....................................................................
C R K V E N I
O C I
ATENAGORA Molba za kršćane O uskrsnuću mrtvih
ARISTID Apologija
........................................................ VERBUM
ATENAGORA ARISTID
NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta
Biblioteka:
CRKVENI OCI 7.
Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić
Prijevod i bilješke: mr. sc. Branko Jozić
Za nakladnika: Miro Radalj
ATENAGORA Molba za kršćane O uskrsnuću mrtvih
ARISTID Apologija
VERBUM Split, 2013.
Naslov izvornika: J. C. Th. Otto, Corpus Apologetarum Christianorum Saeculi Secundi, vol. VII [Athenagoras Atheniensis], Ienae, 1857. (grčko-latinsko izdanje) J. Rendel Harris et J. Armitage Robinson, The Apology of Aristides, u: Texts and Studies, I, Cambridge, 2. izd., 1893. (sadrži izvorni grčki tekst) © Copyright Verbum, Split, 2013. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 ATHENAGORAS Atheniensis Molba za kršćane ; O uskrsnuću mrtvih / Atenagora. Apologija / Aristid ; <prijevod i bilješke Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Crkveni oci ; 7) Naslov izvornika: 1. Corpus Apologetarum Christianorum saeculi Secundi, vol. VII <Athenagoras Atheniensis>. 2. Apology of Aristides. - Bibliografske bilješke uz tekst. - Kazala. ISBN 978-953-235-325-9 1. Athenagoras Atheniensis: O uskrsnuću mrtvih 2. Aristides 3. Jozić, Branko 150230056
ATENAGORA Molba za kršćane O uskrsnuću mrtvih
UVOD U ATENAGORINE SPISE I MISAO
UVOD U ATENAGORINE SPISE I MISAO
Apologet Atenagora bio je filozof rodom iz Atene, a djelovao je u drugoj polovici 2. stoljeća. Jedan je od onih autora o kojima imamo vrlo malo pouzdanih informacija jer ga ne spominju ni Euzebije ni Jeronim, nego tek povjesničar Filip iz Side (oko 430.), koji nije pouzdan glede kronologija. Spomenuti povjesničar tako veli da je Atenagora bio poganski filozof u vrijeme Hadrijana i Antonina Pija, koji je htio napisati nešto protiv kršćana pa se, proučavajući božanska Pisma, obratio na kršćanstvo postajući učiteljem vjere koju je progonio. Isti ga izvor spominje kao učitelja Klementa Aleksandrijskoga, no takva je informacija zacijelo pogrješna jer se zna da je Klement za učitelja u Aleksandrijskoj školi imao Pantena. Što se tiče kronologije, suvremenim se istraživanjem ipak utvrdilo da je djelovao u vrijeme Marka Aurelija i sina mu Komoda. No vijest da je bio Klementov učitelj navela je neke da pretpostave kako je Atenagora možda prije Pantenova dolaska ipak imao nekoga kontakta s Aleksandrijskom školom, što se opet ne može sa sigurnošću utvrditi. Posjedujemo dva spisa koja se danas vode pod njegovim imenom: apologija Molba za kršćane (Legatio pro Christianis / Presbeía perì tòn christianón) i 7
ATENAGORA
spis O uskrsnuću mrtvih. Dok se u apologiji naziva “filozofom kršćaninom iz Atene”, dotle ga nijedan izvor ne definira autorom ovoga drugog spisa koji mu se tradicionalno pripisuje i čini jednu cjelinu s apologijom. Sposobnošću izražavanja, ljepotom jezika i jednostavnošću izlaganja materije nadvisuje Justina. Stil mu je bez pretjerane retorike i strogo filozofski koncizan, s malo slika, a rado navodi pjesnike i filozofe. Nikada ne gubi iz vida predmet koji obrađuje, a u digresijama je kratak. Prema grčkoj filozofiji, osobito prema Platonu, odnosi se prijateljski, premda poznaje granice filozofije u odnosu na kršćansku vjeru. Uspoređujući ga s Justinom i Tacijanom, moglo bi se reći da je Justin apostol, Tacijan polemičar, a Atenagora pravi filozof.
