Čistoća i ljubav

................................................................

C R K V E N I

O C I

IVAN ZLATOUSTI Čistoća i ljubav

.......................................................

VERBUM

IVAN ZLATOUSTI Čistoća i ljubav

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 11.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: Ante Franić, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

IVAN ZLATOUSTI Čistoća i ljubav

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Patrologiae Graecae tomus LVI, col. 291–294, 587– 590, 589–594; LX, col. 741–744, 773–776; LXII, col.

769–772; LXIII, col. 567–580; LVI, col. 279–290, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1862. © Copyright Verbum, Split, 2015.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241.513 IOHANNES Chrysostomus, sanctus Čistoća i ljubav / Ivan Zlatousti ; <prijevod i bilješke Ante Franić>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Crkveni oci ; 11) Prijevod djela: Patrologiae Graecae, t. 56. - Bibliografija. - Kazala.

ISBN 978-953-235-448-5 I. Ljubav -- Moralnoteološko gledište 151218094

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA Pregršt misli kao uvod

“Čistoća” je ključna riječ u misli i poruci Zlatoustoga Tko imalo pozna život i misao velikoga kršćanskog oca i govornika Ivana Zlatoustoga, znat će koliko se trudio živjeti revno i neporočno pred Bogom te koliko je svojim spisima promicao čist i čestit kršćanski život. Stoga se s pravom može reći da je “čistoća” ključna riječ u misli i poruci Ivana Zlatoustoga kada je riječ o ćudorednomu nauku i duhovnim kršćanskim vrijednostima. Borbom za kršćansku krjepost čistoće Ivan Zlatousti odmah u prvim retcima nastoji osvojiti čitatelja usporedbom s natjecanjem na Olimpijskim igrama. Ali s temeljnom razlikom: “U ljudskim borbama vijenci dolaze poslije pobjede dok na Kristovu bojnomu polju vijenci dolaze prije pobjede.” Tekstovi Zlatoustoga prepuni su alegorija, većih i manjih simbola, anegdota, primjera – najviše iz Svetoga pisma, što će reći iz objavljene Božje riječi, protkano s mnogo uvjerljivih dijaloških fragmenata, uz konkretnu primjenu na različite situacije stvarnoga svakodnevnog života kršćanina kako osobnoga, tako i zajedničkoga. Ukratko rečeno: u crkvenoj istočnoj 5

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

i zapadnoj patrološkoj književnosti velikih i manjih otaca, pa dalje religioznih pisaca starine, čak i u novijoj teološko-pastoralno-katehetskoj i duhovnoj literaturi, Zlatoustome nema premca. Ne toliko u sadržaju koliko u načinu pristupa Božjoj riječi koju tumači vrlo osebujno i nadahnuto. Vrstan je egzeget, okretan, zanimljiv i privlačan tumač kršćanskoga otajstva. A središte tog otajstva je Isus Krist, utjelovljen po Duhu Svetom, rođen od Djevice, koji je već kao dvanaestogodišnji dječak zasjao među učiteljima u Hramu ”Oca svojega”. “Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.” A roditelje, umorne od traženja tijekom tri dana, zapanjuje riječima: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” I siđe s njima u Nazaret i bijaše im poslušan. “Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 2,52). “A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.” Poslušan Ocu sve što god je učinio – do užasne smrti, do slavnoga uskrsnuća i uzašašća, do Pedesetnice – sve je učinio u Duhu Svetomu. Zlatousti, zaljubljen u Isusa Krista, kao u prebogatu rudniku kopa po tekstovima Pisma, promatra, upija, sažima i naviješta kršćanima novi život u Kristu. Divim se Augustinovoj iskrenosti, kada govori o samome sebi, kada se ispovijeda i optužuje u Ispovijestima ili kada analizira likove pastira Crkve. U homilijama opet papa Leon Veliki, kako ih naizmjence susrećemo u Časoslovu, uz duboku teološki logično razrađenu misao, uvodi te u sabranost i osobnu molitvu. Zanosi te stil i izričaj klasičnom latinštinom tumačenja svetih knjiga pokornika i originalnoga učenjaka, ali čovje6

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

ka opora karaktera, prezbitera sv. Jeronima, koji je živo trpio od svojih slabosti i vapio Božjemu milosrđu: “Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac!” Ne spominjući druge oce Crkve, jer bi bilo suvišno sve nabrajati, Zlatousti je ipak najbliži i najprivlačniji ovomu današnjem tipu kršćanina rastepena i pomamna za ponudama svih vrsta suvremenih uživanja za koja i ne sluti u prvi mah da se radi o nečistoćama. Zbog toga riječ ovoga vrsnog teologa i egzegete, crkvenoga oca i naučitelja, može biti mnogostruko korisna za vraćanje iskonskim biblijskim vrijednostima, od kojih je svakako jedna čistoća.

Dva vječna starozavjetna primjera čistoće Da njegov nauk ne bi bila ljudska proizvoljna mudrost, Zlatousti marno posiže za starozavjetnim uzorima, pogotovo što oba Zavjeta shvaća povezana u Isusu Kristu kao jednu objavljenu cjelinu. Potkrjepljujući rječito i slikovito stavove koje naviješta Zlatousti će se diviti strpljivomu Jobu koji crijepom struže okorjele rane sa svojega tijela dok ispovijeda u strahu Božjemu svoju neokaljanu čistoću tvrdeći da ni “ne pogleda djevicu”. Divit će se mladomu Tobiji koji s odabranicom, a da je se ne dotakne, tri prve noći moli za blagoslov svoje ženidbe i svojega potomstva. Uopće kao primjer postavlja borbu za čistoću što su ih vodili drevni očevi: najveći muž i organizator židovskoga naroda, veliki zakonodavac Mojsije; ratnik, pjesnik psalama i glazbenik, grješnik i pokajnik, nedostiživi kralj David; Božji ugodnik, moli7

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

telj i pokornik, prorok Daniel. No iznad svega Zlatousti se divi čistomu mladiću Josipu Egipatskomu pa djevojkama koje provode borbu za neokaljanost djevičanstva kao “borba blažene Suzane”, pune vrline u smirenu dostojanstvu svoje vjernosti Bogu. Oboje su vodili sličnu borbu i ustrajali u njoj, stavivši na kocku i sam život.

