Četiri ljubavi

C. S. Lewis

ÄŒETIRI LjUBAVI storge philia eros agape

VERBUM

C. S. Lewis ÄŒETIRI LJUBAVI

Biblioteka:

Posebna izdanja

73.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

C. S. Lewis

ÄŒETIRI LJUBAVI

VERBUM Split, 2012.

Naslov izvornika: C. S. Lewis, The Four Loves The Four Loves by CS Lewis © C. S. Lewis Pte Ltd. 1960 Objavio Verbum d.o.o. pod licencijom CS Lewis Company Ltd. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umno­ žavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Marija Pavlin Redaktura: Slobodan Stamatović Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241.513 LEWIS, Clive Staples Četiri ljubavi / C. S. Lewis ; <prijevod Marija Pavlin>.

- Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 73) Prijevod djela: The four loves.

ISBN 978-953-235-309-9 I. Ljubav -- Teološko gledište 141025015

“Da nas ljubavi naše ne ubiju, niti da umru.”

John Donne

UVOD

1.

UVOD

“Bog je ljubav”, kaže sv. Ivan. Kada sam prvi put počeo pisati ovu knjigu, mislio sam da će me ova njegova maksima voditi vrlo ravnim putem do mojega cilja. Mislio sam da ću moći reći kako ljudske ljubavi zaslužuju nazivati se ljubavima samo ukoliko su slične onoj Ljubavi koja je Bog. Stoga je prva distinkcija koju sam napravio bila između onoga što sam nazvao ljubavlju-darom i ljubavlju-potrebom. Tipičan primjer ljubavi-dara bila bi ona ljubav koja čovjeka motivira da radi, planira i štedi poradi budućega blagostanja svoje obitelji, iako on sam to blagostanje ne će doživjeti i uživati u njemu; primjer ove druge ljubavi bila bi ona koja usamljeno ili uplašeno dijete šalje u naručaj njegove majke.

Nije bilo nikakve dvojbe oko toga koja je ljubav sličnija Ljubavi samoj. Božanska je Ljubav ljubav-dar. Otac daje sve što jest i što ima Sinu. Sin daje sebe Ocu i daruje se svijetu te radi svijeta opet sebe daje Ocu, dajući tako (u sebi) i svijet natrag Ocu. Što, s druge strane, može biti manje slično svemu onome što smatramo Božjim životom od ljubavi-potrebe? Bogu ništa ne nedostaje, a naša ljubav-potreba je, kako je to Platon primijetio, “dijete oskudice”. Ona je vjeran odraz u svijesti onoga što 7

ČETIRI LJUBAVI

u stvari jesmo. Mi se rađamo bespomoćni. Čim postanemo potpuno svjesni sebe, otkrivamo usamljenost. Imamo tjelesnu, emotivnu, intelektualnu potrebu za drugima; oni su nam potrebni da bismo mogli bilo što spoznati, čak i sebe same.

S veseljem sam očekivao da ću pisati posve tečne hvalospjeve o prvoj vrsti ljubavi, a omalovažavati onu drugu. Velik dio onoga što sam tada namjeravao reći još uvijek mi se čini točnim. I dalje mislim da ako je sve ono što podrazumijevamo pod ljubavlju samo čežnja da budemo voljeni, onda smo u vrlo jadnu stanju. No sada ne bih rekao (zajedno sa svojim učiteljem, MacDonaldom) da, ako podrazumijevamo samo tu žudnju, brkamo ljubav s nečim što uopće nije ljubav. Ja sada ne mogu reći da ljubav-potreba nije ljubav. Svaki put kada sam o toj stvari pokušavao razmišljati držeći se prvotnih smjernica, bio sam na kraju zbunjen i upadao bih u protuslovlja. Stvarnost je kompliciranija nego što sam pretpostavljao.

Kao prvo, mi vršimo nasilje nad većinom jezika, uključujući i naš, ako ljubav-potrebu odbijemo nazvati “ljubavlju”. Jezik, naravno, nije nepogrješiv vodič, ali on sadrži u sebi, unatoč svim svojim manama, dobar dio pohranjena uvida i iskustva. Ako počnete pokazivati prijezir prema njemu, on zna kako će vam se kasnije osvetiti. Bolje da ne slijedimo primjer Humptyja Dumptyja pridajući riječima bilo koje značenje koje nam se svidi.

Drugo, moramo paziti da ljubav-potrebu ne nazivamo “pukom sebičnošću”. Riječ puka uvijek 8

UVOD

je opasna. Nema nikakve sumnje u to da se u ljubavi-potrebi, kao i u svim našim nagonima, može sebično uživati. Tiransko i nezasitno zahtijevanje ljubavi može biti užasna stvar. Ali u običnu životu nitko ne će nazvati dijete sebičnim zato što ono trči majci kako bi se utješilo, kao što nitko ne će nazvati sebičnim odrasla čovjeka zbog toga što se obraća prijatelju “radi društva”. Oni koji to najmanje čine, svejedno jesu li djeca ili odrasli, obično i nisu najnesebičniji. Tamo gdje se ljubav-potreba osjeća, mogu postojati razlozi za njezino uskraćivanje ili potpuno mrtvljenje. Ali kada je se uopće ne osjeća, tada je to općenito značajka hladna egoista. Budući da mi stvarno trebamo jedni druge (“Nije dobro da čovjek bude sam”), tada je nejavljanje te potrebe u našoj svijesti u vidu ljubavi-potrebe – ili, drugim riječima, naš iluzoran osjećaj da je za nas dobro da budemo sami – loš duhovni simptom, baš kao što je gubitak teka loš medicinski simptom zato što je hrana ljudima stvarno potrebna.

