Daruj by VERBUM d.o.o.

MAGNUS MACFARLANE-BARROW rođen

je u Aberdeenu 1968. godine. Radni je vijek započeo uzgajajući losose. Utemeljio je Scottish International Relief, dobrotvornu organizaciju koja je tijekom vremena prerasla u Mary’s Meals (Marijine obroke). Sa suprugom Julie i njihovo sedmero djece živi u Dalmallyju u pokrajini Argyll u Škotskoj. Udruga Marijini obroci prisutna je na četiri kontinenta i danas hrani više od 1,6 milijuna djece u 19 najsiromašnijih zemalja svijeta na mjestu njihova školovanja. Marijini obroci imaju globalnu potporu, a skupine koje prikupljaju sredstva i šire glas o toj udruzi rađaju se širom svijeta. Za više informacija posjetite: www.marysmeals.org.

Magnus MacFarlane-Barrow jedan je od najutjecajnijih ljudi današnjice prema časopisu Time i CNN-ov „junak godine“. Utemeljitelj je Marijinih obroka i autor uspješnice Baraka koja je nahranila milijun djece. U knjizi Daruj iznosi divne primjere dobrotvorne ljubavi kojima je svjedočio u raznim dijelovima svijeta. Ova je knjiga razmatranje o značenju dobročinstava i dobrotvorne djelatnosti te hrabra tvrdnja puna nade: dobrotvorna djelatnost može preobraziti i obogatiti život, kako primatelja dobročinstva, tako i samoga dobročinitelja.

„Ne možemo svi činiti velike stvari, ali svi možemo činiti male stvari s velikom ljubavlju.“ MAJKA TEREZIJA

Malo je ljudi koji mogu razumjeti ulogu ljubavi i velikodušnosti bolje od Magnusa MacFarlane-Barrowa, utemeljitelja i ravnatelja udruge Marijini obroci koja u 19 zemalja širom svijeta hrani više od 1,6 milijuna djece na mjestu njihova školovanja.

„Kad istinski činimo djela ljubavi, potpunije upoznajemo sami sebe. Usput bismo mogli otkriti da iskaze ljubavi ne treba samo nepoznati siromah, nego i mi sami. U sebi bismo mogli otkriti čak i izgladnjelost; mogli bismo upoznati one dijelove sebe koji gladuju za ljubavlju, a možda i neka mračna područja u koja se nikada nismo usudili ući. (...) Naš odnos prema dobrotvornoj djelatnosti može biti ključ koji otvara zaključane prostore u kojima se skriva naše najveće blago, gdje se dragulji poput radosti, mira i dubljega shvaćanja smisla i svrhe ljeskaju i svjetlucaju u mraku.“

U današnje vrijeme, kad medijski skandali potresaju neke velike dobrotvorne organizacije, a mnogi ljudi postavljaju pitanje o njihovoj učinkovitosti i svrsi, knjiga Daruj vodi nas na putovanje na kojem ćemo iznova otkriti ljepotu i snagu autentične ljubavi prema bližnjem.

„Dubok i poticajan, nov pogled na ljepotu ljubavi prema bližnjem. Najljepša knjiga koju sam pročitao ove godine.“

Knjiga Daruj iznimno je snažna i poticajna, knjiga koja opisuje kako dobrotvorna ljubav utječe na život svakoga od nas te pokazuje da je čin dijeljenja s drugima – čak i žrtva – ključ za radostan život.

BISKUP JOHN KEENAN

„Ovo moraju pročitati svi koji žele da se nešto na svijetu promijeni.“ CHERYL WEBER ,

voditeljica emisije 100 Huntley Street

Kupnjom ove knjige pomažete rad i projekte udruge Marijini obroci

ISBN 978-953-235-739-4

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr

VERBUM

Magnus MacFarlane-Barrow DARUJ

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 168. Urednik: mr. sc. Petar Balta Izvorno izdanje tiskano u Engleskoj pod naslovom Give. Charity and the Art of Living Generously u izdanju William Collinsa. © Magnus MacFarlane-Barrow, 2020 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Objavljeno u suradnji s udrugom Marijini obroci Hrvatska. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-739-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181119028.

Ovu knjigu posvećujem svojim roditeljima. Hvala vam što ste nam pokazali da ljubav počinje kod kuće, ali tamo ne prestaje.

UVOD

Djela ljubavi meni će uvijek mirisati na svježe ispečen kruh. U ljeto 1985., u trenutku kad je glas s radija donosio najnovije vijesti o gladi u Etiopiji i rastućem broju žrtava, moja je majka iz pećnice vadila još jednu tepsiju punu pogača. Pridružila se mjesnoj inicijativi za prikupljanje sredstava za pomoć ljudima kojima neposredno prijeti smrt od gladi. Svaka topla pogača umnažala je predivan miris koji se širio našom kućom, a zatim se dostavljala u seosku vijećnicu i prodavala zajedno s drugim doniranim domaćim kruhom i pecivom. Ne samo u našem selu nego i širom zemlje toga se ljeta odvijalo mnoštvo sličnih inicijativa. Ljude je na djelovanje potaknuo izvanredan prilog BBC-jeva reportera Michaela Buerka koji se javio iz izbjegličkoga logora u Tigrayju. Stojeći među mrtvima i umirućima, opisao je to „mjesto na Zemlji koje najviše podsjeća na pakao“. Odgovor na taj užas bilo je mnoštvo inicijativa za skupljanje sredstava, no jedna je svojim opsegom i ambicijom nadišla sve druge. Trinaestoga srpnja 1985., zajedno s 30% svjetskoga stanovništva, sjedio sam i na televiziji gledao Live Aid.1 U to doba prije interneta mogućnost da cijeli dan s prijateljima 1

Live Aid je naziv za dva velika humanitarna koncerta organizirana za pomoć gladnoj djeci u Etiopiji, koji su 13. srpnja 1985. godine održani istovremeno na Wembleyju u Londonu (s oko 82 000 gledatelja) i na JFK Stadiumu u Philadelphiji (s oko 99 000 gledatelja). Događaj su organizirali Bob Geldof i Midge Ure. Live Aid je jedan od najvećih televizijskih satelitskih prijenosa svih vremena. Uživo ga je pratilo više od 400 milijuna gledatelja u 60 zemalja. U projekt su bili uključeni glazbenici iz raznih zemalja svijeta, nap. prev. (Napomena: sve su bilješke u knjizi prevoditeljičine.)

DARUJ

uživam u izvedbama superzvijezda rock’n’rolla i popa za tinejdžera poput mene bila je gotovo poput nestvarna sna. Bio je to sjajan dan. Klicali smo bendovima čiji smo bili fanovi i rugali se onima koje nismo cijenili – iako smo se jednom ili dvaput i preko volje morali diviti i njihovim izvedbama. Na Wembleyju se polako mračilo, a u Philadelphiji je počinjala američka inačica Live Aida pa smo mogli pratiti i neke tamošnje izvedbe uživo. Dok smo se šalili, smijali i raspravljali o izvedbama pojedinih glazbenika, svi smo se osjećali kao da sudjelujemo u nečemu posebnom, iako to nitko od nas nije naglas izgovorio. Bob Geldof redovito je podsjećao gledatelje na razlog organiziranja toga posebnog događaja – skupljanje sredstava za osam milijuna ljudi koji u Etiopiji umiru od gladi. David Bowie, nakon što je otpjevao We Can Be Heroes, Just For One Day, najavio je kratak videozapis. Bile su to četiri minute najstrašnijih slika koje sam vidio u životu. Odjednom su s nama u sobi bila djeca izbočenih rebara i natečenih trbuha – sama kost i koža, prodorni dječji vrisak, sićušno zamotano mrtvo tijelo… Strahovit šok. Jedan za drugim prilazili smo kućnom telefonu, zvali i davali svoje donacije. Čini mi se da je to bila prva donacija u životu koju sam svojevoljno odlučio dati. (Otkad se sjećam, ubacivao sam novčiće u košaricu na nedjeljnoj misi, no to baš i nije bila stvar izbora.) Kad sam spustio slušalicu – nakon što sam dao broj bankovnoga računa i mali udio svoje ljetne zarade – iznenadio me kratkotrajan i nepoznat osjećaj: kao da su me štrecnule neka radost i trenutačna težnja da ja budem bolji i da svijet bude bolji. I mislim da to nije bilo samo od piva. Osim traume dok sam gledao škotsku reprezentaciju na Svjetskom nogometnom prvenstvu, jedino čega se živo sjećam da sam gledao na televizoru u mladosti upravo je taj Live Aid. Ne znam je li to iskustvo imalo ikakva utjecaja na moja kasnija prekomorska putovanja i humanitarni rad – bilo je zasigurno i drugih, prepoznatljivijih poticaja