Biblijska pripovijest svjedoči kako mladića Josipa zavidna braća htjedoše ubiti bacivši ga u jamu.

Ruben ga zagovara pa ga prodaše kao roba midjanskim trgovcima. Ocu Jakovu slagaše da ga razdera divlja zvijer. Bog je to bezakonje braće ne odobrio, nego dopustio jer ga je u svojoj providnosti odredio da postane ne osvetnik nego njihov i očev spasitelj. Josip tako bi prodan u Egiptu u kuću faraonova činovnika Putifara. Ovaj ga, vidjevši njegovo poštenje i krjepost, zavoli i postavi upraviteljem svojega doma. Ali Josip se u cvijetu mladosti imao boriti na sve strane: vlastita mladost mu posta neprijateljem, nutarnja ugoda ga je draškala, a Putifarova razbludna žena borila se s njim izvana. Salijetala ga je danima svojim obećanjima i laskanjem. Ženstvenost stavljena preda nj uzdrma ga, a dodvoravanje je dražilo njegov mladenački duh i prodiralo sve dublje u osjećaje. Ali ništa od toga nije ga moglo svladati. Zlatousti, uživljen u značenje njegove borbe koja može postati primjer čestitosti kršćanskim mladićima, na svoj način čestita Josipu: “Potresen laskanjem, nisi popustio, zasut obećanjima, nisi prezreo čistoću niti si, obasut prijetnjama, izdao blago krjeposti, nego si sve dijelove svojega tijela zauzdao…” Žena ga je, ako pristane, htjela “unaprijediti”. Josip ima snage i 8

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

odvraća Egipćanki: “Ženo, ja nisam postao robom; potomak sam uzvišenih predaka: Abraham i Izak, koji su govorili s Bogom, moji su djed i pradjed, a Jakov, koji se hrvao s anđelom, moj je otac. Zbog toga se pun pouzdanja borim s tobom.” Nakon njegove upornosti i odlučnosti da ostane vjeran Bogu smislila je ona đavolsku spletku optuživši ga pred mužem da ju je htio oskvrnuti. I Putifar povjeruje i stavi ga u zatvor. Božja providnost koja vodi putove pravednika htjela je, međutim, da je došao na glas kao onaj koji tumači snove pa ga je i sam faraon pozvao da mu protumači san o debelim i mršavim kravama koje je sanjao. I protumačio je faraonu o debelim i mršavim kravama, simbolima sedam rodnih i sedam gladnih godina. Bog je bio s Josipom i faraon ga uzvisi na najvišu čast u Egiptu: postaje prvi do faraona. Predaje mu u ruke vrhovnu upravu u zemlji. U doba rodnih godina napunio je veličanstvena skladišta žitom da u doba gladnih godina, koje su slijedile, uzmogne svima dijeliti šakom i kapom kako bi preživjeli. Tako i svojoj braći, koja su ga nekoć kao roba prodala u Egipat, a sada opetovano dolaze iz Kanaana “kupiti” žito da prežive. Bog je dopustio da se u toj borbi za život njegove braće i staroga oca Jakova izvrši dirljiva povijest velikodušnosti Josipove i istinitosti davnoga njegova sna, zbog čega ga bijahu i zamrzila braća: “Usnuo sam san da mi se Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda duboko pokloniše” (Post 37,9b). Evo, prodani Josip pralik je Krista, koga je Juda prodao. “Vidiš li kako je čistoćom opravdan i kako zbog čistoće kraljuje na nebesima?” zaključuje Zlatousti stavljajući Josipa za poticaj svi9

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

ma koji prolaze kroz slična iskušenja u borbi za vlastitu čistoću života.

Druga biblijska pripovijest koju Zlatousti iščitava kao poticaj na krjepost čistoće jest događaj opisan u Knjizi proroka Daniela. Vjernu Suzanu lažno optužiše dva “uglednika” koji bijahu starješine židovskoga naroda. Kao što je Josip svima u borbi protiv Egipćanke pokazao blagoslov borbe za tu anđeosku krjepost, tako se bori i Suzana u tomu “javnom gledalištu gdje promatraju i Bog i anđeli i muškarci i žene. Neka se bori i neka poduči mlade žene kako se do smrti treba boriti za čistoću”. Dvojica starješina naroda pustiše maha svojoj razbludnoj pohoti za njom. Jednoga dana, skrivećke jedan od drugoga, odoše potajno promatrati Suzanu. Susreli su se u vrtu blizu nje i postidjeli se nisu. Njezina je borba počela kada su navalili na nju da je oskvrnu i besramno sruše njezinu vjernost mužu. Njezina je borba bila teža od one Josipove protiv dvojice još uvijek hrabrih staraca. Držeći je nezaštićenom i bespomoćnom ucjenjivali su je, ako ne pristane, prijeteći kako će je optužiti da je s njom bio mladić i zbog toga da je udaljila sluškinje. Suzana je pred lažnom optužbom, pred strahom od smrti, pred tolikim narodom – bližom i daljnjom rodbinom, pred mržnjom svojega muža zbog preljuba, pred posvemašnjim rasulom cijeloga svojeg doma. Ali ništa od svega toga nije slomilo čisto srce ove hrabre žene, nego je ustrajala uspravna u čistoći. Hrabro dobaci bezakonicima, koji čuvaju Zakon, pitajući ih poznaju li zapovijed: “Ne poželi žene bližnjega svoga?” (Izl 20,17b).

I Suzana stane vikati nadljudskom snagom “u po10

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

moć”, “u pomoć”! Povikaše i dvojica starješina. Strčaše se Suzanini robovi i sluškinje. Starješine izrekoše riječi optužbe. Robovi se silno postidješe jer nikada o svojoj gospodarici nešto slična nisu pomislili. Sutradan se skupio silan svijet. Starješine izrekoše osudu na smrt. Suzana ima podnijeti smrt za obranu čistoće. Povorka krenu na stratište. Uto momčić Daniel povika: “Ja sam čist od krvi njezine!” Svi se zgranuše. Sve ih prekori što bez istrage osudiše nevinu kćer Izraelovu. I zatraži da se vrate u sudnicu. I reče Daniel: “Razdvojite ih jednog od drugog.”