Na trećemu mjestu dolazimo do nečega što je daleko važnije. Svaki bi se kršćanin složio da je čovjekovo duhovno zdravlje upravo proporcionalno njegovoj ljubavi prema Bogu. Međutim, čovjekova ljubav prema Bogu, po samoj naravi toga odnosa, mora uvijek biti u velikoj mjeri, a često i u cijelosti, ljubav-potreba. To jasno dolazi do izražaja kada molimo za oproštenje naših grijeha ili za pomoć u nevolji. No s vremenom to biva možda još jasnije kako postajemo sve svjesniji – jer svijest mora uvijek rasti – da je čitavo naše biće, po samoj svojoj 9

ČETIRI LJUBAVI

naravi, jedna golema potreba: mi smo nedovršeni, tek započeti, prazni, a ipak pretrpani, u vapaju za Onim koji može razvezati ono što je sada svezano, a svezati ono što se još labavo drži. Ne kažem da čovjek nikada ne može donijeti Bogu ništa drugo doli puke ljubavi-potrebe. Uzvišene nam duše mogu govoriti o dosezima koji su daleko više od toga. Ali, one bi nam, mislim, također prve rekle da bi ti vrhunci prestali biti prave milosti, da bi se pretvorili u neoplatonske i, konačno, u dijabolične iluzije istoga trenutka kada bi se čovjek drznuo pomisliti da bi mogao živjeti od njih te od tada počeo odbacivati element potrebe. “Najvišega”, rečeno je u Nasljeduj Krista, “nema bez najnižega.” Stvorenje koje bi došlo pred svojega Tvorca razmećući se riječima: “Ja nisam prosjak. Ja te ljubim nesebično”, bilo bi drsko i budalasto. Oni koji se najviše približe ljubavi-daru prema Bogu već će se u sljedećemu trenutku, čak u istomu trenutku, početi udarati u prsa poput onoga carinika i iznositi svoju potrebitost pred jedinim pravim Darivateljem. I Bog će to prihvaćati. On se obraća našoj ljubavi-potrebi: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni” ili, u Starome zavjetu: “Otvori svoja usta da ih napunim.”

Stoga stanovita ljubav-potreba, i to najveća od svih, ili se podudara s čovjekovim najvišim, najzdravijim i najrealnijim duhovnim stanjem ili barem predstavlja njegov glavni element. Slijedi vrlo neobičan zaključak. Čovjek se najviše približava Bogu onda kada je, u stanovitu smislu, najmanje 10

UVOD

sličan Bogu. Jer, što bi moglo biti međusobno različitije od punine i potrebitosti, svevišnjosti i poniznosti, pravednosti i pokajanja, bezgranične moći i vapaja za pomoći? Ovaj me je paradoks zapanjio kada sam prvi put naišao na njega i svi su moji raniji pokušaji da pišem o ljubavi pali u vodu. Izgleda da se nešto takvo događa kada se suočimo s njime.

Moramo praviti razliku između dvije stvari koje bi se mogle nazvati “bliskošću s Bogom”. Jedna je sličnost s Bogom. Bog je, pretpostavljam, utisnuo u sve što je stvorio neku sličnost sa sobom. Prostor i vrijeme odražavaju, na svoj način, njegovu veličinu; sav život – njegovu plodnost, a animalni život – njegovu aktivnost. Čovjek ima sličnost koja je još važnija od nabrojenih po tome što ima razum. Anđeli, vjerujemo, imaju sličnosti koje čovjek nema: besmrtnost i intuitivnu spoznaju. Prema tome, svi ljudi, bili dobri ili zli, svi anđeli, uključujući i one koji su pali, sličniji su Bogu nego što su to životinje.

Naravi ovih prvih su u tomu smislu “bliže” Božanskoj naravi. Ali postoji i ono što možemo nazvati bliskošću po zbliženosti. Ako je to ono na što mislimo, onda su stanja u kojima je čovjek “najbliži” Bogu ona stanja u kojima se on najsigurnije i najbrže približava svojemu konačnom sjedinjenju s Bogom, gledanju Boga i uživanju Boga. A čim napravimo razliku između bliskosti po sličnosti i bliskosti po zbliženosti, vidimo da te bliskosti nisu nužno istodobne. One to mogu, a i ne moraju biti.

Možda nam ovdje može pomoći jedna analogija. Pretpostavimo da pješačimo planinskim putem 11

ČETIRI LJUBAVI

prema selu u kojemu se nalazi naš dom. U podne stižemo na vrh grebena, gdje se prostorno nalazimo vrlo blizu svoje kuće jer se ona nalazi odmah tu dolje, ispod nas. Mogli bismo baciti kamen na nju.

Ali, budući da nismo alpinisti, ne možemo se spustiti dolje, nego moramo prevaliti dugačak put naokolo, možda desetak kilometara, pri čemu ćemo na mnogim mjestima tijekom toga zaobilaženja biti, statički, puno udaljeniji od sela nego što smo to bili kada smo sjedili na vrhu grebena. Ali samo statički. S obzirom na napredovanje bit ćemo puno bliže toploj kupki i čaju.