UVOD

koji su me do toga doveli – ali vjerujem da je taj događaj iz ljeta 1985. utjecao na način na koji ja i drugi iz mojega naraštaja osjećamo neke stvari. Tehnološki napredak, koji nam je omogućio gledanje uživo tih koncerata koji su nas tako bolno približili patnji u Etiopiji, donio nam je i nove susjede iz dalekih zemalja – i one koji hitno trebaju našu pomoć i one s kojima im solidarno možemo pomoći. Zahvaljujući Live Aidu, dobili smo osjećaj da su djela ljubavi ne samo moguća, nego i da su cool, kako se tada govorilo. Budući da sam odrastao u doista kršćanskoj obitelji, imao sam prilično dobro razvijen osjećaj da siromasima treba pomagati i da je to naša dužnost. Od najranijih dana – puno prije toga ljeta kada se naša kuća pretvorila u pekarnicu – svjedočio sam djelima ljubavi. Neka od njih – primjerice, spravljanje kruha – bila su svjetovne naravi dok su druga – poput neočekivane odluke mojih roditelja da udome sedmogodišnjega, teško bolesna dječaka – bila nešto radikalnija. Poznavao sam i priče o svecima iz davnina i njihovim herojskim djelima ljubavi, no poruka je zvučala nešto drukčije kad sam je u društvu svojih najboljih prijatelja primio od Neila Younga ili Elvisa Costella. Bilo to dobro ili loše, upravo se rađalo doba dobrotvornih kampanja koje vode celebrityji, a da mi toga nismo bili ni svjesni. Sedam godina poslije Live Aida zajedno s bratom gledao sam na televiziji još jednu strašnu reportažu o izbjeglicama čije je živote uništio rat u kojem se raspadala bivša Jugoslavija. Ovoga puta naš je odgovor bio posve drukčiji. Pozvali smo prijatelje i članove obitelji da doniraju osnovne namirnice, a kad su one stigle u nevjerojatnim količinama, uzeli smo tjedan dana godišnjega odmora (radili smo kao uzgajivači lososa) i sve to iz Škotske odvezli u izbjeglički logor u blizini Međugorja u Bosni i Hercegovini. Nisam mogao ni sanjati da će nas to dovesti do osnivanja nove dobrotvorne organizacije koja će se s vremenom pretvoriti u Mary’s Meals – Marijine obroke – globalni pokret koji u naj-

DARUJ

siromašnijim zemljama svijeta organizira program prehrane u lokalnim školama, a danas jamči svakodnevni obrok na mjestu obrazovanja za više od 1,6 milijuna djece. Poput pokretača Live Aida, ni ja nisam imao nikakve kvalifikacije za pokretanje takve inicijative. Na djelovanje (doduše, na znatno manje ambicioznoj razini) potaknula me sućut prema ljudima koji trpe i koje sam vidio u medijima. Nisam imao nikakav dugoročni plan. Put na koji sam krenuo prije dvadeset i osam godina postao je moje životno opredjeljenje zato što se onaj početni srdačni odgovor na naš prvi poziv nikada nije ugasio. One prve kapljice donacija prerasle su u moćnu rijeku hranjenu malim djelima ljubavi stotina tisuća ljudi iz cijeloga svijeta koji su poduprli našu misiju. Samo u Malaviju, gdje preko 30% osnovnoškolaca svakoga dana prima Marijine obroke, više od 85 000 siromašnih volontera daruje svoje vrijeme kako bi pripremili i poslužili hranu gladnoj djeci iz svoje zajednice. Za to vrijeme u imućnijim zemljama cijela vojska mlađih i starijih volontera organizira dobrotvorne akcije, drži predavanja i sudjeluje u sponzoriranim aktivnostima kako bi namaknuli sredstva potrebna za kupovinu namirnica za te obroke. Svakoga dana pristižu nam manje i veće donacije od ljudi koji žele podijeliti ono što imaju kako bi drugi imali barem što jesti. Djeca u osnovnim školama skupljaju svoj sitniš i prodaju domaći kruh i kolače dok njihovi roditelji preko svojih bankovnih računa možda šalju mjesečne donacije. Iako se velika većina podrške koju primamo sastoji od tih skromnih, bezimenih djela ljubavi, dogodi se da se u tu lepezu zapanjujuće dobrote umiješaju i donacije spektakularnih razmjera ili darovi koji su plod nečije radikalne životne odluke. S porastom broja i vrijednosti tih darova iz godine u godinu raste i broj djece koja primaju Marijine obroke. Priča o Marijinim obrocima pokazuje da djelotvorna ljubav postoji i živi. To je uglavnom točno, no to je samo jedna od priča. U istom vremenskom razdoblju bilo je mno-

UVOD

go drugih, manje sretnih. Čini se da dobrotvorna djelatnost izaziva neprestane kritike, a neki u tim organizacijama izazvali su i velike skandale. Zabrinutost zbog načina funkcioniranja dobrotvornih organizacija neće nikada posve nestati. Najpoznatiji prigovori su primjerice: „Direktori dobrotvornih organizacija sebi isplaćuju prevelike plaće!“ ili: „Uludo troše naše donacije na svoje izdatke!“ Olive Cooke, devedesetdvogodišnja volonterka raznih dobrotvornih organizacija iz Engleske, oduzela si je život 2015. godine jer više nije mogla podnijeti pisma s molbama za pomoć koja su pristizala na njezinu adresu. Tri godine poslije mediji širom svijeta objavili su vijest o seksualnom zlostavljanju na najvišim razinama koje su počinili zaposlenici Oxfama2 na Haitiju, što je u javnosti još više produbilo krizu povjerenja. Istraživanje koje je te godine proveo Charities Aid Foundation3 iz Velike Britanije utvrdilo je da samo 50% ljudi misli da su „dobrotvorne organizacije pouzdane“ dok je slično istraživanje u SAD-u otkrilo da manje od jedne petine Amerikanaca „ima veliko povjerenje“ u dobrotvorne organizacije. Kad je barunica Stowell 2018. preuzela dužnost predsjednice Charity Commission for England and Wales4, izjavila je da je opsežno neovisno istraživanje pokazalo da „ljudi dobrotvornim organizacijama ne vjeruju ništa više nego prosječnu strancu kojega sretnu na cesti“. U nekim krajevima dobrotvorna djelatnost došla je na loš glas zbog neprihvatljivih ponašanja. Svaki novi skandal nova je prigoda za postavljanje i drugih temeljnih pitanja. „Čine li oni više zla nego dobra?“, bilo je jedno od prvih pitanja koje je postavljeno poslije Live Aida. Optužbe da je dio 2

Međunarodna konfederacija koja okuplja dvadesetak neovisnih humanitarnih organizacija, a bavi se pitanjima globalnoga siromaštva. 3 Dobrotvorna organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bavi se promidžbom britanskih i međunarodnih dobrotvornih organizacija i njihovih donatora. 4 Povjerenstvo za dobrotvornu djelatnost za Englesku i Wales Vladin je ured koji upravlja središnjim popisom dobrotvornih organizacija.

