Issuu

Louis de Wohl

DRVO ZIVOTA VERBUM

Louis de Wohl DRVO ŽIVOTA Roman

Biblioteka:

Stilus

23.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

DRVO ŽIVOTA Roman

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Living Wood Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prĳevod: Aleksandra Marĳa Chwalowsky Lektura i korektura: Marĳana Šimić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Drvo života : roman / Louis de Wohl ; <prĳevod Aleksandra Marĳa Chwalowsky>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Stilus ; 23) Prĳevod djela: The living wood. ISBN 978-953-235-144-6 121111007

Knjiga prva A. D. 272.

1. U kanalu je vladala magla. Usamljeni je čovjek, mukotrpno se penjući preko stijena, tiho psovao, dok su mu se noge klizale po mokroj travi, rĳetkoj poput ružnih čupova kose na inače ćelavoj glavi kakva diva. Kiša je padala sivim okružjem u obliku monotonih, nevoljkih, lĳenih sitnih kapi. U njoj nĳe bilo ničeg osvježavajućeg, divljeg ili pak agresivnog; bila je to mokra i slaba, staračka kiša. Beznadežne li zemlje, pomisli čovjek, otirući kaplje s lica: poput zemlje mrtvih. Prava je ludost istraživati ovu obalu. Ruf ga je, razumĳe se, bio upozorio; on je poznavao tu zemlju, budući da je već sedam godina službovao u Britanĳi, siromah. No, on je, mjesto da ga posluša, zagrmio na nj: “Pa dobro, ako se bojiš smočiti noge, ostani u taboru bacati kocke. Ne trebam posilnog. Idem sam!” A Ruf je složio svoj trpljenjem bremenit, pokornički pogled i uputio mu vojnički pozdrav, dok je ovaj pošao sam, poput kakve budale. Dovraga i trava. I kiša. I čitava ta od bogova zaboravljena zemlja! Kakve li uopće koristi od izviđanja toga dijela obale? Nitko pri zdravoj pameti ne bi pokušao zaposjesti takvu zemlju, pa čak ni Germani. Služba u bilo kojem dĳelu uz Rajnu bila je čista radost u usporedbi s ovom zemljom magle i vlage, da i ne spominjemo Belgĳu ili pak Galĳu. Stvari su izgledale posve drukčĳe kada su stigle vijesti o njegovu zapovjedništvu u istočnoj Britanĳi, dok 7

je uživao u zabavnim vremenima s Četrnaestom legĳom u carskome stožeru u Milanu. Točnĳe, bivšemu carskom stožeru. Generali su se odmarali otkako je car bio pošao na istok, u Egipat, poradi pohoda protiv te male kraljice u Sirĳi, Zenobĳe. Među mlađim časnicima nĳe bilo nikakve dvojbe u pogledu cilja Aurelĳanova pohoda. Neka se stari ratni konji u stožeru zamaraju važnošću Palmire kao stjecišta velikih karavanskih putova prema Istoku i Jugu. Karavanski putovi! Kao da bi car nekolicinu putova smatrao dostatnim povodom za rat! No, Zenobĳa navodno bĳaše najljepša žena na svĳetu, a stari je Aurelĳan uvijek znao cĳeniti sve što je dobro. I tako se Četrnaesta legĳa u Milanu bavila vinom, ženama i pokojom vježbom, a u tome ambiciozan čovjek i nĳe mogao vidjeti nekakvu budućnost. Nĳe bilo loše u dobi od dvadeset i sedam godina biti tribunom, no još je bolje bilo biti legatom, što je u toj dobi nemoguće ako se ne ukaže neka posebna prigoda. Naposljetku, Britanĳa bĳaše izvidnica Carstva, a ne samo mjesto odakle dolaze oštrige. Plutona mu, čak je potegao i neke veze kako bi ga premjestili u ovakvu zemlju. Od samoga je početka bio gorko razočaran. Gomila trećerazrednih vucibatina, koje su sebe nazivale Dvadesetom legĳom! General koji je, nakon treće čašice, priznao kako je tu zato što ga nigdje drugdje ne vole – Aul Karonĳe: ćelav, velike trbušine i lĳen poput sirĳske bludnice. “Reuma, dragi moj mladiću, reuma! I ti ćeš je zaraditi na ovoj paklenskoj klimi, ne brini se.” Lĳečnici su ga svake godine slali na zapad u Aquae Sulis, u kupelj. U međuvremenu se moglo pokušati napraviti vojnike od rulje koja je nosila časno ime Dvadesete legĳe. Tako mi Cezarove sjene, da ste ih samo mogli vidjeti! Jedva da si među njima mogao naći kojeg Rimljanina. Galske usĳane glave, belgĳske ništarĳe, nekoliko stotina 8

pripitomljenih Germana te pokoji Španjolac i Grk – otpad postaja za novačenje, s imenima na kojima se lomio jezik. Kakva li života! I gdje je sada taj nesretni put? Tako mi Stiksa, ne vidiš niti tri metra unaprĳed! Tako mi hladna Kerberova nosa, izgubio sam orĳentacĳu, baš lĳepo za časnika koji bi trebao istraživati obalu na koju bi mogla biti izvršena invazĳa. Taj nesretni, bĳedni, nesposobni, kratkovidni nitkov Ruf... Kamenje, magla i kiša. Stojeći na mjestu, odjednom postade svjestan kako je mokar do kože: ogrtač, oklop, tunika i sve ostalo. Mogao je barem taj nesretni oklop ostaviti kod kuće, ali ne! Želio je pružiti primjer stege. Ruf će se naceriti kada se vrati kući. Ako se vrati. Sve je to nadasve upitno jer je sve oko njega sve više i više nalikovalo na jedan od većih i složenĳih labirinata hada. Nadesno? Nalĳevo? More se, dakako, više nĳe naziralo te će ga ugledati možda kada već bude mrvicu prekasno, kada ovaj uzorni rimski tribun naglavačke poleti kroz zrak, jer će mu se neka od ovih nesretnih kamenih ploča izmaknuti pod mokrom sandalom. “Stoj!” reče neki ljutit glas na latinskome. “Ni koraka dalje! Tko ide?” Tribunu je bilo potrebno nekoliko trenutaka kako bi se sabrao. Posljednja stvar na koju je mislio bila je naletjeti na neprĳatelja. Ta nĳe vladao rat. Istina, na dubokome je sjeveru rat neprestano bio u tĳeku zbog obojenih barbarskih plemena s druge strane zida. No, taj se zid nalazio stotinama kilometara daleko, dok je ovo bila mirna britanska provincĳa – barem koliko je njemu bilo poznato. Što se, pak, tiče pljačkaša, njih je, razumĳe se, bilo posvuda. Ali, koji bi pljačkaš pri zdravoj pameti ovaj nemogući krajolik odabrao za poprište svoga napada? Učinio je ono što svaki vojnik nagonski čini kada se odjednom nađe u pogibli: izbacio je svoj mali štit, a desnu ruku položio na dršku mača. No, umu je, kako bi se pribrao, bilo potrebno malko više vremena negoli tĳelu. 9

