MICHAEL D. O’BRIEN
DNEVNIK NEVOLJE VERBUM USKL ČNIK
!
Michael D. O’Brien DNEVNIK NEVOLJE Roman
Biblioteka:
12.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
Michael D. O’Brien
DNEVNIK NEVOLJE Roman
VERBUM Split, 2013.
Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, Plague Journal © Copyright: 1999 Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2006. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Josipa Korljan, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
CIP - katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Dnevnik nevolje : roman / Michael D. <David> O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Uskličnik ; 12) Prijevod djela: Plague journal. ISBN 978-953-235-335-8 150416097
Prestravili smo se kad smo ga spazili, ali nismo pobjegli; stajali smo ondje i motrili ga. Slijedio nas je kao da će nas zgaziti. No prije nego što nam se približio, počeo se širiti i rasti, dok napokon nije toliko narastao da nam je potpuno zaklonio pogled, i više ga nismo vidjeli, a onda nas je prekrio. George MacDonald, Lilith
Nema više one stare jednostavnosti; svijet je prepun zakona i vrvi zločinima. Nepoznati autor, Pennsylvania Gazette, 1775
Za McBride i Prince George
Za Edmonton
Rijeka Fraser
Tete-Jaune (Tee-John) G O R S K I L A N A C C A R I B O O
6,5 km
Wolleyjevo imanje Potok Swiftcreek
močvara
livade
SWIFTCREEK
S T I J E NJ A K
Nathanielova kuća
autocesta Rijeka Canoe
Stiofainova koliba
Potok Cariboo
Planina Canoe
Tobacova koliba Thuova lađa
Dolina North Thompson Jezero Canoe
Vancouver, Britanska Kolumbija, 30. rujna Draga obitelji, sigurno ćete se iznenaditi kad pronađete ovu hrpu papira u mojoj škrinji u vikendici. Kad je jednog dana budete čitali, više ne ću biti među živima i ne će biti mnogo izgleda da se sve objasni. Do ovih papira sam došao sasvim slučajno. Doduše, ne baš posve slučajno, ali trebalo bi mi dugo vremena da vam to sad idem objašnjavati, no bilo kako bilo, o mojoj ulozi u svemu tome moći ćete pročitati na kraju cijele ove priče. Momak koji je ispisao ove stranice je bio urednik lista The Swiftcreek Echo, koji je nedavno prestao izlaziti. Pisao je na uredskome papiru sitnim rukopisom. Ispisao je svaki centimetar prostora svakoga lista papira, s obje strane – pretpostavljam da je bio u bijegu i da nije imao dovoljno papira na raspolaganju. Proteklih mjesec dana sam proveo pokušavajući odgonetnuti taj nered i unoseći rukopis u računalo. Bilo kako bilo, pročitajte i zaključite sami. Vidjet ćete da je bio pametan momak, premda je bio sklon tomu da neprekidno govori o svojim idejama. Znao je biti prilično dosadan. Takav je bio i njegov list The Echo. Bio je jedan od onih povučenih. Imao je slatku dječicu, pušio je lulu i doimao se poput čovjeka koji pripada negdje drugdje. Polovica grada ga je mrzila, a druga polovica ga je smatrala junakom, iako nisu uvijek shvaćali što zapravo želi reći. Ne znam što bih mislio o svemu tome. Prosudite sami. Na vama je hoćete li ovo pročitati. Ionako ne vjerujem da će to išta promijeniti. umirovljeni kaplar Kanadske kraljevske konjičke policije Frank McConnell
Zvijer i bijeli jelen kruže jedan oko drugoga. Zvijer je zmija – vijuga i u skokovima šiba prema jelenu, pokušavajući ga zaskočiti. Zvijer je moćna. Riga tamu i pomutnju. Mijenja obličje i odjednom se pretvara u medvjeda. Kad se ponovno pokrene, pretvara se u leoparda. Odmotava se i najednom je sve to troje. Repom povlači trećinu nebeskih zvijezda. Propinje se na stražnje noge i srće naprijed, pandžama grebe po zraku i riče prostote. Jelen nakreće rogove i zakorači naprijed. Nasrće na zvijer i zabada rogove u njene grudi, no njene se pandže zabijaju u njegov vrat, nanoseći mu duboke rane. Krv teče polagano cijelim prostorom.
Jedan
Prvi dan Nove godine, naša kuća u Swiftcreeku, Britanska Kolumbija Zizzy mi je poklonila ovaj spomenar za Božić, a ja sam joj obećao da ću zapisati ponešto u njega, pa to, evo, i činim. Sigurno je utrošila dane i dane ukrašavajući ga, jer je omot izlijepila stotinama sličica izrezanih iz raznih časopisa i prodajnih kataloga, načinivši na taj način originalno umjetničko djelce. Na sličicama dominiraju nijanse ljubičaste boje, od svijetloljubičaste, preko ljubičaste do blijede ljubičastoplave. Egzotične junakinje iz devetnaestoga stoljeća, biljke, cvijeće, minijaturni krajolici i njene najdraže slike iz razdoblja renesanse tvore pravi vrt zemaljskih užitaka – onakvih kakvi se obično sviđaju desetogodišnjakinjama. Na prvu je stranicu nalijepila stari logotip časopisa The Quill, koji sam izdavao još kao adolescent (u svojim najboljim danima je imao četrdeset i sedam pretplatnika). Ispod crteža guščjega pera za pisanje, ispisala je pretjerano kićenim rukopisom ove riječi: Mojemu ocu, najboljemu piscu na svijetu. Malčice je pretjerala. Kad sam ga odmotao na sam Božić ujutro i pročitao posvetu, morao sam suspregnuti smijeh, a onda me nešto steglo u grlu. Oči su mi bile pune suza. Čvrsto sam je zagrlio. Baš je slatkica. Kamo sreće da sam bio bolji otac njoj i Bamu. Kamo sreće, kamo sreće – taj me refren neprekidno prati u životu. “To je za tebe, tata, da u njega možeš pisati”, rekla je. “A što da pišem?” upitao sam je. “Razne misli i tajne, stvari koje želiš zapamtiti – nešto lijepo”, nasmiješila mi se. “Ne kao ono što pišeš za list.” “Prekrasan je, Zizzy, ne usuđujem se ni dirnuti ga. Prava je dragocjenost. Ne bih ga želio unerediti.”
11
“I trebaš ga unerediti!” nasmijala se glasno. “Zato sam ti ga i dala.” Zanimljivo razmišljanje za jednu desetogodišnjakinju koja se tako djetinjasto hihoće. Umjetničko djelo koje moraš unerediti, valjda kao i svoj život. No dobro, život i jest pun nereda, oprostite zbog ovoga klišeja.
