Drvo života

Louis de Wohl

DRVO ZIVOTA VERBUM

Louis de Wohl DRVO ŽIVOTA Roman

Biblioteka:

Stilus

23.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

DRVO ŽIVOTA Roman

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Living Wood Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Aleksandra Marija Chwalowsky Lektura i korektura: Marijana Šimić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Drvo života : roman / Louis de Wohl ; <prijevod Aleksandra Marija Chwalowsky>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Stilus ; 23) Prijevod djela: The living wood.

ISBN 978-953-235-144-6 121111007

Knjiga prva A. D. 272.

1.

U kanalu je vladala magla.

Usamljeni je čovjek, mukotrpno se penjući preko stijena, tiho psovao, dok su mu se noge klizale po mokroj travi, rijetkoj poput ružnih čupova kose na inače ćelavoj glavi kakva diva.

Kiša je padala sivim okružjem u obliku monotonih, nevoljkih, lijenih sitnih kapi. U njoj nije bilo ničeg osvježavajućeg, divljeg ili pak agresivnog; bila je to mokra i slaba, staračka kiša.

Beznadežne li zemlje, pomisli čovjek, otirući kaplje s lica: poput zemlje mrtvih. Prava je ludost istraživati ovu obalu.

Ruf ga je, razumije se, bio upozorio; on je poznavao tu zemlju, budući da je već sedam godina službovao u Britaniji, siromah. No, on je, mjesto da ga posluša, zagrmio na nj: “Pa dobro, ako se bojiš smočiti noge, ostani u taboru bacati kocke. Ne trebam posilnog. Idem sam!”

A Ruf je složio svoj trpljenjem bremenit, pokornički pogled i uputio mu vojnički pozdrav, dok je ovaj pošao sam, poput kakve budale.

Dovraga i trava. I kiša. I čitava ta od bogova zaboravljena zemlja! Kakve li uopće koristi od izviđanja toga dijela obale? Nitko pri zdravoj pameti ne bi pokušao zaposjesti takvu zemlju, pa čak ni Germani.

Služba u bilo kojem dijelu uz Rajnu bila je čista radost u usporedbi s ovom zemljom magle i vlage, da i ne spominjemo Belgiju ili pak Galiju.

Stvari su izgledale posve drukčije kada su stigle vijesti o njegovu zapovjedništvu u istočnoj Britaniji, dok 7

je uživao u zabavnim vremenima s Četrnaestom legijom u carskome stožeru u Milanu. Točnije, bivšemu carskom stožeru. Generali su se odmarali otkako je car bio pošao na istok, u Egipat, poradi pohoda protiv te male kraljice u Siriji, Zenobije.

Među mlađim časnicima nije bilo nikakve dvojbe u pogledu cilja Aurelijanova pohoda. Neka se stari ratni konji u stožeru zamaraju važnošću Palmire kao stjecišta velikih karavanskih putova prema Istoku i Jugu.

Karavanski putovi! Kao da bi car nekolicinu putova smatrao dostatnim povodom za rat! No, Zenobija navodno bijaše najljepša žena na svijetu, a stari je Aurelijan uvijek znao cijeniti sve što je dobro.

I tako se Četrnaesta legija u Milanu bavila vinom, ženama i pokojom vježbom, a u tome ambiciozan čovjek i nije mogao vidjeti nekakvu budućnost.

Nije bilo loše u dobi od dvadeset i sedam godina biti tribunom, no još je bolje bilo biti legatom, što je u toj dobi nemoguće ako se ne ukaže neka posebna prigoda. Naposljetku, Britanija bijaše izvidnica Carstva, a ne samo mjesto odakle dolaze oštrige.

Plutona mu, čak je potegao i neke veze kako bi ga premjestili u ovakvu zemlju.

Od samoga je početka bio gorko razočaran. Gomila trećerazrednih vucibatina, koje su sebe nazivale Dvadesetom legijom! General koji je, nakon treće čašice, priznao kako je tu zato što ga nigdje drugdje ne vole – Aul Karonije: ćelav, velike trbušine i lijen poput sirijske bludnice.

“Reuma, dragi moj mladiću, reuma! I ti ćeš je zaraditi na ovoj paklenskoj klimi, ne brini se.”

Liječnici su ga svake godine slali na zapad u Aquae Sulis, u kupelj.

U međuvremenu se moglo pokušati napraviti vojnike od rulje koja je nosila časno ime Dvadesete legije.

Tako mi Cezarove sjene, da ste ih samo mogli vidjeti! Jedva da si među njima mogao naći kojeg Rimljanina.

Galske usijane glave, belgijske ništarije, nekoliko stotina 8

pripitomljenih Germana te pokoji Španjolac i Grk – otpad postaja za novačenje, s imenima na kojima se lomio jezik.

Kakva li života! I gdje je sada taj nesretni put? Tako mi Stiksa, ne vidiš niti tri metra unaprijed! Tako mi hladna Kerberova nosa, izgubio sam orijentaciju, baš lijepo za časnika koji bi trebao istraživati obalu na koju bi mogla biti izvršena invazija. Taj nesretni, bijedni, nesposobni, kratkovidni nitkov Ruf...

Kamenje, magla i kiša.

Stojeći na mjestu, odjednom postade svjestan kako je mokar do kože: ogrtač, oklop, tunika i sve ostalo.

Mogao je barem taj nesretni oklop ostaviti kod kuće, ali ne! Želio je pružiti primjer stege. Ruf će se naceriti kada se vrati kući. Ako se vrati. Sve je to nadasve upitno jer je sve oko njega sve više i više nalikovalo na jedan od većih i složenijih labirinata hada. Nadesno? Nalijevo?

More se, dakako, više nije naziralo te će ga ugledati možda kada već bude mrvicu prekasno, kada ovaj uzorni rimski tribun naglavačke poleti kroz zrak, jer će mu se neka od ovih nesretnih kamenih ploča izmaknuti pod mokrom sandalom.

“Stoj!” reče neki ljutit glas na latinskome. “Ni koraka dalje! Tko ide?”

Tribunu je bilo potrebno nekoliko trenutaka kako bi se sabrao. Posljednja stvar na koju je mislio bila je naletjeti na neprijatelja. Ta nije vladao rat. Istina, na dubokome je sjeveru rat neprestano bio u tijeku zbog obojenih barbarskih plemena s druge strane zida. No, taj se zid nalazio stotinama kilometara daleko, dok je ovo bila mirna britanska provincija – barem koliko je njemu bilo poznato. Što se, pak, tiče pljačkaša, njih je, razumije se, bilo posvuda. Ali, koji bi pljačkaš pri zdravoj pameti ovaj nemogući krajolik odabrao za poprište svoga napada?

Učinio je ono što svaki vojnik nagonski čini kada se odjednom nađe u pogibli: izbacio je svoj mali štit, a desnu ruku položio na dršku mača. No, umu je, kako bi se pribrao, bilo potrebno malko više vremena negoli tijelu.

9

“A tko pita?” uzvrati on, više znatiželjan nego prestrašen. Ponovno se začu glas pun izazova: “Pusti sada to. Ja sam ovdje kod kuće a ti ne. Samo mi lijepo odgovori.”

Bio je to vrlo ljutit – ali i vrlo mlad glas.

On se nasmija. “Nisi li još vidio rimskoga tribuna?”

“Svašta”, odgovori glas. “Zar bi po ovoj magli trebalo razabrati čin?” Izazivač je odlično govorio latinski, ali se svejedno mogao osjetiti strani naglasak.

Tribun se ovaj put razljutio: “Tribun Konstancije, pripadnik Dvadesete legije, na službu!” reče s naglašenom ironijom. “A koji li si ti i gdje se kriješ?”