Molba za kršćane Molba za kršćane apologija je naslovljena carevima Marku Aureliju i sinu mu Komodu, a napisana je između 176. i 180. godine, a s mnogo se vjerojatnosti može reći da je to bilo 177. Kao i Justin, Atenagora traži put pomirenja između kršćanstva i carstva, kršćanskoga nauka i poganske filozofije. Ponajprije se iščuđuje poganskome poimanju bezboštva (ateizma). Dok su s jedne strane vlasti snošljive prema tolikim nerazumnim i neutemeljenim kultovima, dotle se, s druge strane, protive kršćanskoj vjeri u jednoga Boga kao bezboštvu, a ona jedina ima unutarnju dosljednost sukladnu razumu. Nelogičan je odnos carske vlasti prema kršćanima 8
UVOD U ATENAGORINE SPISE I MISAO
jer nitko kao kršćani ne gaje takav osjećaj poštivanja prema istoj, kao i osjećaj dužne pravičnosti u društvu. Kao časni i čestiti građani kršćani ne traže nikakve povlastice ni izuzeće od kazne, ako su počinili kakav zločin, ali isto tako ne smatraju logičnim da se vlast na njih obrušava samo zato što su kršćani. A pravičnost i civilno zakonodavstvo, ako je dosljedno sebi, ne dopušta da se ikoga kažnjava ako mu nije dokazan zločin. U kontekstu optužaba protiv kršćana Atenagora se suočava s tri konkretne optužbe koje pogani iznose protiv kršćana: bezboštvo, tijestovske gozbe (ljudožderstvo) i edipovsko spolno općenje. U biti će velika većina spisa biti posvećena pobijanju prve optužbe s tvrdnjom da kršćani nisu bezbošci zato što štuju jednoga nestvorenog Boga koji je sve stvorio po svojoj Riječi. U prilog razumnosti kršćanskoga monoteizma Atenagora navodi i tekstove pjesnika i pisaca koji potvrđuju da je Bog doista jedan, a do istih su zaključaka došli i filozofi (Platon, Aristotel, stoici), koje se pak ne progoni kao bezbošce, dok se kršćanima vjera u jednoga Boga imputira kao najteži zločin. Osim što navodi razumske dokaze u prilog kršćanskoga jednoboštva, Atenagora navodi i tekstove proroka i drugih svetopisaca. Dok postoji, doista, po njemu, velika podudarnost između filozofa i svetih tekstova glede uvjerenja da je Bog jedan i glede mnogih njegovih atributa (nestvoren, netrpljiv, neshvatljiv i neizmjeran, dokučiv jedino duhom i razumom, obavijen svjetlom i ljepotom, duhom i neizrecivom snagom), dotle ne propušta naglasiti da postoji ne9
ATENAGORA
premostiva razlika između kršćanskoga govora o Trojstvu i poganskoga govora o bogovima. Istina o Trojstvu, dostupna samo po vjeri, nema ništa zajedničko s uvjerenjima pisaca i pjesnika koji opisuju poganska božanstva. Kršćani ispovijedaju božanstvo Oca i Sina i Duha Svetoga, svjesni njihova bitnoga jedinstva (moć u jedinstvu i razlika u poretku), a ne na način nerazumne mitologije. Kršćani su monoteisti, a to ne samo da nije zločin, već je i u skladu s rezultatima poimanja kod nekih poganskih filozofa i pjesnika koje nitko nije optužio za monoteističko poimanje božanstva, premda potkrijepljeno nesavršenim dokazima, dok su kršćani za svoja monoteistička uvjerenja primili božansku objavu po prorocima koje je nadahnuo Duh Sveti. Stoga oni posjeduju obilje razumskih dokaza koji potvrđuju njihovu vjeru. Njihovo poimanje Boga puno je čistije i savršenije od bilo kojega filozofskog, a svoju vjeru potvrđuju ne samo riječima, već i djelima. Zbog svojega monoteizma kršćani nisu bezbošci. Ne moraju poput pogana prinositi žrtve bogovima niti vjerovati u njih. Štoviše, zabranjeno im je štovati svijet, nego časte svojega Stvoritelja. Kršćani i na temelju zapovijedi koje su primili od Boga dokazuju da nisu bezbošci jer su takve zapovijedi uzvišenije od svih ljudskih odredaba. Osim što vjeruju u Boga stvoritelja, oni vjeruju da je Bog i sudac pred kojim će položiti račun za svoj život, što je dostatan dokaz njihove ćudoredne ozbiljnosti i pobožnosti. Stoga se kršćanima ne može predbaciti bezboštvo samo zato što odbija10
UVOD U ATENAGORINE SPISE I MISAO