“A tko pita?” uzvrati on, više znatiželjan nego prestrašen. Ponovno se začu glas pun izazova: “Pusti sada to. Ja sam ovdje kod kuće a ti ne. Samo mi lĳepo odgovori.” Bio je to vrlo ljutit – ali i vrlo mlad glas. On se nasmĳa. “Nisi li još vidio rimskoga tribuna?” “Svašta”, odgovori glas. “Zar bi po ovoj magli trebalo razabrati čin?” Izazivač je odlično govorio latinski, ali se svejedno mogao osjetiti strani naglasak. Tribun se ovaj put razljutio: “Tribun Konstancĳe, pripadnik Dvadesete legĳe, na službu!” reče s naglašenom ironĳom. “A koji li si ti i gdje se krĳeš?” “Tu sam”, odgovori glas. Kroz maglu se ocrta lik. Bila je to vrlo mršava sjenka te se činilo kako nĳe naoružana. Konstancĳe oprezno učini dva koraka naprĳed – tlo je i dalje bilo vrlo sklisko; prebaci štit na leđa i zgrabi izazivača za mršavo rame. “Da te vidim!” smrknuto će on, kako bi odjednom ugledao lice djevojke. Bila je vrlo mlada, možda oko sedamnaest, najviše osamnaest godina. Brojne su ovdašnje djevojke bile poprilično zgodne, na neki divlji i mračan način, te ni ova nĳe bila iznimka. Tako je, barem, pomislio ugledavši njezine pravilne crte lica. Činilo se i kako je lĳepo građena – koliko je to bilo moguće razabrati u ovoj pravoj noći od dana. On se stade smĳati. “Draga djevojko, čini se kako si odabrala loše vrĳeme za sastanak s dragim.” “Nemam dragoga!” prezirno će ona. “Pustite mi ruku.” Na vlastito iznenađenje on je posluša. Haljina joj bĳaše ponešto raskošnĳa od ĳedne koju je dosad vidio, a nosila je i biserje. “Ja sam vama rekao tko sam”, on će. “Ne mislite li kako bi bio red da mi kažete tko ste vi?” “Ja sam Helena”, odgovori djevojka. “A vi možda jeste tribun, ali ste i još nešto.” “A što to?” 10

“Izgubljeni. Ne znate gdje ste. Inače ne biste bili ovdje.” On skupi obrve. “Zašto ne?” “Jer je ovo sveto tlo. Samo druidi ovdje imaju pristup.” Konstancĳe se namršti. Nepisani je zakon rimske vojske bio ne mĳešati se u mjesna božanstva i njihovo štovanje. Ne toliko zbog njihove eventualne moći – iako s time nikada nisi mogao biti načisto – nego više stoga što bi to bila loša politika. Time se moglo izazvati puno nevolja, bez ikakva stvarna lĳeka, a Karonĳe je prezirao nevolje, osobito one nepotrebne. Ako je to bilo sveto tlo, ali, čekaj: djevojka mu je pružila mogućnost izlaza. “Vi ste, dakle, druid”, reče on šaljivo. “Čini se kako ih danas biraju vrlo mlade.” “Smĳešno”, odvrati djevojka ozbiljnim tonom. “Jasno da nisam druid. Tek sam djevojka. No, kao kraljeva kći smĳem doći ovamo.” Ovo je bilo još gore ako je istina. Mogla bi postati histerična i stati vrištati, a Karonĳe bi tada pred sobom imao pravi pravcati skandal za koji bi se pročulo sve do kupelji u Aquae Sulisu, gdje se nalazio. “Kraljeva kći.” Jedini je kralj u blizini stari Coel, koji stoluje negdje kod Camulodunuma. “Kako vam se zove otac, kraljevno?” “Coel, zacĳelo to znate? Svi su tribuni koje sam dosad susrela znali to.” “A jeste li ih susreli puno?” “I previše”, oštro odgovori kraljevna. On se nasmĳa. “Čini se kako baš i ne volite tribune.” “Ne volim Rimljane. No, ne smĳete to reći mome ocu jer on ne voli kada govorim istinu.” Konstancĳe se sada već stao zabavljati. “Pa, u pravu je, to je opasno.” Ona se razbjesni. “Kakve su to gluposti? Moj je otac hrabrĳi od svakog Rimljanina. No, vjeruje kako ne valja govoriti istinu kada bi ona nekoga mogla povrĳediti.” 11

“To je jako lĳepo od njega”, prizna Konstancĳe. “A vi se ne slažete?” Ona prkosno odmahnu glavom. “Nĳe mi problem nekoga povrĳediti, kada to zaslužuje.” Ova mlada dama stvarno obećava, pomisli Konstancĳe. No, sjeti se njezinih rĳeči kako je ovo sveto tlo. “U jednome ste svakako u pravu”, reče on. “Stvarno sam se izgubio u magli i žao mi je što sam došao na ovo mjesto. Kunem se svim bozima.” Bilo je teško prikriti smĳešak. Nĳe bilo vjerojatno kako će mu bozi zamjeriti te rĳeči – naposljetku, ovih je posljednjih sati samo žalio što je došao u Britanĳu. Djevojka ga zbunjeno pogleda. “Priznali ste kako ste izgubljeni i rekli ste da vam je žao”, reče ona. “Stoga ću vam sada pomoći.” “Lĳepo od vas”, tiho će Konstancĳe. “Hoćemo li?” Ona kimnu i povede put. “Koliko sam daleko od novoga tabora?” “Najmanje pet sati. Noćas ne možete stići onamo. Odvest ću vas svome ocu.” Tribun načas promisli. Stari je Coel navodno bio samotnjak, vrlo ga je malo časnika iz sadašnjega garnizona uopće vidjelo. Karonĳe – razumĳe se – i još svega nekolicina. Nĳe mu baš bila ugodna ta pomisao jer bi moglo doći do kakve diplomatske zbrke. Ipak slegnu ramenima. Postao je odveć oprezan u zlatnome carskome gradu Milanu, gdje bi dvorjanici izokrenuli sve što ste govorili i činili ili pak izbjegavali govoriti i činiti. Uostalom, što mu drugo preostaje? K tome, bio je mokar i gladan. “U redu, kraljevno”, reče. “Koliko nam treba?” “Ovim tempom, pola sata. Da sam sama, bilo bi mi dovoljno upola.” On se nasmĳa. “Vi ne nosite oklop”, reče. “A vi ga ne trebate nositi”, hitro mu odgovori. “Koliko znam, u zemlji vlada mir. No, vi Rimljani uporno hodate 12

uokolo: dum, dum, dum”, ona stade oponašati dug i težak korak redovnih vojnika te se on i opet nasmĳa. “Jednoga ćete dana možda zahvaljivati svojim bozima na koraku legĳa, dĳete. Gdje god stupaju, štite zemlju.” “Sada stupaju u Sirĳi, zar ne?” upita djevojka. On joj uputi kratak pogled: nevinost ili pak drskost? “To je kažnjenički pohod”, polako će on. “Jest, protiv jedne žene. Pitam se doživljava li ga i ona tako?” “Zenobĳa? Pa, ne, ona to vjerojatno zove agresĳom. Uvĳek je tako.” Djevojka se ljutito nasmĳa, uočio je to. “Sjajna je. I prĳe je pobjeđivala vojske predvođene muškarcima, zar ne? I opet će.” “Cara ne će pobĳediti, dĳete.” “To ćemo još vidjeti. Ona je velika žena, velika poput Boadiceje i Kleopatre i –” Zastade. “Učili ste povĳest, kraljevno”, reče Konstancĳe blago. “Tada znate i kako su te žene umrle.” “A kako je umro Cezar?” hitro će ona, ubrzavši korak. Tumarao je za njom u polumraku. Nĳe baš bio trenutak za ustrajavanje na nadmoćnosti muškoga roda. No, bilo je uistinu neobično u Britanĳi naići na djevojku s takvim stavovima. “Kako ste ono rekli da se zovete, kraljevno?” “Elen. Možda jednom i zapamtite.” “Ne ću više zaboraviti. Elen, to je kod nas Helena. Pretpostavljam da ste čuli priču o slavnoj Heleni čĳa je ljepota mnoge muškarce odvela u smrt?” “Ne znam za nju”, prezirno će djevojka. “A ljepota ne vrĳedi ništa.” Pogledavši je Konstancĳe začuđeno pomisli kako je i sama vrlo lĳepa. 13