Njegov je sud bio nadahnut. Prvi je slagao da je Suzanu i mladića vidio “pod trišljom”, a drugi da ih je vidio “pod jasikom”. Umjesto čiste Suzane osuđeni su lašci starješine naroda. I Zlatousti se pita, a tim istim pitanjem odgovara: “Vidiš li junačku dušu u ženskome tijelu? Vidiš li čistu ženu, uspomena na koju ostaje besmrtnom nakon pobjede?” Kao što je ovo poticajno tumačenje bilo vrelo nadahnuća kršćanskim djevojkama u vremenu u kojemu živi Zlatousti, može postati i danas u vremenu kada ništa manje nisu navale na one koji čuvaju čistoću kao krjepost od Boga danu.

Jadikovka protiv onih koji kvare Kristove djevice Važnost čistoće za Ivana Zlatoustoga iščitava se iz još jednoga teksta, ali ovoga puta čistoće onih koje se Kristu posvećuju kao djevice. Način života monaha i monahinja vremena u kojemu živi Ivan Zla11

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

tousti izgleda da je bio dosta različit od današnjega načina življenja redovnika i redovnica. Kao da je tada blizina pada u bludnost međusobno bila običajnija zbog osamljenosti života, nedovoljna produbljivanja osobne duhovnosti i rasta u Kristu, vjerojatno i slaba poznavanja objavljene Božje riječi, s ozbiljnim nastojanjem usaditi se čvrsto u Kristov misterij po Duhu Svetomu. Kako bilo, Zlatousti je bio svjestan poteškoća, ali i vrijednosti čistoće koja se u djevičanstvu daruje Kristu Zaručniku.

U ovomu kraćem poglavlju Zlatousti, s jedne strane, ozbiljno upozorava one koji popuštaju zlim požudama pa traže prilike da zavedu i oskvrnu djevice koje se posvetiše Bogu, s druge strane, nesmiljeno govori “djevicama” koje su to samo izvana, a u srcu su već ostavile svojega zaručnika Krista Gospodina pa se podaju niskim strastima. S jedne strane, među ostalim: “Što ćete odgovoriti (Vječnomu Sudcu), vi, što tolika bezakonja počiniste protiv Kristovih zaručnica? (...) Zar niste mislili na svoje duše?” S druge strane, gledajući ne popustljive, hladne i mlitave djevice u ime Kristovo gromoglasno pita: “Zašto se nisi suprotstavila protivniku koji je navalio na te? Kako to da njegove otrovne strjelice nisi odagnala likom mojega križa?” Opominje od te opasnosti – požude tijela – posebice monahe i posvećene djevice: “Živite po Duhu i ne ćete potpasti pod požudu tijela.” Zlatousti ponovno naglašava da među svim vrlinama nema ni jedne časnije od djevičanstva. Treba imati na umu da se nitko ne može spasiti bez krjeposti čistoće. Nema razlike između muškaraca i žena. Svi smo sazdani od istoga krhkog materijala te se svi mora12

ZNAČENJE ČISTOĆE U MISLI IVANA ZLATOUSTOGA

mo boriti i izboriti taj biser krjeposti u mislima, riječima, djelima. Bog je velikodušan: pokajniku uvijek oprašta i ponovno mu daje dovoljno milosti da mu, ne bez nastojanja, ostane vjeran. Stoga i u ovomu kontekstu riječi Ivana Zlatoustoga sačinjavaju dragocjeno svjedočanstvo autentična života, ali i dragocjen poticaj na vjernost svima koji se Bogu posvetiše. dr. sc. Ivan Fuček, SJ, umirovljeni profesor Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu

13

UVOD

UVOD

Čistoća Grčka riječ σωφροσύνη na prvomu mjestu označava “umjerenost, mudrost, pronicljivost u rasuđivanju”, a u nauku crkvenih otaca poprima osobito značenje te se prevodi kao “čistoća”. Druga riječ koja označava vrlinu čistoće, čednost povezanu s pobožnošću, jest ἁγνεία. Spomenimo ovdje i prekrasan prijevod ove riječi, bremenit značenjem, svojstven pravoslavnoj teologiji: celomudrenost. Upravo je nemoguće govoriti o čistoći bez ljubavi, kao ni o ljubavi bez čistoće. Uzajamno se prožimajući izgleda kao da proizlaze jedna iz druge. U praktičnomu smislu možemo ipak reći da jedna podržava drugu jer, kao što to kaže sveti Ivan Pavao II.: “Čistoća je duhovna energija koja ljubav oslobađa od sebičnosti i agresivnosti.”1 Kao svevremenski tumač Svetoga pisma sveti Ivan Zlatousti govori o čistoći kao o Božjemu daru slobodnu čovjeku. Kao i čovjek onoga vremena, odrastao u društvu u kojemu na ćudorednomu planu nije bilo lako otkloniti utjecaj poganstva, tako je i današnji čovjek zarobljen raznim društvenim stavovima koji relativiziraju ljudsku spolnost i smisao čistoće te ne može razumjeti bez dodatnih pojašnjenja što je 1

Ivan Pavao II., Ljudska spolnost: istina i značenje, 16.

15

UVOD

on naviještao u svojim propovijedima i govorima. Srž je problema danas ista kao i u vrijeme svetoga Ivana Zlatoustoga: udaljavanje pojedinca od Boga, što zbog vremenitih briga2, što zbog objektivnih datosti relativizirajućega, antiteističkoga društva današnjice, koje nesvjesno zaslijepljeno postmodernističkim štovanjem jednostrane racionalno-utilitarističke misaone struje govori: “Možda Bog i postoji, ali ti ne treba!” te tako neposredno mijenja stavove ljudi poričući s jedne strane nužnost transcendentnoga izgrađivanja čovjeka kao osobe, a s druge potičući apsolutnu depersonaliziranu toleranciju i autoritarni subjektivistički izričaj, lišen bilo kakva preuzimanja moralne odgovornosti. Apostol Ivan na prvo mjesto temeljnih požuda ovoga svijeta stavlja požudu tijela3 koja nas neodoljivo i neodjeljivo podsjeća na šestu i devetu Božju zapovijed, ali istodobno nadilazi tek tjelesni aspekt i govori o dubini nereda koji ta požuda čini u ljudskomu duhu jer bludnost se teško protivi i dostojanstvu osobe, a ne samo Božjoj namisli o ljudskoj spolnosti4.

