Dijalog utjehe u nevoljama by VERBUM d.o.o.

THOMAS MORE

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA VERBUM

Thomas More DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

Thomas More

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 128. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Dialogue of Comfort Against Tribulation © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-619-9 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170516007

K N J I G A P R VA

Vincent: Tko je do prije nekoliko godina, dobri moj ujače, mogao i pomisliti da će oni koji budu posjećivali prijatelje koji su u postelji zbog bolesti i nemoći u ovoj zemlji dolaziti k njima, kao što ja sada činim, od njih tražiti utjehu i odlaziti od njih utješeni? Ili tko je mogao pomisliti da će se, pružajući im utjehu, služiti načinom kojim bih se i ja s pravom mogao služiti kada je riječ o tebi? Jer iako su svećenici i redovnici navikli pozivati bolesnike da se sjete da će jednom umrijeti, mi, njihovi svjetovni prijatelji, oduvijek smo, bojeći se da ih time ne bismo uznemirili, ovdje u Ugarskoj1 znali za njih naći riječi ohrabrenja i dati im nadu da je pred njima život. No sada, dobri moj ujače, ljude ovdje biju takve nevolje i izloženi su takvim pogibeljima da mi se čini kako je najveća utjeha koju čovjek može imati ona kada shvati da ga uskoro više ne će biti. A mi koji ćemo – sva je prilika – ovdje još dugo živjeti u jadu, imamo potrebu da nam netko kao ti, dobri ujače, pruži utješan savjet koji bi nam pomogao da prebrodimo ove nevolje. Jer ti već toliko dugo živiš krjeposnim životom i tako si dobro upućen u Božji zakon da je u ovoj zemlji teško naći nekoga tko bi se mogao mjeriti s tobom. Uz to si i sam stekao korisno iskustvo i znanje o ovim stvarima kao čovjek koji je dvaput u životu bio utamničen u Turskoj i koji će vjerojatno zakratko napustiti ovaj svijet. To ti, dobri moj ujače, može biti velika utjeha jer odlaziš k Bogu. Nas pak, rodbinu svoju, ostavljaš ovdje žalosnom i neutješnom siročadi. Jer tvoja dobrohotna pomoć, utjeha i dobar savjet bijahu dugo vremena velika potpora svima nama – ne kao ujaka nekima od nas, ili kao daljnjega srodnika drugima, već kao rođenoga oca svima nama.

Dijalog utjehe u nevoljama smješten je u Ugarsku 1527.–1528. poslije poraza hrvatsko-ugarske vojske od osmanske vojske u Mohačkoj bitci (1526.) i prije prodora Turaka pod Sulejmanom Veličanstvenim.

THOMAS MORE

Antun: Mili moj i dobri nećače, ne mogu poreći da doista postoji ne samo ovdje u Ugarskoj, već i u gotovo svim kršćanskim krajevima ta uobičajena navika da se ljude u nevolji tješi na način koji ne dolikuje kršćanskoj vjeri. A to svakomu bolesniku čini više štete nego koristi jer ga, potičući ga da se u vremenima bolesti okrene životu i žudi za njim, odvraća od razmišljanja o smrti, sudu, raju i paklu, čime bi, dok je odlična zdravlja, trebao biti zaokupljen najveći dio vremena – čak cijeloga života. Pa ipak, tješiti tako drugoga po mojemu je mišljenju više nego budalasto kada je onaj koga se pokušava utješiti u životnoj dobi u kojoj sam ja. Jer, kao što znamo da mlad čovjek može brzo umrijeti, tako isto možemo biti prilično sigurni da starcu nije ostalo još dugo života. A ipak, ne postoji, kao što Ciceron2 kaže, čovjek tako star koji se usprkos tome ne nada da će poživjeti barem još jednu godinu, a krhka lakoumnost uživa razmišljati o tome i tješiti se time. Takve riječi utjehe stoga samo dolijevaju ulje na vatru i na neki način isušuju blagotvornu vlagu koja bi ga trebala osvježiti, mislim pritom na zdravu rosu Božje milosti koja bi mu trebala pomoći da poželi umrijeti, ako je takva Božja volja, i da žudi prebivati s njime u nebu3. A što se tiče mojega odlaska od vas (kao onoga koga ste u svojoj dobroti vidjeli kao čovjeka koji vam je bio od pomoći i utjehe), i koji vam pada tako teško, dao Bog da sam vama i drugima učinio i upola onoliko koliko držim da sam bio dužan učiniti! Ali bilo kada da me Bog uzme s ovoga svijeta te pomislite da tako ostajete neutješni, kao da sam ja vaša vrhovna utjeha, u tomu biste slučaju bili, vjerujem, nalik čovjeku koji odbacuje čvrsti štap i pokušava se osloniti na gnjilu trstiku. Jer vaša utjeha jest i mora biti Bog, a ne ja. On je pouzdan tješitelj koji (kako reče svojim učenicima) ne ostavlja svoje sluge kao neutješnu siročad, čak ni onda kada ga je smrt odvojila od njegovih učenika. Nego im je, kao što je obećao, poslao Tješitelja, Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i od njega, i još im je obećao da će biti s nji2 3

Ciceron, Cato Maior. De Senectute, VII, 24. Fil 1,23

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

ma do svršetka svijeta.4 Stoga, ostanete li dio njegova stada i budete li vjerovali njegovu obećanju, kako biste to, pitam se, mogli ostati bez utjehe u kojoj god teškoj nevolji kada Krist i njegov Sveti Duh, i s njima Otac koji je od njih neodvojiv, ako posvema vjerujete i uzdate se u njih, nisu nikada više od dužine prsta u prostoru ni od minute u vremenu daleko od vas? Vincent: O, dobri moj ujače, već su i same ove riječi, kojima dokazuješ da zbog Božje milosne prisutnosti ne možemo nikako ostati bez utjehe, razlog što sada osjećam i uviđam koliko će nam utjehe nedostajati kada odeš od nas. Jer premda, dobri ujače, to što mi govoriš ne mogu uzeti nego kao istinu, ipak se, da to nisam čuo od tebe, ne bih toga sjetio niti bi mi to palo na pamet. Dapače, s obzirom na to da će se težina i broj naših nevolja ubuduće samo povećavati, bit će nam potrebna ne tek jedna ili dvije takve korisne riječi, već golemo mnoštvo njih da učvrstimo i ojačamo zidine svojega srca i odolimo golemim prijetećim valovima ovoga olujnog mora. Antun: Dobri nećače, vjeruj, kako i priliči, Bogu, i on će ti providjeti vanjske učitelje prikladne za svako vrijeme ili će te osobno u dovoljnoj mjeri poučiti iznutra. Vincent: Tako je, dobri ujače, no ipak, kada bismo se odrekli potrage za izvanjskim znanjem, kada ga već možemo steći, i očekivali samo od Boga da nas pouči iznutra, time bismo iskušavali Boga i uvrijedili ga. A kako sada shvaćam da ćemo, nakon što odeš od nas, ostati, sva je prilika, na bolan način bez ikoga drugog slična tebi, čini mi se, dobri ujače, da mi Bog stavlja u obvezu da te zamolim, u ovomu kratku vremenu koliko još ostaješ s nama, da mi dadneš što više dobrih savjeta i utjehe pred ovim velikim olujnim nevoljama koje već sada bolno šibaju mene i sve moje, a bojim se da ćemo sada, nakon dolaska ovoga okrutnog Turčina, zapasti u još gore kako bih, sačuvavši ih sve u svojemu sjećanju, mogao sigurno i s pouzdanjem upravljati brodom na-

