Do nakraj svijeta

Louis de Wohl

DO NAKRAJ SVIJETA Roman o sv. Franji Ksaverskom VERBUM

Louis de Wohl DO NAKRAJ SVIJETA Roman

Biblioteka:

Stilus

46.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Louis de Wohl

DO NAKRAJ SVIJETA Roman o sv. Franji Ksaverskom

VERBUM Split, 2017.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, Set All Afire: A Novel of St. Francis Xavier Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Do nakraj svijeta : roman o sv. Franji Ksaverskom / Louis de Wohl ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Stilus / Verbum ; 46) Prijevod djela: Set all afire. ISBN 978-953-235-538-3 160909064

Knjiga prva

Nitko nikada nije dovodio u pitanje mišljenje da je Pseća ulica u Parizu s pravom dobila ovaj naziv. Studenti kolegija Montaigu govorili su da je nazvana po studentima kolegija St. Barbe. Studenti St. Barbea tvrdili su da je nazvana po studentima Montaigua. Čestiti su, pak, Parižani govorili da ga je dobila po studentima obaju kolegija. Pravih je pasa bilo malo. Bila je to jedina ulica u kojoj nije bilo gotovo ničega za jelo. Kada bi nešto i pronašli, bili su to najčešće otpatci što su ih studenti St. Barbea odbacili. Oni s Montaigua nisu bacali ništa – pojeli bi to sami. Montaigu je bio jedan od najsiromašnijih, St. Barbe – relativno govoreći – jedan od najbogatijih i najnaprednijih kolegija. Za suha i sunčana vremena Pseća ulica bila je vrlo prljava. Za kišnih dana njome je bilo nemoguće proći. Tamnokosi je mladić stajao uz prozor malenoga sobička u kolegiju St. Barbe i zadovoljno se smijuckao. „Eh, Pierre,“ rekao je, „jesi li ikada vidio da magarac pohađa kolegij?“ Pierre Favre, dvadesetogodišnjak s licem sanjara, i dalje je pisao, no ipak se nasmiješio. Nije znao da njegov osmijeh razoružava svakoga tko ga vidi. „Kada to ne bi vrijeđalo Ljubav, rekao bih da sam ih vidio mnogo“, odgovorio je. „Tovar“, rekao je mladić pokraj prozora. „Mislim na pravoga magarca. Četiri noge. Rep. Priđi, pogledaj.“ Držeći pero i dalje u ruci Favre je poslušno ustao i pridružio se prijatelju pored prozora. „To je prosjak s magarcem“, rekao je. „Baš je prava budala – tražiti nešto za jelo baš na tomu mjestu.“ 7

„Oh, ne znam“, zamišljeno je rekao Favre. „Magarac mu je natovaren knjigama. Možda ih želi prodati.“ „Baš će mu se posrećiti! Ubogi starac.“ „Znaš li, Francisco,“ rekao je Favre, „otkrio sam da čovjeka koji je samo šesnaest godina stariji od nas uvijek nazivamo starcem. Ovaj je čovjek tek prevalio tridesetu.“ „Ne vjerujem. Zar ne vidiš da je počeo ćelavjeti. Volio bih da se okrene prema nama, da mu mogu vidjeti lice. Ah, završio je razgovor s vratarom. Od prodaje nema ništa.“ „Pogledaj, šepa.“ Francisco je okrenuo leđa prozoru. „Sramota“, rekao je ljutito. „Hm, da, možda su dali nešto tomu sirotanu...“ „Nije to, Pierre. Bask je.“ „I?“ „Njegovo lice i ruke odaju čovjeka iz dobre obitelji. Ne može biti prosjak. Apsurdno. Volio bih znati kako se zove. Napisao bih pismo njegovoj rodbini.“ „Bi li?“ Lice malenoga Pierrea Favrea se ozarilo. „Vjerojatno ga nikada ne bi završio. Nisi napisao ni jedno za ove dvije godine koliko dijelimo ovu sobu.“ „U krivu si. Pišem svaki put kada mi ustreba novac, triput godišnje.“ „Ali, koliko znam, tvoje čuveno pismo kralju još je uvijek na stolu – a počeo si ga pisati prije nekoliko mjeseci.“ „Vičniji si peru od mene, dobri moj Pierre. Osim toga, pismo je veoma teško. Za ime Blažene Djevice, Pierre, nemaš pojma koliko je teško! Moji žele da postanem kanonik u Pamploni. Ali Kaptol me ne će izabrati dok im ne pokažem ispravu o plemićkome podrijetlu.“ „Pa plemić si, zar ne?“ „Jesam, ali danas se svatko naziva plemićem...“ „Ja ne.“ Pierre se nasmiješio. „Jedino čime sam ikada vladao bilo je stado ovaca u Savoji. Dobra je to stvar, čuvati ovce, Francisco. Blaga stvorenja. Uz to, čovjek ima dovoljno vremena za razmišljanje. Plakao sam, čeznuo za obrazovanjem, 8