“Tu sam”, odgovori glas. Kroz maglu se ocrta lik. Bila je to vrlo mršava sjenka te se činilo kako nije naoružana.

Konstancije oprezno učini dva koraka naprijed – tlo je i dalje bilo vrlo sklisko; prebaci štit na leđa i zgrabi izazivača za mršavo rame.

“Da te vidim!” smrknuto će on, kako bi odjednom ugledao lice djevojke.

Bila je vrlo mlada, možda oko sedamnaest, najviše osamnaest godina. Brojne su ovdašnje djevojke bile poprilično zgodne, na neki divlji i mračan način, te ni ova nije bila iznimka. Tako je, barem, pomislio ugledavši njezine pravilne crte lica. Činilo se i kako je lijepo građena – koliko je to bilo moguće razabrati u ovoj pravoj noći od dana.

On se stade smijati. “Draga djevojko, čini se kako si odabrala loše vrijeme za sastanak s dragim.”

“Nemam dragoga!” prezirno će ona. “Pustite mi ruku.”

Na vlastito iznenađenje on je posluša. Haljina joj bijaše ponešto raskošnija od ijedne koju je dosad vidio, a nosila je i biserje.

“Ja sam vama rekao tko sam”, on će. “Ne mislite li kako bi bio red da mi kažete tko ste vi?”

“Ja sam Helena”, odgovori djevojka. “A vi možda jeste tribun, ali ste i još nešto.”

“A što to?”

10

“Izgubljeni. Ne znate gdje ste. Inače ne biste bili ovdje.”

On skupi obrve. “Zašto ne?”

“Jer je ovo sveto tlo. Samo druidi ovdje imaju pristup.”

Konstancije se namršti. Nepisani je zakon rimske vojske bio ne miješati se u mjesna božanstva i njihovo štovanje. Ne toliko zbog njihove eventualne moći – iako s time nikada nisi mogao biti načisto – nego više stoga što bi to bila loša politika. Time se moglo izazvati puno nevolja, bez ikakva stvarna lijeka, a Karonije je prezirao nevolje, osobito one nepotrebne. Ako je to bilo sveto tlo, ali, čekaj: djevojka mu je pružila mogućnost izlaza.

“Vi ste, dakle, druid”, reče on šaljivo. “Čini se kako ih danas biraju vrlo mlade.”

“Smiješno”, odvrati djevojka ozbiljnim tonom. “Jasno da nisam druid. Tek sam djevojka. No, kao kraljeva kći smijem doći ovamo.”

Ovo je bilo još gore ako je istina. Mogla bi postati histerična i stati vrištati, a Karonije bi tada pred sobom imao pravi pravcati skandal za koji bi se pročulo sve do kupelji u Aquae Sulisu, gdje se nalazio. “Kraljeva kći.” Jedini je kralj u blizini stari Coel, koji stoluje negdje kod Camulodunuma.

“Kako vam se zove otac, kraljevno?”

“Coel, zacijelo to znate? Svi su tribuni koje sam dosad susrela znali to.”

“A jeste li ih susreli puno?”

“I previše”, oštro odgovori kraljevna.

On se nasmija. “Čini se kako baš i ne volite tribune.”

“Ne volim Rimljane. No, ne smijete to reći mome ocu jer on ne voli kada govorim istinu.”

Konstancije se sada već stao zabavljati. “Pa, u pravu je, to je opasno.”

Ona se razbjesni. “Kakve su to gluposti? Moj je otac hrabriji od svakog Rimljanina. No, vjeruje kako ne valja govoriti istinu kada bi ona nekoga mogla povrijediti.”

11

“To je jako lijepo od njega”, prizna Konstancije. “A vi se ne slažete?”

Ona prkosno odmahnu glavom. “Nije mi problem nekoga povrijediti, kada to zaslužuje.”

Ova mlada dama stvarno obećava, pomisli Konstancije. No, sjeti se njezinih riječi kako je ovo sveto tlo. “U jednome ste svakako u pravu”, reče on. “Stvarno sam se izgubio u magli i žao mi je što sam došao na ovo mjesto.

Kunem se svim bozima.”

Bilo je teško prikriti smiješak. Nije bilo vjerojatno kako će mu bozi zamjeriti te riječi – naposljetku, ovih je posljednjih sati samo žalio što je došao u Britaniju.

Djevojka ga zbunjeno pogleda. “Priznali ste kako ste izgubljeni i rekli ste da vam je žao”, reče ona. “Stoga ću vam sada pomoći.”

“Lijepo od vas”, tiho će Konstancije. “Hoćemo li?” Ona kimnu i povede put.

“Koliko sam daleko od novoga tabora?”

“Najmanje pet sati. Noćas ne možete stići onamo. Odvest ću vas svome ocu.”

Tribun načas promisli. Stari je Coel navodno bio samotnjak, vrlo ga je malo časnika iz sadašnjega garnizona uopće vidjelo. Karonije – razumije se – i još svega nekolicina. Nije mu baš bila ugodna ta pomisao jer bi moglo doći do kakve diplomatske zbrke.

Ipak slegnu ramenima. Postao je odveć oprezan u zlatnome carskome gradu Milanu, gdje bi dvorjanici izokrenuli sve što ste govorili i činili ili pak izbjegavali govoriti i činiti. Uostalom, što mu drugo preostaje? K tome, bio je mokar i gladan.

“U redu, kraljevno”, reče. “Koliko nam treba?”

“Ovim tempom, pola sata. Da sam sama, bilo bi mi dovoljno upola.”

On se nasmija. “Vi ne nosite oklop”, reče.

“A vi ga ne trebate nositi”, hitro mu odgovori. “Koliko znam, u zemlji vlada mir. No, vi Rimljani uporno hodate 12

uokolo: dum, dum, dum”, ona stade oponašati dug i težak korak redovnih vojnika te se on i opet nasmija.

“Jednoga ćete dana možda zahvaljivati svojim bozima na koraku legija, dijete. Gdje god stupaju, štite zemlju.”

“Sada stupaju u Siriji, zar ne?” upita djevojka. On joj uputi kratak pogled: nevinost ili pak drskost?

“To je kažnjenički pohod”, polako će on.

“Jest, protiv jedne žene. Pitam se doživljava li ga i ona tako?”

“Zenobija? Pa, ne, ona to vjerojatno zove agresijom.

Uvijek je tako.”

Djevojka se ljutito nasmija, uočio je to. “Sjajna je. I prije je pobjeđivala vojske predvođene muškarcima, zar ne? I opet će.”

“Cara ne će pobijediti, dijete.”

“To ćemo još vidjeti. Ona je velika žena, velika poput Boadiceje i Kleopatre i –” Zastade.

“Učili ste povijest, kraljevno”, reče Konstancije blago.

“Tada znate i kako su te žene umrle.”

“A kako je umro Cezar?” hitro će ona, ubrzavši korak.

Tumarao je za njom u polumraku. Nije baš bio trenutak za ustrajavanje na nadmoćnosti muškoga roda.

No, bilo je uistinu neobično u Britaniji naići na djevojku s takvim stavovima.

“Kako ste ono rekli da se zovete, kraljevno?”

“Elen. Možda jednom i zapamtite.”

“Ne ću više zaboraviti. Elen, to je kod nas Helena. Pretpostavljam da ste čuli priču o slavnoj Heleni čija je ljepota mnoge muškarce odvela u smrt?”

“Ne znam za nju”, prezirno će djevojka. “A ljepota ne vrijedi ništa.”

Pogledavši je Konstancije začuđeno pomisli kako je i sama vrlo lijepa.

13

2.

