Issuu

Roberto de Mattei DIKTATURA RELATIVIZMA Mali vodiÄ? kroz novi totalitarizam

Biblioteka:

Posebna izdanja

51. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. sc. Mladen Parlov

Za nakladnika: Miro Radalj

Roberto de Mattei

DIKTATURA RELATIVIZMA Mali vodiÄ? kroz novi totalitarizam

VERBUM Split, 2010.

Naslov izvornika: Roberto de Mattei, LA DITTATURA DEL RELATIVISMO © 2008, Edizioni Solfanelli del Gruppo Editoriale Tabula fati © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2010. Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teologinja Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 215 165.723 DE Mattei, Roberto Diktatura relativizma : mali vodič kroz novi totalitarizam / Roberto de Mattei ; <prijevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2010. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 51) Prijevod djela: La dittatura del relativismo. - Bibliografija. - Kazalo. ISBN 978-953-235-202-3 I. Relativizam -- Studije i kritike 130522038

UVOD

Uvjeren sam da ključna rasprava našega vremena nĳe političke ili ekonomske naravi, nego kulturna, moralna te, u konačnici, religiozna. Rĳeč je o sukobu između dvaju pogleda na svĳet: onoga koji vjeruje u postojanje načela i nepromjenjivih vrjednota, koje je Bog upisao u ljudsku narav, te onoga koji drži da ne postoji ništa čvrsto i trajno, nego da je sve relativno s obzirom na vrĳeme, mjesta i okolnosti. Ako ne postoje apsolutne vrjednote i objektivna prava, ljudski se život svodi na grozničavu potragu za užitcima te na egoistično zadovoljavanje instinkata i subjektivnih “potreba”, prozvanih nova “prava”. Volja za moći pojedinca i skupina postaje jedini zakon društva te se uspostavlja, kako tvrdi Benedikt XVI., “diktatura relativizma koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ja i svoje želje”1. Zahtjev za apsolutnom ljudskom slobodom pretvara se tako u željeznu diktaturu, goru od svake druge povĳesne tiranĳe. To je već u prošlomu stoljeću ustvrdio Donoso Cortés, predviđajući, kao posljedicu gubljenja religioznih načela, “uspostavu 5

UVOD

despotizma, najvelebnĳega i apsolutnoga koji je ikada postojao u čovjekovu sjećanju”2. Suprotstavljanje diktaturi relativizma ima svoj nužan prolaz u ponovnu otkrivanju naravnoga i božanskoga zakona koji je tvorio temelj kršćanske civilizacĳe, koja se oblikovala u srednjovjekovnoj Europi, odakle se proširila na čitav svĳet. Kršćanski korĳeni društva, pod ovim vidom, nisu samo povĳesni, nego prĳe svega sastavni dio, kao što je za ljudsku dušu sastavni dio nadnaravni život Milosti, koji svoj izvor ima u Isusu Kristu, “zaglavnom kamenu” društva i povĳesti (Dj 4,11). Ove jednostavne ideje, koje tvore nit vodilju predavanja održanih u različitim mjestima i vremenima, tĳekom nekoliko posljednjih godina, mogu ponuditi koristan ključ za tumačenje duboke krize našega vremena. Ove stranice žele biti odjek misli iz philosophĳe perennis (vječne filozofije), koju je usvojilo tradicionalno crkveno učiteljstvo, ali i nauk velikih protu-revolucionarnih autora devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, osobito nauk prof. Plinĳa Corrêe de Oliveire (1908.– 1995.),3 kojemu posvećujem ovu knjigu. Roberto de Mattei 16. srpnja 2007. Na blagdan Gospe Karmelske

