Issuu

RYSZARD LEGUTKO

DEMON U DEMOKRACIJI Totalitarne kušnje u slobodnim društvima

VERBUM

Ryszard Legutko DEMON U DEMOKRACIJI

RYSZARD LEGUTKO

DEMON U DEMOKRACIJI Totalitarne kušnje u slobodnim društvima

VERBUM

Knjiga je objavljena uz potporu © POLAND Translation Program.

Biblioteka: TEMPUS 20. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Triumf człowieka pospolitego Copyright © Ryszard Legutko, 2012 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Antonio Akmadža Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Diana Župić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-649-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171010013.

Uvjeren sam kako oblik ugnjetavanja koji ugrožava demokratske narode ne nalikuje ničemu s čim smo se dosada susretali… Uzalud tražim izraz koji bi točno opisao ovo o čemu govorim… Želim zamisliti kakva bi bila nova obilježja ove strahovlade ako bi se proširila svijetom. Vidim beskonačno mnoštvo ravnopravnih i međusobno sličnih ljudi, neprestance opterećenih vlastitim problemima kako bi postigli mala i obična zadovoljstva koja ispunjavaju njihovu dušu… Nad njima se nadvija moćna i skrbnička vlast koju zanima jedino da im osigura lijepe doživljaje i da se skrbi za njihovu sudbinu. Ona je apsolutna, temeljita, nepogrješiva, predviđajuća i blaga. Podsjećala bi na očinsku vlast kada bi, poput nje, nastojala pripremiti ljude za muževnu dob. Ona ih pak nastoji u konačnici zadržati u djetinjoj dobi. Želi da građanima bude ugodno pod uvjetom da oni jedino ugodu i žele. Alexis de Tocqueville, O demokraciji u Americi

Brojnim sam opažanjima došao do zaključka kako naši liberali nisu u stanju dopustiti da netko ima vlastito različito mišljenje, a da istodobno ne odgovore svojemu suparniku nizom uvrjeda, pa i nečim mnogo gorim. Fjodor M. Dostojevski, Idiot

Imahu upliv velik na duhove razne, jer Bog kad hoće poslat kom narodu kazne, prvo će žiteljima razum oduzeti. Pomodarima nisu smjeli se oprijeti, plašio ih se narod k’o bolesti kužne, osjećajuć’ u njima kuge ružne. Grdili ih, al’ ipak k’o uzor bješe, mijenjati govor, zakon, odijela počeše. Da! Bješe to pokladno ludovanje. Al’ ubrzo post velik nasta – robovanje! Adam Mickiewicz, Gospodin Tadija (preveo Đorđe Šaula)

POPRATNA RIJEČ UZ HRVATSKO IZDANJE

Jako me razveselila vijest da je Verbum prihvatio moj prijedlog da objavi knjigu poljskoga filozofa i političara Ryszarda Legutka Demon u demokraciji. Čitatelji će vidjeti da je Legutko uspio u nakani da objasni sličnosti između ideologije liberalne demokracije unutar Europske unije i propaloga komunizma. S obzirom na to da je Hrvatska, kao i Poljska, bila izložena komunističkoj ideologiji, a danas je članica EU-a, možemo reći da su Legutkove primjedbe itekako relevantne i za našu zemlju. Posebno nas treba zabrinuti pojava nametanja političke korektnosti koja ne podnosi nikakvo protivljenje. Kao što je komunizam nametnuo svoje dogme, tako i liberalna demokracija ima svoje te ima mehanizme da izopći svakoga koji im se usudi usprotiviti dok ostale rješava autocenzurom. Postavlja se pitanje što se dogodilo s političkom doktrinom liberalizma da danas predstavlja prijetnju slobodi? Legutko nije prvi autor koji je ovaj zabrinjavajući trend primijetio. Primjerice, talijanski filozof i političar Marcello Pera u svojoj knjizi Zašto se trebamo zvati krsćanima tumači razvoj liberalne ideje na Zapadu i uočava da je izvorni liberalizam bio čvrsto usidren u kršćanskomu shvaćanju čovjeka i njegove slobode, a tijekom vremenom okrenuo se protiv

POPRATNA RIJEČ UZ HRVATSKO IZDANJE

kršćanske antropologije i postaje protivnikom kršćanstva. Problem se nalazi u metafizici jer se odustaje od naravnoga zakona i klasičnoga shvaćanja čovjeka kao duhovnoga bića koje razumom može prepoznati moralne obveze, a sve više se prihvaća materijalističko tumačenje čovjekove naravi. Klasična je tradicija uvijek naglašavala da sloboda proizlazi iz čovjekove naravi i ovisi o sposobnosti pojedinca da vlada sam sa sobom. Sloboda se prvenstveno razumije kao nutarnje stanje osobe, a ne kao stanje u kojemu nema vanjskih ograničenja. Dakle, ovo poimanje slobode nije u sukobu s autoritetom, nego se upravo njeguje poštivanjem autoriteta, prvo unutar obitelji, a kasnije i u društvu. Moderni projekt u velikoj mjeri ovo odbacuje i kao odgovor nudi emancipaciju od autoriteta kao preduvjet za slobodu. Sloboda se sve više shvaća kao samovolja – mogu raditi ono što želim. Moralni relativizam postaje sve dominantniji i istina više ne pripada javnoj raspravi, nego imamo samo mnoštvo mišljenja i pogleda na život, a svi imaju jednaku vrijednost. U ovakvim okolnostima kanibalizam postaje stvar ukusa, zaključio je američki filozof Leo Strauss. Znamo da moralno urušavanje društva nije bez presedana u povijesti Zapada. Raspad Rimskoga Carstva najzorniji je primjer da materijalna i politička moć nije jamstvo za opstanak jedne civilizacije te da moralni standardi itekako određuju sudbinu naroda. Kada je sv. Augustin napisao svoje remek-djelo O državi Božjoj, bio je svjestan da je Rim dao velik doprinos čovječanstvu: mir i materijalno blagostanje, zajednički jezik i vladavinu zakona. Međutim, ovi su plodovi ostvareni ratovima, ropstvom i tlačenjem slabih i nemoćnih, a služili su besmislenu luksuzu bogatih i brutalnim strastima mase. Na kraju je Katolička Crkva bila ona snaga koja je izgradila novu civilizaciju na ruševinama antičkoga

POPRATNA RIJEČ UZ HRVATSKO IZDANJE

svijeta. Ona je postupno stoljećima pridobivala barbarske narode za novu religiju i dala nov smisao ljudskomu životu. Povijesno gledano, liberalna je demokracija nastala u okrilju kršćanske Europe i svoje temeljne pretpostavke o pravednosti, ljudskomu dostojanstvu, ravnopravnosti pred zakonom, solidarnosti i građanskoj slobodi duguje upravo kršćanstvu. To je neupitna činjenica bez obzira na današnje rasprave o položaju kršćanstva u modernoj Europi. Zato možemo reći da je ono što Legutko i drugi primjećuju o liberalnoj demokraciji danas zapravo iskrivljavanje izvorno kršćanske ideje. Mnogi liberali ne žele priznati nezamjenjivu povijesnu ulogu koju je kršćanstvo odigralo kako bi danas mogli govoriti o ljudskim pravima i dostojanstvu svake osobe. Legutko je bivši disident u borbi protiv komunističkih laži, a danas svjedoči o novoj opasnosti koju je teže prepoznati jer je zamaskirana jezikom demokracije, slobode, prava itd. Međutim, krajnji je ishod isti – zarobljavanje ljudi ideološkim okovima. Engleski povjesničar Christopher Dawson, jedan od najvećih kritičara ideologija 20. stoljeća, ustvrdio je da su ideologije zapravo preuzele tradicionalnu ulogu religije i nisu samo političke doktrine, nego traže vjerne sljedbenike koji će bez prigovora provoditi zadane smjernice. Primijetio je da se liberalni poredak već urušio u Europi pred totalitarnim ideologijama te da kršćani nisu bili u stanju spriječiti tragične posljedice. Ovo je stanje vrlo aktualno s obzirom da sekularisti uporno inzistiraju da vjera pripada isključivo privatnoj sferi i nema mjesta u javnomu prostoru. Ostaje, dakle, dilema za kršćane kako se postaviti prema ovoj situaciji jer su pod velikim pritiskom da prihvate neke dogme službene ideologije koje nisu kompatibilne s kršćanskom naukom. Tzv. „istospolni brak“, „pravo“ na pobačaj, legalizirana eutanazija i rodna ideologija samo su neke od navedenih dogma. Europska unija ne zabranjuje građanima pravo na