Kralj Coel bio je drag starac obješenih bijelih brkova, gustih sijedih obrva i neuredne sijede kose. Sjedio je u svojoj dvorani kada je njegova kći uvela Konstancija. Iako nije bilo posluge koja bi najavila posjetitelja, činilo se kako nije nimalo iznenađen.

“Dobro mi došla, kćeri. Dobro došao, goste”, reče.

“Hej, ti, gutljaj vina za časnoga Konstancija!”

Tribun ga začuđeno pogleda. “Odakle znate moje ime, kralju? Dosad se nismo susreli.”

Coel se nasmija. “Moja je kći vrlo mlada te postoji samo jedan način na koji joj valja govoriti stvari. Ja sam, pak, vrlo star te mi se stvari priopćavaju na najrazličitije načine. Žao mi je što vas je moja klima dovela u nepriliku.

Nažalost, tu ne mogu puno učiniti.”

Sitni, mršavi sluga donese vino, što je Rimljaninu dalo vremena promisliti. Sjetio se kako neki misle da je stari Coel pomalo lud, dok drugi opet misle kako je lukava stara lija, koja se samo pravi luda. Odlučio je odgoditi donošenje vlastita suda o tome pitanju. Vino je, usput budi rečeno, bilo odlično: masičko, iz dobre berbe.

“No, svakako vam mogu ponuditi vruću kupelj, onakvu kakvu vi stranci volite”, nastavi kralj. “Nikada mi to nije bilo jasno: ne dovoljno topla da bi bila vrela, a opet niti dovoljno mlaka da bi bila ugodna. No, svi mi imamo svoje čudne ideje te se jedni drugima činimo pomalo ludima...”

Konstancije, uhvaćen nespreman, trznu glavom.

Coel se blago nasmiješi. “To je masičko vino, da”, kimnu. “Stvarno je nešto krasno, ta vaša krv loze. Mi u svojoj zemlji nemamo ništa slično. Čak i kada ga popiješ previše, učini te radosnim poput pjesnikâ i pjevačâ, a ne kao naša medovina, zbog koje ti se čini da imaš sedam glava a ne jednu. Mislim da mi se sviđate. Imate mašte i daleko ćete stići, no sada se pođite okupati, dijete. Dat će vam suhu odjeću, a potom ćemo svi zajedno jesti.”

14

Kralj je nadasve dostojanstvenim pokretom desnice otpustio Konstancija, koji se naklonio i bez ijedne riječi pošao za mršavim slugom, zbunjeno trepćući. Već ga dugo nitko nije oslovio s “dijete”.

Za stolom ih je bilo dvanaestero: kralj, Helena, starija žena čije je ime zvučalo poput Eurgain, a koju je Konstancije jednostavno prozvao “Virginija”: bila je očito nešto između odgojiteljice i dvorske dame te osmorica starijih muškaraca čiji su lanci, epolete i plakete otkrivali kako su savjetnici ili nešto slično.

Konstancije je, nakon kupke, blago ali odrješito odbio britansku odoru te opet odjenuo svoju vojničku tuniku, koja je već bila gotovo suha. Jelo mu je bilo vrlo ukusno: kruh, sir, jaja te, kao glavno jelo, pečena ovčetina.

Kralj je jeo malo, a pio još manje, ali je zato poprilično govorio svojim neobičnim, uzvišenim latinskim. Savjetnici pritom nisu skidali pogleda s njega, iako je bilo upitno znaju li baš svi latinski dovoljno kako bi ga mogli pratiti.

Helena je bila vrlo tiha, no Konstancije nije znao je li to zbog očeve ili pak Virginijine prisutnosti.

No, konačno ju je imao prigode dobro pogledati, dosad je, naime, imao prilike vidjeti tek lijepo oblikovani profil i naznake lijepa stasa. Bila je visoka, viša od oca te gotovo odveć mršava, tamnih očiju ispod dugih trepavica, svijetle puti, usnica još uvijek djetinjih i ružičastih. Kosa joj je također bila tamna, s neobičnim vrškom posred čela, otkrivajući tako lijepe sljepoočnice. Brada je odavala tvrdoglavost. Jedino je ona otkrivala nešto od duha s kojim se imao prilike susresti prigodom njihova prva susreta.

Mogla bi biti Španjolka, pomisli Konstancije. Ili galskog podrijetla. Mogla bi čak biti i Rimljanka.

“Helena izgleda poput Rimljanke, zar ne?” kralj mu prekine misli svojim neugodnim običajem čitanja misli.

“No, baš i ne voli Rimljane, znate. Veoma malo cijeni bilo koga tko nije rođen na ovome otoku.”

Konstancije se ljubazno nasmije.

15

Djevojčine je obraze oblilo rumenilo, no i dalje je ostala tiha.

“Rekao sam joj da to nije u redu”, nastavi Coel. “Ne valja sve mjeriti istom mjerom. Neki su dan pred mene doveli grbavca koji se gorko žalio na nepravednost bogova. Upitao sam ga zbog čega se žali, a on mi je odgovorio zato što je toliko ružan. Rekoh: ‘Ali, niste ružni, prijatelju; uopće niste ružni za grbavca.’”

Konstancije se promeškolji na stolcu. Nije bio posve siguran je li se to kralj upravo našalio ili pak nije.

“Rimljani su Rimljani”, raspoloženo će Coel. “I, kao takve ih valja cijeniti. Helena samo izgleda poput Rimljanke. Ponekad mislim da je prava šteta što nije rođena kao muško.”

“Nedvojbeno bi bila veliki ratnik”, reče Konstancije.

“Ali, ona to i jest”, reče kralj, pijuckajući vino i uživajući raširenih nosnica u njegovu bukeu. “Prije svega nekoliko tjedana sama je samcata ubila vuka.”

“Nije to bio veliki vuk”, reče Helena, slegnuvši ramenima. “A i radilo se tek o mužjaku.” “Ženke su uvijek opasnije”, kimnu Konstancije. “Čujem da je vukova ovdje sve manje otkako je Rimska Vučica preuzela stvari u svoje ruke.”

Helena se ugrize za usnicu, dok se Coel, čini se, dobro zabavljao. “Svi mi imamo svoju vučju dob”, reče. “Kadtad se smirimo. I ja sam bio vuk i pol dok sam bio mlad.

Bilo je to davno, iako ne onoliko davno koliko postoji vučica koju ste spomenuli, Konstancije.”

“U pravu ste, kralju”, polako će tribun. “Rim želi mir i samo mir.”

“Zenobiji će to biti drago čuti”, oštro će Helena.

“Kraljica Palmire imala je jako loše savjetnike”, odgovori Konstancije. “Rečeno nam je da je kanila Egipat učiniti sirijskom provincijom, a čak je i to bio tek prvi korak.

Palmirci su posve otvoreno govorili o Palmirskome Carstvu.”

16

Njegov je ton bio nešto stroži no što je namjeravao te se ljutio na sebe što je tu drsku mladu ženu shvatio odveć ozbiljno.

“Sirija”, reče Coel, “to je Istok. Pravac iz kojega danas sve dolazi. I sama je nekoć bila Zapad, no to je bilo davno – tada nitko nije ni spominjao Rim. Čak niti bozi koji predviđaju budućnost. Pravac se mijenja, no poruka ostaje ista.”

Konstancije natoči sebi još čašicu. Bilo mu je vrlo neugodno.

Možda je starac ipak bio lud.

Vidio je kako mu je Helena dobacila hitar pogled, ali je njezino lišce ostalo ravnodušno. Vjerojatno je bila naviknuta na očevo ponašanje.

“Poruka ostaje ista”, ponovi kralj Coel. “I nitko je nikada ne razumije.”

Osam je savjetnika nastavilo tamaniti ostatke cijele ovce na pravokutnu pladnju na sredini stola.

