PAPA FRANJO
DESET ZAPOVIJEDI Papa Franjo tumači deset riječi za život u punini
VERBUM
DESET ZAPOVIJEDI
DESET ZAPOVIJEDI
1
PAPA FRANJO
2
DESET ZAPOVIJEDI
PAPA FR ANJO
DESET ZAPOVIJEDI
VERBUM
3
PAPA FRANJO
Biblioteka:
Posebna izdanja 142. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Le Dieci parole. Catechesi sui comandamenti © 2019 Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © 2019 Edizioni San Paolo s.r.l. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod teksta preuzet je s vatikanske službene internetske stranice. Prijevod predgovora: Patricia Sučić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-644-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170812045
4
PREDGOVOR
Predgovor RIJEČI, NE ZAPOVIJEDI
Kada se navodi Deset zapovijedi, svi pomišljaju na buđenje legalizma i vraćanje korak unatrag u svijet nametanja i zabrana. A ako se uzmu u obzir pojedine teme poput „ne ubij“ ili „ne učini preljuba“, primjerice, svi pozivaju na uzbunu zbog sukoba etičkih pogleda i njihovih implikacija. Stoga smo se na vijest da će se Papa suočiti s ovom temom mogli upitati: hoće li Franjo otići korak natrag u legalizam? Ali i: koliko će vlastitim evanđeoskim pristupom pretjerati pozivajući se na radikalizam? Jesmo li trebali očekivati niz strogih i spasonosnih moralnih šibanja? Ništa od svega toga. Papa Franjo iščitava Deset zapovijedi s posve drukčijega gledišta i ova knjiga, koja obuhvaća sedamnaest audijencija koje je Papa posvetio ovoj temi, omogućuje nam uvid u možda najvažniji vid papinskih kateheza koje nisu zbirka razmatranja o pojedinačnim zapovijedima, nego jedinstven hod 5
PREDGOVOR
koji predstavlja različite dijelove Dekaloga kao jedinstven put u vjeri koji Crkva nudi svim ljudima. U prvim audijencijama vrlo jasno, a u posljednjim još jasnije, pojedinačne zapovijedi čine dio organskoga procesa, dragocjena i iznenađujućega, te ujedno utemeljena u najčišćoj biblijskoj tradiciji, posebno pavlovskoj. Tumačenje polazi od objektivne analize Riječi od kojih je sastavljen Dekalog do nepristrana i objektivna pogleda na čovjeka i svijet. Osjećaj za konkretno spaja se s vjernim iščitavanjem teksta što nam pruža čvrst oslonac s kojega možemo uroniti u stvarnost, ne u apstraktnoj analizi, nego životnoj, realnoj, korisnoj i na dohvat ruke. Uostalom, ništa se drugo nije ni moglo očekivati od ovoga Pape. No najznačajnije je što se ovaj hod odvija tako da vodi do neočekivanoga cilja koji kao da je ostao skriven cijelim putem i otkriva se tek u posljednje dvije audijencije; pomalo mi je žao otkriti ga u ovomu uvodu jer namjera se može uspješno postići jedino tako da se prepustimo njezinu vodstvu koje će nas dovesti do plodova koji ove audijencije žele polučiti kod slušatelja. Pa ipak, ono što Papa želi posvijestiti ovim katehezama nije ništa novo; dapače, toliko je drevno 6
PREDGOVOR
da je bilo zapostavljeno te može iznenaditi upravo zbog toga što se na to više nije mislilo. Tehnički govoreći, ove audijencije zapravo aktiviraju traumu zakona koja tvori prijelaz prema milosti. Razjasnimo to pozorno. Mogli smo očekivati niz promišljanja o moralnim obvezama, no od početka komentiranja teksta Dekaloga, to jest od druge audijencije, ovaj etički vid nije središnji, već se prirodno pojavljuje drugi: svaki pojedini dio Dekaloga promatra se u odnosu na Isusa Krista. Dok se čini da se govori o nama i našim dužnostima, govor skreće prema njemu. I blago nas se vodi da gledamo u njegovu pravcu. Od moralnoga poziva pozornost se premješta na „gledanje onoga koga su proboli“ (usp. Iv 19,37), no učinak nije razrješenje od obveze. Upravo suprotno. Malo-pomalo i sve snažnije Dekalog nas dovodi do, kako kaže Sveti Otac, Isusove „radiogra fije“ jer On je onaj život o kojemu ove zapovijedi govore, On je onaj koji živi egzistenciju o kojoj govori ovaj drevni tekst. Dekalog je stoga, kako kaže Papa, svojevrsni „fotografski negativ na kojemu se pokazuje njegovo lice – kao na Svetome platnu“. Dok tako svaki put bolje razumijemo sadržaj Dekaloga, zapravo bolje upoznajemo Krista i gledamo ga iz jasnije perspektive. 7