POPRATNA RIJEČ UZ HRVATSKO IZDANJE

vjeroispovijest, ali ne priznaje nijedan autoritet koji nadilazi njezinu vlastitu volju. Glavno načelo njezina djelovanja moglo bi glasiti: etsi Deus non daretur (kao da Bog ne postoji). Ova će knjiga rasvijetliti kobne posljedice ovakva djelovanja prema čovjeku i njegovoj krhkoj slobodi. doc. dr. sc. Stjepo Bartulica

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Ryszard Legutko suvremeni je intelektualni vitez europske civilizacije, snažan glas u obrani europske tradicije, institucija, kršćanske baštine, klasičnoga obrazovanja, autonomije umjetnosti, slobode mišljenja i govora. Profesor je filozofije na Krakovskomu sveučilištu i zastupnik poljske stranke Pravo i pravda u Europskomu parlamentu u kojemu zapaženim istupima već godinama unosi dašak intelektualne svježine i zdravoga razuma. Imao sam čast upoznati ga i razgovarati s njim u Oxfordu početkom rujna 2019. Dojmio me se kao kultiviran, duhovit i tolerantan europski gospodin staroga kova. Utoliko više smatram zastrašujućom činjenicu da mu je u travnju 2019. onemogućeno održati predavanje o knjizi Demon u demokraciji na Middlebury Collegeu u Vermontu. Fanatični pristaše upravo one ideologije koju raskrinkava u svojoj knjizi uspjeli su prosvjedima postići da mu se otkaže predavanje na predviđenomu mjestu čime su samo potvrdili njegovu temeljnu tezu da pod krinkom liberalne demokracije danas svjedočimo novomu totalitarizmu koji pokazuje zapanjujuće strukturne podudarnosti s komunističkim totalitarizmom kojega se profesor Legutko, rođen u komunističkoj Poljskoj 1949., itekako dobro sjeća.

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Osnovna teza knjige Demon u demokraciji o sličnosti komunizma i liberalne demokracije javila mu se kao pomisao još sedamdesetih kada je prvi put iz socijalističke Poljske otputovao na Zapad, ali mu se tada činila pretjeranom. No zametci onoga što je već tada opazio narednih su desetljeća proklijali i razvili se u degenerirani liberalizam, koji je postao dogmatičan i na koncu se pretvorio u liberalno-demokratsku ideologiju koja je iznimno netolerantna prema bilo kakvoj drugačijoj viziji ljudske zajednice te snažno angažirana na preobrazbi društva i ljudske naravi. Legutko pokazuje kako je liberalizam „izgubio svoju prijašnju umjerenost i oprez, stvorio moćna sredstva utjecaja na svaki vid zbilje, pokrenuo institucije i zakone, često dopuštajući da ga ponese duh ideološkoga pohoda protiv nepokornih građana i skupina“. Otkuda ta sličnost današnjega liberalno-demokratskog i komunističkog uma? Oba ta modernizacijska projekta po Legutku izrastaju iz uvjerenja kako je svijet loš i da ga treba mijenjati: „U jednomu je sustavu to značilo preusmjeravanje toka sibirskih rijeka, a u drugomu potporu alternativnim oblicima obitelji, ali je u oba slučaja riječ o trajnu popravljanju prirode, shvaćene kao obična tvar koja tek treba poprimiti odgovarajući oblik.“ Radi se o prometejskoj oholosti i neutemeljenu antropološkomu optimizmu koji na koncu uvijek dovodi do katastrofalnih posljedica, o čemu je posljednjih godina uvjerljivo pisao jedan drugi europski intelektualni vitez, engleski filozof Roger Scruton. Posebno zabrinjava što ta ideologija sve više kuca i na naša vrata, štoviše nasilno se upetljava u naše privatne živote. Zajedničko komunizmu i liberalnoj demokraciji kao danas dominantnoj ideologiji jest stav i iz njega izvedena praksa da politički sustav treba prožimati cjelokupnost društvenoga i osobnoga života: „Liberalni, demokratski ili

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

liberalno-demokratski stoga ne trebaju biti samo država i gospodarstvo, već i cijelo društvo, dakle i etika i javno ćudoređe, obitelj, Crkva, ljudski stavovi, škole i sveučilišta, udruženja i zajednice, kao i kultura.“ Liberalnim demokratima su, pokazuje Legutko, nakon pada Berlinskoga zida bivši komunisti bili draži od protukomunista, koje su u borbi protiv staroga režima vodili viši ciljevi i vrijednosti kao što su religija, nacija, sloboda, pravda pa su doživljavani kao prijetnja liberalnoj demokraciji, čiji miljenici postaju protu-protukomunisti, uglavnom pomladak bivše komunističke elite, ljudi za koje se procijenilo da će u novim uvjetima postati odani zaštitnici novoga, liberalno-demokratskog pravovjerja. I u Hrvatskoj smo se mogli osvjedočiti kako su se neki preko noći s Marxa i Lenjina prebacili na Poppera i Soroša, kako su režimski komunistički intelektualci postajali čelnici sa Zapada financiranih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava (u Makedoniji je, primjerice, ured za lustraciju, prije nego što je ukinut, vrlo brzo otkrio da je na čelu tamošnjega Otvorenog društva godinama bila osoba koja je bila suradnik komunističke tajne policije), a slijedeći Legutkovu tezu rješava se i zagonetka zašto smo u homoseksualnim povorkama u Zagrebu mogli vidjeti i sovjetske zastave. Jednolikost mišljenja, ponašanja i govora koje nameće suvremena liberalna demokracija najbolje se vidi u institucijama Europske unije koje Legutko izvrsno poznaje. „Već uvodni, ali podosta oprezan dodir s institucijama Europske unije omogućava osjetiti zagušljivo ozračje svojstveno političkomu jednoumlju, zamijetiti snažnu ideologizaciju, uništavanje jezika koji se pretvara u posebnu vrstu novogovora, stvaranje nadzbilje koja zamagljuje sliku svijeta te neprijateljstvo prema svim disidentima, kao i mnoge druge stvari dobro poznate svakomu tko se sjeća Narodne

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Republike Poljske“, konstatira u svojoj knjizi, a iste je uvide uljudno i argumentirano iznosio u Europskomu parlamentu. Liberalna demokracija, kao nekoć komunistička ideologija, nastoji uvjeriti ljude kako ne postoji nikakva humana alternativa te da bi bez nje društvo palo u fašizam ili se vratilo u tobože mračni srednji vijek. Legutko ističe kako um liberalnoga demokrata, slično socijalističkom umu, rado povezuje političke kategorije s moralnima – iz toga proizlazi neprestano političko moraliziranje kojim smo zapljusnuti od raznih lijevo-liberalnih mesija. Danas ne samo što se sužava prostor onoga što je dopušteno reći i napisati, već se uništavaju i sve institucije i zajednice koje otežavaju to što Legutko ironično naziva „prisiljavanje na slobodu“. U Europi je uspostavljena hegemonija liberalne demokracije koja je nivelirala političku scenu. Došlo je do potpuna političkoga približavanja glavnih lijevih i desnih stranaka, čemu svjedočimo i u Hrvatskoj, čime se oblikovala mainstream politika, pozicionirana znatno bliže nekadašnjoj ljevici. U znamenitomu obraćanju u Europskom parlamentu Legutko je Angeli Merkel rekao kako je ljevica otela EU i da bi njezin govor jednako tako mogao pročitati socijalist Schultz, ali i ona njegov. Nakon što je ustrojen takav mainstream, svemu što odudara od njega oduzima se legitimitet pa se ili ismijava ili etiketira fašističkim i poziva na njegovu zabranu. Zapadnim svijetom danas dominira politika identiteta. Legutko ističe da je to „ona strategija uređenja društvenoga života u kojemu tradicionalni identiteti služe kao slogani za mobiliziranje određenih krugova kako bi ti isti stvarali političke pokrete. Cijelu je tu ideologiju kao vlastitu preuzela glavna struja te ju je učinila obvezujućom. Feminizam promiču ne samo feministice, ne feminističke stranke ili stranke žena, već čitave države i međunarodne institucije; ideologiju

