Autoliku

................................................................

C R K V E N I

O C I

TEOFIL ANTIOHIJSKI Autoliku

......................................................

VERBUM

TEOFIL ANTIOHIJSKI Autoliku

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 8.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj

TEOFIL ANTIOHIJSKI Autoliku

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: J. C. Th. Otto, Corpus Apologetarum Christianorum Saeculi Secundi, vol. VIII [Theophili episcopi Antiocheni ad Autolycum libri tres], Ienae, 1861. (grčko-latinsko izdanje) © Copyright Verbum, Split, 2013.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 94(100) THEOPHILUS Antiochenus Autoliku / Teofil Antiohijski ; <prijevod i bilješke Branko Jozić>.

- Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Crkveni oci ; 8) Prijevod djela: Theophili episcopi Antiocheni ad Autolycum libri tres. - Kazala.

ISBN 978-953-235-347-1 I. Povijest svijeta -- Kronologija II. Apologetika -- Kršćanstvo III. Bog -- Teološko gledište 150426004

UVOD U ŽIVOT I MISAO TEOFILA ANTIOHIJSKOGA

UVOD U ŽIVOT I MISAO TEOFILA ANTIOHIJSKOGA

Život O životu Teofila Antiohijskoga imamo tek nekoliko šturih informacija iz jedinoga njegova djela koje je sačuvano i došlo do nas te nešto drugih podataka koje su nam prenijeli Euzebije Cezarejski i sveti Jeronim. Rođen je, kako sam veli, blizu rijeka Eufrata i Tigrisa (2,24) od poganskih roditelja. Odgojen je u helenističkoj kulturi, u zreloj dobi se obratio na kršćanstvo čitajući svete knjige i utvrdivši istinitost proroštava koja su u njima sadržana (1,24). Kasnije postaje antiohijski biskup, šesti po redu. Od njega samoga nemamo vijest o tome kada bi to moglo biti, ali Euzebije u Crkvenoj povijesti veli da je 169. izabran za antiohijskoga biskupa te da je službovao otprilike do 185. Polazeći od ovih činjenica, njegovo rođenje bi se moglo pretpostaviti oko godine 120.

Ako se potom zaustavimo na činjenici da se je obratio čitajući Sveto pismo, kao što je bio slučaj s Justinom i Atenagorom, ipak postoje i razlike među njima. Teofil je, za razliku od njih koji su ostali filozofi i nakon obraćenja, došao čak do službe biskupa u jednoj takvoj značajnoj i prestižnoj kršćanskoj zajednici kao što je antiohijska. Dok s jedne strane ne posjeduje njihovu spekulativnu prodornost, s dru5

TEOFIL ANTIOHIJSKI

ge se pak strane mnogo više pouzdaje u snagu objave i povijesnih dokaza. Zato se trudi pokazati istinu kršćanske vjere polazeći od autoriteta Svetoga pisma i inzistirajući na drevnosti kršćanskih spisa u odnosu na one poganske. Ovakav pristup istinama vjere, a sa svom sigurnošću i služba koju obnaša, utjecali su na njegovu intelektualnu formaciju koja je obilježena duhom Svetoga pisma u koje je dobro upućen.

Djela Od mnogih djela koja sam spominje ili ih pak navode Jeronim i Euzebije sačuvano je samo ovo djelo Autoliku (Ad Autolycum) u tri knjige, za koje se pretpostavlja da je nastalo nakon 180. godine. Ova se godina može znati s preciznošću jer u trećoj knjizi u kojoj Teofil iznosi kronologiju povijesti svijeta spominje i razdoblje vladavine cara Marka Aurelija Vera, to jest smrt carevu koja se zbila 17. ožujka 180., čime se značajno olakšava smještanje ovoga djela u vrijeme i prostor. S druge strane ne znamo u kojemu su vremenskom razmaku nastale prve dvije knjige u odnosu na treću, ali vjerojatno ne bi trebao biti prevelik odmak.

U stvari ne radi se o jednomu organičkom djelu, o čemu nam naznake daje sam Teofil, nego o tri zasebne knjige koje su nastale kao plod razgovorâ s dotičnim Autolikom, nakon kojih je Teofil bio motiviran napisati pojedini spis kako bi Autolika uvjerio da se s bezbožna i lažna poganstva obrati na kr6

UVOD U ŽIVOT I MISAO TEOFILA ANTIOHIJSKOGA

šćansku vjeru. Iz svega razabiremo da je njegov sugovornik Autolik učeni poganin odgojen u grčkomu duhu i vjerojatno visoki činovnik s kojim se Teofil, tijekom susreta i druženja, postupno zbližio do te mjere da su postali prijateljima. Tako se ovi Teofilovi spisi ubrajaju u red apologija upućenih pojedincu ili privatnoj osobi, za razliku od onih koje su bile upućene carevima ili široj publici. Ipak valja znati da i kada je apologija upravljena pojedincu, ona nije pisana samo za pojedinca, nego je Teofil svjestan da ona ima puno veći domet te da će kao takva ipak doći u posjed mnogih u javnosti.

U prvoj knjizi Teofil odgovara na precizna Autolikova pitanja o naravi i spoznaji Boga, naglašavajući da Boga ne možemo vidjeti tjelesnim očima nego samo očima duše, što nam omogućuje da spoznamo određene njegove atribute (nerođen, nepromjenjiv, svemoguć). Da bi se Boga spoznalo, potrebna je čistoća srca, a potpuno ćemo ga spoznati nakon uskrsnuća tijela. Teofil ujedno podvrgava kritici apsurdnost poganske religije, osuđujući idolatriju kao apsurd. Osude protiv kršćana nepravda su jer oni poštuju cara i mole se za nj dok mu se ne klanjaju jer on nije Bog. Povod ovoj knjizi bila je rasprava koju je Teofil imao s Autolikom, a u kojoj je Autolik branio postojanje poganskih božanstava osporavajući postojanje kršćanskoga Boga te je na poseban način osporavao kršćanski nauk o uskrsnuću i rugao se s imenom kršćanin.

