Dobar boj

Susanna Bo DOBAR BOJ

SUSANNA BO

DOBAR BOJ Životna ispovijest žene koja je kroz suprugovu bolest i smrt iznova pronašla Boga

VERBUM

Biblioteka:

Svjedocanstva 11.˝ Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: La buona battaglia © 2016 Edizioni San Paolo s.r.l.

Piazza Soncino, 5 – 20092 Cinisello Balsamo (Milano) www.edizionisanpaolo.it © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Vini Mušac Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Diana Župić Fotografija na koricama: © DigitalVision via Getty Images Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-653-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170914080

PREDGoVoR

Predgovor

Koliko sam shvatio, predgovor bi trebao služiti da pobudi želju za čitanjem knjige kojoj je uvod.

Eh, ono što mogu reći jest da je ovo knjiga koja me u isto vrijeme nagnala na gorak plač i grohotan smijeh.

Zašto sam se toliko smijao, čitatelj će lako razumjeti ako samo počne čitati knjigu; zašto sam toliko plakao, razumjet će ako je pročita cijelu.

Na osobnoj razini ovaj me tekst iznutra ispunio cijelim svijetom uistinu dragih, iznimnih osoba, koje su promijenile poredak aminokiselina moje DNK, ono nešto zbog čega netko prestaje biti majmunom ili žoharom i postaje ubogim čovjekom. Ili prestaje biti ubogim čovjekom i postaje djetetom Božjim. Među tim osobama, zajedno s ostalima, nalaze se Carlo Striano i junak knjige, Luigi Firenze.

Sjećam se do najsitnijega detalja prvoga susreta s Luigijem: vrijeme, mjesto, moj dolazak i odlazak, kako smo sjedili, Luigijev pogled, prvi put kada sam čuo njegov, pomalo ironičan, ravnomjeran i tužnjikav ligurski naglasak – katkada Ligurci imaju silazni naglasak na zadnjim slogovima u rečenici pa se čine depresivnim, ali to nije istina: depresivni su samo kada su depresivni, problem je što govore depresivno kada su veseli.

7

DOBAR BOJ

Sjećam se kako je sjedio, kako mi je pričao o sebi, kako me gledao. Sjećam se da sam sutradan o njemu govorio pred 400 mladih zatraživši od njega dopuštenje za to. Sjećam se kao da se to upravo događa. ono što se otkriva u ovoj knjizi jest da su neobični razgovori o vremenu i o njegovu postojanju kao Božjemu stvorenju, koje je vodio spomenuti Carlo, istiniti.

Mnogo toga što je Carlo govorio bilo je istinito. Još uvijek sam ganut. Nasreću, i Luigi je povjerovao u to.

Prokletstvo! Koliko mi nedostaje Carlo. Uf! Postoje boli kojih se čovjek ne treba osloboditi i koje ne treba ublažiti. Blago ožalošćenima, oni će se utješiti.

Nedostaju mi telefonski razgovori s Luigijem.

Nedostaje mi ona rečenica koju sam čuo samo iz njegovih usta: „Fabio, imam getsemanski napadaj“, tako je on nazivao ono što smo svi mi smatrali depresijom, koju je pojačavao ligurski naglasak, ali to je bilo nešto sasvim drugo. Bila je to njegova tajna. ova knjiga otkriva njegovu tajnu, nadasve veličanstvenu tajnu, koja mnogima postaje bitna. Susanna će jedino preko ovoga uvoda saznati da knjigu dajem na čitanje, gotovo kao obvezu, onima koje vodim prema kršćanskoj vjeri, kada objašnjavam kako je po Bibliji stvoren čovjek. Ni više ni manje. Čovjek je zamršena kutija od jedne riječi. Njegov je stvarni izazov držati jednu riječ u najskrovitijemu mjestu sebe. I otjerati drugu.

Prva je riječ istina koja je u isto vrijeme univerzalna, apsolutna, ali isto tako i posebna, određena, osobna, svojstvena. Druga je riječ izmišljotina, ponekad sladunjava, ponekad beznadna, koja se čini točnijom.

8

PREDGoVoR

Prva je riječ ravnomjerna, uskrisujuća, ide naprijed, gradi. Druga je riječ elipsa s dvama plamenovima i gravitira oko dva apsoluta, naše bijede i naše veličine.

Prva riječ zna kako ujediniti dva plamena relativizirajući jedan s drugim, druga ih apsolutizira odvojene i tako nas gura ili u razaranje odnosa, to jest u oholost ili u poništenje života, odnosno beznađe. Prva riječ vodi nas naprijed prema nebu, druga nas ostavlja u eliptičnu kruženju koje se ponavlja između dvije vatre.