Budući da je Bog blažen, svemoguć, svevišnji i stvoritelj, očito je da ima smisla u tomu da sreća, snaga, sloboda i plodnost (bilo uma, bilo tijela), kad god se javljaju u ljudskome životu, tvore sličnost i time blizinu s Bogom. Ali nitko ne pretpostavlja da posjedovanje tih darova ima bilo kakvu nužnu povezanost s našim posvećenjem. Nikakva vrsta bogatstva nije putovnica za kraljevstvo Božje.

Na vrhu onoga grebena mi smo blizu sela, ali ma koliko dugo sjedili na tome mjestu, ne ćemo se nimalo približiti toploj kupki i čaju. Tako je i ovdje sličnost, pa u tomu smislu i bliskost s Bogom, koju je darovao određenim stvorenjima i određenim stanjima tih stvorenja, nešto dovršeno, ugrađeno.

Ono što je blizu njega po sličnosti nikada mu ne će, samo po toj činjenici, biti ništa bliže. Međutim, bliskost po zbliženosti je, po definiciji, sve veća bliskost. I dok nam je sličnost darovana – a ona može biti primljena sa zahvalnošću ili bez nje, može je se 12

UVOD

koristiti ili zlorabiti – zbližavanje, koliko god bilo inicirano i potpomagano od milosti, jest nešto što mi sami moramo činiti. Stvorenja koja u svoj svojoj raznolikosti predstavljaju sliku Boga takvima su načinjena bez njihove suradnje, čak i bez njihova pristanka. No ona time ne postaju sinovima Božjim. A sličnost koju dobivaju po sinovstvu nije sličnost slika ili portreta. To je na neki način i više od sličnosti jer je slaganje ili jedinstvo s Bogom u volji.

No to je u skladu sa svim razlikama koje smo razmatrali. Stoga, kako je to rekao jedan bolji pisac od mene, naše oponašanje Boga u ovome životu – to jest naše voljno oponašanje, kao nešto što se razlikuje od bilo koje sličnosti koju je on utisnuo u našu narav ili stanje – mora biti nasljedovanje utjelovljenoga Boga: naš uzor je Isus, ne samo Isus na Kalvariji, nego i Isus u radionici, na putovima, među mnoštvom ljudi, sred bučnih zahtjeva i otresitih protivljenja, bez imalo mira i privatnosti, kojega stalno povlače za rukav. Jer to, toliko neobično različito od svega što možemo pripisati Božanskome životu, to očito nije samo slično Božanskome životu, nego jest Božanski život koji djeluje u ljudskim uvjetima.

Sada moram objasniti zašto sam smatrao da je ova distinkcija neophodna za bilo koju raspravu o ljubavi. Riječi sv. Ivana da je Bog ljubav dugo sam u svojemu umu dovodio u ravnotežu s komentarom jednoga suvremenog autora (M. Denisa de Rougemonta) da ljubav “prestaje biti demon samo onda kada prestane biti bog”, što se, dakako, može pre13

ČETIRI LJUBAVI

formulirati u: “počinje biti demon onoga trenutka kada počne biti bog”. Ta je ravnoteža, čini mi se, neophodna zaštita. Zanemarimo li je, istina da je Bog ljubav može na prepreden način početi značiti za nas obrnuto – da je ljubav Bog. Pretpostavljam da će svatko tko je razmišljao o ovoj stvari shvatiti što je Denis de Rougemont mislio. Svaka je ljudska ljubav na svojemu vrhuncu sklona prisvajati pravo na božanski autoritet.

Njezin glas obično zvuči kao da je to volja samoga Boga. Ona nam govori da ne mislimo na cijenu, traži od nas potpunu predanost, nastoji nadjačati sva druga prava te nas uvjerava da je svaki postupak iskreno učinjen “radi ljubavi” samim tim i zakonit, čak hvale vrijedan! Da erotska ljubav i ljubav prema domovini mogu na taj način pokušati “postati bogovima” opće je poznato. Ali to može i obiteljska privrženost. To može, na drukčiji način, i prijateljstvo. Ovdje to ne ću detaljno razrađivati jer ćemo se s time stalno susretati u kasnijim poglavljima.

Ovdje nam valja zamijetiti da naravne ljubavi nemaju takvu blasfemičnu pretenziju onda kada su u svojemu najgorem stanju, nego kada su u svojemu najboljem naravnom stanju; kada su, kako su to naši djedovi govorili, “čiste” ili “plemenite”. To je posebno očito na erotskome području. Odana i istinski samopožrtvovna strast govorit će nam glasom koji će nam zvučati kao Božji. Obična animalna ili frivolna požuda to ne će činiti. Ona će kvariti svojega ovisnika na puno drugih načina, ali ne na taj način: čovjek može postupati po takvim osje14

UVOD

ćajima, ali ih ne može poštivati ništa više nego što čovjek koji se češe poštuje svoj svrab. Povremeno ugađanje, zapravo samo-ugađanje, budalaste žene svojemu razmaženu djetetu – svojoj živoj lutki dok taj hir traje – ima puno manje izgleda da “postane bogom” nego duboka, brižna predanost žene koja (posve stvarno) “živi za svojega sina”. Isto sam tako sklon misliti i da ona vrsta ljubavi prema svojoj zemlji koja se u čovjeku probudi pomoću piva i limene glazbe ne će toga čovjeka navesti da čini mnogo štete (a ni mnogo dobra) za nju. Ta će se ljubav vjerojatno ispucati naručivanjem još jednoga pića ili pridruživanjem pjesmi.

