Dok imamo lica

c. s. lewis

DOK IMAMO LICA roman o amoru i psihi

C. S. Lewis DOK IMAMO LICA

c. s. lewis

DOK IMAMO LICA roman o amoru i psihi

VERBUM

Posvećeno Joy Davidman

Ljubav je premlada da bi znala ĹĄto je savjest.

Dio prvi

I.

Stara sam i nemam mnogo razloga bojati se gnjeva bogova. Nemam ni supruga ni djece, a jedva da imam i prijateljâ koje bogovi mogu iskoristiti da mi naude. Moje tijelo, tu mršavu mrcinu koju još treba prati i hraniti i na nju svakodnevno vješati drugačiju odjeću, mogu ubiti kad god žele. Pitanje nasljedstva je riješeno. Kruna prelazi na moga nećaka.

Budući da sam, zbog svih ovih razloga, slobodna od straha, u ovoj ću knjizi pisati o nečemu o čemu se nitko tko je sretan ne usuđuje pisati. Optužit ću bogove, napose boga koji živi na Sivoj planini. To jest, ispričat ću o svemu što mi učini od početka, kao kad bih iznijela pritužbe protiv njega sucu. Ali između bogova i ljudi ne postoji sudac i bog planine neće odgovoriti na moje pritužbe. Strahote i pošasti nisu odgovor. Pišem na grčkom, jeziku kojem me je naučio moj nekadašnji učitelj. Jednoga dana neki drugi putnik iz grčkih zemalja mogao bi opet stanovati u ovoj palači i pročitati ovu knjigu. Tada će pričati o njoj Grcima u čijoj zemlji postoji velika sloboda govora čak i kad su u pitanju bogovi.

Možda će njihovi mudraci znati jesu li moje pritužbe opravdane ili bi li se ovaj bog mogao obraniti od njih da je kojim slučajem odgovorio.

11

Bila sam Orual, najstarija kći Troma, kralja Glomea. Putniku koji dolazi s jugoistoka grad Glome leži na lijevoj strani rijeke Shennit, ne više od dana hoda iznad Ringala, zadnjega grada prema jugu koji pripada zemlji Glome. Grad je podignut nešto podalje od rijeke, na udaljenosti što ju žena može prevaliti za trećinu sata, jer Shennit u proljeće poplavi svoje obale. U ljetno doba obje su njezine obale bile pune osušena blata i šaša i ptica vodarica. S druge strane rijeke Shennit, na otprilike istoj udaljenosti od gaza na kojoj s ove strane rijeke leži grad, doći ćete do Ungitine svete kuće. A još dalje od Ungitine kuće (krećući se cijelo vrijeme u smjeru istoka i sjevera) brzo ćete doći do podnožja Sive planine. Bog Sive planine, onaj koji me mrzi, Ungitin je sin. On, međutim, ne živi u Ungitinoj kući, već Ungit boravi ondje sama. Na najudaljenijemu skrovitom mjestu te kuće, gdje ona boravi, toliko je mračno da je ne možete dobro vidjeti, no ljeti se kroz rupe za dim u krovu katkad probije dovoljno svjetla da ju je moguće nazreti. Ona je crn kamen bez glave, bez ruku i lica, i vrlo je moćna božica. Moj nekadašnji učitelj, koga smo zvali Lisica, rekao je da je to ista božica koju Grci nazivaju Afroditom; ja, međutim, sva imena ljudi i nazive mjesta pišem na našem jeziku.

Započet ću svoje pripovijedanje danom kad mi je umrla majka i kad su mi, kakav je već običaj, ošišali kosu. Lisica, ali on tada nije živio s nama, rekao nam je da smo taj običaj preuzeli od Grka. Batta, dadilja, ošišala je mene i moju sestru Redival izvan palače, u dnu vrta koji se proteže prema strmini brežuljka u pozadini. Redival je bila moja sestra, tri godine mlađa od mene, i nas dvije bile smo jedina djeca u oca. Dok se Batta koristila velikim škarama, uokolo je stajalo mnoštvo ropkinja koje su jadikovale zbog Kraljičine smrti i udarale se u prsa; ali u stankama između jauka jele su orahe i zbijale šale jedna s drugom. Dok su škare strigle, 12

a Redivalini uvojci padali na zemlju, ropkinje su govorile: „Oh, kakva šteta! Ode sve zlato!“ Ništa slično tome nisu govorile kad je dadilja uzela strići mene. No ono čega se najbolje sjećam bio je osjećaj hladnoće na mojoj glavi i vrelina sunca koje mi je pržilo vrat dok smo gradile kućice od blata, Redival i ja, cijeloga tog ljetnog poslijepodneva.