*** 6. ožujka Ljudski mozak je poput nekoga mozaika, ili, točnije, poput multimedijalnoga umjetničkog oblika koji se okreće. Neprekidno razmišljam o odnosu između uma i mozga. Kako on radi? Zašto uopće radi? Čimpanze i rakovi razumiju stvari u okviru svojih ograničenih promatranja svijeta, no samo je čovjek sposoban misliti o mišljenju. A to upravo i činim. Zizzy želi da pišem o “lijepim stvarima” u ovom spomenaru. Da bilježim u njega razne misli, tajne i uspomene, kaže ona. Pa ipak, prošla su već dva mjeseca, a ja nisam našao slobodnu minutu kako bih se pribrao i iz bezbroja nedavnih događaja izdvojio jedan jedini od trajnoga značenja. Najveći dio dragocjenosti iščezava iz sjećanja. Posežem u spremnik sjećanja i izvlačim nekoliko dragocjenosti: Uspomena: djetinji osmijeh, povjerljiv, ali zagonetan: mahnuvši mi rukom, Bam se sam pješice zaputi u Delaneyjevu planinu s krpljama na nogama, kao što sam i ja činio kad sam bio u njegovim godinama. Pozdravivši ga mahanjem ruke, Zizzy gradi drvenu utvrdu u krošnji golemoga drveta. Uspinjanje je svojstveno djeci. Tako pokazuju instinktivnu čežnju za onostranošću. Uspomena: Ziz glumi balerinu nakon što je na videu gledala Ščelkunčika. Ispružila je ruke, nastojeći održati ravnotežu, i sva drhti pri svome prvom pokušaju podizanja na vrhove tenisica. Uvjerena je u svoju ljepotu, no još je nije iskušala. Nalik je mladom ptiću koji je opernatio, ali još ne može poletjeti. To je vrlo osjetljiv trenutak, prvi u nizu na dugome putu od djetinjstva do odrastanja. Zahtijeva rodi-
12
teljski osmijeh i ohrabrenje, kao i neograničeno (katkad i glumljeno) povjerenje. U tom uzrastu zablude su uobičajene. Mudri roditelji vode računa o tome. “Ti si moj tata”, prisnažuje njezin osmijeh, “i ja te volim, ali moram sama istraživati, moram imati svoju vlastitu nutrinu u kojoj ću istraživati i pokušati pronaći ono što još nisam otkrila u sebi.” Uspomena: čisto zadovoljstvo buđenja iz sna koji je bio tako dubok i okrjepljujući da ti se svijest vraća kao da je prvi dan stvaranja. Uobičajeni umor i žalost, svijest o neuspjehu – sve je to zaboravljeno. Iščezlo je i ogorčenje zato što znaš da si već zašao u godine i da si samohrani otac. Trljaš oči kako bi se razbudio i prebacuješ u nižu brzinu kako bi mogao pregrmjeti novi dan kao odgovoran i odrastao čovjek, a tamo, pred tvojim začuđenim očima, na zgužvanomu pokrivaču, okružuje te pet, šest medvjedića, sedam lutaka, plišani majmun i kipić Blažene Djevice Marije, i svi oni nježno pilje u tebe. I pisamce: Uskoro će biti poslužen doručak! U krevetu! Sretan ti Tatin dan, tata! Miris preprženoga kruha, pržene slanine i jaja. Uspomena: šest mi je godina i ležim u pješčanom plićaku potoka prošaranom kamenčićima tinjca boje srebra. Na meni su samo kupaće gaćice i sunce mi prži leđa. Promatram iscrpljene losose kako udaraju repom o kamenje, pristigavši na posljednju kaskadu Swiftcreeka, u svoje mrjestilište u kojemu su se nekad mrijestili njihovi preci. Završili su svoje osamsto kilometara dugo putovanje. Položit će svoja jajašca i uginuti. Prvi put u životu razmišljam o dostojanstvu života i o njegovoj odlučnosti da nadvlada smrt. Strastveno se zaljubljujem – odskližem u hladnu vodu potoka i pridružujem im se. Ja sam riba. Uspomena: prvi snijeg, prije dvije, ili možda tri godine. Suton je, kasno poslijepodne. Sve je utihnulo, djeca istrčava-
13
ju vani kroz vrata na stražnjoj verandi i bacaju se u snijeg, praveći snježne anđele. Poslije kratkotrajnoga oklijevanja i ja istrčavam van, bez kaputa, i bacam se među njih, praveći anđela veličine čovjeka među kerubinima. Uspomena: stegla je zima. Bam, Ziz i ja sjedimo toplo umotani na kauču ispred kamina u kojemu gore borove klade. Rukama prekapamo po masnoj zdjeli punoj kokica i kroz prozor, kao na kakvoj slici, promatramo snježnu mećavu što vani zavija. Užgem svijeću i počinjem im čitati dio iz Tolkienova romana Hobit.
*** “Stani tu, tata!” zapovjedi mi Zizzy, uspravivši se u sjedećem položaju. “Pročitaj nam to ponovno.” “Što da ponovno pročitam, dušo?” upitao sam. “Onaj dio o kamenu.” “O kamenu?” “Molim te, tata, prije nego zaboravim.” Bam mi je objasnio: “Valjda misli na onaj dio gdje oni bježe iz zmajeva brloga. Pročitao si ga maloprije.” “Doista?” rekao sam, iskreno zbunjen. Na što god da su mislili, meni je to već bilo izvjetrilo iz glave. Valjda sam, čitajući, uključio automatski pilot. Vratio sam se brzo nekoliko odlomaka unatrag i pronašao dio u kojemu patuljci i hobit bježe podzemnim prolazima, nadajući se protiv nade kako će uspjeti pobjeći Groznom Smaugu. “Mislite na onaj dio gdje bježe kamenim stubama?” upitao sam. “Tako je”, Ziz je pospano kimnula glavom, zanesena nekim nedokučivim prosvjetljenjem. “Pročitaj nam to opet.” “‘Premda su se svi ukrasi već odavno raspali ili su bili uništeni, i premda je sve bilo ukaljano i uništeno dolascima i odlascima čudovišta, Thorin je poznavao svaki prolaz i svaki zavoj. Uspinjali su se dugim stubištima, zatim skre14
tali i upućivali se širokim prolazima koji odjekivahu od njihovih koraka, zatim ponovno skretali i uspinjali se novim stubištima, pa opet novim, a zatim opet novim. Stube su bile glatke i uklesane u živoj stijeni, široke i prekrasne; i penjahu se, penjahu se patuljci sve više i više, i ne naiđoše ni na kakav trag života, naiđoše tek na kradomične sjenke što bježahu od svjetla njihovih luči što su drhturile na propuhu.’” “Uklesane u živoj stijeni”, dahnula je Zizzy, zagledavši se ispred sebe. “Oh, to je prekrasan opis!” Bam