Issuu

Louis de Wohl

CARSKI ODMETNIK

Roman o Julijanu Apostati i sv. Atanaziju

ODMETNIK

Roman o Julijanu Apostati i sv. Atanaziju

Louis de Wohl CARSKI ODMETNIK

LOUIS DE WOHL CARSKI ODMETNIK

Roman o Julijanu Apostati i sv. Atanaziju

Preveo s engleskoga Mijo Pavić

Biblioteka: Stilus 79.

Glavni urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: Imperial Renegade

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Darko Milošić

Grafička priprema: Mario Šantić

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-235-944-2

CIP zapis je dostupan u nacionalnom skupnom katalogu knjižničnog sustava Bukinet pod brojem 991005930771209366.

DIO PRVI

D. 348.–351.

POGLAVLJE I.

„Morali bismo biti veoma blizu“, reče Mardonije. Hiempsal ga je ispitivački pogledao. Njegov je gospodar bio vrlo robusne građe i trebao je biti umoran od dugotrajnoga jahanja, ali nije bio. Doimao se jednako svježim kao kad su, u ranim popodnevnim satima, krenuli na put i u očima mu se vidio neobičan sjaj.

Hiempsal je bio još robusniji, i da njegov konj nije bio niži, bio bi viši od svoga zdepastoga i pretiloga gospodara.

Njegovo podrijetlo bilo je ponešto zagonetno. Neki su govorili da ga je Mardonije kupio u Cireni i da je pripadnik plemena Targi iz oaze negdje duboko na jugu; drugi su pak govorili da je odnekud iz središta Afrike, iz kraja u kojemu je Nil još mlad, nejak potočić. Imao je herkulovsku snagu – i sam car mogao je zavidjeti Mardoniju na takvom tjelesnom stražaru.

„Veoma blizu, kaže gospodar“, promrmljao je Hiempsal. „Da bar jesmo. Ovi takozvani konji su na izmaku svojih snaga. Pogledaj samo kako su zapjenjeni! Još nekoliko sati i uginuli bi od napora. Ako ćemo pravo, to i nisu konji. U Kapadociji nema konja. Ima samo zečeva – i prašine – i loših cesta – i planina. To je zemlja koju su bogovi – hoću reći, sveci – zaboravili. Zašto smo ovdje, gospodaru?“

Slabašan osmijeh pojavio se na Mardonijevu licu.

Ni jedan rob, osim Hiempsala, ne bi se usudio obratiti mu se prije no što ga on oslovi, o postavljanju pitanja da se i ne govori. Za zločine daleko manje od ovoga drugi su veliki

dio svoga bijednoga života proveli u ergastulumu, tamnici za robove, crnčeći u polju danju, vezani lancima za kladu noću.

Ali ovaj lupež Hiempsal kao da je uvijek znao dokle smije ići. Znao je, također, da njegov gospodar ne bi učinio ništa što je moglo umanjiti njegovu vrijednost kao tjelesnoga stražara.

A ovo je bilo samotno putovanje…

„U potrazi smo nad potragama, Hiempsale“, reče Mardonije; „nikad nijedno putovanje nije bilo tako važno kao ovo. Kršten si, zar ne?“

„Valjda jesam“, promrmlja gorostasni rob. „Bilo mi je trinaest ili četrnaest godina. Gurnuli su me pod vodu i mrmljali one svoje čîni.“

Promrmljao je nešto sebi u bradu. Ako su to bile čîni, nisu bile baš prijateljske.

Mardonije se ponovno nasmiješio. „Onda su ti morali ispričati priču o Isusovom rođenju: o tome kako su trojica maga krenuli na put da pronađu Kralja kraljeva. E, pa, Hiempsale, ja sam ona trojica maga umotanih u jednoga. Ja sam Trostruki Sveti i možda i ja imam zvijezdu koja će mi pokazati put.“

Na Hiempsalovom tamnom licu vidjelo se da je zbunjen, ali znao je da je sada rizično nastavljati s pitanjima.

Nastavili su šutke jahati. Prašnjava cesta se uspinjala i vijugala. Sunce je sada bilo već vrlo nisko i za sat vremena, ako ne prije, na šumu akacija, cedrova i čempresa spustit će se mrak.

S desne strane, iza prvih stabala, uzdizao se tanak pramen plavičastoga dima.

Neka djevojka žurno je prelazila preko ceste i Hiempsal, kome je njegov gospodar dao znak, podbode konja ostrugama i ulovi je upravo u trenutku kad je ulazila u šipražje.

Kad je Mardonije dojahao do njih, djevojka se izvijala kao divlja mačka u Hiempsalovim preplanulim rukama.

Bila je to mlada žena, ne djevojka, od kojih šesnaest ili sedamnaest godina, bujnih pȓsā, s vatrom u očima. Bila je oskudno odjevena.

„Polako, polako, divljače“, spokojno će Mardonije, „preplašit ćeš je nasmrt.“ Zatim, obraćajući se ženi, reče: „Ne boj se. Evo ti dinar. Samo mi reci koliko je daleko Macellum. Koliko liga je do njega: dvije? Malo više? Dvije i pol? Vrlo dobro, evo ti novčić. Pusti je, Hiempsale.“

Gorostas ga je poslušao, ne bez žaljenja.

Dok su se udaljavali, jednom ili dvaput je okrenuo glavu, oblizujući se.

„Ne ponašaj se kao životinja“, ljutito će Mardonije. „Zar nikad nisi vidio ženske grudi? Kuga te odnijela! Slušaj me – nekoliko sljedećih dana, možda i tjedana, provest ćemo u samostanu. Ne želim da se moji domaćini požale na moga slugu. Čujem li kakvu pritužbu na tebe, dobit ćeš, tako mi Hekate, stotinu udaraca bičem po leđima kad se vratimo u Nikomediju.“

„Što ću, muškarac sam, gospodaru“, promucao je preplanuli gorostas.

Trebala je to biti isprika.

Ali Mardonije se iznenada okrenuo, poput zmije što se sprema ugristi, lica blijedožuta poput maske, malih tamnih očiju nalik prorezima.

„Dolje – psu!“

Hiempsal je prekasno shvatio da je nanio smrtnu uvredu svom gospodaru. Problijedio je i njegovo golemo tijelo poče drhtati.

S golemim naporom prisilio je sebe da sjaši, a zatim je kukavno pao ničice na trbuh.

„Ja sam gospodarev pas“, zacvilje.

Krajičkom oka vidio je Mardonijevu ruku, mlohavu i ženskastu; u njoj je bio kratak, oštar bodež.