Nakon razgovora koji je uglavnom prerečen u prvoj knjizi Autolik je zamolio Teofila da mu specifično pokaže zablude poganstva i istinitost kršćan7

TEOFIL ANTIOHIJSKI

ske vjere. U drugoj knjizi govori o proročkim nadahnućima i uspoređuje ih opet s poganskim djelima, govoreći kako su ona isprazna. Kritizira kao glupost genealogije bogova, a kao apsurdne nauke filozofa i priče pjesnika držeći kako su filozofi i pjesnici upali u zablude upravo poradi poganske mitologije. Svemu tome suprotstavlja istinit nauk sadržan u svetim knjigama: izlaže i tumači, uglavnom alegorijski, opis Knjige Postanka o stvaranju svijeta, o stvaranju čovjeka, o Adamovu grijehu i povijesti prvih ljudi sve do raspršivanja ljudskoga roda koje je uslijedilo nakon uništenja kule babilonske. Kao autoritet navodi i Sibiline knjige donoseći 84 Sibilina stiha koji veličaju vjeru u jednoga Boga.

U trećoj je knjizi primjena kršćanstva u životu s ciljem dokazivanja drevnosti kršćanskih svetih tekstova (Svetoga pisma), što je Autilik i nakon više razgovora odbijao prihvatiti. Teofil se je tim argumentom služio kao svojevrsnim povratkom na izvore, na autentičan nauk koji je nastao prije onoga nauka filozofa i pjesnika. Štoviše, Teofil će ustvrditi da su pjesnici i filozofi plagirali iz svetih knjiga i iskrivili izvorni nauk, ufajući se kako će Autolik razumjeti njegov argument i dati prednost kršćanskoj vjeri pred zabludama poganstva. Osim toga pokazuje koliko su kršćani na moralnomu planu superiorniji od pogana te se iznova vraća na izlaganje zabluda i izopačenosti koje se nalaze u pjesnicima i filozofima, kojima suprotstavlja ćudoređe sadržano u svetim knjigama koje vrše kršćani. Na koncu sastavlja prvu kronologiju da pokaže kako je Mojsije stariji od grčkih pjesnika i filozofa i da ima vjerodo8

UVOD U ŽIVOT I MISAO TEOFILA ANTIOHIJSKOGA

stojnost. Od postanka svijeta do smrti Marka Aurelija broji 5695 godina, a prema svojemu računanju ustvrdio je da je Mojsije pisao oko 1000 godina prije Trojanskoga rata. Uz ovu činjenicu da je Mojsije pisao prije grčkih filozofa i pjesnika ipak znamo da Teofilova kronologija nije potpuno pouzdana, pogotovo jer se temelji na prvim poglavljima Knjige Postanka koja nemaju povijesni karakter.

Nauk Osim što je prvi kršćanski pisac koji govori o nadahnuću novozavjetnih spisa, prvi je upotrijebio i pojam Trojstvo (Trias) da jednim imenom označi Boga Oca (Bog) i Sina (Riječ) i Duha Svetoga (Mudrost).

U nauku o Logosu Teofil razlikuje unutarnji ili imanentni Logos (endiathetos) od izvanjskoga ili izrečenoga (prophorikos). Logos je najprije u Bogu od vijeka (endiathetos), a onda ga je Bog, prije stvaranja svijeta, iz sebe izrekao da mu bude služitelj kod stvaranja i da po njemu stvori sve stvari. Logos je razgovarao s Adamom u raju zemaljskome te se objavljivao u Staromu zavjetu, da bi se potom i utjelovio.

Teofilova antropologija pruža također zanimljive crte, a utemeljena je na biblijskomu nauku. Čovjek je stvoren u dostojanstvu i postavljen u raj zemaljski, koji je bio smješten na zemlji (nije nebeska zemlja kao za Tacijana). Čovjek je stvoren u srednjemu stanju (mesos), ni posve besmrtan ni posve smrtan, nego sposoban za jedno i za drugo. Adam je bio dijete (nepios), po dobi. Nakon što ga je prenio 9

TEOFIL ANTIOHIJSKI

u vrt, Bog je čovjeku dao sredstva za poboljšanje, da razvijajući se postane savršen, dapače da se pobožanstveni i na taj se način uspne na nebo, stječući besmrtnost (2,24). Čovjek je sagriješio, nije sačuvao svoju djetinju nevinost (akakia) i jednostavnost (haplotes), neposluhom prema Bogu (a ne zato što bi drvo spoznanja u sebi sadržavalo zlo) navukao je na sebe kaznu, trpljenje i napokon samu smrt. Izbačen je iz raja kao u neko izgnanstvo, ali je to bio znak Božje dobrohotnosti, jer ga je ponovno pozvao da se popravi i prizna krivnju. To je izgnanstvo imalo pedagoško značenje, da se čovjek kod uskrsnuća nađe zdrav, tj. čist, pravedan i besmrtan. Ponovno čovjekovo vraćanje u raj zbit će se kod uskrsnuća. Smrt je za Teofila čovjekovo odvajanje od Boga, a odvajanje duše od tijela ima značenje nečega samo prolaznoga.