DARUJ

uplaćenih sredstava završio u etiopskoj vladi, čija je politika igrala golemu ulogu u izazivanju te gladi, dovele su do toga da su neki ustvrdili da je uplitanje Boba Geldofa zapravo samo povećalo problem. Kako su godine prolazile, ljudi su isticali da je Etiopija – usprkos tolikoj pomoći – ostala siromašna kao i prije i pitali se ne prikrivaju li dobrotvorne akcije poput Live Aida temeljne uzroke siromaštva, umjesto da ih rješavaju. Možda smo toga ljeta 1985. godine bili bezazleni i naivni. Možda nas je ponio miris svježe pečena kruha i pravedan gnjev rock-zvijezda. Jesu li ljudi koji ustraju u darivanju u dobrotvorne svrhe tek neizlječivo lakovjerni? Je li sam koncept dobrotvorne djelatnosti zastario, jesu li ga istisnule sofisticiranije metode? Za nas koji želimo svijet učiniti boljim mjestom možda je vrijeme da krenemo dalje i usmjerimo se na poticanje gospodarskoga rasta, međunarodnoga ljudskog razvoja, okoliša i političkih promjena? Nema sumnje da su neki aspekti Live Aida bili manjkavi. Čovjek se naježi kad pomisli da nijedan afrički umjetnik nije bio pozvan na Wembley ili na JFK Stadium. Možda zbunjuje i nagli uspon u karijeri mnogih izvođača s Live Aida i posljedično njihov kasniji financijski uspjeh. Vjerojatno je razborito napomenuti i da se trebalo drukčije postaviti prema etiopskoj vladi. Pa ipak, Live Aid i naš odgovor doista je promijenio neke stvari. Potaknuo je međunarodnu zajednicu na slanje dovoljnih zaliha viška hrane da se okonča glad. Milijun ljudi bespotrebno je umrlo, no mogli su umrijeti još milijuni kojima je prijetila glad. Live Aid sigurno je odigrao svoju ulogu u nadolazećoj promjeni stava zapadnjačkih vlada prema međunarodnoj pomoći. Zasigurno je proteklih godina potaknuo nastajanje nekih učinkovitih kampanja usmjerenih na ublažavanje duga i na potpisivanje pravednijih trgovinskih dogovora. Na koncu konca, u mnoštvu koje je tada uključilo televizor i gledalo taj događaj bili su ne samo budući

UVOD

uzgajivači lososa, nego i budući premijeri i predsjednici. Činjenica da su pravodobni i snažni međunarodni odgovori proteklih godina doveli do toga da više nijedna nestašica hrane nije uzela toliko života poput one u Etiopiji dodatni je znak promjena koje su uslijedile poslije toga događaja. Rasprava o zaslugama i nedostatcima Live Aida dio je šire rasprave o dobrotvornoj djelatnosti i pomoći općenito. Jedna od prepreka plodnoj raspravi o tim temama jest zabuna oko opsega i svrhe nekih intervencija. Primjerice, Band Aid (organizacija koja je utemeljena radi organizacije Live Aida i sličnih inicijativa) nije smjerao na posvemašnje uklanjanje siromaštva u Etiopiji, a predbacivali su mu da nije u tome uspio. Već i samo ime Band Aid5 pokazivalo je da je riječ tek o ublažavanju neposredne patnje uzrokovane humanitarnom katastrofom. Cilj je bio spasiti živote, a ne rješavati temeljne uzroke gladi. Do kosti omršavjeli ljudi na pragu smrti u sjevernoj Etiopiji ne bi dočekali rezultate dugoročna razvojnoga plana. Prijeko je potrebno bolje zajedničko razumijevanje raznih vrsta dobrotvornoga djelovanja i iskreno poštovanje prema takvu radu. Veća jasnoća o tim pitanjima važna je polazna točka, ali pojašnjavanje samo po sebi neće vratiti vjeru u dobrotvornu djelatnost. Naime, način na koji provodimo svoj dobrotvorni rad jednako je važan kao i krajnji rezultati. Organizacija koja je maksimalno posvećena i usmjerena na rješavanje nekoga problema uz najučinkovitiji mogući sustav rada, ali je putem izgubila poštovanje prema ljudima kojima služi, prije ili kasnije pretvorit će se u sablazan. Dobrotvorna organizacija koja usvoji nevjerojatno sofisticirane tehnike prikupljanja sredstava, ali putem zaboravi da su oni čiju podršku traži ljudska bića koja osjećaju ljubav, a ne bankomati koji samo izbacuju novac, više nije vrijedna toga imena. Čak i ako primjenjuju najrobu5

Band Aid znači flaster.

DARUJ

snije moguće financijske sustave, dobrotvorne organizacije koje ne poštuju svaki dar koji im je povjeren na upravljanje, bez obzira na njegovu veličinu, kao nešto dragocjeno i jedinstveno, idu ravno u propast. Dobrotvorna ili karitativna djelatnost jest ljubav. Kad to zaboravimo, silno umanjujemo najplemenitiju ljudsku vrlinu. Organiziranje dobrotvorne djelatnosti nije mala odgovornost. Kad to učinimo dobro, uzdižemo dobrotvorni rad i pomažemo ljudima da bolje razumiju čudo ljudskosti i čudo koje su oni sami. Onom koji daje i onom koji prima dobra djela možemo pomoći da postane bolji čovjek i da živi smislenijim i radosnijim životom. Možemo stvoriti prostor za procvat vjere, nade i ljubavi i tako omogućiti da utjecaj našega rada bude puno širi od konkretnoga projekta kojim se bavimo. Tako potičemo korjenite promjene u svijetu – promjene koje mogu istovremeno biti i suptilne i značajne. Ali ako zakažemo u upravljanju, možemo slomiti čovjekov duh i dati mu nove razloge za cinizam, sebičnost, pa čak i očaj; možemo potaknuti ljude da se okrenu prema sebi, umjesto prema drugima; možemo nanijeti štetu čiji je domet puno širi od našega neuspjeha i tako dodatno ranjavati već slomljeni svijet. Već dugi niz godina moji suradnici i ja pitamo se u čemu je suština dobrotvorne djelatnosti i kako biti dobar upravitelj. Kad smo se suočavali sa svojim pogreškama i sumnjama, poticaj i ohrabrenje bili su nam svi oni koji čine mala djela ljubavi i tako omogućuju našu misiju. Oni su nas poticali da uvijek iznova pokušavamo učiniti ono što je ispravno, da s novim snagama živimo u skladu s mjerilima koja nam postavljaju naši podupiratelji; da uvijek imamo na umu da smo mi, koji imamo sreću da se ovim bavimo, zapravo sluge ljubavi – ljubavi koja se prima i daje. Zato i dalje postavljamo pitanja. Kako najbolje upravljati resursima koji su nam povjereni? Kako sačuvati duboko i istinsko poštovanje prema onima kojima služimo i