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

homoseksualizma promiču ne samo homoseksualni aktivisti i njihove udruge već i države i međunarodne institucije“. Ono što posebno zabrinjava jest uloga pravosuđa koje ne samo da gubi ulogu obrane od političkoga nasilja, već i postaje njegovo oružje. Na sceni je pravi teror političke korektnosti, neistomišljenici se progone, dehumaniziraju, delegitimiraju, u krajnjoj liniji eliminiraju iz javnoga prostora, o čemu svjedoči i činjenica da su pravovjerni studenti i profesori onemogućili Legutkova predavanja na američkomu sveučilištu. Kod tih fanatika nove liberalno-demokratske vjere Legutko uočava dodatan paradoks: „Hrabri se vojnici političke korektnosti drže Davidom koji se bori protiv Golijata, što je besmislica koja nema veze s istinom. Oni pripadaju glavnoj struji, tvore njezinu naoružanu vojsku, a iza njih stoje zakoni, država, moćne međunarodne institucije i bezbrojni mediji. Obmana kako su hrabra manjina koja se junački suprotstavlja cijelomu svijetu daje im poseban osjećaj ugode.“ Što određuje danas ideološku bojišnicu liberalne demokracije? Po Legutkovu su mišljenju „pitanja ljudske spolnosti, pobačaja, homoseksualnosti i tzv. prokreacijskih prava postala osnovni znakovi prepoznavanja liberalno-demokratske politike, a točnije njezine glavne struje. Danas iza njih stoje Ujedinjeni narodi i njihovi programi, međunarodni sudovi, vlade, parlamentarne većine, europske institucije, ustanove koje oblikuju političke strategije stranaka te nevladine udruge“. Legutkovo važno životno iskustvo četrdesetogodišnjega života u socijalizmu omogućava mu da uoči kako „liberalno-demokratski umovi, slično kao nekoć socijalistički, osjećaju u sebi nutarnju prisilu da izražavaju ispravnost svojih stavova. Stvaraju se obvezujući rituali kojima su se svaki političar, umjetnik, publicist, televizijska zvijezda, učitelj ili bilo koja druga osoba dužni podvrgnuti. Kao što je

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

nekoć bilo potrebno neovisno o zgodi i okolnostima uvijek spomenuti nešto o nadmoći socijalizma ili bratskoga prijateljstva sa Sovjetskim Savezom, tako je i sada potrebno spomenuti nešto o homoseksualcima, pravima žena, obiteljskome nasilju, rasizmu i ksenofobiji, diskriminaciji i slobodi izražavanja. Dobro je dodati i nešto o klimatskim promjenama“. Dovoditi u pitanje te tekovine znači izvršiti političko samoubojstvo, biti etiketiran kao fašist, ekstremist, zaostao, osuđen na marginu. Dolazimo do ključnoga uvida u stanje liberalne demokracije danas: „To je dakle ideologija koja je umove dovela do takva stanja da se danas opravdava sama po sebi; nije joj potrebna ni filozofska provjera, ni usporedba s iskustvom, ni demokratska potpora.“ Ta ideologija završava u krajnjoj iracionalnosti i bjesomučnu nasrtaju na sve tradicionalne institucije i zajednice. Ruše se sve civilizacijske norme i obziri, od pokapanja mrtvih – pa se danas u SAD-u otvaraju prva poduzeća za kompostiranje ljudi, dakle korištenje ljudskih posmrtnih ostataka kao gnojiva – do prijedloga o kanibalizmu, koji dolazi od znanstvenika iz Švedske, kao sredstvu borbe protiv tzv. klimatskih promjena. Ludilo nove ideologije ide dalje i dalje. A pritom je sve netolerantnije i agresivnije prema nepravovjernima. Legutko ističe sličnost između nekadašnjih revnih komunističkih aktivista i današnjih ratnika društvene pravednosti. Obilježava ih „jedna te ista dogmatičnost, jedna te ista posvemašnja predvidljivost, jedan te isti priprosti um, jedni te isti priglupi silogizmi, jedno te isto zanesenjaštvo. (…) I jedni i drugi su sterilno monoideološki, zastrašujuće dosadni, prilijepljeni za jednu stvar koju neprestance ističu u svim kontekstima i na koju ih sve podsjeća. I jedni i drugi toliko žele bolji svijet da radi njegova ozbiljenja žele nadzirati cijeli ljudski život, pa i onaj osobni, obiteljski ili intimni“.

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Važna poveznica komunista i zapadnih liberala jest borba protiv religije kao nečega ograničavajućeg i prevladanog, što predstavlja smetnju izgradnji njihova vrloga novog svijeta. U tomu smislu ističe i odbacivanje spominjanja kršćanstva kao važnoga dijela europskoga identiteta u preambuli Ugovora o uspostavi Europskoga ustava, pa čak i odbijanje europske oligarhije da prizna barem povijesnu ulogu kršćanstva u oblikovanju Europe. „To ukazuje na trijumf ideološkoga načina razmišljanja koje je, između ostaloga, obilježeno time što se radi utemeljenja suvremenoga političkog projekta proizvoljno preuređuje slika prošlosti, ne suzdržavajući se pritom ni od njezina krivotvorenja.“ Legutko se napose bavi propašću obrazovanja pod pritiskom liberalno-demokratske ideologije. Razina obrazovanja je sve niža: „Svi uče, svi su obrazovani, učenje – kako glasi omiljeno geslo – danas je cjeloživotno, a unatoč tomu kulturno propadanje društva pokazuje svoje nove dosege. Prijenos sadržaja mora biti što jednostavniji kako bi mogao doprijeti do onih kojima je upućen, ali dosta se brzo ova jednostavnost pokazuje previše složenom i zahtijeva daljnje pojednostavljivanje.“ U Hrvatskoj gdje upravo proživljavamo reformu školstva pod ciničnim nazivom „Škola za život“ ovomu uvidu nije potrebno dodatno tumačenje. Socijalizam i liberalna demokracija po Legutku pokazuju začuđujuću sličnost i na području umjetničkoga stvaralaštva. U oba je sustava ono duboko političko i usklađeno s utopijskim programom borbe za bolji svijet. „Socijalističko i liberalno-demokratsko stvaralaštvo su se u zanemarivoj mjeri upravljali načelom lijepoga – koje je proglašeno zastarjelim – već prije svega načelom ispravnoga: govore o opasnosti fašizma u svim njegovim oblicima, o tome kako je središte u krivu, a rubovi u pravu, o osamostaljenju i obespravljenosti, o nadmoći pluralizma nad fundamentalizmom, o nesretnoj