i ja smo se nasmijali od svega srca. Ziz nam se činila nepopravljivom romantičarkom. Bam, kojemu je trinaest godina, ne podnosi pretjerivanje u emocijama. Posljednjih mjeseci istražuje mistiku neizražavanja osjećaja i nabildanih mišića. “Patuljci ne bi to nazvali prekrasnim”, ispravio je svoju sestricu najljubaznije što je mogao, ne skrivajući sarkastičan ton. “Njima je bilo stalo do toga da nešto urade. Da urade nešto korisno, a ne lijepo. Tunele, podzemne gradove, mačeve, alate...” “Tata?” Ziz se nije obazirala na njegove riječi. “Nije li Tolkien genijalac kad treba pronaći pravu riječ?” Potvrdno sam kimnuo glavom. Nema sumnje da je Tolkien bio genijalac. Utonuo sam u misli svjestan da sam pročitao taj odlomak – i to glasno – a da pri tome uopće nisam uključio svoj mozak. S iznenađenjem sam shvatio da mozak može funkcionirati na više razina istodobno. Zbilja neobično! Što je to, zapravo, značilo? Je li moj mozak bio usitnjen, i ako je, je li to značilo da sam lud? Ili sam ja prototip neke nove vrste čovjeka: homo sapiens multiplex, neko više biće koje može istodobno praviti kružne pokrete po trbuhu i tapšati se po glavi? Zizzyna me je molba upozorila na skrivene opasnosti upadanja u zamku vlastitih složenosti: na nesposobnost 15
usredotočenja, na razvrstavanje misli u pretince; na gubitak pažnje i ravnodušnost prema trenutku nadahnuća. Zamućenih očiju, zagledao sam se u vatru. Začudo, začuo sam dio pjesme Roberta Frosta; njene su mi riječi nepovezano navirale u sjećanje: “Postoji nešto što ne voli zid.” Otkuda mi, zaboga, sada dolazi ta pjesma? I zašto mi dolazi baš sada, baš u ovom trenutku? Postoji li nekakav glavni skretničar u središtu mozga? Neki sićušni tajnik koji usmjerava sve upite u odgovarajuće odjele? Ili postoji neki sveobuhvatni i svesadržavajući registar koji upućuje na drugo mjesto sve komadiće značenja što ih mozak tijekom vremena upije? I koje zatim na tim mjestima opet upućuju na drugo mjesto? Uzmimo, primjerice, riječ kamen. Kroz mozak mi bljesnu čitav niz slika: Odlomak iz Tolkienova romana što sam ga upravo pročitao. Frostova pjesma o rušenju kamene ograde u polju – “Popravljanje zida” – mislim da se tako zove. Sjećam se kad mi je bilo osam godina i kad sam napokon svladao umijeće pravljenja žabica na glatkoj površini rijeke Canoe, kad je plosnati pločinac što sam ga bacio dvanaest puta dodirnuo površinu vode prije nego što je potonuo. Sjećam se također crvenoga kamena kojim me je Bobby MacPhale pogodio u glavu kad mi je bilo četrnaest godina i kad sam pao na zemlju, i kad su mi nakon toga zašili ranu na čelu. Sjećam se pet Davidovih glatkih kamenova od kojih je jedan ubio Golijata. Sjećam se kamenoga križa djeda Stiofaina, koji sada visi o čavlu u njegovoj kolibi, nešto niže niz cestu. Sjećam se i navaljenoga kamena na ulazu u špilju u kojoj sam se skrivao za vrijeme šumskoga požara prije mnogo godina. 16
Sjećam se kamena koji je odvaljen s ulaza u Kristov grob. Sjećam se riječi mog djeda Stiofaina: “Tanny, naša srca su poput kamena i samo patnja može od njih načiniti dovoljno veliku posudu da njome možemo zagrabiti radost.” Tada nisam razumio što mi govori, ali nikada nisam zaboravio njegove riječi. I tako dalje, i tako redom. Otrgnuo sam oči od vatre, zaustavio priliv uspomena i nastavio čitati klincima. *** 20. svibnja, Swiftcreek Odaberite neku riječ, bilo koju riječ, i pogledajte što o njoj piše u registru. Pokušajte s riječju ljubav. Ili s riječju mržnja. Rat? Istina? Žena? Maya? Ne, nemojmo dirati riječ žena. Nemojmo dirati Mayu. Nipošto ne Mayu. Što je s riječju bol? Dr. Wooley kaže da je mozak u osnovi stroj kojemu je pridodan vozač, ali takav vozač koji je uvjetovan pomagalom za koje on misli da ga kontrolira. Nešto u tom pristupu ne valja, ali nisam siguran što je to. Do sada sam uspijevao točno odrediti položaj i razlikovati nekoliko razina funkcija koje privremeno svrstavam pod naslovom Ja. Nathaniel Delaney: 1. Intelekt – podatci, ideje, racionalni pojmovi. 2. Mašta – kazalište u našoj nutrini. Na zaslonu se neočekivano pojavljuju sve moguće vrste slika i dramskih komada, neovisno o tome jesmo li ih pozvali ili ne. 3. Emocije – čiste navale osjećaja od kojih su neke ugodne, a druge baš i nisu. 4. Tijelo – osjetila (samorazumljivo). 5. Djed Delaney inzistira na kategoriji duha. “Čovjekova duša”, on to tako naziva. Ne znam što bih mislio o tome, jer nisam dobio apsolutno ni jedan podatak iz drugih odjeljaka. Premda osjećam drhtaje na rubu svijesti koji ukazuju na neotkrivene dimenzije našega bića, za sada se može zaključiti
17
samo ovo: ljudska osoba je složena i nepredvidljiva, ona je tajna. Nadasve, čovjek nije stroj.
*** 8. lipnja, naša kuća Moja kći Zöe i moj sin Tyler su se upustili u pustolovinu. U pravu pravcatu pustolovinu. Otputovali su na četverodnevni školski izlet u Vancouver. Otpratio sam ih do autobusa, a zatim sam se vratio u praznu kuću. Potpuno sam sâm, prvi put poslije dugo vremena. Posrćem u neočekivanoj praznini tišine. “Čujem” Bama i Zizzy kako se glasno smiju i razgovaraju u stražnjem dvorištu, ali to je sasvim sigurno nemoguće, što znači da su to zacijelo ostatci sjećanja, možda manji kvar u registru, ili se samo automatski pilot na trenutak zanio nesvjestan stvarnoga vremena. Tko bi znao? Ponekad se osvrćem oko sebe, pokušavajući saznati otkuda glasovi dolaze, a onda shvatim da sam žrtva ne baš ugodne halucinacije. Tada se glasno nasmijem, počešem po glavi, a onda se sjetim i napravim par kružnih pokreta po trbuhu.