Teofilova antropologija pokazuje neke sličnosti s Tacijanom, no golema je razlika između Tacijanove i Teofilove antropologije. To se najbolje vidi po tumačenju istočnoga grijeha. Dok je istočni grijeh za Teofila nerazboritost jednoga djeteta, dotle je za Tacijana pad jednoga nebeskog bića. U Teofilovoj antropologiji postoje pretpostavke za pravi povijesni razvoj, za istinsku povijest spasenja, čega nema kod Tacijana.

Ivan Bodrožić

10

AUTOLIKU

TEOFIL AUTOLIKU Knjiga I.

Uvod 1. Vješt jezik i profinjeno izražavanje, dakako, pružaju zadovoljstvo i slavu jadnim ljudima kojima je zbog tašte slave um izopačen.1 Onoga pak tko ljubi istinu nije briga za kićen govor, nego gleda na njegov sadržaj: što je i kakav je.2 Hvastajući se svojim bogovima od kamena i drva, zatim iskovanima i odlivenima, modeliranima i naslikanima, koji niti vide niti čuju (jer su kumiri, djelo ljudskih ruku)3, ti si me, prijatelju, ispraznim govorima zapanjio. Osim toga, mene nazivaš kršćaninom, kao da se radi o zloglasnu imenu.4 Dakako, priznajem da sam kr1

2

3 4

Slična se misao nalazi kod Ireneja Lionskoga, Adv. haer. 1, 4; Klementa Aleksandrijskoga, Strom. 1, 10, 48; Laktancija, Div. inst. 5, 1; Arnobija, Adv. nat. 1, 59.

Usp. Ciprijan, De bono pat. 1; Augustin, De doctr.

Christ. 4, 2.

Usp. Ps 115,4sl.; 135,15sl.

O tome da sâmo ime kršćanin nije zločin ni dovoljno za osudu usp. Atenagora, Leg. 1, 2; 2, 1–4; Justin, I 11

TEOFIL ANTIOHIJSKI

šćanin5 i nazivam se tim Bogu milim imenom,6 nadajući se da ću Bogu biti koristan.7 Jer nije, kao što ti držiš, to ime Bogu mrsko, nego možda o Bogu tako misliš zato što mu još uvijek ne služiš.

Grijeh zamračuje oči duše 2. No kažeš li mi: “Pokaži mi svojega Boga”8, odgovorit ću ti: “Ti meni pokaži svojega čovjeka pa ću ja tebi pokazati mojega Boga.” Pokaži mi, dakle, da oči tvoje duše mogu vidjeti i uši tvojega srca čuti. Naime, kao što onaj tko gleda tjelesnim očima zapaža ono što se događa u zemaljskome životu pa uviđa razlike: svjetlo i tamu,9 crno i bijelo, ružno i lijepo, skladno i razmjerno ili neskladno i nerazmjerno, necjelovito i krnje; a tako je i s onim što se čuje ušima: oštro

5

6

7

8 9

12

Apol. 3–4; Tertulijan, Apol. 3; usp. i pismo Plinija Mlađega Trajanu, Ep. 10, 96; 97.

Kršćani su tijekom procesa protiv njih to s ponosom priznavali: usp. Acta S. Iustini 3; Tertulijan, Apol. 2, 13.

“Gratum deo nomen” prijevod je grčkoga theofilēs; ne treba isključiti da je pisac ovdje htio ukazati na značenje svojega imena: Theófilos.

Pogani su za kršćane govorili da su beskorisni i neupotrebljivi: usp. Tertulijan, Apol. 42.

Slično u Augustinovu De Symb. 3; usp. i Tacijan, Orat. 4.

Usp. Rim 2,18; Fil 1,10.

AUTOLIKU

ili teško ili ugodno, na isti se način ušima srca i očima duše može vidjeti Boga. Naime, on je vidljiv onima koji ga vidjeti mogu jer su im oči duše otvorene.

Doduše, svi imaju oči, ali nekima su zamućene pa sunčeve svjetlosti ne vide. No ako slijepi ne vide, to ne znači da sunčeva svjetlost ne sja, nego (razlog neviđenja) slijepci moraju pripisati sebi i svojim očima.

Tako su i tebi,10 čovječe, zbog tvojih grijeha i zločina oči duše zamućene. Čovjekova duša mora biti čista poput blistava ogledala.11 Ako li je ogledalo zahvatila hrđa, u njemu više ne možeš vidjeti čovječjega lica. Jednako i kada je u čovjeku grijeh, taj čovjek više ne može vidjeti Boga.12 Otkrij, dakle, sama sebe – nisi li preljubnik, bludnik i lupež, nisi li razbojnik i pljačkaš, nisi li oskvrnitelj dječaka, psovač, ogovarač, srdljivac, zavidnik, drznik, oholica, svadljivac, pohlepnik, nepoštivatelj roditelja13 i prodavatelj vlastite dje10

11

12

13

Iako se obraća izravno Autoliku, može se shvatiti da je Teofilov prijekor zapravo upućen svima koji su zbog grijeha daleko od Boga. Autolik je izgleda shvatio da je upućen njemu osobno (usp. niže, II, 1).

Nije rijetka usporedba duše s ogledalom; usp. Mt 5,8; Origen, Hom. ih Job, 73, 2.

Poimanje poznato već u klasičnome svijetu: Apolon se ukazuje samo pravednu čovjeku; usp. Kalimah, Hymn. in Apollinem 9.

Usp. Rim 1,30; 2 Tim 3,2.

13

TEOFIL ANTIOHIJSKI

ce. Jer Bog se ne očituje onima koji takvo što čine, ako se prije ne očiste od svake ljage. Sve ti to zamračuje pogled kao kada se na očima nakupi izlučevina pa ne možeš vidjeti sunčeve svjetlosti, tako ti, čovječe, i tvoja izopačenost zamračuje vid pa zbog toga ne možeš Boga vidjeti.