Iv 14,16–18; 25–26; M 28,20

THOMAS MORE

šega roda i zadržati ga na površini, izbjegavajući pogibelji duhovnoga potonuća. Ti si, dobri moj ujače, zacijelo upoznat s mnoštvom teškoća koje nas odnedavna pritišću, koje su neke iz naše jadne obitelji pogodile tako okrutno da bi bilo koja utjeha kojoj bih se u svojoj oskudnoj domišljatosti mogao dosjetiti mogla jedva ublažiti njihov jad. I sada, nakon što su do nas stigle svježe vijesti o velikome Turčinovu pothvatu u ovim krajevima, od kojih se prašina još nije slegla, jedva smo sposobni razmišljati o bilo čemu drugomu osim o njegovoj silnoj moći i pogibelji koja nas je snašla. Pred očima našega srca neprekidno promiču zastrašujući prizori njegove silne snage i moći, njegove uzavrele pakosti i mržnje, njegove neprispodobive okrutnosti, pljačkanja, pustošenja, paljenja, zatiranja svega na putu kojim prolazi njegova vojska; zatim ubijanja ili odvođenja ljudi odavde, daleko od njihovih domova, razdvajanja muževa od žena, djece od roditelja, odvođenjem jednih daleko od drugih, nakon čega jedni završavaju u ropstvu, drugi u tamnici, a treći bivaju trijumfalno podvrgavani mučenju i ubijanju u njegovoj nazočnosti; zatim, odašiljanja njegovih ljudi ovamo, zajedno s njihovom lažnom vjerom tako da će oni koji su još uvijek ovdje i namjeravaju ovdje ostati izgubiti sve i biti izgubljeni ili će biti primorani napustiti vjeru Spasitelja našega Isusa Krista i potpasti pod vlast ove lažne Muhamedove sljedbe. A opet – ono čega se bojimo više od svega drugoga – nemali broj naših sunarodnjaka koji žive čak i ovdje oko nas već je, bojimo se, potpao pod njegovu vlast ili mu je postao saveznikom. Ako je tako, to bi možda moglo sačuvati ovaj kraj od turske invazije. No oni koji se okreću njegovu zakonu ne će ostaviti ništa svojim bližnjima, već će uzeti sva naša dobra, pa i naša tijela, osim ako se ne preobratimo kao oni te ne napustimo našega Spasitelja. A onda nam – budući da nijedan rođeni Turčin nije toliko okrutan prema kršćanima kao lažni kršćanin koji je otpao od svoje vjere – prijeti pogibelj da će s nama, ustrajemo li u istini, postupati još gore i da ćemo pogibati još okrutnijom smrću od ruke naših zemljaka kod kuće nego da smo kojim slučajem odvedeni u Tursku. 10

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

Ove strašne pogibelji teško pritišću naša srca zato što ne znamo kakav nas usud čeka pa se bojimo najgorega, zbog čega (kao što je naš Spasitelj prorekao o Jeruzalemcima) mnogi među nama već sada, prije nego što ta pogibelj stigne, žude da se planine na njih sruše ili da se doline otvore, progutaju ih i prekriju.5 Stoga nam, dobri moj ujače, kako ne bismo dalje strepili pred ovim strašnim nevoljama – od kojih su neke, kao što znaš, već pogodile našu kuću, a pred ostalima strepimo – dok nam te dragi Bog još daje na posudbu, daj što više utješnih savjeta tako da ih mogu zapisati i sačuvati ih da ostanu s nama nakon što te Bog pozove odavde. Antun: Ah, dobri moj nećače, teško mi je što to čujem. I baš kao što mi koji boravimo ovdje, u ovomu dijelu zemlje, bolno strepimo od onoga čega se prije nekoliko godina nismo uopće bojali, tako slutim da će se oni koji sada misle da su sigurni zato što žive podalje od mjesta zbivanja uskoro bojati jednako kao i mi. Kada sam se ja rodio, Grčka nije strepila pred Turčinom, a on je nedugo zatim osvojio cijelo to carstvo. Veliki sultan Sirije mislio je da mu je potpuno dorastao, a, ima tome već dugo, nakon tvojega rođenja, zavladao je Turčin i tim carstvom. Zatim je zauzeo Beograd, utvrdu ovoga kraljevstva, a poslije je doveo do pogibije našega mladog, plemenitog i milostivog kralja i sada se dvojica upinju ne bi li vladali nad nama.6 Naš Gospodin u svojoj samilosti ne dao da treći pas odnese kost dok se ova dvojica glože! Što je s odličnim i čvrstim gradom Rodom, pobjedu nad kojim je smatrao pobjedom nad čitavim kršćanskim svijetom budući da cijeli kršćanski svijet nije bio sposoban obraniti taj čvrsti grad? Iako, da su kršćanski vladari svuda u svijetu gdje je za tim postojala potreba uzeli na vrijeme tu stvar u svoje ruke, Turčin ne bi nikada bio zauzeo ni jedan od tih gradova. Ali što zbog 5 6

Lk 23,28–30 Nakon smrti Ludovika II. Jagelovića poslije Mohačke bitke borbe za ispražnjeno hrvatsko-ugarsko prijestolje između Ivana Zapolje (1487.– 1540.) i Ferdinanda I. Habsburgovca (1503.–1564.) omogućile su daljnji prodor Osmanlija u srednju Europu.

THOMAS MORE

naše nesloge, što zato što nitko ne mari kakvo zlo tišti drugoga, već svaki ud pušta da se drugi snalazi kako najbolje zna i umije, Turčin je za nekoliko godina strahovito ojačao dok kršćanski svijet žalosno propada. A svemu je ovome kriva naša bezbožnost s kojom Bog nije zadovoljan. A sada, budući da od mene priželjkuješ čuti mnoštvo utješnih riječi koje bi htio upamtiti i poslije njima tješiti one oko sebe, doista sam u nabrajanju i gomilanju tvojih mnogobrojnih bojazni počeo i sam uviđati da postoji velika potreba za mnoštvom savjeta koji bi ti pomogli u tvojim brojnim nevoljama. Jer, doista, malo prije nego što si stigao, dok su mi misli još bile zaokupljene Turčinovim dolaskom, iznenada sam počeo razmišljati o vlastitomu odlasku s ovoga svijeta. Iako se posvema uzdam u Boga i ufam se da će moja duša po njegovu milosrđu biti spašena, ipak nitko na ovomu svijetu nije posve siguran da će, osim po posebnoj objavi, biti oslobođen zebnje. Pomislio sam i na paklene muke, a zatim su mi se misli opet vratile na Turčina. Isprva, kada sam strah od Turčina usporedio s radostima koje me čekaju na nebu, taj mi se strah učinio sitnicom. Zatim sam ga usporedio sa strašnom strepnjom od pakla, što je u mojemu duhu stvaralo slike onih groznih đavolskih mučitelja te sam se duboko zamislio nad bijesnim i vječnim ognjem. I učinilo mi se da, kada bi Turčin s cijelom svojom vojskom, sa svim svojim trubljama i defovima banuo pred moje odaje i ubio me u postelji, njegov upad, s obzirom na druga moja razmišljanja, ne bih nipošto smatrao neprijateljskim napadom. A opet, čuvši sada tvoje bolom prožete riječi kojima mi tako živo, kao da ih gledam vlastitim očima, opisuješ tu gomilu mučnih i žalosnih nevolja koje će, uz one koje su nas već zadesile, po svoj prilici ubrzo uslijediti poslije njih, iznenada me je spopala malodušnost. Stoga s pravom odobravam tvoju molbu u ovoj stvari budući da želiš imati unaprijed pripremljenu zalihu utjeha kojima se, kada ustreba, možeš uteći i čuvati ih u srcu kao protulijek otrovu svega onoga očajničkog straha koji može proisteći iz tako bolne nevolje. I bit će mi drago budem li te, dok me ovaj moj 12

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

jadni mozak još služi, mogao upoznati sa svim onim što sam dosada pročitao, čuo ili o čemu sam razmišljao, a što može prikladno poslužiti ovoj svrsi.

I. Prvo, dobri moj nećače, pokušaj razumjeti ovo: po naravi razboriti ljudi ovoga svijeta – drevni filozofi koji su razmišljali o problemima ćudoređa – uložili su golem trud u ovu materiju. Oni su u svojim radovima ukazali na mnoštvo naravnih razloga koji su, tako su mislili, trebali potaknuti ljude da ne pridaju toliko važnosti dobrima – ili onomu što im nanosi bol, kako ti je draže – koja nam, bilo da ih posjedujemo, bilo da ih izgubimo, podjednako zadaju nevolje. Među takva dobra ubrajamo ona koja nam namiče sretan slučaj kao što su bogatstvo, naklonost, prijatelji, slava, svjetovne časti i ostalo slično tomu, ili ona koja vezujemo uz tijelo kao što su ljepota, snaga, spretnost, živahnost i zdravlje. Sva ova dobra koja nam se daju, kao što znaš, pripadaju zemaljskome bogatstvu. A kada zbog hira sudbine ostanemo bez njih, ili nam se ona silom oduzmu, ili se samo bojimo da ćemo ih izgubiti, ona postaju razlog za nesreću i nevolju. Nevolja općenito, kako se čini, ne ukazuje ni na što drugo nego na neku vrstu boli, bilo da je riječ o tjelesnoj ili duševnoj boli. E, sada, što se tiče toga da tijelo ne bi trebalo osjećati ono što osjeća, takvo što ne može postići ni sva pamet ovoga svijeta. No kada je riječ o tomu da naš duh ne bi trebao biti ojađen zbog boli koju osjeća tijelo ili zbog tjeskobe koja opterećuje našu dušu – o tome su filozofi dugo i puno raspredali. I mnogo su lijepih maksima sročili koje ljudima daju snagu i utjehu u njihovoj ne13