“U Rimu i Milanu imate tako pametne ljude, Konstancije”, reče Coel. “Čitaju ploče, svitke i pergamene te ih nadodaju, ali svejedno ne razumiju. A znate li zašto?” Nagnu se naprijed. Njegova je jednostavna odjeća bila lišena svakog ukrasa, osim teška zlatna lanca oko vrata. Upravo iznad toga lanca staračka se koža malko objesila.

Poput vrlo stara psa, pomisli tribun. Poput otaca svih pasa. Potom reče pristojno, iako s pomalo dosade: “Zašto ne razumiju, kralju?”

“Jer ne vjeruju u bajke”, tajanstveno odgovori starac.

“A bajke su jedine istinite priče, znate!”

Lud. Ili možda malko pijan. Nije puno popio, no možda više ne podnosi piće. To se nauči u vojsci: podnositi piće.

Bajke, i to Plutonove.

“Bili oni pametni ili ne”, najednom će Helena, “Rimljane bajke baš i ne zanimaju, oče.”

Kralj Coel se nasmiješi. “Niti tebe, zasad”, blago će on.

“No, možda će te jednoga dana zanimati. I to će biti velik dan u tvome životu, dijete, kao i u životu mnogih drugih 17

ljudi. Šteta što to ne ću doživjeti – ovdje. Helena vam mora pokazati moju palaču, Konstancije. Sve je od drva, što ste, moguće, primijetili. Hrast, kraljevsko drvo, Konstancije.

Sveto drvo.”

“Sveto je za Jupitera”, ozbiljno će Rimljanin.

Kralj Coel ponovno se nasmiješi. “Bilo je sveto mnogo prije nego što je Jupiter postao svet, Konstancije. No, znate li zašto?”

“Jer privlači munje bogova, pretpostavljam”, pokuša pogoditi tribun. Bio je naviknut na određenu ozbiljnost pri spomenu bogova, ali ne odveć. Carevi su svi redom voljeli da im časnici vjeruju u bogove; bilo je to posve prirodno – nije li i sam car jedan od njih, pred čijim se kipom pali tamjan? Časnik koji ne vjeruje u boštvo Jupiterovo najvjerojatnije ne će vjerovati niti u ono Aurelijanovo, što bi moglo imati određene neugodne posljedice. Stoga je bilo uputno zadržati određenu ozbiljnost pri spomenu bogova, no ne prekomjernu, jer je reputacija pobožne lude bila druga po redu najgora stvar u vojsci. Sve je to, zapravo, bilo poprilično zamorno te se osoba svega toga brzo lišavala, čim se dokopala zapovjedničkoga položaja. No, prvo ga je trebalo zadobiti.

“Drvo je sveto”, reče kralj Coel, kimajući svojom teškom glavom. “Drvo je čovjekova propast, kao i njegova pobjeda.

Ubija ga i spašava. Svijet kakav poznajemo izgrađen je na drvetu, Yggdrasilu, svetom stablu, stablu života.”

Konstancije se svim silama trudio sakriti dosadu. “Stablu života”, mehanički je ponovio. “Mislim da sam to već negdje čuo...”

“U Egiptu, možda”, reče neobični starac. “Ili u Germaniji. Ili pak ovdje u Britaniji. To je vrlo stara priča. Stablo koje znači smrt i stablo koje znači život. Uz drvo je vezana velika tajnovitost, Konstancije. Sve je u poruci što sam vam je spomenuo, poruci koju nitko ne razumije. I sâm sam je svim silama nastojao shvatiti, ali nisam siguran jesam li uspio... Stablo života – živo stablo – živo drvo...”

18

Konstancije ispi čašu. Kada je ponovno podigao pogled, opazio je kako je kralj Coel zaspao.

“To mu je omiljena priča”, kratko će Helena. “No, uvijek ga uspava. Jeste li se najeli? Oni jesu i ja jesam. Dobro.

Gullo, odvedi tribuna u sobu.”

Ona ustade, a s njome i Virginija, koja čitave večeri nije prozborila niti riječi.

“Moram li i ja na počinak?” poslušno upita tribun.

Helena se nasmija. “Možete činiti što vam drago, no što vam drugo preostaje? Dan je došao svome kraju.”

“Mogao bih razgovarati s vama”, tiho će tribun. No, Helena je već bila zauzeta tjerajući osmoricu savjetnika od posljednjih ostataka ovce, svega nešto malo mesa na kostima. Oni uz naklon izađoše, a ona se okrenu.

“Možemo razgovarati sutra, ako želite, tribune”, reče, uz odmjerenu dostojanstvenost. “Ujutro ću vam nabaviti konje kako biste brže stigli do tabora. Laku noć.”

“Laku noć, kraljevno.”

“Arbole! Beurgaine!” zapovjedi Helena. “Odnesite kralja do postelje. I, oprezno s njime. Prevrnete li ga opet, dat ću vam odsjeći uši. Ozbiljno mislim. Pozorno! Tako je već bolje...”

3.

Jutro je bilo vedro i svježe. Konstancije je, probudivši se u skromnoj gostinjskoj sobi, pronašao oklop ulašten, a tuniku očetkanu i položenu do postelje. Sitni i mršavi sluga Gullo donio mu je čašu vina začinjena medom. Pijući ga, nije mogao izbjeći osjećaju određene dirnutosti. Zaslađeno jutarnje vino bio je rimski, a ne britanski običaj.

Očito je bila riječ o nadasve lijepoj gesti bilo staroga Coela, bilo njegove kćeri. Malko je razmišljao koja je od te dvije mogućnosti bila vjerojatnija te zaključio kako stvari idu 19

uvelike u prilog kralju. To ga je iz nekog razloga donekle uznemirilo. Zbog čega je ta djevojka bila toliko proturimski nastrojena? Teško da je bila riječ o običnom domoljublju. Britanija je već tri stoljeća rimska provincija. Sve je to skupa smiješno...

U velikoj dvorani u kojoj su prethodnoga dana večerali pojeo je obilati doručak. Poslužio ga je Gullo: kruh, sir, galebova jaja i obilna porcija veprovine. Vino i opet bijaše nadasve pitko, lagani falernac iz Fundija, ako je dobro procijenio. K tomu još i obilna čaša.

Sve je to skupa bio poprilično ugodan interludij. Nešto o čemu će moći pričati kada se vrati u tabor. To ga je podsjetilo da su se ondje dosad već zasigurno zabrinuli za nj.

Bilo je vrijeme da krene kući te ustade.

“Gdje je kralj?” upita.

Gullo trepnu očima i odmahnu glavom.

No, upravo se u tome trenutku iz dvorišta začuo topot te on ugleda Helenu kako jaše prema ulazu, na vrlo lijepu riđanu. Sa sobom je vodila još jednoga konja, šarca.

Tribunovo je iskusno oko smjesta primijetilo kako jaše bolje od većine muškaraca iz triju konjaničkih eskadrona, što ih je pokušavao osposobiti tijekom posljednja tri mjeseca. On iziđe u dvorište.

“Krasno”, reče.

“Jest, lijepe su to životinje”, kimnu Helena. Činilo se da joj ni na trenutak nije palo napamet kako možda nije mislio na konje. “Legat Basijan prodao ih je ocu prije tri godine”, nastavi ona.

“Eto, barem je nešto dobro došlo iz Rima”, zadirkivao ju je.

“Došli su iz Španjolske. Jedina životinja što ju je uveo Rim jest zec koji se proširio poput prave pošasti. Je li vam Gullo dao štogod jesti? Dobro. Jeste li spremni?”

“Još se nisam pozdravio s kraljem –” “Ah, otac, već ga satima nema. Uvijek rano ustaje i ide u obilazak. Vidjet ćete ga nekom drugom prigodom.”