Božja neizrecivost 3. Onda ćeš mi reći: “Ti koji vidiš, opiši mi kako Bog izgleda.” Počuj, čovječe: Božji je oblik neizreciv i neopisiv i ne može ga se vidjeti tjelesnim očima.14 Jer njegova je slava nepojmljiva, veličina neizmjerna, uzvišenost nespoznatljiva, snaga neusporediva, mudrost neistraživa, dobrohotnost bez premca, dobročinstva neiskaziva. Nazovem li ga svjetlom,15 označavam jedno njegovo stvorenje; zovem li ga Logos, označavam njegovo počelo;16 nazovem li ga umom, 14

15

16

14

Kad god se govori o Bogu, ističu se njegova nevidljivost, neopisivost i neiskazivost: usp. Herma Pastir, Mand. 1, 1 (26, 1); Justin, I Apol. 4, 1–8; Dial. 3, 7, 127, 2; Atenagora, Leg. 10, 1; Klement Aleksandrijski, Strom. 6, 5, 39; Minucije Feliks, Oct. 18, 9, 9; Tertulijan, Apol. 17, 2. Takvo se poimanje nalazi i kod poganskih pisaca: usp. Ciceron, De nat. deor. 1, 17, 105.

Usp. Tim 6,16; 1 Iv 1,6; Justin, II Apol. 6; Novacijan, De Trin. 2; i u gnosticizmu se Boga smatralo svjetlom.

I u grčkomu i u latinskomu stoji: lógon. Izraz nije posve jasan; zapravo Bog je počelo svega.

AUTOLIKU

označavam njegovu umnost; nazovem li ga duhom, označavam njegov dah; nazovem li ga mudrošću, označavam ono što je od njega rođeno;17 nazovem li ga snagom, označavam njegovu moć; nazovem li ga krjepošću, označavam njegovo djelovanje; nazovem li ga providnošću, označavam njegovu dobrohotnost; nazovem li ga kraljem, označavam njegovu slavu; nazovem li ga Gospodinom, kazujem da je sudac;18 nazovem li ga sudcem, kazujem da je pravedan; nazovem li ga ocem,19 kažem da je on sve; nazovem li ga vatrom, označavam njegovu srdžbu.

Onda ćeš mi reći: “Zar se Bog srdi?” Svakako. Srdi se na one koji čine zlo, a dobar je, dobrohotan i milosrdan prema onima koji ga ljube i boje ga se;20 on je učitelj bogobojaznih i otac pravednih, a sudac i kažnjavatelj bezbožnih.21 Božje gospodstvo 4. On je bez početka jer je nerođen;22 nepromjenjiv je jer je besmrtan. Zove se Bog (Theós) 17 18 19 20 21 22

Usp. Izr 8,22.

Usp. Tacijan, Orat. 6, 2; 12, 3; 25, 3; Atenagora, Leg. 30.

Usp. Tacijan, Orat. 4.

Usp. Atenagora, Leg. 31.

Usp. Izr 3,11–12; Heb 12,5–6.

Usp. Atenagora, Leg. 4, 5; Ignacije, Eph. 7, 2; Justin, I Apol. 14; 25; 49; 53; II Apol. 6; 12; 13; Dial. 5; 126; 127; Tertulijan, Adv. Marc. 1, 3; Minucije Feliks, Oct. 21.

15

TEOFIL ANTIOHIJSKI

prema tetheikénai jer je sve utvrdio23 i prema tò théein24 što znači trčati, kretati se, djelovati, hraniti, proviđati, upravljati i sve oživljavati.

On je Gospodin jer svime upravlja, otac jer je prije svega, tvorac i stvoritelj jer je sve sazdao i stvorio, svevišnji jer je iznad svega, svemoguć jer sve drži i obuhvaća. Naime, i nebesa nad nebesima i dubine bezdana i krajevi svijeta u njegovoj su ruci25 te nema mjesta gdje bi počinuo.

Ta on je sazdao nebesa, zemlja je djelo ruku njegovih, more je njegov uradak, čovjek je njegova slika i prilika, sunce i mjesec te zvijezde i elementi njegova su stvorenja da označuju vremena, dane i godine26 te da pomažu i služe čovjeku.27 A sve je to Bog stvorio iz ničega da se po djelima razazna i shvati njegova veličina.28

23 24

25 26 27

28

16

Usp. Ps 104.

Osim Teofila i drugi autori theós izvode iz títhemi (postaviti, utemeljiti) i théō (trčati, kretati se): usp. Platon, Crat. 397; Diogen Laertije, Vita Zenonis 7, 72; Ciceron, De nat. deor. 2, 25, 64; kod kršćanskih autora Klement Aleksandrijski, Protr. 2, 26, 1.

Usp. Ps 96,4–5; Iz 66,1–2; Dj 7,48.

Usp. Post 1,1–19; 2,1; Ps 115,15; 121,2; 124,8; 146,6.

Kao i kod drugih apologeta stvaranje i uređenost stvorenoga neosporna su potvrda Božjega postojanja: usp.

Atenagora, Leg 4; Minucije Feliks, Oct. 17; Tertulijan, Apol. 17.

Teofil prihvaća stoičko poimanje da je veličanstvenost stvorenja dokaz Božje opstojnosti.