UVOD

onima koji podupiru naš rad? Kako definiramo gdje počinje i gdje završava naša odgovornost? Kako gradimo ispravne odnose s vladama i drugim ključnim sudionicima? Jesu li vrednote i pristup koji su nam pomagali kad smo bili posve malena organizacija na snazi i danas kad u našoj misiji sudjeluju milijuni ljudi u mnogim zemljama? Vjerujem da samo ako nađemo odgovore na ta pitanja i ako te odgovore svakodnevno primjenjujemo u životu, možemo postati upravitelji koji su dostojni voditi dobrotvornu organizaciju. Bavljenje dobrotvornom djelatnošću nije važno samo za nas koji vodimo dobrotvorne organizacije; ono je važno za sve koji žele postati bolji ljudi. Način našega dobrotvornog djelovanja određuje nas kao pojedince. Način na koji ohrabrujemo i potičemo dobrotvorni rad oblikovat će budućnost naših društava. Pa ipak, danas više no ikada, iako je dobrotvorna djelatnost bjelodano postala dio zapadnjačke kulture, nju se propituje, pogrešno shvaća, a ponekad i ismijava. Moglo bi se čak reći da je u krizi identiteta. Za naše rascjepkano društvo u kojem se često najjače čuje upravo glas sebičnosti bilo bi dobro da osluškuje tihi glas djelotvorne ljubavi, da od njega uči i da ga slavi, premda autentična djelotvorna ljubav tako nešto za sebe uopće ne traži. Kad istinski činimo djela ljubavi, potpunije upoznajemo sami sebe. Na tom putu mogli bismo otkriti da iskaze ljubavi ne treba samo nepoznati siromah, nego i mi sami. U sebi bismo mogli otkriti čak i izgladnjelost; mogli bismo upoznati one dijelove sebe koji gladuju za ljubavlju, a možda i neka mračna područja u koja se nikada nismo usudili ući. Dobrotvorna djelatnost mogla bi nas odvesti dalje od naše mjesečne donacije koja se automatski uplaćuje preko računa i na koju čak i ne mislimo (dobro je da to postoji), ili organizirana skupljanja donacija koje je zabavno (dobro je da to postoji) i mogla bi nas potaknuti da se upustimo u nešto što uključuje rizik i izlazak iz vlastite udobnosti. Naš odnos prema dobrotvornoj djelatnosti može biti ključ koji

DARUJ

otvara zaključane prostore u kojima se skriva naše najveće blago, gdje se dragulji poput radosti, mira i dubljega shvaćanja smisla i svrhe ljeskaju i svjetlucaju u mraku. Upuštanje u dobrotvornu djelatnost može biti i teško. Za nju ne postoje zemljopisne karte, a varljiv teren može nas natjerati da se vratimo u udobnost vlastitoga doma, no to bi bilo tragično, napose zato što radost koju bi mogli otkriti oni koji ustraju ima sposobnost preobraziti naše živote. Najsretniji ljudi koje sam susreo u životu najvelikodušniji su ljudi koje sam susreo. To su ljudi koji imaju najveći utjecaj na svijet u kojem živimo i na njegovu budućnost, iako to možda nije vidljivo na prvi pogled. Sve što sam do sada vidio u životu potpuno me uvjerilo da dobra djela, naoko posve sićušna, mogu odzvanjati preko mora i planina, čak i kroz naraštaje, i donijeti radost koje bez njih ne bi bilo u životima ljudi koji su od nas veoma udaljeni. Još onih prvih dana kad sam pokušavao pomoći ljudima u Bosni i Hercegovini zaljubio sam se u dobrotvornu djelatnost. Oduševila me je. Fascinirali su me ljudi koji su to činili i koji su u meni probudili želju da postanem bolji čovjek. Već sam toliko godina na tom putu i moram priznati da se ponekad pitam jesam li se imalo približio svom cilju. Iako se već godinama nalazim u toj povlaštenoj školi djelatne ljubavi, još uvijek sam novak kad je riječ o primjeni. Nekima to ide lakše nego drugima. Ja na tom području nisam posebno nadaren, no sigurno znam da Bog ljubi one koji pokušavaju te da svatko od nas u svakom trenutku može činiti djela ljubavi, a ne samo oni koji su obdareni privlačnom osobnošću, ili oni koji su izabrali određeno zvanje ili zanimanje, ili oni koji imaju određeni odgoj ili vjersku pripadnost. Rad Marijinih obroka koji se raširio po cijelom svijetu, nadmašujući sve moje planove i snove, hrani se ljubavlju, mnoštvom malih djela ljubavi. Nebrojeno sam puta bio svjedokom takvih djela i imam osjećaj da znam kako izgle-

UVOD

da istinska djelotvorna ljubav, iako se ona u različitim kulturama i situacijama iskazuje na vrlo različite načine. Siromašni, bogati, rock-zvijezde, djeca, stariji – svi mi – sposobni smo za predivna i zapanjujuća djela ljubavi koja mogu promijeniti nabolje i nas i svijet oko nas. Usuđujem se, dakle, napisati ovu knjigu o djelatnoj ljubavi ne zato što sam zvijezda ili stručnjak na tom području, nego zato što mi je ovo produženo putovanje omogućilo da se s mnogim takvima sprijateljim. Na udaljenim mjestima gdje vlada glad i na lokalnim sastancima školske zajednice, poslije potresa ili poticajnih propovijedi, licem u lice s djecom koja gladuju i odraslima koji žive u preobilju, susretao sam radikalna dobrotvorna djela koja su činili ljudi puni ljubavi. To mi je bilo i iznenađenje i izazov. Oni su me potaknuli da postavljam pitanja, oni su obnavljali moju želju da bolje shvatim što je to djelotvorna ljubav. Zahvaljujući njima utvrđen sam u uvjerenju da gdje god vidimo autentičnu ljubav – vidimo Boga. Kad čujem kako se pogrešno shvaća ili podcjenjuje ljubav prema bližnjem, bude mi kao da netko tako govori o mojoj majci dok u tišini mijesi još jednu pogaču u želji da s drugima podijeli nešto kruha koji pripada svima. Ljubav prema bližnjem predragocjen je dar da bi je se omalovažavalo ili bagateliziralo, a da nitko ne stane u njezinu obranu. Odveć je ključna u našem nastojanju da postanemo humaniji da bi je se kaljalo neprikladnim riječima i lijenom retorikom. Ona je previše čudesno različita da bi je se miješalo s nečim što ona nije i zasigurno previše plemenita da bi dopustila da se pod njezinim imenom skriva opačina. I zato sam, iako nemam sve odgovore, odlučio napisati ovu knjigu.

„TO NAM JE U SRCU“

1. „TO NAM JE U SRCU“

Cijela zemlja grob je junačkih muževa; njihova povijest nije upisana samo u kamenu iznad ilovače u kojoj počivaju, nego na nevidljiv način prebiva posvuda u životima ljudi. PERIKLO

Po djelima ljubavi svjetlo ulazi u ovaj svijet. To se tim bolje vidi kad se ta djela čine u mraku. Toga 12. siječnja 2010. noć je pala manje od sat vremena nakon što je razorni potres pogodio Port-au-Prince, glavni grad Haitija. I prije zalaska sunca na Karibima mnogi su već bili u mraku, zatočeni i zdrobljeni pod brdom slomljena betona i savijena metala. Mnogi su poginuli istoga časa, a sljedećih dana i tjedana umrle su još tisuće ljudi. Od tri milijuna stanovnika Haitija poginulo je oko 220 000 ljudi; bilo je 300 000 ranjenih, a više od milijun i pol ljudi ostalo je bez svojih domova. Izraz „humanitarna katastrofa“ koristi se možda previše često, no u tom je slučaju zvučao gotovo previše blago. Potres koji je opustošio Port-au-Prince, priobalni grad sagrađen na strmim, erodiranim padinama, trajao je samo 35 sekunda. Budući da se nitko živ na Haitiju ne sjeća nijednoga većeg potresa, vrlo je malo ljudi uopće shvatilo što se događa kad su im se stropovi počeli urušavati, a tlo pod nogama podrhtavati i uvijati. Čak i kad je prestala ona čudna, mukla tutnjava, kad su na njezino mjesto došli krikovi i vapaji, ljudi nisu bili svjesni što se zapravo dogodilo. Zasigurno nitko nije mogao ni pojmiti kolika je bila jačina toga potresa. Ta bezimena stvarnost bila bi promijenila živote da