2. Kralj Coel bio je drag starac obješenih bĳelih brkova, gustih sĳedih obrva i neuredne sĳede kose. Sjedio je u svojoj dvorani kada je njegova kći uvela Konstancĳa. Iako nĳe bilo posluge koja bi najavila posjetitelja, činilo se kako nĳe nimalo iznenađen. “Dobro mi došla, kćeri. Dobro došao, goste”, reče. “Hej, ti, gutljaj vina za časnoga Konstancĳa!” Tribun ga začuđeno pogleda. “Odakle znate moje ime, kralju? Dosad se nismo susreli.” Coel se nasmĳa. “Moja je kći vrlo mlada te postoji samo jedan način na koji joj valja govoriti stvari. Ja sam, pak, vrlo star te mi se stvari priopćavaju na najrazličitĳe načine. Žao mi je što vas je moja klima dovela u nepriliku. Nažalost, tu ne mogu puno učiniti.” Sitni, mršavi sluga donese vino, što je Rimljaninu dalo vremena promisliti. Sjetio se kako neki misle da je stari Coel pomalo lud, dok drugi opet misle kako je lukava stara lĳa, koja se samo pravi luda. Odlučio je odgoditi donošenje vlastita suda o tome pitanju. Vino je, usput budi rečeno, bilo odlično: masičko, iz dobre berbe. “No, svakako vam mogu ponuditi vruću kupelj, onakvu kakvu vi stranci volite”, nastavi kralj. “Nikada mi to nĳe bilo jasno: ne dovoljno topla da bi bila vrela, a opet niti dovoljno mlaka da bi bila ugodna. No, svi mi imamo svoje čudne ideje te se jedni drugima činimo pomalo ludima...” Konstancĳe, uhvaćen nespreman, trznu glavom. Coel se blago nasmĳeši. “To je masičko vino, da”, kimnu. “Stvarno je nešto krasno, ta vaša krv loze. Mi u svojoj zemlji nemamo ništa slično. Čak i kada ga popĳeš previše, učini te radosnim poput pjesnikâ i pjevačâ, a ne kao naša medovina, zbog koje ti se čini da imaš sedam glava a ne jednu. Mislim da mi se sviđate. Imate mašte i daleko ćete stići, no sada se pođite okupati, dĳete. Dat će vam suhu odjeću, a potom ćemo svi zajedno jesti.” 14

Kralj je nadasve dostojanstvenim pokretom desnice otpustio Konstancĳa, koji se naklonio i bez ĳedne rĳeči pošao za mršavim slugom, zbunjeno trepćući. Već ga dugo nitko nĳe oslovio s “dĳete”. Za stolom ih je bilo dvanaestero: kralj, Helena, starĳa žena čĳe je ime zvučalo poput Eurgain, a koju je Konstancĳe jednostavno prozvao “Virginĳa”: bila je očito nešto između odgojiteljice i dvorske dame te osmorica starĳih muškaraca čĳi su lanci, epolete i plakete otkrivali kako su savjetnici ili nešto slično. Konstancĳe je, nakon kupke, blago ali odrješito odbio britansku odoru te opet odjenuo svoju vojničku tuniku, koja je već bila gotovo suha. Jelo mu je bilo vrlo ukusno: kruh, sir, jaja te, kao glavno jelo, pečena ovčetina. Kralj je jeo malo, a pio još manje, ali je zato poprilično govorio svojim neobičnim, uzvišenim latinskim. Savjetnici pritom nisu skidali pogleda s njega, iako je bilo upitno znaju li baš svi latinski dovoljno kako bi ga mogli pratiti. Helena je bila vrlo tiha, no Konstancĳe nĳe znao je li to zbog očeve ili pak Virginĳine prisutnosti. No, konačno ju je imao prigode dobro pogledati, dosad je, naime, imao prilike vidjeti tek lĳepo oblikovani proﬁl i naznake lĳepa stasa. Bila je visoka, viša od oca te gotovo odveć mršava, tamnih očĳu ispod dugih trepavica, svĳetle puti, usnica još uvĳek djetinjih i ružičastih. Kosa joj je također bila tamna, s neobičnim vrškom posred čela, otkrivajući tako lĳepe sljepoočnice. Brada je odavala tvrdoglavost. Jedino je ona otkrivala nešto od duha s kojim se imao prilike susresti prigodom njihova prva susreta. Mogla bi biti Španjolka, pomisli Konstancĳe. Ili galskog podrĳetla. Mogla bi čak biti i Rimljanka. “Helena izgleda poput Rimljanke, zar ne?” kralj mu prekine misli svojim neugodnim običajem čitanja misli. “No, baš i ne voli Rimljane, znate. Veoma malo cĳeni bilo koga tko nĳe rođen na ovome otoku.” Konstancĳe se ljubazno nasmĳe. 15

Djevojčine je obraze oblilo rumenilo, no i dalje je ostala tiha. “Rekao sam joj da to nĳe u redu”, nastavi Coel. “Ne valja sve mjeriti istom mjerom. Neki su dan pred mene doveli grbavca koji se gorko žalio na nepravednost bogova. Upitao sam ga zbog čega se žali, a on mi je odgovorio zato što je toliko ružan. Rekoh: ‘Ali, niste ružni, prĳatelju; uopće niste ružni za grbavca.’” Konstancĳe se promeškolji na stolcu. Nĳe bio posve siguran je li se to kralj upravo našalio ili pak nĳe. “Rimljani su Rimljani”, raspoloženo će Coel. “I, kao takve ih valja cĳeniti. Helena samo izgleda poput Rimljanke. Ponekad mislim da je prava šteta što nĳe rođena kao muško.” “Nedvojbeno bi bila veliki ratnik”, reče Konstancĳe. “Ali, ona to i jest”, reče kralj, pĳuckajući vino i uživajući raširenih nosnica u njegovu bukeu. “Prĳe svega nekoliko tjedana sama je samcata ubila vuka.” “Nĳe to bio veliki vuk”, reče Helena, slegnuvši ramenima. “A i radilo se tek o mužjaku.” “Ženke su uvĳek opasnĳe”, kimnu Konstancĳe. “Čujem da je vukova ovdje sve manje otkako je Rimska Vučica preuzela stvari u svoje ruke.” Helena se ugrize za usnicu, dok se Coel, čini se, dobro zabavljao. “Svi mi imamo svoju vučju dob”, reče. “Kadtad se smirimo. I ja sam bio vuk i pol dok sam bio mlad. Bilo je to davno, iako ne onoliko davno koliko postoji vučica koju ste spomenuli, Konstancĳe.” “U pravu ste, kralju”, polako će tribun. “Rim želi mir i samo mir.” “Zenobĳi će to biti drago čuti”, oštro će Helena. “Kraljica Palmire imala je jako loše savjetnike”, odgovori Konstancĳe. “Rečeno nam je da je kanila Egipat učiniti sirĳskom provincĳom, a čak je i to bio tek prvi korak. Palmirci su posve otvoreno govorili o Palmirskome Carstvu.” 16