“Ne znam baš”, reče Konstancije, a ona se nasmija.

20

“O da, hoćete. Rekao je to, znate.”

“No, ako je on tako rekao...”

Ona slegnu ramenima. “Ne poznate ga, a ja ga ipak malko poznajem. Ako je on tako rekao, tako će i biti. On jednostavno zna neke stvari. Hoćemo li?” “’Hoćemo’ li?”

“Otpratit ću vas. Netko mora vratiti konje.”

“Uistinu sam počašćen”, tiho će Konstancije. Neobična djevojka, neobičan starac.

“Konjima nam treba samo sat vremena ako znate put, a ja ga znam.”

On se pope na šarca, zveckajući oklopom. Španjolska pasmina, vidi se, i odlično njegovan.

Ona okrenu svoga riđana i odjaha ne osvrnuvši se.

On krene za njom i dostigne je.

“Eno staroga rimskog tabora, onamo”, reče ona usput.

“Otac oko njega gradi gradić. Kaže kako će se jednoga dana spojiti s Camulodunumom. Zovu ga Coel-castra.”

Konstancije se sjeti što mu je Karonije rekao o starome taboru. “Odveć blizu mora, ne znam što je bilo mome časnome predšasniku te ga je ondje sagradio. Bez imalo smisla za strategiju. Beznadežan položaj.”

“Uskoro ćemo prijeći rijeku”, reče Helena. “Znam pravo mjesto za to. Ne jašete loše.”

Njezina ga je pohvala ostavila bez teksta. On, učenik najbolje rimske škole jahanja, učitelj najbolje konjice na svijetu “ne jaše loše”. O, bozi!

“Vi jašete poput Hipolite”, reče on sjajnih očiju. “Vjerojatno je i izgledala poput vas.”

“A tko je ona bila?” sumnjičavo će Helena.

“Kraljica Amazonki.”

“Evo rijeke.”

Konstancije naglo povuče uzde. Ondje, na vrhu obližnjeg brdašca, nepomično je stajao čovjek. Bio je odveć daleko da bi se moglo vidjeti išta osim duge plave kabanice i neuredne bijele kose. Mogao je biti kakav stari, usamljeni pastir ili pak poljodjelac.

21

lju.

No, odnekud je znao da je zapravo riječ o starome kra-

Želio je to spomenuti Heleni, ali je ona odjahala naprijed i zašla već duboko u plićak rijeke. Stoga se zadovoljio podigavši ruku na pozdrav usamljenu liku na vrhu brda; ali budući da nije bilo odgovora, nastavi jahati k rijeci.

Posred pravoga tuša vode, prijeđe na drugu stranu, gdje ga je djevojka već čekala.

“Mislim da sam upravo vidio vašega oca”, reče. “Ondje, na brdu.”

“Moguće”, tiho će Helena. “Nikada ne znate gdje će se pojaviti.”

Natjera riđana u galop te Konstancije zaključi kako nije raspoložena za razgovor.

Oko sat vremena kasnije stigli su do tabora, s južne strane. Stražar kod porta decumana uputi mu vojnički pozdrav.

“Dođite sa mnom u moj šator”, predloži Konstancije.

“Konjima će dobro doći malko ječma, a nama čaša vina.”

“Nisam žedna”, kratko odgovori Helena. “A ni konji nisu gladni.”

Prije nego što je uspio išta odgovoriti, pojavi se Kvint Balb, taj besprijekorni Balb. “Ah, tu si, Konstancije”, reče.

“Svi su zaključili da ti se morala dogoditi kakva nezgoda; i zaista su bili u pravu: kakve li zanosne nevolje!”

Njegov je glas imao afektirani nazalni prizvuk ondašnje rimske elite. Nije još bio u Britaniji dovoljno dugo da bi ga zaboravio.

Konstancije se namršti. “Tribun Kvint Balb”, predstavi ga. “Ovo je kraljevna Helena, kći kralja Coela.”

Balb se oduševljeno nasmiješi. “Jupitera mi, zbilja ih znaš izabrati, Konstancije! Istražuješ britansku obalu danju, a britansku kraljevnu noću, je li? Lijepo, baš lijepo.”

Konstancijevo je lice po prirodi bilo blijedo, a sada je poprimilo boju mrtvaca.

“Zacijelo si pijan. Smjesta se ispričaj kraljevni zbog takvoga neprihvatljivog ponašanja!” zapovjedi Konstancije.

22

Elegantni se Balb uspravi. “Nije potreban takav ton, prijatelju, samo zato što si se dobro proveo s ovom domaćom berbom...”

Konstancije skoči s konja i sruši se na kolegu tribuna.

“Hoćeš li se smjesta ispričati ili ću te ja natjerati?”

No Balb je patio od straha koji mori sve kukavice: da se ne bi slučajno takvim pokazao. “Ti ćeš me natjerati?” oholo će on. “Baš me zanima što pod time misliš!”

“Pokazat ću ti”, zagrmi Konstancije, ispustivši štit i zgrabivši ga za grkljan. Bijaše zaslijepljen bijesom. Balb zari Konstanciju šaku u lice, no ovaj to nije ni osjetio. Njegovi su se prsti nemilosrdno sve više i više stezali oko omražena vrata. Tek kad je začuo divlji topot kopitâ, podignu pogled: Helena je odjurila na riđanu, vodeći sa sobom i šarca. Njezina je crna kosa vijorila iza nje poput stijega.

Uz psovku, Konstancije popusti stisak na Balbovu grkljanu i zari mu šaku u lice.

Balb posrnu i pade do nogu visokoga, trbušastog čovjeka u punoj uniformi carskoga legata. Iza njega je stajalo najmanje šest časnika na čijim su se licima odražavali najrazličitiji osjećaji: zgranutost, radost, zabavljenost, prezir.

“Krasna predstava”, reče legat. “Obojica se morate pojaviti za pola sata u mome šatoru na podnesak.” Naglo se okrenu i ode, a za njime i časnici.

Konstancije pogleda u Balba kojemu su pomagala dvojica krupnih stotnika. Namučili su se dok su ga uopće osovili na noge.

“Nismo još gotovi!” reče Konstancije odlazeći, i dalje jednako bijesan. Nije ni čudo što Helena ne voli Rimljane.

Kakva hrpa glupih, lajavih idiota...

Bilo mu je potrebno neko vrijeme kako bi se smirio dovoljno da procijeni vlastitu situaciju. Stvarno je pravi peh što se Karonije upravo u tome trenutku vratio iz Aquae Sulisa; još i gore što je točno vidio što se dogodilo. A Balb je, iako nije bio iz posebno dobre obitelji, imao utjecajnih poznanstava kako u Milanu, tako i u Rimu. To mu zacijelo 23

ne će olakšati život te bi moglo poprilično naštetiti njegovoj karijeri.

Obrisa nos i usta, ugleda krv na ruci i namršti se. Svejedno mu je sve to dobro došlo. Nije se mogao sjetiti da je takvu ljutnju osjetio još od dana, prije više od sedam godina, kada ga je jedan pragmatični nadređeni časnik, koji ga se želio riješiti, zatvorio u vojarnu, jer su se obojica udvarala istoj ženi.

U međuvremenu se pojavio Ruf, nadasve tužna izraza lica.

“Onda, Rufe, jesi li igrao kocke?”

Stari je posilni zapalucao jezikom, poput majke čije se dijete vratilo kući prljavo i prepuno ogrebotina. Svi su se bili jako zabrinuli za nj, u roku od samo sat vremena bili su za njim poslali patrolu, a stari je Tercije iz pouzdana izvora čuo kako je legat prokomentirao: “Od svih ljudi, kud baš mladi Klor, najbolji čovjek kojega imam!”