Prva je riječ dar od Boga, primamo je kako je primamo. Druga je riječ zamka neprijatelja ljudske naravi, kako ga naziva sveti Ignacije, i koja često služi kao živčani sustav infantilnoga „ja“, nezreloga, kojega je beskorisno pokušavati ispraviti. Naziva se stari čovjek. Prva je riječ izvor novoga čovjeka.

Mislim da sam Luigijevu priču ponovio puno puta, ali neke pojedinosti nisam znao.

No srž je uvijek ista, a ona je i razlog zbog kojega sam dan nakon što sam ga sreo, kako sam već spomenuo, rekao pokoju riječ o njemu pred 400 mladih. Izazov s kojim sam se suočio s njim onoga dana jednak je onome kojemu sada moram pristupiti iznova svake godine sa stotinama dvadesetogodišnjaka: moram im reći koliko su važni. Moraju shvatiti što Bog misli o njima.

Kao da se svaki put nalazim ispred Luigija. odnosno pred remek-djelom koje treba otkriti svoju ljepotu.

Neki se dosta muče da bi povjerovali u to.

9

DOBAR BOJ

Nisu imali očeve koji su imali povjerenje u njih jer je moja generacija bila previše usmjerena na razmrsivanju sebe same da bi shvatila da su postojala djeca koja su čekala znak ohrabrenja. ovi nesretnici, novi jadni Lazari pred vratima narcisoidnih odraslih, čekaju da im netko nešto predloži, da netko uloži u njih kako bi naučili razmišljati šire.

To ne znači željeti osvojiti svijet, već biti veliki, veći od ovoga svijeta. onaj po kojemu i zbog kojega je nastao cijeli svijet naumio je umrijeti za njih... Treba podučiti ovu djecu koliko su veliki. Već spomenuti Carlo Striano, kada je imao dvadeset, napravio je to sa mnom, naučio me tome.

Također treba reći da Susanna u ovoj knjizi na divan način otkriva skriven svijet zaruka i prvih godina braka. Njihova priča, u svojim pojedinostima, lijepo, radosno i mudro osvjetljava ono što se zove „poziv na brak“.

Posljednje što moram reći jest da Susanna piše na dojmljiv način.

Treba pokušati da bi se vjerovalo.

Ah! Zaboravio sam, trebat će vam cijela knjiga, kao Susanni, da biste shvatili da je Luigi govorio silaznim naglaskom na zadnjemu slogu rečenice, kao depresivan čovjek, zato što je bio Ligurac.

Sve samo ne depresivan... don Fabio Rosini

10

1.

1.

Ateist

Na trenutak si se odmaknuo i gledao me. Činilo se da se zabavljaš. Gurnula sam natrag naočale, tijekom poljupca završile su na vrhu nosa. Sramila sam se. Tko zna je li ti se svidjelo. Nastavio si me gledati, nasmiješen. Pritvorio si oči. „Uvijek su me očaravale djevojke s naočalama.

Sad shvaćam zašto.“ Dobar boj počeo je tamo, te večeri prije sedamnaest godina, na ulazu u jedan od mnogih kampova u Val di Sestu, u Dolomitima. Bilo je prošlo pet mjeseci otkada sam opazila da mi se sviđaš, dva otkada sam počela raditi nešto kako bi to primijetio i šest dana otkada sam odlučila da je najbolje odustati. Cijelo sam ljeto uvjeravala prijatelje da svaku nedjelju doista moramo ići na more u Deivu Marinu, kamo si išao i ti, i da te u tjednu kada je Velika Gospa moramo obvezno pozvati s nama u Alto Adige. Imala sam dvadeset jednu godinu, ti dvadeset četiri, za tebe je dobar boj bio sigurno počeo i prije te večeri, isto kao što je za mene počeo mnogo kasnije. U svakom slučaju, noć između 15. i 16. kolovoza bila je početak nečega. Udružili smo se da se borimo zajedno. Ujedinili smo snage.

Poznavali smo se iz viđenja pet godina. oboje smo živjeli u Sestriju Levanteu, pedesetak kilometara od

11

DOBAR BOJ

Genove. Područje uz more koje se preko ljeta napuni turistima, a zimi se vraća na svojih osamnaest tisuća stanovnika. Nije bilo sigurno da ćemo se sresti, ali recimo da nismo živjeli u New Yorku i da se moglo dogoditi. Zapravo, jedne večeri netko mi je rekao da postojiš.

