VERBUM
......................................................
Joseph Ratzinger
Dođi, Duše Presveti
Joseph Ratzinger DOĐI, DUŠE PRESVETI
Biblioteka:
FIDES 56.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Prijevod: dr. fra Ivan Ivanda
Redaktura: Bruno Petruťić, mag. theol.
Za nakladnika: Miro Radalj
Joseph Ratzinger
DOĐI, DUŠE PRESVETI Duhovske propovijedi
VERBUM Split, 2012.
Naslov izvornika: Benedikt XVI/Joseph Ratzinger KOMM, HEILIGER GEIST! Pfingstpredigten © Sankt Ulrich Verlag GmbH, Augsburg © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 231.3 RATZINGER, Joseph Dođi, Duše Presveti : duhovske propovijedi / Joseph Ratzinger ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Fides ; 56) Prijevod djela: Komm, Heiliger Geist!. ISBN 978-953-235-285-6 1. Ivanda, Ivan I. Duh Sveti -- Studija 140601069
PREDGOVOR
PREDGOVOR
Pitanje o Duhu Svetomu u današnjoj teologiji veoma je prisutno. Ponovno otkrivanje teme »stvaranja« samo od sebe upućuje na Duha koji je »u početku« lebdio »nad vodama«. Osim toga, Duh vrijedi kao vihor, dinamički princip koji lomi odveć okoštale uredbe u Crkvi i svijetu jer, on puše »gdje hoće« (Iv 3,8). Duha se ne suprotstavlja samo uredbama Crkve, nego i kristologiji koju se kritizira kao »kristomonizam« – kao isključivost Kristova zahtjeva: u teologiji religijâ zastupa se teza da pored povijesti spasenja, koju je odredio Krist, postoji i druga karika Božje povijesti s ljudima – povijest Božjega djelovanja po Duhu Svetomu koja se očituje u raznim religijama svijeta. To bi značilo da svjetske religije kao poseban prostor objave stoje pored prostora vjere koji opisuje Biblija. Unatoč takvim teorijama, koje takoreći Duhu Svetomu žele dati vlastiti profil pored Kristova lika, govor o Duhu Svetomu u propovijedanju ostaje neobično neodređen i nejasan. Ili su možda i same ove teorije one ko5
PREDGOVOR
je Duha Svetoga čine principom neodređenosti, neodređenoga? Obveza propovijedanja me u svakom slučaju prisiljava da se zapitam što propovjednik katoličke vjere, polazeći od Pisma i tradicije, može konkretno reći o Duhu Svetomu – konkretno ponajprije u smislu da rečeno ne ostane teološka teorija, nego da zadobije značenje i za stvaran kršćanski život. Razumije se samo po sebi da duhovske propovijedi, koje ovdje podastirem javnosti, ne mogu nadomjestiti teološki traktat o Duhu Svetomu. Polazeći od različitih povoda, u ovim propovijedima pokušavam osvijetliti pojedine vidove vjere u Duha Svetoga i povezati ih s našim životom. Sve su one tek nepotpuna zbirka ulomaka za koju se ipak nadam da bi mogla biti korisna kako propovjednicima, tako i »slušateljima Riječi« općenito. Ne bih se prihvatio priređivanja ovih propovijedi za objavljivanje da gospođa Gabriele Besold nije pojedinačne tekstove brižljivo skinula s magnetofonske vrpce i stavila na papir. Za to joj srdačno zahvaljujem. Svjesno sam ostavio izvorni ton govorenja, a stilističke sam ispravke ograničio na najmanju potrebnu mjeru. 6
PREDGOVOR
Sve se propovijedi, osim one održane na duhovsko bdjenje, »Duh i sloboda – sloboda i vezivanje«, temelje na čitanjima duhovske nedjelje (Dj 2,1–11; 1 Kor 12,3b–7.12–13; Iv 20,19–23). Stoga su ponavljanja neizbježna, no nadam se da sam poput dobra domaćina zajedno sa starim, već rečenim, znao izvaditi i ponešto novoga iz riznice vjere (usp. Mt 13,52). Neka sve ovo, usprkos svojim nesavršenostima, posluži dubljoj spoznaji trojednoga Boga! Rim, na blagdan Navještenja Gospodinova 2004. Joseph Ratzinger
7
DOĐI, DUŠE PRESVETI
ISPOVIJEST VJERE CRKVE I DUH SVETI