Sekundu ili dvije smrt je visjela u zraku...

Zatim bodeža nestade u širokim naborima ogrtača iz kojih je bio izvađen.

„Ustani – muškarče!“ s prezirom je rekao Mardonije. Riječ ‘muškarče’ ispljunuo je kao da je uvreda. „Vidjet ćemo što ćemo s tobom u neko prikladnije vrijeme.“

Hiempsal je polako ustao i ponovno uzjahao. U trenutku kad je bio sposoban podbosti konja mamuzama, eunuh je bio već daleko ispred njega. Mardonijevo lice povratilo je svoj uobičajeni izraz blage ravnodušnosti. Mnogi njegovi prijatelji s Istoka komentirali su njegovu sličnost s nekim od kipova Bude, divovskih, zaobljenih i nježnih. Njegovo čelo boje bjelokosti bilo je dopola pokriveno ženskim rupcem od kineske svile. Jednostavan vuneni ogrtač boje meda visio je labavo na njegovom nezgrapnom tijelu koje je bilo lako zamijeniti za tijelo žene u pedesetim godinama. Na ogrtaču nije bilo nikakvih znakova položaja i bio je pun prašine od dugotrajnoga jahanja.

Bilo je teško reći bilo što određeno o ovom čovjeku, o tome kojem je narodu pripadao, godinama života, društvenom položaju, navikama ili zanimanju.

Porijeklom je nesumnjivo bio istočnjak. Njegovim žilama svakako je morala teći mješavina egipatske, sirijske i kaldejske krvi.

Dva naraštaja ranije netko bi u njemu zacijelo bio vidio lutajućega svećenika nekoga od onih neobičnih božanstava s obala Eufrata ili Nila. Sada je to, nakon što je car Konstantin zatvorio poganske hramove, bilo nemoguće – a ta mjera bila je još stroža pod njegovim nasljednikom Konstancijem.

Jedno je bilo sigurno: u tom mesnatom, gotovo bezobličnom tijelu bilo je snage, a još je više snage bilo u umu koji je njime upravljao. Rijetkost kad su eunusi u pitanju.

Dok se tako uspinjao bijelom cestom, iz daljine se doimao pomalo nalik divovskoj osi što užurbano puzi po grani posutoj bijelim cvjetovima.

Nijednom se nije osvrnuo. Činilo se da ga Hiempsal, kome je koji trenutak prije toga zaprijetio smrću, nimalo ne zanima. Istini za volju, nije bilo ni razloga da ga zanima. Zakon je davao pravo vlasniku da ubije roba kad god poželi, i tako je bilo stoljećima prije toga.

Ubiti roba bilo je tričarija, baš kao ubiti pile.

Vrlo rijetko se događalo da se rob u očajanju pokuša oprijeti – i malo je njih pokušalo pobjeći. Prestrašna, preokrutna je bila kazna za takve zločine. Bilo je lakše umrijeti pod udarcima biča nego biti raspet na križu.

Osim toga, izgledi za bijeg bili su vrlo maleni – pogotovo ako niste imali novca. A rob je gotovo uvijek bio bez novca, osim kad je bio na nekom povjerljivom položaju. Ali čak ni imućnu čovjeku nije bilo lako pobjeći, nakon što je jednom bio prijavljen redarstvu.

Redarstvo je bilo svuda prisutno u carstvu, kako ono u uniformi, tako i u civilnoj odjeći. Pripadnici redarstva bdjeli su u lukama, na brodovima, u odmaralištima i krčmama, na ulicama gradova i u gradićima, na cestama, posvuda. Kad bi vidio značku redarstva na prsima redarstvenika, svaki je vojnik bio dužan biti mu pri ruci ako bi ovaj to zatražio.

Onoga tko bi pružio utočište zločincu u bijegu čekala je teška kazna, napose ako je riječ bila o robu. A roba je bilo lako prepoznati po rasporu na uhu.

Robovi su se pobunili samo jednom tijekom cijele povijesti Rimskoga Carstva. General rimske vojske morao je povesti ozbiljan ratni pohod da ih stigne i pohvata.

Bilo je to prije više od četiri stotine godina i otada Rimsko Carstvo nije više nikad riskiralo.

Od Britanije na Zapadu sve do granica Perzije na Istoku – od obala Rajne i Dunava na Sjeveru do velike pustinje i blatnih koliba Nubijaca u Africi nije bilo bijega za roba koji je ubio svoga gospodara ili mu pobjegao.

Stoga nije bilo moguće očekivati da će Hiempsal učiniti bilo kakav očajnički potez, premda je, znajući dobro svoga gospodara, znao da ga nije poštedio iz milosrđa te da mu slijedi sigurna kazna, baš kao što je bilo sigurno da će sunce za koji tren zaći za vrhove drveća.

S desne strane sada su se uzdizali divlji vrhovi Arghi Dagha, sve sam gô kamen na kamenu, blještavi pod posljednjim zrakama umirućega sunca.

Tik iza malene doline, smještene na vrhu zaravni, stajalo je nekoliko stotina bijelih kuća, četverokutnih, priprostih, nezgrapnih – bijaše to gradić Macellum.

POGLAVLJE II.

Dva i dva – i dva i dva – dva i dva…

Dugačka dvostruka kolona redovnika koračala je u uzanom krugu po malenom dvorištu bez ijednoga cvijeta, bez ijednoga stabla. U njihovoj sivoj odjeći pritegnutoj trostrukim konopcem i s njihovim malenim sivim kapicama na glavi nalikovali su živom kamenju što se polako kreće po onomu koje je odvajkada bilo mrtvo.

Nijedna riječ nije se čula tijekom njihovoga turobnoga marša. Oči su im bile prikovane za zemlju. Unatoč tome, ista dvojica nikad nisu smjela hodati zajedno. Veza prijateljstva nije bila ohrabrivana; smetala je posvemašnjoj izdvojenosti, koja je jedina omogućavala umu da meditira.

Lica stara i mlada, markantna i bezizražajna, lica koja su zračila mirnoćom, pomirenošću sa sudbinom, dubokom mudrošću, vjerskim žarom… Usne tanke i pune, sve su šaputale molitvu.

S malenoga balkona na gornjem katu glavne zgrade dva čovjeka motrila su kolonu.

Jednom od njih lice je bilo naborano poput staroga pergamenta. Nekoliko pramenova sijede kose virilo mu je ispod ćepice.

Bio je to Tomas, opat, i za njega se govorilo da mu je gotovo stotinu godina.