Korijen toga problema leži u odgoju koji je, nažalost, u sveobuhvatnosti toga pojma, prestao biti kršćanski odgoj za borbu, za vrlinu i čistoću u mislima, riječima i djelima. Homilije i govori svetoga Ivana Zlatoustoga koji govore o čistoći i ljubavi služe upravo tome: pozivaju kršćane da se odupru navalama đavolskim jer, ukoliko čovjek namjerava slijediti Kristove stope, tim više otkriva da uistinu postoji neprijatelj i da bitke nisu negdje daleko, nego unutar svakoga čovjeka, 2 3 4

16

Usp. Mt 13,19–22.

Usp. 1 Iv 2,16.

KKC 2351; usp. 1 Kor 6,12–20.

UVOD

neovisno o tome u kojoj je mjeri on toga svjestan. Đavao nema tijelo i sam ne može griješiti u tijelu i zato na vrlo perfidan način napada čovjeka i zavodi ga ne bi li pao. Govoreći o čistoći kao o preduvjetu za istinsku ljubav, ljubav pročišćenu od sebičnosti, možemo ustanoviti da svaki čovjek, naročito u mladosti, u sebi kao da nosi opasnost od pada. Znajući to ono što nam neprijatelj pristupajući sugerira jest veličina Božjega milosrđa – t``a zar će Bog kazniti teškom kaznom nekoga tko je padovima ionako sklon po svojoj naravi? Sveti Pavao je, govoreći Rimljanima, zakukao: “Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti iz ovoga tijela smrtonosnoga?”5 Dio stiha jednoga rimskog pjesnika6 ušao je u crkvenu pouku pustinjskih otaca mlađim asketima posluživši tako kao očinska opomena svakomu vjerniku jer kaže: “Principiis obsta!” – “Odupri se u početku!” Kako kaže Evagrije Pontski: “Tegobna je uzdržljivost i teška je čistoća, no ne postoji ništa slađe od nebeskoga Zaručnika.”7 Imajući pouzdanu nadu, budući da smo još uvijek putujuća i borbena Crkva, pred očima uvijek trebamo imati i cilj našega putovanja, vječno blaženstvo i nebeskoga zaručnika, Krista. Stoga su ohrabrujuće riječi svetoga Ivana Klimaka8 koji kaže: “Čistoća je usvajanje bestjelesne naravi. Čist je onaj čovjek koji je ljubav potisnuo ljubavlju i koji je duhovnim ognjem ugasio plamen svojih strasti.”

5 6 7 8

Rim 7, 24.

Ovidije, Remedia amoris, 91.

Evagrije Pontski, Poticaj na djevičanstvo, 52.

Poznat i kao sveti Ivan Ljestvičnik; Scala paradisi, XV. pouka, v. J.-P. Migne vol. 88, 880–881.

17

UVOD

Ljubav O povezanosti današnjega općenitog poimanja riječi ljubav s onim što ljubav uistinu jest i etimologiji iste ovdje ne treba raspredati; dovoljno je o tome govorio papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici9 u kojoj je istaknuo revolucionarni doprinos kršćanstva govoru o pravoj ljubavi počevši od novozavjetnih vremena. S druge strane, govoreći o ljubavi, konačna, ciljna ideja koju ljudi danas pretežno imaju o njoj jest ona sužena, filmska zatupljujuća slika “...i zauvijek su živjeli sretno...” koja kao da degradira bit ljubavi ne prikazujući uopće životnu borbu i međuodnos dvoje ljudi koji bi prema toj slici trebali netremice zuriti jedno u drugo i biti sretni, potičući tako na samodostatnost.

Mnogi mladi ljudi nisu u stanju ući u ozbiljan odnos s drugim upravo zato što imaju iskrivljenu sliku ljubavi: umjesto ljubavi koja traži žrtvu i koja se daje za drugoga do kraja, svi čeznu za ljubavlju koja “od mene ne traži ništa i daje mi sve što ja hoću”. Postojanje riječi “ti” označava odnos koji nužno zahtijeva izlazak iz okvira samodostatnosti – ako netko izgovori riječ “ti”, to znači da je tu i “ja” tako da je ključni preduvjet za ljubav, za to da netko odgovori na poziv na sebedarje, uzići na križ, ući u trpljenje; simbolički gledano, slovo T kojim počinje riječ “ti” ima oblik križa. Ući u odnos s drugim, prijeći drugome, napustiti vlastite okvire i odreći se sebeljublja, uzeti na sebe tuđe promašaje i grijehe10 – sve su to plodovi suradnje s 9

10

18

Benedikt XVI., Enciklika Deus caritas est, 2–8; usp. 1 Iv 4,16; 1 Kor 13,1–13; Pj 8,6–7; Kol 3,14 itd.

Usp. Gal 6,2.

UVOD

Duhom Svetim. Sam sveti Ivan, koji je dobio nadimak Zlatousti, kaže da “nijedna riječ nije prikladna da bi se njome opisala ljubav jer ona nije zemaljska već nebeska stvarnost. Smatram da i jezik anđela oskudijeva izrazima potrebnim za prikladno razmišljanje o njoj budući da ljubav neprestano izvire upravo iz same Božje uzvišene misli”.11 Postoje mnoge vrste ljubavi: majčinska, očinska, bratska, prijateljska i mogli bismo tako unedogled nabrajati, no u kontekstu ovih homilija važno je napomenuti da postoji jedna ljubav koja istodobno obuhvaća, nadilazi i služi svim ovim ljubavima, a to je ljubav Božja, objavljena i potvrđena u žrtvi njegova Sina, Isusa Krista. Mnogi se kunu u ljubav do smrti, uistinu koji put i ostvarujući obećano, no ova ljubav Kristova nadilazi i samu smrt! Jedino je ovaj oblik ljubavi Bog uskrisio, govoreći nam tako o neizmjernoj dobroti i čovjekoljublju koje, kao pravi otac, ima za svakoga od nas, počevši od najbjednijih i najvećih grješnika do onih koji se takvima ili ne smatraju ili ih drugi ne vide kao takve.