THOMAS MORE

volji potičući ih da posvema prezru svaki zemaljski gubitak poput bolesti, tjelesne boli, bolne smrti i svega ostaloga slična tomu. Kako god, uza sve što sam kod njih pročitao, još nikada nisam primijetio da su ti naravni razlozi, sami po sebi, sposobni pružiti zadovoljavajuću utjehu. Oni, naime, nikada ne sežu toliko daleko, već zbog nedostatka neophodnoga znanja ostavljaju netaknutim ono nešto posebno što nije samo najvažnija utjeha, nego bez čega sve druge utjehe ne vrijede ništa. A to je ukazati na to da je krajnji cilj njihove utjehe Bog te smatrati i prihvatiti kao poseban uzrok utjehe to što strpljivim podnošenjem nevolje stječu njegovu naklonost i što će od njega primiti nagradu za svoju bol kada jednom dođu u nebo. Zbog nepoznavanja ovoga cilja ostavili su, što je bilo neizbježno, netaknutim i posebna sredstva bez kojih ne možemo zadobiti ovu utjehu, a to je milosna Božja pomoć kojom nas on pokreće, potiče i vodi kroz život tako da je sva naša duhovna, a i sva naša zemaljska, utjeha usmjerena prema tomu nebeskom cilju. I stoga su, kao što rekoh, zbog nedostatka svega ovoga, svi njihovi savjeti kojima nas pokušavaju utješiti krajnje nedostatni. No premda nas oni, sami po sebi, nisu sposobni izliječiti od naše bolesti pa ih stoga ne možemo smatrati svojim liječnicima, na policama njihovih ljekarni ipak je moguće pronaći poneki koristan lijek. Stoga ih je moguće otrpjeti među našim ljekarnicima pod uvjetom da njihovi lijekovi ne budu rezultat njihove vlastite domišljatosti, već da budu spravljeni prema obrascima uzvišenoga liječnika – Boga – koji osobno propisuje lijekove i uklanja nedostatke njihovih pogrješnih recepata. Ne budemo li se naime tako ophodili prema njima, oni će neizostavno činiti ono što čine mnogi drski i nepromišljeni ljekarnici koji što iz želje za profitom, što zbog nerazumne oholosti daju bolesnicima lijekove po vlastitu nahođenju. Jer njima oni usmrćuju mnogoga prostodušnog čovjeka u nevolji koji je u svojoj gluposti spreman povjeriti svoj život takvim neznalicama i neukim slijepim mazgama. Stoga ne ćemo ni u potpunosti prihvatiti razloge ovih filozofa u ovoj stvari niti ćemo ih potpuno odbaciti, već ćemo, koristeći 14

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

ih na primjeren način, posegnuti za najvažnijim i najdjelotvornijim lijekovima protiv ovih nevoljom izazvanih bolesti koje nam daje onaj uzvišeni, divni i nenadmašni Liječnik bez koga se ne bismo nikada mogli izliječiti od naše smrtonosne bolesti vječnoga prokletstva. U tomu pogledu Duh Božji govori nam na duhovan način o sebi u našoj potrebi i nalaže nam da mu iskažemo čast tako da sve svoje zdravlje povjerimo njemu. I govori nam ovako: „Časti liječnika jer ga je Svevišnji odredio za tvoju potrebu.“7 Molimo se stoga tomu uzvišenom Liječniku, našemu svetom Spasitelju Kristu, čiju je svetu ljudsku narav Bog odredio za našu potrebu, da iscijeli naše smrtonosne rane lijekom pripravljenim od iscjeljujuće krvi njegova svetoga tijela. I molimo ga da se, kao što nas je ovim neprispodobivim lijekom izliječio od naše smrtonosne bolesti, udostoji u svojoj milosti poslati nam u ovo vrijeme lijekove koji će nas tješiti i učvršćivati u borbi protiv nevoljom izazvanih bolesti tako da naš smrtni neprijatelj, đavao, ne uzmogne nikada imati takvu moć nad nama da nas svojom otrovnom strjelicom zarazi i navede na gunđanje, kivnost i nestrpljivost te tako našu kratkotrajnu, zemaljskom nevoljom izazvanu bolest pretvori u beskonačnu i vječnu smrt prokletstva u paklu.

II. Budući da naša glavna utjeha mora u cijelosti dolaziti od Boga, moramo prvo pretpostaviti da u onomu komu se spremamo dati duhovni savjet i tako mu pružiti bilo kakvu djelotvornu utjehu postoji temelj od kojega možemo krenuti, kojim će sve što ćemo dalje graditi biti poduprto i na kojemu će sve stajati; taj te7

Usp. Sir 38,1.

THOMAS MORE

melj i uporište jest vjera. Bez ovoga unaprijed postavljenoga temelja svaka je duhovna utjeha od slabe koristi. Kao što je krajnje izlišno navoditi naravne razloge za utjehu nekome tko je bez razuma, tako je nesumnjivo uzaludno navoditi duhovne razloge za utjehu nekome tko nema vjere. Jer ako čovjek prvo ne vjeruje da je Sveto pismo riječ Božja i da je riječ Božja istinita, kako može pronaći utjehu u onome što mu Sveto pismo govori? Čovjek će svakako, i nužno je da bude tako, imati malo koristi od Svetoga pisma ako ne vjeruje da je ono riječ Božja ili misli da, iako ono to možda i jest, ipak ne sadrži istinu! Budući da ova vjera može biti jaka i slaba, utješne riječi Svetoga pisma koristit će mu više ili manje, već prema tome koliko je jaka ili slaba njegova vjera. Ovu krjepost vjere ni jedan čovjek ne može dati sam sebi niti je može dati drugome, i premda ljudi mogu propovijedanjem biti Božje oruđe i premda čovjek može, koristeći se slobodnom voljom i pokoravajući se slobodno Božjemu glasu u svojoj nutrini, biti slab Božji poslanik, ipak je vjera milosni dar samoga Boga. Jer kao što sv. Jakov kaže: „Svaki dobar dar, svaki savršen poklon, odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ.“8 Stoga, kada nam se čini da je naša vjera po mnogim znakovima slaba, molimo se onomu koji nam je daje da se udostoji pomoći nam i ojačati je. Pa zato recimo najprije, riječima njegova Evanđelja: „Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!“9 A zatim molimo s apostolima: „Gospodine, umnoži nam vjeru!“10 Na kraju, potaknuti Kristovim riječima upućenim apostolima, imajmo na umu da, ako ne želimo da snaga i žar naše vjere postanu mlaki – pače beživotni – i izgube svoju jedrinu i da se naše misli rasprše na mnoštvo tričarija zbog kojih rijetko razmišljamo o sadržajima naše vjere, moramo odvratiti svoje misli od svih zemaljskih tlapnja i sabrati svoju vjeru u malenu, usku izbu. I poput sićušna zrna gorušičina sjemena11, koje je po prirodi papreno, zasadimo ga u vrtu naše duše i 8 9 10 11

Jak 1,17 Mk 9,24 Usp. Lk 17,5. Mt 17,20; Lk 13,18–19

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

iščupajmo iz njega sav korov kako bi naša vjera bolje uspijevala. Tada će se ona razvijati i rasti u visinu i ptice, to jest sveti anđeli nebeski, gnijezdit će se u našoj duši i donositi plodove krjeposti po granama naše vjere. I tada ćemo, s čvrstim pouzdanjem da ćemo po iskrenu vjerovanju Božjoj riječi i njegovu obećanju, moći zapovjediti golemoj planini nevolje da se pomakne s mjesta na kojemu je stajala u našemu srcu, dočim bismo, sa slabom i malaksalom vjerom, bili jedva sposobni pomaknuti i najmanji humak12. Stoga, što se prvoga zaključka tiče, budući da prije bilo kakve duhovne utjehe moramo nužno pretpostaviti postojanje vjere kao temelja i budući da nam ni jedan čovjek ne može dati vjeru, već samo Bog, nemojmo nikada prestati zazivati Boga i moliti ga da nam dadne vjeru. Vincent: Doista, dobri moj ujače, čini mi se da je ovaj temelj vjere koji je, kao što kažeš, potrebno položiti prije svega drugoga, toliko neophodan i nužan da je bez njega pružanje svake duhovne utjehe potpuno uzaludno. Stoga ćemo sada moliti Boga da nam dadne posvemašnju i čvrstu vjeru. A tebe, dobri moj ujače, usrdno molim da nastaviš sa svojim izlaganjem o duhovnoj utjehi u nevolji. Antun: Učinit ću to drage volje, nećače.