Među priprostim svijetom kružila je glasina da je još stariji, da su ga kao vrlo stara čovjeka poznavali najstariji seljani dok su bili još djeca; štoviše, neki su vjerovali da je

zbog svoje velike svetosti zavrijedio milost da proživi punih sedam života te da je u svojoj najranijoj mladosti osobno poznavao apostola Pavla.

Bilo je i onih koji su tvrdili da on osobno širi takve glasine, a sve zato da glupani povjeruju u njegovu veliku svetost i daju što veće priloge za njegov samostan.

S druge strane, svi su znali da još uvijek postoji nemali broj ljudi koji i dalje potajno prinose žrtve Jupitru i Ateni, a osobito Kibeli, majci sviju božanstava, i takvi su neumorno govorili ružno o onima koji su častili Raspetoga.

Opat Tomas oslanjao se svom težinom tijela na desnu ruku visokoga i snažno građenoga redovnika kome je moglo biti nešto preko pedeset godina, čovjeka s vratom bika i rukama i ramenima hrvača.

I doista, prije no što je postao kršćanin i redovnik, đakon

Perdit bio je hrvač u areni.

Petnaest godina ranije, kad su se, neposredno nakon svetkovine sv. Pavla, sveca zaštitnika samostana, kilikijski razbojnici obrušili na samostan, đakon – u to vrijeme podđakon – Perdit punih je pet sati branio vrata vitlajući kijačom dugačkom preko dva metra kao da je slamka i razbijao jednu kilikijsku tikvu za drugom.

Kad su se razbojnici napokon povukli – u pomoć su najposlije bili pritekli vojnici iz obližnje vojarne – podđakon

Perdit je krvario iz mnoštva rana i to mu je u mnogim tjednima koji su zatim slijedili bila jedina utjeha.

Bio je duboko smeten – ne toliko zbog toga što se morao boriti – nije li branio svojinu sv. Pavla? – koliko zbog činjenice da je u borbi uživao.

Rane što ih je u borbi zadobio pružale su mu priliku da stekne zasluge trpljenjem, ali on ih nipošto nije smatrao primjerenom kaznom za bezbožnu radost staroga Adama u njemu.

Opatove stare i umorne oči pažljivo su promatrale lica redovnika koji su prolazili pored njega. Na kraju kolone koračalo je šest mladića koji još nisu bili položili zavjete.

Najmlađi među njima bio je krhak mladić od nepunih sedamnaest godina, blijeda lica, tamnih sanjivih očiju.

Hodao je nezgrapno i većinu vremena nije držao korak sa svojim drugom.

„Kako izlaziš na kraj s bratom Julijanom, đakone Perdit?“

Visoki redovnik nasmiješio se malčice kiselo.

„Vrlo je mlad, velečasni oče – i misli su mu ponešto zbrkane. Jučer me je pitao kako je Bog mogao stvoriti zlo.“

„To te pitao? Zar doista?“ sa zanimanjem će opat.

„Rekao sam mu, naravno, da Bog nije stvorio zlo, a on će meni: ‘Ali ako je Bog Tvorac svemira – cijeloga svemira! –u kojemu, uz dobro, postoji i zlo, tada je jasno da je stvorio i zlo.’“

„A kad si ga podsjetio na Luciferov pad i na pad čovjeka…“

Đakon Perdit iznenađeno je digao pogled.

„Kako si znao, velečasni oče? Baš na to sam ga podsjetio.“

„Znam. Znam. Ali on, što je on na to rekao?“

„Ah – nešto glupo; da to što su Lucifer i Adam pali treba pripisati njihovoj volji, a njihova volja, kao i sve drugo, dolazi od Boga. Prema tome, volja da se čini zlo dolazi od Boga.“

„Aristotelu bi se to svidjelo“, zadovoljno se smijuckao stari opat.

„Meni se nije svidjelo“, na to će Perdit, ne bez primjese gorčine.

„To je čista dijalektika, dragi moj đakone, kako oni to mehanički ponavljaju u Efezu, Korintu i Ateni, misleći

da mogu prevariti svoju savjest svaljujući svu krivnju na Gospodina. Što si mu ti rekao?“

„Rekao sam mu da malo više fizički vježba ujutro, velečasni oče. On je zapravo vrabac od dječaka, s onim svojim mršavim prsima i šiljastom bradom. Siguran sam da nema urednu probavu. Malo više fizičkoga vježbanja i bit će manje dijalektike.“

Opat se opet smijuljio.

„Da bar taj svoj recept možeš dati nekome od naših učenih đakona, prezbitera i biskupa – da, i biskupa. Malo pretjeruju s dijalektikom u posljednje vrijeme. Svađaju se oko stvari koje ne mogu biti zapletenije i čine to javno, ne krijući ni od koga. Prije tri dana dobio sam pismo…“

Ali ovdje se zaustavio. Nije bilo koristi govoriti dobrom đakonu o takvim stvarima. Ne bi shvatio.

„Morat ću ozbiljno razgovarati s tim mladićem narednih dana“, uzdahnuo je đakon Perdit. „Iskreno govoreći, nisam uopće siguran da s tim mladićem radimo kako treba.

Ne znam ima li poziv za svećeničku službu. Nisam siguran da bi bio dobar svećenik, to hoću reći. Ima li išta gore od nevaljaloga svećenika? Ali što će onda biti s njim? Koliko znam, nema obitelji.“

„Ne, ne“, hitro će opat. „Nema obitelji. Ali biskup Euzebije iz Nikodemije oduvijek je bio dobar prema jadnom malom… siročiću. Možda bi on mogao…“

„Preuzvišeni biskup Euzebije umro je prije sedam godina“, obzirno ga je podsjetio đakon. Bilo da je imao stotinu ili četiri stotine godina, opat Tomas je u posljednje vrijeme sve češće pokazivao znakove visoke starosti.

„Umro? Bome jest – bome jest: jest, tako je. Svi umiru, jedan za drugim. Duša mu počivala u miru.“

Starac je napravio znak križa, na što đakon Perdit instinktivno napravi istu gestu.

„Bit će prava šteta ne budemo li uspjeli učiniti valjanoga svećenika iz tog momka“, ozbiljno će opat. „I sam si rekao da je problem samo u njegovoj mladosti. Ne smijemo suviše olako priznati poraz.“

Visoki đakon vidljivo se ukočio te se činilo da se još više izdužio. Blagi prijekor nadstojnika probudio je u njemu stari instinkt iz njegovih hrvačkih dana, instinkte koji su mu davali snagu da može vitlati kijačom dugačkom preko dva metra u borbi protiv kilikijskih razbojnika prije petnaest godina.