Konstancije se namršti. “Mislim kako je u međuvremenu promijenio mišljenje.” No, zabavljalo ga je što je čak i legat znao za njegov nadimak Klor – Blijedi. Nadimak je, osim ako je bio osobito uvrjedljiv, redovito bio znak popularnosti, a popularnost je, do određene mjere, bila dobrodošla. Prevelika popularnost, razumije se, to nije bila. Sve je u životu stvar količine, ispravna doziranja. Međutim...

“Očetkaj mi kacigu, Rufe. Moram poći do legata.”

Kada je Konstancije ušao u Karonijev šator, Kvint Balb je već bio ondje. Nije baš dobro izgledao: lice mu je bilo natečeno, a jedno oko zatvoreno. Četvorica stražara ispred zastora koji je odvajao ulaz od samoga radnog prostora djelovala su ravnodušno, iako je Konstancije zamijetio pokoji drhtaj usnice i sjaj u oku. Sve to skupa jednostavno ih je zabavljalo.

Visoki, blijedi lik Kurija, Karonijeva pobočnika, razgrne zastor. “Tribuni Konstancije i Balb na zapovijed, časni legate!”

Oni uđoše, bok uz bok, na podnesak.

24

Karonije je sjedio za svojim sklopivim stolom, potpisujući nekakve dokumente. Neko se vrijeme činilo da ih ne primjećuje. Kada je napokon podigao pogled, na licu mu se očitovalo kiselo nezadovoljstvo staroga ravnatelja koji se mora obračunati s dvojicom tvrdoglavih učenika.

“Tribuni bi”, reče, “trebali biti obrazovani i kulturni ljudi. Čudi me što ste se upustili u običnu kavgu, poput pijanih gladijatora.”

Obojica mladih časnika pokušala su progovoriti u isti mah, ali ih je legatova oštra kretnja naglo zaustavila.

“Nije vas bilo na jutarnoj smotri, tribune Konstancije”, reče. “Kako to?”

Konstancije proguta slinu. “Pošao sam u izviđanje jučer poslijepodne, gospodine”, reče. “Spustila se magla i izgubio sam se. Naposljetku sam, uz tuđu pomoć, stigao do kralja Coela i proveo noć u njegovu domu.” Staro hrastovo zdanje pocrnjelo od dima baš se i ne može nazvati palačom. Čini se kako je to potaknulo legatovo zanimanje. “Jeste li vidjeli kralja?”

“Da, gospodine. Primio me nadasve prijateljski. Jutros me njegova kći ljubazno dopratila natrag u tabor.”

“Njegova kći? Djevojka koja je odgalopirala –” “To je bila ona, gospodine. Bili smo upravo stigli do porta decumana, kada nam je prišao tribun Balb i stao nadasve bezobrazno vrijeđati damu –” “Samo sam rekao –” “Tišina, tribune Balb!” zareži legat. Ozbiljno mu se lice zarumenilo, a oči zakrvavile. “Nastavite, tribune Konstancije.”

“Balb je insinuirao kako sam s damom proveo noć –” Legat ustade. “Je li ona to čula?” upita zabrinuto.

“Svaku riječ. Odlično govori i razumije latinski, a Balb joj je bio jednako blizu koliko je sada vama.”

Legat stade hodati amo-tamo. “Što ste vi tada učinili?” upita.

25

“Naredio sam Balbu da se ispriča dami, a on je to odbio. Stoga sam ga krenuo naučiti pameti, a ostalo znate, gospodine.”

Legat prekinu svoje ponašanje nalik na lava u kavezu.

“Doista, na nesreću”, reče. “Ostalo znam. Ali vi ne znate.

Tribune Balb, što imate reći u svoju obranu?”

“Nisam rekao kako je Konstancije spavao s djevojkom”, mrgodno će elegantni tribun.

“On se i nije tako izrazio. Rekao je da ste ‘insinuirali’.

Jeste li?”

“Ne baš tim riječima, gospodine.”

“Shvaćam. Smatrali ste prikladnim mudrijašiti. Slatko ste se našalili. Jako duhovito. Ta bi vaša duhovitost mogla skupo stajati Rim. Kraljevna Helena jedinica je kralja Coela, saveznika Rima, koji zapovijeda nad petnaest tisuća ljudi, a vi ste je učinili predmetom svoje šale, glupi komedijašu!”

Balb se doimao potpuno potištenim. Čak je i Konstancije bio zatečen. Coela je doživljavao više kao veleposjednika nego kao vladara i zapovjednika poprilične vojske.

Karonije sjede i obrisa čelo. “Tribune Balb, popodne odlazite na sjever, na Veliki zid. Niste prikladni za službu u ovome dijelu zemlje. Ondje isprobavajte svoju sjajnu duhovitost na Piktima i Škotima, ako želite. No, na vašemu bih mjestu bio oprezan: nemaju baš puno smisla za humor. Ne morate mi se javljati prije odlaska. Smatrajte ovo otpustom. Možete ići.”

Pokunjeni mu Balb uputi vojnički pozdrav i izađe.

Legat se duboko zamisli. Konstancije je i dalje stajao ondje, uspravan poput štapa.

Tada pobočnik pročisti grlo, a Karonije se prenu.

“Kakva kretenska glupost, i to upravo sada, Kurije.”

“Baš nezgodno, gospodine.”

“Bolje da mu kažemo, Kurije.”

“Slažem se, gospodine.”

Karonije se okrenu. “Sjednite, tribune.”

“Hvala, gospodine.”

26

Legat ga je netremice promatrao. “Sve što ćete sada čuti govorim vam u najstrožem povjerenju, tribune.”

“Dakako, gospodine.”

“Dakle, primili smo nadasve loše vijesti iz Galije.”

Konstancije podigne glavu. “Je li riječ o pobuni, gospodine?”

Legat razrogači oči. “Kako ste znali?”

“Nisam. No, ponešto poznajem Galiju. Između tamošnjih zemljoposjednika i pučana postoji golem razdor –” Karonije kimnu. “Upravo tako. Čini se da oči držite širom otvorene. Utoliko bolje, s obzirom na ono što vam moram priopćiti. Riječ je o pobuni, da. Zbog toga sam se tako naglo vratio iz Aquae Sulisa. Prvo sam pošao na sjever u Eburacum i ondje posjetio Petronija Akvilu. Naređeno nam je smjesta onamo poslati Trideset i treću.” “Čitavu legiju!” uzviknu Konstancije. “Ovdašnje će nam snage ostati ispod minimuma.”

“Točno”, kimnu legat. “No, moramo to učiniti. Stoga shvaćate koliko je važno održati nadasve prijateljske odnose sa svim plemenima u provinciji. Ne znam, nitko ne zna, koliko će potrajati ta stvar s Galijom, a teško da ćemo odnekud dobiti pojačanje. Jednostavno moramo zbiti snage i moliti se. Urota više plemena mogla bi za nas biti pogubna. I upravo u takvome trenutku taj nadobudni mladac ide uvrijediti kćer kralja Coela! Morat ćemo se iskupiti, dakako. Poslat ću izaslanstvo s pismom za kralja.

Moram smisliti i neke darove. Kada bih barem znao kakve!”

“Nešto drveno”, reče Konstancije. “Jako voli drvo.

Drži ga svetim.”

“I Jupiter ga drži svetim”, svečano će Karonije.

“Tako je, gospodine.”

“Već ću nešto smisliti. Pošao bih osobno, ali ne mogu.

Imam pune ruke posla skupljajući brodovlje za prebacivanje Trideset i treće, golem zadatak. Stoga ću poslati vas.”

“Mene, gospodine?”

27

“Vas, jasno”, zareža legat. “Čini se da se dobro slažete sa starcem a i s njegovom kćeri. Bit će to svečani posjet, momče. Dođite mi sutra nakon smotre.”