Silna je borba i o tome postoji niz svjedočanstava i danas u suvremenomu društvu; neumorno i bez predaha neprijatelj križa Kristova pregne za uništenjem slike ljubavi, sadržane u slici obitelji, u slici međusobnoga odnosa muškarca i žene. Oni koji su pozvani svijetom pronositi sliku i priliku Božje naravi12 zasigurno na sebe navlače srdžbu i bijes đavla, koji je zagovornik sebeljublja. U homilijama o ljubavi svetoga Ivana Zlatoustoga možemo čuti snažan poziv na odupiranje nasrtajima đavolskim. Poseban je nagla11 12

Sveti Ivan Zlatousti, Prvi govor o ljubavi.

Usp. 1 Iv 4,1–21.

19

UVOD

sak stavio na ono što nazivamo zlatna zapovijed13, prizivajući nam u pamet činjenicu da nismo stvoreni samo za ovozemaljsku, već i za nebesku stvarnost; slika vječne kazne koju čovjek može iskusiti već u ovomu životu (jer čovjek koji živi za sebe gotovo da kuša pakao) na čitatelja ostavlja snažan dojam i pomaže da se u njemu rodi makar natruha straha Božjega.

O čistoći Homilija o čistoći kratak je i snažan poziv na borbu protiv nečistoće svijeta i njegovih zamama kojoj su bili izloženi i kršćani u 4. stoljeću kada su mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru, ali su ostali pred istim duhovnim izazovima. Svjestan slabosti koja prebiva u svakomu čovjeku, sveti Ivan na samu početku kaže “da je Kristovim slugama uvijek vrlo korisno i prikladno govoriti o čistoći”. Osim poziva na borbu i revnosno prianjanje uz istinitost poruke riječi Božje, u ovoj homiliji možemo izdvojiti nekoliko stvari: istinsku slobodu i duboku mudrost duše koja, poput Josipa Egipatskoga, izlazi na megdan đavlu. Sveti Ivan Zlatousti snažno naglašava i postavlja za primjer, obraćajući se slušateljima kao nejačadi, hrabreći ih i potičući, kako njih, tako i nas danas da odvažno stupamo naprijed na putu prema vječnosti, jer opasnosti vrebaju sa svih strana; t``a i mi živimo među ljudima koji robuju nasladama, ugađaju trbuhu i ne čine ništa pobožno ili bogoljubno. Najveći oslonac i pomoć u vremenima tjeskobe i nasrtaja đavolskih svat13

20

Usp. Mk 12,28–31.

UVOD

ko može pronaći u križu Kristovu jer “tjelesne se bolesti svladavaju liječničkim umijećem, a bolesnu dušu žustro liječe Kristove riječi”.

O Josipu i čistoći Možemo slobodno reći da je sveti Ivan dosljedan u davanju primjera jer Josipa Egipatskoga stavlja kao uzor čistoće. Najvažnija stvar u ovoj homiliji jest promatranje međusobno suprotstavljenih stvarnosti ljudskoga srca, a to su uzvišenost i čistoća vrline nasuprot koje stoji prljavština požude, čija suprotstavljenost, prisutna u srcu svakoga čovjeka, priziva u pamćenje onu nutarnju borbu o kojoj govori sveti Pavao u Poslanici Rimljanima.14 U našemu vremenu prisilno ubrzana tempa života često ne uspijevamo na vrijeme reagirati na sićušne probleme koji se nagomilaju pa nas onda poklope kao valovi; tome služe kao potvrda statistički podatci o ljudima koji koriste različite antidepresive, anksiolitike i druga sredstva kako bi se mogli nositi sa zahtjevnošću života; ako netko vozi automobil brzinom od 180 km/h, nije u stanju na vrijeme reagirati na zaprjeku kao netko tko vozi 80 km/h. Ova homilija govori da je opasnost od požuda i nečistih sila15 i danas nešto vrlo realno, nešto što onaj koji hodi Kristovim stopama treba očekivati, ali ujedno nas poziva da se ne uljuljamo u buržujske snove o životu bez problema. Tko se ne bori, ne će zadobiti vijenac.

14 15

Usp. Rim 7,14–25.

Usp. Ef 6,11–17.

21

UVOD

O Suzani U knjizi proroka Daniela Ivan Zlatousti pronalazi drugi upečatljiv primjer čistoće. Jedan ulomak njegove knjige govori o Suzani, ženi Jojakimovoj, koja je bila lijepa i na sebe navukla požudne poglede dvojice staraca, narodnih starješina. Sama pripovijest pokazuje koliko je požuda nešto s čime se je čovjek dužan boriti sve do konca života. Sveti Ivan Zlatousti je Suzaninu priču ovdje donio isprepletenu sa silnim pohvalama vrline čistoće i uzdržljivosti, naglašavajući kako nam je svima potreban strah Božji jer Suzana je radije htjela umrijeti, negoli prestupiti Božje zapovijedi. Ako kažemo da se, koristeći lik Josipa, sveti Ivan obraća prvenstveno muškarcima, onda sa sigurnošću možemo reći da je lik Suzane postavljen kao ohrabrenje svim djevojkama i ženama raspoloženima ući u borbu za čednost, čistoću i neraspadljivi vijenac slave. U vrijeme kada se ni običan sok ne može reklamirati bez obnažene djevojke, ovakav je poziv i više nego dobrodošao.