tada. Sada, kada mi je ono postalo dostupno, čini mi se da nisam trebao ostaviti svoje ovce.“ „Bit ćeš valjan svećenik, jednoga od ovih dana“, rekao je Francisco. „I imat ćeš mnoštvo dvonožnih ovaca. Ipak, nisam baš siguran da će ti se učiniti blagim stvorenjima. I ja imam nekoga iskustva s ovcama, znaš. Pomagao sam ocu i braći skupiti na jedno mjesto stado tih beštija kada su ih njihovi vlasnici pokušali prokrijumčariti preko našega imanja ne plativši daću.“ „Mislio sam da je ubiranje daće kraljeva povlastica...“ „O tome se i radi, kako ne shvaćaš? Prije točno pedeset godina moj je otac kraljevskim patentom, za sebe i svoje nasljednike, dobio građansku jurisdikciju nad Ydocinom u dolini Ybargoiti, sa svim ubojstvima, poluubojstvima, siksantenama*, kalonjama i građanskim pravima – kao i pravo imenovanja gradonačelnika, sudaca, sudskih podvornika i drugih činovnika.“ „Uh“, sa strahopoštovanjem će Pierre. „Što su, zaboga, poluubojstvo i kalonja?“ „Globe“, nonšalantno će Francisco. „Plaćaju ih obitelji ubojica, javni klevetnici i njima slični. Bilo kako bilo, ja sam tjerao ovce, a ti si ih čuvao.“ „Ali ako ti je otac imao taj patent, što te brine?“ „Ah, to – to ništa ne vrijedi. Kaptol u Pamploni ne želi prihvatiti čovjeka samo zato što posjeduje taj papir. Moraš biti plemić, Pierre, moraš imati četiri plemića među svojim precima. Tako sam i ja plemić. Ali to mora potvrditi Njegovo Veličanstvo.“ „Jednostavnije je biti priprost čovjek“, rekao je Pierre Favre. „No ako ti je to toliko važno, zašto ne završiš pismo?“ „Rekao sam ti već, nije to tako lako kako misliš. Osim toga, među nama govoreći, nisam siguran da želim biti član Kaptola. Postoje i drugi planovi – život može biti puno zabavniji negdje drugdje. Ne znam još. Ima vremena...“ „Za igranje loptom.“ Pierre Favre se opet nasmiješio. * kazne za nanesene rane i sudjelovanje u tučnjavi

9

„U tome nema ništa loše“, glasio je brzi odgovor. „I u tome sam dobar. Ove ću godine pobijediti na sveučilišnome natjecanju, kao i lani. Latit ću se na vrijeme govora staroga Picara kako bih se pripremio za ispite, ne boj se.“ „Picarovih govora?“ „Da, da – govora protiv Kataline i Averroesa...“ Pierre Favre se tresao od smijeha. „Misliš na Cicerona“, rekao je pljucjajući. „I nije Katalina nego Katilina. Nije Averroes nego Verres.“ „U redu, u redu, znaš da ne pamtim imena.“ „Ipak si upamtio ona najteža među njima. Ydocin i kako ono još? Ybargoiti i...“ „To nije isto. To su baskijska imena. Prava imena. Baš me briga je li Picaro napisao govor protiv Averroesa ili protiv Verresa. A sada, oprosti, moram bježati. Na livadi Pré-aux-clercs traje natjecanje...“ „Opet u igri s loptom?“ „Ne, u hrvanju i mačevanju. Ti Francuzi misle da znaju sve o tome pa ih moram postidjeti. Miguele! Gdje je taj prijan?“ „Zvali ste me, gospodaru?“ Sluga je imao duboko usađene oči i visoke jagodične kosti, uobičajene u gorštaka baskijskih planina. „Osedlaj mi konja, Miguele. Izlazimo popodne.“