Njegov je ton bio nešto stroži no što je namjeravao te se ljutio na sebe što je tu drsku mladu ženu shvatio odveć ozbiljno. “Sirĳa”, reče Coel, “to je Istok. Pravac iz kojega danas sve dolazi. I sama je nekoć bila Zapad, no to je bilo davno – tada nitko nĳe ni spominjao Rim. Čak niti bozi koji predviđaju budućnost. Pravac se mĳenja, no poruka ostaje ista.” Konstancĳe natoči sebi još čašicu. Bilo mu je vrlo neugodno. Možda je starac ipak bio lud. Vidio je kako mu je Helena dobacila hitar pogled, ali je njezino lišce ostalo ravnodušno. Vjerojatno je bila naviknuta na očevo ponašanje. “Poruka ostaje ista”, ponovi kralj Coel. “I nitko je nikada ne razumĳe.” Osam je savjetnika nastavilo tamaniti ostatke cĳele ovce na pravokutnu pladnju na sredini stola. “U Rimu i Milanu imate tako pametne ljude, Konstancĳe”, reče Coel. “Čitaju ploče, svitke i pergamene te ih nadodaju, ali svejedno ne razumĳu. A znate li zašto?” Nagnu se naprĳed. Njegova je jednostavna odjeća bila lišena svakog ukrasa, osim teška zlatna lanca oko vrata. Upravo iznad toga lanca staračka se koža malko objesila. Poput vrlo stara psa, pomisli tribun. Poput otaca svih pasa. Potom reče pristojno, iako s pomalo dosade: “Zašto ne razumĳu, kralju?” “Jer ne vjeruju u bajke”, tajanstveno odgovori starac. “A bajke su jedine istinite priče, znate!” Lud. Ili možda malko pĳan. Nĳe puno popio, no možda više ne podnosi piće. To se nauči u vojsci: podnositi piće. Bajke, i to Plutonove. “Bili oni pametni ili ne”, najednom će Helena, “Rimljane bajke baš i ne zanimaju, oče.” Kralj Coel se nasmĳeši. “Niti tebe, zasad”, blago će on. “No, možda će te jednoga dana zanimati. I to će biti velik dan u tvome životu, dĳete, kao i u životu mnogih drugih 17

ljudi. Šteta što to ne ću doživjeti – ovdje. Helena vam mora pokazati moju palaču, Konstancĳe. Sve je od drva, što ste, moguće, primĳetili. Hrast, kraljevsko drvo, Konstancĳe. Sveto drvo.” “Sveto je za Jupitera”, ozbiljno će Rimljanin. Kralj Coel ponovno se nasmĳeši. “Bilo je sveto mnogo prĳe nego što je Jupiter postao svet, Konstancĳe. No, znate li zašto?” “Jer privlači munje bogova, pretpostavljam”, pokuša pogoditi tribun. Bio je naviknut na određenu ozbiljnost pri spomenu bogova, ali ne odveć. Carevi su svi redom voljeli da im časnici vjeruju u bogove; bilo je to posve prirodno – nĳe li i sam car jedan od njih, pred čĳim se kipom pali tamjan? Časnik koji ne vjeruje u boštvo Jupiterovo najvjerojatnĳe ne će vjerovati niti u ono Aurelĳanovo, što bi moglo imati određene neugodne posljedice. Stoga je bilo uputno zadržati određenu ozbiljnost pri spomenu bogova, no ne prekomjernu, jer je reputacĳa pobožne lude bila druga po redu najgora stvar u vojsci. Sve je to, zapravo, bilo poprilično zamorno te se osoba svega toga brzo lišavala, čim se dokopala zapovjedničkoga položaja. No, prvo ga je trebalo zadobiti. “Drvo je sveto”, reče kralj Coel, kimajući svojom teškom glavom. “Drvo je čovjekova propast, kao i njegova pobjeda. Ubĳa ga i spašava. Svĳet kakav poznajemo izgrađen je na drvetu, Yggdrasilu, svetom stablu, stablu života.” Konstancĳe se svim silama trudio sakriti dosadu. “Stablu života”, mehanički je ponovio. “Mislim da sam to već negdje čuo...” “U Egiptu, možda”, reče neobični starac. “Ili u Germanĳi. Ili pak ovdje u Britanĳi. To je vrlo stara priča. Stablo koje znači smrt i stablo koje znači život. Uz drvo je vezana velika tajnovitost, Konstancĳe. Sve je u poruci što sam vam je spomenuo, poruci koju nitko ne razumĳe. I sâm sam je svim silama nastojao shvatiti, ali nisam siguran jesam li uspio... Stablo života – živo stablo – živo drvo...” 18

Konstancĳe ispi čašu. Kada je ponovno podigao pogled, opazio je kako je kralj Coel zaspao. “To mu je omiljena priča”, kratko će Helena. “No, uvijek ga uspava. Jeste li se najeli? Oni jesu i ja jesam. Dobro. Gullo, odvedi tribuna u sobu.” Ona ustade, a s njome i Virginĳa, koja čitave večeri nĳe prozborila niti rĳeči. “Moram li i ja na počinak?” poslušno upita tribun. Helena se nasmĳa. “Možete činiti što vam drago, no što vam drugo preostaje? Dan je došao svome kraju.” “Mogao bih razgovarati s vama”, tiho će tribun. No, Helena je već bila zauzeta tjerajući osmoricu savjetnika od posljednjih ostataka ovce, svega nešto malo mesa na kostima. Oni uz naklon izađoše, a ona se okrenu. “Možemo razgovarati sutra, ako želite, tribune”, reče, uz odmjerenu dostojanstvenost. “Ujutro ću vam nabaviti konje kako biste brže stigli do tabora. Laku noć.” “Laku noć, kraljevno.” “Arbole! Beurgaine!” zapovjedi Helena. “Odnesite kralja do postelje. I, oprezno s njime. Prevrnete li ga opet, dat ću vam odsjeći uši. Ozbiljno mislim. Pozorno! Tako je već bolje...”

3. Jutro je bilo vedro i svježe. Konstancĳe je, probudivši se u skromnoj gostinjskoj sobi, pronašao oklop ulašten, a tuniku očetkanu i položenu do postelje. Sitni i mršavi sluga Gullo donio mu je čašu vina začinjena medom. Pĳući ga, nĳe mogao izbjeći osjećaju određene dirnutosti. Zaslađeno jutarnje vino bio je rimski, a ne britanski običaj. Očito je bila rĳeč o nadasve lĳepoj gesti bilo staroga Coela, bilo njegove kćeri. Malko je razmišljao koja je od te dvĳe mogućnosti bila vjerojatnĳa te zaključio kako stvari idu 19

uvelike u prilog kralju. To ga je iz nekog razloga donekle uznemirilo. Zbog čega je ta djevojka bila toliko proturimski nastrojena? Teško da je bila rĳeč o običnom domoljublju. Britanĳa je već tri stoljeća rimska provincĳa. Sve je to skupa smĳešno... U velikoj dvorani u kojoj su prethodnoga dana večerali pojeo je obilati doručak. Poslužio ga je Gullo: kruh, sir, galebova jaja i obilna porcĳa veprovine. Vino i opet bĳaše nadasve pitko, lagani falernac iz Fundĳa, ako je dobro procĳenio. K tomu još i obilna čaša. Sve je to skupa bio poprilično ugodan interludĳ. Nešto o čemu će moći pričati kada se vrati u tabor. To ga je podsjetilo da su se ondje dosad već zasigurno zabrinuli za nj. Bilo je vrĳeme da krene kući te ustade. “Gdje je kralj?” upita. Gullo trepnu očima i odmahnu glavom. No, upravo se u tome trenutku iz dvorišta začuo topot te on ugleda Helenu kako jaše prema ulazu, na vrlo lĳepu riđanu. Sa sobom je vodila još jednoga konja, šarca. Tribunovo je iskusno oko smjesta primĳetilo kako jaše bolje od većine muškaraca iz trĳu konjaničkih eskadrona, što ih je pokušavao osposobiti tĳekom posljednja tri mjeseca. On iziđe u dvorište. “Krasno”, reče. “Jest, lĳepe su to životinje”, kimnu Helena. Činilo se da joj ni na trenutak nĳe palo napamet kako možda nĳe mislio na konje. “Legat Basĳan prodao ih je ocu prĳe tri godine”, nastavi ona. “Eto, barem je nešto dobro došlo iz Rima”, zadirkivao ju je. “Došli su iz Španjolske. Jedina životinja što ju je uveo Rim jest zec koji se proširio poput prave pošasti. Je li vam Gullo dao štogod jesti? Dobro. Jeste li spremni?” “Još se nisam pozdravio s kraljem –” “Ah, otac, već ga satima nema. Uvĳek rano ustaje i ide u obilazak. Vidjet ćete ga nekom drugom prigodom.” “Ne znam baš”, reče Konstancĳe, a ona se nasmĳa. 20