ju mnogoboštvo, dok sve drugo ukazuje na uzvišenost njihova držanja i života. Uspoređujući potom mnogobožačko štovanje s onim kršćanskim, Atenagora pokazuje kako je jedino razborito i primjereno klanjati se tvorcu svega, umjesto božanstvima koja su plod mašte i djelo ljudskih ruku. Kritizirajući dodatno pogansko mnogoboštvo Atenagora ističe poveznicu između demona i štovanja poganskih bogova, pokazujući u nekoliko poglavlja kako su demoni pobunjeni anđeli koji kvare duše, a djeluju po kumirima. Na samu završetku Atenagora posvećuje jedan manji dio od nekoliko poglavlja pobijanju drugih dviju optužaba na račun kršćana, dokazujući da su optužbe o krvavim gozbama i nečasnim obljubima bezočne izmišljotine. Koliko su takvi čini neprimjereni kršćanima govori i činjenica da kršćani svoje ponašanje ravnaju prema Bogu, vjerujući u onaj drugi, nebeski život, izvrsniji od ovoga zemaljskog, a koji treba zavrijediti pobožnim življenjem. Atenagora se potom ne može iščuditi poganskoj dvoličnosti koja optužuje kršćane za sve ono što se pripisuje bogovima koje sami časte te se tako daju zavesti primjerima bogova na nećudoredno življenje. Kršćani pak bježe od svakoga grijeha, pogotovo od takvih teških kao što su kanibalizam i neuredno općenje, jer imaju uzvišeno poimanje života i uzvišeno poimanje braka, sukladno onome čemu ih je Bog poučio. Njih se ne može optužiti za ljudožderstvo jer imaju puno više poštovanja za ljudski život od pogana. Ne samo da ne ubijaju, nego im je zabranjeno i gledati kako se ljudi ubi11
ATENAGORA
jaju u gladijatorskim igrama, a osuđuju abortuse i izlaganje novorođene djece kao zločin. A vjerujući u uskrsnuće tijela sasvim je normalno da budno paze i kako će u tijelu živjeti tako da im vjera u uskrsnuće zabranjuje činiti ta i slična nedjela za koja ih pogani optužuju. Na optužbe za incest Atenagora odgovara da si kršćani ne dopuštaju griješiti ni mišlju, što pokazuje kršćansko poimanje braka i djevičanstva, te se čudi da pogani, koji su napunili društvo svakom vrstom nemorala (homoseksualnost, preljub), prozivaju kršćane kao nemoralne. Zbog svega rečenog naš autor poziva careve na razboritost i pravičnost te da sude na temelju činjenica, a ne predrasuda.
O uskrsnuću mrtvih Ovaj spis, u kojemu Atenagora argumentima iz razuma dokazuje kršćansku vjeru u uskrsnuće, izrazito je filozofski, a može se podijeliti na dva dijela. U prvome dijelu raspravlja o Bogu i o uskrsnuću dokazujući kako se Božja mudrost, svemogućnost i pravda ne protive uskrsnuću tijela, nego su sukladni tome, napose jer je Bog svojom voljom autor uskrsnuća. Atenagora polemizira s vrlo raširenim skeptičkim mentalitetom poganskih mislilaca i javnoga mnijenja. Svjestan je kako postoje ljudi koji sumnjaju uopće u postojanje istine te onda kao takvi nisu sposobni prihvatiti ni istine koje poučava kršćanska vjera. Zato se on trudi dokazati najprije ono što je pretpostavka svake daljnje 12
UVOD U ATENAGORINE SPISE I MISAO
rasprave, a to je neosporna mogućnost postojanja istine, kako bi potom progovorio o istini uskrsnuća koja je zajamčena vjerom. Kao što se čudi onima koji sumnjaju, tako se čudi i onima koji prihvaćaju istine vjere s dozom nesigurnosti te tako sliče sumnjičavcima. A kada se već govori o tome, naš je autor uvjerenja da oni koji ne vjeruju nemaju podloge za takvo što niti mogu imati valjan razlog za nevjerovanje. Upravo u ovakav kontekst Atenagora smješta raspravu o uskrsnuću koje se onima koji ne znaju promatrati stvari pravim očima čini nevjerojatnim dok on sam o njemu ne rasuđuje na temelju pojavnosti, to jest na prvi pogled, jer bi to bilo prebrzo, hirovito i ishitreno. Po njemu, o uskrsnuću je nedostatno govoriti samo iz ljudske perspektive, napose one prizemljene, jer čovjek nije jamac vjere u uskrsnuće, nego je to Bog. Upravo zato što pojam Boga uključuje ideju i stvarnost savršena i svemoćna bića, govor o uskrsnuću postaje vrlo realan i stvarno moguć. A do zaključka o Božjoj svemoći Atenagora dolazi razmišljajući o stvaranju samih tijela. Ako je Bog bio moćan stvoriti ljudska tijela i elemente od kojih su sastavljena, ne vidi razloga da bi Bog imao problema i uskrisiti ih. Tako nam Atenagora potvrđuje da je rasprava između kršćana i pogana o uskrsnuću usredotočena na uskrsnuće tijela, što se poganskome dualizmu činilo nevjerojatnim, pa čak i nedostojnim Boga, za razliku od uvjerenja o besmrtnosti duše. Svoju nevjeru u uskrsnuće tijela branili su pozivajući se na očitost raspadanja tijela nakon smrti dok je temeljni Atenagorin argu13