Dakako, to je ono što i trebamo očekivati. Naše ljubavi ne ostvaruju svoje pravo na božanstvenost sve dok to pravo ne postane uvjerljivim. A ne će postati uvjerljivim sve dotle dok u njima nema prave sličnosti s Bogom, s Ljubavlju samom. Nemojmo ovdje praviti pogrješku. Naše ljubavi-darovi doista jesu bogolike. A među njima su najviše bogolike one koje su najviše bezgranične i koje su najneumornije u davanju. Sve ono što pjesnici govore o njima istina je. Njihova radost, njihova energija, njihova strpljivost, njihova spremnost na praštanje, njihova dobra želja za ljubljenoga – sve je to realna i gotovo predivna slika Božanskoga života. U prisutnosti takve ljubavi s pravom trebamo zahvaljivati Bogu “koji takvu vlast dade ljudima”. Mi smijemo reći, i to posve iskreno i u jasnu smislu, da su oni koji puno ljube “blizu” Bogu. Dakako, to je “bliskost po sličnosti”. Ona ne će sama po sebi dovesti 15

ČETIRI LJUBAVI

do “bliskosti po zbliženosti”. Ta nam je sličnost bila dana. Ona nema nužne veze s polaganim i bolnim približavanjem koje mora biti naša vlastita (premda nipošto ne i naša nepotpomognuta) zadaća. No ta je sličnost u međuvremenu divota. To je razlog zašto možemo slično pobrkati s istim. Svojim ljudskim ljubavima možemo darovati onu bezuvjetnu odanost koju dugujemo samo Bogu. One tada postaju bogovima: postaju demonima. Tada će nas uništiti, a uništit će i same sebe. Jer naravne ljubavi kojima se dopusti da postanu bogovima prestaju biti ljubavi. One se još uvijek tako zovu, ali zapravo se mogu pretvoriti u zamršene oblike mržnje.

Naše ljubavi-potrebe mogu biti pohlepne i zahtjevne, no ne uznose se da bi postale bogovima.

Nisu dovoljno blizu (po sličnosti) Bogu da bi to pokušavale.

Iz onoga što je rečeno slijedi da se ne smijemo priključivati ni obožavateljima ni “razotkrivačima” ljudskih ljubavi. Idolatrijski stav kako prema erotskoj ljubavi, tako i prema “domaćim ljubavima”, bila je velika pogrješka u književnosti devetnaestoga stoljeća. Browning, Kingsley i Patmore ponekad govore kao da misle da je zaljubljivanje isto što i postizanje svetosti; romanopisci obično ne suprotstavljaju “svijetu” kraljevstvo nebesko već dom. Mi živimo u reakciji protiv toga. Velik dio onoga što su njihovi očevi govorili u pohvalu ljubavi “razotkrivači” stigmatiziraju kao limunadu i sentimentalnost. Oni uvijek vade korijenje naših naravnih ljubavi i pokazuju nam kako je ono prljavo. Ja, 16

UVOD

međutim, držim da ne smijemo slušati ni “previše mudra, ni previše budalasta diva”*. Najvišega nema bez najnižega. Biljka mora imati korijenje ispod, kao i sunčevu svjetlost iznad, a korijenje mora biti prljavo. Najveći je dio te prljavštine čista zemlja samo ako je ostavite u vrtu i prestanete je posipati po pisaćemu stolu. Ljudske ljubavi mogu biti veličanstvene slike božanske Ljubavi. Ništa manje od toga, ali i ništa više od toga – blizine po sličnosti koje u jednomu slučaju mogu pomagati, a u drugome sprječavati, blizinu po zbliženosti. Katkada možda i nemaju puno veze s njome ni na jedan od tih načina.

*

Usp. John Keats, Hyperion: “Or shall we listen to the over-wise, or the over-foolish giant, Gods?” (nap. red.).

17

ČETIRI LJUBAVI

2.

LJUBAV PREMA ONOMU ŠTO JE NIŽE OD ČOVJEKA

Većinu nas iz moje generacije korili bi kada bismo kao djeca govorili “volim” jagode,* a neki se ljudi ponose činjenicom da u engleskome jeziku postoje dvije riječi, love i like, dok se francuski mora pomiriti s aimer i za jedno i za drugo. Ali francuski ima znatan broj drugih jezika na svojoj strani. On u stvari vrlo često ima na svojoj strani čak i aktualnu upotrebu engleskoga jezika. Gotovo svi govornici, koliko god bili pedantni ili hvalevrijedni, svakoga dana govore kako vole** neku hranu, igru ili hobi. I, u stvari, postoji određeni kontinuitet između našega elementarnog sviđanja nečega i naše ljubavi prema ljudima. Kako “najvišega nema bez najnižega”, bolje je da krenemo od dna, od obična sviđanja, a kako “sviđanje nečega” znači u tome nečemu imati neku vrstu užitka, to moramo započeti s užitkom.

Još je davno ustanovljeno da se užitci mogu podijeliti na dvije vrste: na one koji uopće ne bi bili užitci da im nije prethodila želja i na one koji su užitci sami *

**

18

Engl. I love strawberries. Trebalo bi I like strawberries jer za neživo standardni engleski ne dopušta love (voljeti), već traži like (sviđati se) (nap. prev.).