SEKULARIZACĲA I ODGOVORNOSTI KRŠĆANA

1. SEKULARIZACIJA I ODGOVORNOSTI KRŠĆANA

Razmatranja koja ću obaviti, s povĳesne točke gledišta koja se odražava u našemu vremenu, polaze od pojma “diktature relativizma”, koji je 18. travnja 2005., u homilĳi na misi za izbor rimskoga prvosvećenika, izložio tada kardinal Ratzinger. Kršćanstvo se rađa kao nauk utemeljen na apsolutnoj istini. Naš je Gospodin rekao apostolima: “Pođite po svem svĳetu, propovĳedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,15–16). Poslanje koje Isus povjerava apostolima i njihovim nasljednicima jest navĳeštati cjelovitu poruku istine i spasenja: “Tko uzvjeruje, spasit će se, tko ne uzvjeruje, osudit će se.” Ta je poruka širena na miroljubiv način, od čovjeka do čovjeka, budući da je kršćanstvo nutarnja religĳa koja čini priziv na savjesti i koja se ne može nametnuti silom. Ad fidem nullus est cogendus invitus.4 Nitko ne može biti prisiljen na vjeru, tvrdi sveti Augustin, bu7

DIKTATURA RELATIVIZMA

dući da je vjera slobodan voljni čin. To je bio i ostaje nauk Crkve. U prvim stoljećima kršćanske ere Isusovi učenici nisu navĳeštali evanđelje s potporom rimskih legĳa, nego su ga, usprkos protivljenju rimskih vlasti, širili svojim rĳečima, svojim primjerom i svojim mučeništvom. Poganski su idoli pali, a filozofija je evanđelja osvojila društvo te se to društvo potvrdilo kao christianitas, prvo društvo u povĳesti utemeljeno na razlikovanju dvĳu vlasti: religiozne i političke. Kršćanstvo je proželo običaje i društvene odnose, preobrazilo je mentalitete te se pretočilo u zakone i institucĳe srednjovjekovnoga kršćanstva. Evangelizacĳa je nutarnje djelovanje, zaokret u dubini srca svakoga čovjeka, koji ipak ima odjeka na čitavo ljudsko društvo. Zapovĳed: “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22,39) naglašava ovu čovjekovu odnosnu dimenzĳu. Čovjek je uistinu društveno biće pozvano ljubiti one oko sebe, tj. posredovati im dobra, nadasve duhovna, ali i ideale i osjećaje kojima je bogat. Osim toga, Gospodinov je nalog donĳeti evanđelje svim narodima (Mt 28,19), tj. ne samo pojedinim dušama, nego narodima zemlje kako bi ih se pokršćanilo. 8

SEKULARIZACĲA I ODGOVORNOSTI KRŠĆANA

Svĳet, ljudsko društvo, može dopustiti da bude kršćanstvom oživljeno, ali mu može odbaciti duh i poruku. Pred Istinom evanđelja koja se počela širiti po svĳetu Rimsko je Carstvo, koje je u Panteonu, pod vidikom apsolutnoga relativizma, ugostilo sve postojeće kultove, progonilo rađajuću Crkvu, što nĳe učinilo ni s jednom od brojnih sekta koje su postojale u ono vrĳeme. Ne mislimo samo na nasilna progonstva, prolivenu krv u arenama, na okrutnosti i mučenja. Mislimo i na čišćenja u vojsci i upravi, na zabrane naučavanja za kršćanske učitelje, na oduzimanje časti plemićima obraćenima na kršćanstvo. Ne mislimo na vrĳeme Nerona i Domicĳana, nego na razdoblja koja su bila dobrohotna prema kršćanstvu, poput onoga sinkretističkoga za vrĳeme Severa.5 Povjesničar Franz Cumont oslikava nam taj dojmljivi okvir religioznoga relativizma u Rimu u Severovo vrĳeme: “Svi oblici poganstva bili su istodobno prihvaćeni i čuvani dok je isključivi monoteizam židova čuvao svoje pripadnike, a kršćanstvo je učvršćivalo svoje Crkve i čuvalo svoje pravovjerje, ipak u isto vrijeme rađajući smućujuće maštarĳe gnosticizma. Stotine različitih struja zavodile su oklĳevajuće i zbunjene duše: stotine različitih propovĳedi uznemiravalo je savjesti. Pretposta9