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

sudbini homoseksualaca među nesnošljivim heteroseksualcima ili pak o nesretnoj sudbini žena u svijetu pomahnitale patrijarhalnosti; govore o Drukčijemu, o seksu, o tijelu, o požudi.“ Samo naizgled paradoksalno, u tomu društvu koje se voli legitimirati kao najslobodnije u povijesti umjetnost je podređena politici više nego ikada prije. To se više ne postiže prisilom kao u socijalizmu, već umjetnici sami preuzimaju ulogu zaštitnika liberalno-demokratskoga sustava i proizvode režimsku, ispravnu umjetnost. Kako i zašto se zapadna civilizacija našla u takvoj slijepoj ulici u trenutku svojega najvećeg materijalnog, znanstvenog i tehničkog uspona? Ono što se danas događa s liberalnom demokracijom po Legutku pokazuje kako komunistički pokušaj nije tek izolirani povijesni incident, već da predstavlja duboku težnju suvremenosti koja se danas izražava na drugačiji način, ali s istim osnovnim značajkama. Izvor joj je, kao i uvijek, u prometejskoj oholosti nasilnih i samoovlaštenih popravljača svijeta i čovjeka. A izostanak snažnije brane ideološkomu ludilu čiji zamah sve više jača valja tražiti u kukavičluku koji je, po Legutku, prilično rasprostranjeno obilježje u ljudskoj vrsti, posebice među intelektualcima koji su stoga najčešće nesposobni oduprijeti se ideološkomu fanatizmu. Neki su, poput Ryszarda Legutka, ipak obdareni hrabrošću i intelektualnom čestitošću pa se usuđuju ići protiv struje. Ušutkivanje, cenzura, onemogućavanje predavanja siguran je znak da takav čovjek ima nešto važno reći. Demon u demokraciji uočen je i opisan, a u dijelovima Europe poput Poljske već je započelo i njegovo egzorciranje. Stoga je u zemlji poput Hrvatske, čije su elite savršen primjer neokrznuta kontinuiteta od komunizma do liberalno-demokratskih guvernera na daljinski upravljač briselske oligarhije, ova knjiga posebno dragocjena i blagotvorna. doc. dr. sc. Nino Raspudić

UVOD

Ovo je knjiga o sličnostima između komunizma (socijalizma) i liberalne demokracije. Misao o postojanju takvih sličnosti počela se potiho razvijati u mojemu umu još sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada sam prvi put uspio otputovati iz komunističke Poljske na tzv. Zapad. Na moje neugodno iznenađenje otkrio sam kako je znatan dio mojih poznanika iz intelektualnih (i ne samo intelektualnih) krugova, koji su se svjesno određivali kao revni zagovornici liberalne demokracije, višestranačkoga sustava, ljudskih prava, pluralizma te svega onoga što je svaki liberalni demokrat ponosno navodio kao svoje uvjerenje, pokazivao izvanrednu slabost i suosjećajnost prema komunizmu. Bio sam iznenađen jer mi se činilo da bi prirodni, gotovo nagonski odgovor svakoga liberalnog demokrata na komunizam trebali biti oštra osuda i odbacivanje. Neko sam vrijeme mislio kako je protu-protukomunizam, koji je opisivao ovaj popustljivi stav prema komunistima te oštar stav prema protukomunistima, proizlazio iz straha od sovjetske moći ili pak, u plemenitijoj inačici, iz svijesti o moralnoj neprihvatljivosti općega vojnog sukoba kao neizbježne posljedice sukoba s komunizmom. Ipak, shvatio sam kako to ne objašnjava u cijelosti ovaj organski protu-

DEMON U DEMOKRACIJI

-protukomunistički bijes koji sam uočio, a koji je nadmašio najnegativnije političke osjećaje zapadnih intelektualaca koji su mi bili poznati. Nametao mi se zaključak kako oba stava, tj. komunistički i liberalno-demokratski, povezuje nešto dublje, neka zajednička polazišta i ideali. Ipak, dosta dugo ova mi se misao činila toliko pretjeranom da nisam mogao pronaći dostatnu nutarnju snagu ili znanje kako bih to dublje istražio. Naime, u to je vrijeme s motrišta stanovnika sovjetskoga bloka Zapad izgledao kao najbolji od svih mogućih svjetova te se njegova usporedba s komunizmom činila svetogrdnom. Djela pretežito ljevičarskih pisaca koji su vršili ove usporedbe, kao primjerice Herbert Marcuse, izazivala su snažnu odbojnost te su doživljavana kao pljuska zdravomu razumu i osnovnoj pristojnosti. Prokomunističke smo sklonosti u zapadnim društvima doživljavali više kao iznimku nego kao temeljni nedostatak. Ova se misao u meni ponovno pojavila u postkomunističkomu razdoblju u Poljskoj, i to na njegovu početku. Nije se radilo samo o tomu što se protu-protukomunizam kod nas pojavio skupa s nastankom Treće republike1, premda se meni i mnogim mojim prijateljima Poljska činila kao zadnje mjesto na zemlji na kojemu bi se mogli udomaćiti takvi stavovi, već je gotovo odmah prepoznat kao važna sastavnica novoga liberalno-demokratskog pravovjerja. Protukomunisti su doživljavani kao prijetnja liberalnoj demokraciji; protu-protukomunisti su doživljavani kao oni koji su položili najvažniji i najzahtjevniji prijamni ispit za novu političku zbilju. To je bilo vrijeme kada su komunisti uništavali arhive koji su sadržavali podatke o njihovu djelovanju te su ulazili u nove institucije iz puno povoljnijega položaja od nas ostalih, a istodobno je svaka nepovoljna riječ o njima doživljavana ne samo kao psovka, već zapravo kao napad na najbolji mogući politički sustav.

UVOD

Novonastala je poljska politička elita prigrlila komuniste sa zapanjujućom dobrodošlicom, djelomice, kako se tvrdilo, iz taktičkih razloga (kako velika skupina ljudi ne bi ostala izvan sustava), ali u nezanemarivu stupnju i iz ideoloških razloga: procijenilo su kako će uz određeno dotjerivanje i u novim uvjetima komunisti postati odani i djelotvorni sudionici u liberalno-demokratskomu životu. Ubrzo sam shvatio kako je ova ideološka pretpostavka bila ispravna. Doista, nakon manjega su se dotjerivanja i u novim uvjetima negdašnji članovi komunističke partije savršeno prilagodili liberalnoj demokraciji, njezinim načelima, a i cijelomu ideološkom tumačenju koje je pratilo ova načela. Štoviše, uskoro su postali zaštitnicima novoga pravovjerja. Iste one novine koje su desetljećima na svojim naslovnicama pozivale proletere svih zemalja na ujedinjenje sada su s jednakim žarom počele pozivati sve prosvijećene snage na obranu liberalne demokracije pred silama tame. Žestoka obrana komunista koji su se prilagodili novomu sustavu te siloviti napadi na sve one čije je mišljenje o tomu stapanju bilo daleko od oduševljenja navodili su na zaključak da je riječ o nečemu značajnom za novo vrijeme. Komunisti prerušeni u liberalne demokrate doživljavani su kao vjerodostojni suradnici u izgradnji novoga, dobroga sustava, a savez je utemeljen na dubljim i čvršćim osnovama. Zato su tako bijesno napadani svi oni koji su dovodili u pitanje kako vjerodostojnost novoga suradnika, tako i vrijednost ovih dubljih i čvršćih osnova. Uostalom, bijes još uvijek traje. Znakovito je da su u povijesti Treće republike najsnažniji politički i novinarski napadi bili usmjereni upravo na one koji su iznosili dvojbe oko spomenutih stvari. Novi je sustav prilično brzo počeo pokazivati obilježja koja su ignorirana, a koje sam uočio kao vrlo uznemirujuće. Kada govorim o sustavu, ne mislim isključivo ili ponajviše