Bilo nas je petero u obitelji. Tata, mama i troje djece, dva dječaka i jedna djevojčica. Tata je popravljao i prodavao bicikle u dućanu ispred kuće. Mama je bila učiteljica u osnovnoj školi: kada bi se vratila sa sastanaka s kolegama ili s razrednih vijeća, počinjala bi brzo pripremati večeru i ako se netko od nas djece usudio odnijeti joj zadaću na pregled, dala bi mu do znanja da se makne. Možda smo se zbog toga svi troje dobro snalazili u školi. Znali smo sami brinuti se o učenju. To ne znači da naši roditelji nisu bili prisutni: uvijek smo jeli zajedno, za ručkom i večerom.

Moji su se trudili da nam ništa ne nedostaje: zimi su nas vodili na snijeg, na skijanje, a i u srpnju bismo provodili jedan tjedan u planinama. Međutim, moj se otac ljeti nije mogao zadržati s nama jer je morao imati otvoren dućan: jedino razdoblje koje je vrvjelo poslom bilo je od srpnja do rujna. Za moju majku je, zbog škole, bilo sasvim suprotno. Ponekad su se svađali. Katkada sam ih čula kako raspravljaju u kuhinji dok smo mi djeca bili u boravku i gledali televiziju.

Nastojali smo se praviti da to nije ništa. Moj stariji brat Marco pojačao bi televizor kada bi vika postala jača. Nakon njihovih svađa nikada nisam znala kako se ponašati: na čiju stranu stati, nisam znala tko je u

12

AtEiSt

pravu i zašto. Bilo bi mi drago da sam shvaćala, no bila sam premala. Jednom kada sam imala osam godina, usmjerivši oči pune suza prema lusteru, pitala sam Isusa može li učiniti da prestanu. Pomislila sam: da su moji roditelji upoznali Isusa, da su znali sve ono što je govorio, prestali bi se derati onako. Majka je išla na mise, otac je želio da i mi idemo. Jedne sam ga nedjelje pitala: „Zašto šalješ nas, a ti nikada ne ideš?“ Nije mi znao odgovoriti.

Ne znam je li to bilo zbog mojega pitanja ocu ili zato što me Isus odlučio uslišati, no jedne su večeri moji izišli van, a to se rijetko događalo. Braća i ja smo već bili dosta veliki da ostanemo sami kod kuće. Išli su na susret u župi, na neku vrstu večernjega vjeronauka.

Nakon toga izlaska slijedio je još jedan pa još jedan.

Dva su mjeseca, utorkom i petkom, sudjelovali na susretima. Za nas je djecu bilo veselje biti bez roditelja, gledali smo Disneyjeve filmove na televiziji ležeći na kauču s keksima, čipsom i coca-colom.

Kada je završio ciklus susreta, moji su mi objasnili da se formirala grupa, zajednica, te da su oni dio nje.

Upitala sam majku je li zajednica ono mjesto gdje je otišao brat jedne moje prijateljice nakon što je uzeo nekakve tablete, ali kazala mi je da je njihova zajednica posve drukčija i da nema nikakve veze s drogom: susretali su se kako bi molili i čitali evanđelje, kako sam i ja radila na vjeronauku, ali bez bombona na kraju. Jednom tjedno, subotom, odvodili bi i nas djecu i sudjelovali bismo na misi.

Ubrzo je odlazak na misu svake subote postao dosadan. Zavidjela sam bratu Marcu koji je mogao od-

13

DOBAR BOJ

lučiti da će ostati u kući ili izići s prijateljima. No s vremenom sam se navikla toliko da sam, nakon krizme, odlazila na isti vjeronauk koji su pohađali i moji roditelji četiri godine ranije. Susrete je obično organizirao župnik s dva bračna para i te su godine jedan od dva para bili moji roditelji. Dojmio me se način na koji je otac govorio o Isusu: malo je vikao, malo dirao u srce. Ponekad mi ga je bilo žao jer se nije znao dobro izražavati: bio je radnik cijeloga života. Ali govorio je iz duše. otprilike dvije godine kasnije čula sam prvi put za tebe. Bila sam u drugomu razredu gimnazije. Prolazila sam ono razdoblje života kada se zanimaš za sve ili se ne zanimaš ni za što: mene nije zanimalo ništa.

Moja najveća čežnja bila je da me ostavi na miru što veći broj ljudi. Zbog toga sam u školi bila dobra tako da mi nitko nije mogao ništa prigovarati, ni u obitelji ni u školi. Nisam imala loš karakter i ne može se reći da sam bila ljutito dijete. Gdje god se tražilo, nastojala sam izvršiti svoje dužnosti. No uvijek zbog istoga razloga, odnosno tako da se nitko ne obazire na moje postojanje. Vrlo sam često uspijevala. I to dobro.