DARUJ

je progutala samo jednu ulicu ili školu ili bolnicu. Već bi i to bila katastrofa, a kamoli uništenje cijeloga jednog velikog grada. Poslije potresa jedan je znanstvenik izračunao da je sila koja se oslobodila toga poslijepodneva u Port-au-Princeu i okolici odgovarala snazi trideset i pet atomskih bomba bačenih na Hirošimu. No ova katastrofa nije pala s neba, nego je došla iz dubina, šesnaest milja zapadno od grada, iz nečega što se događalo šest milja ispod mjesta Leogane. Dodirivanje dviju tektonskih ploča koje su se godinama prije potresa neprimjetno primicale jedna drugoj po nekoliko milimetara na dan – što će se vjerojatno nastaviti još dugi niz godina – oslobodilo je energiju koja je silovito potresla relativno meko i krhko tlo na kojem je ležao taj grad. Nije lako odrediti gdje u čovjeku izvire djelo ljubavi. Mislim da bi većina rekla da počinje u srcu, da je to osjećaj sućuti koji obično prethodi racionalnoj odluci o djelovanju. Znamo da putovanje od srca do glave (a ponekad i natrag) može biti dugotrajno i složeno. One noći u Port-au-Princeu preživjeli nisu imali ni luksuz ni vrijeme da razmišljaju o tome što i kako dalje. Počeli su djelovati usred agonije i kaosa. Očevi i majke odazivali su se na krikove članova svojih obitelji zatrpanih ispod ruševina. Kopali su golim rukama. Krvlju obliveni osnovnoškolci nosili su svoje prijatelje koji nisu mogli hodati prema bolnicama kojih više nije bilo. Majka, sitna ženica, nosila je svojega velikog sina tko zna kamo; svi bez iznimke prekriveni debelim slojem bijele prašine. Ljudi su se okupljali oko gomila nepomičnih, polomljenih betonskih ploča kako bi svojim voljenima, koji su ležali pod njima, upućivali riječi utjehe. Neznanci su priskakali u pomoć ozlijeđenim neznancima: pomagali su jedni drugima i nosili jedni druge prema čistinama poput beskrajne kolone Šimuna Cirenaca. U danima i tjednima poslije potresa neopisiva globalna rijeka pomoći i dobrote potekla je prema Haitiju. Tisuće lju-

„TO NAM JE U SRCU“

di hitro su odgovarale na razne pozive upomoć. Mnoštvo ljudi i organizacija iz cijeloga svijeta hrlilo je u Port-au-Prince kako bi pokušali pomoći. Među njima bio sam i ja. Treba pohvaliti tolike koordinirane napore ljudi izvan Haitija, no sve to izgleda neznatno u usporedbi s nebrojenim herojskim djelima ljubavi – koja su uglavnom nezabilježena – a koja su učinili sami Haićani odgovarajući na taj nezamislivi užas. Takav odgovor mještana mogao se vjerojatno i očekivati. Ne bi nas trebalo iznenaditi što je taj nezaustavljivi narod – čiji su preci slavno porazili Napoleona i ropstvo i koji se poslije toga naraštajima neumorno borio protiv svih vrsta okrutne nepravde – s toliko snage i ljubavi odgovorio na najnoviju nevolju. Vjerojatno bi svaka skupina ljudi – pa i oni koji nisu iskusili povijest kakvu su proživjeli Haićani – herojski odgovorila na toliku patnju svojih obitelji i zajednica te u sebi otkrila dubinu ljubavi i snage za koju nisu ni znali da postoji. Znamo da su ljudi takvi, pa ipak: takva djela u nama svaki put probude nov osjećaj čuđenja i strahopoštovanja. Kad tama prekrije zemlju, kao te strašne noći u Portau-Princeu, među ruševinama brzo počnu svjetlucati malena svjetla. Oko njih okupljaju se ljudi, drže se blizu jedni drugih i čekaju zoru. Volio bih da se više izvještavalo o herojstvu Haićana u danima poslije potresa. Bilo bi blagotvorno za cijeli svijet da se o tome govorilo više i da se manje ponavljalo stereotipna uopćavanja o endemskoj korupciji i bezakonju. Da, toga ima na Haitiju i to su izazovi o kojima treba govoriti, ali ne na neumjeren i neobazriv način. Takvo novinarstvo i takva politička retorika izazivaju ozbiljne posljedice. Kad zemlju kao što je Haiti opisujemo na taj način, stvaramo dojam da ona u cijelosti ovisi o strancima koji bi trebali doći i riješiti njezine probleme. Neke reportaže poslije potresa stvarale su dojam da samo strani humanitarni djelatnici izvlače ljude iz ruševina te da najveći problem predstavljaju bezakonje i neučinkovitost koji u toj zemlji vladaju. Istina je

DARUJ

da u nekim dijelovima Haitija vlada visoka razina nasilja i da su mogućnosti vlade i ključnih državnih institucija veoma ograničene. Zbog toga je tamo i puno prije potresa bilo teško učinkovito djelovati. No ipak, stvarati dojam da je Haiti u najboljem slučaju pasivno čekao, a u najgorem slučaju aktivno podrivao ili ometao pomoć izvana bila bi golema laž o tom mnoštvu prašinom prekrivenih i krvlju oblivenih ljudi koji su činili izvanredna djela dobrote. Doista, bila bi uistinu kleveta kad bi se insinuiralo da ljudi samo pasivno čekaju na pomoć izvana, umjesto da se spontano individualno angažiraju, jer upravo to su činili svi oni koji su nakon toga nemilosrdnog potresa s ljubavlju pružali pomoć pod treperavim svjetlom svijeća. Kad smo suočeni s velikom ljudskom patnjom, moramo poći dalje od one prve kaotične faze prema nečem što je bolje organizirano i koordinirano, ali ne može se poreći da među onim prvim instinktivnim reakcijama ima poticajnih primjera najčišće ljubavi prema bližnjem. A ljepota uistinu nesebična čina podsjeća nas kako su ljudska bića zapanjujuća i divna. Svaki takav bljesak može u nama probuditi želju da i sami postanemo bolji ljudi: može nas potaknuti da gledamo prema van umjesto u sebe, može naš svijet pretvoriti u mjesto puno nade i mogućnosti, može u nama probuditi želju da bolje razumijemo što ljude potiče na takva djela. Jednom smo u Malaviju odlučili provesti istraživanje kako bismo bolje shvatili što ljude motivira. Širom Malavija upriličili smo cijeli niz susreta sa zajednicama u kojima desetci tisuća volontera bez ikakve novčane naknade daruju svoje vrijeme i svakoga dana pripremaju obroke za djecu koja pohađaju njihovu mjesnu školu. Oni pripadaju cijeloj vojsci kuhara zobene kaše koja je raspoređena u svim okruzima, od Karonge na sjeveru do Nsanje na jugu. Do seoske škole smještene u zavjetrini strme, stjenovite planine, stigli smo puno prije početka nastave. Volonteri su