DEMON U DEMOKRACIJI

na institucionalno uređenje, već na način funkcioniranja toga uređenja, ideje koje tim uređenjem upravljaju te vodeće stavove i načine razmišljanja. Socijalizam i liberalna demokracija pokazali su se kao sveobuhvatni sustavi koji svojim sljedbenicima propisuju kako trebaju misliti, što činiti, kako ocjenjivati događaje, o čemu sanjati i kakvim jezikom govoriti. Oba sustava imaju svoje pravovjerje i svoj uzor savršena građanina. Danas malobrojni sumnjaju u to da je komunizam predstavljao takvo sveobuhvatno političko, ideološko, intelektualno i sociolingvističko jedinstvo. Živjeti u tomu sustavu značilo je pokoriti mu se i postati uzornim članom socijalističkoga društva, u svojim stavovima nalik tisućama ostalih. Kada je riječ o liberalnoj demokraciji, još uvijek vlada uvjerenje da je to vrlo raznolik sustav koji se sastoji od bezbrojnih zajednica, krugova i skupina, a ne jednolična cjelina. Ali to se uvjerenje sve više udaljava od zbilje, a sve vjerodostojnijom postaje suprotna pretpostavka. Liberalna je demokracija snažan ujedinjujući mehanizam koji ukida razlike među ljudima te nameće jednolikost mišljenja, ponašanja i govora. Početkom devedesetih otkrio sam nešto što u to vrijeme nije bilo osobito teško otkriti: naime, da je mlada poljska liberalna demokracija znatno suzila prostor onoga što je dopušteno te da se u skladu s njezinim razvitkom taj prostor više smanjuje nego što se povećava. Ali to se nije ograničilo na nepovoljna zbivanja u postkomunističkoj Poljskoj. Nepovoljne se promjene moglo zamijetiti u cijelomu liberalno-demokratskom svijetu. O tomu je pitanju bilo poučno moje kasnije radno iskustvo u Europskomu parlamentu: ovdje su prijašnje pretpostavke pronašle čvrste osnove. Ondje sam izbliza svjedočio onomu što izmiče mnogim promatračima. Ako bi Europski parlament trebao biti izraz duha današnje liberalne demokracije, onda ovaj duh zasi-

UVOD

gurno nije ni dobar ni lijep: prepun je loših i ružnih osobina, a uz to, kako sam se ubrzo uvjerio bez ikakve dvojbe, mnoge od njih dijeli s komunističkim duhom. Već uvodni, ali podosta oprezan dodir s institucijama Europske unije omogućava osjetiti zagušljivo ozračje svojstveno političkomu jednoumlju, zamijetiti snažnu ideologizaciju, uništavanje jezika koji se pretvara u posebnu vrstu novogovora, stvaranje nadzbilje koja zamagljuje sliku svijeta te neprijateljstvo prema svim disidentima, kao i mnoge druge stvari dobro poznate svakomu tko se sjeća Narodne Republike Poljske. Zanimljivo je da se o ovoj podudarnosti s komunizmom često može čuti u razgovorima koji se odvijaju u hodnicima Europskoga parlamenta, pa i od odanih euroentuzijasta, s tim da to čine potiho i privatno. Iako su uznemireni takvim sustavom, ne dovode u pitanje njegovu temeljnu ispravnost, vjerojatno u uvjerenju kako su njegova neugodna obilježja nešto površinsko što će možda s vremenom nestati. Ne postavljaju si pitanje, barem ne javno, nije li možda riječ o problemu vezanu uz samu bit sustava, tj. nije li vjerojatno kako će sve ove loše stvari jačati umjesto da nestaju. Slična razmišljanja opovrgavaju se jednom naizgled nepobitnom tvrdnjom. Kako se uopće mogu usporediti dva sustava od kojih je jedan bio zločinački, a drugi, unatoč svim prigovorima, pruža ljudima neusporedivo veću slobodu? Razlika je između komunizma i liberalne demokracije (primjerice između Narodne Republike Poljske i Treće republike) toliko golema da bi je samo luđak mogao zanijekati. U današnjoj Poljskoj imamo političke stranke koje se bitno razlikuju, ured za cenzuru više ne postoji, a gospodarska je sloboda, unatoč raznim ograničenjima, mnogo veća nego u komunizmu. Poljaci putuju bez ograničenja, postali su dijelom Europske unije i NATO-a te ne nailaze na poteškoće pri osnivanju udruga i organizacija. Nabrajanje prednosti Treće

DEMON U DEMOKRACIJI

republike u odnosu na Narodnu Republiku Poljsku za potrebe rasprave mora se činiti jalovom zadaćom jer onaj koji ih ne zamjećuje mora biti imun na osnovno svjedočanstvo zbilje. Pružit ću i osobni dokaz u prilog prednosti jednoga sustava u odnosu na drugi: pisac ove knjige u Narodnoj Republici Poljskoj ne samo da službeno ne bi imao mogućnost pisati ono što je pisao u Trećoj republici, nego ne bi mogao ni obnašati one javne dužnosti koje je obnašao nakon propasti staroga poretka. Taj je dokaz nepobitan i nijedna ga razumna osoba ne će dovesti u pitanje. Međutim, to nipošto ne bi smjelo služiti intelektualnoj i moralnoj ucjeni. Neupitna je činjenica da postoje razlike između oba sustava i da su to razlike od temeljnoga značenja za ljudski život. Ipak, utemeljeno je pitati se zašto između ostaloga postoje i sličnosti te zašto su one toliko duboke i sve se više produbljuju. Ako je jedno od liberalno-demokratskih obilježja upozoravanje na razne opasnosti koje vrebaju, pa i skrivene vrlo duboko, kao što su prikrivena ksenofobija, nacionalizam i tako dalje, onda se nameće pitanje zašto arhitekti i sudionici liberalne demokracije posve zanemaruju očite procese koji taj sustav čine nalik komunizmu? Zašto nitko ne podiže uzbunu, pa i ako je pomalo pretjerana, kao što se podiže uzbuna u slučaju tisuća inih opasnosti koje su nezamjetne i najizvježbanijemu oku? Najjednostavniji je odgovor da postoji određena uzajamnost između ideja i stavova liberalne demokracije i komunizma. Ova knjiga potanko objašnjava ovu uzajamnost. Za početak ću ukazati na jednu očitu poveznicu obaju sustava. I komunizam i liberalna demokracija su uređenja koja žele promijeniti zbilju, učiniti je boljom. Riječ je o, da se poslužim suvremenim žargonom, modernizacijskim projektima. Obje ideje izrastaju iz uvjerenja kako je svijet kakav sada imamo neprihvatljiv te ga je potrebno mijenjati: staro treba zamijeni-

UVOD

ti novim. Oba sustava snažno i, da se tako izrazim, nestrpljivo prodiru u društvenu sferu i oba opravdavaju taj prodor tvrdnjom kako to vodi poboljšanju stanja „modernizacijom“. Ova posljednja riječ ima vrlo zanimljivo značenje koje nije lako opisati. Zacijelo ima svoje podrijetlo u svijetu tehnologije i tehnološkomu načinu razmišljanja. Obilježje je tehnologije da se ona stalno modernizira i unaprjeđuje. Jezik modernizacije uvijek se referira, makar podsjećajući, na tehnologiju, a samim tim propisuje promatranje svijeta kao predmet inženjeringa i novatorskoga djelovanja. Ništa tako dobro ne oslikava korist od poboljšavanja kao strojevi, izumi i veliki tehnološki proizvodi. Antički su ljudi govorili kako se zahvaljujući techne čovjek može usporediti s bogovima. Upravo je Prometej darovao techne ljudskoj vrsti. S druge su strane upozoravali kako ovaj dar može čovjeka odvući u grijeh oholosti. Suvremenost je Prometeja učinila junakom, a njegov je dar shvaćen kao dobročinstvo, zanemarujući promišljanja o opasnosti oholosti koja ga prati. Značenje modernizacije u današnjemu svijetu uvelike nadilazi tehnologiju kako je obično shvaćamo, ali vjera u nju crpi svoju snagu ponajviše iz nevjerojatnih tehnoloških postignuća do kojih je čovjek dosada došao i kojima još može u budućnosti iznenaditi svijet. Pojam modernizacije nosi u sebi i ideju raskida sa starim i novoga početka. Premda riječ sama po sebi, zbog svojega nesvršena oblika, pretpostavlja stupnjevit proces, u svojemu se dubljem sloju odnosi na modernost, tj. posve novo razdoblje koje je nastalo odbacivanjem svega staroga. Stvaratelji su modernosti, poput Machiavellija, Hobbesa i Bacona, sami sebe shvaćali prvacima koji su hrabro raskinuli s prošlosti. Prema prošlomu su s jedne strane osjećali prijezir, uvjetovan razmišljanjem o prošlomu razdoblju kao štetnu i glupu, a s druge strane blagonaklonost kakvu se osjeća prema nečemu