PREDGOVOR
Ovakvo nas promišljanje ipak ne isključuje, nego sve jasnije opažamo nešto što u našoj dubini odgovara tomu Licu. Kao da se sve izrečeno čini našim, ne nečim stranim nego sukladnim s nama, što duboko u sebi prepoznajemo kao istinito. To je naše srce. To je naša volja da živimo i ljubimo, da budemo slobodni, autentični, odrasli, puni ljubavi, vjerni, velikodušni, iskreni i lijepi. U sebi pronalazimo upisan, kao probuđen, zakon ispisan na dvije kamene ploče. I to ne da bismo osjećali dužnost nego želju. Ne kako bi nas se prisililo na neku shemu, nego kako bi nam se dopustilo da budemo ono što jesmo. Ono što se redovito pojavljuje u analizi svake zapovijedi, zapravo, nije negacija formulacije, nego afirmacija onoga što joj je u temelju: papa Franjo ne čita Dekalog da vidi koje je to „ne“ koje treba izreći, nego koje je to „da“ koje treba navijestiti. Nije toliko važno otkriti što je u njima zabranjeno, nego što je pozitivno i oslobađajuće u njima sadržano. Evo što Sveti Otac kaže u jednomu od završnih odlomaka posljednje kateheze: „U Kristu, i je dino u njemu, Dekalog prestaje biti osuda (usp. Rim 8,1) i postaje autentična istina ljudskoga života, odno 8
PREDGOVOR
sno težnja za ljubavlju – ovdje se rađa želja za dobrom, želja da se čini dobro – težnja za radošću, mirom, veli kodušnošću, dobrohotnošću, dobrotom, vjernošću, bla gošću, samosvladavanjem. S ovoga ‘ne’ prelazi se na ovo ‘da’…“ Pa ipak, ovaj proces, premda potvrdan, još je uvijek bolan. Jer ništa tako kao dobro ne dovodi do krize i ne pokazuje ono što nedostaje, poput pogleda na čistu sobu koji daje da shvatimo koliko naša vlastita može biti prljava. Promatranje dobra razotkriva koliko je toga lošega u onome što poduzimamo. A to je vrlo gorko. No ta nam je gorčina potrebna. Na ovim se audijencijama čuju tonovi koji pobuđuju na ljepotu, istinu, ljubav, ukazujući na put života i potičući kao nutarnji pokretač privlačnost prema promjeni, a ne osjećaje krivnje. No to se rađa iz boli, kao što je rečeno, koja je pozitivna, koja prožima, a ne otupljuje, pobuđuje volju, a ne obeshrabruje. Ali to je ipak bol: bol za dobrom koje nedostaje. To je probodeno srce koje vodi novomu životu. To je bitni ključ ovoga pontifikata: baviti se onim čemu se možemo nadati i što možemo ljubiti, s milosrđem se odnositi prema onome čega se 9
PREDGOVOR
treba odreći i napustiti, ne ističući to. Ponovno izgraditi, ne optuživati. *** Kateheze započinju s bogatim mladićem iz desetoga poglavlja Markova Evanđelja i govore o želji za nečim višim, izravno napadajući osrednjost, koja je pravi neprijatelj kojega se napada u svim ovim katehezama. Odmah shvaćamo što papa Franjo nastoji postići: pobuditi želju da se pronađe ono što nedostaje, da se osjeti taj nedostatak. Tako Sveti Otac pohvaljuje nemir, nezadovoljavanje polovičnim življenjem, glad da se ide „iznad“, težnju za „višim“. Tada započinje put s prvim radosnim otkrićem: u drugoj katehezi razotkriva se da tekst dvadesetoga poglavlja Knjige Izlaska koji sadrži Dekalog ne govori o Zapovijedima, nego Riječima. Razlika između riječi i zapovijedi ista je kao i između odnosa i bivanja strancem. Ova je razlika temeljito objašnjena i mijenja čitavu perspektivu vjere u Boga Isusa Krista: Oca, ne tiranina. Ova je razlika prijelaz s lažnoga kršćanstva na autentično kršćanstvo pa 10