AUTOLIKU

Bog spoznatljiv po providnosti 5. Kao što se u čovjeku duša ne vidi jer izmiče čovjekovu pogledu, ali se o njoj zaključuje po kretnjama tijela, tako se ljudskim očima ni Boga ne može vidjeti,29 ali ga se vidi i spoznaje po providnosti i po njegovim djelima. Kao kada netko na moru vidi opremljenu i brzu lađu,30 usmjerenu prema luci, dakako, pretpostavlja da je na njoj kormilar koji njome upravlja, tako treba zaključiti da postoji Bog koji svime upravlja, makar ga se tjelesnim očima ne vidjelo jer je nedohvatljiv. Jer ako zbog vreline i silne svjetlosti čovjek ne može gledati sunce,31 sićušni planet, još manje smrtnik može motriti Božje neizrecivo veličanstvo. Kao što šipak ovijen korom u sebi sadrži mnoge šupljine i kutke odvojene opnom, u kojima su mnoga zrna, tako je i svekoliko stvorenje sadržano u Božjemu duhu, a duh koji ih sadrži zajedno sa stvorenjima sadržan je u Božjoj ruci. Dakle, kao što zrno šipka zatvoreno u izvanjskoj kori ne može vidjeti ono što je izvan kore, jer je ono unutra, tako i čovjek koji se sa svekolikim stvorenjima nalazi u Božjoj ruci ne može vidjeti Boga. Na29 30

31

Usp. Minucije Feliks, Oct. 32.

Usp. Ciceron, De nat. deor. 2, 34; 87; Atenagora, Leg. 22; 76.

Usp. Klement Aleksandrijski, Protr. 46; Ćiril Aleksandrijski, Contra Iul. 1, 32.

17

TEOFIL ANTIOHIJSKI

dalje, i za zemaljskoga se vladara vjeruje da postoji pa premda ga svi ne vide, za njega znaju po njegovim zakonima i uredbama, po vlastima i vojsci te kipovima. A o Bogu ne želiš doznati na temelju njegovih djela i pothvata?

Djela Božja 6. Promotri, čovječe, njegova djela: smjenu godišnjih doba u određeno vrijeme i promjenu zraka; pomno uređeno kretanje zvijezda; pravilan ritam dana i noći, mjeseci i godina; raznoliku ljepotu sjemenja, bilja i plodova; raznolike okote četveronožnih živina i ptica, gmazova, riječnih i morskih riba. Promotri i nagon dan tim životinjama da na svijet donose i hrane mlade, ne za sebe, nego za čovjeka; i povrh toga providnost kojom Bog pribavlja hranu svakom biću; promotri kako je Bog odredio da sve bude podložno i služi ljudskomu rodu; zatim promotri ljupka vrela i stalni tok rijeka, zatim rose, kiše i poplave u odgovarajuće vrijeme, raznoliko kretanje nebeskih tijela, izlazak zvijezde Zornice koja navješćuje dolazak savršene zvijezde, konjunkciju Plejada, Oriona i Artura te ples ostalih zvijezda po nebeskim putanjama. Svima je njima svestrana Božja mudrost nadjenula vlastita imena.

Samo je ovaj Bog iz tame stvorio svjetlo, kao i spremišta za južnjak, dubine bezdana, granice 18

AUTOLIKU

mora te spremišta za snijeg i led; vodu on sabire u spremišta bezdana32 i tamu na njezino mjesto; dražesnu, poželjnu i ugodnu svjetlost izvodi iz njezinih spremišta; on dovodi oblake s krajeva zemlje i dok kiši uz mnoštvo munja zastrašujuće grmi, tutnjavu groma nagovješćujući munjom da duh iznenada prestrašen ne umre; nadalje, on ublažava silovitost munje koja sijeva nebom da ne spali zemlju jer kada bi je se prepustilo njezinoj silovitosti, zemlju bi spalila, a jednako i grom prepušten njemu samome uništio bi ono što je na njoj.

Izliječiti sljepoću srca 7. Taj moj Bog Gospodar je svemira, on jedini razastro je nebesa33 i zemlji odredio veličinu; on miješa morske dubine i stvara buku valova mora; on obuzdava njegovu snagu i smiruje silinu njegova valovlja;34 on je nad vodama utvrdio zemlju35 i udijelio joj dah koji se za nju skrbi; njegov dah oživljuje sva bića i kada bi ga uskratio, sve bi uginulo.36 Po njemu, čovječe, govoriš, toga (Božjega) duha dišeš, a ne poznaješ ga. To 32 33 34 35 36

Usp. Ps 33,6–7.

Usp. Job 9,8.

Usp. Ps 89,10.

Usp. Post 1,1; Ps 24,2. Životvorni dah duh je Božji: usp. Job 34,14.

19

TEOFIL ANTIOHIJSKI

ti se događa zbog sljepila duše i tvrdoće srca.37 No, ako želiš, možeš ozdraviti: predaj se liječniku pa će ti otvoriti oči duše i srca.38 Tko je taj liječnik? To je Bog koji svojom Riječju (lógon) i mudrošću liječi i oživljuje. Po Riječi i mudrosti sve je stvorio;39 doista, njegovom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.40 Mudrost je njegova dragocjena.41 Bog je mudrošću utemeljio zemlju, i umom utvrdio nebesa; njegovim su se znanjem otvorili bezdani i oblaci osuli rosom.42 Ako to, čovječe, shvaćaš te živiš čisto, sveto i pravedno, možeš vidjeti Boga. No prije svega, neka ti srce prožmu vjera i strah Božji: tek tada ćeš sve ovo shvatiti. Kada odložiš ono što je smrtno i odjeneš besmrtno,43 onda ćeš po zaslu37 38

39

40 41 42 43

20

Usp. Mk 6,52.

Bog (i Krist) je “liječnik” koji nas vodi spasenju: usp.

Klement, I Kor 49; Ignacije, Ef. 7; Rim 6; Polikarpovo mučeništvo 2; Klement Aleksandrijski, Paid. 1, 1, 1; Origen, Hom. in Lev. 8, 1. On daje prosvjetljenje i pravu spoznaju (gnozu); zato se kršćani nazivaju fotismói – prosvijetljeni.