DEMON U DEMOKRACIJI

što je možda nekoć posjedovalo neku plemenitost i draž, ali je nepovratno nestalo. Pa i ako su se neki naprednjaci služili starim, a mnogi jesu, onda su to učinili potajno, poput Descartesa, zatirući tragove takva nadahnuća. Modernitas stoga nužno uključuje svjesno raskidanje, prekoračenje granice, prijelaz preko Rubikona, prekidanje pupčane vrpce, napuštanje djetinjega stanja te činjenje ostalih sličnih stvari koje se može opisati mnoštvom inih više ili manje plitkih metafora. Riječ „modernizacija“ nosi u sebi i nešto radosno i osvježavajuće. Ne radi se samo o tome da zahvaljujući tehnologiji i inženjeringu modernizirani svijet treba postajati ugodnijim i učinkovitijim. Biti modernim podsjeća na veću slobodu, odbacivanje nepotrebnoga bremena i neposrednost. Premda tehnologija doista postaje sve naprednija, a institucije sve složenije, suvremeni se ljudski život vraća onomu što je jednostavno i osnovno. Ljudi odbacuju nepotrebne steznike, maske, držanja i običaje. Ponovno su mladi, optimistični i oslobođeni, poput nezaboravne obitelji Młodziak u romanu Ferdydurke Witolda Gombrowicza. Oživljavaju lakoća, prirodnost i spontanost. Nestaju osjećaj krivnje i iracionalne barijere u ponašanju, a stare dužnosti slabe. Suvremeni čovjek radi sve više za svoj račun uz ponosan osjećaj osobne neovisnosti i samostalnosti. Ali u isto vrijeme – što se može činiti paradoksalnim iako nije – sve više je uvjeren kako je jačanje njegove subjektivnosti korak prema boljemu, tj. modernijemu svijetu. Držeći se zasebnim uživa u uvjerenju – skrivenu duboko u njegovu srcu – da je, zajedno s milijunima ostalih koji su kao i on, sudionik pohoda prema budućnosti. Kada promotrimo komunizam i liberalnu demokraciju iz ovoga kuta, zamjećujemo da pojmovi koje povezujemo s modernizacijom pronalaze u njima svoj odraz. Oba sustava gaje inženjerski pristup društvenoj zbilji. Ovaj inženjering može imati u oba slučaja različit djelokrug i dinamiku, ali se

UVOD

u oba na svijet gleda kao na djelatan i trajan tijek izgradnje i preinake. U jednomu je sustavu to značilo preusmjeravanje toka sibirskih rijeka, a u drugomu potporu alternativnim oblicima obitelji, ali je u oba slučaja riječ o trajnu popravljanju prirode, shvaćene kao obična tvar koja tek treba poprimiti odgovarajući oblik. Premda je ekološki pokret stvorio idolatrijsko štovanje Zemlje te biljnoga i životinjskoga svijeta, nije promijenio odnos prema čovjeku niti je zaustavio sve hrabriju uporabu tehnologije. Oba se sustava jasno ograđuju od prošlosti. Prirodni je stav – koji uglavnom proizlazi iz vjere u techne – razmišljanje u vidu napretka, sa svim posljedicama koje to donosi. U oba se sustava sve što se događa procjenjuje s obzirom na odnos prema staromu ili novomu, pri čemu je novo povlašteno, a staro je uvijek dvojbeno. Omiljeni su izrazi osude „predrasuda“, „zaostalost“ i „zadrtost“, a omiljeni je izraz laskanja „suvremen“. Sve treba biti suvremeno: razmišljanje, obitelj, škola, književnost i filozofija. Ako nešto nije suvremeno, treba što prije biti osuvremenjeno. Ako se ne bi moglo osuvremeniti, može biti prepušteno zaboravu. Zbog toga su bivši komunisti, koji su se nekoć borili za napredak protiv nazadnjačkih snaga, tako brzo pronašli saveznika u liberalnoj demokraciji gdje se također odvija borba za napredak, gdje je napredak često onaj isti napredak, a nazadnjaštvo ono isto nazadnjaštvo. Oba sustava stvaraju, barem prema njihovu službenomu ideološkom tumačenju, takav pristup svijetu zahvaljujući kojemu se čovjek osjeća mnogo slobodnije nego ikada u prošlosti. Odbacuje široku lepezu odanosti i obveza kojima je donedavno bio vezan: vjerskih, običajnih, nacionalnih, staleških, tradicionalnih te onih koje su vezane uz autoritete. Osjeća se svježim, zdravim, samostalnim i snažnim te stoga sa sažaljenjem promatra one jadnike koji ostaju vezani

DEMON U DEMOKRACIJI

davno nadiđenim pravilima koje im je nametnula tradicija. Njegova je jedina dužnost dok je živio u socijalizmu bio socijalizam, a otkada živi u liberalnoj demokraciji – liberalna demokracija. Sve se ostalo može zanemariti. Zato socijalistički i liberalno-demokratski čovjek ne samo da ne posjeduju sjećanje, već se protiv njega bore, rado obezvrjeđuju njegovu poruku i ismijavaju ga kao beskorisno breme. Oni koji su se borili protiv komunizma obično su branili sjećanje pred zaboravom, svjesni da je upravo gubitak sjećanja bio snaga zloga sustava. Kako politički nametnuti zaborav pomaže oblikovanju novoga čovjeka, najbolje oslikavaju antiutopije 20. stoljeća, Orwellowa 1984. i Huxleyjev Vrli novi svijet. U trenutku pada komunizma i uvođenja liberalno-demokratskoga poretka sjećanje je odmah postalo jednim od glavnih neprijatelja. Proglašavano je opasnim bremenom koje ljudima otežava život u suvremenomu svijetu. Oba su se sustava hranila i jačala ljudskim zaboravom. Ovdje se nameću daljnja pitanja o dubljim uzrocima ovih sličnosti te o njihovim dalekosežnim posljedicama. To su teška pitanja, ali ih vrijedi postaviti. Postoji li temeljni uzrok zbog kojega ova dva naizgled različita sustava toliko toga povezuje? A ako postoji, kakva budućnost očekuje zapadnu civilizaciju? Nadam se da ću pri kraju ove knjige ponuditi neke moguće odgovore.