„Sigurno, neću žaliti truda, velečasni oče. Ali momak je sanjar, umišljen, a zna biti i tvrdoglav. Zna što hoće i uopće nisam siguran da je prikladan za svećenika. Zanimljivo je, zar ne, da od svih njih razgovaramo baš o njemu, najmlađem i najmanje vrijednom od svih.“

„Posljednji će biti prvi, dragi moj đakone“, promrmlja starac sa zamišljenim osmijehom. Brzo je, međutim, dodao: „Ipak, ne znači da se ovo mora nužno odnositi na brata Julijana. Možda bih trebao i sam porazgovarati s njim o njegovim dijalektičkim aktivnostima jednoga od narednih dana. Vidjet ćemo. Kakva je to buka?“

„Posjetioci“, reče đakon. Onako visok, mogao je vidjeti ugao vanjskoga dvorišta u kojemu su dva jahača razgovarala s bratom portirom.

„Posjetioci?“ Opatovo čelo se nabralo. „Živimo u nemirnim vremenima, dragi moj đakone. Ne volim posjetioce. Koliko ih je? Vidiš li ih?“

„Samo dvojica, velečasni oče. Jedan od njih čini se afrički sluga. Drugi je debeo – ne vidim mu lice. Konji im nisu naročito dobri i djeluju umorno. Da odem vidjeti?“

„Ne“, odlučno će opat. „Bude li nešto važno, ionako ću biti obaviješten. Odvedi me do moje radne sobe.“

POGLAVLJE III.

Kad je opat, oslanjajući se i dalje o đakonovu ruku, ušao u svoju radnu sobu, u njoj ga je već čekao jedan od one dvojice posjetilaca – debeljko – zapravo, eunuh.

Što je brata portira moglo navesti da napravi tako glupu grešku? Valjda zna da posjetioci…

„Želim ti blagoslovljenu večer, velečasni oče“, obrati mu se Mardonije ulagivačkim, medenim glasom, glasom dubokim za ženu, ali vrlo visokim za muškarca. „Zovem se Borecije. Oprostit ćeš, nadam se, revnost svome bratu na službi koji je udovoljio mojoj posebnoj želji i doveo me ravno u tvoju radnu sobu.“

Opatu je istoga časa bilo jasno zašto je brat portir prekršio pravilo. Postojalo je nešto neodoljivo uvjerljivo u posjetiteljevim očima. Njegov ulagivački način govora mogao je govoriti riječi satkane od medene učtivosti, ali njegove oči izdavale su zapovijed i nisu bile naviknute na neposluh.

„Možda će mi biti oprošteno, velečasni oče, ako dodam još jednu želju? Mogu li razgovarati s tobom nasamo?“

Starac je oklijevao – ali samo trenutak. Zatim je pošao prema teškoj stolici iza radnoga stola i sjeo. Kratko kimanje glavom otpusti đakona Perdita koji nevoljko i s izrazom zbunjenosti na svom velikom licu izađe iz sobe.

„Zahvaljujem, preuzvišeni oče“, reče eunuh, zauzevši oprezno položaj na masivnom stolcu nasuprot stolu, „i ispričavam se zbog nesumnjivo žaljenja vrijednoga pomanjkanja formalnosti. Nažalost, nisam imao izbora. Naređeno

mi je da moj posjet samostanu bude obavijen najstrožom tajnom.“

„Naređeno ti je?“

„Treći sam komornik Njegovoga carskoga veličanstva, cara Konstancija…“ nakloni se eunuh i doda formulu dvora: „…neka mu Bog podari pobjedu te dug i blagoslovljen život.“

„Amen“, sa stanovitom nelagodom će opat. „Amen. Amen. Pretpostavljam da imaš za mene pismo od Praepositusa Sacri Cubiculi?“

„Ne, preuzvišeni oče. Vjerodajnice koje nosim čak su i veće od toga. Praepositus je ostao u Konstantinopolu. Dolazim iz Carskoga stožera u Antiohiji – to jest, bio je u Antiohiji kad sam otišao. Car je sada u Perziji, na čelu najsjajnije vojske što ju je Carstvo ikad vidjelo.“

„Ratovi. Uvijek ratovi“, na to će opat.

„Drugi vladari“, nastavi eunuh, „smiju zaboraviti obiteljske veze kada iskrsnu stvari važne za državu. Naš car ne smije. To je razlog zbog kojega sam ovdje, preuzvišeni oče.“

Stari opat uspravio se u stolici.

„Obiteljske veze?“ upita s izrazom iščekivanja u očima. „Kako to misliš? Kakve veze tvoj posjet mom siromašnom samostanu može imati s carskom obitelji?“

Eunuh se učtivo nasmiješio.

„Postoji najizravnija veza, preuzvišeni oče. Pod ovim krovom živi član carske obitelji, princ Julijan.“

Zavladala je dugačka stanka.

Opat nije trepnuo okom. Nalikovao je voštanoj figuri.

Eunuh je također sjedio bez riječi. Ni najoštrije oko nije moglo otkriti nijedan znak golemoga, zapanjujućega uzbuđenja koje je njime ovladalo. Činilo se da su prošli sati prije no što je opat napokon progovorio.

„Car očigledno ima veliko povjerenje u tebe… žao mi je, ali nisam dobro čuo tvoje ime.“

„Borecije.“

„Jedva itko zna – ili samo misli da zna – da postoji osoba koja se zove princ Julijan.“

„Ne, prečasni oče, izvan ovoga samostana takve se može nabrojati na prste jedne ruke.“

Opat je protrljao svoje stare suzne oči.

„Moraš razumjeti, Borecije, da se čak ni u ovom trenutku ne izjašnjavam o postojanju toga mladića. Možda on postoji – a možda i ne postoji. Ovaj je samostan pod posebnom zaštitom sv. Pavla – i vojne posade grada Macelluma.

Postoji vojna posada u Macellumu, znaš…“

„Pola kohorte Šesnaeste legije, pod zapovjedništvom Lucija Priska“, kimnuo je glavom eunuh. „Dobio sam zapovijed da ih u određenim okolnostima pozovem, no nadam se da do njih vjerojatno neće doći.“

Nakon što su ovako istim oružjem zaprijetili jedan drugome, obojica su se nasmiješila.

„Dokaz“, na to će opat, smiješeći se i dalje. „Moraš mi dati neoboriv dokaz, Borecije, da si doista ono što o sebi govoriš. Pisani dokaz, ne samo riječ. Moram imati dokaz.“

„Svakako, prečasni oče – evo careva pečata, njegovoga vlastoručnoga pečata – hoće li to zasad biti dovoljno?“

Kvrgave staračke ruke gotovo lakomo zgrabiše zlatnu kapsulu.