ATENAGORA
ment bio pozivanje na Božju svemoć. Bog koji je sve stvorio može uskrisiti ljudska tijela, bez obzira u kojim su se okolnostima dogodili smrt i raspadanje. Ali Atenagora ne dokazuje samo da je čin uskrsnuća tijela moguć, nego dokazuje da je i dostojan Boga, što je opet stav suprotan poganskim uvjerenjima i dualistički obojenim filozofijama koje su odreda smatrale da je doticaj s materijom Boga nedostojan. Vjerujući kako je čin uskrsnuća tijela dostojan Boga, Atenagora odbacuje poganske objekcije, pokazujući kako je istina o Bogu i njegovoj moći i dobroti nadmoćnija od ljudske zablude. Za dokaz u prilog uskrsnuća tijela Atenagora se nadahnjuje i na činjenici da opstojnost stvorenoga svijeta nije slučajnost, nego da ima razumski uzrok i svrhu poradi koje je sve stvoreno. Tko bi odbio razumjeti da je Bog stvarao s ciljem, pokazao bi da ne razumije tko je i kakav je Bog kao temelj postojanja svih stvari. A kada potom specifičnije razlaže svrhu ljudskoga života, onda će jasno reći da je čovjek stvoren poradi života vječnoga u koji može doći isključivo po uskrsnuću. Tako je naš autor sve argumente povezao u niz, svjestan da se o uskrsnuću tijela može govoriti razložno samo ako shvatimo primarne i temeljne istine, izvodeći potom iz njih dosljedne zaključke. U tomu mu je smislu očito da i Božja providnost, kao i činjenica da će za ljude postojati sud nakon kojega slijedi nagrada ili kazna, nepobitno potvrđuje činjenicu uskrsnuća. 14
UVOD U ATENAGORINE SPISE I MISAO
Ali Atenagora ne dokazuje uskrsnuće tijela polazeći samo od Boga, nego propitujući i obilježja ljudske naravi sastavljene od duše i tijela. Tako u drugome dijelu svojega spisa raspravlja o čovjeku i o uskrsnuću, predstavljajući uskrsnuće tijela nužnošću ljudske prirode prije svega jer je čovjek stvoren za vječnost, što možemo zaključiti razumskim dosljednim zaključivanjem. Čovjek kao biće usmjereno prema Bogu nosi u sebi želju za vječnim životom, po čemu se razlikuje od nerazumnih bića. Drugi vrlo važan argument proizlazi iz činjenice da je čovjek jedinstvena jedinka sastavljena od duše i tijela, duše koja ima nepromjenjivo trajanje i tijela koje je promjenjivo. Ako je Bog stvorio čovjeka kao jedinstvenu jedinku, onda je smisleno da ga tako i tretira od početka do kraja života. Ljudska promjenjiva konstitucija potvrđuje da je čovjek kao promjenjiv stvoren za preobrazbu, a ne za raspadanje, tako da je i raspadanje tijela nakon smrti samo korak u konačnoj preobrazbi koja će o uskrsnuću tijela zadobiti svoje konačne obrise. Ljudsko se jedinstvo ruši smrću, no uskrsnućem od mrtvih ono mu se vraća da bi mogao živjeti zauvijek. Vjera u uskrsnuće logična je i zbog toga što tijelo treba primiti nagradu ili kaznu za ljudska djela jer su oboje podložni moralnome redu, u protivnome bilo bi nepravedno nagraditi samo dušu za dobra djela u kojima je surađivalo i tijelo. Vrline i poroci ne pripadaju samo jednoj ljudskoj sastavnici, nego ih je čovjek stekao i prakticirao i dušom i tijelom. Stoga je logično da nagrada ili kazna u vječnosti pripadaju cijelomu čovjeku, kao što i za ze15
ATENAGORA
maljskoga života sve primaju i dijele zajedno. Naposljetku, čovjek je stvoren da bude sretan, a kako se to ne može ostvariti ovdje na zemlji, jasno je da se to mora dogoditi u drugome životu. Dakle, po Atenagori, postoji uskrsnuće tijela i Bog će cijelome čovjeku dati po njegovim djelima nagradu ili kaznu u životu vječnomu. Tako Atenagora, imajući jasnu ideju Boga, ali i stvorenosti ljudske naravi, dokazuje poganima da vjera u uskrsnuće tijela nije nelogična, nego da je to vjera u onaj konačni cilj ljudskoga života koji će dosegnuti svoje vrhunce u blaženome gledanju Boga.