*** To je bilo sve što sam uspio napisati. Moj razum-mozaik je vrvio pričama najrazličitijih boja, slika i fragmenata, no ni jedna od njih nije poprimala cjelovit oblik, i koliko god se trudio, nikako mi nije polazilo za rukom. Je li to bila piščeva blokada ili je cijeli sustav pregorio? U svakom slučaju, registar je bio zaključan. Izišao sam na stražnju verandu noseći šalicu kave u ruci i pušeći lulu. Panj u dvorištu, na kojemu sam uobičavao sjediti, isprala je kiša i osušilo ga je sunce. Činilo se da me potiče na razmišljanje. Uzdahnuo sam. Bio sam preumoran za razmišljanje. Razmišljanje zahtijeva napor. Ipak sam sjeo. Jedna se vjeverica spustila s vrha stabla, prekoravajući me što joj remetim planove. Ili me možda samo htjela 18
upozoriti da je to njezin teritorij. Očito je mužjak, pomislio sam, mužjak koji obilježava granice svoga sićušnoga geopolitičkog svijeta. Dimenzije ne znače ništa kad proradi instinkt za obilježavanje teritorija. Možda me je samo htio izgrditi zbog moje površnosti, moje potištenosti, ili što ti ga ja znam – zbog mojih promašaja kojih sam u životu učinio bezbroj. “Lako je tebi, Chip. Lako je tebi suditi!” rekao sam mu. “Ti nisi kompliciran i nisi tajna samome sebi.” To ga je razbjesnilo i on uze žučljivo kritizirati ludosti čovječanstva. “Chip”, rekao sam pomirljivo, “nisam ja kriv.” Vragolasto me pogledao, što je trebalo značiti da sam sigurno kriv. Raširivši ruke, prosvjedovao sam: “Izgledam li ti ja kao čovjek koji je izumio neutronsku bombu? Izgledam li ti ja kao čovjek koji je izmislio koncentracijske logore?” “Stalno prebacuješ krivnju na nekoga drugog!” optužio me neugodnim tankim glasićem. “Svi vi prebacujete krivnju na drugoga.” Ponovno sam uzdahnuo. Nakon što se jutros popela u autobus, Zizzy se okrenula, strčala se niza stube i poljubila me još jednom za rastanak. “Nemoj se osjećati usamljeno dok nas nema. Obećavaš?” “Žao mi je, dušo. Ne mogu si pomoći”, rekao sam. “Niste još ni otišli, a ja se već osjećam usamljeno. Volim vas.” Ona se široko osmjehnula i pogledala me vragolasto kao neka učiteljica. “Možda će ti biti lakše napišeš li štogod u božićni spomenar.” “Sjajna zamisao, draga moja damice. Krećem iz ovih stopa i baš to ću i učiniti.” 19
“Možeš ovo zapisati, tata: ‘Moja kći Zöe i moj sin Tyler krenuli su u pustolovinu. U pravu pravcatu pustolovinu.’” “Izvrsno”, odgovorio sam. “Pa, gospođice Delaney, ti i J. R. R. Tolkien posjedujete nevjerojatnu sposobnost za pronalaženje prave riječi.” I tako dalje, i tome slično. Prekinuli su nas nestrpljivi vozač autobusa, nestrpljive učiteljice i nestrpljivi đaci. Vozač se oglasio trubom, začulo se brektanje motora i ja sam se odjednom našao u oblaku automobilskoga dima. Sve sam ovo poslušno zapisao u dnevnik. No, zasad sam zauzet pokušavajući istodobno praviti kružne pokrete po trbuhu i tapšati se po glavi, tonući u svoj zamišljeni dnevnik koji vodim kad god ne razgovaram s vjevericama. *** Royal York Hotel, Toronto, 14. kolovoza Doputovao sam u Toronto kako bih prisustvovao godišnjoj sjednici udruženja novinara. Vani je vruće kao u paklu, ali, hvala nebesima, imam klima uređaj u sobi. Ziz je sigurno prokrijumčarila dnevnik u moju prtljagu. Nisam propisno izvršavao svoju dužnost. Protekli su mjeseci i mjeseci, a ja nisam stigao ništa zapisati u njega. Kao i obično, bio sam isuviše zauzet. Klincima će biti vrlo zabavno s djedom Delaneyjem u njegovoj kolibi. Nedostaju mi. Rado bih ih nazvao, ali djed nema telefon. Bio sam ogorčen kad me je osoblje zaduženo za organizaciju sjednice pri mom dolasku obavijestilo da je moj govor izbrisan s dnevnoga reda. Nije bilo nikakvoga objašnjenja, tek lukave i podmukle pričice. Poslali su mi glasnogovornika koji me je trebao umiriti, a on, bome, sjajno obavlja zadaću koju su mu povjerili. Rekao mi je da su oni iz organizacijskoga odbora grdno pogriješili, jer su pozvali više gostiju nego što ima konferencijskih dvorana. Jako mu je žao. Oči
20
su mu na djelić trenutka pobjegle ulijevo. Sljedeće godine žele da ja održim glavni govor, reče mi. Da, da, svakako. To sigurno ima nekakve veze s mojim posljednjim uvodnicima. Malo sam se udaljio od političkoga centra. Točnije, od onoga što oni smatraju centrom. Naravno, ne pada im na pamet priznati da je to pravi razlog. Jutros sam u predvorju naletio na Petea Stanforda. Nisam ga vidio već godinama, otkako je kao reporter radio za Vancouver Star. Otprilike smo istih godina, što znači da imamo nešto preko četrdeset, ali je on izgledao deset godina stariji od mene. Doimao se neobično uzbuđenim, ruke su mu se tresle, a oči su mu izgledale kao u progonjene zvijeri. Namjestio je srdačan izraz lica koji je trebao značiti da mu je drago što se ponovno vidimo i zadržao ga tridesetak sekundi, a zatim mu se lice objesilo. Očito je bio u nevoljama. Rekao mi je da se radovao mome referatu i da ga je iznenadilo kad je vidio da nije predviđen dnevnim redom. Htio je saznati što se dogodilo, pa sam mu rekao.
*** “Nisu uvrstili moj referat”, rekao sam. “To je smiješno”, zarežao je. “Zato puštaju budalaše da govore.” Nabrojao je imena nekolicine novinskih nadničara. “Kako to da nisu uvrstili tvoj referat?” “Nemam pojma. Zacijelo nisam politički podoban.” “Što! Ti? Politički nepodoban?” Vrtio je glavom, ne vjerujući. “Da, čini se da jesam.” Usiljeno se nasmijao. “Ma hajde, Delaney. To ne može biti razlog.” “Može, može.” “Ti? Fašist?” “Ne, Pete”, rekao sam što sam mogao šaljivijim tonom. “Nisam fašist. Nisam čak ni konzervativac. Barem ne u onom smislu u kojem oni shvaćaju taj pojam.” Promatrao me je znatiželjno. “Što si onda, dovraga?” 21
“Zapravo ne znam. Još nisam načistu s tim.” Stisnuo je usne, skinuo naočale i zagledao se u pod. “Možda je nešto u vezi s medicinskom etikom?” “Valjda. U današnje se vrijeme smatra potpuno neprimjerenim i lošim novinarstvom ako pošteno iznosiš svoje mišljenje. Jesi li to već primijetio?” “Naravno da jesam. Neki od nas jednakiji su od drugih, zar ne?” “Baš tako. Živimo u Orwellovoj 1984.