„Da, da… carev vlastoručni pečat. Vrlo dobro, Borecije, vrlo dobro…“

Eunuh se nagnuo naprijed.

„Kao što rekoh, o postojanju princa Julijana ne zna više od pet ljudi izvan ovoga samostana. Ali koliko ih je unutar samostana koji znaju?“

Opat se zakikotao. „Zasad – dvojica, moj Borecije. Ti i ja.“

Eunuhove oči istraživale su njegovo lice.

„Misliš, trojica, zar ne, prečasni oče? Ti i ja i sam princ Julijan?“

Opatov smijeh nalikovao je kokodakanju. „Hihihi – ne uopće. Kad kažem dva, onda mislim dva. Princ Julijan ne zna ništa ni o svom položaju ni o svojim roditeljima. Misli da je siroče – a to i jest, jadno dijete, to i jest – donekle. Otac mu je umro, ne znam za majku. Znaš li ti?“

„Ne zna? Jesi li potpuno siguran u to?“

„Potpuno sam siguran. Znaš, naravno, da mi je biskup

Euzebije iz Nikomedije doveo toga dječaka prije deset godina. Ovaj samostan ne pripada njegovoj biskupiji, ali bio je ugledan čovjek širom carstva. Inzistirao je na tome da se dječaku ne govori ništa o njegovoj prošlosti. U njegovom vlastitom interesu, naravno; nema nikakve koristi od toga da mu se glava puni kojekakvim idejama, rekao je.“

„Naravno da nema.“ Eunuh se nasmiješio.

Čulo se jedva čujno grebanje na vratima. Opat je pljesnuo rukama i u sobu uđe redovnik s uljanicom, koju je stavio na stol. Naklonio se s poštovanjem i izašao tiho kao što je i ušao.

Tek tada su dvojica muškaraca postali svjesni da se spušta mrak. Neko vrijeme su sjedili i jedan drugome proučavali lice.

Ambiciozan je, pomislio je opat Tomas. Veoma. Njegovoj ambicioznosti nema kraja. Sasvim netipičan dvorski eunuh; sklon spletkama i intrigama. Opasan čovjek. Moramo biti oprezni, imao on carev vlastoručni pečat ili ne imao.

Vrlo je star, ali još nije zaspao, mislio je eunuh. Možda ovdašnja klima pogoduje zdravlju. Neki od ovih provincijskih opata daleko su bistriji od svojih uspješnijih kolega u Konstantinopolu ili Rimu. Ne sviđam mu se, bar zasada. Nimalo neobično. Njuši opasnost, stara sova.

Zazvonilo je sitno zvonce.

„Večera je poslužena u refektoriju“, reče opat. „Sigurno si gladan, Borecije…“

„Ne baš. Osim ako te ne ometam u večeri…“

Starac je odmahnuo glavom. „Ono malo što pojedem imam u svojoj sobi. Smuči mi se kad vidim kako sedamdeset šest ljudi proždire brdo hrane.“

„U tom slučaju, dopustit ćeš mi da nastavim s onim što ti imam reći?“

„Naravno“ – treptao je očima opat – „nadam se da ne donosiš neugodne vijesti u ovu mirnu kuću, Borecije. Biskup

Euzebije mi je rekao da moram dati sve od sebe da učinim valjana svećenika od… dječaka o kojemu je riječ. Strogo se držim njegovih uputa.“

„Uspijevaš u tome, siguran sam?“ učtivo će eunuh.

„Donekle, Borecije, donekle. Vrlo je mlad, naravno, samo mu je sedamnaest… i vrlo je povodljiv.“ (Zašto ga to zanima? Oči su mu načas zasjale.) „Ima li car neke nove planove?“

„Car još nije donio konačnu odluku“, polako će eunuh.

„Donijet će je kad vidi moj izvještaj.“

Znači, nije došao ubiti momka, pomislio je opat. Ali što je naumio? Car je još uvijek bez djece. Može li biti – ne, to je nemoguće. Ne bi se usudio učiniti to, nakon onoga što je već učinio.

„Imam naređenje, prečasni oče, da držim momka na oku sve dok ne uzmognem stvoriti vlastiti sud. Morat ćemo pronaći način da razgovaram s njim slobodno o različitim temama.“

„Ali on ne zna gotovo ništa o većini tema, Borecije.“

„To, prečasni oče, teško može biti doličan opis uma jednoga Božjega svećenika, zar ne?“

„Još nije svećenik, još je dječak. Ministrira na misi. Što bi htio od sedamnaestogodišnjaka?“

„Nisam došao zato da otkrijem koliko zna. Došao sam da vidim kakav je mladić, i uza sve dužno poštovanje prema tvojoj mudrosti, prečasni oče, moram inzistirati na tome da moje znanje bude iz prve ruke. Kako bi bilo da mi daš,

da tako kažem, neku vrstu privremenoga skrbništva? Ne tražim da ga oslobodiš njegovih obveza, kakve god one bile – želim samo da budem s njim nekoliko sati dnevno, tjedan ili dva, recimo.“

„Shvaćam“, na to će opat. Osjećao se vrlo umornim i nekako ispražnjenim. U tom Boreciju je bilo nečega što ga je iscrpljivalo. Nije to bilo toliko zbog toga što mu se činilo da se nalazi u društvu nepotpunoga ljudskog bića – ni muškarca ni žene – premda mnogi osjetljivi ljudi nikad ne uspijevaju nadvladati taj osjećaj; riječ je bila o nekoj neobičnoj sili kojom je Borecije zračio, o nekoj vrsti privlačenja koje je postajalo sve jače i jače što ste duže bili u njegovom društvu. „Još samo jedan sat u njegovom društvu“, mislio je opat, „i činit će mi se da mi je izvađena cijela utroba, kao što se to, kako se priča, događa s obješenom ženom. Ja nisam žena. Star sam čovjek, vrlo star, ali još uvijek više muškarac nego ovaj stvor ovdje…“

Uložio je mentalni napor.

„Namjeravaš li otkriti momku tko je on?“

„Svih mi svetaca, ne, o tome mu neću ni zucnuti. Sasvim razumijem tvoju teškoću: procedura je neobična s obzirom na pravila i propise kojih se držite u samostanu. Zasad ne kanim uvjeravati momka da ode odavde.“

Načas je zastao, ali na starčevom voštanom licu nije se mogla primijetiti nikakva promjena.