Zato vam obznanjujem: nitko tko u Duhu Božjem govori ne kaže: »Prokletstvo Isusu.« I nitko ne može reći: »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetom. (1 Kor 12,3) Milost svetkovine Duhova odgovara na pitanje koje je u našemu vremenu postalo upravo problem preživljavanja. Duhovi su svetkovina povezivanja ljudi, njihova međusobna shvaćanja i uzajamnosti. No mi živimo u vremenu u kojemu se sve više primičemo jedni drugima, u kojemu nestaju udaljenosti u svijetu koje jedva i da igraju neku ulogu, ali i u svijetu u kojemu istodobno sporazumijevanje među ljudima postaje sve teže. Prvi, drugi, treći svijet stoje jedan protiv drugoga, razni naraštaji stoje jedni protiv drugih, a u svakodnevnomu životu primjećujemo kako ljudi jedni prema drugima postaju sve nasilniji, zajedljiviji i neugodniji, a razumijevanje postaje sve teže. Kako bi tu 9
Joseph RatzingeR
moglo postojati jedinstvo koje nam je toliko potrebno? I odakle zapravo dolazi to da se tako često suprotstavljamo jedni drugima? Izvješća o Duhovima u Svetome pismu pokazuju kako u njihovoj pozadini stoji prastara priča o izgradnji babilonske kule – dakle pripovijest o onome kraljevstvu u kojemu se nagomilalo toliko moći da su ljudi mogli vjerovati kako sada više ne moraju očekivati naklonost dalekoga božanstva, nego su dovoljno jaki da sami izgrade put do neba, da sami probiju vrata koja u nj vode, da postanu bogovi i sebi urede rajski život. A onda se događa ono neobično. Dok su gradili zajednički, jedni s drugima, gradili su zapravo jedni protiv drugih. A dok su pokušavali postati bogovi, upali su u opasnost da više ne budu ljudi jer se u njima raspalo ono najljudskije, sposobnost međusobna shvaćanja. Još prije dvadeset godina mogli smo zastupati mišljenje da je to stari istočnjački mit u kojemu je teško razabrati istinu. Danas znamo da je istinit jer se događa među nama. Zbog napretka znanosti i tehnike zadobili smo moć nad svijetom, sve do njegovih najprofinjenijih elemenata – moć da preuređujemo svijet i iznova konstruiramo čovjeka. I stoga se čini nadiđenim moliti se Bo10
DOĐI, DUŠE PRESVETI
gu koji je tako daleko, budući da i sami možemo ostvarivati ono što hoćemo, jer potrebno je samo pristupiti poslu da bismo sami izgradili raj, bolji svijet s potpunom slobodom i neograničenim uživanjem. I ponovno doživljavamo isto: dok nam jezik, informacija i stil života sve više postaju zajednički, sve manje shvaćamo jedni druge. Među ljudima nastaje okrutnost koju prije nismo poznavali; nastaje nepovjerenje, nastaje sumnjičenje, nastaje strah jednih od drugih i postajemo upravo opasni, okrećemo se jedni protiv drugih. Treba samo pratiti vijesti i promatrati ono što se svakoga dana događa da bismo to jasno uočili. Kako dolazi do toga? Kako bi moglo nastati jedinstvo? Odgovor nam daje Sveto pismo: to može biti samo po novome Duhu koji nam se daje, koji nam daruje novo srce i novi jezik. No ovdje se odmah postavlja i posve praktično pitanje: odakle treba doći taj Duh? Kako ga čovjek može primiti? Po čemu ćemo ga prepoznati? Sveti nam Pavao na to daje začuđujuće jednostavan i praktičan odgovor u prvome čitanju iz Poslanice Korinćanima koje smo upravo čuli. Odgovor je toliko praktičan da nam se čini i previše jednostavnim. S nama 11
Joseph RatzingeR