“O da, hoćete. Rekao je to, znate.” “No, ako je on tako rekao...” Ona slegnu ramenima. “Ne poznate ga, a ja ga ipak malko poznajem. Ako je on tako rekao, tako će i biti. On jednostavno zna neke stvari. Hoćemo li?” “’Hoćemo’ li?” “Otpratit ću vas. Netko mora vratiti konje.” “Uistinu sam počašćen”, tiho će Konstancĳe. Neobična djevojka, neobičan starac. “Konjima nam treba samo sat vremena ako znate put, a ja ga znam.” On se pope na šarca, zveckajući oklopom. Španjolska pasmina, vidi se, i odlično njegovan. Ona okrenu svoga riđana i odjaha ne osvrnuvši se. On krene za njom i dostigne je. “Eno staroga rimskog tabora, onamo”, reče ona usput. “Otac oko njega gradi gradić. Kaže kako će se jednoga dana spojiti s Camulodunumom. Zovu ga Coel-castra.” Konstancĳe se sjeti što mu je Karonĳe rekao o starome taboru. “Odveć blizu mora, ne znam što je bilo mome časnome predšasniku te ga je ondje sagradio. Bez imalo smisla za strategĳu. Beznadežan položaj.” “Uskoro ćemo prĳeći rĳeku”, reče Helena. “Znam pravo mjesto za to. Ne jašete loše.” Njezina ga je pohvala ostavila bez teksta. On, učenik najbolje rimske škole jahanja, učitelj najbolje konjice na svĳetu “ne jaše loše”. O, bozi! “Vi jašete poput Hipolite”, reče on sjajnih očĳu. “Vjerojatno je i izgledala poput vas.” “A tko je ona bila?” sumnjičavo će Helena. “Kraljica Amazonki.” “Evo rĳeke.” Konstancĳe naglo povuče uzde. Ondje, na vrhu obližnjeg brdašca, nepomično je stajao čovjek. Bio je odveć daleko da bi se moglo vidjeti išta osim duge plave kabanice i neuredne bĳele kose. Mogao je biti kakav stari, usamljeni pastir ili pak poljodjelac. 21

lju.

No, odnekud je znao da je zapravo rĳeč o starome kra-

Želio je to spomenuti Heleni, ali je ona odjahala naprijed i zašla već duboko u plićak rĳeke. Stoga se zadovoljio podigavši ruku na pozdrav usamljenu liku na vrhu brda; ali budući da nĳe bilo odgovora, nastavi jahati k rĳeci. Posred pravoga tuša vode, prĳeđe na drugu stranu, gdje ga je djevojka već čekala. “Mislim da sam upravo vidio vašega oca”, reče. “Ondje, na brdu.” “Moguće”, tiho će Helena. “Nikada ne znate gdje će se pojaviti.” Natjera riđana u galop te Konstancĳe zaključi kako nĳe raspoložena za razgovor. Oko sat vremena kasnĳe stigli su do tabora, s južne strane. Stražar kod porta decumana uputi mu vojnički pozdrav. “Dođite sa mnom u moj šator”, predloži Konstancĳe. “Konjima će dobro doći malko ječma, a nama čaša vina.” “Nisam žedna”, kratko odgovori Helena. “A ni konji nisu gladni.” Prĳe nego što je uspio išta odgovoriti, pojavi se Kvint Balb, taj besprĳekorni Balb. “Ah, tu si, Konstancĳe”, reče. “Svi su zaključili da ti se morala dogoditi kakva nezgoda; i zaista su bili u pravu: kakve li zanosne nevolje!” Njegov je glas imao afektirani nazalni prizvuk ondašnje rimske elite. Nĳe još bio u Britanĳi dovoljno dugo da bi ga zaboravio. Konstancĳe se namršti. “Tribun Kvint Balb”, predstavi ga. “Ovo je kraljevna Helena, kći kralja Coela.” Balb se oduševljeno nasmĳeši. “Jupitera mi, zbilja ih znaš izabrati, Konstancĳe! Istražuješ britansku obalu danju, a britansku kraljevnu noću, je li? Lĳepo, baš lĳepo.” Konstancĳevo je lice po prirodi bilo blĳedo, a sada je poprimilo boju mrtvaca. “Zacĳelo si pĳan. Smjesta se ispričaj kraljevni zbog takvoga neprihvatljivog ponašanja!” zapovjedi Konstancĳe. 22

Elegantni se Balb uspravi. “Nĳe potreban takav ton, prĳatelju, samo zato što si se dobro proveo s ovom domaćom berbom...” Konstancĳe skoči s konja i sruši se na kolegu tribuna. “Hoćeš li se smjesta ispričati ili ću te ja natjerati?” No Balb je patio od straha koji mori sve kukavice: da se ne bi slučajno takvim pokazao. “Ti ćeš me natjerati?” oholo će on. “Baš me zanima što pod time misliš!” “Pokazat ću ti”, zagrmi Konstancĳe, ispustivši štit i zgrabivši ga za grkljan. Bĳaše zaslĳepljen bĳesom. Balb zari Konstancĳu šaku u lice, no ovaj to nĳe ni osjetio. Njegovi su se prsti nemilosrdno sve više i više stezali oko omražena vrata. Tek kad je začuo divlji topot kopitâ, podignu pogled: Helena je odjurila na riđanu, vodeći sa sobom i šarca. Njezina je crna kosa vĳorila iza nje poput stĳega. Uz psovku, Konstancĳe popusti stisak na Balbovu grkljanu i zari mu šaku u lice. Balb posrnu i pade do nogu visokoga, trbušastog čovjeka u punoj uniformi carskoga legata. Iza njega je stajalo najmanje šest časnika na čĳim su se licima odražavali najrazličitĳi osjećaji: zgranutost, radost, zabavljenost, prezir. “Krasna predstava”, reče legat. “Obojica se morate pojaviti za pola sata u mome šatoru na podnesak.” Naglo se okrenu i ode, a za njime i časnici. Konstancĳe pogleda u Balba kojemu su pomagala dvojica krupnih stotnika. Namučili su se dok su ga uopće osovili na noge. “Nismo još gotovi!” reče Konstancĳe odlazeći, i dalje jednako bĳesan. Nĳe ni čudo što Helena ne voli Rimljane. Kakva hrpa glupih, lajavih idiota... Bilo mu je potrebno neko vrĳeme kako bi se smirio dovoljno da procĳeni vlastitu situacĳu. Stvarno je pravi peh što se Karonĳe upravo u tome trenutku vratio iz Aquae Sulisa; još i gore što je točno vidio što se dogodilo. A Balb je, iako nĳe bio iz posebno dobre obitelji, imao utjecajnih poznanstava kako u Milanu, tako i u Rimu. To mu zacĳelo 23