Riječ (grč. lógos) ima cijeli grozd značenja: riječ, govor, ali i misao, smisao. Ranokršćanski apologeti u 2. st. imaju u vidu i stoičko poimanje lógosa (um, božansko počelo, sila koja proizvodi, prožima i oblikuje sva bića).

Usp. Ps 33,6.

Usp. Izr 3,15.

Usp. Izr 3,19–20.

Usp. 1 Kor 15,53; 2 Kor 5,4.

AUTOLIKU

gama vidjeti Boga. Naime, Bog zajedno s dušom uskrisuje i tvoje besmrtno tijelo; onda ćeš, samo budeš li u njega vjerovao, vidjeti besmrtnoga jer ćeš i sam biti besmrtan i tada ćeš spoznati da si neprilično govorio protiv njega.

Uskrsnuće mrtvih 8. Međutim, ti ne vjeruješ da će mrtvi uskrsnuti. Kada se to zbude, htio-ne htio tada ćeš vjerovati, no ne budeš li već sada vjerovao, tvoja će se vjera smatrati nevjerom. Ta zašto ne vjeruješ? Zar ne znaš da vjera dolazi prije svega drugoga?44 Koji bi ratar mogao žeti ako prethodno nije sjeme povjerio zemlji? Ili tko bi mogao prijeći more, a da prethodno nije imao povjerenja u lađu i kormilara? Koji bi bolesnik mogao ozdraviti ako prethodno ne vjeruje liječniku? Kojim bi umijećem ili znanošću netko mogao ovladati, a da se prethodno s povjerenjem ne preda učitelju u ruke? Dakle, dok ratar vjeruje zemlji, moreplovac lađi, bolesnik liječniku, ti ne želiš vjerovati Bogu, premda si od njega dobio tolike potvrde? Kao prvo, iz ničega te stvorio i dao da postojiš. Da nije bilo tvojega oca i tvoje majke, zasigurno ni ti nikada ne bi postojao. On te oblikovao iz neznatne vlažne 44

Ponajprije se traži apsolutna i bezuvjetna vjera: usp.

Origen, Contra Cels. 1, 9, 12. 26; 3, 44; 6, 10.

21

TEOFIL ANTIOHIJSKI

tvari, iz sićušne kapljice, a ni ona prije nije postojala.45 U ovaj te je život uveo Bog. A ti za kipove što ih napraviše ljudi još uvijek vjeruješ da su bogovi i da čine čudesa. S druge strane, ne vjeruješ da ti Bog, koji te je stvorio, može ponovno darovati život?46 Zla djela lažnih bogova 9. Imena tih za koje kažeš da ih valja štovati imena su mrtvih ljudi.47 A tko su oni i kakvi bili? Nije li Saturn bio žderač djece koji je vlastitu djecu progutao? Ako zatim spominješ njegova sina Jupitera, razmotri mu djela i način života. Ponajprije, na gorju Ida othranila ga je koza,48 a pošto ju je prema priči zaklao i ogulio kožu, od nje si je načinio odjeću. O drugim njegovim nedjelima, incestu sa sestrom, preljubima i obljubima dječaka bolje pripovijedaju Homer i drugi pjesnici. I što da nabrajam njegove sinove: Herkula koji je sama sebe spalio;49 pijana i mahnita Dioniza; Apolona koji iz straha od 45 46

47 48 49

22

Usp. Justin, I Apol. 19, 1–4; Atenagora, De res. 17, 2.

Teofil je na tragu Atenagorina mišljenja: onaj tko je čovjeka stvorio može ga i uskrisiti: usp. De res. 2, 3; 9.

Usp. Atenagora, Leg. 28–30; Tertulijan, Apol. 10, 3.

Tako pripovijeda Lukijan, De sacrif. 5.

Usp. Atenagora, Leg. 29, 1; Justin I Apol. 21, 2; Minucije Feliks, Oct. 22, 7; Tertulijan, Ad nat. 2, 14.

AUTOLIKU

Ahileja bježi, koji se zaljubio u Dafnu i ne zna za Hijacintovu zlu kob;50 ranjenu Veneru, Marsa, ubojicu ljudi i uz to ihor, krv što teče iz tih koje nazivate bogovima?51 Jadno je pripovijedanje u kojemu se nailazi na raskomadana boga zvanoga Oziris, čiji se misteriji slave svake godine, kao da je bio izgubljen, a onda ponovno nađen, i čije se udove traži. Niti se zna je li bio izgubljen niti se može pokazati da je nađen.52 A što da govorim o kastriranu Atisu53 ili o Adonisu koga, dok u lovu luta šumom, ranjava vepar?54 Ili čemu pričati o Asklepiju koga pogodi munja55 ili o Serapisu koji pobjegavši iz Sinope prispje u Aleksandriju?56 Ili pak o Dijani Skitskoj, koja je također izbjeglica, čovjekoubojica, lovkinja, zaljubljena u Endimiona?57 Te stvari ne pričamo mi, nego ih razglašuju vaši pisci i pjesnici.

50 51

52 53 54

55 56 57

Usp. Tacijan, Oratio 8.

U Ilijadi 5, 340 ihór je krv bogova koju personificira Homer: “Ihor, kakova teče u blaženih bogova krvca.”

Usp. Aristid, Apol. 12, 2; Atenagora, Leg. 22, 8.

Usp. Herodot, 1, 34–353; 4, 76.

Usp. Ovidije, Matam. 10, 715sl.; Apolodor 3, 14, 4; Herodot 1, 34.