 Šepavac s magarcem natovarenim knjigama bio je prosjak. Ali nije pokušao isprositi nešto od vratara kolegija Montaigu. Zatražio je da mu se ime upiše u popis studenata i vratar je na trenutak pomislio da čovjeku nisu sve na broju. Student u trideset i sedmoj, a reklo bi se da ima pet ili šest više. Nema ni dovoljno novca da bi platio hranu i spavanje. Dao mu je adresu ubožnice u kojoj može živjeti besplatno, a neobični stranac iskazao mu je zahvalnost učtivošću velikaša. Tek kada mu je vratar rekao da pravila života u ubožnici za10

branjuju odlazak prije zore i nakon sumraka, na strančevu se blijedu licu vidjelo nezadovoljstvo jer je to značilo da će morati propustiti dva predavanja dnevno. No tu se nije dalo ništa učiniti. Naškubivši usta vratar je pročitao prosjakovo ime. Iñigo de Loyola. Španjolac. Ništa dobro nije dolazilo iz Španjolske.

 Obiteljsko vijeće u dvorcu Xavier bilo je sumorno kao što su sumorne bile njegove kamene zidine. Čak se ni ptice nisu zadržavale u dvorcu u kojemu nije bilo nikakva zelenila i koji je po primitivnosti gradnje podsjećao na neko predpovijesno zdanje. Doña María d’Azpilcueta se nakon smrti supruga, trinaest godina ranije, i loše vođene pobune Navaraca prije sedam godina, u kojoj su sudjelovali njezini stariji sinovi i za to platili visoku cijenu, pretvorila, ne ću reći u sjenku, ali svakako u mršavu i koščatu damu asketske i prijeteće vanjštine koja je odisala nečim pogrebničkim. Španjolska osveta lišila je dvorac njegovih tornjeva i vanjskih zidova. Pokretni je most demontiran, a obrambeni jarak bio je obrastao raslinjem. Majci dvojice buntovnih sinova ostao je samo prostor za stanovanje i nešto crkavice. „Osobni sluga“, mrgodno je rekla doña María. „Konj.“ „Poslije svega, majko,“ promrmljao je Juan Xavier, „nije lako živjeti životom plemića bez tih dviju potrepština.“ „Ako želiš plaćati ekstravagantnosti svojega najmlađeg brata, izvoli, nemam ništa protiv“, odrezala je doña María. „Taj Miguel Landivar i sam je student, vjerujem“, rekao je Miguel Xavier. „Je li moguće da plemići i njihovi sluge sjede u istim klupama u tim supermodernim kolegijima?“ „U Francuskoj je sve moguće“, rekao je s ogorčenjem Juan Xavier. Kada su stvari krenule po zlu, francuski je kralj izdao navarske ideale. 11