POVIJEST

I. poglavlje

POVIJEST

1. Socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje sličan doživljaj povijesti. Sljedbenici obaju sustava, kada nastoje podastrijeti daljnje dokaze njihove opravdanosti, tvrde da svijet ne podliježe samo pravocrtnoj promjeni i razvitku, već se on i usavršava, a najbolji je dokaz ovoga usavršavanja, kako tvrde, upravo pojava socijalizma i liberalne demokracije. Pa i ako svijet ne postaje boljim u svakomu odsječku vremena i prostora, treba se usavršavati s obzirom na prirodne čovjekove težnje, a oba ova sustava pak najbolje i najuspješnije na te težnje odgovaraju. O shvaćanju povijesti u socijalizmu, posebice u marksističkoj inačici, napisana su brojna znamenita djela. Najjednostavnija inačica, koja je proširena među pukom u realsocijalizmu, glasila je kako će socijalizam zacijelo pobijediti i zagospodariti svugdje, pa i u kapitalističkim Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u dalekoj Africi, među našim crnačkim drugovima, te na svim ostalim kontinentima. U Marxovoj je inačici ova misao izražena na mnogo složeniji način. Marx i njegovi suradnici, kao i većina sljedbenika, nisu se osobito zanimali za socijalizam kao cilj povijesti i nisu razmatrali pojedinosti socijalističkih političkih sustava. To je izgledalo odveć sanjarski i zamagljeno. Više ih je zanimala

DEMON U DEMOKRACIJI

analiza kapitalizma te iz nje proizlazeća priroda prijelaza iz sadašnjega u željeni budući sustav. Taj su prijelaz shvaćali na razne načine, više polazeći od raznih prigovora kapitalizmu nego kao strategiju postignuća jasno određenih i točno opisanih ciljeva. Opis povijesnoga tijeka koji vodi prema komunizmu imao je tri inačice. Prema prvoj, socijalizam/komunizam je predstavljao posljednji stupanj društvenoga razvitka, što je trebalo proizlaziti iz zakonitosti koje upravljaju poviješću, a koje je otkrio Marx. Često se navodi Engelsov govor s Marxova sprovoda u kojemu je rekao da kao što je Darwin otkrio zakonitosti koje upravljaju prirodom, tako je i Marx otkrio zakonitosti koje upravljaju društvom. Iz ovih zakonitosti proizlazi, i nitko to nije u stanju promijeniti, da će kapitalizam biti zamijenjen socijalizmom jer je takav smjer povijesti; na sličan su način u prirodi jedne vrste zamijenile druge jer je takva bila narav tijeka zbivanja u prirodi. Kasnije su se liberali snažno suprotstavljali ovomu shvaćanju, primjerice Karl Popper u svojim djelima o historizmu i totalitarizmu dokazuje kako povijesna zbilja i povijesno znanje nisu istovjetni s prirodom i prirodoslovnim shvaćanjima te kako nije moguće otkriti povijesne zakonitosti. Onaj tko izlaže takve zakonitosti, držeći ih činjeničnima, kao što su to činili komunisti, ne samo da čini metodološku pogrješku, već otvara prostor političkoj samovolji, a u konačnici opravdava nasilje, pa i genocid. U komunističkim je zemljama iz povijesnoga načina razmišljanja proizlazilo i dodatno pravilo, jednostavno, ali politički važno. Govorili su naime kako će komunizam svuda zavladati, ali kako postoje zemlje koje su više ili manje napredovale na tomu putu. Najnapredniji je dakako bio Sovjetski Savez. Zagovornici su povijesnih zakonitosti na temelju toga zaključivali kako će sve ostale zemlje morati pri-

POVIJEST

jeći sve one stupnjeve koje je prešao Sovjetski Savez. Kasnije je ovaj grubi zaključak prilagođen te se je počelo govoriti o svojevrsnim narodnim putovima dolaska do socijalizma, primjerice o poljskomu putu do toga sustava. Ta je zamisao prihvaćena, ali naravno, nije bilo dopušteno s njom pretjerivati jer je mogla dovesti do napuštanja „zajednice socijalističkih država“. Pozivanje na povijesne zakonitosti nije predstavljalo jedinu ideju o prijelazu u socijalizam. Drugi je bilo svjesno ljudsko djelovanje: društvo je tako prema naprijed mogla pokrenuti skupina koja je bila najsvjesnija svoje povijesne uloge. Različito se odgovaralo na pitanje o kojoj se skupini radi. Najčešće se ukazivalo na klasu proletarijata. Ali neki su, poput Lenjina, govorili o stranci koja bi bila predvodnik te klase. Ukazivalo se i na seljake, posebice u zemljama bez industrije, a samim tim i bez radničke klase. Govorilo se i o narodima Trećega svijeta, a u zapadnoj inačici i o studentima i intelektualcima. U komunističkoj se Poljskoj načelno pozivalo na „radni narod gradova i sela“, koji je navodno bio glavni nositelj političke vlasti, ali se u zbilji i sustavnim rješenjima uvijek kao predvodnicu isticalo komunističku partiju. Njoj su pripisani postanak i učvršćenje komunizma u Poljskoj, a povjerena joj je i isključiva vlast pri provođenju promjena te isključiva povlastica da procjenjuje što je u skladu sa zbiljskim tijekom razvitka socijalizma, a što taj tijek zaustavlja. Slično je bilo i u ostalim komunističkim državama u kojima predvodnica ključne društvene klase nije predstavljala jedino tu klasu, već i cijeli narod koji se postupno u nju preobražavao. Treća je ideja o prijelazu, ujedno najsloženija i najteže prevodiva u političke pojmove, proizlazila iz posebnih antropoloških pretpostavki prema kojima je povijesni razvitak čovjeka smjerao k postizanju punine ljudske naravi. Leszek

DEMON U DEMOKRACIJI

Kołakowski je u svojoj povijesti marksizma ovu misao učinio ključem za razumijevanje cjelokupne marksističke tradicije koju je izveo iz starijih filozofskih izvora. Borba za socijalizam stoga nije bila vođena jedino mišlju o stvaranju određenoga društvenog uređenja ili pak željom za pobjedom u borbi za vlast radi provođenja politike društvene pravednosti. Cijelo su to djelovanje, nastojanje, želja i strategija izrastali iz dubljega izvora, tj. iz čovjekove čežnje za postizanjem punine svojega postojanja, za ozbiljenjem cjelokupnih mogućnosti njegove naravi. Ova antropološko-humanistička inačica, donekle nejasna i izražena teško pristupačnim jezikom njemačke metafizike, trebala je u povijesti marksizma odigrati nezanemarivu ulogu. Za njom se posezalo s vremena na vrijeme, posebice u 20. stoljeću, kada se komunizam pokazao kao nasilan i zločinački sustav, a s ciljem prikazivanja humanističkoga obličja socijalizma, te kako bi ga se u toj plemenitijoj inačici, koja se poziva na antropološka ishodišta, suprotstavilo boljševističkomu socijalizmu. Takvo se poimanje povezivalo s ranijim Marxom koji je ostajao pod utjecajem Hegela te je suprotstavljano kasnijemu Marxu, Engelsu i Lenjinu, a posredno Sovjetskomu Savezu i komunističkim partijama, utemeljenim, kako se pokušavalo dokazati, upravo na kasnijemu Marxu, Engelsu i Lenjinu. Kod samoga Karla Marxa ove tri inačice nisu bile odvojene, već su predstavljale različite vidove jednoga te istoga tijeka koji obuhvaća cjelokupnu povijest. Postojale su dakle povijesne zakonitosti koje su bile činjenične te su omogućavale predviđanje smjera povijesti, a koje su se postizale ljudskim djelovanjem u skupinama sa sve većom svijesti o svojoj povijesnoj ulozi, u prvomu redu u komunističkim partijama; upravo zahvaljujući ovim činjeničnim promjenama koje su istovremeno bile posljedica svjesna djelovanja obistinjavala