„Možda kasnije“, doda eunuh. „Ne još. Nešto ću ti predložiti: pokojni biskup Euzebije…“

„Duša mu počivala u miru“, ubaci opat.

„M-m-m… amen“, na to će eunuh. „Pokojni biskup oduvijek je pokazivao očinsko zanimanje za to mlado siroče. Odlučio je da će se, kad dječak dođe u određene godine – kad mu bude sedamnaest godina, recimo – o njegovom budućem razvoju brinuti učitelji, kako duhovni tako i oni drugi.“

„Razumijem“, reče opat. „To i čini tvoj posjet potpuno neslužbenim.“

„Upravo tako. A to je baš ono što ti želiš, zar ne? Tako se nećemo miješati u propise i nećemo stvarati nepotrebno uzbuđenje kod pastve.“

To je ono što ti želiš, mislio je opat. Ali zašto, zašto to želiš?

„Vrlo dobro“, rekao je glasno. „Pretpostavljam da bi sada želio vidjeti mladića.“

Zazvonio je zvoncem. Bratu koji je bio u službi, koji je ušao, rekao je: „Dovedi brata Julijana u radnu sobu, brate Timoteju.“

Dvojica muškaraca čekala su bez riječi. Uzalud su opatove iskusne staračke oči istraživale i istraživale. Eunuhovo lice bilo je mirno i spokojno. Na njemu se nije moglo vidjeti ništa od onoga što je osjećao – ako je išta osjećao. Disao je ravnomjerno i odmjereno.

Ali opat Tomas nije znao da je ovaj čovjek već više od dvadeset godina bio stručnjak za jogu i da je nad svojim tijelom imao kontrolu kakvoj se malo koji čovjek mogao nadati.

Bio je to trenutak koji je čekao, za koji je radio, za kojim je tragao sve te godine. Bio je to kraj traganja, traganja svih traganjā.

S vanjske strane vrata čuli su se koraci – neujednačeni, plašljivi, oklijevajući koraci, koji su i pored toga označavali koračanje sudbine, koračanje povijesti.

Kad su se vrata otvorila, na slabom svjetlu hodnika, poput prikaze, stajao je mršav dječački lik.

„Uđi, brate Julijane“, reče mu opat prijaznim glasom.

Redovnik dječačkoga izgleda napravi korak naprijed, zatvori vrata, pomalo nespretno priđe stolu nadstojnika samostana. Na dva-tri metra od stola je stao i naklonio se, oborenih očiju.

Kao ni brat koji ga je doveo, cijelo to vrijeme nije izgovorio ni jedne jedine riječi.

Eunuh je upiljio oči u momka kao da je njima htio izbosti njegovo mršavo tijelo na tisuću mjesta.

Mršav. Mršavo lice. Ne vidim mu oči. Lice mu ne djeluje otporno. Nešto podulji nos, malo previše šiljast. Malena brada, još uvijek bez dlaka. Napola dijete. Zdravo, plemenito čelo. Da bar podigne oči da ih vidim.

„Brate Julijane“, reče opat, „sigurno se sjećaš svoga pokojnoga dobročinitelja i skrbnika, biskupa Euzebija iz

Nikomedije…“

„Neka Bog podari mir njegovoj duši“, srdačno će mladi redovnik.

„Amen“, rekoše u glas opat i eunuh.

„Budući da za života nije bio zadovoljan skrbništvom nad tobom, odlučio je pomoći ti nakon svoje smrti.“

Dok je smjerno slušao, oči mladoga redovnika same od sebe su odlutale prema opatovom šutljivom gostu.

Tamne oči. Blage i sanjarske, kao u djevojke. Njezine oči, mislio je eunuh, nedvojbeno njezine…

„Borecije kojega vidiš ovdje“, reče opat, „dolazi poslom. Idućih nekoliko dana razgovarat će s tobom o različitim temama. Reći ću đakonu Perditu da te oslobodi određenih obveza.“

Mladi redovnik se naklonio. Nešto malo boje uvuklo se u njegove blijede koščate obraze.

„Počinjemo sutra ujutro, dva sata nakon izlaska sunca“, reče eunuh. „Bit će to mala promjena u odnosu na tvoj redoviti dnevni raspored, pretpostavljam.“

„To je sve, brate Julijane“, ljubazno će opat. „Možeš nastaviti s večerom.“

Kad se mladi redovnik povukao, eunuh je ustao.

„Hvala, prečasni oče – priča o oporuci pokojnoga biskupa došla ti je na usne s takvom lakoćom kao da je evanđe-

oska istina. Ne, ne ljuti se na mene – divio sam ti se zbog toga. A sada, dopusti i meni da pođem na počinak. Dugo sam jahao – sedam sati u sedlu velik je napor za čovjeka moje težine.“

Opat je također ustao i pozvonio zvoncem. Tiho je rekao:

„Nisam rekao ni jednu neistinu. Biskup – pokoj mu duši – doista je ostavio sredstva za dječaka, a ti si ovdje poslom –premda uopće ne znam kojim.“

„Carevim poslom“, naduto će eunuh. „Želim ti laku noć, prečasni oče.“

Ušao je brat poslužitelj.

„Otprati našega gosta do njegove sobe, brate Timoteju, i pobrini se da ima sve što mu je potrebno. Laku noć, Borecije.“

Kad se, kratko vrijeme nakon toga, brat poslužitelj vratio u radnu sobu, našao je staroga opata klonuloga u stolici. Njegova teška glava samo što nije dodirivala površinu stola.

„Nije vam dobro, prečasni oče?“ užasnuto će brat Timotej.

Opat je progunđao.

„Glupost… glupost… povuci zavjese… u sobi je nečist zrak. Apsurdno: ne mogu disati.“

Disao je sopćući.

Odgurnuo je redovnikove nemirne prste.

„Ne treba mi pomoć. Dobro mi je. To je zbog ustajala zraka. Prljav zrak. Ovaj svijet je zao, brate Timoteju. Zašto je Gospodin umro? Pitam se – je li vrijedilo? Osjećaš li vonj sumpora, brate Timoteju? Ja osjećam. Idi sad. Ti nisi zao… samo si glup. Idi.“

Brat Timotej je otišao. Nije bilo sumnje, opat je stario –postajao je uistinu sve stariji.

POGLAVLJE IV.

Nedaleko samostanskoga zida prostirale su se sočne, mirisne, zelene livade, obilato prošarane majčinom dušicom, djetelinom, kozjom krvlju i pokojim narcisom.