-oj, Pete. Kad je to počelo? Kako nam se to moglo dogoditi?” “Pa valjda još nije dotle došlo?!” “Još nije dotle došlo? Ako Vrhovni sud odluči da je sasvim u redu dati smrtonosnu injekciju svojoj baki, ili raskomadati dijete u majčinoj utrobi, to znači da još nije dotle došlo, ha?!” Nije odgovorio. “Prema tome, svatko tko kaže da je to ubojstvo, običan je klevetnik, takav poziva na mržnju i treba ga tužiti zbog klevete, zar ne?” “U najmanju ruku, takvi svima smetaju”, promrmljao je Pete. “Prema tome, stari, savršeno razumijem tvoju želju da se prestaneš družiti sa mnom. Mislim da nas nitko nije vidio kako razgovaramo.” Izgovorio sam ove riječi prilično zajedljivim tonom. Uporno me je gledao u oči. “Hvala ti na uvrjedi, Nathaniele! I to baš u trenutku kad sam te htio pozvati na piće!” Zatim me ovlaš bubnuo šakom u mišicu i nacerio se postrance. “Ja častim”, rekao je. Poveo me u rotirajući restoran na vrhu CN-ovog tornja. S visinom od oko petsto četrdeset metara, smatra se jednom od najviših zgrada na svijetu. To je podnožje s kojega ja dolazim, ali kad se sve gleda iz ptičje perspektive i kad se zgrade u tako velikome gradu kao što je Toronto čine poput porazbacanih kockica, perspektiva se pone22
što mijenja. Kladio bih se da se na vrhu nebodera prostire neonski natpis: “Ni Bog ni čovjek ne može potopiti ovaj brod.” Naravno, samo Bog može to pročitati. Pogled koji nam se pružao bio je zaratustrovski. Stajali smo tamo, cijelo stoljeće poslije Nietzschea, dvojica sićušnih nadljudi – Übermenschen – što se okreću u vječnome krugu. Konobar nas je poslužio i zagledali smo se kroz prozor, promatrajući kako se svijet okreće oko nas. Prekrasan pogled na jezero Ontario. Gotovo pa smo mogli vidjeti zakrivljeni horizont. Pete se nije dugo nadmoćno šalio. Šutio je i mrko buljio u čašu uvezenoga nizozemskog piva, dok sam se ja igrao slamčicom, praveći virove u votki sa sokom od naranče. Želeći prekinuti neugodnu šutnju, upitao sam ga kako mu je obitelj. Bio sam skoro siguran da sam negdje čuo da se oženio. “Moja obitelj? Na koju misliš?” upitao je s izrazom tuge na licu. “Mislim na tvoju ženu, na klince.” “Imao sam dvije. Dvije žene i četvero djece. Dva braka, ali, pripazi, ne nužno u isto vrijeme.” “Imao?” “Bilo pa prošlo.” “Žao mi je”, rekao sam. “Da popričamo malo o tome?” “Nije mi stalo. Bila je to moja grješka.” “Iza mene je također propali brak”, pokušao sam ga utješiti. “I ja sam bio kriv.” Pogledao me je s polovičnim zanimanjem. “Uobičajeni razlozi?” upitao me. “Ovisi o tome što podrazumijevaš pod tim izrazom. Nisam je varao, ako si to mislio. Jednostavno nisam bio prisutan.” “Ista stvar je i sa mnom. Ni ja nisam varao svoju, nisam je zlostavljao, ništa slično tome.” “Što se dogodilo?” 23
“Ista stvar kao i kod tebe. Nikad me nije bilo kod kuće. Uvijek u lovu na lisice, neprekidno u potrazi za pričom, neprekidno u trci za karijerom. Znaš kako to već ide.” “I predobro. Moj problem je bio u tome, Pete, što sam ja bio prisutan, ali moja glava nije. Možda ni srce.” “Imaš li djece?” upitao me. “Troje.” “Tko brine o njima?” “Dvoje starijih je sa mnom, a najmlađe je sa ženom. Bio je još dojenče kad sam ga posljednji put vidio prije više godina.” “Uh, gadno.” “Što ćeš. Ostavlja ožiljak na duši.” “Kao da ne znam. O mojoj djeci brinu moje bivše žene. Djecu ne viđam često. Nije im stalo do mene.” “Žao mi je.” “Što ćeš kad nam je posao takav”, rekao je. “Da, baš tako.” Naš razgovor nije vodio ničemu. Kao pametna čeljad, brzo smo uvidjeli da smo zaglibili u zakučastim mislima jednako patetičnim kao što je patetična i voda koja kruži oko začepljene odvodne cijevi u kadi. Pete se uspravio u sjedalici i pogledao kroz prozorsko okno na najviše vrhove gradskih nebodera što su se sporo pomicali u visini njegova desnog ramena. Žedno je otpio pola čaše piva. “A inače?” zapitao sam ga. Pogledao me s izrazom žalosti u očima. “Inače? Imam svoju kolumnu, plaćam alimentaciju, i činim sve da se ne pretvorim u oca bez prebijene pare.” “Pročitao sam tvoje članke o Africi i Balkanu. Izvanredni su.” Slegnuo je ramenima. Dok sam ga promatrao, ruke su mu se počele tresti. Prebrzo je treptao očima. Odjednom mu je govor tijela postao ukočen. “Zacijelo je tamo bilo gadno?” potaknuo sam ga. 24
“Malo je reći.” Glas mu se pretvorio u jedva čujan šapat. Ispio je čašu do dna, pozvao rukom konobara i naručio još jednu rundu. Sjedili smo u mučnoj tišini. “To te je uzdrmalo, zar ne?” napokon sam rekao. Kimnuo je glavom. Nisam ga želio dalje ispitivati. Pročitao sam njegove izvještaje o masakrima, crkvama punim zaklanih žena i djece, pojatama za mučenje i masovnim grobnicama. Čovjek se očito još uvijek oporavljao od šoka. Nakašljao se. “Žao mi je”, reče. “Teško je o tome govoriti, čak i starome novinarskom njuškalu kao što sam ja.” “Sigurno”, rekao sam. “Još uvijek ne mogu izaći na kraj s time”, nastavio je. “Liječnik mi je prepisao valium. Ali on samo ublažava posljedice. Ne spavam, posao me iscrpljuje.” “Ne bi se reklo. Čitam tvoju kolumnu.” “Hvala ti na podršci, ali znam u kojem grmu leži zec. Ne možeš biti strani dopisnik u listu kao što je moj ako si nepošten prema sebi. Činjenica je da pišem sve lošije. Ako moje više moždane funkcije nastave i dalje raditi ovako traljavo, ne ću dugo ostati u ovom poslu. Izdavač traži od mene da obavim preglede u bolnici. Poslije, nakon sistematskoga pregleda, poslat će me na godišnji plaćeni odmor. Velikodušno od njega.” “Ne bih baš rekao. Trebao bi to smatrati dodatkom za opasnost na poslu, ili naknadom za stresove što si ih pretrpio na dužnosti.” Tužno se nasmijao. “Vjerojatno si u pravu. Povrati li mi se samopouzdanje, reći ću mu to.” “On zna da ti to pripada.” “Može biti...” Peteov glas je postajao sve tiši. Zagledao se u daljinu. Nisam inzistirao na razgovoru, shvaćajući da je bolje pustiti ga da sam nastavi. “Događaju se i neke druge stvari”, izustio je napokon. 25