PREDGOVOR
tako, na koncu audijencije, Papa izjavljuje: „Svijetu ne treba legalizam nego skrb.“ Po istomu obrascu treća kateheza tumači važnost prve rečenice teksta Dekaloga koja nije puko navođenje onoga što je prethodilo predaji Deset riječi, nego je podsjećanje kako bi se otvorilo zahvalnosti, koja je ključ za primanje onoga što slijedi; Papa oduševljeno kaže: „...koliko je samo lijepoga Bog učinio za svakoga od nas! Kako je velikodušan naš nebeski Otac!“ i predlaže vježbu sjećanja i zahvalnosti. To je temelj pouzdanja: imati u srcu „Ono ga koji nam je dao toliko toga, neizmjerno više od ono ga što ćemo mi ikada moći dati njemu“. Na istoj audijenciji Sveti Otac oštro govori o odgojnomu stilu oslonjenu samo na dužnosti, obvezi i dosljednosti, koji u središte ne stavlja Božju velikodušnost, koji ne polazi od Boga i njegove nježnosti. Mnogi od nas imaju bolne uspomene na takav odgoj i utješno je slušati Papu koji o tome jasno govori. Slijedi snažna tema idolopoklonstva koja će se protegnuti na dvije audijencije; u prvoj se jasno razmatra tragedija ropstva idolima dok druga podrobno analizira mehanizam i korijen prianjanja uz stvari i ideje, a koji leži u odbijanju vlastite krhkosti. Tako započinje osjetljiv rad na pomirenju s 11
PREDGOVOR
našim stanjem i Papa će se, nadugo i naširoko, u audijencijama, suočiti s ljudskim siromaštvom s vedrinom, bez osude. Kako se malo-pomalo otkriva bijeda vlastitoga srca, pozvani smo je priznati i prihvatiti, a ne bježati od nje. Na koncu će nam zapravo poslužiti i više nego što smo se nadali. Stižemo zatim do audijencije o poštivanju imena Božjega; Papa otkriva da je to Riječ o odnosu s Gospodinom koji traži autentičan, lijep i istinit odnos, da bude upoznat i zazivan po imenu, bez licemjerja. No i tu se polazi od Božjega stava očitovana u Kristu i Papa, nakon što nas potakne da preuzmemo teret Božjega imena s radikalnošću, tvrdi: „Vrijedi preuzeti na nas Božje ime jer je on preuzeo na sebe naše ime sve do kraja, čak i zlo koje je u nama; on je preuzeo taj teret da nam oprosti, da u naše srce uti sne svoju ljubav.“ Tako, po tko zna koji put, Sveti Otac mijenja i preobražava perspektivu ili, bolje rečeno, svodi ono što se činilo kao nametanje na odnos zahvalnih, ljubljenih i slobodnih ljudi. Slijede dvije iznenađujuće audijencije o Trećoj riječi koje razotkrivaju dvostruku tajnu istinskoga počinka: on je sačinjen od pomirenja s prošlošću i slobode od sebe samih. Današnji se svijet 12
PREDGOVOR
čini „poput velikoga zabavnog parka u kojemu se svi zabavljaju“ i potvrđuju vlastito pravo da ruše sve granice, ali se sa žalošću prepoznaje kao ono što jest: kozmos odbjeglih robova vlastitoga ega. Tako grijeh nije samopotvrđivanje nego samouništenje: istinsko čovjekovo ispunjenje i njegova autentična sloboda jest ljubav. U Četvrtoj riječi susrećemo se s temom ljubavi prema vlastitim korijenima i uravnoteženom vrijednosti koju treba pridati djetinjstvu, roditeljima i svemu onomu iz čega čovjek dolazi, potvrđujući pritom oslobađajuću mogućnost da se u prihvaćanju Božjega očinstva iscijeli čak i sjećanje na najtragičnije povijesti. Dopustimo li da nas ovo očinstvo obnovi, od djece Božje postajemo braća te mogu slijediti dvije kateheze o Petoj riječi koje proglašavaju dragocjenost života i skrb za nj; u ove dvije audijencije Papa postavlja temelj čitave druge ploče osnovnim i jasnim otkrićem da „ne ubiti“ bližnjega zapravo znači da ga treba ljubiti. Samo milimetar ispod granice ljubavi započinje odumiranje odnosa. To podrazumijeva prihvaćanje vlastitoga života i mirenja s njim, o čemu se već govorilo u zapovijedima o odmoru i roditeljima. 13