III. Poslužit ću se svojim skromnim umnim sposobnostima i našoj prvoj utjehi pripisati čovjekovu žudnju i čežnju da ga Bog utješi. A ovu žudnju ne nazivam bez razloga prvim razlogom utjehe. Jer kao što je liječenje čovjeka koji ne želi ozdraviti na ne12

Mk 11,23

THOMAS MORE

ki način beznadno, tako je beznadno pokušavati pružiti utjehu čovjeku koji utjehu ne želi. Ovdje ću primijetiti da se ljudi u nevolji i malodušju ponašaju dvojako: jednima nije stalo do utjehe, drugima jest. I opet, među onima kojima nije do utjehe također su dvije vrste. Prvi su do te mjere obuzeti tugom da zapadaju u ravnodušnost i samrtničku tupost i ne obaziru se ni na što, ne razmišljaju gotovo ni o čemu te se njihovo stanje ne razlikuje puno od onoga koje primjećujemo kod ljudi u dubokoj letargiji. Takvima se razbor i pamćenje katkada istroše i posve iščeznu. Ova vrsta neutješna malodušja u nevolji vrhunac je smrtnoga grijeha lijenosti. Postoji još jedna vrsta ljudi kojima niti je stalo do utjehe niti je žele primiti, već su u svojoj nevolji (bilo da je riječ o gubitku ili bolesti) toliko razdražljivi, razgnjevljeni i nestrpljivi da je izlišno govoriti im bilo što. Takvi se u svojoj nestrpljivosti znaju tako razgnjeviti da vam se čini da su napola pomahnitali. Naviknuvši se na takvo ponašanje takvi često zapadaju u posvemašnju mahnitost. Ova, pak, vrsta malodušja u nevolji graniči, rekao bih, s visokom i pogibeljnom razinom smrtnoga grijeha srditosti. Postoji, nadalje, kao što rekoh, druga vrsta ljudi koji rado primaju utjehu. I takvih su dvije vrste. Jedni se u svojoj tuzi okreću ovozemaljskoj utjehi. Njima se sada ne ćemo posebno baviti jer ćemo, zbog različitih razloga, o njima nešto reći kasnije, i ne na jednomu mjestu. Ovdje ću, međutim, reći nešto što sam naučio od sv. Bernarda: onaj tko se u nevolji okreće zemaljskim ispraznostima i traži pomoć i utjehu u njima sličan je čovjeku koji se u pogibelji od utapanja hvata svega što mu se nađe pri ruci i čvrsto se drži toga, pa bio to i običan štap. To mu, naravno, ne pomaže jer tonući povlači za sobom i štap i tako oboje potonu.13 Jasno je, prema tome, da Bog, naviknemo li se očekivati utjehu od uživanja ovih djetinjastih zemaljskih stvari, zbog ove odvratne mane dopušta da naša nevolja postane tako velika da nas ni svi užitci ovoga svijeta ne mogu izdići na površinu, već se svi naši djetinjasti užitci utapaju zajedno s nama u bezdanu nevolje. 13

Usp. Bernard iz Clairvauxa, In Adventu Domini, Sermones de Tempore, I, 1.

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

Drugoj vrsti, kažem, pripadaju oni koji čeznu za Božjom utjehom. I kao što sam ti već rekao, takvi nesumnjivo imaju velik razlog za utjehu već samim time što su svjesni da čeznu za utjehom svemogućega Boga. Takvo njihovo nagnuće može biti razlog za veliku utjehu, i to iz dvaju važnih razloga. Jedan je u tome što znaju da utjehu traže ondje gdje će je sigurno naći. Bog im može i želi dati utjehu. Može zato što je svemoguć; želi zato što je savršena dobrota i zato što je sam obećao: „Ištite i primit ćete.“14 Onaj tko ima vjeru – kao što je nužno mora imati onaj koji ište utjehu – ne dvoji da će Bog ispuniti svoje obećanje. Stoga on, kao što rekoh, ima velik razlog za utjehu već time što žudi za utjehom od onoga koji će ga – njegova ga vjera uvjerava u to – sigurno utješiti. No razmisli o ovome: ovdje govorim o onome koji u nevolji čezne za Božjom utjehom i prepušta Bogu način na koji će ga utješiti. Takav je čovjek zadovoljan neovisno o tome daje li mu Bog utjehu tako što uklanja ili umanjuje njegovu nevolju ili tako što mu daje strpljivost i duhovnu utjehu da je lakše podnese. Jer ako on čezne samo za tim da ga Bog oslobodi nevolje, ne možemo biti posve sigurni da će mu takvo njegovo raspoloženje pružiti ne znam kako veliku utjehu. Jer za time može čeznuti onaj koji se ne misli popraviti pa će i njega mimoići učinak njegove žudnje zato što njegova molba možda nije dobra za njega. O ovoj vrsti žudnje i obraćanja Bogu molitvom imat ćemo prilike reći još koju kasnije. No onaj tko, prepuštajući Bogu način na koji će ga utješiti, žudi za Božjom utjehom, traži nešto tako zakonito i Bogu ugodno da njegova molitva jednostavno ne može ostati neuslišana. Stoga on, kako rekoh, ima velik razlog za utjehu već u samoj svojoj žudnji. Postoji još jedan razlog zbog kojega on ovu žudnju može smatrati izvrsnom prilikom za utjehu. Budući da je njegova žudnja ispravna i budući da mu ona kazuje kako posjeduje čvrstu vjeru u Boga, ona mu je pouzdan znak da nije prijezira vrijedan otpadnik od Božje milosti i njegove naklonosti i on spoznaje da je tu urednu i krjeposnu žudnju u njegov duh usa14

Iv 16,24

THOMAS MORE

dio sam Bog. Jer, kao što svaka zla sklonost dolazi od svijeta, od nas samih i od đavla, tako je svaku takvu dobru sklonost u ljudsko srce usadila, bilo neposredno, bilo posredstvom našega dobrog anđela ili kakva milosnoga spleta okolnosti, dobrota samoga Boga. Zamisli samo kakvu utjehu možemo naći kada u toj žudnji prepoznamo siguran i nedvojben znak da o našemu konačnom spasenju tako milosno skrbi sam naš Spasitelj!

IV. Vincent: Bez sumnje je, dobri moj ujače, ova dobra sklonost žudnji za Božjom utjehom doista valjan razlog velike utjehe koju nam naš Gospodin šalje u nevolji! No po tomu jasno vidim: jao onima koji u nevolji ne posjeduju takvo htijenje i nemaju potrebu da ih Bog utješi, već se zbog vlastite lijenosti ili nestrpljivosti prepuštaju neutješnosti ili u svojoj lakomislenosti traže olakšanje i utjehu na drugomu mjestu. Antun: To je, dobri moj nećače, živa istina, sve dok su u takvu stanju. Ali opet, moraš voditi računa o tomu da je nevolja sredstvo kojim ih se izvlači iz toga stanja i to je jedan od razloga zašto Bog šalje nevolju čovjeku. Jer iako je Bog tu patnju odredio kao kaznu za grijehe (pa oni koji ne rade ništa drugo već samo počinjaju grijehe ne mogu očekivati drugo doli da budu kažnjeni vječnim mukama u paklu), ipak na ovomu svijetu, na kojemu njegovo uzvišeno milosrđe ostavlja ljudima prostora da budu bolji, kazna koju im šalje u liku nevolje redovito im u tomu pomaže. Sam je sveti Pavao bio žestoko protiv Krista sve dok ga Krist nije oborio na zemlju i sasvim ga oslijepio. Našavši se u toj nevolji Pavao mu je povjerovao i pošao za njim čim mu se Krist obra20

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

tio i Bog je bio njegov liječnik i nedugo zatim, posluživši se svojim svećenikom Ananijom, izliječio je njegovo tijelo i njegovu dušu i učinio ga svojim svetim apostolom. Neki su, kada ih pogodi nevolja, tvrdoglavi i ne će da čuju za Boga, ali nevolja ih na kraju privede razumu. Oholi je faraon podnio i izdržao dvije ili tri prve pošasti i nije pognuo glavu. No Bog ga je zatim još jače ošinuo bičem i faraon je bio prisiljen zazvati ga da mu pomogne. Zatim je poslao po Mojsija i Arona i priznao se grješnikom rekavši da je Bog dobar i pravedan. Preklinjao ih je da se mole za njega i da izbave njegov narod od one pošasti, a on će ih pustiti da odu. Ali čim je nevolja prošla, vratio se svojim opačinama. Njegova mu je nevolja, prema tome, bila prigoda da iz nje izvuče korist, a pomoć koju je primio nanijela mu je štetu15. Nevolja ga je, dakle, natjerala da se obrati Bogu za pomoć, a kada ju je dobio, srce mu je ponovno otvrdnulo. Ne jedan čovjek koji u ne odveć velikoj nevolji traži olakšanje u zabavi i zemaljskim tlapnjama na kraju, pritisnut još većim mukama, ipak uvidi da su sve zemaljske utjehe slabašne i okreće se Bogu. Stoga je, kao što rekoh, nevolja, sama po sebi, često sredstvo koje čovjeku pomaže da prihvati utjehu o kojoj sam govorio, to jest ona ga potiče da traži utjehu koja dolazi od Boga. Jer žudnja za Božjom utjehom, kao što sam ti, vjerujem, pokazao, već je sama po sebi velik uzrok utjehe.