ne će olakšati život te bi moglo poprilično naštetiti njegovoj karĳeri. Obrisa nos i usta, ugleda krv na ruci i namršti se. Svejedno mu je sve to dobro došlo. Nĳe se mogao sjetiti da je takvu ljutnju osjetio još od dana, prĳe više od sedam godina, kada ga je jedan pragmatični nadređeni časnik, koji ga se želio rĳešiti, zatvorio u vojarnu, jer su se obojica udvarala istoj ženi. U međuvremenu se pojavio Ruf, nadasve tužna izraza lica. “Onda, Rufe, jesi li igrao kocke?” Stari je posilni zapalucao jezikom, poput majke čĳe se dĳete vratilo kući prljavo i prepuno ogrebotina. Svi su se bili jako zabrinuli za nj, u roku od samo sat vremena bili su za njim poslali patrolu, a stari je Tercĳe iz pouzdana izvora čuo kako je legat prokomentirao: “Od svih ljudi, kud baš mladi Klor, najbolji čovjek kojega imam!” Konstancĳe se namršti. “Mislim kako je u međuvremenu promĳenio mišljenje.” No, zabavljalo ga je što je čak i legat znao za njegov nadimak Klor – Blĳedi. Nadimak je, osim ako je bio osobito uvrjedljiv, redovito bio znak popularnosti, a popularnost je, do određene mjere, bila dobrodošla. Prevelika popularnost, razumĳe se, to nĳe bila. Sve je u životu stvar količine, ispravna doziranja. Međutim... “Očetkaj mi kacigu, Rufe. Moram poći do legata.” Kada je Konstancĳe ušao u Karonĳev šator, Kvint Balb je već bio ondje. Nĳe baš dobro izgledao: lice mu je bilo natečeno, a jedno oko zatvoreno. Četvorica stražara ispred zastora koji je odvajao ulaz od samoga radnog prostora djelovala su ravnodušno, iako je Konstancĳe zamĳetio pokoji drhtaj usnice i sjaj u oku. Sve to skupa jednostavno ih je zabavljalo. Visoki, blĳedi lik Kurĳa, Karonĳeva pobočnika, razgrne zastor. “Tribuni Konstancĳe i Balb na zapovĳed, časni legate!” Oni uđoše, bok uz bok, na podnesak. 24

Karonĳe je sjedio za svojim sklopivim stolom, potpisujući nekakve dokumente. Neko se vrĳeme činilo da ih ne primjećuje. Kada je napokon podigao pogled, na licu mu se očitovalo kiselo nezadovoljstvo staroga ravnatelja koji se mora obračunati s dvojicom tvrdoglavih učenika. “Tribuni bi”, reče, “trebali biti obrazovani i kulturni ljudi. Čudi me što ste se upustili u običnu kavgu, poput pĳanih gladĳatora.” Obojica mladih časnika pokušala su progovoriti u isti mah, ali ih je legatova oštra kretnja naglo zaustavila. “Nĳe vas bilo na jutarnoj smotri, tribune Konstancĳe”, reče. “Kako to?” Konstancĳe proguta slinu. “Pošao sam u izviđanje jučer poslĳepodne, gospodine”, reče. “Spustila se magla i izgubio sam se. Naposljetku sam, uz tuđu pomoć, stigao do kralja Coela i proveo noć u njegovu domu.” Staro hrastovo zdanje pocrnjelo od dima baš se i ne može nazvati palačom. Čini se kako je to potaknulo legatovo zanimanje. “Jeste li vidjeli kralja?” “Da, gospodine. Primio me nadasve prĳateljski. Jutros me njegova kći ljubazno dopratila natrag u tabor.” “Njegova kći? Djevojka koja je odgalopirala –” “To je bila ona, gospodine. Bili smo upravo stigli do porta decumana, kada nam je prišao tribun Balb i stao nadasve bezobrazno vrĳeđati damu –” “Samo sam rekao –” “Tišina, tribune Balb!” zareži legat. Ozbiljno mu se lice zarumenilo, a oči zakrvavile. “Nastavite, tribune Konstancĳe.” “Balb je insinuirao kako sam s damom proveo noć –” Legat ustade. “Je li ona to čula?” upita zabrinuto. “Svaku rĳeč. Odlično govori i razumĳe latinski, a Balb joj je bio jednako blizu koliko je sada vama.” Legat stade hodati amo-tamo. “Što ste vi tada učinili?” upita. 25

“Naredio sam Balbu da se ispriča dami, a on je to odbio. Stoga sam ga krenuo naučiti pameti, a ostalo znate, gospodine.” Legat prekinu svoje ponašanje nalik na lava u kavezu. “Doista, na nesreću”, reče. “Ostalo znam. Ali vi ne znate. Tribune Balb, što imate reći u svoju obranu?” “Nisam rekao kako je Konstancĳe spavao s djevojkom”, mrgodno će elegantni tribun. “On se i nĳe tako izrazio. Rekao je da ste ‘insinuirali’. Jeste li?” “Ne baš tim rĳečima, gospodine.” “Shvaćam. Smatrali ste prikladnim mudrĳašiti. Slatko ste se našalili. Jako duhovito. Ta bi vaša duhovitost mogla skupo stajati Rim. Kraljevna Helena jedinica je kralja Coela, saveznika Rima, koji zapovĳeda nad petnaest tisuća ljudi, a vi ste je učinili predmetom svoje šale, glupi komedĳašu!” Balb se doimao potpuno potištenim. Čak je i Konstancĳe bio zatečen. Coela je doživljavao više kao veleposjednika nego kao vladara i zapovjednika poprilične vojske. Karonĳe sjede i obrisa čelo. “Tribune Balb, popodne odlazite na sjever, na Veliki zid. Niste prikladni za službu u ovome dĳelu zemlje. Ondje isprobavajte svoju sjajnu duhovitost na Piktima i Škotima, ako želite. No, na vašemu bih mjestu bio oprezan: nemaju baš puno smisla za humor. Ne morate mi se javljati prĳe odlaska. Smatrajte ovo otpustom. Možete ići.” Pokunjeni mu Balb uputi vojnički pozdrav i izađe. Legat se duboko zamisli. Konstancĳe je i dalje stajao ondje, uspravan poput štapa. Tada pobočnik pročisti grlo, a Karonĳe se prenu. “Kakva kretenska glupost, i to upravo sada, Kurĳe.” “Baš nezgodno, gospodine.” “Bolje da mu kažemo, Kurĳe.” “Slažem se, gospodine.” Karonĳe se okrenu. “Sjednite, tribune.” “Hvala, gospodine.” 26

Legat ga je netremice promatrao. “Sve što ćete sada čuti govorim vam u najstrožem povjerenju, tribune.” “Dakako, gospodine.” “Dakle, primili smo nadasve loše vĳesti iz Galĳe.” Konstancĳe podigne glavu. “Je li rĳeč o pobuni, gospodine?” Legat razrogači oči. “Kako ste znali?” “Nisam. No, ponešto poznajem Galĳu. Između tamošnjih zemljoposjednika i pučana postoji golem razdor –” Karonĳe kimnu. “Upravo tako. Čini se da oči držite širom otvorene. Utoliko bolje, s obzirom na ono što vam moram priopćiti. Rĳeč je o pobuni, da. Zbog toga sam se tako naglo vratio iz Aquae Sulisa. Prvo sam pošao na sjever u Eburacum i ondje posjetio Petronĳa Akvilu. Naređeno nam je smjesta onamo poslati Trideset i treću.” “Čitavu legĳu!” uzviknu Konstancĳe. “Ovdašnje će nam snage ostati ispod minimuma.” “Točno”, kimnu legat. “No, moramo to učiniti. Stoga shvaćate koliko je važno održati nadasve prĳateljske odnose sa svim plemenima u provincĳi. Ne znam, nitko ne zna, koliko će potrajati ta stvar s Galĳom, a teško da ćemo odnekud dobiti pojačanje. Jednostavno moramo zbiti snage i moliti se. Urota više plemena mogla bi za nas biti pogubna. I upravo u takvome trenutku taj nadobudni mladac ide uvrĳediti kćer kralja Coela! Morat ćemo se iskupiti, dakako. Poslat ću izaslanstvo s pismom za kralja. Moram smisliti i neke darove. Kada bih barem znao kakve!” “Nešto drveno”, reče Konstancĳe. “Jako voli drvo. Drži ga svetim.” “I Jupiter ga drži svetim”, svečano će Karonĳe. “Tako je, gospodine.” “Već ću nešto smisliti. Pošao bih osobno, ali ne mogu. Imam pune ruke posla skupljajući brodovlje za prebacivanje Trideset i treće, golem zadatak. Stoga ću poslati vas.” “Mene, gospodine?” 27

“Vas, jasno”, zareža legat. “Čini se da se dobro slažete sa starcem a i s njegovom kćeri. Bit će to svečani posjet, momče. Dođite mi sutra nakon smotre.” “U redu, gospodine.” “Usput –” “Da, gospodine?” Legat malko trepnu. “Je li, ovaj, mlada kraljevna vidjela kako ste odalamili onoga balavca?” “O, da, gospodine. Svakako. Posve je sigurno vidjela barem početak tučnjave.” Karonĳe se naceri. “Sjajno! Sjajno! Možete ići.” Konstancĳe ustade, uputi vojnički pozdrav, elegantno se okrene i izađe. Sĳao je od sreće i ponosa.