Koristeći riječ love (nap. prev.).

LJUBAV PREMA ONOMU ŠTO JE NIŽE OD ČOVJEKA

po sebi te im nije potreban takav preduvjet. Primjer prvoga užitka bilo bi pijenje vode. To je užitak ukoliko ste žedni, i to velik ukoliko ste vrlo žedni. Ali vjerojatno nitko na svijetu, osim ako nije potaknut žeđu ili preporukom liječnika, nikada nije nalio čašu vode i ispio je iz čista uživanja. Primjer druge vrste bilo bi uživanje u miomirisu, uživanje koje nismo tražili i koje nismo očekivali – miris što vas je zapuhnuo s polja mahuna ili iz vrta s lijehama mirisne grahorice kraj kojega ste prošli za jutarnje šetnje. Prije toga vam nije ništa nedostajalo, bili ste potpuno zadovoljni.

Taj je užitak, koji može biti vrlo velik, netražen, nadodan dar. Poradi jasnoće uzimam vrlo jednostavne primjere, ali, naravno, ima i puno složenijih slučajeva. Ako dobijete šalicu kave ili čašu piva onda kada očekujete samo čašu vode (i ako biste s time bili zadovoljni), onda ste, dakako, istodobno dobili i užitak prve vrste (utaživanje žeđi) i užitak druge vrste (fin okus). Nadalje, ovisnost može pretvoriti ono što je bilo užitak druge vrste u užitak prve. Za umjerena je čovjeka povremena čaša vina užitak – poput mirisa s polja mahuna. Ali za alkoholičara, čiji su organi za okus i probavu odavno uništeni, nijedno alkoholno piće ne pruža nikakav užitak osim užitka što ga nosi olakšanje od nepodnošljive žudnje. Onoliko koliko on još uvijek uopće može razlikovati okuse, njemu to piće uopće ne prija, ali i to je bolje od ostajanja u jadnu trijeznu stanju. Ipak, unatoč svim permutacijama i kombinacijama tih dviju vrsta užitaka, distinkcija između njih ostaje prilično jasna. Možemo ih nazvati užitcima-potrebama i užitcima zahvaljivanja.

19

ČETIRI LJUBAVI

Sličnost između ovih užitaka-potreba i “ljubavi-potreba” iz mojega prvog poglavlja svakome će odmah upasti u oči. Ali tamo sam, sjetite se, priznao da sam se morao odupirati sklonosti da podcjenjujem ljubavi-potrebe, pa čak i sklonosti da kažem da to uopće nisu ljubavi. Ovdje će, kod većine ljudi, možda postojati suprotna sklonost. Bilo bi nam vrlo lako početi hvaliti na sva usta užitke-potrebe, a mrštiti se na one koji počivaju na zahvaljivanju: oni prvi su tako prirodni (u to bismo se mogli zakleti), tako potrebni, tako zaštićeni od svake pretjeranosti svojom vlastitom prirodnošću dok su ovi drugi nepotrebni i otvaraju vrata svakoj vrsti rasipništva i poroka. Kada bi nam nedostajalo materijala o ovoj temi, mogli bismo odvrnuti slavinu otvaranjem stoičkih spisa i iz nje bi poteklo toliko da bismo imali punu kadu. Međutim, tijekom cijeloga ovog istraživanja moramo paziti da ne zauzmemo prerano neki moralni ili vrijednosni stav. Ljudski je um općenito daleko spremniji hvaliti i kuditi negoli objašnjavati i definirati. Svaku distinkciju on želi pretvoriti u distinkciju vrijednosti. Otuda oni kobni kritičari koji nikada ne mogu ukazati na različitu kvalitetu dva pjesnika, a da ih ne rangiraju prema svojim preferencijama kao da su kandidati za kakvu nagradu.

Tako nešto bismo svakako trebali izbjeći kada se radi o užitcima. Stvarnost je vrlo kompleksna. Na to nas je već upozorila činjenica da je užitak-potreba ono stanje u koje dospijevaju užitci zahvaljivanja kada pođu po zlu (kada se pretvore u ovisnost).

20

LJUBAV PREMA ONOMU ŠTO JE NIŽE OD ČOVJEKA

Za nas su te dvije vrste užitaka važne u onoj mjeri u kojoj nam nagoviještaju značajke prisutne u našim “ljubavima” (s pravom tako nazvanima). Žedan čovjek koji se upravo napio vode može reći: “E, baš mi je to trebalo.” To može reći i alkoholičar koji je upravo iskapio svoju “čašicu”. Čovjek koji za jutarnjih šetnja prolazi pokraj lijeha mirisne grahorice prije će reći: “Kako li je divan ovaj miris.”

Poznavatelj vina će, nakon prvoga gutljaja slavnoga clareta, na sličan način reći: “Ovo je doista sjajno vino.” Kada se radi o užitcima-potrebama, skloni smo davati iskaze o sebi samima u prošlome vremenu; kada se radi o užitcima zahvaljivanja, skloni smo davati iskaze o objektu u sadašnjemu vremenu. Lako je vidjeti zašto.