PREDGOVOR
Tijekom ovoga dijela o skrbi za život papa Franjo pravi jednu od mnogih digresija koje ubacuje u tekst od kojega polazi – digresija koje su tipične za komunikaciju pastira koji voli boraviti s ovcama i naglasiti ono što mu je na srcu – a ovoga puta pravi vrlo oštru digresiju protiv pobačaja. Drugdje vrlo blag, ovdje je neumoljiv. Treba naglasiti: kod zaštite slaboga nema popusta. Posebnu napomenu zahtijevaju dvije kateheze vezane za Riječ „ne učini preljuba“: tema osjećajnosti i spolnosti zahtijevala bi, zbog delikatnosti, napetost u govoru… naprotiv, nalazimo se pred dvije vedre audijencije, ni najmanje polemične, već konstruktivne. Još jednom vidimo kako je namjera potvrditi, ne negirati. Bez popuštanja je i audijencija o „ne ukradi“, ali njezina perspektiva i ovoga je puta vrlo konstruktivna: imetak nije krivnja nego prilika, poziv na ljubav. „Ne ukradi“, zapravo, za Papu znači: ljubi svojim dobrima. Tako kateheza o „ne reci lažna svjedočanstva“ nije samo poziv na istinoljubivost, nego baca i jako svjetlo na svaki ljudski čin koji je, upravo zato što je ljudski, komunikativan i stoga uključuje istinu. Ova istina, ne treba ni reći, jest ljubav, ali ne bilo koja ljubav, već ona koju je Krist očitovao. Doista, 14
PREDGOVOR
u ljubav Očevu vjerujemo ili ne vjerujemo svakim pojedinim činom i u svakomu svojem izboru očitujemo predajemo li se ili ne njegovoj providnosti. U konačnici svjedočiti istinu znači živjeti poput djece i „dopustiti da u svakomu činu izbija na vidjelo velika istina: da je Bog Otac i da mu možemo vjerovati“. *** Dolazimo do dvije najvažnije, posljednje, audijencije koje se bave posljednjim dvjema zapovijedima – koje su po židovskoj tradiciji samo jedna: ne poželi. Riječi „ne poželi tuđega ženidbenog druga; ne po želi nikakve tuđe stvari“ predstavljene su u dva dijela kao dva lica iste stvarnosti: pars destruens i pars construens. Jedno je od drugoga neodvojivo. Najprije treba priznati zle želje jer sve se zlo rađa u srcu, kako sam Krist kaže, i nikada ne ćemo ozdraviti čovjeka ako ne iscijelimo izvor njegovih čina; započinje tako terapija koja se temelji na gorčini o kojoj smo govorili, a koja djeluje kao valjana dijagnoza, to jest dobra polazišna točka za ozbiljnu terapiju. Papa izričito doziva tekst koji potiče ovu dinamiku, to jest sedmo poglavlje 15
PREDGOVOR
Poslanice Rimljanima gdje Pavao govori: „Ne ra zumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim… Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim… Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosno ga?“ (Rim 7,15.19.24). Priznati izvor neurednosti u sebi i priznati se nemoćnim pred ovom nutarnjom dinamikom put je koji vodi do istine koju nam zakon neizostavno razotkriva: da smo siromašni, da nam je potrebno oslobođenje od destruktivne dinamike koja je u nama. Papa jasno kaže: „Isprazno je misliti da mogu očistiti svoje srce u divovskomu naporu isključivo vlasti te volje: to nije moguće.“ Tako se očituje iznenađujuća logika biblijskoga zakona onako kako se ispunja u Kristu: ne pomaže istrenirati vojsku malih ratnika koji će uzaludno nastojati ispuniti ga, nego razotkriti ljudsko srce u njegovoj bijedi i doći do cilja za kojim smo išli od početka: „posljednje riječi Dekaloga uče sve da se priznaju prosjacima“. A čemu to služi? Kako bismo otvorili srce Duhu Svetomu, jedinomu koji u čovjekov život može staviti sam Božji život. A kako će to učiniti? 16
PREDGOVOR