Moj je život tekao uvijek isto i poprilično monotono: školski autobus, nastava, povratak kući autobusom, spavanje, učenje, spavanje. Sljedećega dana isto. Brzo sam učila. Majka je svima govorila: „ona za jedan sat sve nauči. Često uči uz glazbu.“ Ponosno je to govorila jer sam imala odlične ocjene. Ipak, ponekad mi se njezin glas činio ironičnim, gotovo ljutitim: kao da ne zaslužujem te ocjene jer sam živjela

14

AtEiSt

na račun svojega dobrog pamćenja. Smetalo joj je što puno spavam poslijepodne. Koju godinu poslije rekla mi je da je bila gotovo zabrinuta zbog toga: „Gledala sam te tamo na krevetu, nisi voljela ni izlaziti. Bojala sam se da si depresivna.“ No ja sam jednostavno bila umorna. Ipak, s nekim sam se prijateljicama iz gimnazije viđala i izvan škole. Ali bila sam takva u tomu razdoblju: teško me zanimao netko ili nešto. Možda sam zaista bila u depresiji, kako je majka govorila.

Ponekad sam je htjela upitati: „Zašto nisi napravila ništa da mi pomogneš? Zašto sam se tih godina više osjećala kao problem koji je trebalo riješiti, nego kao kći koju treba voljeti?“ Danas ne razmišljam više tako.

Moja je majka plakala i smijala se sa mnom, nevažno je što me kao adolescenticu nije razumjela. Upravo je ona bila ta koja mi je, za vrijeme toga razdoblja, prvi put govorila o tebi.

Moji su postali katehisti u svakom pogledu. Ponekad kada bi se navečer vraćali kući, a ja bila još budna, razgovarali bismo o tome kako su prošli susreti ili koliko je ljudi bilo na njima. Za mene, kao i za većinu djevojaka iz zajednice, upiti o katehezama značili su u prvomu redu jedno: doznati jesu li u župu pristigli novi mladi, nova braća s kojima se bratiti. Više su se za to zanimale neke sestre iz zajednice, manje ja. Ne znači da nisam gledala momke... Ali najčešće oni mene nisu gledali. Uostalom, loše sam se odijevala, a još gore sam se češljala: odrasla sam uz dva brata i nisam imala sestru koja bi mi pomogla da izgledam barem malo ženstveno. Moja majka, koliko god imala dobru

15

DOBAR BOJ

volju, nije imala pojma o tome što je bilo u modi kada sam imala šesnaest. I da dodam, nosila sam aparat za zube i naočale za kratkovidnost. Ukratko, možda sam imala potencijala da budem dražesna, ali u tomu sam razdoblju to dobro prikrivala.

Jedina koja mi je oko toga pomagala bila je Teresa, sestra iz zajednice. odmah smo se svidjele jedna drugoj u župi, a s vremenom smo postale i prijateljice. Često smo odlazile k njoj: njezini su bili sa Sicilije, a radi posla su se preselili u Liguriju. Teresa je imala potpuno drukčiji karakter od mojega: bila je društvena, sviđalo joj se šetati ulicama s mnoštvom dućana i ostajati hipnotizirana pred izlozima. Bila je vedra kao zemlja iz koje je dolazila. Nije imala mnogo prijatelja kao ni ja. Promijenila je nekoliko gradova u Liguriji prije nego što je stigla u Sestri, ali ovdje joj nije bilo dobro tijekom godina u osnovnoj školi: nekoliko kolega iz škole rugalo joj se zbog njezinih južnjačkih korijena i zbog četvorice braće govoreći joj da su njezini roditelji bili zečevi. Sve ju je to, bez sumnje, tištalo, no stvari su se popravile u gimnaziji. Kako ih je bilo mnogo u obitelji, svatko se morao nečega odreći. Usprkos tome, Teresa mi je često poklanjala kreme za lice i šminku podučavajući me kako ih koristiti: strastveno je voljela kozmetiku. Bila bi odlična šminkerica. Voljele smo razgovarati o svemu, a s obzirom na našu dob, osobito o momcima. Svako malo me pitala ima li netko zanimljiv tko ide na kateheze u župi, a ja bih pitala majku: „Da, ove godine dolazi mnogo mladih. Puno njih brblja, neki spavaju, a neki izgledaju kao da ih zbilja zanima. Ali žao mi je što ću vas razočarati, ni-

16

AtEiSt

sam primijetila nikoga tko bi bio... kako vi ono kažete, djevojke? Frajer?“ Moje zanimanje za kateheze već je bilo prestalo. „Kako god, neku večer smo postavljali pitanja. Pitali smo nekoga od njih: Vjeruješ li u Boga? Tko je za tebe Bog? Jedan je odgovorio da vjeruje, ali ne prakticira vjeru. Drugi su rekli kako vide Boga u prirodi ili u ljubavi prema drugoj osobi. onda smo postavili drukčije pitanje. Pitali smo jednoga mladića: Da sretneš ateista i da mu moraš objasniti zbog čega vjeruješ u Boga, što bi mu rekao? A on je odgovorio: Ne bih mu rekao ništa jer sam i sam ateist.“ Tvoj dobar boj bio je započeo.