Shakespeare je opisao tiransku požudu kao nešto što bezumno proganja, no čim joj se udovolji, ona nam postaje beskrajno mrska: Bezumno se lovi, ali čim se stigne bezumno se mrzi k’o proždrta meka.* Ali i oni najbezazleniji i najpotrebniji od svih užitaka-potreba imaju u sebi nešto od toga karaktera – dakako, samo nešto. Njih se ne mrzi nakon što smo ih imali, ali zasigurno “umiru u nama” iznimno naglo i potpuno. Slavina u kuhinji i čaša vode doista su privlačne kada dođemo kući umirući od žeđi nakon košnje trave. Šest sekunda kasnije one nas više uopće ne zanimaju. Miris hrane koja se prži *

Iz 129. soneta u prijevodu Mate Marasa (nap. prev.).

21

ČETIRI LJUBAVI

vrlo je različit prije i poslije doručka. I, oprostit ćete mi što navodim ovaj najekstremniji primjer, nije li većina od nas osjetila radost vrijednu gotovo da je se stihovima opjeva kada su (u stranome gradu) na vratima ugledali natpis GOSPODA? Užitci zahvalnosti su posve drukčiji. Kod njih u stvari osjećamo da je nešto ne samo ugodilo našim osjetilima, nego da s pravom traži da to i cijenimo.

Dobar poznavatelj vina ne uživa u claretu onako kako bi uživao u zagrijavanju promrzlih nogu. On smatra da se pred njim nalazi vino koje zaslužuje njegovu punu pažnju, koje opravdava svu onu tradiciju i umijeće što su bili uloženi u njegovu proizvodnju, kao i sve one godine njegove vlastite obuke koja mu je osposobila nepce za ocjenjivanje toga vina. Njegov stav čak odiše nesebičnošću. On želi da se to vino sačuva i održi u dobru stanju ne samo poradi njega sama. Sve i da se nalazi na samrtničkoj postelji i da više nikada ne će piti to vino, čak i tada bi ga užasavala i sama pomisao na to da će se ovo plemenito vino proliti ili ukiseliti ili da će ga popiti klipan (poput mene) koji nije u stanju razlikovati dobar claret od lošega. Isto je i s čovjekom koji prolazi pored mirisne grahorice. Ne radi se o tome da on jednostavno uživa; on osjeća da taj miris na neki način zaslužuje da ga se osjeti. On bi sebe optuživao da je prošao mimo njega ne obrativši mu nimalo pažnje i ne osjetivši radost. To bi od njega bilo grubo, bešćutno. Bila bi šteta da je nešto tako lijepo bilo protraćeno na njega. On će se godinama sjećati toga divnog trenutka. Bit će mu žao kada bude čuo da 22

LJUBAV PREMA ONOMU ŠTO JE NIŽE OD ČOVJEKA

je, tamo gdje je bio onaj vrt na koji je naišao onoga dana, niknulo kino ili garaža ili nova zaobilaznica.

Znanstveno gledano, obje su vrste užitaka, bez sumnje, povezane s našim organizmom. Ali užitci-potrebe jasno pokazuju svoju povezanost ne samo s ljudskim tijelom, nego i s njegovim trenutačnim stanjem, a izvan toga odnosa oni za nas nemaju nikakva smisla ni interesa. Objekti koji pružaju užitke zahvalnosti stvaraju u nama osjećaj – bio on iracionalan ili ne – da smo na neki način dužni uživati u njima, paziti na njih i hvaliti ih. “Bio bi grijeh staviti to vino pred Lewisa”, kaže stručnjak za claret.

“Kako možeš proći pokraj toga vrta, a da ne oćutiš taj miris?” pitamo. Ali to nikada ne bismo osjećali za užitke-potrebe: nikada ne bismo krivili sebe ili druge što nisu bili žedni i što su prošli pokraj zdenca, a da se nisu napili vode.

Dovoljno je očito kako užitci-potrebe nagoviještaju naše ljubavi-potrebe. U tim se ljubavima na ljubljenu osobu gleda u odnosu na naše vlastite potrebe, jednako kao što žedan čovjek gleda na slavinu ili kao što alkoholičar gleda na džin. I ljubav-potreba, kao i užitak-potreba, ne će trajati duže od potrebe.

To, na svu sreću, ne znači da su sve ljubavi koje započnu s ljubavi-potrebom prolazne. Sama potreba može biti stalna ili se može stalno vraćati. A može se dogoditi i da se neka druga vrsta ljubavi ucijepi na ljubav-potrebu. Moralna načela (bračna vjernost, ljubav prema roditeljima, zahvalnost i slično) mogu očuvati jedan odnos tijekom čitava života. Ali kada ljubav-potreba ostane bez ikakve potpore, teško da 23

ČETIRI LJUBAVI

možemo očekivati da ne će “umrijeti u nama” kada potrebe jednom više ne bude. To je razlog zašto se svijetom razliježu žalopojke majki koje su zanemarila njihova sada odrasla djeca i žalopojke ljubavnica koje su ostavili ljubavnici čija je ljubav bila čista potreba – potreba koju su one zadovoljile. Naša ljubav-potreba prema Bogu u drukčijemu je položaju zato što naša potreba za njime nikada ne može prestati ni na ovome ni na bilo kojemu svijetu. Ali naša svijest o tome može prestati postojati, a tada umire i ta ljubav-potreba. “U bolesti bi vrag i monahom htio postati.” Čini se da nema nikakva razloga nazivati licemjernom kratkotrajnu pobožnost onih čije vjerovanje nestaje čim se izbave od “opasnosti, potrebitosti ili nevolje”. Zašto ne bi bili iskreni? Bili su očajni i vapili su za pomoć. Ta tko ne bi!