Jadikovka protiv onih koji kvare Kristove djevice Usprkos naslovu koji daje naslutiti dio sadržaja, ovo je još jedna homilija upućena ponajprije djevojkama. Prvi je dio upućen kao žestoka šiba svim nasrtljivcima koji pošto-poto žele oskvrnuti djevojke koje se zavjetovaše na život u čistoći. Iz ovih početnih redaka možemo razabrati da je u, kako bismo 22

UVOD

danas rekli, zajednici vjernika u kojoj djeluje sveti Ivan Zlatousti bio potreban vrlo životan i angažiran pastoralni polet, što i vidimo, jer je ovdje sveti Ivan nastupio kao pravi pastir koji nije najamnik, nego se s jedne strane odvažno suprotstavlja vuku, a s druge hrabri i opominje ovce. Poziva kršćanske djevojke da sačuvaju svoje udove neoskvrnjenima prije braka ne bi li tako, među ostalim, sačuvale svoju dušu čistom za nebeskoga zaručnika, Krista.

Prvi i drugi govor o ljubavi Ova dva govora ne bismo mogli nazvati homilijama nego razmatranjima o najvišoj od svih stvari, a to je ljubav. Sam pisac kaže da ima poteškoća s pronalaženjem riječi kojima bi opisao stvarnost ljubavi, ali upravo se iz ovih govora može razabrati zašto je dobio nadimak Zlatousti. Oba govora stavljaju naglasak na potrebu za pomirenjem, za poniznim služenjem, za istinskim, dubokim bratoljubljem, protkanim ljubavlju prema Bogu, kao što na to poziva jedan drugi sveti Ivan.16 Uistinu, uzmemo li u ruke neke podatke i promotrimo li koliki ljudi idu u crkvu, pristupaju sakramentima, a međusobno se tuže i parniče, mogli bismo reći da je Isus Krist na neki način promašio kada je rekao: “Ljubite svoje neprijatelje!”17 i da je kršćanstvo uistinu lakrdija za mnoge koji ga svojim životom izdaju. Osluškujući svakoga dana Božji poziv na svetost za ove kratke govore svetoga 16 17

Usp. 1 Iv 4,20.

Usp. Mt 5,44.

23

UVOD

Ivana Zlatoustoga s pravom možemo reći da mogu stati uz bok Pavlovu Hvalospjevu ljubavi.18

O ljubavi ili o iskrenu prijateljstvu Literarno i katehetski prekrasno dotjerana i uređena homilija pred oči nam stavlja gotovo tjeskobnu potrebu blizine onoga koga ljubimo, no ne samo u fizičkomu, nego i u duhovnomu smislu. Ovdje je riječ najprije o iskrenu prijateljstvu koje proizlazi iz ljubavi jedne osobe prema drugoj, ljubavi koja pokriva grijehe drugoga,19 ljubavi koja je agape, a ne eros, ljubavi koja označava prianjanje uz nebeske stvarnosti već ovdje na zemlji. Pozvani smo na trezvenu, razboritu vrstu ljubavi; i u piščevo je vrijeme, kako doznajemo, bilo onih koji su tvrdili da je ljubiti bezumne stvari i uživati pod svaku cijenu nešto lijepo, ali Zlatousti za takvu ljubav kaže da je prije bolest nego ljubav, svjedočeći novost koju unosi kršćanstvo u međuljudske odnose i definiranje istinskih vrijednosti. Stara latinska izreka govori da se pravi prijatelj poznaje u nevolji; ako netko ljubi drugoga u dimenziji križa, do te mjere da je raspoložen položiti svoj život za njega, onda se uistinu može reći da je takav čovjek i danas znak Kristove prisutnosti na zemlji.

18 19

24

Usp. 1 Kor 13,1–13.

Usp. 1 Pt 4,8.

UVOD

O savršenoj ljubavi Posljednja u ovomu nizu homilija je koja govori o naravi ljubavi i u pamet nam doziva eshatološku dimenziju kršćanskoga života. “Sve mi je dopušteno! Ali sve ne koristi”20, reći će sveti Pavao i s njime to ponoviti Zlatousti. Pozivajući ljude koji su na neki način postali preuzetni pouzdavajući se u Božje čovjekoljublje i milosrđe i nastavili griješiti nakon obraćenja, kao da se obraća nama danas koji živimo u vremenu posvemašnjega relativiziranja stvarnosti.

Podnaslov bi ove homilije mogao glasiti: “O paklu i vječnoj kazni” jer je pisac na tako plastičan način opisao stanje osobe koja ne ljubi nikoga doli sebe, prispodobivši ga paklu. Doista, mnogi već danas kušaju pakao sebične ljubavi prolazeći kroz rastave braka, kroz nasilje, kroz zanemarivanje i sve druge oblike stvarnosti koja nas okružuje, a pred kojom tako lako zatvaramo oči. Samo je onome koji u srcu ima sliku svršetka životnoga puta moguće tražiti najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu21 i tako ljubiti braću da svi koji žive oko njega uistinu spoznaju veličinu istinske, raspete Ljubavi.

Ante Franić

20 21

1 Kor 6,12.

Usp. Mt 6,33.

25

ČISTOĆA I LJUBAV

O ČISTOĆI

Čini mi se da je Kristovim slugama uvijek vrlo korisno i prikladno govoriti o čistoći, stoga ću vam sada, u povoljno vrijeme, i održati jedan govor o njoj jer djeca Crkve, nakon što su se obukla u Krista, moraju, prije svih drugih dobara, zadobiti čistoću. Kada netko vidi vrsne natjecatelje na Olimpijskim igrama kako nauljeni silaze na teren te zatim govori o njihovoj borbi, izdržljivosti i pobjedi, govoreći tako u tomu trenutku, ispravno misli. A i mi, promatrajući kako Spasiteljevi borci putem božanskih otajstava crpe snagu od Duha, na sličan način, razgovarajući o čistoći, možemo poći u duhovni boj. U ljudskim borbama vijenci dolaze poslije pobjede dok na Kristovu bojnomu polju vijenci dolaze prije pobjede. Radi čega nas je Krist poslao u boj prethodno nas ovjenčavši? Učinio je to s nakanom da unese strah među protivnike, u isti čas potaknuvši naša srca da, gledajući na čast, koju nam je darovao Krist, sve što činimo i govorimo bude dostojno časti našega gospodara.