Skupine borova bacale su sjenke na nekoliko velikih, nepravilnih kamenova obraslih mekanim jastučićima mahovine.

„Tu negdje mora biti izvor“, reče Borecije. „Tlo je tako svježe, a trava se sjaji od vode. U blizini sigurno postoji izvor.“

Mladi redovnik je kimnuo glavom.

„Postoji, gospodine. Protječe mnogo metara ispod zemlje – točno ispod ovih stijena ovdje, a završava ondje, u onom dvorištu: iz njega dobivamo pitku vodu. Čista je i vrlo hladna.“

„Kao istina“, kimnuo je glavom Borecije.

Brat Julijan je naglo digao pogled: „Oh, ali istina sigurno nije hladna. Sam Krist“ – hitro se prekrižio – „sam Krist je Istina. Tako je rekao. A ima li išta toplije, išta žarče od Njegove ljubavi? Ne, ne, istina nikako ne može biti hladna. Da načas razmislim…“

Zastao je i plaho se nasmiješio. „Govorim previše“, ispričao se. „Oprostite mi, gospodine.“

„Ali ja želim da govoriš, brate Julijane“, prijazno će eunuh. „Sada nismo u samostanu, premda je i dalje ondje –osvrnemo li se. Tako, dakle, istina nije hladna, kažeš. Da vidimo. A što je istina?“

Mladi redovnik se namrštio.

„To je pitao Poncije Pilat – Gospodinov krvnik.“

Eunuhu se oteo osmijeh. „Poncije Pilat je bio u pravu kad je postavio to pitanje. Kad je čovjek u krivu u jednoj stvari, ne znači da je u krivu u svemu. Ne valja koristiti riječi kojima ne znamo značenje. Koje je, dakle, značenje riječi ‘istina’?“

„Stvarnost, rekao bih“, reče Julijan nakon kraćega oklijevanja. „Da – ona mora biti upravo to. Stvarnost. Istina je ono što jest. Ne može biti ono što nije. Prema tome, mora biti Stvarnost.“

„Dobro rečeno. Umiješ razmišljati, Julijane“, kimnuo je glavom eunuh i bi mu drago kad je vidio da se slabo crvenilo zadovoljstva uvlači u dječakove mršave obraze. „Vrlo dobro rečeno. Ali ti sâm, zar ti nisi stvaran?“

„Oh, da – čuo sam za tu školu takozvanih filozofa koji se pretvaraju da ništa nije stvarno osim njih samih. Kakve li zablude! Zar već sama činjenica da više njih vjeruje u to ne dokazuje da je njihova teorija pogrešna?“

„I opet dobro rečeno“, na to će eunuh. „Dobar si dijalektičar...“

Ovaj put Julijan je sjao od zadovoljstva.

„…za jednoga redovnika“, doda Borecije. „S druge strane, redovnička dijalektika nužno je ograničena. Zapravo, njima je zabranjeno razmišljati…“

„Ali mi razmišljamo!“ prosvjedova dječak. „Naravno, ne možemo trošiti suviše vremena na to. Vjera je daleko važnija.“

Uzdahnuo je. Da – sasvim lijepo se čulo da je uzdahnuo.

„…jer kad bi redovnici doista razmišljali…“ – nastavio je Borecije kao da nije čuo mladićevo protivljenje – „katkad bi došli do vrlo nezgodnih zaključaka. Ti si, prijatelju Julijane, maločas definirao istinu kao stvarnost. Time si automatski priznao da si i sam stvaran. Prema tome, ti si također istinit – ti si također Istina, nije samo Krist Istina.“

„J-j-j-ja nisam, nisam imao namjeru uspoređivati…“ mucao je Julijan.

Borecije se nasmijao, vidjevši njegovu zbunjenost.

„U filozofiji moraš naučiti imati hrabrosti da razmišljaš, momče, a baš tu hrabrost redovnici nemaju. Uvijek se boje da će stati kome na žulj. Naravno da si stvaran, ja sam također stvaran, kamen na kojemu sjedim također je stvaran – pa stoga i istinit. Sve stvorenje je stvarno, što znači istinito.

Ali kad je Krist rekao ‘Ja sam Put, Istina i Život’ – nije li ispustio nešto u ovoj definiciji samoga sebe? Nešto važno?“

Julijan je usrdno upiljio oči u krupno, dobroćudno lice svoga sugovornika. Oči su im se srele – tamne, sanjarske oči dječaka, gotovo ženskaste u svojoj baršunastoj blagosti, i duboke tamne oči eunuha iz čijih su mračnih duplji frcale iskre inteligencije.

„Što je On… što je On mogao ispustiti?“

„Ljepotu, Julijane“, reče Borecije, a u njegovu blagom glasu osjećala se nekakva duboka čežnja.

„Ljepotu. Savršeni sklad forme. Jesi li ikad vidio Praksitelov ili Fidijin kip? Jesi li vidio Akropolu u besmrtnoj Ateni? Oblinu Mirine vaze? Osmijeh lijepe žene? Ne, ne mršti se, prijatelju. Takav osmijeh ne šteti duhu – osim ako šteta nije već otprije u tvom duhu.“

„Neki uče da je ženu stvorio đavo“, ozbiljno će Julijan.

„Ovu je teoriju Crkva osudila, nazvavši je krivovjerjem. Proturječi Knjizi Postanka. Ali žena je prva podlegla Sotoni…“

„Da…“ lukav osmijeh lebdio je na usnama starijega čovjeka. „Nije čudno da je prva podlegla. Žene su znatiželjne.“

„Ne znam ništa o njima“, hladno je rekao Julijan.

„I bojiš se saznati, pretpostavljam“, kimnuo je glavom Borecije, trljajući svoju glatku bradu bez dlaka. „Da, znanje

iziskuje hrabrost i ako zbog nekoga razloga nemaš pouzdanja u svoju snagu, ako si strašljiv i slab…“

„Ali ja nisam.“ Prasnulo je kao eksplozija – bilo je tako naglo i žestoko. „Nisam bez hrabrosti, uvjeravam vas. Ne bojim se znanja; naprotiv, želim znati, gorim od želje za znanjem. Dao bih…“

Zastao je vidjevši da se Borecije ironično smješka.