“Kakve stvari?” Slegnuo je ramenima. “Ništa konkretno.” “Nešto osobno?” “Ne. Nešto u vezi s državom. Možda čak i s međunarodnim odnosima.” “Ah, shvaćam, vanjska politika.” Niječno je zavrtio glavom. “Zapravo, teško je to shvatiti. Nitko ne shvaća.” Pokušao sam ga privoliti da mi objasni o čemu je riječ, no nije mi ništa odgovorio. Samo je mrmljao sebi u bradu, odmahujući rukom kao da tjera neke misli od sebe. “Sjenke. Loši snovi. Strašila u mraku. Valjda nije ništa ozbiljno.” “Baš i ne izgleda kao da nije ništa ozbiljno.” Suzdržao se od odgovora, ponovno se zagledao u daljinu, a zatim mi zagonetno rekao: “Nathaniele, nemam ništa čvrstoga, samo intuicija i nekoliko naoko nepovezanih događaja. Ništa se od toga ne može iskoristiti za pravi novinarski tekst. Možda je to samo u mojoj mašti. Zacijelo sam neispavan i premoren.” “Možda nije samo u mašti?” “U pravu si, možda i nije.” “Zašto mi govoriš sve to?” “Zašto si me pitao?” “I ja sam novinarsko njuškalo. Vjerujem svojim instinktima i pročitao sam dovoljno tvojih članaka da mogu vjerovati tvojima. Što se događa, Pete? Što te je tako potreslo da odjednom sebi ne vjeruješ?” Najednom mi se učinilo da se izgubio. Problijedio je, a zatim mu se lice objesilo i dobilo izraz očajanja. Buljio je u stolnjak bez riječi i teško disao. Kad se sabrao, podigao je pogled prema meni i rekao mi posve tiho: “Nisi proživio takvo nešto. Ne shvaćaš.” “Što ne shvaćam?” “Ne shvaćaš što si. Nitko ne shvaća što je dok se njegov svijet ne počne rušiti.” 26
“Puno toga ide u tvoju korist, Pete. Strpi se.” Pogledao me je kao da sam s nekoga drugog planeta. Odjednom mi je bilo vrlo neugodno. Sinulo mi da je Peter Stanford možda malčice šenuo umom. Pročitao mi je misli. “Da, u pravu si, Nathaniele. Oslabili su mi živci. Ne krijem to. Uzimam previše tableta, pijem kao smuk i svega mi je dosta.” Upro je prstom u mene i rekao mi ozbiljnim glasom: “Ali, nemoj misliti da si ti imun. Nemoj ni slučajno pomisliti da si ti imun.” “Imun na što?” Nagnuo se prema meni i kazao mi s gorčinom u glasu: “Uspješni ljudi percipiraju svijet na sasvim određen način. Oni i o sebi misle na sasvim određen način.” “Katkad ni meni nije išlo.” “Ma hajde! Sebe doživljavaš kao u osnovi snažnu osobu koja ima tek poneku manu, zar ne? I ja sam bio takav. Ali kad se svijet oko tebe počinje rušiti i kad se istodobno sam u sebi počinješ urušavati, jedno jutro se probudiš i više se ne možeš prepoznati. Buljiš u zrcalo i vidiš da iz njega u tebe bulji neki luđak. Tada sebi kažeš: ‘Dovraga, tko je ovaj?’” “Ti nisi lud.” Pete je prezrivo frknuo. “Možda jesam, a možda i nisam krenuo putem koji završava u ludnici. S malo bih sreće mogao izbjeći da dospijem tamo, barem mi tako kaže moj psihijatar. Ni sam ne znam. No, pokušajmo nagađati: zašto nas dvojica ne bismo pratili kako će se stvari odvijati tijekom sljedećih dviju godina? Možda ćemo za vrijeme neke od ovih sjednica, nekad u budućnosti, otići negdje na piće i nasmijati se od svega srca tome kako se stari dobri Pete izvukao iz svoje psihotične faze, i možda će tada sve opet biti divno i bajno.” “U redu, neka bude tako. Što misliš o sljedećoj godini?” 27
“Može. Vidimo se dogodine. U isto vrijeme, na istome mjestu.” Ali, bilo je jasno da Pete ne vjeruje da ćemo sljedeće godine povesti takav razgovor. “Ako sam u krivu”, rekao je ustajući od stola, “pripisat ćemo to riziku koji je povezan s našim poslom. Ako sam u pravu, više se ne ćemo vidjeti.” “To bi bilo grozno, ne misliš li tako?” Bacio je nešto novca na stol. “Grozno? Ne. Zacijelo je to samo paranoja.” *** Swiftcreek, 8. rujna Divota je biti ponovno u planinama. Put u Toronto me potpuno razočarao. Zašto ljudi žele živjeti u gradu? Vjerojatno se većina ljudi koji žive u gradu isto tako pita kako to da uopće itko želi živjeti u divljini? Bam i Ziz su se sjajno proveli s djedom. Pješačili su s njim uzduž i poprijeko Delaneyjeve planine, a on im je pokazao špilju u kojoj sam se skrivao kao dijete. Ah, kakve sam sve snove prosanjao u njoj! Klincima je potrebno nešto o čemu mogu sanjati. Naravno, u toj špilji sam se također hrvao s mitološkim medvjedom. Bilo je to prije toliko godina da sam već i zaboravio. Pamćenje je nestalno, prilično nestalno. Pete Stanford je bio sasvim u pravu što se tiče toga, no njegovo je emocionalno stanje bilo takvo da je nesumnjivo pretjerivao. Jadničak. Britke je inteligencije i vrstan je novinar, no očito je da su ga životni neuspjesi, kao i užasi koje je vidio u Africi i na Balkanu, prestravili. Nadam se da će to prebroditi. U posljednje vrijeme mnogo razmišljam o paranoji. Izgleda da se s vremena na vrijeme pojavljuju desničarski pokreti čiji pristaše histerično viču o tome kako se zapadne zemlje kreću u smjeru “novoga svjetskog poretka”, organiziraju se konferencije na kojima se govori o potrebi stvaranja neke svjetske nadvlade, održavaju se tajni sastanci međunarodnih novčara. Waco u Texasu. Ruby Ridge. Podmetanje bombe u Oklahoma Cityju. Privatne milicije. Odasvud izra-
28
njaju teoretičari koji govore o zavjeri. Poludjeli ekstremisti. Sve je to tako tipično američki. Razgovarao sam neki dan s Wooleyjem o tome. Kao i obično, pobijedio me je u šahu i nalio mi golemu čašu Baileyjevog Irish Creama. Opušteni i u dobrom raspoloženju, smjestili smo se udobno u naslonjačima u njegovoj dnevnoj sobi i promatrali prvu jesenju oluju koja se približavala sa sjevera i skidala žuto lišće s jablana. Ispričao mi je kako su mu vukovi prošli tjedan zaklali nekoliko janjadi. Došli su noću i upali u staju, dok je on bio u vizitama u bolnici. Zaboravio je zatvoriti stajska vrata. Kad se vratio kući, našao je svog psa gdje se šćućurio pod verandom iza kuće, drhteći i histerično cvileći.