Ako neki kralj, zaodjenut grimizom i glave urešene vijencem, bude unutarnjim previranjima duha potaknut učiniti nešto nedostojno kraljev27

IVAN ZLATOUSTI

stva pa u taj isti tren pogleda na oružje za boj, umah biva snažniji od neprijatelja. Tako i ti, koji si zaodjenut u Krista, kada opaziš da zla požuda neprestano navaljuje na dušu, upravi svoj pogled k Božjemu oružju i umah ćeš postati snažniji od zamke zla. Lijepo je pohvalno govoriti o čistoći, no još je ljepše biti u čistoći; oni koji o njoj neprestano slušaju i govore, zahvaljujući tome što je izrečeno, dobivaju snažan poziv na samosvladavanje. Bog je odredio da vrline svetaca postanu poznate preko Svetoga pisma zato da bi sve ljude privukao njihovoj revnosti i nagovorio ih da vježbaju čistoću, brižljivo slijedeći stope pravednika. Ako se mnogi, vidjevši na gimnastičkim natjecanjima često ovjenčane natjecatelje, brzo svlače, prianjaju na natjecanja i podnose mnogo napora te proliju puno znoja da budu ovjenčani maslinovim ili lovorovim grančicama, s kolikim bismo mi tek žarom trebali podnijeti napor radi čistoće gledajući druge, koje je Bog ovjenčao, da budemo ovjenčani nebeskim vijencima zbog vrlih i spasonosnih junaštava? Kako, dakle, nije strašno i vrijedno svake ljutnje to što natjecatelje na pobjedu doziva lišće masline ili lovora i isprazna slava koja teži tome da ih uništi u ovomu životu, a nas Kristovi darovi ne uvjeravaju da odbacimo svaku nasladu i suprotstavimo strah Božji svim požudama? Gledaj, ne teže samo ljudi činiti iste stva28

ČISTOĆA I LJUBAV

ri kao i drugi: t``a i golubice često, vidjevši jednu kako je sama poletjela, hitro je slijede; i vrstan ždrijebac, kada poskoči u stadu konja, odvlači na cestu cijelo stado. Budući da smo, dakle, svi mi stado Kristovo, a među nama je, poput vrsna ždrijepca, premudri Josip koji skokovima do nebesa poziva braću u sužanjstvu da revnuju poput njega, zaplešimo duhovni ples s lijepim mladićem hvaleći njegovu čistoću ne samo riječima, već i nasljedujući njegova djela.

On je bio tako pouzdan i čestit čuvar čistoće da je, premda je zbog požude mogao postati bogat, raskošno živjeti i vladati nad gospodaricom i nadasve biti gospodar svekolikih stvari, uzljubivši čistoću, izabrao radije umrijeti negoli je izdati jer bogatstvo, vlast i slava u ovomu životu zajedno prestaju, a njihova je plaća prolazna; jedino vrlina nema svršetka. Zbog toga je naslade zauzdao strahom te ismijao bogatstva, raskoš i gospodaričina obećanja, smatrajući nevolje u sužanjstvu slađima od blistavih zdanja; pogubno je da oni koji su pristigli do vrhunca ljepote uživaju u strastima. On je pokazao toliko samosvladavanja da je ljepotom duše prikrio mladost svojega tijela, naličjem sličan divnoj zvijezdi, a dušom sličan anđelima. Na nama je, stoga, ne samo promatrati s udivljenjem čistoću toga mladića, nego i nevolje koje je radi nje podnio smatrajući robovanje požudama strašnijim od smr29

IVAN ZLATOUSTI

ti. Kada bismo naveli trenutke u kojima je dušu čuvao čistom, mogli bismo potanko upoznati njegovu vrlinu; prije nego što se na zemlji pojavio Gospodar i Stvoritelj svega, Josipova je duša bila slobodna, premda je boravio u kući bezbožničkoj, uz mnoge koji su ga dozivali da im služi, bez ikoga tko bi ga poučio čistoći, uz sve njih, koji robuju nasladama, ugađaju trbuhu i ne čine ništa pobožno ili bogoljubno. No iako je bio okružen tolikim i takvim zlima, promatrajući gospodaricu koja ga je salijetala, ulagujući mu se, ipak nije postao izdajicom nebeskih dobara, nego je hram Duha sačuvao neokaljanim izabravši radije umrijeti, nego biti rob naslada. Nije on čuo svetoga Pavla kako kaže: “Vaša tijela su Kristovi udovi”22; usprkos tome, prije nego što je čuo glas Božji, pokazao se većim od onih koji su posvećeni nebeskim poukama, podučavajući nas, koji se u crkvama stalno borimo, tome da vječnu dušu valja sačuvati. “Ako sam ja,” kaže Josip, “koji sam rođen prije pojave Božje i nisam vidio kako je Gospodar uzeo naličje sluge niti sam čuo prvaka apostola kako viče: ‘Vaša tijela su Kristovi udovi’, smatrao da slugama Božjim dolikuje upravljati požudama i nisam izdao čistoću, iako sam pred sobom vidio mnoge nevolje koje me očekuju, koliko li tek treba da vi, prožeti strahom i trepetom, živite u čistoći, da se ne 22

30

Usp. 1 Kor 6,15a.

ČISTOĆA I LJUBAV

pokažete slave nedostojni, da udove Kristove ne učinite udovima bludničinim?” Taj nauk može svaku dušu učvrstiti u čistoći, taj nauk brzo izgoni svaku požudu te lako rashladi svaku onu koja se rasplamsa. Ni pljusak, koji padne na vatru, ne ugasi plamen tako lako kao što riječ Božja, ušavši u dušu, brzo rastjera zle požude. Nešto slično tome može nam kazati i veliki Job koji ne samo da se pokazao revnim u vježbanju čistoće, nego je i vlastitim očima naložio da ne gledaju u djevojačka lica da mu slučajno ljepota, koju promatra, ne bi ukrala rasuđivanje.23 T``a tko se ne bi začudio i zadivio promatrajući toga čovjeka kako se hrabro bori protiv đavla i posvema postiđuje zamke zla, u isti mah izbjegavajući djevojačko lice i hitro odvraćajući oči od lijepe djevojke? Nije pobjegao, vidjevši đavla kako mu ide ususret, nego je stao kao lav, hrabar u snazi; vidjevši djevojku, nije zastao da promatra ljepotu, nego je hitro pobjegao smatrajući da rat protiv demona vraća hrabrost i dušu čini smjelom te da je lako vježbati se u čistoći, i to tako da se djevojke izbjegava, a ne da se boravi s njima. Ako netko priželjkuje djevičanstvo, neka primi savjete od najmudrijega među svim ljudima; on je i sam, iako je živio prije negoli se Krist objavio, bio pouzdan čuvar čistoće. Neka nitko i ne pomisli da ja kažem da su se prije pojavka Kristova pojavili 23

Usp. Job 31,1.