Zaključne misli Atenagorini spisi doista su razumska obrana kršćanstva: on navodi i Sveto pismo, ali svoje dokazivanje temelji na razumu. Premda ne štedi kritika na račun poganskih poroka, stav mu je dobrohotan, a oblik uljudan. Kao mislilac odlikuje se jasnoćom i savršenom ravnotežom. Teološka mu je misao izražena jasno i logično, poduprta točnim formama i skladnim stilom. Središnje točke su: jedinstvo Božje (najstariji razumski dokaz monoteizma), božanstvo Kristovo i Duha Svetoga, jedinstvo i razlikovanje u Trojstvu, a govori i o anđelima i demonima. Svjedok je da je djevičanstvo plod kršćanskoga morala, a rađanje je primarni cilj braka. Osim što dokazuje postojanje jednoga Boga iz razuma, Atenagora je izvrstan svjedok prednicejske vjere u Presveto Trojstvo. Koristeći razum16
UVOD U ATENAGORINE SPISE I MISAO
ski dokaz, svjestan je da je taj dokaz potvrđen i po prorocima u samome Pismu. Odlučnije od Justina i s manje uzdržanosti definira božanstvo Logosa i njegovo bitno jedinstvo s Ocem. Krist je bio u Bogu odvijeka kao razum (nous) i riječ (logos) i onda u svrhu stvaranja iz njega izišao, ali sam nije stvorenje (slično su govorili Justin, Tertulijan, Teofil, Hipolit). On je proizišao iz Boga da bude ideja i moć (idea kai energeia) za sve materijalne stvari koje su bile bez oblika. Što se tiče Duha Svetoga, kaže za nj da je izljev Boga koji proistječe i vraća se kao zraka sunca. Iz ovakvih promišljanja proizlazi i njegova definicija Trojstva kao “moći u jedinstvu i razlike u poretku” (Leg. 10,5). Isto tako Atenagora je značajan svjedok nauka o nadahnuću i božanskoj objavi. Za razliku od proroka i filozofa koji su po sposobnosti vlastite duše tražili istinu te su uspjeli spoznati, ali ne i pronaći bitak, jer se nisu udostojali naučiti od Boga ono što se tiče Boga pa je tako došlo i do raznolikosti mišljenja i poimanja o Bogu, svijetu, materiji. Kršćani, naprotiv, za ono što misle i vjeruju za svjedoke imaju proroke koji su govorili o Bogu i božanskim stvarima po djelovanju božanskoga Duha. Kršćanima bi bilo nerazumno prestati vjerovati Duhu Božjemu koji je govorio preko proroka kao preko svojih sredstava da bi potom svoje spoznaje temeljili na nepouzdanim ljudskim mišljenjima.