“U redu, gospodine.”

“Usput –” “Da, gospodine?”

Legat malko trepnu. “Je li, ovaj, mlada kraljevna vidjela kako ste odalamili onoga balavca?”

“O, da, gospodine. Svakako. Posve je sigurno vidjela barem početak tučnjave.”

Karonije se naceri. “Sjajno! Sjajno! Možete ići.”

Konstancije ustade, uputi vojnički pozdrav, elegantno se okrene i izađe. Sijao je od sreće i ponosa.

4.

Kralj Coel sjedio je na svome omiljenom kamenu svoje omiljene šume. Helena je sjedila do njegovih nogu, gledajući ravno preda se, duž čistine, prema udaljenim brdima.

Tako su već tko zna koliko dugo sjedili, a da nisu progovorili niti riječ.

“Ne želim se udati za nj, oče.”

“Ne?” “Arogantan je, samodopadljiv, a moju volju drži svojom igračkom.”

“Pa, je li tako?”

Ona jako pocrveni. “Moja volja je moja volja. Moja svojina.”

“Tako je, ako je ispravna.”

Ona duboko uzdahnu. Željela je pitati: “Što to znači ispravna?” no već je i prije znala postaviti to pitanje te je dobro zapamtila njegov odgovor: “Ispravno je ono što kaže srce, a ne žudnja. Ti to znaš, ali ponekad ideš protiv toga znanja.” Nije ništa odgovorila.

28

Kralj se nasmija. “Ljuta si jer ne možeš njime upravljati. Ali, kada bi mogla, onda bi ga prezirala. Što je u tome ispravno?”

Ona stisnu zube. “Želim biti poput Zenobije. Nisam stvorena da bih bila kod kuće, tračala s poslugom i vladala nad sitnicama.”

“Ako ne možeš vladati nad malim stvarima, kako ćeš vladati nad velikima?”

Ona se prenu: “Znači li to kako ću vladati nad velikim stvarima, oče? Nikada mi to nisi rekao. Hoću li?”

“Ne ako želiš biti Zenobija, Heleno.”

“Ali ona je velika, oče, upravljala je i svojim mužem.

Ona je prava kraljica. Želim biti poput nje.”

“Pitam se je li zaista tako”, reče kralj, a ona je primijetila kako se pritom blago nasmiješio.

“U svakom slučaju, ne ću se udati za Konstancija”, ljutito će ona. “Ponaša se prema meni kao prema djetetu, a i sâm je dijete. Ne vjeruje čak ni u vlastite bogove a niti u tuđe.”

“Uvijek sve želiš odjednom”, zagonetno će kralj Coel.

“Ponijela sam se prema njemu onako kako je zaslužio, oče.”

“Utišaj svoj um”, blago će kralj. “Kako ćeš inače čuti što ti govori srce?”

Ona učini nestrpljiv pokret rukom, ali je potom spusti i nastavi mirno sjediti.

“Sve ove tjedne dolazio je svaki drugi dan”, reče kralj.

“Darovi”, Helena slegnu ramenima. “Darovi, kako bi te se održalo u dobroj volji, jer si im potreban. Igraju svoju nespretnu igru. Darovi kada te trebaju – željezna šiba kada te ne trebaju. Ta znaš već.”

“Svaki drugi dan je puno”, reče kralj nimalo pokoleban.

“Na pameti mu je samo ambicija”, ogorčeno će Helena. “Samo Rim i Carstvo. Prošli sam mu put rekla kako ne treba svoje dragocjeno vrijeme trošiti na uljudne posjete. Dobit će zapovjedničko mjesto sada kada Karonije po29

novno odlazi. Nije dobro za vojnike ako im je zapovjednik prečesto odsutan. Ne će više dolaziti.” Činilo se da je kralj uopće nije čuo. “Parul mi kaže kako imaju nekih nevolja u selu na jugu”, reče. “Vjetar je prošloga tjedna smrskao jedanaest čamaca i oštetio brojne kuće. Poći ću onamo danas poslijepodne, ali ću se vratiti do večeri. Pođi sada, naložio sam Gullu neka posluži obilan obrok sat vremena nakon zalaska sunca.”

Ona ga začuđeno pogleda. Raskošni su obroci bili svečane prigode, s najmanje pedeset odličnika i dama visokoga položaja. Željela je upitati koja je prigoda i tko je pozvan. No, kralju se brada spustila na grudi te je vidjela kako je opet zaspao, što se u posljednje vrijeme često događalo.

Tiho je ustala, utisnula hitar poljubac u njegovu razbarušenu sijedu kosu i uputila se k čistini.

Nije bilo opasno ostaviti ga sama u šumi. Njemu čak ni vuk ne bi naudio, znala je to. Što se, pak, ticalo nje, bila je naoružana kopljem i kratkim bodežom.

Nakon nekoga se vremena osvrnula. Još ga je uvijek mogla vidjeti: stara, sijeda i gotovo mršava poput Gulla.

Pomislila je na to kako bi mogao umrijeti; ta joj pomisao zada tjelesnu bol.

Ne želim da umre, pomisli bijesno. Trebam ga, jedino njega trebam.

Nakon čistine slijedio je potez šume, s čijega se kraja pogled pružao na glavnu cestu, duž rijeke.

Netko je dolazio putem, iako još uvijek bijaše vrlo udaljen, nešto nalik na svjetlucava kukca. Ipak dolazi...

Susreli su se u blizini palače. Bio je sam. Kada je skočio s konja, primijetila je kako je uzbuđen, kao da nosi dobre vijesti.

“No, tribune, što vas to i opet odvodi od vaših dužnosti?”

“Vi”, glasio je spreman odgovor popraćen širokim osmijehom.”Ne, ne recite ništa, Heleno. U pravu ste. Zaci30

jelo nadasve loše utječete na mene. I, što je najgore, svakim je danom sve gore.”

Uputiše se prema palači, gdje se jedan krupni sluga pobrinuo za njegova konja.

“Je li vam otac kod kuće, Heleno?”

“Ne. Pošao je posjetiti jedno selo na jugu gdje je oluja nanijela štetu.”

“Uistinu je pravi otac svoga puka”, kimnu Rimljanin.

Skinuo je kacigu s brončanim orlom Dvadesete legije kojoj je sada pripadao. “Čvrsta je”, nonšalantno će Helena. “I lijepo izrađena.”

“Ah, po propisima je moram nositi”, slegnu ramenima Konstancije. “Sada ih izrađuju u Treveriju. Oklop, drškove mačeva i koplja izrađuju u Narbonensisu, mjestu pokraj Massilije. Poveliko mjesto. Oštrice dolaze iz Španjolske.”

“Izrađuje li se još išta u samome Rimu?”

I opet eto onoga sarkastičnog tona s kojim se nikada zapravo nije naučio nositi. No, danas kao da mu to i nije smetalo.

“Ali, dakako, pa vi ste Carstvo”, nastavi ona. “Mi smo tek siromašan narod, za vas barbari, pretpostavljam. No, ponosimo se time što živimo na svojoj zemlji i od nje. Moje koplje i bodež izradio je kovač moga oca. Ne rade drugi za nas, niti drugi ratuju za nas, kao što je to slučaj s Rimom.”

On se zaustavi, a između obrva mu se pojavi oštra crta.

“Zašto toliko mrzite Rim, Heleno? Oduvijek vas to želim pitati. Je li to zbog toga što se neki Rimljanin nije znao dolično ponašati prema kćeri kralja Coela? Ta vi ste iznad toga. O čemu je riječ?”

Ona se zagleda negdje pokraj njega. “Ne mrzim Rim”, reče polako. “Volim svoju zemlju. Rim mi ništa ne znači.”