V. A opet, premda je nevolja više puta sredstvo u priskrbljivanju ove prve vrste utjehe čovjeku, ipak ona, sama po sebi, katkada ne dovodi do nje. Stoga, budući da iz nevolje, ako se najprije 15

Dj 9,1–18

THOMAS MORE

nema ova prva vrsta utjehe, čovjek ne može dobiti nikakvu drugu utjehu, moramo razmotriti sredstva koja dovode do ove prve utjehe. Čini mi se da ako čovjek zbog lijenosti, nestrpljivosti ili očekivanja da će mu utjehu donijeti zemaljske radosti ne priželjkuje i ne traži utjehu od Boga, njegovi prijatelji koji mu dolaze u pohod i nastoje ga utješiti moraju mu prije svega ukazati na tu činjenicu, a ne trošiti vrijeme (kao što najčešće čine) na neozbiljne razgovore i tako ga poticati da se okrene tlapnjama ovoga svijeta. K tome, moraju ga potaknuti da se moli Bogu i preklinje ga da mu ovu čežnju usadi u srce. Jer nakon što jednom osjeti tu čežnju, tada on ima ovu prvu utjehu – i, nesumnjivo, razmisli li o njoj kako treba, utjehu čudesno obilnu. Njegovi prijatelji koji ga savjetuju moraju mu također, žele li da on osjeti ovu čežnju u svojemu srcu, i sami pomoći moleći se za nj i nastojeći raspiriti u njemu želju da mu dobri ljudi pomognu moliti se da mu ova čežnja osvoji srce. A tada, odluči li, u želji da tako bude, krenuti ovim putem, ne dvojim da će mu je Bog u svojoj dobroti podariti.

VI. Vincent: Doista, dobri moj ujače, ovaj tvoj savjet čini mi se vrlo koristan. Jer ako čovjek najprije nema želju da ga Bog utješi, ne vidim od kakve je koristi davati mu bilo kakve savjete koji bi se odnosili na duhovnu utjehu. Premda, što ako čovjek ima ovu želju za Božjom utjehom, to jest da se Bog udostoji utješiti ga u njegovoj nevolji oslobađajući ga te nevolje – nije li ta žudnja za Božjom utjehom dobrodošla i nije li ona dovoljna za onoga tko je u nevolji? 22

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

Antun: Ne, nećače, nije tako. Te sam se točke već ranije dotaknuo i prešao preko nje misleći da ćemo se opet susresti s njom i siguran sam da hoćemo, i to ne jednom. I drago mi je što me baš ti dovodiš do nje. Čovjek može mnogo puta, s pravom i ne počinjajući grijeha, željeti da ga Bog oslobodi određene nevolje. No to ne smijemo željeti u svim slučajevima, štoviše, ni u kojemu slučaju (osim veoma rijetko), i pod određenim uvjetima, eksplicitnim ili implicitnim. Jer nevoljā, kao što dobro znaš, ima više vrsta. Nekima je uzrok u gubitku nekoga zemaljskog dobra ili posjeda, nekima u bolesti koja se obrušila na nas, a nekima u gubitku dragih prijatelja ili u nekoj drugoj boli koja pogađa naše tijelo. Nekima je uzrok u strahu od gubitka nečega što bismo rado sačuvali, a pod taj strah potpada sve ono o čemu smo već govorili. Jer možemo se bojati gubitka dobara ili posjeda, ili gubitka prijatelja, ili njihove tuge i nevolje, ili pak vlastite boli i nevolje koja nas može snaći zbog bolesti, utamničenja ili kakve druge tjelesne patnje. Najviše nam, pak, nevolje može donijeti strah od nečega čega se najmanje boji onaj tko bi se toga trebao najviše bojati, a to je strah od gubitka njegove blagoslovljene duše zbog smrtnoga grijeha. A što se ove posljednje vrste nevolje, bolnije od sviju drugih, tiče, premda se nekih njezinih aspekata možemo, ovdje-ondje, i prije dotaknuti, njezinim glavnim i najbolnijim aspektom pozabavit ću se detaljnije zasebno, na samu kraju. No, kao što rekoh, s obzirom na to da ima više vrsta nevolja, čovjek može moliti Boga da ga oslobodi nekih od tih nevolja i može pronaći stanovitu utjehu u nadi da će Bog to i učiniti. Stoga se ljudi mogu mnogo puta opravdano moliti Bogu da ih u svojoj dobroti oslobodi gladi, bolesti, tjelesnih boli, propadanja tijela ili gubitka duše, kako za sebe, tako i za svoje prijatelje. To je, uostalom, izričita svrha mnogih pobožnih molitava u obredima naše svete majke Crkve. A pomoć u nekima od ovih stvari pružaju nam i usrdne molitve koje molimo u Očenašu, u kojemu svakodnevno molimo Boga da nam dadne kruh naš svagdanji i ne uvede nas u napast, nego da nas izbavi od zla. Pa ipak, ne smijemo uvijek moliti Boga da nas oslobodi svih napasti ko23

THOMAS MORE

je nas mogu snaći. Jer kada bi čovjek svaki put kada je bolestan molio za zdravlje, kada bi on to mogao pokazati da je spreman umrijeti i otići k Bogu? A vidiš, baš takvo bi nagnuće čovjek morao gajiti u svojemu srcu jer inače ne će završiti dobro. Nevolja je kada čestiti ljudi osjećaju u sebi sukob između tijela i duše i kada vide da se njihova čulnost opire vladavini razuma – to je posljedica drevnoga istočnog grijeha na koju se sv. Pavao s bolom u srcu tuži u svojoj Poslanici Rimljanima16. Pa ipak, ne smijemo, dok smo na životu, moliti Boga da nas sasvim oslobodi ove vrste nevolje. Bog nam ju je, naime, u svojoj velikoj providnosti ostavio da se borimo protiv nje i da, koristeći se razumom, potpomognutim Božjom milošću, ovladamo njome i iskoristimo je za našu zaslugu. Za spasenje svoje duše, pak, smijemo slobodno moliti. Za milost, za vjeru, za nadu, za ljubav, za svaku krjepost koja nam pomaže na našemu putu prema nebu smijemo slobodno moliti. No što se svih ostalih stvari o kojima smo govorili tiče (u kojima su sadržane sve vrste nevolja), ne smijemo nikada tako moliti, a da u našu molitvu ne uključimo, eksplicitno ili implicitno, ovaj uvjet: da ćemo, ako Bog smatra da je ono što je suprotno tomu bolje za nas, odluku o tomu prepustiti u cijelosti njegovoj volji. I bude li tako, molimo Boga da nam, umjesto da nas oslobodi tuge, u svojoj dobroti podari duhovnu utjehu da je radosno prihvatimo ili barem snagu da je možemo strpljivo podnositi. Jer ako budemo mislili da nam utjehu ne može donijeti ništa drugo doli da nas Bog oslobodi naše nevolje, tada ili propisujemo Bogu da za nas ne učini ništa bolje, iako bi on to učinio, od onoga za što ga mi sami hoćemo ovlastiti; ili pak tvrdimo da mi znamo bolje od njega što je bolje za nas. Stoga, velim, kada nas snađe nevolja, čeznimo za njegovom pomoći i utjehom i prepustimo njegovoj uzvišenoj volji odabir načina na koji će nas utješiti. Čineći to ne dajmo da nas muče ikakve sumnje, već se uzdajmo da će nam on, koji u svojoj previšnjoj mudrosti bolje od nas vidi što je najbolje za nas, u svo16