„Osobni sluga i konj“, rekla je doña María. „Što bi još htio? Bilo je pogrješno poslati toga mladića u Pariz. Nikada ne će položiti ispite. Tražit ću da ga vrate kući. Ima dvadeset i dvije godine. Nije toliko zgodan kao ti, Juane, ali ipak dovoljno da može naći poštenu djevojku s mirazom koji može zadovoljiti njegove potrebe – nadam se. Apsurdno je da se još nisi oženio, Juane.“ „Djevojke“, rekao je Juan, „danas nemaju novca, majko. A mi nismo u kraljevoj milosti.“ Ušao je jedan postariji sluga i šapnuo nešto u uho doñi Maríji. Bio je mršav i koščat kao i njegova gospodarica i bio je vrlo uzbuđen – toliko da su mu drhtale usne. „Saberi se, Mateo“, oštro je rekla doña María. „Tko je to?“ Starac joj je ponovno šapnuo u uho. „Što?“ uzviknula je razrogačivši oči od zaprepaštenja. No brzo se pribrala. „Smjesta uvedi časnu majku, ti, budalo.“ Starac se pokunjeno odšuljao iz prostorije, a ona se okrenula prema svojim sinovima: „Časna majka nadstojnica stiže mi u posjet.“ Zapanjena, dvojica su mladića ustala. Gospođa o kojoj je riječ bila je njihova sestra – najstarija kći doñe Maríje koja je prije šest godina ušla u samostan siromašnih klarisa u Gandíji, postavši u međuvremenu majkom nadstojnicom. U to vrijeme nije bilo ničega neuobičajena u posjetu opatice zatvorena reda domu svojih roditelja. Ali Magdalena je bila drukčija. Od dana kada je položila vječne zavjete nitko je nikada nije vidio u javnosti, a kada joj je u posjet dolazila rodbina, morala je s njom razgovarati kroz metalne rešetke. Doña María je također ustala kada je ušla visoka i mršava časna sestra i naklonila se osobi koja više nije bila njezina kći, već odabrana službenica Gospodnja, kao što su učinili i njezini sinovi. Nadstojnica je uzvratila naklonom. „Poljubac učtivosti“ bio je izostavljen. Intimnost nije bila dolična, čak ni kao simbol. 12

„Bi li časna majka izvoljela sjesti na moj stolac?“ upitala je doña María. Nadstojnica je uljudno otklonila ponudu i odlučila se za drugi, nešto niži stolac sučelice majci. Sjela je na sam rub, a Juan Xavier, pronicav promatrač, primijetio je da sva težina njezina tijela počiva i dalje na njezinim nogama. U tomu će položaju i ostati, kao da će nekome pasti na pamet izvući stolac pod njom. Stolac je prihvatila iz učtivosti, ali nije se željela opustiti. Izgleda kao duh, pomislio je s nelagodom. Njegova je majka primijetila duboke brazde u kutovima Magdaleninih usana i ljubičaste kolutove oko njezinih očiju koji su govorili o dugotrajnim postovima i bdjenjima. Pretjeruje s time, pomislila je. Ne će dugo poživjeti. Dirnuta do dna srca, htjela joj je to reći, upozoriti je, moliti je da pazi na sebe. No znala je da bi tako prekoračila granicu. „Duboko smo zahvalni na posjetu, časna majko“, promrmljala je. „Dolazim radi Francisca“, rekla je časna majka. „Francisca?“ Doña María se zgranula. „Upravo smo govorili o njemu!“ Časna je majka kimnula glavom smiješeći se. „Sigurna sam da jeste“, rekla je. „To i jest razlog mojoj zabrinutosti.“ Dvojica braće izmijenili su zbunjene poglede. „I mi smo zabrinuti za njega“, rekla je doña María. „Izgleda da uopće ne uzima ozbiljno svoj studij. Čuli smo da ima osobnoga slugu i da je kupio konja, da trati vrijeme na kojekakve športske aktivnosti – čini se da uopće nema jasno određena cilja.“ Na njezino krajnje iznenađenje Magdalena se ponovno nasmiješila. Bio je to topao, radostan osmijeh koji je razvedrio njezino ispijeno voštano lice. „Dragi Francisco“, rekla je. „Prečasna majka ima, izgleda mi, vrlo popustljiv stav u ovoj stvari“, na to će strogo njezina majka. „Nije Francisco tako loš“, rekla je Magdalena. „S druge strane, ima toliko dobrih osobina da će ih Bog svakako iskoristiti u potpunosti.“ 13