Naša dadilja Batta bila je žena krupne građe, plavokosa i ruku ogrubjelih od teška rada, koju je moj otac kupio od trgovaca, a oni su je prije toga kupili negdje još dalje, na sjeveru. Kad bismo joj dodijavale, znala je reći: „Samo pričekajte dok vam otac ne dovede novu kraljicu, vašu buduću maćehu. Tada će se sve promijeniti. Umjesto medenjaka dobijat ćete tvrdi sir, a umjesto crvenoga vina imat ćete obrano mlijeko. Čekajte i vidjet ćete.“ Slučilo se da smo dobile nešto drugo prije no što smo dobile maćehu. Toga dana stegao je mraz. Batta je Redival i meni navukla čizme (obično smo bile bosonoge ili samo u sandalama) i nas dvije smo se pokušavale klizati u dvorištu iza najstarijeg dijela palače, gdje su zidovi od drva. Leda je bilo dovoljno cijelim putem od vrata štale za krave do velikoga gnojišta, što od prolivenoga zaleđenog mlijeka, što od lokvica konjske mokraće, ali bio je neravan i neprikladan za klizanje. Iz palače je izašla Batta, nosa crvena od hladnoće, i povikala prema nama: „Brzo, brzo! Ah, vi prljavice! Da ste smjesta došle ovamo da vas operem, a zatim ćete Kralju. Vidjet ćete tko vas ondje čeka, bogme hoćete! Vidjet ćete kakva će to biti promjena za vas.“ „Čeka nas maćeha?“ upitala je Redival. „Oh, gore od toga, puno gore; vidjet ćete“, rekla je Batta trljajući Redivalino lice rubom pregače. „Puno šibanja za vas dvije, puno povlačenja za uši, puno teškoga rada.“ Zatim nas je odvela u nove dijelove palače, izgrađene od bojane cigle, a ondje je bilo stražara u oklopima, i životinjskih 13

koža i glava povješanih po zidovima. U Sobi sa stupovima, uz ognjište, stajao je naš otac, a sučelice njemu stajala su tri muškarca u putnoj odjeći, koje smo nas dvije dobro poznavale – bili su to trgovci koji su triput godišnje dolazili u Glome. Upravo su pakirali svoje vage, po čemu smo zaključile da su za nešto plaćeni, a jedan od njih spremao je okove, što je značilo da su našem ocu prodali roba. Pred njima je stajao onizak, zdepast muškarac i mi smo znale da su prodali upravo toga čovjeka, jer su se na njegovim nogama još mogla vidjeti bolna mjesta na kojima su stajali okovi. Ali taj čovjek nije nalikovao ni jednom robu kojega smo dotad vidjele. Imao je blistave oči, a na mjestima na kojima nije bilo sjedina kosa i brada bile su mu crvenkaste. „A sada, bezvrijedni Grku,“ obratio se moj otac tom čovjeku, „vjerujem da će mi se jednoga od ovih dana roditi kraljević i želja mi je da bude odgajan u svoj mudrosti tvoga naroda. U međuvremenu, vježbaj se na njima. (Pokazao je na nas djecu.) Čovjek koji može poučiti djevojku može poučiti bilo kog stvora.“ Zatim je, prije nego što nas je otpravio, dodao: „Napose ovu stariju. Vidi možeš li je učiniti pametnom; to je otprilike sve za što će ikad biti sposobna.“ Tada nisam shvatila značenje njegovih riječi, no nešto slično ovom ljudi su govorili o meni otkad znam za sebe.

Lisicu sam, kako ga je moj otac zvao, voljela više od ikoga koga sam dotad poznavala. Očekivali biste da čovjek rođen slobodan u grčkoj zemlji, a zatim odveden u rat i prodan u nekoj dalekoj zemlji među barbare, bude potišten.

Doduše, Lisica je katkad znao biti potišten, vjerojatno češće no što sam ja u svojoj djetinjoj glavi mogla pretpostaviti. No nikad ga nisam čula da se tuži; i nikad ga nisam čula da se razmeće (kako su to činili ostali robovi iz dalekih zemalja) i govori kako je nekoć bio velik čovjek u svom zavičaju. Znao je mnoštvo uzrečica i njima se razveseljavao: „Ni jedan čo14

vjek ne može biti izgnanik ako ima na umu da je cijeli svijet jedan grad“, i: „Sve je dobro ili loše onoliko koliko u svojoj glavi mislimo da je dobro ili loše.“ Ali ja mislim da je razlog njegovoj dobroj volji bio najviše u tome što je bio radoznao.

Nikad nisam srela nekoga tko bi imao toliko mnogo pitanja. Želio je znati sve o našoj zemlji i jeziku, o našim precima i bogovima, čak i o našim biljkama i cvijeću.

Tako se zbilo da sam mu jednoga dana rekla sve o Ungit, o djevojkama koje drže u njezinoj kući i o darovima koje joj mladenke moraju donositi te kako ponekad, kad je loša godina, moramo nekome prerezati vrat i proliti nad njom krv.

Zgrozio se kad sam mu to rekla i nešto tiho promrmljao, ali nekoliko časaka kasnije rekao je: „Da, ona je nesumnjivo Afrodita, premda je sličnija Babilonki nego Grkinji. Priđite, ispričat ću vam pripovijest o našoj Afroditi.“ Glas mu je iznenada postao dubok i on nam je pjevuckavim glasom ispripovjedio o tome kako se njihova Afrodita jednom zaljubila u kraljevića Anhiza dok je čuvao očeve ovce na obroncima brda zvanoga Ida. I o tome kako su se oko nje, nakon što je sišla niz travnate obronke do njegove kolibe, okupili lavovi, risovi, medvjedi i mnoštvo drugih zvijeri i ulagivale joj se kao da su psi, i kako su se zatim sve udaljile od nje u parovima, da bi uživale u radostima ljubavi. No ona je potamnila svoju slavu i pretvorila se u smrtnu ženu, došla Anhizu i namamila ga k sebi te su pošli zajedno u njegov krevet. Vjerujem da je Lisica naumio završiti svoju priču na ovom mjestu, no pjesma ga je zanijela pa je nastavio i ispričao nam o svemu što se zbilo kasnije; o tome kako se Anhiz probudio iza sna i vidio Afroditu koja je stajala na vratima kolibe, ali ne više kao smrtno biće, nego u svoj svojoj slavi. Tako je shvatio da je legao u krevet s božicom pa je pokrio oči rukama i kriknuo: „Ubij me smjesta.“ 15

„Ali nemojte misliti da se to zbilja dogodilo“, žurno je pridometnuo Lisica. „To su samo pjesničke laži, pjesničke laži, dijete. Takvo što nije u skladu s prirodom.“ No sve što je rekao bilo mi je dovoljno da shvatim da je ta božica, ako i jest ljepša u Grčkoj nego u Glomeu, podjednako strašna u objema ovim zemljama.