*** “Što misliš, Eddie,” zapitao me (valjda nikad ne ćemo izgubiti naviku da jedan drugog oslovljavamo zajedljivim nadimcima), “zašto takav grmalj od psa kao što je moj Minder nije čuvao svoje stado? Je li on kukavica ili samo ima smisla za realnost?” “Hm, rekao bih da je i jedno i drugo, doktore.” Wooley se zadovoljno smijuljio. “Dobar odgovor.” Pogledali smo veliku psinu što je dahtala i frktala na prostiraču pred kaminom. “Minder je racionalizirao stečeno iskustvo”, rekao je ravnodušno Wooley. “Baš jučer me upozorio da su oprez i promišljenost vrjedniji dio hrabrosti. Glasom punim lažnoga ganuća, pokušavao mi je dokazati da je sebe sačuvao za bolja vremena. “Kakvu bi korist stado imalo da je izgubilo svoga psa čuvara?” upitao me je. “Zaista je pametan pas, nema što.” “Hoće li se oporaviti?” “Bit će mu bolje. Ima noćne more, trza šapama i cvili u snu. Ali toga je sve manje. Gotovo pa je došao k sebi, premda s vremena na vrijeme skače na svaki šum.” “Jadničak. Postaje paranoičan?” 29
Wooley se podrugljivo nasmiješio. “Moglo bi se reći. No, to je sasvim prirodno.” “Paranoja je nešto prirodno?” “Dakako. Svi mi postajemo paranoični kad smo mi u pitanju. Sve ovisi o tome koliko smo pogođeni.” “Ma hajde, ne će biti tako.” Wooley je podigao obrve i zapiljio se u mene. “Ma nemoj? Ti nikada nisi doživio pravu traumu.” “To nije točno.” Nasmijao se bez riječi. “Doktore, ti znaš da nisam bio svoj kad smo se prvi put sreli. Bio sam pred živčanim slomom.” “Čarka, stari. Obična čarka.” Ne volim kad me naziva starim. Uvijek kad upotrijebi taj izraz, njegov engleski naglasak postaje za nijansu superiorniji i oštar poput britve. Obična čarka? Kad malo bolje promislim, rekao bih da ta sitna epizoda i nije bila tako ozbiljna kako mi se u taj tren učinilo. S druge strane, izgleda da je slučaj Petera Stanforda mnogo ozbiljniji. Ispripovjedio sam Wooleyju o mome susretu s Peteom. “Hmmmmm”, rekao je. “Meni to izgleda kao klasični slučaj. Tvoj prijatelj novinar je stekao jasan uvid u to koliko nisko čovječanstvo može potonuti i njegov svijet koji je sav sazdan na častohleplju i sigurnosti, tako karakterističnima za Sjevernu Ameriku, odjednom se počeo raspadati. To je prvorazredna trauma.” “Ali i ti si vidio gadne stvari dok si radio u izbjegličkim logorima.” Promatrao je oluju koja je bjesnjela vani. “Da, ne može se reći da nisam. Vidio sam masovne grobnice i osakaćene i unakažane žene i djecu. Međutim, sve je u tome kako se kasnije postaviš prema tome.” “Kako to misliš?” “Ovako: na nekoj temeljnoj razini čovjek odabire kakav će zaključak donijeti u odnosu na strahote što ih je do30
živio. On može sebi kazati da je cijeli život jedna strahota, i tada je on zaista u tako jadnom stanju da mu nedostaje samo jedan korak do sloma. A opet, može sebi kazati: pa dobro, upravo sam doživio provalu iracionalnoga u čovjeka, primitivne instinkte u čovjekovoj naravi, i s time je gotovo. Vratimo se svom uobičajenom poslu. Civilizacija ide dalje.” “Uh, impresionira me snaga tvog uma. Ne čini li ti se to mišljenje pomalo ukalupljenim?” Slegnuo je ramenima. “Čovjek odabire. Plivaj ili potoni.” “Uh, da”, promrmljao sam. “Znaš”, rekao je zamišljeno, “cijela ta stvar s paranojom je vrlo zanimljiva. Mnogo sam razmišljao o tome. Mislim da je ona izmišljena upravo na Zapadu, krajem dvadesetoga stoljeća.” “Kako to misliš?” “Hoću reći da su u najvećem dijelu povijesti čovječanstva opasnosti dolazile izvana. Tigar u šumi, barbari koji se spremaju napasti, šumski požar, poplave. Čovjekov mozak izvanredno lako izlazi na kraj s ograničenim problemima. Čvrste činjenice, stvarne teškoće, glad i hladnoća, neposredna prijetnja smrti, i tako dalje. E, sada, civilizacija je došla dotle da je najveći dio objektivnih opasnosti uglavnom pod našom kontrolom. Ali, što onda razum radi s praiskonskim strahom?” “Hoćeš reći da je strah u osnovi ljudskog uma? Nije li to pretjerano?” “Ne bih rekao”, rekao je ravnodušno. “Jesi li ikad u životu upoznao nekog tko se nije suočio sa strahom?” Pokušavao sam se sjetiti nekoga takvog. “Ne, rekao bih da nisam.” “Prema tome, shvaćaš, strah je u nama. Život je u osnovi opasan. A strah je koristan mehanizam. On postaje nezdrav samo u slučaju kad je instinkt paraliziran ili kad se rasplamsa.” 31
“Kakve to ima veze s paranojom?” “E, pa, evolucija čovječanstva dolazi do točke gdje društvene strukture drže objektivne opasnosti pod nadzorom. Što ne znači da refleks koji nam kaže da se bojimo i pobjegnemo (ili da se bojimo i borimo) i dalje ne djeluje. Kako postupamo s tim refleksom? Što činimo s njim?” “Koristimo se razumom.” “Ispravak: ti se koristiš razumom. Zapamti, stari moj, općenito govoreći, čovjek nije uzor razboritosti. Svatko od nas se u ovoj ili onoj mjeri hrva s iracionalnim u sebi.” “Prisutni su isključeni, naravno.” “Krivo. Ja priznajem da sam iracionalan i svoj sam život prilagodio toj činjenici. Rekao bih da ti još nisi došao dotle.” “Ma, molim te, a zašto ti se to čini?” “Zato što još uvijek misliš da si racionalan čovjek.” “Ali ja jesam racionalan!” prosvjedovao sam, razdraženo iskrivivši lice. “Ja jesam racionalan!” Wooley je prasnuo u smijeh. Natočio mi je još jednu čašu. Ponovno je prasnuo u smijeh. “Sjeverna Amerika je utemeljena na načelu ‘ili bježi ili se bori’”, nastavio je. “Pioniri su bježali od zbiljskih opasnosti kojih je Stari svijet bio prepun. Progoni, ratovi, opća glad, kuga. Čeznuli su za čistim novim svijetom, za novim početkom. Naraštaj za naraštajem, osvajali su nove prostore divljine, a da pri svemu tome nisu imali gotovo ništa osim svojih snova. Svijet njihove mašte se svakim danom sve više širio. Snovi su se pretvorili u objektivnu stvarnost. Shvaćaš?” “Uh, ne, ne bih rekao.” “Svi njihovi strahovi su imali korijen u nečemu što je dolazilo izvana: Indijanci, medvjedi, vukovi. Nisu imali vremena za neuroze. No, što se dogodilo kad su oni koji su stalno uzvikivali ‘na Zapad’ stigli na obale Tihoga oceana?” “Otišli su u ribolov?” 32
“Nisu, nego su izgradili MGM studio, Paramount i Fox i okrenuli su fokus mašte prema unutra. Unutarnja granica, uskoro je postalo jasno, bila je praktično neograničena. Što znači da je bila dohvatljiva. Putovanje u svemir je nešto problematičnije.” “Hoćeš reći da je filmska industrija paranoična?” “Ponekad je. Ali što je još važnije, ona stvara iluziju prostora i slobode, tj. nudi nam bezbroj izlaza kroz koje možemo ući u druge svjetove. To znači da je i dalje na snazi načelo ‘boj se i bježi’. Svi mi – a ovdje naglašavam riječ svi – i dalje pokušavamo pobjeći.” Razmišljao sam o njegovim riječima; nije me potpuno uvjerio u svoju priču. “Tvoja je teorija vrlo zanimljiva”, rekao sam. “Promisli malo o tome, stari. Zapitaj se zašto u urbanim sredinama svako malo eksplodira nasilje. “U getima?” “Aha, u getima. Nije li paranoja getoizacija mašte?” Evo me ponovno kod kuće. Wooleyjeve riječi progone me i dalje. Djeca su zaspala. Imam nesanicu. Pitam se nije li Wooley ipak donekle u pravu. Možda ja spadam u one koji su doista privilegirani u ovoj zemlji, zato što sam rođen i odrastao u divljini, i što imam daleko više prostora i slobode nego devedeset pet posto ljudi na ovome planetu. Baš sam srećković. *** Swiftcreek, 2. veljače Protekla je već cijela godina dana otkako sam dobio božićni dnevnik, a njegove stranice i dalje tužno zjape prazninom. Namjeravao sam ostaviti iza sebe sjajne opise prirode, života naše obitelji, različita objašnjenja – možda čak i poneku umnu i pronicavu misao o društvu u kojem živim. Jao, ispisao sam ih na brzinu tek nekoliko i smiješao ih s jadikovkama. Možda će značiti nešto klincima kad ga izvuku iz škrinje u potkrovlju jednoga dana, poslije mnogo godina.