Usp. Ciceron, De nat. deor. 3, 57.

Usp. Tacit, Hist. 4, 84; Plutarh, De Is. et Os. 28sl.

Usp. Aristid, Apol. 11, 2.

23

TEOFIL ANTIOHIJSKI

Izopačenost idolopoklonstva 10. Čemu nabrajati mnoštvo životinja što ih štuju Egipćani: gmazove, životinje, zvijeri, ptice, vodene životinje pa čak i praonike za noge58 i ružne zvukove (vjetra)?

A ako mi spominješ Grke i ostale narode, oni štuju kamenje, drvo i druge tvari, kao što rekosmo, likove mrtvih ljudi. Tako nalazimo Fidiju koji je Elejcima u Pisi isklesao Jupitera Olimpijskoga, a Atenjanima Minervu koja je bila postavljena na Akropoli. Pitao bih te, čovječe, koliko Jupitera ima? Tu je ponajprije Jupiter koga se naziva Olimpijskim, zatim Jupiter Lacijski, pa Jupiter Kasijski, onda Jupiter Keraunijski, Jupiter praotac, Jupiter čuvar, Jupiter Kapitolijski. Nadalje Jupiter, Saturnov sin, kralj Krećana koji je na Kreti i pokopan, i ostali koji možda nisu smatrani dostojnima ukopa. Ako mi spominješ onu za koju se vjerovalo da je majka tih koje nazivate bogovima, o njezinim opačinama ne želim ništa reći (takve su da nam nije dopušteno ni spominjati ih). Ne ću govoriti ni o djelima svećenika koji je štuju, a ni o nametima i doprinosima što ih ona kao i njezina djeca plaćaju kralju. Nisu bogovi, nego kumiri, kao što gore rekosmo, djela ruku

58

24

Usp. Justin, I Apol. 9, 2; Atenagora, Leg. 26; Aristid, Apol. 12.

AUTOLIKU

čovječjih i nečisti su zlodusi. Takvi će biti i oni koji ih izrađuju i svi koji se u njih uzdaju.59 Poštivanje zakonite vlasti 11. Kralja ću poštivati, ali ne klanjajući mu se, nego za njega moleći. Naprotiv, klanjam se istinskomu i pravom Bogu znajući da je on postavio kralja.60 Reći ćeš mi: “Zašto se ne klanjaš kralju?” Zato što kralj nije postavljen da mu se klanja, nego da mu se iskazuje dolična čast. Ta on nije Bog, nego čovjek kojega je Bog postavio ne da mu se klanja, nego da pravedno sudi. Bog mu je na određeni način povjerio upravljanje: ni sam kralj ne želi da se njegovi podanici nazivaju kraljevima. Naziv “kralj” dolikuje samo njemu i nije dopušteno nikoga drugoga tako zvati, a jednako ni klanjati se nikome osim Bogu.

Tako, čovječe, u svemu griješiš. Vladara časti poštujući ga, pokoravajući mu se i moleći za njega. To čineći izvršit ćeš volju Božju. Naime, božanski zakon kaže: Sine moj, poštuj Boga i kralja i ne budi im neposlušan. Jer iznenada će kazniti svoje neprijatelje.61 59 60

61

Usp. Ps 115,4–8; 2 Kr 19,18; Mudr 13,10; Bar 6,50.

Usp. Polikarpovo mučeništvo 8, 2; 9, 2; Tertulijan, Apol.

28, 3; 32, 2sl.

Usp. Izr 24,21–22.

25

TEOFIL ANTIOHIJSKI

Kršćanin je pomazanik Božji 12. A time što me ismijavaš nazivajući me kršćaninom, i ne znaš što govoriš. Ponajprije, jer je ono što je pomazano62 ugodno i korisno, i nipošto nije za ismijavanje. Koja lađa može biti korisna i sigurna ako je se prije ne pomaže? Koja li je kula ili kuća lijepa i ugodna ako je se ne pomaže?

Tko dolazi na ovaj svijet ili tko ulazi u borilište, a da ga se ne namaže uljem? Kakvo djelo ili ukras može biti lijepo ako ga se ne pomaže i ne uglača?

I zrak te sve što je pod nebom na neki je način pomazano svjetlošću i duhom. Zar ne želiš da te pomaže Božje ulje? Dakle, mi se upravo zato zovemo kršćanima jer smo pomazani Božjim uljem.63 Dokazi o uskrsnuću 13. Nadalje, ti niječeš da će mrtvi uskrsnuti pa veliš: “Pokaži mi barem jednoga tko je od mrtvih uskrsnuo pa da, vidjevši ga, vjerujem.”64 Ponajprije, što je veliko u tome da vjeruješ u ono što si vidio da se zbilo? Vjeruješ da je Herkul 62

63

64

26

Ime kršćanin (hristianós) Teofil vezuje uz pomazivanje (tò hristón).

Istu etimologiju imena christianós nalazimo kod Tertulijana, Apol. 3, 5.

Usp. Justin, I Apol. 29, 3sl.