se događa kao i s Naamanom Sircem kojemu je rečeno da se samo treba okupati u Jordanu kako bi se oslobodio svoje gube. To mu se činilo prelaganim. On smatra da se izlječenje ipak ne može dogoditi na tako jednostavan način. Sa sličnim stavom i mi stojimo pred ovim odgovorom. Dakle, Pavao nam kaže da Duh Sveti ne čini ništa. Nova riječ koju nam stavlja u usta, ovaj vatreni jezik koji nam daje i koji preobražava srce, posve jednostavno glasi: Isus je Gospodin. To je nova riječ koja nadilazi podjele i povezuje ljude. Da bismo shvatili ovaj jednostavan, a ipak neizmjerljiv zahtjev koji se krije u ovoj riječi, moramo, dakako, sići malo u dubinu. Prije svega moramo posvijestiti to da Pavao ovdje sasvim jednostavno citira ispovijest vjere Crkve. Time nam želi reći: ono što je važno kod Duha Svetoga nisu zanesenjačke potresenosti; one postoje i u poganstvu. U prethodnome, 2. retku, Korinćane je podsjetio na vrijeme kada su bili vođeni »nijemim idolima« i tu doživljavali uobičajene oblike oduševljenja i zanosa. Duh Sveti – objašnjava nam on – ne služi se zanesenjaštvom; sasvim je trijezan. Nova riječ koju nam daje sastoji se u poniznosti ispovijedanja i priznavanja vjere Crkve. Sastoji se u jednostavnosti srca koje nije 12
DOĐI, DUŠE PRESVETI
toliko veliko da ne bi moglo ući u zajedničku vjeru koja se proteže stoljećima i kontinentima i tako ljude izvodi iz vlastitoga i uvodi u ono što im je zajedničko, vodi ih jedne k drugima. Glas Duha Svetoga jest su-ispovijedanje zajedničke vjere u Crkvi koja obuhvaća sav svijet, u Crkvi koja je uistinu katolička. Razmišljajući zajedno sa svetim Pavlom, moramo poći i korak dalje i zapitati se o sadržaju ove ispovijesti koja izgrađuje Crkvu i bez koje ona ne bi ni postojala. Taj sadržaj glasi: Isus je Gospodin. »Gospodin« je starozavjetna oznaka za Boga koja je pri čitanju Biblije stupila na mjesto Božjega imena koje se nije smjelo izgovarati. Stoga je ova rečenica priznavanje božanstva čovjeka Isusa Krista. I ako je to istina, onda je sve u svijetu, kao i u našemu životu, uistinu drukčije. Ako je u Kristu Bog ušao u naš svijet, onda više nema vječne neizvjesnosti postoji li Bog, kako postoji, što hoće od nas, imaju li svijet i život uopće svoj smisao i svoj put. Tada su otvorena vrata, tada je pokazan put, tada je dan odgovor koji svi žudno čekaju. Isus je Gospodin. No to također znači: ovo može reći samo onaj tko se predaje Isusovu gospodstvu. Tko uđe u njegovu mjerodavnost. Tko dopušta da ga on iznutra oblikuje. Tko 13
Joseph RatzingeR
je zreo hodati zajedno s njime i slijediti ga. Takvu riječ, Isus je Gospodin, koja je mjerilo, način moje egzistencije, ne mogu izgovarati samo jezikom; ona zahtijeva čitava čovjeka. I sileći nas da napustimo svoju samovolju i da prihvatimo njegovu mjerodavnost, ona nas istodobno vodi jedne k drugima. Jer, ako svi mi više ne živimo po svojemu vlastitom smislu, nego po smislu onoga koji ide ispred nas, ako živimo životom onoga koji nas je ljubio do smrti, tada postajemo uistinu sposobni za međusobno komuniciranje. I sada postaje razvidno zašto je Babilon Babilon i zašto su Duhovi Duhovi. Gdje ljudi hoće biti bogovi, mogu samo stajati jedni protiv drugih. No ondje gdje uđu u središte, u istinu samoga Gospodina, tu ulaze u Duha koji nosi duh svih ljudi i koji ih uistinu može povezati. Ali postoji samo jedan Gospodin koji može polagati pravo na sve, a da time ne razara ničiju slobodu, nego nas uistinu ujedinjuje: to je onaj koji je Bog i čovjek istodobno. Tako se očituje povezanost između Krista i Duha Svetoga. Svetkovina Duhova pogledom obuhvaća Presveto Trojstvo. Duh ne čini bilo što: on je trijezan i on nas podlaže gospodstvu Isusa Krista. Nasljedovati Isusa Krista ne znači navezati se na neku pojedinost, nego znači otvoriti se 14
DOĐI, DUŠE PRESVETI
širini njegove istine. Nasljedovati ga znači biti duhom i umom otvoren i slobodan, uistinu postati čovjek: biti Božja slika i biti Bogu sličan. Molimo u ovome času Duha Stvoritelja, koji je utemeljio Crkvu, zajedno s vjernicima svih vremena: dođi, Duše Stvoritelju, i obnovi nas i ovu zemlju. Amen. Münchenska katedrala Blažene Djevice Marije, 29. svibnja 1977.