POVIJEST

se zamisao dolaska čovječanstva do pune samosvijesti. U svijetu realkomunizma nitko se nije odveć skrbio za jedinstvo ovih triju inačica jer se naglašavalo onaj vid historizma koji je najbolje odgovarao okolnostima i trenutnoj partijskoj crti. Ipak, ne smije se zaboraviti kako shvaćanje povijesti prema kojemu socijalizam predstavlja vrhunac te povijesti nije bilo uobičajeno shvaćanje slijeda jednoga državnog uređenja za drugim, utemeljeno na više ili manje ispravnu otkriću zakonitosti političkih promjena. Povijest je obuhvaćala cjelokupnost ljudskih preobrazba, uključujući i ljudsku narav, svijest, društvene odnose, pravo, institucije, pa i znanost i umjetnost. Skupina koja je preuzela odgovornost za promjene od početka je nastupala kao izrazito pristrana i stranačka skupina, gotovo sporedna u kontekstu službenih političkih odnosa, ali je u tijeku dolaska do vrhunca povijesti trebala za sobom povući i preobraziti – postupno ili prevratom, mirnim putem ili nasilno – sve i svakoga, uzdižući ljudsku vrstu na novu, dotada nepoznatu razinu. Nečemu što se u određenomu povijesnom trenutku činilo kao dio, stranka ili struja, priznata je ovlast odgojitelja i graditelja cjeline: kratkoročno cjeline jednoga društva (ruskoga, poljskoga, njemačkoga), a dugoročno cijeloga čovječanstva. Biti u oporbi prema takvu tijeku intelektualno nije bilo moguće, a u najmanju ruku se socijalistima činilo kao krajnje štetno i nepojmljiva glupost. Osoba koja se suprotstavlja socijalizmu je, naime, u očima socijalista, pretpostavljala ono djelomično, ograničeno na jedan društveni stalež (i to onaj koji je slabio), zastarjelo, povijesno istrošeno i zaostalo, pred onim što je opće, nužno te obuhvaća cijelo čovječanstvo. Naime, bilo je razvidno kako povijest mora biti na strani socijalista te je trebalo jedino strpljivo čekati, čitajući znakove nadolazeće pobjede. Tvrdnji kako će povijest postupno pokazati da je socijalizam bio u pravu posvećeni su brojni spisi,

DEMON U DEMOKRACIJI

romani, filmovi i kazališne predstave. Bilo je dosta zaviriti u novine ili nakratko uključiti radio i svatko se mogao uvjeriti u njegovu neupitnu ispravnost. Unatoč snažnoj vjeri u povijesni razum dugoročni izgledi za nastanak sveopćega socijalizma u jednomu su se trenutku pokazali nevjerojatnima, i to u mjeri da se prestalo ozbiljno o tomu razmišljati. Povijest je možda u konačnici doista priznavala da je socijalizam u pravu, ali potvrdni znakovi koje je pokazivala postajali su sve slabiji: opća je revolucija izostala i nije bilo naznaka da će do nje doći. Nakon nastanka i učvršćenja socijalističkoga tabora prihvaćeno je kratkoročnije shvaćanje koje je obuhvaćalo cijeli narod, a u širemu smislu i cijelu socijalističku zajednicu. Odbačeno je nastojanje da se blagodatima socijalizma obdare svi ljudi na zemlji, ali su zato udvostručene snage kada je riječ o zemljama kojima se posrećilo da postanu dijelom socijalističkoga svijeta. Vjerovalo se kako njihov uspjeh ovisi o brzini i snazi prodora socijalizma u sva životna područja. U određenim je pojmovima to između ostaloga značilo kako u tijeku razvitka te zajednice sve mora biti preoblikovano tako da to vladajuća partija može priznati socijalističkim. Imali smo socijalističko društvo, socijalističke škole i sveučilišta, socijalističku obitelj, socijalistički moral, a u određenomu razdoblju i socijalističku umjetnost i socijalistički realizam. Socijalistička je bila i domovina, socijalistički je bio građanin, socijalističko je bilo i gospodarstvo u kojemu se odvijala socijalistička utrka u radu. Kasnije se način izražavanja donekle promijenio ograničenijom uporabom pridjeva. Primjerice, umjesto govora o „socijalističkoj obitelji“ govorilo se o „obitelji u razvijenomu socijalističkom društvu“ ili pak o „školi u razvijenomu socijalističkom društvu“. Promjena je načina

SADRŽAJ

Popratna riječ uz hrvatsko izdanje . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Pregovor hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 I. poglavlje POVIJEST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 II. poglavlje UTOPIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 III. poglavlje POLITIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 IV. poglavlje IDEOLOGIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 V. poglavlje RELIGIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 VI. poglavlje ČOVJEK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265

269

PREPORUČUJEMO

Ugledni američki politički analitičar i jedan od najutjecajnijih intelektualaca našega doba Yuval Levin istražuje korijene političke podjele na desnicu i ljevicu ispitujući ideje ljudi koji su najbolje predstavljali svaku stranu u njezinim začetcima – Edmunda Burkea i Tomasa Painea. Pomnim proučavanjem njihova rada Levin pruža temeljit pregled početaka konzervativizma i progresivizma i filozofske rasprave koja još uvijek oblikuje suvremenu politiku i društvo na Zapadu, a uvidi izneseni u ovoj knjizi mogu unijeti itekako potrebnu jasnoću, uzdrmati ideološku samodopadnost na svim stranama te poslužiti kao osnova konstruktivna društvenoga i političkoga dijaloga. 319 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Kontroverze crkvene povijesti oduvijek su privlačile veliku pozornost. Vrhunski znanstveni autoritet i jedan je od najcjenjenijih modernih sociologa religije Rodney Stark utemeljeno i argumentirano osvjetljava kontroverzne teme iz prošlosti Crkve te iznosi malo poznate činjenice o povijesti zapadne kulture i civilizacije. Govori o dobro utvrđenim protukatoličkim mitovima, daje fascinantnu povijest o tome kako je svaki mit postao uvriježen i pruža zapanjujuću sliku o pravoj istini. Tako čitatelj ove knjige ne će samo dobiti uvid u istinu o povijesnim kontroverzama, nego će saznati i kako one nastaju i šire se. Postat će mu razvidno i zašto laži tako dugo opstaju te kako ideologija, zloba i sebeljublje pri tome učinkovito surađuju. 295 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2019.

Kako to da su se bivši komunisti, za razliku od bivših disidenata i antikomunista, puno bolje i uspješnije prilagodili novim liberalno-demokratskim sustavima svugdje u Europi, pa tako i u Hrvatskoj? Kako to da su djeca komunizma prilično utjecajna u politici, medijima, sveučilištima i kulturi? Istaknuti poljski i europski filozof i političar Ryszard Legutko tvrdi da to nije samo zbog toga što su zahvaljujući privilegijama iz bivšega sustava imali više iskustva u državnoj upravi, lakšu dostupnost obrazovanja ili pak zbog toga što su preuzimajući državna poduzeća prilikom privatizacije došli u posjed sredstava koja su im omogućila bolji početni položaj za političke igre moći i utjecaja. Radi se o nečemu puno dubljem, jednoj sasvim tajnovitoj prednosti, a to je činjenica da liberalna demokracija posljednjih desetljeća počinje sve više sličiti na totalitarizam te tako s komunizmom dijeli svojevrsnu ideološku sličnost pa se istomišljenici prepoznaju i podupiru. Ova vrlo intrigantna knjiga pokazuje bit te sličnosti i toga prijetećeg totalitarizma te vrlo konkretno upućuje na njegova očitovanja koja počesto i ne opažamo jer je lišen izvanjske krutosti i brutalnosti. Ukazujući na opasnosti koje takav politički sustav sa sobom nosi Legutko istovremeno promišlja i o tome kako mu se oduprijeti te sačuvati ljudsku slobodu i dostojanstvo. Stoga bi ovu knjigu trebao pročitao svatko tko tko želi razumjeti europsku i hrvatsku stvarnost i spremno se suočiti s izazovima koje ona nosi sa sobom. Neki su, poput Ryszarda Legutka, ipak obdareni hrabrošću i intelektualnom čestitošću pa se usuđuju ići protiv struje. (…) Demon u demokraciji uočen je i opisan, a u dijelovima Europe poput Poljske već je započelo i njegovo egzorciranje. Stoga je u zemlji poput Hrvatske, čije su elite savršen primjer neokrznuta kontinuiteta od komunizma do liberalno-demokratskih guvernera na daljinski upravljač briselske oligarhije, ova knjiga posebno dragocjena i blagotvorna. Nino Raspudić Legutko je bivši disident u borbi protiv komunističkih laži, a danas svjedoči o novoj opasnosti koju je teže prepoznati jer je zamaskirana jezikom demokracije, slobode, prava itd. Međutim, krajnji je ishod isti – zarobljavanje ljudi ideološkim okovima. Stjepo Bartulica ISBN 978-953-235-649-6

VERBUM 158 kn