„Oprostite“, promrmljao je. „Znam što mislite o meni, gospodine. Takva uobraženost – tako mi je nekidan rekao velečasni đakon; ohol sam. Najteži od svih grijeha! U pravu je. Znam da jest. Ohol sam, istina je. Grozno je vidjeti đavla na djelu u vlastitoj duši.“

„Oholost“, mirno će Borecije, „oholost, kao i sve drugo, ima dva lica. Jedno je zlo, a drugo je dobro – i prijeko potrebno čovjeku. Čovjek bez oholosti vrijedan je prezira kao čovjek bez časti. Neka ti se oholost vjenča s čašću i sve će biti u redu. Uza sve dužno poštovanje prema dobrom đakonu, naravno…“ – ironični osmijeh je venuo… – „znam sve o njegovim podvizima u areni i u okršaju protiv kilikijskih razbojnika. Hrabar je čovjek – u fizičkom smislu. Ali kad je riječ o odlukama u području intelekta, kijača teško može biti prikladno oružje. Što se prečasnoga opata tiče, on je malko prestar. Sumnjam da je u stanju suočiti se hrabro sa silinom tvoje dijalektike čak i dok je ovako neuvježbana. Morao bi se spašavati pozivanjem na brutalnu snagu autoriteta. Takvo što teško je nazvati pobjedom u raspravi. Plašim se, prijatelju Julijane, da si previše inteligentan za svoj samostan – to je tvoj nedostatak.“

Nespretno mu se ulaguje, pomislio je. Ali, izgleda da mu ulagivanje godi. Eno ga na, opet je pocrvenio, Hekate mi! Kako bi bilo da ga napadnemo nešto moćnijim oružjem?

„Bila bi prava šteta“, reče, „kad bi zapustio svoje intelektualne sposobnosti. Čovjek poput tebe ne može živjeti

od mrvica znanja koje dobiva na ovom bijednom mjestu. Pogledaj ga! Smeđesivi zidovi, dvorište bez ijednoga cvijeta, sve sam gô kamen, prašina i usamljenost; a pogledaj ovaj komad zemlje ovdje: ovdje je ljepota, izvan zidova što ih je podigla ljudska ruka. Ovdje je svijet – ovdje počinje ono golemo bogatstvo što ga je stvorilo – božanstvo. Može li biti grešno više voljeti Njegovo nego ljudsko stvaranje?“

„Ne, ali…“

Oči su im se opet susrele, ovaj put kao sudionici u nijemom dvoboju.

„Ovdje ono počinje, rekoh, Julijane. Ali što ti znaš o njemu? Sjećaš li se, pobožni kršćanine, prispodobe o talentima? Što radiš s talentima koje si primio? Zakopavaš ih kao zli sluga iz prispodobe. Ostavljaš ih da trunu u malenoj hrpi kamenja koju nazivaju samostanom, među budalama u redovničkoj odjeći; trpiš da te nadgledaju tvoji nadstojnici koji se već sada boje tvoga nadmoćnoga intelekta, koji priznaju da ne znaju što bi s tobom; da u svojim jadnim mozgovima osjećaju da si izdjeljan od nekoga drugoga stabla, ne od onoga od kojega su oni. Ne osjećaš li to i sam? Što imaš zajedničkoga s njima? Čemu te oni mogu naučiti što ne bi mogao naučiti sam, bez njih? A ti želiš ostati ovdje do kraja svoga života, prognan između četiri siva zida, zakopan zajedno sa svojim talentima. Zar si za to stvoren, Julijane?“

„Ja… ja nisam siguran da bih vas trebao slušati“, mucao je mladi redovnik. „Kušate… kušate me kao…“

„Macellum je smješten prilično visoko“, nasmiješio se eunuh. „Ali teško ga je nazvati ‘vrlo visokom gorom’. Ne znam otkud Sotoni takva gora u Svetoj Zemlji gdje je najviša gora krtičnjak. Kakve li usporedbe, moj Julijane! Nije pristojno uspoređivati me s njegovim paklenim veličanstvom. Ali pustimo to. Ali ti – s kime se ti uspoređuješ?“

Nasmijao se vidjevši svoju žrtvu posve utučenom.

„Nema veze, ne uzimaj to previše k srcu, momče. I ne brini, tvoji nadstojnici nisu me poslali k tebi da te kušam. Oni nisu moji nadstojnici, znaš.“

Julijan je ustao. Ružna siva odjeća s konopcem s tri uzla bila je preširoka za mlado mršavo tijelo. Djelovao je nezgrapno, ali uza sve to, u njemu je bilo neke dostojanstvenosti koja je veselila Borecija.

„Tko ste vi, gospodine?“ upita Julijan. U mladenačkom glasu osjećala se neka neobična snaga. Borecije je također ustao; doimao se golemim, moćnim i očaravajućim u svojoj neobičnoj ružnoći.

„Ja sam znanje“, rekao je polako. „Nisam napasnik. On je samo upozorio na znanje, nije ga dao. Đavao nema što dati, siromašan je. Ja – ja želim dati, a moji darovi su obilni. Kroz trideset godina proučavanja nagomilao sam svu mudrost koju znanost može pružiti. Proputovao sam više zemalja no što si ti čuo za njih i došao sam ovamo pronaći tebe, prijatelju Julijane. Ne pitaj me kako sam znao da postojiš. Na to pitanje još ti ne mogu odgovoriti. Učinit ću to kad dođe vrijeme. Neka ti bude dovoljno to da sam znao za jedan rijedak um, zaboravljen i zanemaren u krajnje neprikladnu okolišu. Zar ne žudiš za znanjem, prijatelju Julijane? Je li turobno ponavljanje jednih te istih molitvenih obrazaca doista sve za čime tvoj um žeđa? Zar ti imena Homera, Platona i Aristotela ne znače ništa? Tvoj je intelekt prvorazredan. Samo se kukavice boje razmišljanja. Ne mogu vjerovati da si kukavica. Ne želim to vjerovati.“

„Homer… Platon…“ mucao je Julijan. „Ne smijemo…“ Opet onaj osmijeh.

„Dajte mi znanje“, promuklim će glasom Julijan. „Dajte… dajte…“

„Uzmi ga“, reče Borecije sa sjajem u očima i iz svoga golemoga ogrtača izvuče dva svitka pergamenta. „I blago-

slovljen bio ovaj sat koji je uzvišeniji no što sada možeš znati. U ovaj sat, moj Julijane, započinje tvoj život.“

Iza sivih zidova začuo se plačan cilik zvonca.

Julijan je želio nešto reći: dvije, tri, tuce stvari; različite stvari glasno su zahtijevale da im se dade izražaja, ali nijedna se nije čula.

„Razumijem“, reče Borecije, čiji je glas iznenada postao smiren. „Sada moraš ići. Vidjet ćemo se opet popodne. Ne brini se. Ne brini se ni o čemu. Čitaj.“

Mršavo mlado lice bilo je ozareno. