Issuu

................................................................

C R K V E N I

O C I

IVAN ZLATOUSTI TaÅ¡tina i odgoj djece

...................................................... VERBUM

IVAN ZLATOUSTI Taština i odgoj djece

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 10.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: Ante Franić, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

IVAN ZLATOUSTI Taština i odgoj djece

VERBUM Split, 2014.

Naslov izvornika: S. Joannis Chrysostomi de inani gloria et de educandis liberis, edidit Franciscus Schulte, monasterii Guestfalorum 1914. Patrologiae Graecae tomus LXII, col. 149–156, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1862. © Copyright Verbum, Split, 2014. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 37.018.1:241 241:37.018.1 IOHANNES Chrysostomus, sanctus Taština i odgoj djece / Ivan Zlatousti ; <prijevod i bilješke Ante Franić>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Crkveni oci ; 10) Prijevod djela: S. Joannis Chrysostomi de inani gloria et de educandis liberis. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-418-8 I. Roditeljstvo -- Moralnoteološko gledište 151011077

UVOD

Današnje društvo, na čelu s tzv. starim svijetom, Europom, gotovo beziznimno udara glavom u zid udaljavajući se sve većim koracima od svojih korijena, to jest kršćanske misli kojom su bili protkani svi stupnjevi napretka u društvu, počevši od kristijanizirane kasne antike, koja je u filozofsku misao unijela svježinu, rabeći antičke dijalektičke forme u službi dokazivanja istine, kako je po objavi vidi kršćanstvo, preko ranoga i kasnoga srednjeg vijeka s nizom crkvenih redova, počevši od eremita u egipatskoj pustinji do strogih klauzurnih redova, zatim vremena industrijske revolucije, obilježene utjelovljivanjem Descartesove maksime Cogito, ergo sum, koja je posve izmijenila percepciju objektivne istine pa sve do današnjega vremena koje je nadahnuto i prožeto, kako to kaže papa sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Veritatis splendor, “moralnim relativizmom”, koji je u svojoj biti u proturječju s istinskom porukom kršćanstva. Jedna nit toga sveukupnog tkanja povijesti jest pedagoška misao koja u svojoj suštini ostaje nepromijenjena tijekom stoljećâ, iako se u raznim vremenskim odsječcima nalazila pod teškom paljbom raznoraznih filozofskih strujanja. Ono što nadasve čini vrijednim tekstove svetoga Ivana Zlatoustoga jest činjenica da europsko društvo nije posve i u svakom pogledu zapelo negdje u vremenu, 5

UVOD

srljajući bezglavo u nove nade budućnosti, nego uvijek iznova traži povratak ad fontes, prizivajući tako novi humanizam i novu renesansu svaki put kada se pita o objektivno valjanim stvarima. Budući da je u prenesenu smislu ljudski duh pokretač stvari, duh koji ne može biti nepokretni stvaratelj, kao ljudi pozvani smo uvijek iznova tražiti načine kako da mu ulijemo nove snage; govoreći o odgoju djece kao o prevažnu segmentu oblikovanja i uređenja ljudskoga društva ne samo da imamo pravo, kako je to danas moderno reći, štoviše, dužni smo tražiti okrjepu za ljudski duh u duhovnim stvarima. Ljudsko je postojanje omeđeno dvjema odrednicama: postankom (causa essendi) i načinom postanka (modus essendi), od kojih je potonji upravljan prostorom i vremenom; to je ono što zovemo hic et nunc, sada i ovdje. U kršćanskomu uhu uvijek iznova odzvanjaju riječi psalmista koji kaže: “Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda” (Ps 95,7), koje dosljedno pozivaju na realnost ovoga hic et nunc. Vrijeme koje smo dužni posvetiti promišljanju o onome što je dobro, korisno i objektivno ispravno s obzirom na odgoj djece upravo je ovaj “danas”, svaki dan našega života. Ako sagledamo naše društvo i saberemo mnoga iskustva kako odgajatelja, prosvjetnih djelatnika (čije je iskustveno mišljenje često nepravedno zapostavljeno u cijelomu odgojno-obrazovnom procesu)1, tako i roditelja kojima je 1

Uporno se zapostavlja činjenica da je škola prvenstveno odgojna, a tek onda obrazovna ustanova; zbog toga je, recimo to tako, nedovoljno odgojenoj djeci teško svladati određene dijelove gradiva koji su postavljeni

UVOD

stalo do oblikovanja mladih ljudi, to jest vlastitoga potomstva, možemo ustanoviti da je dio sadašnjega javnog mnijenja o odgoju koji nas zanima orijentiran na proučavanje pedagoške prakse u zemljama koje nas okružuju. Sama παιδεία danas je usmjerena na utvrđivanje samodostatne pragmatičnosti, ostavljajući sve manje prostora za intervenciju kako ustanova, tako i pojedinaca. Okruženi takvim ozračjem s velikom radošću pozdravljamo snage i potencijale antičkoga i kršćanskoga svijeta čiji je najbolji predstavnik, kao određena sublimacija svega lijepoga i dobroga (καλοκαγαθία), helenizirani kršćanin, odnosno kristijanizirani helenist, čovjek kojemu se u svojim govorima i homilijama obraća sveti Ivan Zlatousti. Upoznati pedagogiju svetoga Ivana nije teško; on je svoje nadahnuće imao u Bogu, Ocu koji neprestano traži svoju djecu, strpljivo i u izobilju pružajući im ono što im koristi, što je dobro za njih, djecu, koja se neprestano odmeću2, neposlušna i razmažena, svojeglava i tvrdoglava3. Držeći u svojim rukama dvije uzde, pedagogiju i teologiju, sveti Ivan Zlatousti cijelo vrijeme uzima ulogu onoga koji to dvoje ne razlučuje, nego objedinjuje, služeći se jezikom i izričajem “božanske (teološke) pedagogije”, dajući tako počast i priznanje Bogu kao jedinomu i pravomu odgajatelju ljudskoga roda jer ga je on stvorio i uistinu ga poznaje.

2 3

pred njih – jedno vuče drugo: neposluh (moralni relativizam i liberalizacija odgoja!) onemogućava priljev informacija. Usp. Lk 13,34–35. Usp. Izl 33,5. 7

UVOD

Da bi se u potpunosti ostvario kao čovječno biće, čovjek treba poduzeti sve kako bi svoj život i djelovanje učinio što sličnijim Bogu, na čiju je sliku i priliku stvoren. To je ono bitno što Zlatousti naglašava na kraju gotovo svakoga svojeg govora, odnosno homilije, obraćajući se Presvetomu Trojstvu, svim trima osobama, pokazujući da drži kako je božanska pedagogija, to jest čovjekoljublje (φιλανθρωπία) koje nam je iskazao dobri Bog, podarivši nam svojega Sina jedinca, svojstvo sve tri božanske osobe. Kako onda čovjek koji je načinjen na Božju sliku može živjeti, a da ne ljubi druge ljude? Upravo se to pita i na sebi svojstven način obrazlaže sveti Ivan Zlatousti: čovjekoljublje nije isključivo socijalnoga, nego nadasve teološkoga i antropološkoga karaktera. Zato sam Zlatousti svaku rečenicu koju izgovara oslanja na riječ Božju tražeći način kako da poput brižna ratara zasijano sjeme vjere očuva od trnja koje ga guši, to jest od požude očiju i oholosti života, kako nam to govori drugi sveti Ivan.4 Imajući pred sobom najprije sliku naroda koji ga okružuje – s pravom možemo reći da je on svoje slušatelje poznavao u dušu! – sveti Ivan Zlatousti polazi od svakodnevnih događaja, nečega uobičajenog, kao što je to društveni događaj u kazalištu, zemljoradnja, prekoravanje djece koja su neposlušna, konzumiranje hrane i pića, sve to vrlo vješto ispreplićući kako bi posredstvom onoga svakodnevnog, ovozemaljskoga primjera, svojim slušateljima približio “ona dobra, naviještena onima koji ljube Boga”. Na vrlo plastičan način govori o odgoju dje4

1 Iv 2,16.

UVOD

ce dajući primjere kojih se ne bi posramio ni Platon, služeći se jezikom i izrazima kojih se ne bi zastidio ni Demosten, ostvarujući u praksi ona znanja koja mu je u mladosti u Antiohiji prenio njegov učitelj retorike, Libanije. Uistinu, kada govori o odgoju djece, imamo dojam da nam progovara netko tko ima vlastitu djecu. To nam samo svjedoči o plodnu, neposrednu pastoralnomu radu s roditeljima koji su se našli pred problemima i zahtjevima koje pretpostavlja kršćanski odgoj djece u poganskome okruženju, ako li ne i odgoj djece sam po sebi. Danas su mnogi bračni parovi, koji put i protiv svoje volje, prezauzeti da bi mislili na valjan, a kamoli kršćanski odgoj djece, u skladu s riječju Božjom. Govori i homilije svetoga Ivana Zlatoustoga, iako su nastali prije toliko stoljeća, dan-danas odišu svježinom i bremeniti su autoritetom koji dolazi od čovjeka koji je živio po riječi Božjoj, to jest važno je naglasiti da ovi govori nisu obilježeni načelom autoritarnosti s jedne, a s druge strane popustljivim metodama odgoja kojima je, u maniri raznoraznih do it yourself liberalno nastrojenih priručnika (kao da su djeca stroj za koji nam je potreban priručnik!), preplavljena svijest, a samim time i ograničeno djelovanje današnjega čovjeka kao osobe u susretu s drugom osobom, u ovomu slučaju djetetom. Ove su homilije uistinu dobrodošle i valjane kako za ljude onoga vremena, tako i za nas danas jer riječ Božja govori da oni koji su “zasađeni u domu Jahvinu, rod donose i u starosti, sočni i puni svježine”5, to jest onaj tko Gospodinu povjeri svoj život i prepusti uzde svo5

Usp. Ps 92,14–15. 9

UVOD

je egzistencije u njegove ruke, može reći: “Ti si moja nada, Gospodine i neću biti razočaran; u svojoj slavi ti si nas stvorio, u svojem milosrđu si nas odgojio”6, uvjeren u korist koju donosi poslušnost nauku Crkve, a samim time i riječi Božjoj. Kao pomoć donosimo dvije homilije, dva govora svetoga Ivana Zlatoustoga na tu temu: Govor o taštini i o tome kako roditelji trebaju odgajati djecu i XXI. homiliju na Poslanicu svetoga Pavla apostola Efežanima, obje jednako vrijedne i od velika značenja, kako za sociološko-antropološki uvid u odgoj djece u kasnoj antici, tako i za poučljivo vodstvo prilikom odgoja djece u našim današnjim prilikama i stanju u Crkvi i cjelokupnomu društvu, napose hrvatskomu.

Govor o taštini i o tome kako roditelji trebaju odgajati djecu Ukoliko želimo uistinu doprijeti do značenja ovoga govora, čije nam postojanje govori o revnoj skrbi za obitelj i njezine određujuće sastavnice i koji je Ivan Zlatousti uputio svojim slušateljima, kršćanima iz četvrtoga stoljeća koji su vrlo vjerojatno bili i njegovi katekumeni, moramo spomenuti i naglasiti neke činjenice. Koliko god čovjek bio uronjen u otajstvo vjere, ipak živi u svijetu, kreće se i djeluje među ljudima koji ga okružuju te je tako u svako doba i podložan izvanjskomu utjecaju koji može oblikovati njegov stav. U Antiohiji (gdje je Ivan Zlatousti proveo dvanaest godina (386.–397.) i stekao silnu 6

XXIX. Salomonova oda, 1.

UVOD

naklonost naroda zbog svoje goruće revnosti u naviještanju riječi Božje, a i načina na koji je to radio), kao i u ostatku heleniziranoga svijeta, od silna je značenja među pukom bilo nešto što se zove euergesia, to jest dobročinstvo, pojam koji označava gotovo suludo trošenje dobara i novca ne bi li se kako organizirala zabava za narod, u skladu s onom latinskom: Panem et circenses.7 Narod je toliko čeznuo za tim zabavama, koje su im mogle poslužiti kao bijeg i otuđenje od stvarnosti, da su oni koji bi im to omogućili bili nazivani dobročinitelji (euergetes – onaj koji nekome čini dobro). Ako si to dopustimo, možemo reći da na početku ovoga govora stoji gotovo pa prijenos uživo iz kazališta u četvrtomu stoljeću, zbog preciznosti i živopisna opisivanja prizora8 vrlo vrijedan dokument koji nam prikazuje elemente društvenoga ponašanja, prisutne i danas na svim većim okupljanjima, posebno onima športske naravi. 7 8

U prijevodu: Kruha i igara. “Ispunja se gledalište i sav puk sjedi gore pružajući veličanstven prizor, sastavljen od tolikih lica da su i sama zgrada i krovište često skriveni od pogleda zbog tolikih tijela te se ne može vidjeti ni crijep ni kamen, nego sve sama lica i tijela ljudi. A čim ispred svih ušavši stane plemeniti muž koji ih je sve sabrao, svi, ustajući na noge, kao iz jednih usta ispuštaju isti poklik, složno ga nazivajući zaštitnikom i poglavarom zajedničkoga im grada, pružajući ruke prema njemu. Zatim ga uspoređuju s najvećom od svih rijeka, a značaj njegove plemenitosti, koja se izlijeva na njih, uspoređuju s obiljem voda Nila te i njega samoga nazivaju Nilom izlivenih darova.” (Govor o taštini i o tome kao roditelji trebaju odgajati djecu) 11

UVOD

Ako stavimo na stranu ekonomski vid ovakva spektakla – t``a dobročinitelji su morali uložiti silan novac u ostvarenje euergesia – e! – i možebitno pretjerivanje o gozbama od dva-tri dana te piščevo ocrtavanje ličnosti dobročinitelja za vrijeme i nakon slavlja, možemo ustvrditi da Ivan Zlatousti prvenstveno smjera na moralni vid svega rečenoga i govori o borbi protiv strasti taštine, traženja isprazne slave, pružajući nam tako uvid u epohu u kojoj je živio kako on sam, tako i njegovi slušatelji. Kao što kaže naša narodna poslovica: “Ako si ne nađeš posla, brzo će ti ga vrag naći”, u skladu s onim što je rečeno u davnini: Otium multorum malorum est fons.9 Naslov govora o kojemu je ovdje riječ u izvorniku sadrži riječ kenodoxia, što je izraz koji označava ispraznu slavu, to jest taštinu (tašt je prije u jeziku značilo prazan, kao kada kažemo u izrazu na tašte – na prazan želudac). Ono što prije svega nas zanima jest struktura Govora o taštini i o tome kako roditelji trebaju odgajati djecu, a koju razaznajemo iz sama naslova. Dakle, u kratku i sažetu prikazu govor dijelimo na dva dijela: 1) O taštini – u uvodnomu dijelu govora Zlatousti najprije ukazuje na zavodljivost i ništavnost taštine, prelazeći zatim na dokazivanje ispraznosti posjedovanja stvari koje je samo sebi svrhom. 2) O odgoju djece – počinje najprije s pozivom na usmjereno odgajanje, a zatim je istaknut poticaj roditeljima da odgajaju djecu kao Kristove borce, a ne lutke koje se odijeva i ukrašava kako se ko9

U prijevodu: Dokolica je izvor mnogih zala.

UVOD

me prohtije; oca i dijete uspoređuje se s kraljem koji ima vlast nad gradom; govori se o prijekoj nužnosti postavljanja i donošenja zakona u gradu, što je jednako postavljanju granica djetetu; osjetila se uspoređuju s vratima grada; istaknuta je nužnost prenošenja vjere djeci posredstvom pripovijesti iz povijesti spasenja i biblijskih likova; završava govorom o strastima i o čistoći te pozivom na kršćansko življenje.

XXI. homilija na Poslanicu svetoga Pavla apostola Efežanima Među najcjenjenije spise svetoga Ivana Zlatoustoga svakako se ubrajaju homilije na poslanice svetoga Pavla apostola pojedinačnim mjesnim Crkvama, a osim stilski najdotjeranijih homilija na poslanice Korinćanima, važno mjesto zauzimaju i homilije na Poslanicu Efežanima. Sam Zlatousti u preambuli ovih homilija Efez naziva prijestolnicom Male Azije; mi znamo da je Efez poznat po antičkomu poganskom kultu Artemide, čiji je hram ubrajan među sedam svjetskih čuda, s čijim je poklonicima i sam Pavao imao doticaja10, grad koji je iznjedrio jednoga od velikih predsokratovskih filozofa antike, Heraklita, grad u kojemu je još od apostolskih vremena živjela kršćanska zajednica sa svim svojim borbama, usponima i padovima. Ova je homilija svojevrstan dodatak dvadesetoj homiliji koja 10

Usp. Dj 19,23–41; na svojemu trećem misijskom putovanju Pavao u Efezu boravi gotovo tri godine. 13

UVOD

joj prethodi. Kako kaže sam Zlatousti, sveti Pavao se izvrsno snašao u ulozi skladna i odmjerena pripovjedača jer najprije u XX. homiliji govori o muškarcu, ženi i braku, a sada prelazi na govor o djeci. Srž je ove homilije poziv na odgajanje djece stegom i urazumljivanjem Gospodnjim11, što sveti Pavao smatra ključnim elementom odgoja. Sveti Ivan Zlatousti vrlo umjesno prihvaća tu tezu, razrađuje i, služeći se njome kao okosnicom i izražavajući se gotovo umjetnički, nadodaje pojedine detalje i nijansirano pristupa određenim pitanjima odgoja. Struktura i sadržaj homilije navode nas na zaključak da svetoga Ivana Zlatoustoga iznutra pogoni uistinu življena kerygma, navještaj besplatne Božje ljubavi za čovjeka, jer u svakome trenutku kao da odjekuje: “Caritas Christi urget nos!”12, što mu daje snagu da razlomi riječ Božju i učini je dostupnom, aktualnom i smislenom u svakodnevnomu životu obična čovjeka koji se često nađe malen i neznatan pred otajstvom Božje ljubavi. Upravo je to ono što ističe i ova homilija, iznoseći stvari oko odgoja djece na sljedeći način: 1) najprije se iznosi poziv na poslušnost, kako oca/roditelja riječi Božjoj, tako i djeteta ocu; Zlatousti poziva na nasljedovanje svetih muževa i žena, što im Pisma pohvale kazuju; 11 12

Ef 6,4. “Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu” (2 Kor 5,14–15).

UVOD

2) u odgoju i oblikovanju mladenačke duše daje se prednost duhovnomu, a ne svjetovnomu odgoju; 3) uzdiže se i hvali istinska filozofija, tj. božanska mudrost; istaknut je poziv na brigu oko vrlina drugih ljudi, naših bližnjih. Oba ova govora usmjerena su na jednu stvar: učiniti dijete istinskim kršćaninom već odmalena, uz to podrazumijevajući stasanje u odrasla čovjeka s postojanim, nepokolebljivim stavom o životu, dobrima, osjećajima i, na kraju krajeva, smrti. Upravo je izvrsna preciznost stvari koje se uzimaju u obzir glede dobi u kojoj se dijete nalazi: odjeća, izgled, odnosi s roditeljima, vrijeme za molitvu, opasnosti koje vrebaju na ulicama grada, predstave, životno usmjerenje i, najvažnije od svega, traženje konkretna odgovora na kršćanski poziv. Pomno čitanje redaka ovih dviju homilija pomaže nam fokusirano prodrijeti u intimu kršćanske obitelji četvrtoga stoljeća, pružajući nam dragocjene informacije i pomoć u našim današnjim prilikama. Ante Franić

TAŠTINA I ODGOJ DJECE

Taština 1. Je li netko učinio ono što sam zatražio? Je li netko molio Boga za nas same i za čitavo tijelo Crkve kako bi se ugasio oganj koji proizlazi iz taštine13, pustošeći po cijelomu tijelu, oganj koji razdire jedno tijelo na mnoge dijelove i rasijeca ljubav? Poput zvijeri koja navali na nježno i mlađahno tijelo, koje nije u stanju obraniti se, upravo tako je zabila svoje ogavne zube i ispustila otrov te ispunila tijelo silnim smradom, jedan dio odgrizavši razbacala uokolo, drugi prelomila, a treći pak prerezala. Kada bi očima bilo moguće vidjeti taštinu i Crkvu, vidjeli bismo sažaljiv prizor, umnogome gori od onoga što se da vidjeti na raznim borilištima za vrijeme igara: odbačeno tijelo Crkve i taštinu kako svisoka i na sve strane upravlja svoj pogled, držeći u vlasti one koji su navalili na nju i kako nipošto ne uzmiče i ne popušta. Tko od nas može odagnati tu zvijer? Dužnost je onoga koji nam je povjerio borbu da, kada ga zazovemo, 13

Grčka riječ κενοδοξία doslovno znači isprazna slava, što odgovara hrvatskoj riječi taština. 17

IVAN ZLATOUSTI

pošalje svoje anđele da lancima začepe njezina bezočna i besramna usta te je uklone. Ali onaj koji nam je povjerio borbu to će učiniti tek nakon što je ne budemo iznova tražili, pošto bude odvedena; jer, ako i pošalje anđele, zapovjedivši im da tu nama strašnu zvijer uklone i odvuku u njezinu jazbinu, a mi je, nakon što budemo spašeni, ustajući sa zemlje nakon nebrojenih ozljeda, iznova potražimo, pokucamo joj na vrata i probudimo je kako bi nam se vratila, Bog nam se uopće više ne će smilovati niti nas čuvati. “Tko će žaliti”, kaže, “zmijara koga je zmija ujela i one koji se približuju divljim zvijerima?”14 2. Što dakle? Kako da se riješimo toga zla i pokvarena zloduha? Jer uistinu je zloduh, i to privlačna izgleda. Kao kada bi neki zloduh uzeo lik bludnice i uresio se silnim zlatom i odjenuo raskošne haljine, ovio se silnim mirisima i pomastima, sakrivši se pod prilikom vrlo privlačne žene u svoj njezinoj ljepoti. Ako se, osim toga, pojavi u onoj dobi koja najviše uzbuđuje duše mladića, u cvijetu mladosti, opasana zlatnim pojasom i raspuštenih, vješto isprepletenih uvojaka na glavi, sličnih perzijskim uvojcima, stavivši zatim na glavu dijadem, uresivši tako gole vlasi, ovjenčavši vrat zlatom i dragocjenim kamenjem 14

Sir 12,13.

TAŠTINA I ODGOJ DJECE

i stane na pustu mjestu, ispod krova, uzevši lik vrlo mlade bludnice i k tomu pokaže sramotne dijelove svojega tijela, reci mi: koga od prolaznika ne bi uspjela zavesti? Zatim bi, dok je se uvodi u kuću, odložila svu tu prividnu ljepotu i pokazala se crnom, ognju sličnom i divljom, kakvi već demoni i jesu, smela bi jadnika koji joj je dopao šaka i, nasrnuvši i zaposjevši mu dušu, pomutila mu razum. Eto, zloduh taštine tome je nalik. Ima li što privlačnije od nje? Postoji li što ljupkije od nje? No ukoliko posvijestimo da je to tek privid i krinka, ne ćemo se dati uloviti u njezine mreže niti ćemo uletjeti u njezine odaje. Naime, ono što je rečeno o bludnici moglo bi se s pravom reći i o njoj: “Jer s usana žene preljubnice kaplje med.”15 Ako bi tko rekao istu stvar o taštini, ne bi pogriješio. 3. Kakav je plod Sodome, takva je i taština; t``a i on izgleda blještavo i odaje privid zdravih plodova u očima onih koji gledaju. No uzmeš li u ruku mogranj ili jabuku, među prstima ti se raspadne kora koja izvana okružuje plodove i odmah se pretvaraju u prah i pepeo. Takva je i taština; dok je promatraš, izgleda kao nešto veliko i zadivljujuće, ali kada je primimo rukama, smjesta nam dušu pretvara u prašinu. Uostalom, razvidno je iz mnogih primjera da je ta15

Izr 5,3. 19

IVAN ZLATOUSTI

ština upravo takva kao što rekoh. Želite li da počnem od pogana? Predstave 4. Ispunja se gledalište i sav puk sjedi gore pružajući veličanstven prizor, sastavljen od tolikih lica da su i sama zgrada i krovište često skriveni od pogleda zbog tolikih tijela te se ne može vidjeti ni crijep ni kamen, nego sve sama lica i tijela ljudi. A čim ispred svih ušavši stane plemeniti muž koji ih je sve sabrao, svi, ustajući na noge, kao iz jednih usta ispuštaju isti poklik, složno ga nazivajući zaštitnikom i poglavarom zajedničkoga im grada, pružajući ruke prema njemu. Zatim ga uspoređuju s najvećom od svih rijeka, a značaj njegove plemenitosti, koja se izlijeva na njih, uspoređuju s obiljem voda Nila te i njega samoga nazivaju Nilom izlivenih darova. Drugi mu, smatrajući taj primjer Nila preslabim, laskaju još i više te ostavljaju po strani rijeke i mora i uspoređuju ga s Oceanom16, govoreći da je on sam među plemenitima isto što i Ocean među vodama, ne izostavljajući tako ni jednu vrstu pohvale. Blistav je lik taštine! Ali prisjetite se samo lika one djevojke s kojom smo usporedili zloduha, okitivši ga zlatom i prikazavši kao 16

Kod Homera: velika rijeka, koja optječe zemlju i more, izvor svega što jest.

TAŠTINA I ODGOJ DJECE

mladu bludnicu i vidjet ćete da nema velike razlike između ova dva prizora. 5. Što se zatim događa? I on sam se pokloni njima i tako im oda počast te sjeda, čašćen od svih ljudi, među kojima svaki pojedini žudi za time da postane ono što je on, makar smjesta morali umrijeti. Nakon što se potroši mnogo zlata, srebra, konja, haljina, robova i k tomu raspe silno blago, opet ga ispraćaju uz mnoge pohvale, iako ih više nema u istomu broju, jer kada se završi predstava, svatko se vraća svojemu domu. Zatim se kod kuće izobilno objeduje, pripravljaju se velike gozbe i veliko je slavlje onoga dana. U kasno popodne opet isto te tako biva dva ili tri dana. Nakon što se potroše svi nebrojeni zlatnici, tada se pokazuje ništavnost ovoga slavlja – pepeo i prah. 6. Kada čovjek naposljetku kod kuće napravi računicu i shvati da je prekomjerno potrošio, gorko zaplače. Dokle god ugađa svojim strastima, kao opijen taštinom i sama sebe bi prodao ne promišljajući ni najmanje o tome koliko, u biti, gubi. Ali kada se vrati u svoj dom, unutra, gdje prebiva onaj zloduh taštine, opaža da je u nepovrat otišao trenutak u kojemu je uživao. Kada vidi prazno gledalište, da nitko ne progovara ni riječ, kada uvidi da trošak nije tek privi21

IVAN ZLATOUSTI

dan nego stvaran, tada razabire da je sve to bio samo pepeo. 7. Ako potroši i više od onoga što je imao te, zapavši u potrebu, pješice pođe na trg kako bi prosio, a nakon što se bio popeo do visina, ne nalazi nikoga od onih koji su mu dovikivali da je zaštitnik i nema nikoga tko bi pružio ruku prema njemu. Štoviše, raduju se tomu što mu se dogodilo jer i dok su mu klicali, izjedala ih je zavist i smatrali su utjehom za svoje nedaće to što će on, koji je bio tako slavan, postati bjedniji od svih njih. Postoji li što sažaljenja vrjednije od toga da ti nitko ne prilazi i ne pruža ti ruku u takvu stanju? Nije li to vrijedno suza? Što je gore od toga? 8. Zar doista ne poznajete nikoga kome se takvo što dogodilo? I ne samo da mu ne pružaju ruku, naprotiv, oni koji su ga obasipali pohvalama sada ga i optužuju. “Zašto je”, kažu, “bio toliko mahnit? Zašto je hlepio za slavom? Zašto je uživao u bludnicama i predstavama?” O, bezobzirni čovječe! Nisi li mu se baš ti divio? Nisi li ga baš ti hvalio? Nisi li ga upravo ti doveo do toga svojim pljeskanjem i pohvalama? Nisi li ga ti zvao Nilom i Oceanom? Nisi li ti po cijeli dan izvikivao pohvale njemu u čast? Kako to da si se iznenada predomislio i sada kada mu treba iskazati milosrđe, još ga i optužuješ 22

TAŠTINA I ODGOJ DJECE

zbog onoga čemu si i sam donedavno pljeskao? Naime, kada vidimo nekoga tko trpi zbog onoga za što smo ga optuživali, nismo toliko kamena srca da se ne bismo sažalili, a vidjevši nekoga kako je doživio nešto loše radi onoga zbog čega smo ga hvalili, zar se ne bi trebalo sažaliti još više? Sada ga optužuješ? A dok te uveseljavao predstavama i dok si, zapustivši sve svoje poslove, dane provodio uživajući, zašto ga onda nisi osuđivao? 9. Vidiš li vražja posla? Koji su plodovi taštine? Ja rekoh: pepeo i prah, ali sada vidim: ne samo pepeo i prah, nego i vatra i dim jer ovo djelo nije ljudima samo posvema beskorisno, nego ih k tomu baca u nedaće. To je prah i pepeo za one koji puno troše, ali ništa ne dobivaju zauzvrat. No to nije tako i kod onih koji dožive ono o čemu sam prije govorio. 10. Netko će reći: “Doista?! Zar je malen dobitak onih kojima se dive te ih poštuju zbog njihova dobročinstva?” Itekako je malen jer ono o čemu sam maloprije govorio – biti obasut pogrdama, osuđivan i klevetan – ne označava veliku čast. “A što je s onima kojima se iskazuje počast?” T``a ne časti ih se zbog služba koje obnašaju nego zbog iščekivanja mnoštva koje se pita kada će se opet raditi gozbe. Jer ako im iskazuju poštovanje zbog onoga što su ranije učini23

IVAN ZLATOUSTI

li, zašto ih onda optužuju u trenutku u kojemu nemaju ništa? Zašto im i ne pristupaju, nego im se izruguju nazivajući ih raskalašenim bijednicima? Ne vidiš li da je taština vrsta bezumlja? 11. Ali odložimo sada ovaj vid taštine koji vrijedi za jednoga ili dvojicu i prijeđimo na drugi vid. Ako netko kaže: “A što je s onima koji umjereno troše za vrijeme gradskih slavlja?” Reci mi, molim te, koje li koristi od toga? I njihova slava kratko traje i tek zakratko uživaju dobar glas. Doista je tako jer kada bi netko takvima ponudio izbor: uzeti sav taj novac ili makar trećinu ili bilo što od toga novca i da ne čuju nikakvo klicanje, misliš da se ne bi tisuću puta opredijelili za ovo prvo? Jer ako su spremni osramotiti se za sitan novac i biti bezočni, što sve ne bi učinili radi toga novca koji se uzalud troši i rasipa? 12. Ovdje ću uputiti riječ našim vjernicima koji gladnome Kristu, koji oskudijeva potrebnom hranom, ne bi ni slučajno htjeli pružiti nešto. Novac koji oni prije daju bludnicama, glumcima i plesačima u zamjenu za samo jedan pljesak, to ne daju u zamjenu za vječno kraljevstvo. 13. No prijeđimo na drugi vid taštine. Koji je to? Nije svojstven tek jednome ili dvojici nego mnogima; svi se radujemo kada nas hvale, a 24

TAŠTINA I ODGOJ DJECE

na osobit način zbog stvari o kojima nemamo ni najmanje spoznaje. I siromah čini sve ne bi li se zaodjenuo u lijepe haljine i to ni zbog čega drugoga nego da ga drugi hvale. Često, iako može poslužiti sam sebe, uzima sluge, ne iz prijeke potrebe, nego zbog toga da ne ispadne ponižen, poslužujući sama sebe. Zbog čega, reci mi, ti koji se cijelo vrijeme služiš svojim rukama sada odjednom želiš da te služe ruke drugoga čovjeka? Zatim, ako stekne još novca, odmah nabavlja srebrno posuđe i raskošnu kuću. Ali ništa od toga ne događa se zato što mu je to potrebno; kada bi to bilo zbog toga, veći dio čovječanstva bio bi uništen i upropašten. Ovo želim reći: postoje stvari bez kojih nije moguće živjeti, kao što su plodovi zemlje: ako zemlja ne daje urod, nije moguće živjeti; stvari u koje ćeš se obući, krov, zidovi i obuća – to su potrebne stvari, a sve je ostalo suvišno. A kada bi i ono bilo prijeko potrebno i čovjeku ne bi bilo moguće živjeti bez služinčadi, kao što nije moguće bez ovoga što sam naveo kao potrebno, veći bi dio čovječanstva propao jer nema nikoga tko bi ih posluživao. Kada bi bilo nužno koristiti srebrno posuđe i bez toga ne bi bilo moguće živjeti, opet bi velik dio čovječanstva propao jer većina njih nema srebra. Kada bi netko priupitao jednoga od onih koji posjeduju srebrno posuđe: “Čemu ti služi ta posuda? Reci mi razlog! Od 25

IVAN ZLATOUSTI

kakve ti je koristi?”, takav ne bi mogao navesti nijedan drugi razlog osim toga da ga drugi hvale: “Posjedujem to kako bi mi se divili i kako me ne bi prezirali, a s druge strane ga skrivam kako mi ne bi pozavidjeli i učinili nešto nažao.” Ima li što gore od ovoga bezumlja? Ako ga posjeduješ isključivo zbog toga da te mnogi časte i hvale, pokaži ga svima; ako li se bojiš mržnje i zavisti, onda je bolje ne posjedovati ni najmanju lijepu stvar. Rastrošnost 14. Želite li da vam navedem i drugo bezumlje? Često se zna dogoditi da su neki svojom krivicom ostali lišeni najnužnijih stvari i proždire ih glad, ali svejedno ne prestaju voditi brigu oko posuđa. Ako ih upitaš o tome, kažu: “Moram zadržati svoje dostojanstvo!” Kakvo dostojanstvo, čovječe? Dostojanstvo čovjeku ne dolazi od tih stvari. Kada bi bilo tako, onda bi pravedni Ilija, Elizej i Ivan pretrpjeli silno ponižavajuću povrjedu svojega dostojanstva jer Ilija nije posjedovao ništa više od ogrtača od kravlje kože i morao se uteći pomoći jedne udovice koja je i sama bila prilično siromašna te življaše prosjačkim životom, dolazeći na vrata te uboge žene, iz26

TAŠTINA I ODGOJ DJECE

govarajući riječi jednoga prosjaka.17 Gubio je dostojanstvo i Elizej jer ga je hranila sirota.18 Gubio je dostojanstvo i Ivan jer nije imao ni haljine ni jednoga jedinog kruha.19 Samo je jedno sramota i gubljenje dostojanstva: posjedovati mnogo stvari; golema je to sramota. Pomoću bogatstva čovjek stječe glas okrutnosti, razbludnosti, lijenosti i nadmenosti, taštine i surovosti. Nije dostojanstvo u nošenju lijepih haljina; dostojanstvo čovjeku daje odijevanje dobrim djelima. 15. A čujem kako se mnogi dive upravo tome. Kažu: “Taj i taj ima veliko dostojanstvo; krevet mu je raskošan i ima mnoštvo posuđa od bronce. To je čovjek – gospodar kuće!” “Zašto prigovaraš nama koji posjedujemo ove stvari? Treba prigovarati onima koji imaju više od nas!” kažu. Preko vas optužujem još više upravo njih jer ako ne dopuštam nikakvo opravdavanje onima koji posjeduju malo, još manje to dopuštam onima koji posjeduju mnogo stvari. Dostojanstvo nisu ni sjaj kuće, ni raznovrsnost tepiha, ni dragocjene prostirke, ni raskošne ležaljke, ni mnoštvo robova. Sve su to izvanjske stvari i nemaju veze s nama. Ono što se nas tiče jesu umjerenost, prijezir prema novcu, preziranje slave, ismijavanje 17 18 19

Usp. 1 Kr 17,10; 2 Kr 1,8. Usp. 2 Kr 4,1–7. Usp. Mt 3,4. 27

IVAN ZLATOUSTI

časti koje mnoštvo iskazuje čovjeku, smatranje ljudskih stvari ništavnima, privrženost siromaštvu, nadilaženje naravi vrlinom života. Tu leži dostojanstvo, to je naša slava, tu se nalazi čast. Ali uzrok svih zala leži na početku života i ja ću ti reći zašto. Odgoj djece 16. Djetešce se tek rodilo i njegov otac poduzima sve što je u njegovoj moći, ali ne kako bi njegov život usmjerio na pravi put, nego kako bi ga uresio i odjenuo u zlatne haljine. Zašto to radiš, čovječe? Neka ti bude; obuci se ti sam u te stvari. Ali zašto tako odgajaš dijete koje još nema nimalo iskustva s tim bezumljem? Zašto mu stavljaš ures oko vrata? Djetetu treba revan odgajatelj kako bi ga usmjerio, a ne zlato. Puštaš i da mu kosa pada niz leđa, kao da je žensko, čineći dijete ženskastim i čineći mekušastom tvrdoću njegove naravi, usađujući mu tako od početka nepotrebnu ljubav prema novcu, učeći ga da od malih nogu čezne za bezvrijednim stvarima. Zašto mu unaprijed pripremaš još veću prijetnju? Zašto ga siliš da čezne za tjelesnim stvarima? “Sramota je mužu “, kaže, “ako goji kosu?”20 Priroda to ne želi. Bog to 20

Usp. 1 Kor 11,14.

TAŠTINA I ODGOJ DJECE

ne dopušta. To je zabranjena stvar koja pripada grčkomu praznovjerju. Mnogi na uši stavljaju zlatne naušnice; kamo sreće da ni djevojke to ne čine, a vi i na dječake navaljujete ovu propast! 17. Mnogi se vjerojatno smiju ovome što sam rekao smatrajući to nečim nevažnim. Nije to nešto nevažno, štoviše vrlo je važno. Djevojka koja je u majčinskim odajama odgojena tako da čezne za ženskim ukrašavanjem nakon što napusti očinski dom, svojemu je mužu nezgodna i mučna i zahtjevnija od onih koji utjeruju porezne dugove. Već vam rekoh da se ovo neiskorjenjivo zlo rađa iz toga što se nitko ne trudi misliti na djecu, što im nitko ne govori o djevičanstvu, nitko o čistoći, o preziranju novca i slave niti o bilo čemu od onoga što nam je preko Svetoga pisma naloženo. 18. Ako djeca, dakle, već od rane mladosti nemaju učitelje, što će postati? Ako neki, odgajani još od majčine utrobe pa sve do starosti, ne uspijevaju ići pravim putem, kakvo li tek zlo ne će počiniti oni koji su od početka života priviknuti slušati takve stvari? Sada se, doista, svatko trudi kako bi svoju djecu poučio umjetnosti, književnosti i rječitosti, ali još uvijek ne postoji netko tko bi se brinuo oko toga da oblikuje njihovu dušu.

IVAN ZLATOUSTI

19. Ne prestajem vas zaklinjati, moliti i poticati da prije svega drugoga odgojite svoju djecu. Ako se brineš o svojemu djetetu, pokaži to na takav način da ga odgojiš; tu se, uostalom, nalazi i nagrada. Slušaj što kaže Pavao: “Ako ustraju u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom.”21 Ako si već svjestan mnoštva grijeha koji te pritišću, pronađi barem neku utjehu za svoje nevolje. Odgoji borca za Krista! Ne mislim pod tim da mu zabraniš ženidbu, pošalješ ga u pustinju i pripremaš za izbor monaškoga života, ne govorim o tome. Priželjkujem i molim da svi prigrle taj način života, no budući da se čini zahtjevnim, nikoga na to ne prisiljavam. Odgoji borca za Krista te ga, iako se nalazi u svijetu, pouči da bude pobožan već od rane mladosti. Odgoj duše 20. Naime, ako se u mlađahnu dušu utisnu dobre pouke, nitko ih više ne će moći izbrisati kada postanu tvrde kao pečat, kao vosak. Stoji pred tobom, drhteći, bojažljiv i preplašen i u liku i u govoru i u svakomu drugom pogledu: iskoristi prve godine kako treba. Ti ćeš se prvi nauživati dobara ako imadneš dobra sina, a potom i Bog; trudiš se sebi na korist. 21

1 Tim 2,15.

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Taština i odgoj djece . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 XXI. homilija na Poslanicu Efežanima . . . . . . . . .67 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87

PREPORUČUJEMO

Tekstovi koji pripadaju zbirci Apostolskih otaca, najstarijih kršćanskih pisaca i djela nakon Novoga zavjeta, i koje su njihovi autori ovjerovili vlastitim mučeništvom, vraćaju nas na izvore kršćanstva i ne prestaju nadahnjivati kršćane svih razdoblja.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Justin filozof i mučenik jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetike koji je svojim apologijama branio kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Tacijan, Justinov učenik i sam apologet, do te je mjere naglašavao izvornost kršćanstva da ga nije smatrao pomirljivim ni s jednim elementom helenističke kulture, pa čak ni sa znanošću i filozofijom.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Atenagora i Aristid, koji djeluju u Ateni, svjedoci su kako je kršćanstvo u 2. st. bilo sposobno odgovoriti na izazove poganskoga društva, ne samo na području religioznosti, nego i na planu filozofije.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Antiohijski biskup Teofil u ovomu djelu daje svojemu prijatelju Autoliku, za razliku od poganskih uvjerenja, svjedočanstvo kršćanske vjere u jednoga i pravoga Boga, ukazuje na uzvišenije poimanje čovjeka i smislenije tumačenje povijesti.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Živeći u Aleksandriji, jednoj od metropola staroga svijeta, kršćanski filozof i učitelj Klement koncem 2. stoljeća susreće se s nedoumicama i upitima imućnih vjernika koje straši i odbija od vjere Isusov radikalni govor o vrijednosti siromaštva i pogubnosti bogatstva. Stoga im tumači smisao Isusovih riječi polazeći od evanđeoskoga odlomka o bogatomu mladiću.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u prosincu 2014.

CRKVENI OCI

Knjiga 10.

............................................................................................ Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Ivan Zlatousti, jedan od velikih crkvenih otaca i briljantan govornik, u ovim tekstovima progovara o uvijek aktualnim pitanjima kršćanskoga odgoja u obitelji. Njegovi savjeti roditeljima, napisani koncem 4. st., ali utemeljeni na pozornu razmatranju Božje riječi, neprolazne su vrijednosti tako da i danas mogu biti korisni svima koji žele čuti i primijeniti Božju poruku u životu vlastite obitelji.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II. ISBN 978-953-235-418-8

VERBUM

9 789532 354188

79 kn