Rim 7,22–23

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

joj neizmjernoj dobroti dati ono što je najbolje za nas. Jer inače, dopustimo li sebi ustrajati u vlastitomu odabiru – osim ako nam Bog sam ne ponudi izbor, kao što je učinio Davidu u odabiru vlastite kazne nakon što je u svojoj oholosti naumio popisati svoj narod – dogodit će nam se da u lakoumnosti odaberemo ono što je najgore za nas. Propisujući Bogu što točno želimo da učini za nas, osim ako on iz milostive naklonosti prema nama ne odbaci našu lakoumnost, on će iz srdžbe udovoljiti našoj molbi, a kasnije ćemo shvatiti da je to bilo na našu štetu. Koliko ljudi tjelesno ozdravi, iako bi za zdravlje njihove duše bilo bolje da im je tijelo ostalo bolesno? Kolikima je izlazak iz tamnice naštetio toliko da bi im bilo bolje da nisu ni izlazili iz nje? Koliki su, u nastojanju da sačuvaju ovozemaljska dobra, ubrzo zatim izgubili život? Toliko je slijepa naša smrtnost i toliko nesvjesna što se može već sutra dogoditi – toliko nesigurna, također, kakve će već sutra biti naše misli – da Bog ne može strože kazniti čovjeka nego tako da na ovomu svijetu ispuni njegove lakoumne želje. Kakvim se to razumom mi, uboge lude, možemo podičiti da bismo znali što nam je na korist? Nije li i svetomu apostolu u njegovoj teškoj nevolji17, kada je triput molio Boga da ga oslobodi od nje, Svevišnji svaki put odgovorio (na neki način) da je luda što to traži od njega i da bi mu bilo puno bolje da od njega zaišće milost da ga ojača u toj nevolji, nego da ga preklinje da ga od nje oslobodi. I stoga nas on, osvjedočen vlastitim iskustvom u istinitost ove pouke, upozorava da ne budemo odveć smioni u našim mislima kada bilo što tražimo od Boga, niti da preciziramo svoje traženje, nego da prepustimo izbor Bogu na njegovo vlastito zadovoljstvo. Jer njegov vlastiti Duh Sveti toliko silno čezne za našom dobrobiti da, kao što ljudi kažu, uzdiše za nama tako da to nije moguće izraziti ni jednim jezikom. „Doista ne znamo što da molimo kako valja,“ veli sv. Pavao, „ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima.“18 17 18

2 Kor 12,7–9 Rim 8,26

THOMAS MORE

Zbog svega toga kao zaključak našega razgovora o ovoj točki velim ovo: ne trážimo nikada od Boga olakšanje time da nas oslobodi od naše nevolje, već ga mòlimo da nam pomogne i utješi nas onako kako se njemu najviše sviđa, i tada ćemo utjehu pronaći već u ovoj usrdnoj molitvi. Tada ćemo, naime, biti sigurni da ove naše misli dolaze od Boga. I tada ćemo biti sigurni da će, baš kao što je počeo surađivati s nama, tako isto – osim ako se sami ne odmetnemo od njega – s nama i ostati. A tada, ako on boravi među nama, kakva nam nevolja može nauditi? „Ako je Bog za nas,“ kaže sv. Pavao, „tko će protiv nas?“19

VII. Vincent: Valjano si, dobri ujače, razjasnio i obrazložio pitanje koje sam ti postavio, to jest kakvu vrstu utjehe smijemo iskati od Boga u nevolji. A sada nastavi, dobri ujače, i pokaži mi kakvu još duhovnu utjehu možemo pronaći u nevolji. Antun: Ovo bi, čini mi se, dobri moj nećače, mogla biti velika utjeha u nevolji: da nam je svaka nevolja koja nas zadesi poslana da nas izliječi, pod uvjetom da je ljudi kao takvu prihvate; ili može postati ljekovita, ako je ljudi takvom učine; ili je i više nego ljekovita, pod uvjetom da je se ne odreknemo. Vincent: Doista je vrlo utješno to čuti – pod uvjetom da to pravilno razumijemo! Antun: Tri su stvari koje trebamo razmotriti, i stoga ću ti ih izložiti: Svaka nevolja u koju upadnemo ili je posljedica nama znana čina kojim smo je zaslužili, kao na primjer kada se razbolimo zbog neumjerenosti u jelu, ili kada netko dopadne tamnice 19

Rim 8,31

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

ili ga na neki drugi način kazne zbog kakva gnusna zločina, ili nam je Bog šalje, a da ne znamo pouzdano zašto nam je šalje, ili nam je šalje kao kaznu za naše prijašnje grijehe (ne znamo točno koje), ili zato što nas želi sačuvati od grijeha u koji bismo inače vjerojatno upali, ili, na kraju, nije pripisiva ni jednomu čovjekovu grijehu, već služi kao dokaz njegova strpljenja i rasta njegove zasluge. U svim prethodnim slučajevima nevolja nam, pod uvjetom da to želimo, može poslužiti kao lijek. U posljednjemu slučaju, pak, ona je čak i više nego ljekovita.

VIII. Vincent: To što kažeš, dobri ujače, čini mi se vrlo korisnim, osim što je ponešto sažeto i odveć kratko pa stoga pomalo nejasno i zakučasto. Antun: Zato ćemo se, da bismo što više rasvijetlili ovu stvar, osvrnuti opširnije na svaku njezinu pojedinost. Jedna od njih odnosi se, kao što znaš, na one koji upadnu u nevolju zbog očita i znana im djela kao kada se, primjerice, razbolimo zbog proždrljivosti ili kada netko dopadne kazne zbog neke svoje svakomu vidljive krivnje, i tada je njegova nevolja očito zaslužena. Takva nevolja, i druge slične njoj, mogu biti vrlo neugodne jer se čovjek može ražalostiti kada shvati da je sam prouzročio zlo koje ga je snašlo. Ipak, one mu, ako dobro promisli i shvati da ih, ako želi, može učiniti ljekovitima, mogu biti dobar razlog za utjehu. Budući, naime, da bi taj grijeh, ako nije očišćen već na ovomu svijetu, zavrijedio puno oštriju kaznu poslije ovoga svijeta na drugomu mjestu, ova zemaljska nevolja u liku patnje i kazne kojom ga Bog u svojoj brizi za njega kažnjava već na ovomu svijetu, po 27

THOMAS MORE

Kristovoj će mu muci, ako je taj čovjek u iskrenoj vjeri i čvrstoj nadi smjerno i strpljivo je podnoseći učini takvom, biti pouzdan lijek koji će ga izliječiti. I ona će ga, dakako, osloboditi svake bolesti i patnje koju bi inače morao podnositi na onomu svijetu. Jer Božja uzvišena dobrota ne kažnjava dvaput za isti grijeh. I premda ova kazna nije posljedica čovjekova izbora, već mu je ona silom nametnuta te bi je on najradije izbjegao i trpi je protiv svoje volje pa se čini da nije vrijedna zahvaljivanja, ipak uzvišena dobrota svemogućega Boga toliko nadilazi bijednu i nesavršenu dobrotu čovjekovu da, iako ljudi na ovomu svijetu međusobne račune sravnjuju na svoj način, Bog naprotiv, iz velikodušnosti, dopušta da u sravnjivanju čovjekovih računa s njime bude posve drukčije. Jer premda čovjek zapada u nevolju zbog vlastite krivnje i, s početka, protiv svoje volje, ipak, čim prizna krivnju i pokaže spremnost da podnosi tu nevolju i kaznu za istu te iskaže žaljenje ne samo zbog toga što je prisiljen podnositi tu kaznu, već i zbog toga što je uvrijedio Boga i tako zaslužio puno više, naš Gospodin od toga trenutka tu nevolju više ne će smatrati protivnom njegovoj volji. Umjesto toga, ona će postati čudotvoran lijek i djelovat će kao dragovoljno prihvaćeno trpljenje za očišćenje njegove duše milosrdnim otpuštanjem njegova grijeha i oslobađanjem od još veće muke koja bi inače imala snaći njegovu dušu, možebitno zauvijek, u paklu. Jer nesumnjivo je mnogo onih koji bi inače nastavili istim putem i umrli u smrtnome grijehu, a koji se ipak u takvoj nevolji, svjesni vlastite nemoći i izostanka pomoći dvoličnoga svijeta i njegova laskanja, okreću posvema Bogu i zazivaju njegovo milosrđe. Tako, prihvaćajući krotko svoju nevolju, po Božjoj milosti pretvaraju nuždu u krjepost, a bolest u lijek i dosežu pravi božanski cilj. Razmotri pomno pripovijest o Akanu koji je počinio svetogrđe u znamenitomu gradu Jerihonu. Nato se Bog žestoko osvetio sinovima Izraelovim i kasnije im rekao razlog zašto je to učinio naloživši im da krivca otkriju ždrijebom. Kada je ždrijeb pao na čovjeka koji je počinio svetogrđe (bivajući kušan ždrijebom koji je najprije pao na njegovo pleme, zatim na njegovu obitelj, 28