31

IVAN ZLATOUSTI

pravednici koji su, eto, pribavili toliki dokaz uzdržljivosti; čistoća im, naime, nije bila toliko nametnuta niti su sveti bili toliko prekoravani ako su zanemarili blago čistoće. Kako? Jer najuzvišeniji Bog, koji sve stvori, uze ljudski lik baš zato da s nebesa donese anđeosku svetost. Budući da ima ljudi koji uz toliku milost robuju požudama, veličina njihova grijeha je neizreciva jer, čineći udove Kristove udovima bludničinim, živeći kako žive, prikazuju gospodarovo čovjekoljublje uzaludnim. Neka počuju demoni i neka se straše: Bog ne oklijeva učiniti sve što može da bi nas vratio k sebi! Usuđuje li se, dakle, tko od vjernih, odijelivši se od Krista, prionuti uz bludnice? Nije toliko zlo da onaj koji je sišao s nebesa padne u blato, koliko je zlo da onaj koji je postao Kristovim udom iziđe iz milosti Božje i postane udom bludničinim. Kada ti, dakle, zla požuda nasrne na dušu, prisjeti se brzo Krista, vjeruj da je postavio Pavla koji ti nalaže što da činiš govoreći: “Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim?”24 Čim se prisjetiš tih riječi, brzo ćeš vidjeti kako požuda bježi. Ako se gospodarica pojavi urešena i mudra te samo jednim pogledom hitro privede pameti sluškinje koje se nepristojno vladaju, što se čudiš što samo i prisjećanje na Krista brzo umiruje 24

32

1 Kor 6,15.

ČISTOĆA I LJUBAV

nasrtljivu požudu? Uvijek pred očima imaj križ koji blista i svoj ćeš vijek proživjeti čist od grijeha. Kao što je stup od oblaka, kao pralik i proročanstvo križa, umirio mnoštvo Hebreja i nije dopustio da im Egipćani učine išta nažao, tako i križ, koji imamo pred očima, brzo tjera svaku zlu požudu i brani nas od svega što ne dolikuje strahu Božjemu. To je spasenje duše, to je zadivljujući lijek protiv pogubne požude; tjelesne se bolesti svladavaju liječničkim umijećem, a bolesnu dušu žustro liječe Kristove riječi. Stoga zaklinjem i molim one koji su već sagriješili te robuju požudama da ustanu, budu razboriti i ne dopuste da ih nedaće vazda pritješnjuju, da se ne prepuste struji, a one koji su već postali robovi požuda da ne podnose gorku tiraniju u duši, već da se suprotstave i budu pripravni te, ujedinjujući snage u strahu Kristovu, izbace zlu gospodaricu iz srca da, odbacivši svaku sramotu i čisti od mnoštva grijeha, čiste i neokaljane duše uzmognemo pristupiti božanskim, strahopoštovanja vrijednim otajstvima velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista komu slava i moć u vijeke vjekova. Amen.

33

IVAN ZLATOUSTI

O JOSIPU I ČISTOĆI

Mornarima, štono ih more baca amo-tamo, obalu ne pokazuju ni kopno, ni brdo, ni brježuljak ni hridine, nego gledaju prema zvijezdama i prema njima ravnaju lađu te ostaju neozlijeđeni. Učenici pak Crkve, obrevši se u moru ovoga života, ne gledaju u zvijezde, nego usmjeravaju misli na očeve i čežnjom duše prate njihove stope te pristižu u sami zaljev Kraljevstva. Stoga je naš Gospodin i obznanio njihove živote u svetim knjigama da ne samo da odobravamo, kada ih čujemo, nego da i željno nasljedujemo njihovo življenje.

Gospodin je, znajući da ljudska ćud po prirodi ljubi lijepe stvari i da iz častoljublja uvijek teži jačemu, kao primjer dobra vladanja postavio borbe što su ih vodili očevi da svaki od nas sama sebe usmjeri na vježbu koju god poželi.

Najbolji nam je učitelj strpljive nade život blaženoga Joba, strpljenja Mojsijev, blagosti Davidov, posta i molitve Danielov, a čistoće život Josipov i blažene Suzane. Mladićima odgovara i sviđa im se Josipov život, a djevojkama, napose onima što žive u braku, borba blažene Suzane, puna vrline; oboje su vodili jednaku borbu.

34

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Značenje čistoće u misli Ivana Zlatoustoga (dr. sc. Ivan Fuček, SJ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 O čistoći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 O Josipu i čistoći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .34 O Suzani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43 Jadikovka protiv onih koji kvare Kristove djevice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 Prvi govor o ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .62 Drugi govor o ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 O ljubavi ili o iskrenu prijateljstvu . . . . . . . . . . .72 O savršenoj ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . .126 127

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Zrinski d.d.

Tiskano u srpnju 2015.

CRKVENI OCI

Knjiga 11.

...........................................................................................

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Ivan Zlatousti nije samo vrstan govornik i čovjek pera, nego oduševljen svjedok evanđeoskih vrijednosti i krjeposti. U tomu duhu, u tekstovima koji su ispred nas, posvjedočit će o ljepoti kršćanskoga života življena u čistoći i ljubavi koje su nadahnute životom utjelovljenoga Sina Božjega.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.

Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.

Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-448-5

VERBUM 89 kn

www.verbum.hr