DIKTATURA RELATIVIZMA

vimo da je suvremena Europa doživjela kako vjernici napuštaju kršćanske crkve da bi se klanjali Alahu ili Brahmi, da bi slĳedili Konfucijeve ili Buddhine savjete, kako usvajaju izreke šintoizma; zamislimo veliku zbrku među svim rasama na svĳetu, u kojoj arapski mula, kineski učenjak, japanski redovnik, tibetanski lama i indĳski pandit istodobno propovĳedaju fatalizam i predestinacĳu, kult predaka i čašćenje pobožanstvenjenoga suverena, pesimizam i oslobođenje po poništenju; u toj zbrci svi bi ti svećenici u našim gradovima uzdignuli svoje hramove s egzotičnom arhitekturom i tu bi slavili svoje najrazličitĳe obrede; taj san, koji će možda u budućnosti postati stvarnost, ponudio bi nam dosta točnu sliku religĳskoga nesklada koji je potresao antički svĳet prĳe Konstantina.”6 U poganskome je svĳetu vladala građanska religĳa, bez dogma i bez morala i za koju je država tražila čisto izvanjsko prianjanje. Kršćani koji su ispovĳedali nadasve nutarnju religĳu, srca i savjesti, ali podložnu objektivnoj Istini, odbacili su ovo formalno prianjanje, izraženo paljenjem tamjana u čast idola. Pravorĳek koji ih je osuđivao nĳe imao za cilj specifična zlodjela, nego nomen ipsum (samo ime), jednostavno ispovĳedanje kršćanstva.7 10

SEKULARIZACĲA I ODGOVORNOSTI KRŠĆANA

Taj izbor, taj krajnji sklad između misli i djelovanja, ta kršćanska ljubav prema Istini bila je shvaćena kao opasan oblik nepomirljivosti i fanatizma sa strane vlasti koja je priznavala sinkretističku jednakost religĳa. Tu in nuce (u jezgri) nalazimo modernu formulu: nema tolerancĳe prema netolerantnima. To je prĳekor koji je mučenicima uputio Voltaire u svojoj čuvenoj Raspravi o tolerancĳi (1756.). Voltaire, nabacujući se blatom na mučenike i ne skrivajući simpatĳe i divljenje prema njihovim krvnicima, piše: “Ne može se vjerovati da je za vrĳeme careva postojala kakva inkvizicĳa protiv kršćana. Zbog toga se nikada nĳe uznemiravalo ni židova, ni sirĳca, ni egipćanina, ni barde8. Mučenici su bili oni koji su ustajali protiv lažnih bogova. Ali na kraju krajeva, oni su nasilno ustali protiv tradicionalnoga kulta i koliko god taj kult mogao biti apsurdan, potrebno je priznati da su oni sami – mučenici – bili netolerantni.”9 Po Voltaireu, sva se mišljenja i kultovi mogu tolerirati, osim “netolerancĳe”. “Potrebno je”, dodaje u svojoj Raspravi, “da ljudi, kako bi zaslužili tolerancĳu, prestanu biti fanatici.”10 Uzdignuta na razinu ideološke dogme, tolerancĳa pridaje istu vrĳednost istini i pogrješci kao subjektivnim izričajima savjesti te postaje jednaka ideološkome relativizmu, razjedi11

DIKTATURA RELATIVIZMA

njujućemu ekumenizmu, radikalnome skepticizmu. Tko god vjeruje u jednu istinu, kakva god ona bila, označen je kao fanatik, kao integralist, kao fundamentalist. To je bila Voltaireova redovita rĳeč, a koja danas iznova cvjeta u postkršćanskome sekulariziranom društvu. “Imati jasnu vjeru, po Vjerovanju Crkve”, ustvrdio je kardinal Ratzinger u homilĳi 18. travnja 2005., “često se etiketira kao fundamentalizam. Dotle se relativizam, tj. prepuštanje da nas amo-tamo goni ‘svaki vjetar nauka’, prikazuje kao jedini stav koji je na razini današnjih vremena. Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ja i njegove želje.” Netolerancĳa prema kršćanima izražava se danas profanacĳom kršćanskih crkava i svetih mjesta kulta, pogrđivanjem vjerskih simbola i predmeta, poput raspela; potom verbalnim napadima i prĳetnjama prema vjerskim i civilnim predstavnicima kršćanske religĳe; uvrjedama i izrugivanjem kršćanstva izražena u raznim knjigama, filmovima, pjesmama, izdanjima i na internetu. U jednome je europskom gradu talĳanski komičar Leo Bassi održao kazališni spektakl u kojemu je, odjeven poput pape Benedikta XVI., bacao u publiku prezervative “ka12

SEKULARIZACĲA I ODGOVORNOSTI KRŠĆANA

ko bi dao zadovoljštinu za grĳehe Crkve”. U istoj europskoj zemlji jedan kantautor, Javier Krahe, u jednome video zapisu poučava kako “raspelo pripraviti za jelo, premazujući ga mašću, ostavljajući ga u pećnici tri dana i čekajući da se digne dobro pečen”.11 U novije vrĳeme, 17. svibnja 2007., u Bologni, skup okupljen protiv homofobĳe pretvorio se u očitovanje netolerancĳe spram Katoličke Crkve. Okupljeni su, među kojima i neki zastupnici u talĳanskome parlamentu, gradskoj procesĳi vjernika zaprĳečili ulaz u katedralu, izvikujući uvrjede i blasfemne povike protiv vjernika, nadbiskupa Bologne i Pape.12 Agresivni natpisi, štoviše prĳetnje smrću, protiv Benedikta XVI. i protiv predsjednika Biskupske konferencĳe pojavili su se na zidovima brojnih talĳanskih crkava. Ne smĳemo zaboraviti da se nasilje hrani mržnjom, a mržnja sa svoje strane ojačava na osjećaju prĳezira i sarkazma prema idejama i osjećajima osoba koje su nam bliske. Nerijetko, kada katolici, pa čak i nevjernici, čvrsto izražavaju vlastite religiozne ili moralne ideje, stvara se ozračje poruge, ponekad sa zastrašivanjem i verbalnom agresĳom, koja potiče na nasilje i smjera stvaranju uvjeta za represivni zahvat državnih zakona. 13

DIKTATURA RELATIVIZMA

Stara i uvĳek nova formula “podajte caru carevo, a Bogu Božje” (Mt 22,21) ostaje odgovor kršćana na totalitarni relativizam naših dana. Kršćani priznaju postojanje vremenite vlasti, čĳim se zakonima valja pokoriti, različitoj od duhovne vlasti. Ali granice careve vlasti omeđene su tvrdnjom da valja “dati Bogu Božje”, tj. priznati postojanje autoriteta i zakona o čĳim se pravima “ne može pregovarati”. Car može biti rimski car, apsolutni despot, demokratski suvremeni parlament: ali se nikada ne će moći praviti da se oslobodio obveza vjere i morala, obnašajući totalitarnu vlast. Potrebno je naglasiti činjenicu da je božanski i naravni zakon granica ne samo državnoj vlasti, nego i onoj crkvenoj. Suvremeni demokratski parlamenti prisvajaju pravo koje nemaju ni papa ni biskupi: parlamenti mogu donĳeti zakon o pravu na pobačaj; mogu definirati obitelj kao zajedništvo dvaju muškaraca ili dvĳu žena; mogu oduzeti obitelji pravo na odgoj djece. Papa, biskupi to ne bi mogli učiniti ni kada bi htjeli, budući da su vezani, poput svih drugih kršćana, naravnim i božanskim zakonom koji nalaže da se “Bogu dade Božje”. 14

SEKULARIZACĲA I ODGOVORNOSTI KRŠĆANA

“Zakon koji donosi čovjek, parlamenti i bilo koja druga ljudska zakonodavna instanca”, podsjeća Ivan Pavao II., navodeći svetoga Tomu Akvinskoga, “ne može biti u suprotnosti s naravnim zakonom, tj. u konačnici, s vječnim Božjim zakonom.”13 “Budući da je prisutan u srcu svakoga čovjeka i zasnovan razumom, prirodni [naravni] je zakon sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteže na sve ljude.”14 U govoru održanu 12. veljače 2007. na Papinskome lateranskom sveučilištu Benedikt XVI. podsjeća da je “naravni zakon, u konačnici, jedini valjani branik protiv samovolje moći ili prĳevara ideološke manipulacĳe”. Isti je Benedikt XVI., 24. ožujka 2007., progovorio o Europi koja klizi prema “apostazĳi od sebe same”, zaboravljajući “opće i apsolutne vrjednote” kojima je u prošlosti bila kvasac. Možda nĳedan drugi pojam doli apostazĳa, otpadništvo od vjere, nĳe prikladan kako bi se označila sekularizirana Europa naših dana. Rimsko je Carstvo progonilo kršćanstvo, a da ga nĳe poznavalo. Suvremeno je društvo društvo koje nĳeče kršćanstvo nakon što mu je upoznalo sve duhovne i moralne blagodati, kao i one kulturne i društvene. Danas je odgovornost onoga tko se pita: “Quid est Veritas? – Što je Istina?” veća od onoga tko se, poput Pilata, to pitao na početcima 15

DIKTATURA RELATIVIZMA

kršćanske ere i što je bilo prvi izričaj relativizma u povĳesti. No, zbog istoga razloga, odgovornost je kršćana danas veća od odgovornosti kršćana prvih stoljeća. Oni su navĳeštali vjeru i stvarali novi svĳet. Današnji kršćani imaju zadaću ne samo obnoviti staru i vječnu poruku evanđelja, nego se i nadahnjivati na povĳesnim plodovima te poruke koji još uvijek žive u suvremenome društvu, kako bi od tih ostataka načinili kvasac nužne obnove.

KAZALO OSOBA

Amato Giuliano 88, 122 Atatürk Kemal 45 Augustin Hiponski, sv. 7, 117 Barroso José Manuel 89 Benedikt XVI./Joseph Ratzinger 5, 7, 12–13, 15, 17, 33, 35, 59, 71, 105, 107, 109, 117–118, 120, 123 Berthu Georges 102, 123 Bobbio Norberto 52 Bonacchi Gabriella 122 Bonaparte Napoleon 43 Bribosia Hervé 122 Bryce James 119 Bush George W. 31–32, 49 Buttiglione Rocco 36 Caracciolo Lucio 89 Cazzaniga Gian Mario 118 Ciceron 58, 120 Cochin Augustin 118 Corrêa de Oliveira Plinio 6, 109, 117, 119, 123

Cumont Franz 9, 117 Dal Covolo Enrico 117 de Bracton Henry 21, 118 de Clorivière Pierre 121 de Corte Marcel 122 De Guttry Andrea 119– 120 de Haro Ramón García 122 De Jaeghere Michel 119 de Maistre Joseph 105, 123 de Mattei Roberto 117, 119–121, 123–124 de Sales Pollien Dom F. 124 de Witte Bruno 122 Del Noce Augusto 64– 66, 68–70, 121 Donoso Cortés Juan 5, 117 Engels Friedrich 25 Fabbrini Sergio 123 Fabro Cornelio 122 123

KAZALO OSOBA

Fejtö François 44, 119 Ferrara Giuliano 120 Franjo II. Habsburg-Lothringen 41, 43 Furet François 44, 119 Geninazzi Luigi 117 Gentile Giovanni 65–66, Gramsci Antonio 64–69, 121 Grotius Hugo 22 Guéranger Dom Prosper 124 Habermas Jürgen 52 Harmsen Hans 28 Hegel Georg Wilhelm Friedrich 73, 121 Hitler Adolf 34, 45 Ivan Pavao II. 34, 70–71, 76, 81, 94–95, 107, 117– 118, 121–123 Ivan XII. 42 Jaeger Werner 58, 120 Karlo Veliki 41–42, 122 Kelsen Hans 22, 51–52, 118 Klaus Václav 88 Krahe Javier 13 Leon III. 42 Manzella Andrea 122 124

Marĳa Lujza 43 Marx Karl 25 Mastella Clemente 38 Mauro Mario 55 Melograni Piero 122 Metternich Clemens 43 Migne Jacques Paul 117 Mojsĳe 20 Monnet Jean 89 Morresi Assuntina 118 Mucci Giandomenico 119 Mussolini Benito 68–69 Nolte Ernst 44, 119 Ockham William 22 O’Connor Brendon 123 Paciotti Elena 122 Pagani Fabrizio 119–120 Pavao, sv. 35 Pera Marcello 90 Pilat 15 Pio X. 123–124 Pio XI. 123 Pio XII. 34, 107, 119, 123 Polsi Alessandro 119 Possenti Vittorio 122 Prodi Romano 32 Resta Eligio 122 Roccella Eugenia 118

KAZALO OSOBA

Rodotà Stefano 52, 95, 98, 104, 118, 122–123 Rouvillois Frédéric 120 Sarkozy Nicolas 37 Scaraﬃa Lucetta 118 Schmitt Carl 120 Schooyans Michel 56, 118, 120 Scruton Roger 45, 119 Sgreccia Elio 118 Stone Sweet Alec 123 Strong Maurice 56 Talmon Jacob 75, 121 Tannock Charles 100, 122 Tertulĳan 117

Togliatti Palmiro 117 Toma Akvinski, sv. 15, 20, 58, 118, 120–122, 124 Tukidid 71 Vanneste Christian 37 Vattimo Gianni 123 Voegelin Eric 69 Volontè Luca 119 Volpe Giovanni 122 Voltaire 11–12, 117 Waldheim Kurt 50 Weigel George 57, 120 Weiler Joseph 62–64, 120 Wilson Woodrow 45–46

125

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 1. SEKULARIZACĲA I ODGOVORNOSTI KRŠĆANA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 2. DIKTATURA RELATIVIZMA . . . . . . . . . .17 Vrjednote s kojima se ne trguje: život, obitelj, odgoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 Temelj naravnoga zakona . . . . . . . . . . . .19 Etape revolucionarnoga razvoja: od naravnoga zakona do novih prava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 Postmoderni obrazac: reproduktivna prava . . . . . . . . . . . . . . .23 Uloga lobĳa u stvaranju suglasja . . . . . .26 OUN i Europska unĳa: politički subjekti ili ideološki laboratorĳi? . . . .29 Od premoći naravnoga zakona do diktature relativizma . . . . . . . . . . . .33 3. RELATIVIZAM MEĐUNARODNIH INSTITUCĲA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41 Sveto Rimsko Carstvo (800.–1806.) . . . .41 126

SADRŽAJ

Od Lige naroda do Organizacĳe ujedinjenih naroda. . . . . . . . . . . . . . . . .45 OUN kao rasadište ideologĳa. . . . . . . . .50 Stara i nova prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 Naravni zakon kao lĳek za suvremeni relativizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 4. LAICIZAM I RELIGĲA U EUROPSKOJ PERSPEKTIVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 5. ZAJAMČENE SLOBODE. . . . . . . . . . . . . .73 6. PRAVO EUROPSKE UNĲE. . . . . . . . . . . .87 7. DESET TEZA O RELIGĲI I DRUŠTVU. .107 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 Kazalo osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123

127

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u siječnju 2010.