Tada nisam mogla znati da će o tomu ateistu ovisiti moj budući život. Ipak, usprkos tome što nisam znala ništa o tebi, od toga sam trenutka počela pitati majku za kateheze. „Večeras ih je došlo dvadesetak. Malo manje nego prošli put.“ „A... ateist?“ „Da, nastavlja dolaziti. Govori da je još ateist. Ali prošli je put doveo druge ljude.“ „Ah!“ „Da, došao je s prijateljem i dvije gospođe. Prva mora da je bila njegova majka, a druga majka njegova prijatelja.“ Ne bih mogla reći što me je tjeralo da se zanimam za nekoga koga nisam ni poznavala, koga nisam nikada vidjela. Moj se život ne bi bio promijenio da je jedan ateist ostao ateist. Nikada si nisam postavljala

17

DOBAR BOJ

to pitanje mogućnosti da Bog ne postoji. Možda zbog odgoja koji sam primila, možda zbog toga što sam osjećala da su na neka pitanja već bili odgovorili moji roditelji, možda zato što mi nije bilo toliko bitno. Jedinu sumnju koju sam katkada imala budio je u meni otac kada je govorio da se vjera rađa u osobnomu susretu s Isusom Kristom. Zato što sam ja vjerovala u Boga, ali nikada nisam imala osobni susret s Isusom.

Sigurno je to bio razlog zbog kojega nisam imala pretjeranu potrebu da u školi i u drugim sredinama osim u zajednici svjedočim svoju vjeru; nisam se sramila, ali nije mi bilo ni ugodno to raditi. Neke su moje kolegice znale. Znale su da idem u župu. Znale su da subotom navečer idem na misu umjesto u diskoteku.

Znale su i da sam još uvijek bila djevica. To je bio obvezan program školskih izleta: igra izvlačenja kostura iz ormara. Sve bismo se skupile u jednu sobu i govorile o svojim seksualnim iskustvima drugim djevojkama. Svaka od nas. Ili, bolje, svaka od njih. Ja nisam imala nikada ništa ispričati. Iz godine u godinu broj onih koje to još nisu učinile smanjivao se i svaki put na izletu pitala sam se hoću li, prije mature, moći barem ispričati da sam se poljubila s nekim. Jer i meni je zbog nekoga srce brže tuklo. obično bi to bio neki stariji dečko, prijatelj mojega brata Davida, koji bi me uglavnom ignorirao. No ono što me najviše tištalo tijekom igre s kosturima bilo je reći da nemam namjeru učiniti to ni s kim prije braka. Prvi put kada sam smogla hrabrosti to reći, one godine kada smo išli u Veneciju, zavladala je nestvarna tišina. osjećala sam se kao prvi kršćani koji su čekali da ih proždru zvijeri. Ali

18

AtEiSt

sve su ostale bez daha. Nijedna se nije počela smijati.

Nijedna me nije optužila da sam vjerski zatucana. Komentar jedne od njih sažeo je mišljenje svih: „Vidi se da nisi nikada okusila.“ No ostavimo po strani moje mišljenje o braku i djevičanstvu, nakon izleta osjetila sam da sam stekla neku vrstu poštovanja svojih školskih kolegica. Nisam mogla biti pošteđena ironičnih dobacivanja ili nadimaka poput dobra djevojka iz crkve, ali nikada nisam osjetila zloću u tim nazivima, već više nekakvu potvrdu o povjerenju. Bila sam dobra djevojka iz crkve, meni se moglo vjerovati. Štoviše, više od jedne kolegice izabralo me je kao slušateljicu: dolazile su tijekom odmora, sjele bi ispred moje klupe i praznile bi vreću. Katkada je vreća bila teška. Ja sam slušala i ponekad davala savjete. Počelo mi se sviđati to što sam tražena usprkos tome što sam uvijek, u danomu trenutku, imala osjećaj nespremnosti za davanje odgovora: slušala sam sebe kako govorim i u glavi se smatrala lažljivicom. Moj župnik don Giuseppe uvijek je, citirajući evanđelje, govorio da kršćanin mora biti svjedočanstvo za druge, svjetlost svijeta, sol zemlje. Ali nikada se nisam osjećala tako. Zato što sam tada mislila da svjedočiti vlastitu vjeru znači iznijeti kršćanstvo kao ideju, način života, protiv drugih ideja i drugih načina života. Nije taj stav bio potpuno pogrješan, no zacijelo ću morati promijeniti pogled na stvari. I promijenit ću ga jednoga dana. Ali bile su potrebne godine. Moram se, stoga, vratiti na priču o tebi.

19

DOBAR BOJ

2.

Grom iz vedra neba (sa zakašnjenjem)

Tko zna je li slučajnost vidjeti prvi put čovjeka za kojega ćeš se udati u crkvi u kojoj ćeš se udati. Ne znam, iako nisam nikada vjerovala u slučajnosti. Moja je župa, neko vrijeme nakon kateheza, organizirala susret mladih: Teresa i ja smo sjele u prvi red da bismo vidjele novopridošlice, ali nismo našle nikoga vrijednog pažnje, osim visokoga dečka u plavoj jakni koji je sjeo na klupu ispred nas. Zapravo, uopće nije bio loš. Mogao je biti naših godina, možda malo stariji. Pogledala sam ga više puta te večeri. Vrativši se kući upitala sam majku kako se zove. „Zove se Luigi. Ali ti već znaš tko je on.“ „Zašto?“ „Zato što je to ateist.“ od te sam te večeri prestala zvati ateistom i postao si Luigi, ime koje ipak ne ću puno puta izgovoriti sljedećih pet godina. Događalo se da te ponekad vidim na župnim susretima, ali to je bilo jedino što nam je bilo zajedničko. Što se tiče ostaloga, vodili smo poprilično drukčije živote. Poznavali smo se, površno: znala sam da živiš u Sestriju, da si završio tehničku školu te da si se upisao na fakultet elektrotehnike. Jednoga

20

GROM iz VEDRA nEBA

ljetnog dana ponovno sam te vidjela u očevu dućanu: svako malo si svraćao da ga pozdraviš. Toga sam se popodneva vraćala s plaže i na povratku kući triput mi je pao lanac s grazielle* boje pistacije; na kraju sam se vratila pješice. Zaustavila sam se pred dućanom, preznojena i ljuta, bacila sam bicikl o pod. Ne znam kako, ali kada sam te vidjela, moje loše raspoloženje iznenada je nestalo. Rekla sam nešto ocu o mogućnosti rastavljanja starudije na kojoj me slao unaokolo i da to, između ostaloga, nije ni dobra reklama za dućan. odgovorio je da je bicikl savršen, trebalo je samo malo napuhnuti gume. Nasmiješio si mi se. Ne znam jesi li se nasmijao meni ili onome što je rekao moj otac.

Primijetila sam da imaš duge trepavice i crne, malo izdužene oči. Pitala sam se imaš li možda arapske pretke zato što si bio preplanuo ili zbog oblika očiju. U svakom slučaju moj me se otac riješio rekavši: „Sutra ću ti namjestiti lanac.“ otišla sam noseći bicikl kada mi je u glavu došla ona pjesma Gianne Nannini: Belloooo... bello e impossibile... con gli occhi neri e il tuo sapor medioorientale.** Popela sam se u stan otpjevavši je cijelu. Čim sam ušla, majka mi je pokazala telefon.

Bila je to Teresa, htjela je znati jesam li došla kući unatoč problemu s biciklom. „Da, stigla sam. Da, da, sve je u redu. Znaš...,“ rekla sam to tek tako, kao nešto nevažno, „...vidjela sam Luigija, kod oca u dućanu.“ Ali Teresa je shvatila iz prve. Kada se radilo o dečkima, * **

Model bicikla poznat i kao pony bicikl (nap. prev.).

Lijep... lijep i nestvaran… s crnim očima i okusom Mediterana (nap. prev.).

21

DOBAR BOJ

uvijek je ostala žena s juga: „on je uvijek praznik za oči, priznajmo.“ Ubrzo je, među djevojkama iz župe, zajedničko mišljenje bilo da je Luigi praznik za oči. Zasigurno je bio iznad prosjeka među muškarcima koje smo imali u zajednici. Uz to, makar te nisam dobro poznavala, činio si mi se simpatičnim, s uvijek spremnom dosjetkom. Trebao si biti prilično pametan budući da si išao na inženjerski fakultet (još nisam znala za tvoju teoriju o glupavosti inženjera). Svih tih godina nisam mislila, čak ni varajući samu sebe, da bih ti se jednoga dana mogla svidjeti; previše si nalikovao na bratove prijatelje za koje nisam postojala. Viđali smo se letimice, na ponekom susretu u župi. Ljeti bi se ponekad dogodilo da nakon mise iziđemo svi zajedno, s drugim dečkima iz zajednice, na sladoled ili u šetnju uz more. Ali tebe nikada nije bilo. od lipnja do rujna preselio bi se s roditeljima u mjesto svoje bake, u Castagnolu, poviše Deive Marine. Tamo si imao svoju grupu prijatelja i djevojku. Zaista je bila lijepa: visoka, plava, plavih očiju i dugih nogu. Doveo si je na neki od susreta u župi i nama, dobrim djevojkama iz crkve, bilo je odmah jasno da ona tamo dolazi s drugoga planeta. Ne samo zbog izgleda, već i zbog načina odijevanja. Bila je sredina devedesetih i u modu je sve više ulazio piercing: ona je imala sićušni briljant na nosu. Upoznali ste se jedne večeri u diskoteci, plesala je na uzvišenu podiju, namignula ti je i počela ti se udvarati. Slijedila te je i ostavljala poruke na automobilu. Prohodali ste malo zatim. Ne znam je li to bilo zbog toga što si se viđao

22

GROM iz VEDRA nEBA

s tom djevojkom ili zbog drugoga razloga, no tih se godina i tvoj vanjski izgled počeo razvijati u određenomu smjeru. Pustio si kosu do ramena obrijavši je iznad ušiju i iza vrata. Bila je to odvratna frizura koju je tvoja majka pogoršavala praveći ti male pletenice.

Da ne govorimo o crtežima koji su se periodično pojavljivali na obrijanomu dijelu tvoje glave. odlazio si tipu kojega su zvali svemirski brijač i moram priznati da su neki crteži bili simpatični: violinski ključ ili stilizirane ljudske figure nalik egipatskim hijeroglifima.

Ako mi se s jedne strane nije pretjerano sviđala tvoja frizura, mislim da si to uvelike nadoknadio načinom odijevanja: kao pravi sin jedinac iskorištavao si bezuvjetnu i nepodijeljenu majčinu ljubav koja te je rado pratila po dućanima. osobito mi se sviđala tvoja crna kožnata jakna koju si kupio nakon što si gledao Carlitov način s Alom Pacinom. Uhvatila te manija praćenja filmske mode, ponekad sa zapanjujućim rezultatima. Na primjer one večeri kada si išao u diskoteku našminkan u stilu Brandona Leeja u filmu Vrana.

Bilo je, dakle, čudno da tip poput tebe može provesti nekoliko večeri tjedno u župi moleći i čitajući Bibliju; gledajući te, čovjek ne bi rekao da si crkveni miš. To ne znači da praktični katolik mora imati kosu ošišanu na određeni način ili da ne ide nikada plesati.

Ali bilo je jasno da si subotom navečer više volio diskoteku nego župu. Tih prvih godina imala sam dojam da sjediš na dvjema stolicama, da tako kažem. Možda nisi više bio ateist, no nije se činilo ni da te zabljesnulo jako svjetlo na putu u Damask. Nisi mi se činio kao netko kome treba Bog. Ponekad sam se pitala što te mo-

23

DOBAR BOJ

glo dovoditi u zajednicu. Sjedio si još neko vrijeme na dvije stolice, do ljeta ‘96. Kasnije će se nešto dogoditi.

Nešto što će te prisiliti da odlučiš na koju stranu stati.

Nešto što će zauvijek promijeniti tvoj odnos s Bogom.

Najljepše riječi na svijetu nisu „Volim te“, već: „Dobroćudan je!“, to je jedna od najpoznatijih izreka Woddyja Allena. Kada je u zajednici počela kružiti vijest da imaš tumor na mozgu, saznalo se i da je bio dobroćudan i znalo se da je slučaj ozbiljan, ali ne i težak. Sve je počelo s boli u vratu: liječnik ti je bio propisao nekoliko tjedana terapija i masaža, ali bez uspjeha. Sumnja da bi moglo biti nešto više od običnih moždanih smetnja potvrdila se na dan kada ste se ti, majka i djevojka vratili iz Castagnole. Tijekom pet-šest kilometara kroz tunele koji povezuju Deivu i Sestri neprekidno si povraćao. Ali uz sve to nastavljao si voziti. Nije se moglo zaustavljati u tunelima, bilo je preopasno.

Kada sam te vidjela nekoliko dana prije zahvata, opazila sam da nema više duge kose. Ponovno sam te vidjela na misi nekoliko tjedana kasnije i izgledao si mi dobro. Dobro ti je stajala obrijana glava. Imao si savršenu, okruglu, proporcionalnu glavu. Šteta što su te loše obrijali u bolnici, s druge strane rane kosa je bila drukčije dužine, činilo se kao da su te ošišali na prugice. Na tvojoj glavi, na suprotnoj strani od ožiljka, bila je nacrtana velika paukova mreža. Svemirski je brijač opet iznenadio.