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

potom na njegovu kuću i, najposlije, na njega osobno), uhićen je i odveden protiv svoje volje. Ali ipak je, na poticaj Jošue koji mu je rekao: „Sine moj, daj slavu Bogu Izraelovu, i priznaj mu što si učinio i nemoj ništa tajiti“20, ponizno priznao krađu i krotko prihvatio smrt. I našao je, ne sumnjam u to, snagu i utjehu u svojoj nevolji i umro je kao dobar čovjek. A ipak, da ga nije snašla nevolja, bio bi se našao u pogibelji da se možda nikada ne pokaje i okonča svoj život bijednom smrću i ode zauvijek k đavlu. Tako je ovomu lopovu njegova zaslužena muka i nevolja poslužila kao koristan lijek. Razmotri temeljito slučaj obraćenoga razbojnika koji je visio zdesna Kristu. Nije li on, prihvativši krotko patnju i priznavši ponizno svoju krivnju, moleći oprost od Boga, a ipak spreman podnijeti muke za svoje grijehe, učinio od svoje pravedne kazne i zaslužene nevolje koristan i izvanredan lijek koji ga je izliječio od svih muka koje bi inače bio prisiljen podnositi na onomu svijetu i priskrbio mu vječno spasenje?21 Stoga velim da je ova vrsta nevolje, premda se doima najnižom i nimalo ugodnom, ipak, učini li je čovjek takvom, čudesan i neobično koristan lijek. I stoga ona čovjeku koji je tako shvati može biti velik razlog za ohrabrenje i duhovnu utjehu.

IX. Vincent: Doista, ujače, dovoljno si mi razjasnio ovu prvu vrstu nevolje. Stoga te sada lijepo molim da prijeđeš na drugu. Antun: Druga je vrsta, znaš, ona koju nam Bog šalje, a da pritom ne znamo razlog zbog kojega smo zaslužili zlo koje nas je 20 21

Usp. Jš 7,19. Lk 23,39–43

THOMAS MORE

snašlo kao što, primjerice, znamo da smo se zbog neumjerenosti u jelu razboljeli ili kao što lopov znade da zbog krađe mora ispaštati kaznu. No ipak, budući da smo pred Bogom rijetko kada bez krivnje koja zavrjeđuje i uistinu zaslužuje razmjerno dugotrajnu kaznu, možemo doista s pravom vjerovati – i razborito je tako vjerovati – da smo je zaslužili grijehom i da nam je Bog šalje zbog nekoga našeg grijeha, premda ne znamo točno kojega. Stoga za sada ovu vrstu nevolje moramo prihvatiti kao i onu drugu. Jer, vidiš, ako je tako prihvatimo, vjerujući da nam je Bog šalje zbog našega grijeha i krotko je podnoseći, ona će nam biti lijek protiv muka na onomu svijetu kojima bismo inače bili podvrgnuti zbog grijeha počinjenih na ovomu svijetu, a to je, kao što sam ti pokazao, razlog za veliku utjehu. A opet, ova vrsta nevolje može nekim ljudima trjeznijega života pa, prema tome, i čišće savjesti, biti donekle ugodnija. Oni sebe ne bi smjeli smatrati ničim drugim nego grješnicima jer kao što sv. Pavao kaže: „Moja me savjest ne prekorava ni zbog čega, ali nisam time opravdan“22 ili, kako će reći sv. Ivan: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.“23 A opet, budući da razlog njihove nevolje njima nije tako očit kao onima iz prve vrste, koje smo već spomenuli, i budući da je nedvojbeno da Bog katkada šalje nevolju čovjeku kako bi ga sačuvao od grijeha u koji bi inače pao (a katkada, također, da bismo se vježbali u strpljivosti i tako stekli još veću zaslugu), velik razlog za još veću utjehu u punu jeku njihove nevolje imaju ljudi čistije savjesti. Oni se, naime, mogu utješiti lijekom s dvostrukim djelovanjem, a i nečim o čemu ćemo govoriti na kraju, onime što ja nazivam više nego ljekovitim. No kako sam već govorio o ovoj vrsti nevolje, o tome kako je ona ljekovita jer nas oslobađa prijašnjih grijeha i pripadajućih im muka, razmotrimo na koji je način ova nevolja koju nam Bog šalje ljekovita zato što nas čuva od grijeha u koje bismo inače vjerojatno upali. 22 23

Usp. 1 Kor 4,4. 1 Iv 1,8

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

Ako je dobar onaj lijek koji nam nakon što se razbolimo vraća zdravlje, tada isto tako mora biti dobar i onaj lijek koji čuva naše zdravlje dok ga imamo i nè dā da nas pogodi ona teška bolest zbog koje bismo poslije bili prisiljeni posegnuti za bolnim lijekom! Dakle, Bog katkada vidi da netko (tko unatoč tome ostaje i dalje čestit) tako brzo zgrće zemaljska bogatstva da, predviđajući koliku težinu zemaljskoga bogatstva taj čovjek može podnijeti i koliko ga ono može preopteretiti i uzoholiti njegovo srce toliko da otpadne od Božje milosti, Bog u svojoj dobroti, velim, predviđa njegov pad i povremeno mu šalje nevolju dok je još čestit. Bog to čini zato da taj čovjek upozna svojega Tvorca i da, ne povodeći se za himbenim laskanjem svijeta, visoko podigne križ na brod svojega srca i ubere jedra kako ga snažan vjetar oholosti ne bi otpuhnuo u more i potopio ga u morskim dubinama. Nekoj ljupkoj mladoj dami, gle, koja je još uvijek čestita, Bog vidi da se približava oluja koja prijeti da će je (potraje li njezino zdravlje još samo malo i nastavi li i dalje jesti masnu hranu) otjerati u zagrljaj pohotljive ljubavi i da će, umjesto da ostane vjerna vitezu kojega dugo poznaje, završiti u postelji s nitkovom kojega je netom upoznala. No Bog joj, ljubeći je nježnom ljubavlju koja ne dopušta da padne u tako sramotan i odvratan grijeh, u pravi čas šalje poštenu vrućicu od koje joj kosti počnu klepetati, a pohotno tijelo kopnjeti. Uz to joj prelijepu put uljepša bojom žućkastoblijedom i dadne joj tako dražesnu vanjštinu da je njezin dragi jedva može gledati. K tome je učini tako krjepkom te bi joj, da joj njezin dragi kojim slučajem legne u krilo, bilo tako zlo da bi joj se preokrenuo želudac i iznenada izbljuvao čitav sadržaj njemu za vrat! Nije li, kao što rekoh, i sam sveti apostol24 priznao da je uzvišena objava koju mu je Bog priopćio mogla u njemu pobuditi toliku oholost da bi možda sve uprskao da se Bog u svojoj providnosnoj dobrostivosti nije pobrinuo i poslao mu lijek? A što je drugo bio njegov lijek doli mučna nevolja, toliko bolna da je morao triput zazivati Boga da mu pomogne i oslobodi ga te ne24

2 Kor 12,7–9

THOMAS MORE

volje. A ipak, Bog mu nije uslišio molbu, već ga je prepustio njegovoj muci sve dok on sam, koji je u sv. Pavlu vidio više nego što je sv. Pavao vidio u sebi samome, nije bio siguran da dolazi vrijeme kada će ga moći osloboditi nevolje, a da mu pritom ne naškodi. Vidiš, dobri moj nećače, ta je nevolja lijek s dvostrukim djelovanjem – ona nas liječi od grijeha koje smo učinili u prošlosti i čuva nas od grijeha koje bismo mogli učiniti u budućnosti. Stoga je ova nevolja dobra prigoda za dvostruku utjehu. No ona je, velim, različita za različite ljude jer je savjest svakoga čovjeka ili opterećena grijehom ili čista. Premda, ne bih nikome savjetovao da bude tako drzak i pomisli da mu Bog šalje nevolju da se ne bi uzoholio zbog svoje svetosti! Neka ljudi tu vrstu utjehe doista prepuste sv. Pavlu, sve dok njihov život ne bude sličan njegovu. A što se ostalih vrsta tiče, mogu u njima pronaći veliku utjehu i one im mogu biti na korist.