„U tomu će slučaju to morati biti u Navarri“, rekla je doña María. „Namjeravam ga vratiti kući.“ „Sada znam zašto sam ovdje“, tiho je rekla redovnica. „Rekli ste da ste i vi zabrinuti za njega...“ Magdalena je odmahnula glavom. „Ne za njega. Za vas.“ „Nikako ne razumijem, časna majko“, rekla je oštro doña María. „Duboko u srcu znala sam da ćete mu stavljati prepreke na put“, blago je rekla časna majka. „Ne mogu si priuštiti da plaćam način života kojim želi živjeti“, uzviknula je doña María. „Bog mi je svjedok da i bez toga imam dosta svojih muka, sa svim poteškoćama koje me prate.“ „On to zna i vidi svaku žrtvu koju podnosite, majko“, veselo će redovnica. „Od vas se ne traži da pustite Francisca da živi u raskoši. No ne vraćajte ga kući, molim vas.“ „Ali... ali... osobni sluga! Konj! Ne mogu...“ „Moći će bez toga kada dođe vrijeme“, rekla je Magdalena. „On sâm bit će osobni sluga Božji i konj Božji i proslavit će Gospodina. No za to mora biti opremljen i mora ostati ondje gdje je sada.“ Nastupio je dubok muk. „Budući da je to vaša želja, časna majko,“ rekla je ukočeno doña María, „ne ću ga vraćati kući.“ „To je Božja želja“, rekla je redovnica. Lice joj je ozario osmijeh. Ustala je, naklonila se majci, zatim braći i izišla ne prozborivši više ni riječi, okretno i lagano, više nalik mladoj veseloj djevojci nego časnoj majci. Doña María je odsječnom kretnjom otpustila svoje sinove. Poslušali su je bez riječi. Našavši se vani Miguel je najkraćim putom krenuo prema podrumskim vratima. „Treba mi vina“, rekao je zlovoljno. „I meni“, uzviknuo je Juan. „I velik komad mesa. Pričekaj, idem s tobom. Ne osjećam se dobro.“

14

 Kao i obično Pierre Favre probudio se na prodoran zvuk zvona u četiri ujutro i, kao i obično, Francisco Xavier je i dalje blaženo spavao. Pierre je bio radostan što je noć završila, barem za njega. Vani je bilo još mračno kao u rogu i čuo je udaranje kišnih kapi o prozorsko okno. Odnedavno je nemirno spavao – znao je zašto je tako, no svejedno nije želio sebi priznati. Bio je uznemiren, a razlog i uzrok njegovih nevolja spavao je na slamarici nasuprot njemu, dišući teško kroz ponešto natečene usne. Francisco je opet bio vani. To je značilo da je njegov osobni sluga Miguel Landivar uspio posuditi negdje nešto novca. Ovaj prijan bio je pravi majstor u umijeću uzajmljivanja novca za svojega gospodara i taj je novac nekako uvijek služio upravo toj svrsi. Bilo je krajnje neobično da čovjek tako snažna karaktera, kome su čast i pripadnost plemstvu značili tako puno, može dopustiti osobnomu sluzi da utječe na njega. Ali možda se nije radilo toliko o Landivarovu utjecaju, koliko o utjecaju profesora Garcíje. Bila je javna tajna da García odvodi poneke studente sa sobom na svoje noćne terevenke. Vratar, kome je dlan bio izdašno podmazan, šutio je kao riba, no sami su se studenti hvalili svojim avanturama. Je li takav život doista pružao tako velik užitak? Ako jest, nije li on bio prava-pravcata budala što ne sudjeluje njemu? Ni od koga potaknut maleni Pierre Favre se u svojoj dvanaestoj godini zavjetovao na trajnu čistoću u malenoj kapeli u planinama. Je li doista bilo potrebno čuvati to, taj zavjet djeteta koje nije znalo ništa o svijetu? Ništa o svijetu – ali mnogo o Bogu – više možda nego što je znao sada, poslije svih svojih studija. Užgao je voštanicu. „Francisco, probudi se.“ Francisco je poskočio u krevetu. „Odvedite je“, rekao je ljutito. „Ne želim je više vidjeti.“ „O čemu govoriš? Zvono je prošlo...“ 15

„Zvono?“ Francisco je zijevnuo. „Počinje novi dan, eh? Prethodni još maršira gore-dolje u mojoj jadnoj glavi.“ Skočio je iz kreveta i uzeo se rastezati. „Ti si sretnik, Pierre, ti si ipak odspavao. García nam je pokazao novu jazbinu. Sve su one iste, zapravo. Mislim da ću odustati. Danas je utorak, zar ne? Natjecanje u skoku uvis na Ile-aux-vaches – a ja nisam odspavao ni dva sata. K vragu i taj García. Vidjet ćeš, izgubit ću na natjecanju.“ Počeo se umivati – voda je prskala na sve strane. „Jesi li... jesi li imao dobro društvo?“ upita ga Pierre. Pritom je pomislio: Zašto ga moram to pitati... zašto želim čuti priču koju mi ima reći? Zato što imam neku vrstu jezovita zadovoljstva čuti ga kako govori o onome na što ne smijem ni pomisliti. Samo je pitanje prvi korak... „García bi to vjerojatno nazvao dobrim društvom“, rekao je Francisco otresito. „On nema što izgubiti.“ „Kako to misliš?“ (Zašto ga pitam? Zašto?) „Odnedavno nosi preduge rukave, zar nisi to primijetio? Vidio sam što krije. Ima sifilis, Pierre. Nešto odvratno. A na jednoj od tih žena vidio sam otvoreni čir.“ Sav se stresao od groze. „Tako sam i ja... previše sam pio iz čista gađenja. Pierre, ne pobijedim li na današnjemu natjecanju, ne ću više nikada izići s Garcíjom.“ „Nadam se da ćeš izgubiti“, rekao je gorljivo Pierre. Francisco se prestao brisati ručnikom, zurio je neko vrijeme u Pierrea, a zatim se nasmijao. „Ne možemo svi biti mali sveci kao ti, Pierre.“ „Sveci...“, rekao je Pierre Favre. Zatim je, na Franciscovo veliko iznenađenje, počeo plakati.

 Cijeli je dan prošao loše. Francisco je pobijedio u skoku uvis, no samo zato što se nije pojavio njegov najveći takmac, dugonogi Englez. Skakao je daleko ispod svojih mogućno16

sti. A kada se vratio na poslijepodnevna predavanja, Pierre mu je došapnuo: „Uvalili su nam još dva druškana u sobu.“ „Dva! Bila je taman za nas dvojicu – četiri je previše. Zar ćemo spavati jedan na drugome? Kakva je to glupost?“ U tomu trenutku u učionicu je ušao nastavnik i morali su zašutjeti. Čim je predavanje završilo, Francisco se ponovno obratio prijatelju. „Tko su oni? Poznajemo li ih? Španjolci?“ „Da, Španjolci.“ „Tračak sunca. Kako se zovu?“ „Jedan je Juan de Peña...“ „Moglo je biti i gore. Časna obitelj. A drugi?“ Pierre je namignuo. „Rečeno mi je... onaj koji je prešao k nama s Montaigua.“ „Ne znam nikoga tko je prešao s Montaigua. Tko je on? Ne znaš kako se zove?“ „Ne znam. Ali vidio sam ga. Vidio si ga i ti – prije nekoliko mjeseci, ne, mislim da je to bilo još prošle godine. Sjećaš li se onoga prosjaka s magarcem?“ „Ne misliš valjda na njega?! U što se to St. Barbe pretvara? Ono staro dronjavo strašilo? Santísima madre, to je previše. Ne pada mi na pamet spavati s njim u istoj sobi.“ „Vrlo dobro znaš da ne možeš tako“, rekao je Pierre Favre. „Osim toga, prilično je ugodan čovječuljak, a kada to kažem, mislim posve ozbiljno.“

 Uvečer istoga dana ugodnoga čovječuljka Franciscu Xavieru predstavio je Diego de Gouvea, rektor kolegija glavom i bradom. „Iñigo de Loyola“, rekao je Gouvea, „tvoj je zemljak. Potrebne su mu instrukcije – osobito iz Aristotelove filozofije. Vjerujem da mu možeš pomoći u slobodno vrijeme.“ Izišao je prije nego što je Francisco stigao odgovoriti. Baš dobro. 17

Francisco je s jedva prikrivenim prijezirom promatrao blijedoga i proćelavoga čovječuljka. „Žao mi je što vas dovodim u nepriliku, don Francisco“, rekao je obzirno Iñigo de Loyola. „Trudit ću se da vam ugodim.“ No Francisco je bio previše ljutit da bi ga se dojmila starčeva učtivost. „Rektor je pogriješio u izboru“, rekao je. „Gorega učitelja od mene nema na cijelomu svijetu. Trebao vas je predati skrbi valjana učenjaka kao što je ovdje nazočni Pierre Favre. Siguran sam da bi on bio daleko bolji od mene. Trudit ćeš se, Pierre, zar ne? A sada, ispričajte me, molim vas...“ Izišao je smijuckajući se sebi u bradu. „Ne obazirite se na njega, don Iñigo“, rekao je dobroćudno Pierre Favre. „Katkada je malko nagao, ali ima dobro srce. Ako mi dopustite, mislim da ću biti sposoban udovoljiti vašim željama.“ „Vrlo ste ljubazni“, rekao je ponizno onaj stariji. „Stojim vam na raspolaganju.“ Kasnije, kada je Francisco našao Pierrea na samu, ispričao mu se na sebi svojstven način. „Oprosti, Pierre, jednostavno se nisam mogao suočiti s tim – a ti si ionako rekao da je prilično ugodan čovječuljak. Tako sam pomislio: bolje ti nego ja. Što se mene tiče, ne sviđa mi se. Odiše nečim nezdravim.“ „Pojma nemaš koliko je lakom za znanjem“, rekao je Pierre. „Jesi li vidio njegove oči?“ „Što je s njima?“ „Ima lijepe oči. Vrlo je skroman i blag s obzirom na to da bi nam obojici mogao biti gotovo otac...“ „Hvala ti na tome“, rekao je prestravljeno Francisco. Zatim je uvrijeđeno pridometnuo: „Trebao bi mi biti zahvalan. Pribavio sam mu novoga magarca.“

 „Je li don Iñigo tu?“ upitao je student Bobadilla. 18

„Jest“, odgovorio je Francisco. „Došao je prije sat vremena.“ „Ah, izvrsno. Danas je baš divan dan!“ „Zašto?“ upitao je Francisco. No student Bobadilla nije čuo njegovo pitanje; penjao se stubama grabeći po tri odjednom. Putem je naišao Miguel Landivar sa svojim elegantnim, mačjim hodom. „Gospodaru...“ „Što je?“ „Profesor García kaže da večeras opet izlazi.“ „To nema veze sa mnom“, mrko je odgovorio Francisco. „Žao mi je što ovoga puta nisam uspio namaknuti novac“, rekao je Landivar. „No profesor je rekao da to nije važno i smatra se domaćinom.“ „Je li don Iñigo unutra?“ upitao je nestrpljivo student Salmeron. „Jest“, odgovorio je Francisco. Student Salmeron se široko nasmiješio i nastavio se penjati uza stubište. „Ne želim izići s Garcíjom“, umorno je rekao Francisco. „Potreban mi je san.“ „Ali, gospodaru, profesor García kaže...“ „Da, don Iñigo je unutra“, rekao je Francisco prije no što je student Laynez stigao otvoriti usta. Laynez se veselo nasmiješio. „Napokon sam saznao što vi studirate, don Francisco. Čitanje tuđih misli veliko je umijeće. Želim vam dobro jutro.“ „Taj je čovjek Židov“, rekao je prezirno Landivar. „Mislim da ima nešto židovske krvi.“ Francisco je kimnuo glavom. „I najinteligentniji je od svih. Ne razumijem zašto...“ „Profesor García kaže...“ „Hoćeš li već jednom prestati gnjaviti s tim Garcíjom. Rekao sam ti već da ne izlazim i to je moja zadnja riječ. Kako misliš da ću položiti taj vražji ispit ako nastavim ovako. Moram malo raditi.“ 19