17
MOLBA ZA KRŠĆANE
MOLBA ZA KRŠĆANE
Carevima Marku Aureliju Antoninu i Luciju Aureliju Komodu, pobjednicima nad Armencima i Sarmatima,1 te poglavito filozofima. Mržnja na kršćane zbog imena 1, 1. Među podložnicima vašoj vlasti, o, uzvišeni vladari, neki se ravnaju po jednim, a drugi po drugim običajima i zakonima i nikome se zakonom ni prijeteći kaznom ne zabranjuje da se drži otačkih predaja pa makar one bile smiješne. Tako Trojanac tvrdi da je Hektor bog i štuje Helenu, smatrajući je Adrastejom;2 Lakedemonjanin Agamemnona štuje kao Jupitera, a Tindarovu kćer Filonoju kao Enodiju;3 Atenjanin žrtvuje 1
2
3
Brojni natpisi nakon 179. potvrđuju pridjeve “armenski” za Marka Aurelija, a “armenski i sarmatski” (zajedno s “germanski”) i za njega i za Komoda. Osim toga, neki novac kovan prije 176. i drugi poslije 178. ima utisnute te naslove. Kako sami pridjevi nisu dovoljno jasni, prevedeni su kako stoji. Po mitologiji, kći Jupitera i Ananke, sinonim za Nemesis, božicu koja osvećuje zločin i nepravdu. Hekatin epitet; usp. Euripid, Hel. 569sl. 19
ATENAGORA
Neptunu Erehteju; dapače, Atenjani slave obrede i misterije Aglauri i Pandrosi za koje se držalo da su otvaranjem škrinjice svetogrđe.4 Jednom riječju, u svim pucima i narodima ljudi prinose žrtve i slave misterije kako im se hoće. Egipćani primjerice mačke i krokodile, zmije, ljutice i pse smatraju bogovima. 2. Svima njima i vi i zakoni to dopuštate jer s jedne strane smatrate da je bezbožno i izopačeno uopće ne vjerovati u Boga, a s druge strane smatrate potrebnim da svatko kao bogove štuje one koje hoće, da iz straha od božanstava izbjegava zločine. Nas se pak, što vas ne žalosti, kao druge, kada to čujete, mrzi samo zbog imena.5 T``a sama imena nisu razlog za mržnju, nego kaznu i muke zavrjeđuje zločin. Diveći se vašoj milostivosti i blagosti te smirenosti i dobrohotnosti koje pokazujete prema svima, pojedinci žive u jednakopravnosti, a gradovi, već prema svojim zaslugama, uživaju jednaku čast te cijelo carstvo zahvaljujući vašoj mudrosti uživa dubok mir.6 4
5 6
20
Prema mitu, Kekropove kćeri Aglaura, Hersa i Pandrosa, prve Atenine svećenice, čuvale su škrinju u koju je Atena zatvorila malenoga Eritonija, zabranivši im da je otvaraju. Međutim, Agraula i Hersa nisu poslušale i njihova je svetogrdna znatiželja bila kažnjena: poludjele, bacile su se s atenske Akropole. Usp. Justin, I Apol. 4. Radi se o razdoblju mira između završetka rata protiv Sarmata 176. i početka rata protiv Germana 178. godine.
MOLBA ZA KRŠĆANE
3. Nama pak koji se nazivamo kršćanima niste osigurali što i drugima, nego naprotiv, iako ne činimo nikakva zla, dapače, kao što će se u nastavku izlaganja pokazati, prema Bogu i prema vašoj vlasti gajimo osjećaje strahopoštovanja i pravičnosti kao nitko drugi, dopuštate da nas se progoni, plijeni i zlostavlja, a mnogi nas napadaju samo zbog imena. Zato smo se odvažili, rekoh, izložiti vam naše stvari (a ovo će vam izlaganje pokazati kako trpimo protivno svakome poštenju, pravičnosti i bez ikakva razloga) i molimo vas da o nama porazmislite kako više ne bismo bili žrtve klevetnika. 4. Naime, šteta koju nam progonitelji nanose ne tiče se samo našega imutka, niti nas sramota pogađa samo u građanskim pravima, niti se odnosi na nešto drugo manje značajno (dakako, sve to mi preziremo, makar svijetu izgledaju važne stvari, jer smo naučili ne samo ne uzvraćati udarca onome tko nas udara niti se sporiti s nasrtljivcima i otimačima, nego onome tko nas udara po jednomu obrazu pružiti i drugi i ako nam uzimaju haljinu, uz nju im dati i ogrtač).7 Nego kada nam ponestane dobara, vrebaju na naša tijela i duše šireći protiv nas mnoge optužbe koje s nama nemaju baš nikakve veze, nego se odnose upravo na one koji ih šire i na njima slične. 7
Kršćanska etika na tragu evanđeoskoga učenja (usp. Lk 6,29; Mt 5,39sl.). 21
ATENAGORA
Biti kršćanin nije zločin 2, 1. Ako nam netko dokaže bilo manji, bilo veći zločin, ne tražimo izuzeće od kazne, dapače, držimo da nas se treba udariti vrlo teškom i okrutnom kaznom. Međutim, ako se optužba ne tiče ničega osim imena (a svakako ono što se do danas o nama lupeta nije ništa drugo nego prostačko i lakoumno rogoborenje, a nijedan kršćanin ne vjeruje da čini nepravdu), na vama je, uzvišeni, dobrohotni i vrlo učeni carevi, zakonom spriječiti nasilje koje trpimo da, kao što su u cijelomu carstvu pojedinci i gradovi obasuti vašim dobročinstvima, i mi vam budemo zahvalni, ponosni što nas se prestalo klevetati. 2. Uostalom, vašoj pravičnosti ne dolikuje da, dok se optužene za zločin ne kažnjava prije nego što se o tome osvjedoči, u našemu slučaju ime bude važnije od dokaza na sudu; da sudci ne istražuju je li optuženi za neko nedjelo kriv, nego da se obrušavaju na samo ime kao da se radi o zločinu.8 Zapravo, nijedno se ime u sebi i po sebi ne smatra ni dobrim ni lošim, nego ga se dobrim ili lošim prosuđuje prema dobrim ili lošim djelima koja su iza njega. 3. Vi to znadete bolje od drugih jer ste zadojeni filozofijom i svakim drugim naukom. Stoga i oni koji se pojavljuju pred vašim sudi8
22
Tacijan, Ad Gr. 27.
MOLBA ZA KRŠĆANE
štem, makar optuženi za najveća zlodjela, ipak su puni pouzdanja jer znaju da ćete njihov život istražiti i ne ćete se povoditi ni za imenima, ukoliko su beznačajna, ni za optužbama tužitelja, ukoliko su lažne; jednako su spremni prihvatiti presudu koja ih osuđuje kao i onu koja ih oslobađa. 4. Mi, dakle, tražimo jednako pravo koje svi uživaju, tj. da nas se ne mrzi i ne kažnjava zato što se zovemo kršćani (t``a kako nas to ime čini zlima?), nego da nam se sudi za ono zbog čega smo na sud pozvani pa da nas se, ako optužbe pobijemo, oslobodi ili nas se, ako nam se dokaže krivnja, kazni; nipošto zbog imena (t``a nijedan kršćanin nije zlotvor, osim ako ovo učenje ispovijeda hinjeno), nego zbog zlodjela. 5. Vidimo da se upravo tako sudi filozofima. Prije suda nikoga od njih sudac ne smatra ni dobrim ni lošim zbog njihova učenja ili umijeća, nego, ako se nađe da je kriv, kažnjava ga se, ali bez ozloglašavanja filozofije (zapravo, loš je onaj tko se filozofijom ne bavi onako kako valja, a samo je učenje nevino), a ako optužbe pobije, biva oslobođen. Neka se tako i u našemu slučaju primijeni pravna nepristranost! Neka se ispita život optuženih, a ime neka bude oslobođeno od bilo kakve krivnje. 6. Meni koji započinjem obranu našega nauka valja zamoliti vas, uzvišeni carevi, da me ne23
ATENAGORA
pristrano saslušate i ne dopustite da vas zavedu bezumne glasine svjetine, nego da i prema našemu nauku pokažete zanimanje koje gajite prema učenju i istini. Tako ne ćete u neznanju griješiti, a mi, oslobodivši se od besmislenih govorkanja svjetine, ne ćemo više biti napadani. Kršćanima se pripisuju tri zločina 3, 1. Pripisuju nam tri zločina: bezboštvo, tijestovske gozbe i edipovska spolna općenja.9 Ako su te optužbe točne, nikome ne praštajte, nego naprotiv kaznom osvetite zločinstvo, iskorijenite nas i uništite zajedno sa ženama i djecom, ako netko od kršćana živi kao živina, mada ni životinje ne skaču na druge svoje srodnike, nego se 9
24
Kršćani nisu imali ni hramova ni kipova posvećenih bogovima pa otuda optužba za bezboštvo; Tijestov brat Atrej ubio je njegove sinove te ga pogostio njihovim mesom (prema Herodotovu pripovijedanju (Hist. 1, 107–119) slično je učinio i medijski kralj Astijagu s Harpagovim sinom); Edip, tebanski kralj, u neznanju je ubio svojega oca i oženio se vlastitom majkom. Antropofagija je bila učestala optužba pogana zbog pogrješna razumijevanja euharistijskoga blagovanja Kristova tijela, a isto tako pogrješno se shvaćao poljubac što su ga kršćani izmjenjivali. U Pismu lionskih mučenika koje donosi Euzebije, Hist. eccl. 5, 1, 14 čitamo: “...krivo nas optužuju da se predajemo tijestovskim gozbama i incestuoznim općenjima nalik Edipovu...”; usp. i Tacijan, Ad Gr. 25; Teofil, III Ad Autol. 15 itd.