AUTOLIKU

koji je sama sebe spalio živ i da je munjom pogođeni Eskulap vraćen u život. Ono pak što ti je Bog kazao ne vjeruješ? Možda ne bi vjerovao sve i kada bih ti pokazao mrtvoga koji je uskrsnuo i koji živi! Svakako, Bog ti pruža mnoge dokaze da na temelju njih u nj vjeruješ. Ako hoćeš, promotri kako završavaju godišnja doba, dani i noći, kako i oni imaju svoj kraj pa se opet obnavljaju.65 Osim toga, zar ne dolazi do uskrsnuća sjemenja, zametaka i svega što je čovjeku korisno? Na primjer zrno žita ili neko drugo sjeme bačeno u zemlju najprije umre i raspada se, a onda uskrisava i izrasta u klas.66 Zar i narav (plodonosnih) stabala iz onoga što prije bijaše skriveno i nevidljivo, prema Božjoj odredbi, u određeno doba ne proizvodi plodove? Ponekad čak vrapčić ili koja druga ptičica, pošto proguta sjemenku jabuke, smokve ili neke druge voćke, odleti na stjenoviti brijeg ili na neki grob i [tamo] odloži izmet, a onda ta [sjemenka], koja je bila progutana i koja je prošla kroz veliku vrućinu, pusti korijenje i izraste u stablo. Sve to čini Božja mudrost da time pokaže kako Bog može izvesti opće uskrsnuće svih ljudi.

Ako želiš vidjeti još divniji primjer uskrsnuća, i to ne samo među zemaljskim nego i nebeskim stvarima, promotri mjesečno uskrisavanje 65 66

Usp. Klement, I Ad Cor. 24.

Usp. 1 Kor 15,37; Iv 12,24.

27

TEOFIL ANTIOHIJSKI

mjeseca, kako se smanjuje, nestaje i onda se ponovno diže. Osim toga, zapazi uskrsnuće koje se zbiva u tebi samom, makar ga ti, čovječe, ne primjećivao. Kada te pogodi bolest, tijelo ti malakše, gubiš snagu i izobličiš se, ali zadobivši od Boga milost i ozdravljenje, tijelo, izgled i snaga ti se obnavljaju. Pa kao što nisi znao kamo je tvoje tijelo otišlo kada je bilo nestalo, tako ne znaš ni otkuda njegovo postojanje ni otkuda se vraća. Reći ćeš: “Od hrane i sokova pretvorenih u krv.” Dobro, ali i to je djelo Boga koji to izvodi, a ne nekoga drugog.

Teofilovo svjedočanstvo vjere 14. Stoga ne budi nevjernik, nego vjeruj. Zapravo ni ja nisam vjerovao u buduće uskrsnuće. Međutim sada, pošto sam o tome pomnije razmislio i pošto sam u rukama imao spise svetih proroka, koji su po Duhu Svetomu kazivali o prošlim događajima, prorekli sadašnje kako se obistinjuju i buduće kako će se zbiti, vjerujem. Dakle, dobivši dokaze o onome što se zbiva i o onome što je prorečeno, nisam više nevjernik, nego poslušan Bogu vjerujem. I ti mu se, ako hoćeš, podloži u vjeri da ne bi, zato što si sada nevjernik, onda na vjerovanje bio primoran vječnim kaznama. Te su kazne navijestili proroci, a pjesnici i filozofi, koji su se pojavi28

AUTOLIKU

li poslije njih, iz Svetoga su pisma to ukrali da bi svoja učenja učinili uvjerljivijima. I oni su za bezbožnike i nevjernike naviještali buduće kazne da svi za njih znaju i da tkogod ne bi rekao: “Nismo čuli, nismo znali.” Ako hoćeš, i ti marno čitaj proročke spise: oni će ti dati sigurniju svjetlost vodilju da izbjegneš vječne kazne i da postigneš vječna Božja dobra. Onaj tko nam je dao usta za govorenje, oblikovao uši za slušanje te stvorio oči za gledanje67 sve će ispitati i pravedniku pravo suditi te svakome platiti po njegovim zaslugama.68 Onima koji dobrim djelima ustrajno traže besmrtnost on će darovati vječni život, radost, mir, spokoj i mnoge blagodati koje oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđoše.69 A one koji nisu vjerovali, koji su istinu prezreli i nisu joj se pokoravali, koji su slijedili nepravdu, jer su se predavali preljubima, bludništvu, pederastiji, pohlepi, kletom idolopoklonstvu,70 zapast će srdžba i gnjev, patnja i tjeskoba; njih će na koncu proždrijeti vječni oganj.

S obzirom da si mi, prijatelju, dobacio: “Pokaži mi svojega Boga”, evo, to je moj Bog! Preporučujem ti da ga se bojiš i u njega vjeruješ.

67 68 69 70

Usp. Izl 4,11; Ps 94,9.

Usp. Rim 2,6–9; Mt 16,27.

Usp. 1 Kor 2,9.

Usp. 1 Kor 6,9sl.

29

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Uvod u život i misao Teofila Antiohijskoga . . . . .5 Teofil Autoliku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 Knjiga I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 Knjiga II.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .31 Knjiga III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139

141

PREPORUČUJEMO

Tekstovi koji pripadaju zbirci Apostolskih otaca, najstarijih kršćanskih pisaca i djela nakon Novoga zavjeta, i koje su njihovi autori ovjerovili vlastitim mučeništvom, vraćaju nas na izvore kršćanstva i ne prestaju nadahnjivati kršćane svih razdoblja.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Justin filozof i mučenik i Tacijan spadaju u najznačajnije kršćanske autore 2. st. i tipični su predstavnici kršćanske apologetske literature.

Atenagora i Aristid, koji djeluju u Ateni, svjedoci su kako je kršćanstvo u 2. st. bilo sposobno odgovoriti na izazove poganskoga društva i na području filozofije.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenome 2013.

CRKVENI OCI

Knjiga 8.

............................................................................................

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Antiohijski biskup Teofil u ovomu djelu daje svojemu prijatelju Autoliku, za razliku od poganskih uvjerenja, svjedočanstvo kršćanske vjere u jednoga i pravoga Boga, ukazuje na uzvišenije poimanje čovjeka i smislenije tumačenje povijesti.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.

Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.

Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-347-1

VERBUM

9 789532 35 3471

89 kn

www.verbum.hr