„Profesor García kaže da će moj gospodar bez sumnje položiti ispit. Govorka se o profesuri na kolegiju Dormans-Beauavis...“ Francisco je podigao pogled. „Dragocjen si kada se radi o takvim informacijama, Miguele“, rekao je. „Uši bi ti trebale biti kao u slona. Pa ipak, malo posla ne bi škodilo.“ „Kao sirotu señoru Favreu“, rekao je Landivar pokazujući svoje zube, bijele poput snijega. „Uvijek radi, radi, radi. Kada je posrijedi posao, taj je pravi proždrljivac, poput svih učenika svetoga prosjaka.“ Francisco se namrštio. „Učenika! Samo što nisi izrekao svetogrđe, ti, stari nitkove.“ „Sačuvaj, Bože,“ rekao je Landivar smiješeći se i dalje, „da bi govorenje gole istine bilo svetogrđe. Svi sjede oko toga pobožnog prosjaka i upijaju svaku njegovu riječ. Odlaze s njim na ispovijed i pričest dvaput mjesečno...“ „To nije zdravo“, rekao je Francisco vrteći glavom. „To je malko sumnjivo, ako moj gospodar mene pita“, osmjelio se Landivar. „Hoćeš reći da se vole razmetati?“ „Hoću reći da su moje velike uši čule priče o pobožnomu prosjaku. Imao je problema s Inkvizicijom.“ „Dragi Bože! Želiš reći...“ „Dvaput, neki kažu: triput. Dospio je u zatvor zbog hereze, u Salamanci.“ „Što? Osudili su ga na zatvor? Bio je kriv, znači?“ Landivar je slegnuo ramenima. „Ja nisam teolog – ne bih znao“, rekao je. U njegovu glasu osjećao se prizvuk smetenosti, što Franciscu nije promaklo. „Daj, Miguele, je li ili nije bio kriv?“ „Da je doista bio kriv, mislim ozbiljno kriv, možda ne bi bio ovdje“, dopustio je Miguel. „No njegovo je naučavanje bilo vrlo sumnjivo.“ „Sve je moguće s tim nemogućim čovjekom“, progunđao je Francisco. 20

SADRŽAJ

KNJIGA PRVA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 KNJIGA DRUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 KNJIGA TREĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 KNJIGA ČETVRTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 KNJIGA PETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 KNJIGA ŠESTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

303

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u ožujku 2017.

Život sv. Franje Ksaverskoga bio je uistinu dramatičan, prepun fascinantnih preokreta, misionarskih putovanja, kao i iznimnih djela Božje providnosti. Slavni katolički romanopisac Louis de Wohl, poznat po romanima Koplje, Posljednji križar, Tiho svjetlo, Zlatna nit, Opsada neba i brojnim drugim, sada nam nudi roman o ovomu poznatom velikanu koji je po odredbi sv. Ignacija Lojolskoga otišao na Daleki istok, “do nakraj svijeta”, da zapali sva srca za Krista. U ovoj očaravajućoj priči pratimo Franju od njegovih studentskih dana u Parizu, gdje je zajedno s drugim kolegama dijelio sobu sa sv. Ignacijem, do obraćenja kojemu se opirao te preko Lisabona i Rima na njegova prva misijska putovanja. Čitanjem ove knjige krećemo na opasno i neizvjesno putovanje morem od Europe do Goe, glavnoga grada portugalske Indije, u kojemu je Franjo ostavio neizbrisiv trag i preobrazio pokvareno ozračje koje je ondje vladalo. Pratimo ga do Molučkih otoka i Japana u kojemu je uspješno nadvladao neprijateljstvo budističkih monaha i službene vlasti, konačno do otoka Sancian blizu kineske obale, gdje je umro sam u izgnanstvu. Ovaj uzbudljivi roman izvanredno dočarava dramatične duhovne i ljudske borbe, kao i nenadmašan misionarski žar ovoga iznimnog sveca, istodobno slikovito i realistično opisujući vrijeme u kojemu je živio.

ISBN 978-953-235-538-3

VERBUM 140 kn

www.verbum.hr