“Pa ipak ste dio Rima”, zadirkivao ju je. “Tlo na kojemu stojimo –” “Rimsko je tlo? Stvarno?” Ona se dokraja ispravi. Bila je jednake visine kao i on.

31

“Jest, tako je. Ili smo opet na svetome tlu kao kada smo se prvi put susreli?”

Oči su joj plamtjele. “Jesmo, Rimljanine. No, vi to ne biste shvatili. Tlo ove zemlje sveto je tlo. Duhova ima u zraku, u vodama koje je okružuju, kao i u samome tlu. Ovdje ste prisutni već mnogo naraštaja, a koliko je čvrsta vaša vladavina? Svakoga vam dana može iskliznuti iz ruke poput uzdi iz ruku lošega jahača. Tko god dođe u ovu moju zemlju, ili je njome osvojen ili od nje odbačen. Ne postoji treća mogućnost. Vi se, Rimljani, ne date s njome stopiti, jer ste odveć oholi. Onda budite odbačeni!”

On odmahnu glavom. “Tko vam je napunio glavu tim glupostima?”

Ona se ljutito nasmija. “Moj otac, kojega po svoj Britaniji zovu ‘Mudrim’. Vi ste prvi koji su ovamo došli ne noseći mir, izuzev pljačkaša s vanjskih otoka na sjeveru i istoku. A oni napadaju samo naše obale jer se ne usuđuju doći u unutrašnjost, ne mogu se boriti ukoliko im brodovi nisu na vidiku. Vi ste se prvi prema nama ponijeli onako kako se odnosite i prema ostatku svijeta. Doći će i drugi nakon vas, kaže moj otac. No, oni će se stopiti, jedan po jedan, te će doći do miješanja krvi koja će nam jednoga dana dati snagu što je nitko ne će moći nadmašiti. Mi smo tek na početku, dok se vi već približavate svome kraju.”

No, on je uopće nije slušao. Bio je odveć zaokupljen promatrajući je. Nikada nije bila ljepša nego kada bi bila uzrujana. Kakve veze ima što govori kada ovako izgleda?

“Jako ste lijepi”, reče on. “Upravo nevjerojatno lijepi kada se ljutite na me.”

Krv joj navrije u lice. “Štoviše”, nastavi on, “želim se vama oženiti.”

Ona zakoraknu unatrag, kao gurnuta nekom nevidljivom rukom. “Rimu mora stvarno ići loše”, podrugljivo će ona, “kada se plemeniti Konstancije žrtvuje za njegovu slavu, uzimajući za ženu običnu Britanku. Ženite li se mnome radi vojske moga oca? Čujem kako u Galiji imate nevolja, baš kao i u Siriji.”

32

Konstancije planu: “Herkula mi, Rimu bi stvarno moralo ići teško da mirno slušam ovako nešto, čak i od vas!

Ne morate se brinuti za nas, kraljevno. Jutros su stigle vijesti: Palmira je pala, a Zenobija je sada careva zarobljenica.

Poštedio joj je život. Za nekoliko će mjeseci pobjedonosno ući u Vječni grad. Sirijske su legije slobodne.”

“Zenobija, zarobljena?”

Helena se uhvati za držak koplja kao da želi naći oslonac u svijetu koji se ruši oko nje.

“Car je milosrdan”, hladno će Konstancije. Činilo se kako je natkriljuje, ramenima, rukama i vratom boga rata.

Iz njezina je tijela nestao i posljednji atom snage. Vjerojatno se Pentesileja tako osjećala kada je stajala licem u lice s Ahilom na bojnome polju Troje. Zenobija, zatvorenica.

Osjetljiviji bi čovjek zamijetio njezinu neizmjernu potresenost i osjetio kako stoji do nogu pala idola. No, on joj nije znao čitati misli te će proći još godine prije nego što to bude u stanju.

Prišao joj je, u oklopu, zastrašujuć. “No, ako baš želite rat, dobit ćete ga”, rekao je plamtećih očiju.

Ona ga pogleda onako kako se gleda munja, nastojeći pogoditi odakle će stići sljedeći udarac. Zenobija je pala, a Rim je i opet najjača svjetska sila.

U tome trenutku nestao je i zadnji djelić njezina ponosa.

Neobična, morbidna želja bjegunca za predajom, iz čistoga straha kako će biti uhvaćen; nesvjesna privlačnost što je slabi osjeća prema jakome; mračni poticaj da se pomiri sa silom koja prijeti – sve je to bilo u njoj, i više od toga, iako posve nesvjesno; takva je bila čak i tjelesna kretnja prema njemu, kako bi se skrila upravo u onome olujnome oblaku odakle će stići munja.

Njezino je uspravljeno lice bilo obliveno suzama, dok su joj usnice drhtale. Kada ju je poljubio, smjesta mu je uzvratila.

Stao se smijati dubokim i radosnim smijehom čovjeka koji je, i ne znajući zašto, uspio upravo u trenutku kada se sve činilo izgubljenim.

33

I ona se uspjela nasmiješiti, osmijehom što ga je on odnio poljupcem.

No, oči su joj bile uprte iznad njegova ramena te je i on, okrenuvši se, ugledao sluge kako nose dugačku drvenu klupu. Trebalo mu je malo vremena da shvati kako stoje u dvorani, dok sluge posvuda oko njih postavljaju klupe i stolove, a oni im stoje na putu, nesvjesni ičega osim sebe samih, uronjeni u vlastiti rat, poraz i pobjedu.

Sada ih je ponovno stao oplahivati vanjski svijet.

On se široko osmjehnu. “Sada je sve izašlo u javnost, Heleno, prekasno je da se kaže ne.”

“Nisam ni rekla ne”, odvrati Helena. S osjećajem nevjerojatna straha, ali i olakšanja, toga je trenutka shvatila zbog čega je otac za tu večer naložio svečani obrok.

34

SADRŽAJ

KNJIGA PRVA: A. D. 272. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 KNJIGA DRUGA: A. D. 274. – 289. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 KNJIGA TREĆA: A. D. 294. – 296.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 KNJIGA ČETVRTA: A. D. 303. – 306. . . . . . . . . . . . . . . . . 155 KNJIGA PETA: A. D. 312. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223 KNJIGA ŠESTA: A. D. 326. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 AUTOROVA BILJEŠKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309

311

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec Tiskano u lipnju 2008.

Nakon uspješnica Koplje, Posljednji križar i Tiho svjetlo poznati romanopisac Louis de Wohl se ovim svojim novim uratkom još jednom predstavlja kao vrstan pripovjedač čiji uzbudljivi romani istodobno pružaju iznimno zadovoljstvo čitanja kao i nove uvide i spoznaje o davnim vremenima. Ovaj put nas vodi u prijelomno razdoblje europske povijesti u četvrtome stoljeću, pripovjedajući priču o političkim intrigama i romansama koje su se događale oko Helene, pobožne i svete majke cara Konstantina te o njezinu dugom traganju za pravim križem.

Radnja romana počinje u vrijeme kada tribun Konstancije, rimski časnik u Britaniji, susreće i osvaja Helenu, kćer jedinicu tajanstvenog i zagonetnog britanskog kralja Coela. Osim što vrlo slikovito opisuje onodobne društvene prilike i način života, de Wohl izvrsno i uvjerljivo portretira Helenu, razvoj njezina karaktera, njezin odnos s Konstancijem, odgajanje sina Konstantina te njezino prihvaćanje kršćanstva.

Sve je to priprava za vrhunac njezina životnoga traženja – pronalazak pravoga križa na kojemu je Krist bio razapet na Kalvariji – Drva života.

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-144-6

www.verbum.hr