Evo i posljednje audijencije: jednostavan, a ipak neizmjerno dubok, opis dara novoga srca, dara koji dolazi po težnjama Duha. Naime: „U kontemplaciji života opisana Dekalo gom… mi se, a da gotovo toga nismo ni svjesni, nalazi mo pred Kristom. Dekalog je njegova ‘radiografija’, opi suje ga kao fotografski negativ na kojemu se pokazuje njegovo lice – kao na Svetome platnu. I tako Duh Sve ti čini plodnim naše srce stavljajući u njega želje koje su njegov dar, težnje Duha.“ Povezivanje svake od Deset riječi s Kristom ne predstavlja dužan teološki prijelaz nego duboku istinu Dekaloga. Deset riječi opisuju život, srce, djela Kristova i, dok pokazuju neizmjernu ljepotu, otkrivaju ono što najdublje želimo, nešto što čovjek ima u sebi jer je stvoren na sliku i priliku te ljepote. Doista, Riječi o idolopoklonstvu, o autentičnu odnosu s Bogom, o pravomu počinku, o ljubavi prema vlastitim korijenima, o skrbi za život, o vjernosti, o velikodušnosti i o istini, ono je što čeznemo susresti, ono što je lijepo, što je pravedno i istinito, što nam daje radost. To je muškarac, žena kakvi želimo biti i što sami po sebi ne možemo biti, no iznad svega je ono što se, kako Crkva naviješta, 17
PREDGOVOR
utjelovilo u Kristu i u onima koje je on otkupio i koji primaju njegov Duh. Papa Franjo zaključuje: „Novi život nije divovski napor da budemo u skla du s nekom normom, već je novi život sâm Duh Božji koji nas počinje voditi sve dok nas ne dovede do svojih plodova, u sretnu suglasju naše radosti što smo ljublje ni i njegove radosti što nas ljubi… Eto što je Dekalog za nas kršćane: razmatrati Kri sta kako bi nas otvorio za primanje njegova srca, njego vih težnja, njegova Duha Svetoga.“ Naposljetku, kateheze bude ove težnje, čine plodnom našu volju za ljubavlju i otvaraju za Božje djelovanje u nama. Sjeme su koje, kao što je već rečeno, potiče najbiblijskiji proces spasenja: biti raskrinkani zakonom kako bismo se otvorili milosti. Ništa nova, a ipak sve je to iznenađujuće, utješno, ohrabrujuće, pozitivno, konstruktivno. Možemo li sažeti u jednu sliku „zaokret“ koji ove audijencije pružaju onome tko ih primi jednostavno i duboko? Najučestalija riječ svih kateheza vjerojatno je „dijete“. Naša sposobnost da svedemo logiku poslušnosti Bogu s mentaliteta podložnika na sinovsko povjerenje ovisi o slici koju imamo o Bogu, a Sve18
PREDGOVOR
ti Otac kaže: „Je li prva uredba koju je Bog dao čovje ku nametanje despota koji zabranjuje i prisiljava ili je odraz brige oca koji skrbi za svoju djecu te ih štiti od sa mouništenja? … Jesu li njegove zapovijedi samo zakon ili sadrže riječ da bi se pobrinuo za mene? Je li Bog gos podar ili Otac?“ I spontano dodaje: „Bog je Otac: ne zaboravite to nikada!“ Nismo podložnici, djeca smo. Fabio Rosini
19
DESET ZAPOVIJEDI
1. Uvod ŽELJA ZA PUNIM ŽIVOTOM*
I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: „Učitelju dobri, što mi je činiti da ba štinim život vječni?“ Isus mu reče: „Što me zoveš do brim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi zna deš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!“ On mu od govori: „Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.“ Isus ga na to pogleda, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti ne dostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ (Mk 10,17–21)
[…] Započinjemo novi niz kateheza na temu zapovijedi. Zapovijedi Božjega zakona. U uvodu ćemo uzeti za polazište odlomak koji smo upravo čuli: susret Isusa i čovjeka – a riječ je o mladiću – koji ga, klečeći na koljenima, pita kako može baštiniti život vječni (usp. Mk 10,17–21). I u tome pitanju kri* Opća audijencija, srijeda, 13. lipnja 2018.