15
DOĐI, DUŠE PRESVETI
DUH SVETI U VIHORU I VATRI
Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja. (Dj 2,1–11)
17
Joseph RatzingeR
Duh je Sveti došao na učenike kada su bili sabrani na istome mjestu – tako nas izvješćuje čitanje iz Djela apostolskih koje smo upravo čuli. Time nam ovaj odlomak želi nešto reći o pretpostavci njegova dolaska, a istodobno i o znakovima njegove blizine. Ako ovo izvješće čitamo u čitavu njegovu kontekstu, više doznajemo o svemu. Ondje nam se kaže da je Isus prije svojega odlaska naložio učenicima da ništa ne čine sami od sebe, nego da ostanu zajedno i čekaju dar Duha Svetoga. Stoga se sabire mala skupina onih koji vjeruju zajedno s Marijom i apostolima koji su u međuvremenu, izborom Matije, upotpunili svoj broj dvanaest. Oni su znali da je njihovo biti-zajedno, njihova sloga, pretpostavka Duhova. Uvidjeli su i da je pretpostavka njihove sloge molitva jer samo molitva, a ne najistančanija psihološka tehnika, može u nama osloboditi onaj unutarnji princip po kojemu dotičemo jedni druge, u kojemu smo podnošljivi jedni drugima, u kojemu se nalaze mir i jedinstvo. Sloga je uvjet dara Duha, a molitva je uvjet sloge. No tomu pripada i ono drugo što smo čuli, otvorenost za Gospodina i očekivanje Gospodina. I upravo to – kako mi se čini – Crkva našega vremena mora iznova naučiti. 18
DOĐI, DUŠE PRESVETI
U današnjoj Crkvi vlada veoma velika aktivnost. Postoji u njoj marljivost koja ljude troši do krajnjih granica njihove snage, a često i preko toga. Ali jedva da još postoji ono tiho zadržavanje nad Božjom riječi u kojemu se naše htijenje i djelovanje oslobađa grčeva da bi tako postalo slobodno i plodno. Jamačno, Gospodinu su potrebne naša marljivost i naša predanost. Ali nama je potrebna njegova prisutnost. Moramo se iznova naučiti hrabrosti nedjelovanja i poniznosti u iščekivanju Riječi. Jer često bismo više postigli jednim jedinim satom tiha osluškivanja Božje riječi nego svim kongresima, sastancima i raspravama. A jedan trenutak molitve bio bi plodniji od hrpe papira. Ponekad nastaje dojam da se iza pretjerane grozničavosti naših aktivnosti krije nepovjerenje u snagu Božjega Duha, a iza umnažanja naših djela iznemoglost naše vjere, jer se u konačnici uzdamo još samo u ono što sami činimo i ostvarujemo. Ali mi uopće ne djelujemo samo po onomu što činimo, nego ništa manje i po onomu što jesmo, ako smo zreli i slobodni i ostvarujemo se uranjajući temelje našega bića u plodnu Božju tišinu. Duh je Sveti u današnjemu čitanju predstavljen osobito dvjema slikama: slikom vi19
Joseph RatzingeR
hora i slikom vatre. Vihor je ponajprije izraz moći – za stari svijet znak Božje moći koja vrti svijet i pokreće zvijezde kao da su one zrnca pijeska. No u ovoj slici vihora krije se i jedna druga misao; vihor je, naime, izraz za jedan od četiri elementa života – za element zraka po kojemu se ova naša Zemlja razlikuje od svih drugih zvijezda i koji je čini zvijezdom života. Pluća imaju smisla samo ondje gdje ima zraka, samo ondje gdje ima zraka može se disati i može postojati život. Ono što ovaj tajanstveni element zraka znači za biološki život, to sveto, Duh Sveti, znači za svaki duh. Samo ondje gdje se njega diše može postojati ljudsko biće, čovještvo, samo tu naš duh može istinski živjeti. Danas u novinama puno čitamo o zagađenju zraka koje nastaje zbog naše civilizacije. A iz vlastitoga iskustva možemo primijetiti kako u našim gradovima zajedno sa zrakom, koji je životni element, udišemo i otrove koji razaraju život. No uopće ne govorimo o duhovnome zagađenju okoliša koje razara atmosferu u kojoj duh može živjeti. Pritom su trovanja srca i duha, koja nastaju zbog takva zatrovanja duševnoga okoliša, daleko opasnija od oboljenja do kojih dolazi zbog fizičkoga zagađenja zraka. Dok sam putovao u jedno mjesto 20