4. Kralj Coel sjedio je na svome omiljenom kamenu svoje omiljene šume. Helena je sjedila do njegovih nogu, gledajući ravno preda se, duž čistine, prema udaljenim brdima. Tako su već tko zna koliko dugo sjedili, a da nisu progovorili niti rĳeč. “Ne želim se udati za nj, oče.” “Ne?” “Arogantan je, samodopadljiv, a moju volju drži svojom igračkom.” “Pa, je li tako?” Ona jako pocrveni. “Moja volja je moja volja. Moja svojina.” “Tako je, ako je ispravna.” Ona duboko uzdahnu. Željela je pitati: “Što to znači ispravna?” no već je i prĳe znala postaviti to pitanje te je dobro zapamtila njegov odgovor: “Ispravno je ono što kaže srce, a ne žudnja. Ti to znaš, ali ponekad ideš protiv toga znanja.” Nĳe ništa odgovorila. 28

Kralj se nasmĳa. “Ljuta si jer ne možeš njime upravljati. Ali, kada bi mogla, onda bi ga prezirala. Što je u tome ispravno?” Ona stisnu zube. “Želim biti poput Zenobĳe. Nisam stvorena da bih bila kod kuće, tračala s poslugom i vladala nad sitnicama.” “Ako ne možeš vladati nad malim stvarima, kako ćeš vladati nad velikima?” Ona se prenu: “Znači li to kako ću vladati nad velikim stvarima, oče? Nikada mi to nisi rekao. Hoću li?” “Ne ako želiš biti Zenobĳa, Heleno.” “Ali ona je velika, oče, upravljala je i svojim mužem. Ona je prava kraljica. Želim biti poput nje.” “Pitam se je li zaista tako”, reče kralj, a ona je primĳetila kako se pritom blago nasmĳešio. “U svakom slučaju, ne ću se udati za Konstancĳa”, ljutito će ona. “Ponaša se prema meni kao prema djetetu, a i sâm je dĳete. Ne vjeruje čak ni u vlastite bogove a niti u tuđe.” “Uvĳek sve želiš odjednom”, zagonetno će kralj Coel. “Ponĳela sam se prema njemu onako kako je zaslužio, oče.” “Utišaj svoj um”, blago će kralj. “Kako ćeš inače čuti što ti govori srce?” Ona učini nestrpljiv pokret rukom, ali je potom spusti i nastavi mirno sjediti. “Sve ove tjedne dolazio je svaki drugi dan”, reče kralj. “Darovi”, Helena slegnu ramenima. “Darovi, kako bi te se održalo u dobroj volji, jer si im potreban. Igraju svoju nespretnu igru. Darovi kada te trebaju – željezna šiba kada te ne trebaju. Ta znaš već.” “Svaki drugi dan je puno”, reče kralj nimalo pokoleban. “Na pameti mu je samo ambicĳa”, ogorčeno će Helena. “Samo Rim i Carstvo. Prošli sam mu put rekla kako ne treba svoje dragocjeno vrĳeme trošiti na uljudne posjete. Dobit će zapovjedničko mjesto sada kada Karonĳe po29

novno odlazi. Nĳe dobro za vojnike ako im je zapovjednik prečesto odsutan. Ne će više dolaziti.” Činilo se da je kralj uopće nĳe čuo. “Parul mi kaže kako imaju nekih nevolja u selu na jugu”, reče. “Vjetar je prošloga tjedna smrskao jedanaest čamaca i oštetio brojne kuće. Poći ću onamo danas poslĳepodne, ali ću se vratiti do večeri. Pođi sada, naložio sam Gullu neka posluži obilan obrok sat vremena nakon zalaska sunca.” Ona ga začuđeno pogleda. Raskošni su obroci bili svečane prigode, s najmanje pedeset odličnika i dama visokoga položaja. Željela je upitati koja je prigoda i tko je pozvan. No, kralju se brada spustila na grudi te je vidjela kako je opet zaspao, što se u posljednje vrĳeme često događalo. Tiho je ustala, utisnula hitar poljubac u njegovu razbarušenu sĳedu kosu i uputila se k čistini. Nĳe bilo opasno ostaviti ga sama u šumi. Njemu čak ni vuk ne bi naudio, znala je to. Što se, pak, ticalo nje, bila je naoružana kopljem i kratkim bodežom. Nakon nekoga se vremena osvrnula. Još ga je uvĳek mogla vidjeti: stara, sĳeda i gotovo mršava poput Gulla. Pomislila je na to kako bi mogao umrĳeti; ta joj pomisao zada tjelesnu bol. Ne želim da umre, pomisli bĳesno. Trebam ga, jedino njega trebam. Nakon čistine slĳedio je potez šume, s čĳega se kraja pogled pružao na glavnu cestu, duž rĳeke. Netko je dolazio putem, iako još uvĳek bĳaše vrlo udaljen, nešto nalik na svjetlucava kukca. Ipak dolazi... Susreli su se u blizini palače. Bio je sam. Kada je skočio s konja, primĳetila je kako je uzbuđen, kao da nosi dobre vĳesti. “No, tribune, što vas to i opet odvodi od vaših dužnosti?” “Vi”, glasio je spreman odgovor popraćen širokim osmĳehom.”Ne, ne recite ništa, Heleno. U pravu ste. Zaci30

jelo nadasve loše utječete na mene. I, što je najgore, svakim je danom sve gore.” Uputiše se prema palači, gdje se jedan krupni sluga pobrinuo za njegova konja. “Je li vam otac kod kuće, Heleno?” “Ne. Pošao je posjetiti jedno selo na jugu gdje je oluja nanĳela štetu.” “Uistinu je pravi otac svoga puka”, kimnu Rimljanin. Skinuo je kacigu s brončanim orlom Dvadesete legĳe kojoj je sada pripadao. “Čvrsta je”, nonšalantno će Helena. “I lĳepo izrađena.” “Ah, po propisima je moram nositi”, slegnu ramenima Konstancĳe. “Sada ih izrađuju u Treverĳu. Oklop, drškove mačeva i koplja izrađuju u Narbonensisu, mjestu pokraj Massilĳe. Poveliko mjesto. Oštrice dolaze iz Španjolske.” “Izrađuje li se još išta u samome Rimu?” I opet eto onoga sarkastičnog tona s kojim se nikada zapravo nĳe naučio nositi. No, danas kao da mu to i nĳe smetalo. “Ali, dakako, pa vi ste Carstvo”, nastavi ona. “Mi smo tek siromašan narod, za vas barbari, pretpostavljam. No, ponosimo se time što živimo na svojoj zemlji i od nje. Moje koplje i bodež izradio je kovač moga oca. Ne rade drugi za nas, niti drugi ratuju za nas, kao što je to slučaj s Rimom.” On se zaustavi, a između obrva mu se pojavi oštra crta. “Zašto toliko mrzite Rim, Heleno? Oduvĳek vas to želim pitati. Je li to zbog toga što se neki Rimljanin nĳe znao dolično ponašati prema kćeri kralja Coela? Ta vi ste iznad toga. O čemu je rĳeč?” Ona se zagleda negdje pokraj njega. “Ne mrzim Rim”, reče polako. “Volim svoju zemlju. Rim mi ništa ne znači.” “Pa ipak ste dio Rima”, zadirkivao ju je. “Tlo na kojemu stojimo –” “Rimsko je tlo? Stvarno?” Ona se dokraja ispravi. Bila je jednake visine kao i on. 31