X. Vincent: Sada nam, ujače, preostaje treća vrsta nevolje – ona koju Bog šalje čovjeku, ali ne zbog grijeha koji je počinio ili će ga počiniti u budućnosti i ne stoga što je ljekovita, već nam je Bog šalje kako bismo se vježbali u strpljivosti i uvećali svoju zaslugu pa je stoga i više nego ljekovita. Premda je ona, kao što kažeš (a doista jest), bolja za čovjeka od bilo koje od onih dviju na onomu svijetu, gdje će svatko primiti zasluženu nagradu, ipak ne vidim zašto čovjek na ovomu svijetu, na kojemu podnosi nevolju, može u njoj pronaći više utjehe nego u bilo kojoj od onih dviju koje mu Bog šalje zbog njegova grijeha. Jer on ovdje ne može znati šalje li mu se ona za grijeh koji je počinio ranije, ili za onaj u ko32

DIJALOG UTJEHE U NEVOLJAMA

ji će upasti kasnije, ili za uvećanje zasluge i nagrade koja će uslijediti. Svaki čovjek ima naime dovoljno razloga bojati se i misliti da ju je zavrijedio nekim svojim prijašnjim grijehom te da nije izvan pogibli onaj koji misli drukčije. Antun: To što kažeš, nećače, vrijedi za većinu ljudi. Stoga oni, zato što u svojoj nevolji možda nalaze dovoljnu utjehu, ne smiju zavidjeti ni zamjerati što onaj koji je vrjedniji nalazi još veću utjehu. Jer, kao što sam ti rekao, nećače, premda i najbolji čovjek mora sebe smatrati grješnikom, ipak ima mnogo ljudi – iako je takvih malo u odnosu na mnoštvo – koji se zbog načina života i čistoće svoje savjesti mogu s pravom i bez upadanja u grijeh nadati da im Bog šalje veliku patnju kako bi se vježbali u strpljivosti i uvećali svoju zaslugu. To se pokazalo ne samo na primjeru sv. Pavla, na mjestu koje smo već spomenuli, nego i kod pobožnoga Joba koji na različitim mjestima u razgovorima sa svojim mučnim tješiteljima ne propušta reći kako mu čistoća njegove savjesti kazuje i pokazuje da nije zaslužio tako bolnu nevolju koja ga je snašla. Premda mi, kao što sam ti već rekao, ne pada na pamet savjetovati svakome čovjeku koji naiđe da se osmjeli i prihvati ovu vrstu utjehe, ipak, poznajem nekoliko ljudi kojima bih se (da im olakšam tegobe i utješim ih) usudio uliti čvrstu nadu da im je Bog šalje ne toliko kao kaznu koliko zato da bi se vježbali u strpljivosti. A opet, nekim je nevoljama uzrok takav da bih takav savjet i utjehu odmah i bez susprezanja dao svakomu čovjeku koji ih podnosi. Vincent: A koji su to uzroci, dobri ujače? Antun: Uzroci su, nećače, takvi uistinu svagdje gdje čovjek padne u nevolju zbog obrane pravde ili Božje stvari. Jer kada bih kojim slučajem naišao na čovjeka koji je dugo živio krjeposnim životom i na kraju pao u turske ruke; i ako je u zarobljeništvu ostao vjeran istini svoje vjere i, podnoseći svakovrsna tjelesna mučenja, i dalje naučavao i svjedočio tu istinu; i ako bih mu u njegovim mukama pokušao pružiti duhovnu utjehu – bih li, pitam se, smio biti toliko drzak i ne kazati mu ništa drugo nego da mora strpljivo podnositi muke, da mu ih Bog šalje zbog nje33

THOMAS MORE

gova grijeha i da ih je zaslužio, pa bile one još i veće? Imao bi puno pravo odgovoriti, ne samo meni, već i drugim takvim tješiteljima, onako kako je Job odgovorio svojima: „Kako ste mi svi vi mučni tješitelji!“25 Ne, ne bih propustio smiono mu naložiti, gledajući ga u njegovim mukama, da odbaci grijeh i pakao i čistilište i sve druge đavolje meštrije i da ne sumnja jer da će se, kao što bi, u slučaju da odustane od svojega uporišta, sva njegova zasluga iščeznula, a on sam zapao u bijedu – tako isto, ostane li uspravan i ustraje li u ispovijedanju svoje vjere, sva njegova muka pretvoriti u slavu. Da, reći ću ti i više od toga. Kada bi kršćanin koji se zatekne među tim nevjernicima počinio smrtni grijeh koji zavrjeđuje smrt, ne samo prema njihovim, već i prema Kristovim zakonima (primjerice, ubojstvo, preljub ili što drugo slično tome); i kada bi mu oni, nakon što ga ščepaju, rekli da će mu poštedjeti život ako se odrekne vjere u Krista; i kada bi taj čovjek odlučio radije podnijeti smrt nego učiniti takvo što, bih li ga u njegovim mukama trebao tješiti onako kako bih tješio zločinca? Ne, ovaj čovjek, premda pogiba zbog svojega grijeha, sada umire radi Krista jer bi, da ga se odrekao, ostao na životu. Puko strpljivo prihvaćanje smrti bilo bi zadovoljština za njegov grijeh mnijem, po zasluzi Kristove muke, bez čije pomoći nijedna naša muka ne može pružiti zadovoljštinu. Ali sada će ga Krist iz čiste velikodušnosti, zato što se u ime svoje vjere odrekao vlastitoga života, osloboditi svih muka koje je zaslužio svojim grijesima i prihvatiti svu muku njegove smrti kao zaslugu i nagradu na nebu i učiniti da nijednim njezinim dijelom ne mora plaćati svoj dug u čistilištu, već će je u cijelosti prihvatiti kao žrtvu i zamijeniti je slavom. A toga kršćanina, premda prije bješe đavao, nakon toga ne bih oklijevao nazvati drukčije doli mučenikom. Vincent: Doista, dobri ujače, rekao bih da bolje nisi mogao reći. Riječi koje sam od tebe čuo raduju me i tješe posebno s obzirom na glavni razlog našega straha o kojemu sam već govorio, a to je iznenadna provala divljih Turaka u našu zemlju. 25

Job 16,2

SADRŽAJ KNJIGA PRVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 KNJIGA DRUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 KNJIGA TREĆA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171

287

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u rujnu 2018.

Veliki engleski intelektualac i državnik, svetac i mučenik, sir Thomas More Dijalog utjehe u nevoljama napisao je u vrijeme svoje velike kušnje – u iščekivanju izvršenja kazne pogubljenja zbog toga što je ostajući vjeran vlastitoj vjeri ušao u sukob s kraljem Henrikom VIII. ne htijući ga priznati za vrhovnoga poglavara Crkve. Napisane u obliku izmišljena dijaloga, smještena u vrijeme turske invazije na Europu, između mladića Vincenta i njegova mudroga, umirućeg strica Antuna, duboke Moreove misli, proizišle iz vlastite patnje iščekivanja izvršenja smrtne kazne, znalački spajaju bogata duhovna iskustva s dubokim psihološkim i antropološkim zapažanjima. Na toj povijesnoj pozadini krize civilizacije i vanjske opasnosti Thomas More u ovoj knjizi nudi čitatelju svoj pogled na veliku temu prisutnosti zla i patnje u svijetu i otkriva kako naći utjehu, pa i u najtežim situacijama. Ne zaustavljajući se samo na vanjskim okolnostima on u ovomu svevremenskom djelu zasebno obrađuje različite izazove kojima smo svi izloženi: sumnju, strah, tjeskobu, očaj, oholost, malodušnost, skrupuloznost, mržnju, progone itd. Veličina čovjeka naspram ovih iskušenja nije u iluziji da će iskorijeniti svaku bol (ona će uvijek biti dio života), nego u tome da odoli iskušenju ulaska u kompromis sa zlom, ostajući vjeran svojoj savjesti i dobru na koje ga ona upućuje. S takvim promišljanima ovo remek-djelo u našim suvremenim okolnostima danas je itekako aktualno i potrebno, nudeći odgovore na pitanja životnoga smisla i životnih nevolja, kao i uzore i putokaze u zajedničkoj beskompromisnoj borbi za opće dobro.

ISBN 978-953-235-619-9

VERBUM 165 kn