„TO NAM JE U SRCU“

već nekoliko sati bili na licu mjesta. Izlazeći iz vozila primijetili smo vatru kako gori ispod golemih lonaca s kašom koju su žene miješale golemim kutlačama nalik veslima. Očekivali su naš dolazak i čim smo stigli, ostavili su kašu na laganoj vatrici i sjeli s nama na rijetku prašnjavu travu praznoga igrališta. Jedna je žena uzela u naručje djetešce koje je nosila čvrsto umotano u tkaninu na leđima i počela ga dojiti. Željeli smo bolje razumjeti njihove motive kako ih ne bismo uzimali zdravo za gotovo i kako bismo bili sigurni da smo pronašli pravi način uključivanja volontera i u drugim selima na koja se širio naš rad. Što je poticalo ove žene (i mnogo manji broj muškaraca) da se odreknu svoga vremena kako bi kuhale i posluživale besplatan školski obrok za djecu iz svoje zajednice? Što ih je tjeralo da dolaze ovamo svakoga jutra puno prije zore i pale te vatre? Zašto su preuzimale tu dodatnu odgovornost znajući da će se ostatak dana baviti iscrpljujućim radom za opstanak? Svi će oni saditi, kopati, čupati korov, krampati, probijati se kroz još jedan novi dan, često gladni i bolesni, u jednoj od deset najsiromašnijih zemalja na svijetu. Budući da većina žena koje su sjedile s nama nikada nije imala priliku ići u školu – za razliku od djece za koju su dobrovoljno kuhale – ispitivanje smo proveli u obliku skupnih rasprava koristeći standardan popis pitanja. Toga jutra, dok je zora rudila, a sunce počinjalo grijati, u razgovoru smo postavili ključno pitanje: „Zašto to radite?“ Koštunjava ženica pročistila je grlo i stidljivo se osmjehnula. „To nam je u srcu“, rekla je tiho dok joj se licem širio velik osmijeh nalik golemu suncu što se uzdizalo iza njezinih leđa. Ljubav je riječ koja vjerojatno najbolje opisuje to nešto u srcu te žene. To je kršćanska ljubav prema bližnjem ili dobrotvornost u odnosu na siromašne. U engleskom jeziku

DARUJ

charity dolazi od latinske riječi caritas. To je prijevod grčke riječi agape koja opisuje posebnu vrstu ljubavi: Božju ljubav prema čovjeku i čovjekov odgovor pun ljubavi Bogu, koji uključuje i ljubav prema bližnjem. Najstariji engleski prijevod Biblije koristio je riječ charity za caritas ili agape, no naknadni prijevodi radije su koristili riječ love, ljubav. Iako je to predivna riječ, ljubav ima mnoštvo značenja. Tako se izraz koji sveti Pavao rabi u svojoj čuvenoj Poslanici Korinćanima6 („Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav…“) koristi i u tisućama popularnih pjesama koje govore o zaljubljenosti; to je riječ koju majka upućuje djetetu, ta se riječ upotrebljava čak i kad izražavamo želju za pićem na vruć dan. (Ja, recimo, obično kažem: „Volio bih popiti pivo.“) Može se reći da charity znači ljubav, ali samo ako mislimo na točno određenu vrstu ljubavi. Riječ charity7 i danas može izazvati sličnu zabunu. Ta riječ podrazumijeva ne samo posebnu vrstu kršćanske ljubavi prema bližnjem, nego i svaki oblik pomaganja potrebitima, odnosno pojedinačne ili organizirane inicijative kojima skupine ljudi pomažu drugim skupinama ljudi koje se mogu nalaziti i na veoma udaljenim mjestima. Osim toga, charity može biti odgovor na neposredne temeljne potrebe, može značiti borbu protiv nepravde, može se usmjeriti na rješavanje temeljnih uzroka patnje ili na poticanje dugoročnijega ljudskog razvoja. Charity danas uključuje i pomoć životinjama i planetu općenito, a takve aktivnosti mogu neizravno poboljšati i život ljudi. Potencijalna zabuna dodatno raste ako se sjetimo da je charity ne samo naziv za vrlinu ili djelatnost na koju ta vrlina potiče, nego znači i dobrotvornu, 6

Usp. Prva poslanica Korinćanima 13. Engleska riječ charity u jednini i charities u množini nema adekvatna prijevoda na hrvatski. Možemo je prevesti na razne načine: ljubav, djelotvorna ljubav, ljubav prema bližnjem, ali i dobročinstvo, karitativna ili dobrotvorna djelatnost, karitativni ili dobrotvorni rad, čak i dobrotvorna udruga ili organizacija…

„TO NAM JE U SRCU“

odnosno karitativnu organizaciju ili tijelo nadležno za provođenje takva djelovanja. To je zasigurno veoma radišna riječ sposobna za impresivan broj različitih aktivnosti. Riječ charity u većini tih značenja postojala je davno prije nego što su kršćani počeli rabiti taj izraz. Djelotvorna ljubav vjerojatno je stara koliko i čovječanstvo. Stare grčke i kineske filozofije u nju su ugradile neke filantropske ideje dok su neki vidovi vjerskoga sustava američkih Indijanaca i civilizacije supsaharskih Afrikanaca puno prije kolonizacije ukazivali na ideju dijeljenja s onima kojima je potrebna pomoć. Uvjerenja i praksa povezani s pojmom djelotvorne ljubavi sigurno spadaju među središnja načela svih velikih svjetskih religija. U hinduizmu, budizmu i džainizmu prakticiranje takve ljubavi zove se daana. U svetim tekstovima daana je opisana kao „čin prepuštanja vlasništva nad nečim što netko drži svojim ili prepoznaje kao svoje i davanje istoga nekom primatelju ne očekujući ništa zauzvrat“. Daana potiče velikodušnost i nenavezanost, a može poprimiti oblik davanja hrane ili izravna dijeljenja s osobom u nevolji, kao i potpore filantropskim javnim inicijativama usmjerenim na osnaživanje mnogih i pomoć mnogim ljudima. Podučavanje i prakticiranje daane doista je drevno i prvi se put spominje u svetom tekstu Rgveda, koji je vjerojatno napisan između 1500. i 1200. godine prije Krista. Jednom sam svjedočio iznimnu primjeru daane – spontanu izljevu ljubavi prema bližnjem posve nalik onom poslije užasnoga potresa na Haitiju. Bilo je to neposredno poslije druge kolosalne prirodne katastrofe koja je pogodila čovječanstvo u prvom desetljeću ovoga tisućljeća. Bio je to tsunami 2004. godine. Nekoliko dana nakon što se kobni val podigao iz Indijskoga oceana i odnio približno isti broj ljudskih života kao i potres na Haitiju (kod ove katastrofe stradalih je bilo u četrnaest zemalja, a ne u samo jednom gradu), vidio sam lokalne volontere s maskama kućne izra-

DARUJ

de na licu kako se probijaju kroz ruševine obalnoga ribarskog sela u Tamil Naduu u Indiji. Zbog sveprisutna zadaha smrti i jezivih krikova i vapaja ožalošćenih traženje mrtvih tijela u stadiju raspadanja bilo je još mučnije. Iz sata u sat, čak i nakon što su izvukli stotine tijela iz ruševina i krhotina, nastavljali su nepokolebljivo raditi s najvećim mogućim dostojanstvom, nježnošću i poštovanjem, pokrivajući svako mrtvo tijelo plahtom prije nego što će ga odnijeti do rupe koja je zjapila na obali. Među tijelima koja su polagali na posljednji počinak bilo je i malene djece, čiji su roditelji stajali u blizini i grcali u suzama. Tko ima snage dobrovoljno se javiti za takav posao? Toga dana nosila ih je ljubav prema živima više nego poštovanje prema mrtvima. Prvo što se moralo poduzeti u smjeru bilo kakva oporavka i zacjeljivanja bio je taj tako užasni korak. Negdje u sebi pronašli su snage da se pokrenu i učine ono što se nije moglo zaobići. Nešto kasnije istoga dana u obližnjem gradu Chennai stotine ljudi koji nisu bili izravno pogođeni užasom koji se sručio na obalu krenulo je prema kriznom stožeru noseći hranu – među njima bila su i školska djeca sa zdjelicama punim riže – dijeleći što su imali kako bi oni koji su sve izgubili imali barem nešto jesti. Čini se da svaka užasna, katastrofalna ljudska nevolja može potaknuti nevjerojatan, velikodušan ljudski odgovor. U tom dijelu svijeta mnogi to nazivaju daana. Za židovski narod cadik znači pravednik, a cedaka znači milostinja. Njezino središnje mjesto u Tori, puno stoljeća prije Krista, udarilo je temelje na kojima će se kasnije graditi kršćanska ljubav prema bližnjem. Cedaka znači da se vjernik mora ponašati „ispravno i pravedno“. Židovi daju cedaku pomažući potrebitima u obliku darivanja novca, vremena ili na neki drugi način. Tora uči da treba dati desetinu svojega prihoda za „pravedna djela ili cilj“. (Praksu davanja desetine poslije su prihvatili i kršćani.) U srednjem vijeku utjecajni sefardski židovski filozof Majmonid u Mišni Tori