U mjesecima nakon operacije postao si stalna pojava u zajednici zajedno s djevojkom. Bili ste dobro usklađeni kao par što se tiče fizičkoga izgleda: ti crn,

24

GROM iz VEDRA nEBA

ona plava. Estetski gledano, posve lijep par. Ne bi vjerovao, ali navijala sam za vas. Teresa također. Jedne smo vas večeri vidjele kako izlazite s mise, instinktivno smo vas slijedile pogledom. „Kako su slatki“, komentirala je Teresa. otišli ste sjesti na klupu uz more. Vjetar joj je mrsio kosu dok te milovala po glavi i gledala, zureći u ožiljak. „Tako slatki“, ponovila je Teresa.

Uvijek sam navijala za vas, sve do toga trenutka.

Zatim sam, pri drugomu tako slatki, shvatila nešto.

Nisam to rekla, ali dobro se sjećam da sam to pomislila. Ne kao prijetnju ili kao loš predznak ili zbog toga što sam umislila da imam šanse s tobom. Ali sam pomislila. Točka i gotovo: Ne će potrajati.

Tri mjeseca kasnije prekinuli ste.

Prošla je gotovo godina. Ja sam već neko vrijeme bila izišla iz svoje faze ružnoga pačeta i poneki su me počeli primjećivati. Imala sam svoje vezice, ponekad od dva dana, ponekad po koji mjesec. Šteta što sam već bila završila gimnaziju. Ne bih možda bila među onima koje bi vodile glavnu riječ, ali ne bih šutjela tijekom igre na izletu. Nakon mature upisala sam se na Filozofski fakultet i odlazila svakoga dana na predavanja u Genovu. I tako prva tri mjeseca: na Božić je pokaz za vlak nesretno upao u smeće zajedno s ukrasnim papirom za poklone. Kako god bilo, nastavila sam studirati. Uhvatila sam umjeren ritam polaganja ispita. Sviđao mi se studentski život, posebno kada sam prestala pohađati predavanja: učila sam odlično i

25

DOBAR BOJ

u potpunu miru; bila sam ostala i jedino dijete u kući, moja su se braća poženila.

Bila je to godina hodočašća u Francusku. U kolovozu smo išli na Susret mladih u Pariz s grupom mladih iz župe. Prije povratka kući zaustavili smo se u Rue du Bac, u kapeli Čudotvorne medaljice. Prvi put sam čula o njoj: izgleda da se tamo 1830. godine Gospa ukazala mladoj novakinji, Katarini Labouré. Blažena Djevica povjerila joj je zadaću da iskuje posebne medaljicu i podijeli je u što većemu broju primjeraka: tko god je bude nosio s pouzdanjem, zadobit će mnogo milosti. Nikada me nisu privlačile takve pobožnosti, ali sam i ja uzela jednu medaljicu, mogla bi mi nekada biti korisna. Prije odlaska pozvali su nas da iskoristimo priliku i zamolimo Gospu za neku milost.

Kleknula sam pred kipom iznad oltara ne znajući što moliti. Tako sam, budući da mi se žurilo izići, pitala prvo što mi je palo na pamet i što mi se odmah učinilo glupim. U to sam vrijeme imala dečka kojega sam ostavila nakon što sam se vratila kući. onomu sam kipu rekla: „Želim se zaljubiti.“ I tako, kako bi naš prijatelj Carlo rekao, počeli smo se sudarati. on bi to bolje rekao, držao bi govor najmanje pola sata o orbitama i asteroidima. Čak i nešto opće poznato, kada bi izlazilo iz njegovih usta, činilo se nekim novim i osnovnim gledištem o svemiru. Na primjer, ono o loncu i poklopcu: svaki je par, po njemu, bio sastavljen od lonca i poklopca koji se na početku ne poklapaju. Zatim Bog udari malo amo, malo tamo i, eto, nakon nekoga vremena dvoje postane jedno.

26

SADRŽAJ

Sadržaj

Predgovor (Fabio Rosini) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. Ateist . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2. Grom iz vedra neba (sa zakašnjenjem) . . . . . . . 18 3. Potencijalna nevjesta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 4. Reci da me voliš, reci! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 5. Prokleta pernata zmija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 6. Dajem ti dopuštenje da me ostaviš . . . . . . . . . . . 70 7. Što god da se dogodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 8. Novi početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 9. U troje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 10. Borba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 11. Pred ogledalom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 12. Mogu li pojesti sladoled? . . . . . . . . . . . . . . . . . 160 13. Psalam 45 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 14. Skok u svjetlo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 15. Dobar boj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189

201

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u srpnju 2019.

ISBN 978-953-235-653-3

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr