašan, jeziv zvuk od kojega mi je srce brže zatuklo. Zvučala je poput luđakinje. U sekundi sam shvatila da ne zna da razbojnik ima pištolj. I baš kad sam otvorila usta da je na to upozorim, nad glavom mi je prasnuo oštar, zaglušujuć zvuk. Vrištanje je prešlo u dahtanje, a tom se zvuku sada pridružilo i glasno psovanje i njištanje preplašenih konja. Zrak 25
edenbroke.indd 25
29.09.2023. 17:15:49
se ispunio dimom. Kočija se zanjihala i vrata na njoj zalupila su se te mi pričepila gležanj. Zacviljela sam u oštrom bolu i pridigla se na koljena. „Betsy! Jesi li ozlijeđena?“ Osovila sam se na noge i zgrabila je za ramena trudeći se da je u onome mraku bolje pogledam. Odmahnula je glavom, dašćući i dalje, i gurnula nešto prema meni. Mjesečina je obasjala srebrni pištolj što ga je stezala u drhtavoj ruci. Zablenula sam se u nju, a onda zgrabila pištolj i pažljivo ga odložila na sjedalo. Pozornost mi je privukao zvuk kopita. Pogledala sam kroz prozor i vidjela muškarca na konju kako se u galopu udaljava. Naš je razbojnik pobjegao. Betsy se sručila na sjedalo, spustila sam se pored nje i nagnula naprijed, s glavom među rukama. Njezino dahtanje prešlo je u štucanje. „Oh, ne! Up-pravo sam ustrijelila čovjeka. Što ako sam ga ub-ila? Št-o će biti sa mnom?“ Vrtjelo mi se u glavi. Pokušala sam duboko udahnuti i zagrcnula se od preostalog dima. „Ne, sigurna sam da ga nisi ubila. Odjahao je, vidjela sam ga. Ali kako si mu, zaboga, otela pištolj?“ „N-nisam“, rekla je, i dalje štucajući. „Uz-ela sam onaj ispod jastuka.“ Na to sam podigla glavu. „Tamo je bio pištolj? Cijelo vrijeme? Kako si znala?“ „Opaz-ila sam ga dok ste raz-govarali s gospodinom Whit-tlesom.“ Umalo sam se nasmijala od olakšanja. Betsy nas je spasila! Grlila sam je dok nam se glave, zbog štucanja, nisu počele sudarati. Kada sam se odmaknula, nešto mi je palo na pamet. „Čekaj. Gdje je James? Zašto nam nije pritekao u pomoć?“ Naglo sam se sjetila onog zvuka, onog prvog pucnja, odmah nakon što se kočija zaustavila. Netko je nešto povikao. Srce mi se ispunilo stravom. Okrenula sam se i kroz razbijen prozor ugledala lik opružen na tlu. Bio je to naš kočijaš, James. 26
edenbroke.indd 26
29.09.2023. 17:15:49
3. poglavlje Skočila sam s kočije i pojurila k njemu. Pozvala sam ga po imenu i protresla mu rame, ali nije reagirao. Strgnula sam šešir s glave da naslonim lice na njegovo. Slabašan dah okrznuo mi je obraz i klonula sam od olakšanja. Bio je živ. Drhtavim sam ga rukama prepipavala tražeći ranu. Sledila sam se osjetivši ljepljivu vlagu na njegovu ramenu. Bio je ustrijeljen. „Betsy! Trebam tvoju pomoć! Brzo!“ Nejasno sam se sjećala kako su jednom u lovu slučajno ranili očeva psa. Otac je strgnuo kravatu i pritisnuo je na ranu koja je krvarila; da zaustavi istjecanje krvi, rekao mi je. Ako je upalilo sa psom, jamačno će upaliti i s čovjekom. Izvukla sam se iz kaputića i presavila ga u veliki jastučić. Pri ruci nisam imala ništa drugo. U tom strašnom trenutku svakako nisam namjeravala vaditi podsuknje. Napipala sam najvlažniju točku na Jamesovu kaputu, položila na nju presavijen kaputić i rekla Betsy da ga pritisne. Ustala sam i vratila se do kočije. U cijelom tom metežu, konji su se prepali i odvukli je nekoliko metara od mjesta na kojemu je James pao. Brzo sam promislila. Trebamo li ga nositi do kočije ili dovesti kočiju k njemu? Sumnjičavo sam pogledala Jamesa. Bila sam sigurna da ne bih uspjela podići ni pola njegove težine, a i Betsy je bila manje-više jednake, sitne građe. Dakle, kočija će morati doći k njemu. Konji su i dalje bili uplašeni i, kada sam zgrabila uzde, prijetili da će se propeti. Nije ih bilo lako uvjeriti da krenu, 27
edenbroke.indd 27
29.09.2023. 17:15:49
osobito unatrag, i u jednom sam se času prepala da ću pregaziti Jamesa i Betsy. U svakom slučaju, dugo mi je trebalo da kočiju postavim u pravi položaj. Znojila sam se, ruke su mi drhtale. U onoj žurbi, saplela sam se na nešto, ispružila se koliko sam duga i široka, izgrebla ruke na sitnom kamenju i udarila obrazom o tlo. S mukom sam se uspravila, natežući se sa suknjama, i pod nogama pronašla svoju torbicu s novcem. Razbojnik nije htio moj novac? Tutnula sam torbicu u ogrtač i vratila se onomu što sam radila. Sada je slijedio teži dio – prenijeti Jamesa do vrata kočije i podići ga u nju. Ja sam ga primila za ramena, Betsy za stopala i tako smo ga, mučno sporo, vukle centimetar po centimetar, često zastajući da ga spustimo i dođemo do daha. Kada smo ga napokon dovukle do vrata kočije, odozdo sam promotrila visinu stuba i umalo se rasplakala. Ruke su mi se tresle od umora, a tek je trebalo smisliti kako ćemo ga podići. Spustila sam mu ramena na tlo i turobno pogledala Betsy. Klonulo se naslonila na kočiju. „Moramo to učiniti, Betsy. Ne znam kako, ali moramo.“ Kimnula je. Zgrabivši svaka po jednu čizmu, u kočiju smo mu uvukle stopala. Potom smo se preko njega uzverale u kočiju. Vukle smo i potezale ga za noge dok mu kukovi nisu prošli kroz vrata. Potom sam se ponovo izvukla iz kočije i skočila na tlo, sigurna da James – ako je još živ – uslijed svog tog guranja i tegljenja jamačno obilno krvari. Podigla sam mu ramena i gurala ga, a Betsy ga je vukla za ruke. Napokon smo ga, presavijenog, uspjele ugurati unutra. Brzo sam zatvorila vrata prije nego se odmota i ispadne natrag na tlo. „Nastavi mu pritiskati ranu!“ doviknula sam joj kroz razbijen prozor. „Kako? Sav je presavijen.“ „Potrudi se!“ Uzverala sam se na kočijaševu klupu, zateturala shvativši koliko sam visoko i zgrabila uzde. Kola sam barem znala voziti, otac me naučio. Nenavikli na moju ruku, 28
edenbroke.indd 28
29.09.2023. 17:15:49
konji su bili nemirni. „I ja bih radije da James vozi baš kao i vi“, promrmljala sam i pucnula ih uzdama po sapima. Činilo se da smo usred ničega. Vozila sam i vozila sve dok me ruke i ramena već nisu pekli od umora. Nije bilo lako upravljati četirima prestrašenim konjima. Napokon sam ugledala svjetlo u daljini; bio je to najljepši prizor u mom životu. Kada smo mu se približili, još mi je više laknulo jer nije bilo sumnje da je to bila gostionica. Ruža i kruna, pisalo je na grubo istesanom drvenom znaku ovješenom iznad vrata. Uvezla sam kočiju u dvorište i sišla drhtavih nogu. Odjurila sam do vrata, no u žurbi sam ih otvorila jače nego što je trebalo. Glasno su udarila u suprotni zid. Visoki gospodin koji je stajao za šankom prenuo se i pogledao prema meni, nesumnjivo zatečen tim bučnim ulaskom. Prišla sam mu što su me onemoćale noge brže nosile. „Trebam pomoć u dvorištu. Odmah.“ Zazvučalo je kao zapovijed i graničilo s neuljudnošću, ali bila sam toliko zabrinuta za Jamesa da me za to nije bilo briga. Gospodin je samo podigao obrvu i odmjerio me, od raščupane kose (gdje li sam ostavila šešir?) do blatnjavih čizama. „Bojim se da ste me s nekim zamijenili“, rekao je odsječno, hladno. „Mislim da ćete gostioničara pronaći u kuhinji.“ Gledao me s takvim prijezirom da sam se zacrvenjela od bijesa. Živci su mi, do kraja napeti uslijed svega što mi se dogodilo, naglo popustili. Kako se usuđuje ovako razgovarati sa mnom? Srdžba mi je planula u grudima, ponos u meni naglo se probudio. Ponijela sam se nadmoćno i oholo, baš poput bake. Podigla sam bradu i rekla: „Oprostite. Bila sam dojma da se obraćam gospodinu. Vidim da sam vas, baš kako rekoste, s nekim zamijenila.“ Prije no što sam se okrenula prema otvorenim vratima s druge strane šanka, opazila sam izraz šoka na njegovu licu. „Hej! Gostioničaru!“ Pojavio se krupan, proćelav muškarac, 29
edenbroke.indd 29
29.09.2023. 17:15:49
brišući ruke o košulju. „Trebam pomoć u dvorištu, iz ovih stopa!“ „Da, naravno“, rekao je i izišao za mnom. Otvorila sam vrata kočije i više ništa nisam trebala objašnjavati. Prizor je bio strašan: James, presavijen na podu; Betsy, unezvijerena pogleda, lica blijeda poput krede; oboje umrljani tamnom krvlju. Premda sam na njega bila pripremljena, prizor me zgrozio. Bila sam zahvalna Bogu što je gostioničar čovjek od akcije i što je krupne građe. Posegnuo je u kočiju, podigao Jamesa u naručje i odnio ga u gostionicu. Umalo sam zaplakala vidjevši kako s lakoćom obavlja ono za što je Betsy i meni trebalo toliko muke i napora. Betsy je izišla iz kočije i malčice zateturala. Uhvatila sam je oko struka i pridržavala je dok smo ulazile u gostionicu i slijedile gostioničara do stubište. Krajičkom oka opazila sam onog nadmenog gospodina; stajao nam je blizu, no ponašala sam se kao da ga nema. Činilo mi se da moje umorno, drhturavo tijelo neće podnijeti i to stubište. Ispred nas, gostioničar je stigao na odmorište i skrenuo u jednu sobu s lijeve strane. Htjela sam samo pronaći krevet za Betsy i pobrinuti se za Jamesa. No čim smo stigle na odmorište, pred nas je stala kršna žena. „Ma, kakva je to strka?“ upitala je, držeći ruke na širokim bokovima. „Ovo je čestita gostionica, neću u njoj nikakve sumnjive posle.“ Podigla sam bradu. „Kočijaš mi je ozlijeđen, a sluškinja samo što se nije srušila. Budite dobri i pokažite nam sobu.“ Naglo je zatvorila usta, iznenađeno me pogledala, naklonila se i rekla: „Oprostite, gospođice. Nisam znala… da, naravno.“ Rukom mi je pokazala da uđem u sobu desno od odmorišta. Po njezinoj sam reakciji shvatila kako je opazila da sam dama tek kada sam progovorila. Ta me misao zaboljela. Tek kada sam joj pomogla da sjedne, opazila sam koliko je Betsy potresena. Doživjela je popriličan šok. Najprije je pu30
edenbroke.indd 30
29.09.2023. 17:15:49
cala iz pištolja, a onda, dok sam vozila, držala čovjeka koji je krvario. „Lezi“, rekla sam. Laknulo mi je što nije imala potrebu govoriti o tome, samo se srušila na krevet i prebacila ruku preko lica. Promatrala sam je pomalo zabrinuto sve dok gostioničareva žena (tako sam barem pretpostavila) nije dojurila u sobu s lavorom, komadom sapuna i ručnikom. „Za slučaj da se želite oprati“, rekla je, znakovito mi pogledavši ruke. Pogledala sam si ruke. Da, izgledale su grozno, gotovo koliko i Betsyne. Zastala je na vratima i rekla: „Izgledate kao da bi vam prijalo fino, toplo jelo. Siđite u salon, naredit ću da vam nešto pripreme. Takve stvari teško padaju na prazan želudac.“ Kimnula sam i tiho joj zahvalila. Laknulo mi je što nam je napokon pomagala. Čim sam uronila dlanove u lavor s vodom, osjetila sam svaku rumenu modricu i svježu ogrebotinu na njima. Prala sam ruke, sve do lakata, sikćući, jer me sapun pekao. Voda se u lavoru zacrvenjela i prazni mi se želudac podigao. Sklopila sam oči i duboko udahnula opirući se valu mučnine koji me zapljusnuo. Betsy je hrkala na krevetu, usta razjapljenih poput vrata odvaljenih na šarkama. Ostavila sam je, prešla hodnik i ušla u sobu u koju je gostioničar unio Jamesa. James se ležao na krevetu, sklopljenih očiju, a gostioničar mu je rezao košulju. Spretnim pokretima čistio mu je ranu, mirna i sabrana lica, rukama ogrubjelim od rada, ali čistim. Osjećala sam se neizmjerno bolje znajući da je James u njegovim velikim, sposobnim rukama. „Doktor će brzo stići, gospođice“, rekao je. „Vidio sam i gorih ranā – čini se da ga je samo okrznulo – uopće ne vidim metak, mislim da i nije unutra.“ Glas mu je bio grub, ali prijazan. Olakšanje me preplavilo takvom silinom da su mi koljena zaklecala. „Hvala vam“, rekla sam gušeći se od emocija. 31
edenbroke.indd 31
29.09.2023. 17:15:49
Gostioničar me oštro pogledao. „Bilo bi najbolje da sjednete, gospođice. Ne izgledate baš dobro.“ „Ne, ne, dobro sam“, rekla sam, ali nisam opazila da mi je tlo pod nogama pomalo nestabilno i da mi se koljena tresu. „Pođite se ugrijati uz vatru. Ovdje nemate što raditi.“ Kimnula sam i osjetila da mi glava nekako neobično lebdi, kao da je odvojena od tijela. Fotelja uz vatru zvučala je božanstveno. Izišla sam iz sobe i krenula niz stubište. Do tada je sve išlo sasvim lijepo. Ali negdje na pola puta, noge su mi zadrhtale i koljena su poda mnom popustila. Sjela sam na jednu stubu da se ne otkotrljam. Zidovi su zatreperili, pȍd se počeo nadimati. Jednom sam rukom pokrila oči, a drugom se naslonila na zid boreći se da održim ravnotežu. Netko me snažno zgrabio za nadlakticu. Trgnula sam se i naglo otvorila oči. Bio je to onaj pakosni, nadmeni muškarac od maloprije. Promatrao me s neobičnim izrazom lica. Gotovo kao da je… zabrinut. Što hoće? I samo što sam zaustila, zidovi su se ponovo obrušili na mene. Čvrsto sam sklopila oči. „Mislim da se spremate pasti u nesvijest“, tiho je rekao netko. Tko? Čiji je to glas? Sigurno ne njegov, previše je ugodan. Odmahnula sam glavom i slabašno rekla: „Ja ne padam u nesvijest.“ A onda je tama nahrupila uz stube i stropoštala sam se prema njoj. Srele smo se na sredini i cijelu me progutala. Laknulo mi je što ne boli.
32
edenbroke.indd 32
29.09.2023. 17:15:49
edenbroke.indd 6
29.09.2023. 17:15:47
S V JE T SK A USPJE ŠNIC A I ROM A N T IČN A K NJIŽE V N A P OSL A S T IC A Z A S V E L JU BI T EL JE JA NE AUS T EN „Očaravajuće i doista zanosno. Ova prekrasna ljubavna priča ugrijat će srca čitatelja.“ Publishers Weekly
„Uzbudljiva ljubavna priča. Nisam mogla prestati okretati stranice dok je nisam dovršila. Obvezno štivo za sve romantičare!“ Mary Mull
„Edenbrooke je puno više od napete priče o ljubavi i intrigi. Od one je vrste knjiga koju neprestano čitate i preporučujete svima.“ Kodi Wright
„Edenbrooke kombinira dražesne likove i prekrasan ambijent za užitak u čitanju. Bilo ju je teško odložiti!“ Lynette Dashner
M
arianne Daventry učinit će sve da pobjegne dosadi u Bathu i ljubavnim nasrtajima neželjenog udvarača. Kada joj stigne poziv sestre blizanke Cecily da joj se pridruži na velikom posjedu Edenbrooke, prihvaća ga objeručke. Marianne misli da će se tamo moći opustiti i uživati u voljenom engleskom krajoliku dok njezina sestra pokušava osvojiti naočita nasljednika Edenbrookea, no otkriva da i najbolje osmišljeni planovi znaju poći po zlu. Od strašnog sukoba s razbojnikom do naizgled bezazlena f lerta, Marianne se zatekne u neočekivanoj pustolovini, do te mjere romantičnoj i intrigantnoj da jedva stigne i misliti. Hoće li Marianne uspjeti obuzdati svoje prevrtljivo srce ili će je tajanstveni neznanac oboriti s nogu? Kada ju je poslala u Edenbrooke, sudbina je za nju predvidjela nemirno ljeto. 18,90 € 142,40 kn
ISBN 978-953-235-846-9
/bibliotekapopulus
POPULUS
Popularno. Opuštajuće. Oplemenjujuće.