MOLBA ZA KRŠĆANE
pare po prirodnome zakonu i samo u određeno vrijeme plodnosti, a nipošto razuzdano; također priznaju od koga im dolazi dobro. Ako je, dakle, netko grozniji i od samih zvijeri, kakvoj ga kazni za takva zločinstva treba podvrgnuti da bi se smatralo kako je kažnjen po zasluzi? 2. Međutim, ako su to objede i neosnovane klevete koje potječu odatle što se po prirodnome zakonu porok suprotstavlja vrlini, a po božanskome zakonu suprotstavljene stvari međusobno se bore te ako ni za što od svega toga nismo krivi, čemu ste i sami svjedoci, dakako, braneći da se naše ime ispovijeda, vaša je dužnost istražiti naš život,10 naša učenja, naše zalaganje i podložnost vama, vašemu domu i vlasti te nam onda jednom zasvagda priznati ništa više nego našim progoniteljima. Mi ćemo ih pobijediti jer smo za istinu spremni i život položiti. Kršćani nisu bezbošci 4, 1. Što se tiče zločina bezboštva za koje nas se neopravdano optužuje, odgovorit ću na svaku pojedinu optužbu, a bojim se da je smiješno pobijati one koji ih iznose. Dijagoru,11 ko10 11
Usp. Justin, I Apol. 4, 6; Tertulijan, Apol. 2, 10; 7, 2. Dijagora Meljanin (sredina 5. st. pr. Kr.), pjesnik i filozof, nepomirljiv protivnik religije; u Ateni je došao na zao glas kao bogohulitelj i dobio nadimak “Bez25
ATENAGORA
ji je ne samo javno govorio o orfičkome učenju i obznanjivao eleuzijske i kabirske misterije te drveni Herkulov kip naložio da skuha repu, nego je i otvoreno tvrdio kako Bog ne postoji, Atenjani su s pravom optužili kao bezbožnika. Međutim, nije li nerazumno bezbožnicima nazivati nas koji Boga razlikujemo od materije i tvrdimo da je jedno materija, a drugo Bog te da je među njima velika razlika (naime, Bog je nestvoren i vječan, shvatljiv jedino umom, dok je materija stvorena i propadljiva)? 2. Kada bismo mislili isto što i Dijagora, dok imamo tolike divne darove koji nas obvezuju na štovanje Boga, tj. divan red, savršen sklad, uzvišenost, toplinu, oblik i uređenost svijeta, s pravom bi nas pratio glas bezbožnika i postojao bi razlog da nas se progoni. No budući da naše učenje ispovijeda kako je tvorac svega jedini Bog, s tim da je on sam nestvoren (jer ne stvara se ono što već postoji, nego ono što ne postoji), a sve je stvorio po svojoj Riječi12 koja iz njega proizlazi, i jedno i drugo, tj. ozloglašenost i progonstvo trpimo bez krivnje.
12
26
božnik”; budući da je javno ismijavao eleuzijske misterije, iz Atene je 415. bio protjeran; spominje ga i Tacijan, Ad Gr. 27. Usp. Iv 1,3; Kol 1,16.
KAZALO VAŽNIJIH POJMOVA
SADRŽAJ
ATENAGORA Uvod u Atenagorine spise i misao. . . . . . . . . . .7 Molba za kršćane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 O uskrsnuću mrtvih. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91 ARISTID Uvod u Apologiju Aristida iz Atene . . . . . . .143 Apologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .149 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .169 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . .170
173
PREPORUČUJEMO
Tekstovi koji pripadaju zbirci Apostolskih otaca, najstarijih kršćanskih pisaca i djela nakon Novoga zavjeta, i koje su njihovi autori ovjerovili vlastitim mučeništvom, vraćaju nas na izvore kršćanstva i ne prestaju nadahnjivati kršćane svih razdoblja.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
Justin filozof i mučenik i Tacijan, Justinov učenik i sam apologet, spadaju u najznačajnije kršćanske autore 2. st. i tipični su predstavnici kršćanske apologetske literature.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u srpnju 2013.
CRKVENI OCI
Knjiga 7.
............................................................................................ Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Atenagora i Aristid, autori koji djeluju u Ateni – srcu grčke kulture i civilizacije, svjedoci su kako je kršćanstvo u 2. st. bilo sposobno odgovoriti na izazove poganskoga društva, ne samo na području religioznosti, nego i na planu filozofije.
Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II.
ISBN 978-953-235-325-9
VERBUM
9 789532 35 3259
95 kn
www.verbum.hr