33
Zizzyin dar me je neočekivano potakao na jednu sasvim novu naviku – vođenje duhovnoga dnevnika, i to mi se ne čini nimalo loše. Nastojim upamtiti svoje misli i nadam se da ću ih jednoga dana uspjeti pretočiti u tekst. Djed Delaney bi to sigurno nazvao ispitom savjesti. Wooley bi to nazvao biopsijom. Možda je to biopsija duše. U subotu smo proslavili Zizzin jedanaesti rođendan. Darovao sam joj primjerak knjige Lilith Georgea MacDonalda. Ne obazirući se na darove što su joj ih drugi donijeli, zadubila se u knjigu ne stigavši čak ni obrisati mrvice od kolača na obrazima, vrteći stranice i nasumce proždirući očima tekst. “Oh, tata,” uskliknula je, dolazeći na trenutak k sebi, “ovo je čak i bolje od Sanjarâ! Poslušaj ovo: ‘Zadaća svemira je učiniti od tebe takvu budalu koja jednostavno shvaća da je budala, i tako počinje biti mudra.’” Glasno se nasmijala. “Ne znam što želi reći, no svakako te tjera na razmišljanje.” Točno znam što želi reći. Et tu, George.
*** 1. ožujka Neprekidno se pitam zašto su Bam i Ziz u posljednje vrijeme tako smrknuti. Svako poslijepodne izlaze iz školskoga autobusa s izrazom dosade i mrzovolje na licu, baš kao i većina njihovih školskih kolega. To ne sliči na njih. Bam je bio drzak prema meni večeras, a to nije nimalo nalik na njega. Porođajne muke odrastanja? Potištenost karakteristična za adolescentsku dob? Bio sam malčice grub prema njemu. Kasnije smo se ispričali jedan drugome.
*** 12. travnja Ogorčen sam toliko da bih mogao nekoga pljunuti. Poslije večere je Bam tresnuo svoju domaću zadaću na kuhinjski stol. “Tata, zašto moramo učiti ovakve gluposti?” Zatim mi je pokazao radne bilježnice za novi školski predmet. Na prvi pogled mi se gradivo učinilo prilično prihvat-
34
ljivim. Međutim, način na koji je bilo obrađeno uvelike je odudarao od uobičajenoga nastavnog plana i programa. Više se svodio na jačanje društvene svijesti. Nakon što su djeca polijegala, sjeo sam za stol i počeo pažljivo čitati udžbenike. Pa tu se na velika vrata uvodi društveni inženjering, pomislio sam – stručnjaci odlučuju kako bismo trebali živjeti – no sve to bilo je vješto protkano visokim pedagoškim načelima. Nije bilo ničega što bi kod roditelja moglo izazvati zabrinutost, sve dok čovjek ne počne čitati pažljivije i dok ne počne shvaćati o čemu je riječ. Problem je u sadržaju: seksualnost, spolna orijentacija, “razjašnjavanje vrjednota”, rasna pitanja, religijske teme. Najviše me, pak, brine to što je riječ o područjima koja s punim pravom spadaju u domenu roditeljske skrbi.
*** 16. travnja Danas poslijepodne sam imao vrlo neugodan susret s gđom Parsons-Sinclair, ravnateljicom škole. Otišao sam u grad kako bih s njom raspravio o svojim sumnjama u pogledu novih školskih programa. U jednome se djeca poučavaju da pripaze kako ih muškarci, posebno očevi, djedovi, braća i ujaci, ne bi dodirivali. Svijet je prepun incesta, ako je suditi prema velikome broju ljudi s doktorskim titulama koji rade kao školski psiholozi. U drugome programu, pak, opisuju se potankosti seksualnoga odnosa sedmogodišnjacima, pri čemu se koriste opisi u kojima ništa nije izostavljeno. Oprostite, u njima ipak nema ni riječi o nekim sitnicama kao što su čednost i dostojanstvo, kao ni o onome što nazivamo ljubavlju, a također ni o jednoj drugoj stvarčici koju nazivamo romantikom. Gđa P.-S. je bila profesionalno ljubazna i sa mnom je razgovarala prilično diplomatski. Na moje je prigovore odgovarala promišljeno i s dužnim taktom. Što se toga tiče, sasvim je uredno izvršila svoju dužnost glasnogovornice škole. Moram priznati da sam bio fasciniran činjenicom da oči u oči sa mnom nije skretala pogled. Očito je pravedno odigrala ulogu glasnogovornice. Vjeruje u ono što radi.
35
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2013.
VERBUM USKLIČNIK
!
Dnevnik nevolje treći je roman iz niza Djeca posljednjih vremena poznatoga suvremenog kanadskog pisca Michaela D. O’Briena, nakon hit romana Posljednja vremena i Pomrčina sunca. Radnja se odvija u bliskoj budućnosti na prostoru Sjeverne Amerike i opisuje društvo čiji se sustav vlasti mijenja iz demokratskoga u totalitarni, noseći sa sobom obilježja propagande i dezinformacija u preuzimanju potpune kontrole nad privatnim životima i temeljnim pravima građana. Glavni lik romana, urednik malih gradskih novina, želeći sebe i svoju obitelj zaštititi od takve vladavine, donosi životnu odluku koja će promijeniti budućnost svih članova njegove obitelji i mnogih drugih ljudi. On vodi dnevnik zapažanja, bilježeći iz dana u dan tijek događaja i analizirajući motive njegovih političkih suparnika, ostajući jedini koji želi progovoriti o onome što se doista događa u svijetu. Ovo poznato djelo sada je dostupno u popularnoj biblioteci Uskličnik. Još jednom je uspio! Dirnuo nam je srce, izazvao um i oživio duh. Roman o očaju, sumnji, ljubavi i svetosti, Dnevnik nevolje otvorit će vas za nove razine predanja nutarnjoj borbi za ljubav i onda kada je ljubiti najteže. Bravo! (Ronda Chervin, spisateljica)
ISBN 978-953-235-335-8
VERBUM
9 789 532 35 335 8
69 kn
www.verbum.hr