Ono što zahvalni užitak nagovještava ne objašnjava se tako brzo.

Prije svega, on je polazište za čitav naš doživljaj ljepote. Nemoguće je povući crtu ispod koje su takvi užitci “osjetilni”, a iznad koje su “estetski”. Iskustva stručnjaka za claret već sadrže elemente usredotočenosti, ocjenjivanja i disciplinirana opažanja koji nisu osjetilni; iskustva glazbenika ipak sadrže elemente koji jesu takvi. Između osjetilnoga uživanja u mirisima vrta i uživanja u seoskome krajoliku (ili “ljepoti”) kao cjelini ili čak našega uživanja u slikarima i pjesnicima koji ih opisuju, nema nikakve granice – tu je riječ o neprekidnu kontinuitetu.

Kao što smo vidjeli, u tim užitcima od početka postoji tračak bezinteresnosti, njezino buđenje ili 24

LJUBAV PREMA ONOMU ŠTO JE NIŽE OD ČOVJEKA

prizivanje. Dakako, mi možemo, na jedan način, postupati bezinteresno ili nesebično, i to još junačnije, kada se radi o užitcima-potrebama: čaša vode jest ono što ranjeni Sidney žrtvuje za vojnika koji umire*.

Ali to nije ona vrsta bezinteresnosti na koju sada mislim. Sidney ljubi svojega bližnjega. Ali u zahvalnim užitcima, čak i u njihovu najnižemu primjeru, a zatim sve više i više kako se oni razvijaju do potpuna zahvalna prihvaćanja sve ljepote, imamo nešto što će nam biti teško ne nazvati ljubavlju i što će nam biti teško ne nazvati bezinteresnim stavom prema samome objektu. To je onaj osjećaj koji bi čovjeku branio da unakazi sjajnu sliku čak i kada bi bio posljednji živi čovjek na svijetu, čovjek koji će i sam uskoro umrijeti; to je osjećaj koji nas tjera da se radujemo netaknutim šumama koje nikada ne ćemo vidjeti, osjećaj zbog kojega želimo da i dalje postoji onaj vrt ili polje mahuna. Ne da se nama te stvari tek sviđaju; mi za njih ustanovljujemo, na trenutačno bogolik način, da su “vrlo dobre”.

A sada naše načelo započinjanja s najnižim – bez kojega “nema najvišega” – počinje donositi korist. Ono mi je razotkrilo nedostatak u našoj ranijoj klasifikaciji ljubavi na one koje su iz potrebe i na one koje su dar. Postoji i treći element u ljubavi koji nije ništa manje važan od njih i koji nagovještavaju naši zahvalni užitci. Ta prosudba da je neki objekt vrlo dobar, ta pozornost (gotovo počast) koja mu *

Riječ je o sir Sidneyju Philipu (1554.–1586.), engleskomu pjesniku, dvorjaninu i vojniku koji je, iako i sam ranjen, dao vode vojniku na samrti govoreći: “Tvoja je potreba veća od moje.” (nap. red.)

25

ČETIRI LJUBAVI

se daje kao neka vrsta duga, ta želja da on postoji i da treba i dalje biti to što jest, čak i ako mi nikada ne ćemo uživati u njemu, sve se to može odnositi ne samo na stvari nego i na osobe. Kada se to daje ženi, onda to nazivamo divljenjem; kada se daje muškarcu, to nazivamo gledanjem u njemu junaka, a kada se daje Bogu, jednostavno štovanjem.

Ljubav-potreba vapi Bogu iz naše bijede; ljubav-dar čezne služiti Bogu ili čak trpjeti za njega; zahvalna ljubav kaže: “Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje.” Ljubav-potreba kaže o nekoj ženi: “Ne mogu živjeti bez nje.” Ljubav-dar čezne da toj ženi pruži sreću, utjehu, zaštitu – i, ako je moguće, blagostanje. Zahvalna je ljubav promatra s divljenjem, zadržava dah i šuti, raduje se što takvo čudo postoji pa makar ono i ne bilo za njega, ne će biti potpuno utučen ako je izgubi, radije bi da bude tako negoli da je nikada nije ni vidio.

Mi ubijamo da bismo secirali.* U stvarnome se životu, Bogu hvala, ta tri elementa ljubavi miješaju i smjenjuju iz trenutka u trenutak. Možda ni jedan od njih, osim u ljubavi-potrebi, ne postoji sam, kao “kemijski” čist, duže od nekoliko sekunda. I možda je tome tako zato što ništa u vezi s nama, osim naše potrebitosti, nije u ovome životu stalno.

Dva oblika ljubavi prema onome što nije osobno zahtijevaju posebnu obradu.

Za neke narode, možda osobito za Engleze i Ruse, ono što nazivamo “ljubavlju prema prirodi” *

26

Stih iz pjesme W. Wordswortha The Tables Turned (nap. red.).

LJUBAV PREMA ONOMU ŠTO JE NIŽE OD ČOVJEKA

postojan je i ozbiljan osjećaj. Ovdje mislim na onu ljubav prema prirodi koja se ne može prikladno svrstati jednostavno u primjer naše ljubavi prema ljepoti. Dakako, mnogi su prirodni objekti – drveće, cvijeće, životinje – lijepi. Ali ljubitelji prirode koje ja imam na umu ne zanimaju se toliko za pojedinačne lijepe objekte te vrste. Čovjek kojega bi to zanimalo takve ljude rastresa. Strastven botaničar za njih je užasno društvo u šetnji prirodom. Takav stalno zastajkuje kako bi im privlačio pozornost na pojedinosti. Oni ne traže lijepe “vizure” ili krajobraze. Wordsworth, njihov glasnogovornik, takvo što snažno prezire. To vodi do “uspoređivanja jednoga prizora s drugim”, do “kljukanja” sebe “beznačajnim neobičnostima boja i proporcija”. Dok se vi zaokupljate ovom kritičkom i oštroumnom aktivnošću, izmiče vam ono što je doista važno – a to je “ugođaj vremena i godišnjega doba”, “duh” mjesta. I Wordsworth je, dakako, u pravu. To je razlog zašto je, ako volite prirodu na ovaj način, slikar krajolika gore društvo (vani) od botaničara.

Ono što je važno jest “ugođaj” ili “duh”. Ljubitelji prirode žele primati što je moguće potpunije sve ono što priroda, da tako kažemo, govori u svakomu pojedinom vremenu i na svakomu pojedinom mjestu. Očito im bogatstvo, ljupkost i sklad nekih prizora nisu ništa draži od mračnosti, pustoši, užasa, monotonije ili “vizionarske turobnosti” drugih prizora. Pa i sama neosobitost kod njih nailazi na spremnu reakciju. To je još jedna riječ koju je priroda izgovorila. Oni se s punom otvorenošću izlažu 27

ČETIRI LJUBAVI

čistoj kakvoći krajolika iz sata u sat. Žele je upiti u sebe, prožeti se njome posve.

Ovo su iskustvo, poput tolikih drugih, nakon što se u devetnaestomu stoljeću uzdizalo do nebesa, razotkrili moderni autori. A s tim se razotkrivačima svakako moramo složiti da je Wordsworth – ne onda kada je o tomu iskustvu govorio kao pjesnik, nego onda kada je o njemu govorio kao filozof – rekao neke vrlo smiješne stvari. Smiješno je misliti da cvijeće uživa u zraku koji udiše, osim ako niste pronašli dokaz za to, a još je smješnije ne dodati da bi cvijeće, kada bi to i bila istina, nedvojbeno imalo i boli, kao što ima užitke. Isto tako se ne bi moglo reći da je “pobuda izazvana proljetnom šumom” poučila mnogo ljudi moralnoj filozofiji. Čak i da jest, to ne bi nužno bila ona vrsta moralne filozofije koju bi Wordsworth odobravao. To bi mogla biti filozofija nemilosrdna natjecanja. Mislim da za neke suvremenike ona to i jest. Oni vole prirodu ukoliko ona, po njihovu mišljenju, doziva “mračne bogove u krvi”; ne iako, nego upravo zbog toga što seks, glad i gola snaga tamo djeluju bez milosti i stida.

Ako uzmete prirodu za učiteljicu, ona će vas poučiti točno onim lekcijama koje ste vi već odlučili naučiti; to je samo drugi način da se kaže da priroda ne poučava. Tendencija da se ona uzima za učiteljicu očito se vrlo lako kalemi na iskustvo koje nazivamo “ljubav prema prirodi”. Ali to je samo kalemljenje.

Dok im se u stvari podvrgavamo, “ugođaj” i “duh” prirode ne ukazuju ni na kakav moral. Snalaze vas 28

SADRŽAJ

SADRŽAJ

1. UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 2. LJUBAV PREMA ONOMU ŠTO JE NIŽE OD ČOVJEKA . . . . . . . . . . . . . . . 18 3. PRIVRŽENOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 4. PRIJATELJSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 5. EROS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 6. MILOSRDNA LJUBAV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 BILJEŠKA O PISCU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174

175

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u prosincu 2012.

Knjiga Četiri ljubavi poznatoga engleskog pisca C. S. Lewisa, hrvatskim čitateljima već poznata po uspješnicama Pisma starijega đavla mlađem, Kršćanstvo nije iluzija i Velika rastava, na izniman način progovara o ljubavi. Četiri ljubavi prikazuje četiri vrste ljudske ljubavi: storge – privrženost, philia – prijateljstvo, eros – zaljubljenost i agape – karitas ili milosrdnu ljubav. Ova je knjiga mudro, nježno i iskreno razmišljanje o vrlinama i izazovima ljubavi, a u sebi sabire bogatstvo sadržaja i izvora od Biblije i svetoga Augustina pa sve do Jane Austin. Poglavlje o milosrdnoj ljubavi možda je i najbolja stvar koju je Lewis ikada napisao o kršćanstvu. Njegov opis kršćanstva ovdje nije ništa manje snažan i uvjerljiv nego u knjizi Kršćanstvo nije iluzija ili Problem boli, ali je u knjizi Četiri ljubavi daleko manje zabrinut za čitateljev odgovor i zbog toga daleko uvjerljiviji nego u bilo kojoj od svojih apologetika. Četiri ljubavi knjiga je koja istražuje prirodu ljubavi te će biti na korist svima koji je uzmu u ruke zbog snažnih i poticajnih razmišljanja o jednoj od najutjecajnijih emocija u čovjekovu životu.

ISBN 978-953-235-309-9

VERBUM

9 789532 353099