Tako je uvijek bilo s Lisicom; stidio se što voli pjesništvo („Sve su to budalaštine, dijete“) i ja sam morala marljivo čitati i pisati i učiti filozofiju, kako je on to zvao, da bih iz njega iščupala neku pjesmu. Tako sam, malo-pomalo, naučila od njega mnogo pjesama. O, vrlino, ljudskome rodu teška, života svrho najljepša bila je pjesma koju je na sva usta hvalio, ali ja se nikad nisam dala zavarati time. Prava vedrina u njegovu glasu i istinski sjaj u njegovim očima osjetili bi se tek kad bi uzeo recitirati pjesmu Odvedi me u zemlju punu jabuka ili Mjesec je potonuo, a ja ležim posve sam.

Ovu je uvijek pjevao vrlo nježno, tugaljivim glasom, kao da me zbog nečega sažalijeva. Volio me je više nego Redival koja nije voljela učiti, rugala mu se i dodijavala mu, tjerajući druge robove da mu rade kojekakve psine.

Ljeti smo se najčešće zadržavali na malenom travnjaku iza stabala krušaka i na tom mjestu jednoga dana našao nas je Kralj. Svi smo ustali, naravno, nas dvoje djece i rob, očiju uprtih u zemlju i ruku prekriženih na prsima. Kralj je srdačno pljesnuo Lisicu po leđima i rekao: „Samo hrabro, Lisico. Čeka te još rad na kraljeviću, budu li bogovi tako htjeli. I zahvali im, Lisico, jer sreća rijetko kad zapadne obična, bezvrijedna Grka tako da mu povjeri brigu nad unukom tako velikoga kralja kao što je moj budući tast. Ali ti o tome znaš 16

i mariš za to koliko i neki magarac. U tim vašim grčkim krajevima svi ste vi pokućarci i trgovčići, je l’ da?“ „Nisu li svi ljudi jedne loze, gospodaru?“ „Jedne loze?“ rekao je Kralj zureći u njega i grohotom se nasmijavši. „Bilo bi mi žao da mislim tako.“ Tako smo na kraju od samoga Kralja, a ne od Batte, doznale da nam ubrzo zaista stiže maćeha. Moj se otac dobro oženio. Bila je to treća po redu kćerka kralja Kafada, najvećega kralja u ovomu našem dijelu svijeta. (Sada znam zašto je Kafad želio savezništvo s tako siromašnim kraljevstvom kao što je naše i pitala sam se kako to moj otac nije vidio da je njegov tast već odavno potonuo. To je potvrdilo i samo vjenčanje.)

Zacijelo nije prošlo mnogo tjedana prije no što se održalo vjenčanje, ali u mom sjećanju pripreme za njega morale su trajati gotovo godinu dana. Cigle uokolo velikih dveri obojene su grimiznom bojom, Soba sa stupovima dobila je nove zastore i kupljen je novi, golemi kraljevski krevet koji je Kralja stajao daleko više no što bi pametan čovjek dao za postelju. Bio je izrađen od drveta s istoka za koje se govorilo da posjeduje takvo svojstvo da četvero od petero djece začete u krevetu izrađenom od njega budu muškići. („Sve je to ludost, dijete,“ govorio je Lisica, „takvo što događa se iz prirodnih razloga.“) Kako se dan vjenčanja sve više bližio, ništa se nije događalo, već su se samo dovozile i klale životinje – cijelo dvorište zaudaralo je po njihovoj koži – i peklo se i kuhalo. Ali mi djeca nismo imali mnogo vremena da bismo se skitali od sobe do sobe, zurili i smetali, jer je Kralj iznenada uvrtio sebi u glavu da ćemo Redival i ja, zajedno s još dvanaest drugih djevojčica, redom kćerki velmoža, pjevati svadbenu pjesmu. I nije htio čuti ni za koju drugu nego baš za grčku, što nijedan kralj susjednih kraljevstava nije mogao sebi prirediti. „Ali, gospodaru…“, rekao je Lisica, 17

gotovo sa suzama u očima. „Nauči ih, Lisico, nauči ih“, zagrmio je moj otac. „Kakvu korist imam od toga što trošim na ukusnu hranu i piće za tvoju grčku trbušinu ako ne mogu iz tebe izvući grčku pjesmu na moju svadbenu noć? Što je to sada? Nitko od tebe ne traži da ih naučiš grčki. Naravno, one neće razumjeti što pjevaju, ali mogu bar mrmljati.