„TO NAM JE U SRCU“

navodi osam razina darivanja. Taj popis, koji je silno utjecao na židovsku dobrotvornu djelatnost, hvali anonimno davanje poznatom primatelju te davanje prije nego što netko i zatraži, a na samu vrhu popisa nalazi se vrlo određen oblik dobročinstva: „davanje beskamatna zajma osobi u potrebi; ulazak u partnerstvo s osobom u potrebi; davanje potpore osobi u potrebi; pronalaženje posla za osobu u potrebi sve dok zajam, potpora, partnerstvo ili posao ne dovede do toga da osoba može živjeti bez tuđe pomoći“. Kad sam prvi put pročitao ovaj stoljetni spis, sjetio sam se priče koju sam čuo od bliskoga prijatelja. Njegov brat, koji je nekoliko godina prije emigrirao u SAD, našao se u poteškoćama. Zbog ovisnosti o drogama i alkoholu doživio je niz osobnih tragedija i završio kao beskućnik na ulicama New Yorka. Zbog krajnjega siromaštva i očajna psihološkoga stanja svoga brata moj prijatelj u Škotskoj uvelike je strahovao za njegov život. On i njegova obitelj pokušali su pomoći na razne načine, ali sve je bilo bezuspješno. Njegov brat došao je do točke u kojoj se toliko izolirao da obitelj uopće nije mogla doći do njega. Jednoga dana, dok je brat mojega prijatelja sjedio na klupi u Central Parku i gledao turiste kako prolaze, pored njega je sjela starija gospođa. Nakon nekoga vremena pogledala ga je i upitala kako je došlo do toga da tako živi. On joj je počeo pričati neke stvari iz svojega života. Pozvala ga je da se opet nađu na istom mjestu, a na sljedećem susretu on je toj nepoznatoj ženi ispričao sav svoj život. Na njihovu trećem susretu ta sitna židovska žena rekla mu je da je imala sina sličnih godina koji je preminuo. Ponudila mu je slobodnu sobu u svojem domu da tu besplatno živi i odredila niz pravila, uključujući i potpunu apstinenciju od droge i alkohola, sve dok mu se život ne vrati u normalu. Prihvatio je tu zapanjujuću ponudu i zadnje što znam o njemu jest da je izgradio novi, bolji život. „Partnerstvo“ koje je ova starija gospođa sklopila s nepoznatim beskućnikom

DARUJ

omogućilo mu je da postane „osoba koja može živjeti bez tuđe pomoći“. Nemam pojma je li dotična gospođa toga bila svjesna, ali jedno je sigurno: ona je na divan način provela cedaku u djelo. Zekat, jedan od „pet stupova“ na kojima se temelji islam, u nekim je vidovima sličan cedaki. Neki znanstvenici čak misle da riječ zekat dolazi od cedaka. Zekat obvezuje muslimane da daju propisanu svotu u dobre svrhe. Ta svota obično predstavlja 2,5% od imovine čija vrijednost prelazi točno određeni minimalni iznos. U nekim islamskim zemljama to je propisano zakonom i naplaćuje se kao porez. Pored zekata muslimani mogu prakticirati i sadaku, to jest dragovoljno dobročinstvo, što znači donirati ljudima u potrebi, ali i smiješiti se drugima. Muslimanski liječnici koje sam sreo jedne strašne mrkle noći tijekom užasne gladi u Somaliji 2011. godine nisu se samo smiješili ljudima. Došli su iz Južne Afrike kao volonteri i u bolnici pružali hitno potrebno stručno znanje. Bio sam tamo s hranom koju smo zrakoplovom dopremili iz Malavija. Stigli smo u osobito kaotičnu trenutku rata koji je trajao već dvadeset i jednu godinu i izazvao mnogo patnje. Govorilo se da je Mogadishu u tom trenutku najopasniji grad na svijetu. Sve je vrvjelo ljudima u nasumce sklepanim odorama s kalašnjikovima prebačenim preko ramena i nije se moglo znati koju gradsku četvrt nadzire koja frakcija. Kad nam je naš domaćin, somalijski tinejdžer koji je savršeno govorio engleski jezik, prve večeri po dolasku pokazivao naše spavaonice, u blizini se začula snažna eksplozija. Poskočio sam. Naš se mladi domaćin okrenuo prema meni. „Ne brinite se, ne brinite se“, rekao mi je kao da umiruje malo dijete. „Bila je to samo bomba.“ Kasno navečer za stolom liječnici i ja tome smo se zajedno smijali, ali već sljedećega jutra smijeh nam je zamro u grlu kad smo počeli susretati ljude kojima smo došli pokušati pomoći. Stotine tisuća ljudi pristizalo je u grad u očaj-

„TO NAM JE U SRCU“

ničkoj potrazi za hranom. Žene su nam govorile kako su propješačile više od 150 kilometara i kako su neke od njih putem pokopale vlastitu djecu. Druge su se brinule za tuđu djecu čiji su roditelji umrli od gladi koja je odnijela već desetke tisuća života. Fartune je ime majke koja nam je ispričala svoju strašnu priču dok je čekala u dugu redu za hranu i držala u rukama bolesnoga sinčića. Dječak se zvao Pinte. Glava mu je izgledala jako veliko u usporedbi s majušnim tijelom. Njegove izbuljene oči nisu ništa vidjele. Imao je tri godine i bio je bolestan već šest tjedana. Fartune svoje dijete još nikada nije imala priliku odvesti liječniku niti mu je ikada pružena liječnička pomoć. Rekla nam je da kod kuće ima još troje djece. Njezina „kuća“ na brzinu je sklepana koliba od šiblja i plastike, okružena tisućama drugih sličnih privremenih boravišta. Pitali smo je kako su druga djeca koja su ostala „kod kuće“. „Dobro su“, kazala je i dodala: „Samo što su pothranjena. Nikada nemamo dovoljno hrane.“ Tijekom dana nisam imao vremena za razgovor s liječnicima jer smo svi bili zaokupljeni ili hranjenjem gladnih ili liječenjem bolesnih, ali kasno navečer, kad smo se vratili u stožer, razgovarali smo o vjeri, što se zna događati u takvim ekstremnim situacijama. Razgovarali smo o našim različitim vjerskim uvjerenjima i o tome zašto mladi ljudi, čini se, gube vjeru; razgovarali smo o sekularizmu, materijalizmu, društvenim mrežama, o potrebi za bratstvom i zajedništvom. Razgovarali smo o tome kako nas naša vjera, ako je iskrena, mora potaknuti na činjenje dobrih djela. Razgovarali smo i o našoj privrženosti Židovki, Mariji, Isusovoj majci (koju oni zovu Merjem) – o majci Krista, majci Proroka. Sviđalo im se što radim za organizaciju čija je ona zaštitnica. Još jednom sam dobio dojam da u srcu nosimo nešto slično, unatoč različitosti podrijetla i uvjerenja. I svakoga jutra, dok su se moji prijatelji vani okupljali i na svojim prostirkama