21
PAPA FRANJO
je se izazov svakoga, pa i našega života: želja za životom u punini, za životom koji nema kraja. Ali što nam je činiti da do njega prispijemo? Kojim putem trebamo ići? Živjeti istinski, živjeti plemenitim životom… Koliki mladi pokušavaju „živjeti“, a zatim se unište vraćajući se natrag površnim stvarima. Neki misle da je bolje zatomiti taj poticaj – poticaj za život – jer je opasan. Želim, poglavito mladima, reći: naš najgori neprijatelj nisu konkretni problemi, ma kako ozbiljni i dramatični bili: najveća opasnost u životu je loš duh prilagodbe koji nije blagost ili poniznost već osrednjost, bojažlji vost1. Ima li mladi čovjek koji je utonuo u osrednjost budućnost ili ne? Ne! Ostaje na jednome mjestu, ne raste, ne će uspjeti. Osrednjost ili bojažljivost. To su oni mladi koji se plaše svega: „Ne, ja sam takav...“ Ti mladi ljudi ne će ići naprijed. Mlade treba resiti krotkost, snaga, a nipošto bojažljivost, osrednjost. Blaženi Pier Giorgio Frassati – koji je bio mladić – rekao je da moramo živje-
1
Oci govore o bojažljivosti (oligopsychìa). Sv. Ivan Damaščanski definira je kao „plašljivost da se nešto učini” (Točan prikaz pravovjernosti, II, 15), a sv. Ivan Klimak dodaje da je „bojažljivost djetinjasto raspoloženje, u duši koja nije više mlada“ (Ljestve, XX, 1, 2).
22
DESET ZAPOVIJEDI
ti, a ne životariti2. Mediokriteti životare. Živjeti sa snagom života. Moramo se moliti nebeskomu Ocu za današnje mlade da im udijeli dar zdrava nemira. Međutim, kod kuće, u vašim domovima, u svakoj obitelji, kada vidite mladića koji sjedi po cijeli dan, ponekad mama i tata misle: „Da nije bolestan, da mu nije nešto“ i vode ga liječniku. Mladi čovjek treba u životu uvijek ići naprijed, biti nemiran, osjećati zdrav nemir, imati sposobnost da ne bude zadovoljan životom bez ljepote, bez boje. Ako mladi ljudi ne budu žudjeli za autentičnim životom, pitam se: kamo to čovječanstvo ide? Kamo će ići svijet s mladima koji miruju i ne osjećaju u sebi taj nemir? Pitanje toga čovjeka iz Evanđelja koje smo čuli u svima je nama: kako naći život, život u izobilju, sreću? Isus odgovara: „Zapovijedi znadeš“ (r. 19) i citira dio iz Dekaloga. To je pedagoški proces kojim Isus želi voditi do preciznoga mjesta; naime, već je iz njegova pitanja jasno da taj čovjek nema puni život, traži više i nemiran je. Što dakle mora shvatiti? Kaže: „Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti“ (r. 20). Kako se prelazi s mladosti na zrelost? Odgovor glasi: kada se počnu prihvaćati vlastite granice. Čo2
Usp. Pismo Isidoru Boniniju, 27. veljače 1925.
23
PAPA FRANJO
vjek postaje odraslim kada počne relativizirati i postaje svjestan „onoga što nedostaje“ (usp. r. 21). Taj je čovjek prisiljen prepoznati da sve što može „činiti“ ima svoju krajnju granicu, ne uspijeva nadići stanovitu omeđenost. Kako je lijepo biti muškarac i žena! Kako je dragocjen naš život! A ipak ima jedna istina koju je čovjek u povijesti posljednjih stoljeća često odbacivao, s tragičnim posljedicama: istina o vlastitim granicama. Isus u Evanđelju kaže nešto što nam može pomoći: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti“ (Mt 5,17). Gospodin Isus daruje ispunjenje, došao je radi toga. Taj je čovjek morao doći do praga skoka, gdje se otvara mogućnost da prestane živjeti od sebe sama, od vlastitih djela, od vlastitih dobara i – upravo zato što mu nedostaje puni život – ostaviti sve i nasljedovati Gospodina3. Ako dobro pogledamo, u završnomu Isusovu pozivu – koji je tako veličanstven i čudesan – ne nudi se siromaštvo već bogatstvo, pravo bogatstvo: „Jedno ti nedo 3
„Oko je stvoreno za svjetlo, uho za zvukove, svaka stvar poradi svoje svrhe, a želja duše zato da poleti Kristu“ (Nikola Kabasilas, Život u Kristu, II, 90).
24
DESET ZAPOVIJEDI
staje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“ (r. 21). Da može birati između originala i kopije, zar bi itko izabrao kopiju? Evo izazova: naći original života, a ne kopiju. Isus ne nudi surogate, već pra vi život, pravu ljubav, pravo bogatstvo! Kako će nas mladi slijediti u vjeri ako ne vide da mi biramo original, ako vide da smo naviknuti na polovičnosti? Ružno je vidjeti polovične kršćane, kršćane – dopuštam si upotrijebiti tu riječ – „patuljke“; odrastu do određenoga uzrasta i dalje ne; kršćane malena, zatvorena srca. Ružno je to naći. Potreban nam je primjer nekoga tko me poziva na ono „iznad“, na nešto „više“, rasti malo više. Sveti Ignacije to je nazivao „magis“, „vatra, žar djelovanja, koji usnule budi iz sna“4. Put onoga što nedostaje vodi kroz ono što jest. Isus nije došao ukinuti Zakon ili Proroke, već dati puninu. Moramo krenuti od stvarnosti kako bismo napravili skok u „ono što nedostaje“. Moramo istražiti redovito da bismo se otvorili izvanrednom. 4
Govor na XXXVI. generalnoj kongregaciji Družbe Isusove, 24. listopada 2016.: „Riječ je o magis, onomu plus koji vodi Ignacija do toga da započne procese, da ih prati i vrjednuje njihov stvarni utjecaj na život osoba, na polju vjere, ili pravde, ili milosrđa i ljubavi.“
25
PAPA FRANJO
U ovim katehezama uzet ćemo dvije Mojsijeve ploče kao kršćani, držeći Isusa za ruku, kako bismo prešli s iluzija mladosti na blago koje je na nebu, hodeći za njim. Otkrit ćemo, u svakomu od tih, drevnih i u isti mah mudrih, zakona vrata otvorena Ocu koji je na nebesima da nas Gospodin Isus, koji je kroz njih prošao, uvede u pravi život. Njegov život. Život djece Božje.
26
DESET ZAPOVIJEDI
SADRŽAJ
Predgovor: Riječi, ne zapovijedi (Fabio Rosini) . . . 5 1. Uvod: Želja za punim životom . . . . . . . . . . . 21 2. „Deset riječi“ za življenje saveza. . . . . . . . . . 27 3. Božja ljubav prethodi zakonu i daje mu smisao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 4. „Nemoj imati drugih bogova uz mene“ . . . 39 5. Idolopoklonstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 6. Poštovati ime Gospodnje . . . . . . . . . . . . . . . . 51 7. Dan počinka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 8. Dan počinka – proroštvo oslobođenja. . . . . 63 9. „Poštuj oca i majku” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 10. „Ne ubij!“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 11. Isus otkriva dublji smisao zapovijedi „Ne ubij!“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 12. „Ne učini preljuba“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 13. U Kristu nalazi puninu naš zaručnički poziv. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 14. „Ne ukradi!“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 15. „Ne reci lažna svjedočanstva“ . . . . . . . . . . 101 16. „Ne poželi tuđeg ženidbenog druga; ne poželi nikakve tuđe stvari“ . . . . . . . . . . . . . 107 17. Novi zakon u Kristu i težnje po Duhu . . . 113 119
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2019.
„Čovjek se nalazi pred dvojbom: Bog mi nešto nameće ili se za mene brine? Jesu li njegove zapovijedi samo zakon ili sadrže riječ da bi se pobrinuo za mene? Je li Bog gospodar ili Otac? Bog je Otac: ne zaboravite to nikada. I u najružnijim situacijama pomislite da imamo Oca koji nas sve ljubi. Jesmo li podložnici ili djeca? Ta je borba neprestano prisutna, u nama i izvan nas: tisuću puta moramo se odlučiti između mentaliteta robova i mentaliteta djece. Zapovijed pripada gospodaru, a riječ Ocu.“
ISBN 978-953-235-644-1
VERBUM 98 kn
www.verbum.hr