Pobrini se za to jer će ti inače leđa biti crvenija od brade.“ Bila je to suluda zamisao, i Lisica je kasnije govorio da mu je poučavanje nas barbarki toj grčkoj pjesmi posijedilo i posljednje crvene dlake u kosi i bradi. „Bio sam lisica,“ govorio je, „a sada sam jazavac.“ Nakon što smo koliko-toliko naučile pjesmu, Kralj je doveo Ungitina svećenika da nas čuje. Bojala sam se toga svećenika, ali strah koji sam osjećala u njegovoj nazočnosti bio je sasvim drugačiji od onoga koji sam osjećala pred svojim ocem. Kod njega me je, vjerujem (u tim ranim danima), plašila svetost mirisa što se od njega širio – vonj hramske krvi (najčešće golubinje, no on je prinosio i ljudske žrtve), izgorena sala, spržene dlake, vina i ustajala tamjana. To je Ungitin vonj. Možda sam se bojala i njegova ruha: svih onih koža od kojih je bilo izrađeno, sušenih mjehura i velike maske u obliku ptičje glave što mu je visjela na prsima. Činilo se da mu iz tijela izrasta nekakva ptica.

Nije razumio ni riječi od pjesme, baš kao ni glazbu, no svejedno je upitao: „Hoće li mlade žene imati veo na glavi ili ne?“ „Kakvo je to pitanje?“ nasmijao se Kralj i pokazao palcem prema meni. „Misliš li da želim da se moja kraljica izbezumi od straha? Nosit će velove, naravno. Debele, k tome.“ Jedna od djevojčica se zakikotala – mislim da je to bilo prvi put kad sam sasvim jasno shvatila da sam ružna.

To je bio razlog što sam se maćehe bojala više no ikad.

Mislila sam da će zbog moje ružnoće biti okrutnija prema 18

meni nego prema Redival. Nije me plašilo samo ono što je govorila Batta; o maćehama sam čula u mnoštvu priča. I kad se spustila noć, a sve mi, zaslijepljene svjetlom baklja, stajale na trijemu sa stupovima, trudeći se što smo više mogle da otpjevamo pjesmu onako kako nas je Lisica naučio – a dok smo pjevale, on se neprekidno mrštio, smiješio se i kimao glavom prema nama, a jednom su mu čak ruke poletjele uvis od užasa – pred očima su mi plesale slike svega onoga što maćehe u pričama čine djevojčicama. Zatim su se čuli uzvici izvana, vidjela se svjetlost mnoštva drugih baklja, i u sljedećem trenutku dizali su mladenku iz kola. Glava joj je bila pokrivena velom jednako debelim kao i nama i jedino što sam vidjela bilo je da je vrlo niska rasta; činilo se kao da podižu dijete. To nije umanjilo moje strahove: „Maleni su pakosni“, kaže jedna naša poslovica. Zatim smo je (svejednako pjevajući) odveli u bračnu ložnicu i skinuli joj veo.

Sada znam da je lice koje sam vidjela bilo lijepo, ali tada nisam razmišljala o tome. Vidjela sam samo da je uplašena, uplašenija nego ja – štoviše, da je prestravljena. To me je nagnalo da svoga oca vidim onakvim kakav se morao učiniti njoj trenutak ranije, kad ju je dočekao na trijemu i kad ga je prvi put ugledala. Izraz njegova lica, njegova usta, njegov obujam, držanje, glas – ništa od toga nije obećavalo da će odagnati djevojčine strahove.

Skidale smo sloj po sloj njezina ruha, nakon čega se činila još sitnijom, i ostavili bijelo drhtavo tijelo s unezvijerenim pogledom u Kraljevu krevetu. Pjevale smo vrlo loše.

19

II. Malo što mogu reći o očevoj drugoj ženi jer nije poživjela dugo nakon što se napunila godina dana od njezina dolaska u Glome. Zanijela je čim je to bilo moguće razumno očekivati i Kralj je bio u izvrsnu raspoloženju; rijetko je kad prošao pored Lisice, a da mu nije rekao nešto o kraljeviću čije je rođenje iščekivao. Nakon toga svakoga je mjeseca prinosio žrtve Ungit. Kakvi su bili odnosi između njega i Kraljice, ne znam, no jednom sam, kad su se glasnici vratili iz Kafada, čula Kralja kako joj govori: „Sve mi se više čini, djevojko, da sam svoje ovce otjerao na loš pazar. Čujem da je tvoj otac izgubio dva grada – ne, tri, premda on pokušava ublažiti tu stvar. Bio bih mu zahvalan da mi je rekao da tone prije nego što me je nagovorio da potonem s njim.“ (Prislonila sam glavu na prozorsku dasku da mi se osuši kosa poslije kupanja, a oni su hodali vrtom.) Bilo kako bilo, sigurno je čeznula za svojim zavičajem, i vjerujem da su joj naše zime, kao južnjakinji, teško padale. Ubrzo je postala sva blijeda i jako je smršavjela. Shvatila sam da je se nemam zašto bojati. Isprva se ona više bojala mene nego ja nje; kasnije je, na svoj plahi način, postala vrlo draga pa sam je doživljavala više kao sestru nego kao maćehu.

Naravno, one noći kad je rodila nitko u kući nije pošao na počinak jer se u suprotnom, kako se govorilo, dijete neće 20

probuditi na svijet. Svi smo sjedili u velikoj dvorani između Sobe sa stupovima i kraljevske spavaće sobe, obasjani crvenim svjetlom baklja upaljenih u čast djetetova rođenja. Plamenovi su lelujali i baklje su brzo dogorijevale, jer su sva vrata morala biti otvorena; zatvorena vrata mogu zatvoriti majčinu utrobu. U sredini dvorane gorjela je velika vatra.

Ungitin svećenik je iz sata u sat koračao devet puta oko vatre i bacao u nju odgovarajuće predmete. Kralj je sjedio na svom stolcu i nije se pomaknuo cijele noći; nije micao čak ni glavu. Ja sam sjedila odmah do Lisice. „Djede,“ šapnula sam mu, „jako se bojim.“ „Moramo naučiti ne bojati se ničega što donosi priroda, dijete“, uzvratio je šapatom.

Poslije toga zacijelo sam zaspala jer je sljedeće čega se sjećam bio lelek žena i udaranje šakom u prsa, kakav sam čula onoga dana kad mi je umrla majka. Dok sam ja spavala, sve se promijenilo. Drhtala sam od hladnoće. Vatra samo što nije ugasla, Kraljev stolac bio je prazan, vrata spavaće sobe konačno su bila zatvorena, a jezivi zvukovi što su dopirali iz nje potpuno su prestali. Sigurno se moralo dogoditi neko žrtvovanje, jer se osjećao miris klanja, na podu je bilo krvi, a svećenik je brisao svoj posvećeni nož. Bila sam još sva omamljena od sna jer je prvo što mi je palo na pamet bila potpuno sumanuta ideja da odem i vidim Kraljicu. No Lisica me je zaustavio puno prije no što sam stigla do vrata spavaće sobe. „Kćeri, kćeri“, rekao mi je. „Ne sada. Jesi li poludjela? Kralj…“ U taj čas vrata su se širom otvorila i iz sobe je izašao moj otac. Njegovo me je lice zapanjilo i sasvim razbudilo jer je bio blijed od bijesa. Kad bih vidjela da je crven u licu, znala sam da će galamiti i prijetiti i da od toga neće biti ništa, ali kad je bio blijed, bio je ubitačan. „Vina“, izustio je, ne pretjerano glasno; bio je to još jedan loš znak. Drugi robovi gur21

nuli su ispred sebe dječaka, njegova ljubimca, kako već robovi to čine kad se boje. Blijed u licu kao i njegov gospodar i u najljepšoj odjeći (moj je otac odijevao mlađe robove u vrlo otmjeno ruho), dječačić je dotrčao s vrčem i kraljevskim peharom, okliznuo se u lokvi krvi, posrnuo i ispustio i vrč i pehar. Brz kao misao, otac je trgnuo bodež i zario mu ga u bok. Dječak se srušio mrtav u lokvu krvi i vina, a pehar se otkotrljao daleko od njega. To je stvorilo veliku buku u onoj potpunoj tišini; dotad nisam zamijetila da je pod u dvorani tako neravan. (Kasnije sam ga nanovo popločala.)

Moj je otac nekoliko trenutaka zurio u svoj bodež; s najglupljim izrazom na licu, kako mi se činilo. Zatim je vrlo otmjeno prišao svećeniku. „Što sada imaš kazati o Ungit?“ upitao ga je glasom koji je i dalje bio vrlo tih. „Bit će ti bolje da mi vratiš što mi duguje. Kada misliš platiti moju vrijednu stoku?“ Zatim, poslije kraće stanke: „Reci mi, proroče, što bi se dogodilo da zdrobim Ungit u prah, a tebe vežem između čekićâ i kamena?“ No svećenik se nije ni najmanje bojao Kralja. „Ungit čuje sve što govoriš, Kralju“, rekao je. „I Ungit pamti. Rekao si dovoljno da prizoveš zlu sudbinu na sve svoje potomke.“ „Potomke?“ na to će Kralj. „Govoriš o potomcima“, nastavio je tihim glasom, sada već drhteći. Led njegove srdžbe mogao je prsnuti svakoga trenutka. Spusti pogled na dječakovo mrtvo tijelo. „Tko je to učinio?“ upitao je. Zatim je ugledao Lisicu i mene. Sva mu je krv jurnula u lice i iz njega je napokon provalio glas nalik grmljavini, dovoljno gromovit da odigne krov. „Djevojčice, djevojčice, djevojčice!“ zaurlao je. „Opet djevojčica. Zar tome nema kraja? Zar su nebesa preplavljena djevojčicama kad mi ih bogovi šalju u toliku broju? Ti... ti...“ Zgrabio me je za kosu, prodrmao me i odgurnuo tako da 22

sam pala. Katkad čak i dijete zna da ne smije plakati. Kad je tmina minula, a ja ponovno progledala, vidjela sam da drži Lisicu za vrat i trese njime. „Ovaj stari brbljavac već predugo jede moj kruh“, režao je. „Bilo bi bolje da sam kupio psa, to tek sada vidim. Neću te više hraniti da se izležavaš. Odvedite ga sutra u rudnike.

Valjda je u njegovim starim kostima ostalo snage za tjedan dana crnčenja.“ U dvorani je opet zavladala mrtvačka tišina. Iznenada, Kralju su obje ruke poletjele uvis; počeo je toptati nogama i vikati: „Lica, lica, lica! U šta buljite? To je da čovjek izludi.

Gubite se! Mičite se odavde! Bjež’te mi s očiju, svi vi!“ Izjurili smo iz dvorane što su nas noge nosile.

Lisica i ja izašli smo kroz vratašca koja su vodila u povrtnjak s istočne strane palače. Bilo se već gotovo razdanilo i počela je roskati kišica. „Djede,“ rekla sam jecajući, „moraš odmah bježati. Smjesta, prije no što dođu po tebe i odvedu te u rudnike.“ Odmahnuo je glavom. „Prestar sam da bih daleko odmakao“, rekao je. „Osim toga, ti znaš što Kralj radi s odbjeglim robovima.“ „Ali rudnici, rudnici! Slušaj me, poći ću s tobom. Ako nas uhvate, reći ću da sam te ja natjerala da bježiš. Bit ćemo gotovo izvan Glomea kad ono prijeđemo“, rekla sam i pokazala prema vrhu Sive planine, tada još tamnu, iza kojega se kroz kišicu koja je koso padala moglo vidjeti kako se pomalja zora. „To je budalaština, kćeri“, rekao je pomilovavši me po glavi kao da sam maleno dijete. „Mislili bi da sam te oteo i da sam te naumio prodati. Ne; moram pobjeći još dalje. U tome ćeš mi ti pomoći. Sjećaš li se one malene biljke s purpurnim točkicama na stabljici, dolje pored rijeke? Treba mi njezin korijen.“ 23

„Otrov?“ „Pa da. (Dijete, dijete, ne plači toliko.) Nisam li ti više puta govorio da je svojevoljna smrt, kad čovjek ima valjan razlog za nju, jedna od onih stvari koja je u skladu s prirodom? Na život trebamo gledati kao na...“ „Kažu da se oni koji odluče krenuti tim putem valjaju u blatu – tamo dolje, u zemlji mrtvih.“ „Pst, pst! Zar si i ti još uvijek barbarka? Kad umremo, rastvaramo se u elemente od kojih smo sačinjeni. Zar da prihvatim rođenje i bezrazložno kudim...“ „Znam, znam. Ali, djede, zar doista u srcu ne vjeruješ ničem od onoga što se govori o bogovima i onima u podzemlju? Sigurna sam da vjeruješ, moraš vjerovati. Ti drhtiš.“ „To je moja sramota. Tijelo drhti. Ne smijem mu dopustiti da prodrma boga u meni. Ne nosim li predugo ovo tijelo kad na kraju pravi takvu budalu od mene? No tratimo vrijeme.“ „Poslušaj!“ rekla sam. „Što je to?“ Bila sam u takvu stanju da me je plašio svaki zvuk. „Konji“, rekao je zureći stisnutih očiju u živicu, pokušavajući vidjeti kroz gustu kišu. „Približavaju se velikim dverima. Glasnici iz Pharsa, ako je suditi po tome kako izgledaju. Bojim se da neće popraviti Kraljevo raspoloženje. Hoćeš li – ah, Zeuse, prekasno je.“ S unutarnje strane vrata čulo se dozivanje: „Lisica, Lisica, Lisica neka dođe pred Kralja.“ „Isto mi je odem li dragovoljno ili me odvuku“, rekao je Lisica. „Zbogom, kćeri“, i poljubio me u oči i u glavu, po grčki. No ja sam ušla zajedno s njim. Naumila sam se suprotstaviti Kralju; premda, kad biste me pitali kako sam mislila to izvesti, ne bih vam znala reći: da li tako da ga preklinjem, proklinjem ili ubijem. No kad smo ušli u Sobu sa stupovima, ugledali smo mnoštvo nepoznatih ljudi, a Kralj je kroz otvorena vrata doviknuo: „Ovamo, Lisico, imam posla 24

za tebe.“ Zatim je vidio mene i rekao: „A ti, s tim licem nalik gruševini, gubi se u ženske odaje i ne dolazi više ovamo kiseliti jutarnje piće muškarcima.“ Ne znam jesam li ikad (govoreći samo o smrtnim stvarima) bila u takvu strahu kao preostali dio toga dana – strahu zbog kojega vam se čini da vam je između trbuha i prsiju prazan prostor. Nisam znala smijem li se osjećati utješenom njegovim zadnjim riječima ili ne, jer su zvučale kao da ga je srdžba minula, premda nikad niste mogli znati hoće li se već idućega trenutka ponovno razbuktati. Dapače, bila sam svjesna da je sposoban učiniti bilo kakvu okrutnost, ne iz srdžbe, već više kao neku vrstu krvoločne šale, ili samo zato što se iznenada sjetio da se u srdžbi zarekao da će nešto učiniti. I prije je ostarjele kućne robove slao u rudnike. I nisam mogla biti sama sa svojim strahom jer u taj je čas došla Batta da ostriže glavu meni i Redival kao što nam ih je ostrigla kad je umrla majka i da nam raspreda (coktajući jezikom) priču o tome kako je Kraljica umrla pri porodu, priču za koju sam znala sve otkad sam čula ono jadikovanje, te kako je donijela na svijet živu djevojčicu. Sjela sam da me ostriže i pomislila da je, ako već Lisica mora umrijeti u rudnicima, vrlo prikladno da ja žrtvujem svoju kosu. Ravna, rijetka i bez sjaja, ležala je na podu pored Redivalinih zlatnih uvojaka.

Uvečer je došao Lisica i rekao mi da više nema govora o rudnicima – bar ne zasad. Ono što me je često ljutilo sada je bio naš spas. Kralj je odnedavno sve češće odvlačio Lisicu u Sobu sa stupovima, gdje je radio za njega; vidio je da Lisica zna računati, čitati i pisati (isprva samo na grčkom, ali sada i na jeziku naših krajeva) i da su njegovi savjeti bolji od ičijih drugih u Glomeu. Upravo toga dana Lisica ga je uputio kako da riješi neki spor s kraljem Pharsa bolje nego što bi njemu samom ikad palo na pamet. Lisica je bio pravi 25

Grk; u situacijama kad je moj otac bio sposoban odgovoriti samo s „da“ ili „ne“ kralju susjednoga kraljevstva ili opasnu plemenitašu, on je bio sposoban kratko odrezati „da“ i zasladiti „ne“ tako da klizne niz grlo kao gutljaj najboljega vina. Bio je sposoban uvjeriti vašega slabašnog neprijatelja da ste mu najbolji prijatelj, a vašega snažnog neprijatelja da ste dvaput jači nego što jeste. Bio je odveć koristan da bi ga Kralj poslao u rudnike.

Trećega dana spalili su mrtvu Kraljicu i otac je nadjenuo djetetu ime Istra. „To je dobro ime,“ rekao je Lisica, „vrlo dobro ime. Sada već znaš dovoljno da mi možeš reći kako bi ono glasilo na grčkom.“ „Glasilo bi Psiha, djede“, rekla sam.

Novorođenčad nisu bila rijetkost u našoj palači; bila je puna dječurlije robova i nezakonite djece moga oca. Otac bi katkad znao reći: „Pohotni nitkovi! Netko bi mogao pomisliti da je ovo Ungitina, a ne moja kuća“, prijeteći da će ih podaviti cijelo tuce kao slijepu štenad. No duboko u srcu cijenio je muške robove koji su bili sposobni napraviti dijete polovici djevojaka u palači, napose ako su nosile muškiće. (Djevojčice bi, osim onih koje bi ushtio zadržati za sebe, obično prodao čim bi se zadjevojčile; neke su davane Ungitinoj kući.) Unatoč tome, budući da sam bila (donekle) privržena Kraljici, već te večeri, čim mi je Lisica rekao da se ne trebam zabrinjavati, pošla sam vidjeti Psihu. Tako se, u sat vremena, najgora muka koju sam pretrpjela u životu pretvorila u početak svih mojih radosti.

Dijete je bilo vrlo krupno, nipošto slabunjavo stvorenje kakvo biste očekivali od majke onakva stasa, i lijepe puti. Činilo se kao da obasjava cijeli kutak sobe u kojoj leži. Spavala je (jedva se čulo da diše). Ali nijedno dijete u kolijevci nije bilo tako mirno kao Psiha. Dok sam zurila u nju, Lisica je na prstima ušao u sobu i pogledao preko moga ra26

mena. „Svih mi bogova,“ prošaptao je, „stari bedak kao što sam ja gotovo bi povjerovao da je tvoja obitelj doista božanskoga porijekla. Ovako je, kad se izlegla, morala izgledati sama Helena.“ Batta ju je dala na dojenje mrzovoljastoj crvenokosoj dojilji koja je voljela zagledati čaši u dno (baš kao i Batta). Ubrzo sam im uzela dijete. Našla sam joj novu dojilju, slobodnjakinju, ženu nekoga seljaka, poštenu i zdravu, i nakon toga obje su, danju i noću, bile u mojoj odaji. Batta je bila vrlo zadovoljna time što netko drugi obavlja njezine poslove, a Kralj niti je znao niti se brinuo o tome. Lisica mi je govorio: „Ne iscrpljuj se teškim radom, kćeri, iako je djevojčica lijepa kao božica.“ No ja sam mu se nasmijala u lice. Mislim da sam se tih dana smijala više nego ikad prije. Težak rad? Izgubila sam više sna gledajući u Psihu nego bilo kako drugačije, jer mi je to pričinjalo zadovoljstvo. A smijala sam se zato što se ona uvijek smijala. Nije imala ni tri mjeseca, a već se smijala. Prepoznavala me je prije nego što je navršila dva, iako je Lisica govorio da je to nemoguće.

Tako su počeli moji najljepši dani. Ljubav Lisice prema tom djetetu bila je čudesna; pretpostavljala sam da je nekoć davno, dok je još bio slobodan, morao i sam imati kćerku.

Bio je poput pravoga djeda. Otada smo nas troje – Lisica, Psiha i ja – bili uvijek zajedno, sami. Redival je od početka mrzila poučavanje i, da se nije bojala Kralja, ne bi se nikad ni približila Lisici. Činilo se da je Kralj zaboravio na svoje tri kćeri i Redival je sve radila po svome. Narasla je, grudi su joj se zaoblile, a noge su joj poprimile vrlo lijep oblik.

Sve je govorilo da će izrasti u lijepu djevojku, ali ne tako lijepu kao Psiha.

O Psihinoj ljepoti – svaka godina života donosila joj je sa sobom odgovarajuću vrstu ljepote – dovoljno je reći to da o njoj nisu postojala dva različita mišljenja: tko god ju je vi27

dio, bio on muško ili žensko – bio je očaran njome. Njezina ljepota nije bila takva da bi vas zadivila odmah kad biste je vidjeli, koliko kasnije, kad bi vam iščezla s vidika i kad ste o njoj mogli razmišljati. Kad je bila s vama, niste bili zadivljeni. Činila se nečim najprirodnijim na svijetu. Kao što je Lisica volio reći, bila je „u skladu s prirodom“; onakva kakvom je trebala biti i kakvom je svaka žena, dapače, svako stvorenje, bilo zamišljeno, ali nesretnim se slučajem zbilo drugačije. Doista, kad biste ju pogledali, načas biste povjerovali da toga nesretnog slučaja nije bilo. Činila je lijepim sve oko sebe. Kad je gazila po blatu, blato je bilo lijepo; kad je trčala po kiši, kiša je bila sva od srebra. Kad bi uzela žabu krastaču – imala je onu krajnje neobičnu i, kako mi se činilo, zlosretnu ljubav prema svim životinjama – žaba bi postala lijepa.

Godine su, besumnje, i tada protjecale kao što protječu danas, no u mom sjećanju kao da je uvijek bilo proljeće ili ljeto. Čini mi se da su tih godina bademi i trešnje cvali ranije i da su cvjetovi trajali duže; kako su se uspijevali održati na onim jakim vjetrovima, ne znam jer kao da i sada pred sobom vidim kako se grane njišu i plešu na pozadini plavobijeloga neba i njihove sjenke što poput vode protječu brežuljcima i dolinama Psihina tijela. Željela sam biti supruga, jer bih tako mogla biti njezina prava majka. Željela sam biti dječak, jer bi se ona tada mogla zaljubiti u mene. Željela sam da mi bude prava sestra, ne tek polusestra. Željela sam da bude ropkinja, jer bih je tako mogla osloboditi i učiniti je bogatom.

Moj je otac sada toliko vjerovao Lisici da mu je, kad ga ne bi trebao, dopuštao da nas odvede bilo kamo, pa i više milja daleko od palače. Ljeti smo često bili po cijeli dan vani, na vrhu brežuljka prema jugozapadu, odakle smo mogli vidjeti cijeli Glome u dolini, i dalje, prema Sivoj planini. Buljili smo uporno u nazupčan gorski lanac sve dok ni28

smo upoznali svaki njegov zub i planinski prijevoj, jer nitko od nas nikad nije otišao tamo i vidio što je s druge strane. Psiha je gotovo od početka (jer bila je vrlo bistro dijete, sklono razmišljanju) bila pomalo zaljubljena u planinu. Izmišljala je priče o njoj. „Kad narastem,“ govorila je, „bit ću velika i slavna kraljica, udana za najslavnijega od svih kraljeva, i on će mi izgraditi dvorac od zlata i jantara na planinskom vrhu.“ Lisica je pljesnuo rukama i zapjevao: „Ljepša je od Andromede, ljepša od Helene, ljepša i od same Afrodite.“ „Ne govori tako zloguko, djede“, rekla sam, iako sam znala da će me grditi i rugati mi se što tako govorim. Jer, iako je kamenje toga ljetnog dana bilo toliko užareno da ga nisi mogao dotaknuti, dok je izgovarao te riječi, učinilo mi se da je neka mekana, hladna ruka dodirnula moj lijevi bok i ja sam zadrhtala. „Babai!“ uzvikne Lisica. „Tvoje su riječi zloguke. Božanska priroda nije takva. Ona nije zavidna.“ No što god da je rekao, znala sam da nije dobro govoriti tako o Ungit.

29

III.

Naše ugodne dane prekinula je Redival. Bila je oduvijek lakomislena, no s vremenom je postala razuzdana, i što se drugo moglo očekivati od nje nego da očijuka i ljubi se s mladim časnikom straže (nekim Tarinom), i to baš pod Battinim prozorom, u jedan sat poslije ponoći. Batti je u međuvremenu vino ishlapjelo iz glave i sada je bila budna. Budući da je bila zabadalo i nepopravljivo ogovaralo, otišla je iz istih stopa Kralju i probudila ga, a on ju je propisno ispsovao, no ipak je povjerovao njezinim riječima. Smjesta je ustao i s nekoliko naoružanih ljudi otišao u vrt, iznenadivši ljubavnike prije no što su shvatili da su stvari pošle po zlu. Vika što je potom uslijedila digla je cijelu kuću na noge. Kralj je poslao po brijača koji je odmah, na licu mjesta, učinio Tarina eunuhom (čim mu je rana zacijeljela, prodali su ga dolje u Ringalu). Mladićevo jaukanje nije se još bilo prometnulo u cmizdrenje kad se Kralj okrenuo prema Lisici i meni i okrivio nas dvoje za sve što se dogodilo. Zašto Lisica nije pazio na svoju učenicu? Zašto ja nisam pazila na sestru? Na kraju nam je strogo zapovjedio da je neprekidno držimo na oku. „Idite kamo hoćete i činite što vas je volja“, rekao je otac. „Ali ta uspaljenica mora biti s vama. A tebi, Lisico, kažem, izgubi li djevičanstvo prije no što joj pronađem muža, jaukat ćeš glasnije od nje. Čuvaj svoju kožu.

30

Sadržaj DIO PRVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 DIO DRUGI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .229

ZABILJEŠKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .281

285

PREPORUČUJEMO

Nema čovjeka koji se nije upitao: „Ako je Bog dobar i svemoguć, zašto dopušta da njegova stvorenja pate i podnose bol?” U ovom djelu slavni pisac C. S. Lewis hvata se u koštac s ovim sveopćim pitanjem koje muči svako ljudsko biće jer se svatko prije ili poslije suoči s patnjom, bilo svojom, bilo svojih bližnjih. Iznoseći razmišljanja proistekla iz vlastitoga bogata iskustva Lewis nastoji dati odgovor na jedno od najvažnijih filozofsko-teoloških pitanja: „Zašto bol i patnja? Zašto to Bog dopušta?”

176. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Četiri ljubavi prikazuje četiri vrste ljudske ljubavi: storge – privrženost, philia – prijateljstvo, eros – zaljubljenost i agape – karitas ili milosrdnu ljubav. Ova je knjiga Lewisovo mudro, nježno i iskreno razmišljanje o vrlinama i izazovima ljubavi, a u sebi sabire bogatstvo sadržaja i izvora od Biblije i svetoga Augustina pa sve do Jane Austin. Četiri ljubavi bit će na korist svima koji je uzmu u ruke zbog snažnih i poticajnih razmišljanja o jednoj od najutjecajnijih emocija u čovjekovu životu.

176. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak:

GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u kolovozu 2020.

C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica.

Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.

ISBN 978-953-235-714-1

VERBUM 140 kn

www.verbum.hr