DARUJ

molili jutarnju molitvu, ja sam molio krunicu i razmišljao o nekim stvarima na nov način, zahvalan za nove obzore koji su mi se otvarali. Poziv na djela ljubavi odzvanjao je glasnije od poziva na molitvu koji je odjekivao kroz ratom izmučen grad, jače od gromoglasne eksplozije zbog koje mi je prve večeri gotovo stalo srce i doveo je svakoga od nas s raznih krajeva zemlje ovamo, u ovaj grad. Kako je lijepo kad nas sadaka ili ljubav prema bližnjem, ili cedaka, ili daana – kako god htjeli nazvati to što nosimo u srcu – okuplja kako bismo služili neznancima. Navest ću posebno dramatičan primjer koji sam iskusio posjetivši jedan mali projekt Marijinih obroka u sirotinjskoj četvrti u blizini New Delhija. Ondje sam upoznao Angelu, hinduisticu i pripadnicu visoke kaste, koja je volonterski podučavala skupinu djece dalita – pripadnika kaste nedodirljivih. Djeca te kaste iz dana u dan kopaju po gomilama smeća i traže stvari koje se mogu prodati kako bi pomogli prehraniti svoje obitelji. Njih devedesetak okupilo se oko Angeline male školske ploče ispisane slovima hinduske abecede koja su naizmjenično naglas čitali. Pozorno učenje prekidali su samo obroci koji su se pripremali u susjednom dvorištu, ali i Angelin osmijeh, koji kao da je osvjetljavao sumornu sobicu u kojoj su sjedili. Čak i ta prostorija bila je dar. Jedan muslimanski gospodin, u čijoj se kući nalazila ta sobica, besplatno ju je stavio na raspolaganje i dopustio da je ta skupina raščupane djece svakodnevno nakratko pretvara u svoju učionicu dok im je njegovo dvorište služilo kao kuhinja i blagovaonica. U međuvremenu je isporuku hrane i njezinu pripravu nadzirala administratorica projekta, krepka katolička redovnica odjevena u crni habit svoje družbe. „Jeste li čuli onaj o muslimanu, hinduistu i katoliku?“ Tako bi mogao početi neki dobar vic – možda mnogi dobri vicevi tako i počinju – no tako može početi i priča o tom malom trojstvu dobrote koje se okupilo u zemlji duboko

LJUBAV OSTAJE

SADRŽAJ

UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. „TO NAM JE U SRCU“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 2. DOBROTVORNI RAD NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 3. LJUBAV TREBA ORGANIZIRATI . . . . . . . . . . . . . . . 53 4. SRCE I GLAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 5. VIŠE OD DOBROČINSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 6. KARTOGRAFIJA ZVJEZDANOGA NEBA . . . . . . . 109 7. NE TRUBI PRED SOBOM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 8. BLAGOSLOVLJENI I SLOMLJENI . . . . . . . . . . . . . . 151 9. PREOBRAZBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 10. LJUBAV OSTAJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 POGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 ZAHVALE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209

211

MARIJINI OBROCI HRVATSKA Marijini obroci Hrvatska ogranak su međunarodne organizacije Mary’s Meals koja svakoga dana hrani oko dva milijuna djece u najsiromašnijim zemljama svijeta. Udrugu smo osnovali 2009. godine i zahvaljujući potpori brojnih dobročinitelja u ovih 11 godina postojanja otvorili smo 18 školskih kuhinja u Malaviju, Beninu, Liberiji, Zambiji i Ekvadoru. Neke od tih kuhinja izgrađene su i opremljene u školama i mjestima u kojima djeluju hrvatski misionari. U ovim kuhinjama svakodnevno hranimo 14 500 učenika i svake godine ispočetka prikupljamo novac za financiranje njihove hrane. Uz to, zahvaljujući redovitim donacijama sve većega broja Hrvata, Marijini obroci Hrvatska danas globalno hrane još 40 000 gladne djece koja pohađaju školu u nekima od najsiromašnijih, a često i ratom pogođenih zemalja svijeta.

Podružnice Marijinih obroka postoje u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Požegi, Osijeku, Zadru i Splitu, a grupe volontera Marijinih obroka aktiv212

ne su u brojnim gradovima, da nabrojimo samo neke: Vukovar, Vinkovci, Buje, Rijeka, Dubrovnik, Čakovec, Varaždin, na Murteru i na Krku.

Marijini obroci u Hrvatskoj imaju otvorena tri info centra: u Zagrebu, Slavonskom Brodu te u OŠ Antuna Kanižlića u Požegi. Održavanjem priredaba, dobrotvornih sajmova, organiziranjem koncerata, utrka i raznih drugih aktivnosti volontiramo i prikupljamo novac za one s kojima osjećamo da smo dužni podijeliti što imamo. Ako imate kakvih pitanja i/ili nam se želite pridružiti u našim aktivnostima, slobodno nas kontaktirajte na info@marysmeals.hr ili na telefon 01 550 9250 ili nas potražite u našem Info centru u Zagrebu Ilica 29, 10000 Zagreb. KAKO VI MOŽETE POMOĆI DJECI KOJA ČEKAJU MARIJIN OBROK? Prosječno treba 132 HRK da se nahrani jedno gladno dijete tijekom cijele školske godine. Od 213

jedne kune koju donirate za Marijine obroke najmanje 93 lipe ulažu se izravno u programe prehrane, što je moguće zbog vojske volontera i lokalne nabave hrane na veliko. Možete nam pomoći tako da širite priču o Marijinim obrocima: u svojoj obitelji, među prijateljima. Pridružite nam se na Facebooku i Instagramu i dijelite, lajkajte ono što objavljujemo. Darujte svojim bližnjima povodom njihova rođendana, imendana, vjenčanja, prve pričesti, krizme ili diplome personaliziranu čestitku Marijinih obroka kojom, u njihovo ime, donirate za djecu kojoj je obrazovanje jedini izlaz iz siromaštva i prilika za bolju budućnost.

Ako radite u obrazovnoj ustanovi, u okviru nastave ili izvannastavnih aktivnosti prikažite dokumentarne filmove o Marijinim obrocima: Dijete 31, 214

Generacija nade i Ljubav dopire svuda te potaknite svoje učenike na raspravu o problemima siromaštva i gladi u svijetu. Pokrenite razne aktivnosti u svojoj zajednici: koncert, sajam, dobrotvornu aukciju, kreativne radionice...

Rad Infocentra Marijinih obroka u Požegi temelji se na izvannastavnim školskim aktivnostima učenika i učitelja Osnovne škole Antuna Kanižlića kao dio plana i programa školskoga kurikuluma i humanitarnoga projekta Gladnoj djeci za školski obrok. Možda i vi možete osmisliti sličan projekt u svojoj školi, župi, u svom gradu ili mjestu stanovanja. Vaša pomoć, čak i ako je samo nekoliko sati tjedno, vrijedan je doprinos našem radu. Ako želite volontirati ili pomoći na bilo koji način, a niste sigurni kako, javite nam se na info@marysmeals.hr. 215

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Kerschoffset d.o.o. Tiskano u ožujku 2021.

MAGNUS MACFARLANE-BARROW rođen

„Ne možemo svi činiti velike stvari, ali svi možemo činiti male stvari s velikom ljubavlju.“ MAJKA TEREZIJA

„Dubok i poticajan, nov pogled na ljepotu ljubavi prema bližnjem. Najljepša knjiga koju sam pročitao ove godine.“

BISKUP JOHN KEENAN

„Ovo moraju pročitati svi koji žele da se nešto na svijetu promijeni.“ CHERYL WEBER ,

voditeljica emisije 100 Huntley Street

Kupnjom ove knjige pomažete rad i projekte udruge Marijini obroci

ISBN 978-953-235-739-4

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr

VERBUM