DOĐI, DUŠE PRESVETI
podijeliti sakrament potvrde, rečeno mi je da u dotičnome mjestu jedna trećina djece ima smetnje u ponašanju jer ne mogu udisati ljubav koja je iskonski element potreban čovjeku za njegov rast i njegovu opstojnost. To da se u zapadnome svijetu filmove pune nasilja i preziranja čovjeka promatra kao nešto posve normalno znak je koliko smo se navikli na to da na čovjeka bacamo blato, da ismijavamo i gazimo njegovo dostojanstvo. Pritom sebi govorimo: upravo je to sloboda. Ali to da nam je postala navika gaziti čovjekovo dostojanstvo, a ružno i izopačeno prikazivati kao normalno, i da pri tome sebi smišljamo lijepe ideološke izlike, nimalo ne mijenja činjenicu da sve to zagađuje duševni zrak koji moramo udisati. Ako čovjekovo dostojanstvo nije iznutra zaštićeno protiv takvih zloporaba, i zabrane su besmislene. Tim više mi kao kršćani moramo smatrati svojom zadaćom ulagati napore kako bi oko nas vladao čist zrak Duha Svetoga. Moramo se suprotstaviti duhovnome zagađenju okoliša i u zajednici vjernika stvarati oaze u kojima će naše srce i naša duša moći disati i počivati. Druga slika za Duha Svetoga u današnjemu čitanju jest vatra. Ako se u starome svijetu zrak pojavljivao kao temeljni element ži21
Joseph RatzingeR
vota, vatra je vrijedila kao element na kojemu je počivala civilizacija; bila je, dakle, pretpostavka da bismo mi sami mogli obrađivati, izgrađivati i oblikovati zemlju. Vatra je svjetlo, toplina, dinamika koja može preobražavati. No ona je istodobno i element razaranja i uništavanja ondje gdje se nad njom izgubi kontrola. U starome svijetu smatrana je dijelom sunca, elementom božanske moći. Na činjenici da čovjek može njome raspolagati počivalo je mišljenje da je sličan Bogu. Grčki je svijet stvorio mit o Prometeju koji vodi borbu protiv bogova, skida vatru s neba, donosi je na zemlju i time pokreće novi svijet. Goethe je ovaj pathos prelio u uzbudljive riječi u svojoj pjesmi o Prometeju: »Ovdje sjedim, oblikujem ljude po svojoj slici. Rod koji mi je jednak u patnji, plaču, uživanju i veselju. I koji se ne obazire na tebe, kao ni ja!« Upravo je to postao program novoga vijeka: ne htjeti biti Božja slika, nego samo svoja vlastita slika; moć nad svijetom davati samima sebi i ne obazirati se na njegovu, Božju moć, i ništa od njega ne očekivati. Ali sada kada nam je uspjelo istrgnuti vatru s neba i iz dubine, iz materije atoma, otvara se pitanje ne ćemo li pritom sažeći svu zemlju, ne će li se element civilizacije i stvaralaštva u 22
DOĐI, DUŠE PRESVETI
našim rukama preokrenuti u razaranje i uništavanje. Duhovi nam kažu da je Duh Sveti vatra i da je Krist istinski Prometej koji je donio vatru s neba. Da, čovjek treba imati vatru, ne smije vegetirati u dokonoj egzistenciji jer stvoren je radi toga da bude sličan Bogu, ali tu vatru koja je snaga spasenja ne donosi titan koji uklanja i briše Boga, nego Sin koji se izlaže vatri ljubavi i tako ruši zidove neprijateljstva, a njegova vatra postaje snaga preobrazbe, ljubavi i novoga svijeta. Kršćanstvo je vatra. Ono nije neka dosadna stvar, pobožna bujica riječi kojom se možemo prikvačiti za bilo koji vlak da bismo još uvijek bili tu. Kršćanstvo zahtijeva od nas strast vjere koja sudjeluje u strasti Isusa Krista i, polazeći od nje, obnavlja svijet. Izdvojimo na koncu iz slika i misli današnjih čitanja samo još jedno: Duh Sveti pobjeđuje strah. Učenici koji su se iza zatvorenih vrata skrivali od Židova – kako čujemo u Evanđelju – koji su razapeli njihova Gospodina te su mogli uhititi i pogubiti i njih, ovi učenici izlaze van bez straha i propovijedaju poruku o Kristu, Raspetome, bez bojazni, jer znaju da se nalaze u rukama jačega. Jedan mi je svećenik, koji je neko vrijeme pro23
Joseph RatzingeR
veo u Africi, u području koje su kršćanstvo i europska civilizacija jedva dodirnuli, pripovijedao da je za njega najpotresnije i najdirljivije iskustvo bio paralizirajući strah koji vlada u potpunosti životom tih ljudi, strah koji je stvarno obilježje poganstva u kojemu se jedan Bog nije još pokazao. Oni se boje duhova mrtvih, boje se nepoznatih duhova, boje se nepredvidivosti poznatih duhova. Čitav je život procjena straha, umijeće izlaženja na kraj s neugodnim silama s kojima je čovjek suočen gotovo bez zaštite i oružja. Duh Sveti prevladava strah. Svijet Duha Svetoga nije obilježen nepoznatim duhovima i moćima, nego Duhom koji je ljubav, a kao ljubav on je i svemoć. Stoga je odsutnost straha znak Duha Svetoga koji nas stavlja u ruke svemoćne ljubavi. Stoga se i vjera, ako je cjelovita, može bez straha suočiti s moćima ovoga svijeta jer zna da je vodi i štiti onaj koji je kao jači svezao jakoga (»Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti.« (Mk 3,27)). I nije, kako se želi prikazati, da će u svijetu koji konačno uklanja vjeru naposljetku ustati čisti um i čista neustrašivost. Ondje gdje nestane vjera, čovjek se ponov24
DOĐI, DUŠE PRESVETI
no mora početi bojati nepoznatih sila sudbine, budućnosti i prirode, koje ne može odagnati, nego to može samo onaj koji je stvorio svemir i koji ga nosi u svojim rukama. Stoga u ovaj duhovski dan želimo moliti da Duh Sveti dođe k nama i obnovi lice zemlje. Amen. Münchenska katedrala Blažene Djevice Marije, 14. svibnja 1978.
25
DOĐI, DUŠE PRESVETI
SADRŽAJ
ISPOVIJEST VJERE CRKVE I DUH SVETI . . 9 DUH SVETI U VIHORU I VATRI . . . . . . . . . 17 DUH OPRAŠTANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 »GOSPODIN JE DUH«. . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 DUH ŽIVOTA – DUH U TIJELU . . . . . . . . . 43 DUH SVETI – SNAGA POVEZIVANJA . . . 53 DUH I VATRA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 DUH I SLOBODA – SLOBODA I VEZIVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 JEDAN DUH U STVARANJU I OTKUPLJENJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
87
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u travnju 2012.
U današnjoj je teologiji, kao i u religioznoj praksi, vrlo aktualno pitanje o Duhu Svetomu. Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u svojim duhovskim propovijedima iznosi raznolikost misli i ideja o ovoj uzbudljivoj temi: što Sveto pismo i tradicija konkretno govore o Duhu Svetomu? U čemu leži značenje Duha Svetoga za svakidašnjicu i za stvarni kršćanski život? Idući puno dalje od teološke teorije, Papa pokušava osvijetliti pojedine putove Duha Svetoga i povezati ih s konkretnim kršćanskim životom te tako razotkriti barem jedan dio svega onoga otajstvenog o Duhu Svetomu. Pluća imaju smisla samo ondje gdje ima zraka; samo ondje gdje ima zraka, može se disati i može postojati život. Ono što ovaj tajanstveni element zraka znači za biološki život, to sveto, Duh Sveti, znači za svaki duh. Samo ondje gdje se njega diše, može postojati ljudsko biće, čovještvo, samo tu naš duh može istinski živjeti. Joseph Ratzinger
ISBN 978-953-235-285-6
VERBUM 68 kn
www.verbum.hr
VERBUM