“Jest, tako je. Ili smo opet na svetome tlu kao kada smo se prvi put susreli?” Oči su joj plamtjele. “Jesmo, Rimljanine. No, vi to ne biste shvatili. Tlo ove zemlje sveto je tlo. Duhova ima u zraku, u vodama koje je okružuju, kao i u samome tlu. Ovdje ste prisutni već mnogo naraštaja, a koliko je čvrsta vaša vladavina? Svakoga vam dana može iskliznuti iz ruke poput uzdi iz ruku lošega jahača. Tko god dođe u ovu moju zemlju, ili je njome osvojen ili od nje odbačen. Ne postoji treća mogućnost. Vi se, Rimljani, ne date s njome stopiti, jer ste odveć oholi. Onda budite odbačeni!” On odmahnu glavom. “Tko vam je napunio glavu tim glupostima?” Ona se ljutito nasmĳa. “Moj otac, kojega po svoj Britanĳi zovu ‘Mudrim’. Vi ste prvi koji su ovamo došli ne noseći mir, izuzev pljačkaša s vanjskih otoka na sjeveru i istoku. A oni napadaju samo naše obale jer se ne usuđuju doći u unutrašnjost, ne mogu se boriti ukoliko im brodovi nisu na vidiku. Vi ste se prvi prema nama ponĳeli onako kako se odnosite i prema ostatku svĳeta. Doći će i drugi nakon vas, kaže moj otac. No, oni će se stopiti, jedan po jedan, te će doći do mĳešanja krvi koja će nam jednoga dana dati snagu što je nitko ne će moći nadmašiti. Mi smo tek na početku, dok se vi već približavate svome kraju.” No, on je uopće nĳe slušao. Bio je odveć zaokupljen promatrajući je. Nikada nĳe bila ljepša nego kada bi bila uzrujana. Kakve veze ima što govori kada ovako izgleda? “Jako ste lĳepi”, reče on. “Upravo nevjerojatno lĳepi kada se ljutite na me.” Krv joj navrĳe u lice. “Štoviše”, nastavi on, “želim se vama oženiti.” Ona zakoraknu unatrag, kao gurnuta nekom nevidljivom rukom. “Rimu mora stvarno ići loše”, podrugljivo će ona, “kada se plemeniti Konstancĳe žrtvuje za njegovu slavu, uzimajući za ženu običnu Britanku. Ženite li se mnome radi vojske moga oca? Čujem kako u Galĳi imate nevolja, baš kao i u Sirĳi.” 32

Konstancĳe planu: “Herkula mi, Rimu bi stvarno moralo ići teško da mirno slušam ovako nešto, čak i od vas! Ne morate se brinuti za nas, kraljevno. Jutros su stigle vĳesti: Palmira je pala, a Zenobĳa je sada careva zarobljenica. Poštedio joj je život. Za nekoliko će mjeseci pobjedonosno ući u Vječni grad. Sirĳske su legĳe slobodne.” “Zenobĳa, zarobljena?” Helena se uhvati za držak koplja kao da želi naći oslonac u svĳetu koji se ruši oko nje. “Car je milosrdan”, hladno će Konstancĳe. Činilo se kako je natkriljuje, ramenima, rukama i vratom boga rata. Iz njezina je tĳela nestao i posljednji atom snage. Vjerojatno se Pentesileja tako osjećala kada je stajala licem u lice s Ahilom na bojnome polju Troje. Zenobĳa, zatvorenica. Osjetljivĳi bi čovjek zamĳetio njezinu neizmjernu potresenost i osjetio kako stoji do nogu pala idola. No, on joj nĳe znao čitati misli te će proći još godine prĳe nego što to bude u stanju. Prišao joj je, u oklopu, zastrašujuć. “No, ako baš želite rat, dobit ćete ga”, rekao je plamtećih očĳu. Ona ga pogleda onako kako se gleda munja, nastojeći pogoditi odakle će stići sljedeći udarac. Zenobĳa je pala, a Rim je i opet najjača svjetska sila. U tome trenutku nestao je i zadnji djelić njezina ponosa. Neobična, morbidna želja bjegunca za predajom, iz čistoga straha kako će biti uhvaćen; nesvjesna privlačnost što je slabi osjeća prema jakome; mračni poticaj da se pomiri sa silom koja prĳeti – sve je to bilo u njoj, i više od toga, iako posve nesvjesno; takva je bila čak i tjelesna kretnja prema njemu, kako bi se skrila upravo u onome olujnome oblaku odakle će stići munja. Njezino je uspravljeno lice bilo obliveno suzama, dok su joj usnice drhtale. Kada ju je poljubio, smjesta mu je uzvratila. Stao se smĳati dubokim i radosnim smĳehom čovjeka koji je, i ne znajući zašto, uspio upravo u trenutku kada se sve činilo izgubljenim. 33

I ona se uspjela nasmĳešiti, osmĳehom što ga je on odnio poljupcem. No, oči su joj bile uprte iznad njegova ramena te je i on, okrenuvši se, ugledao sluge kako nose dugačku drvenu klupu. Trebalo mu je malo vremena da shvati kako stoje u dvorani, dok sluge posvuda oko njih postavljaju klupe i stolove, a oni im stoje na putu, nesvjesni ičega osim sebe samih, uronjeni u vlastiti rat, poraz i pobjedu. Sada ih je ponovno stao oplahivati vanjski svĳet. On se široko osmjehnu. “Sada je sve izašlo u javnost, Heleno, prekasno je da se kaže ne.” “Nisam ni rekla ne”, odvrati Helena. S osjećajem nevjerojatna straha, ali i olakšanja, toga je trenutka shvatila zbog čega je otac za tu večer naložio svečani obrok.

SADRŽAJ

KNJIGA PRVA: A. D. 272. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 KNJIGA DRUGA: A. D. 274. – 289. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 KNJIGA TREĆA: A. D. 294. – 296.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 KNJIGA ČETVRTA: A. D. 303. – 306. . . . . . . . . . . . . . . . . 155 KNJIGA PETA: A. D. 312. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223 KNJIGA ŠESTA: A. D. 326. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 AUTOROVA BILJEŠKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309

311

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec Tiskano u lipnju 2008.

Nakon uspješnica Koplje, Posljednji križar i Tiho svjetlo poznati romanopisac Louis de Wohl se ovim svojim novim uratkom još jednom predstavlja kao vrstan pripovjedač čiji uzbudljivi romani istodobno pružaju iznimno zadovoljstvo čitanja kao i nove uvide i spoznaje o davnim vremenima. Ovaj put nas vodi u prijelomno razdoblje europske povijesti u četvrtome stoljeću, pripovjedajući priču o političkim intrigama i romansama koje su se događale oko Helene, pobožne i svete majke cara Konstantina te o njezinu dugom traganju za pravim križem. Radnja romana počinje u vrijeme kada tribun Konstancije, rimski časnik u Britaniji, susreće i osvaja Helenu, kćer jedinicu tajanstvenog i zagonetnog britanskog kralja Coela. Osim što vrlo slikovito opisuje onodobne društvene prilike i način života, de Wohl izvrsno i uvjerljivo portretira Helenu, razvoj njezina karaktera, njezin odnos s Konstancijem, odgajanje sina Konstantina te njezino prihvaćanje kršćanstva. Sve je to priprava za vrhunac njezina životnoga traženja – pronalazak pravoga križa na kojemu je Krist bio razapet na Kalvariji – Drva života.

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-144-6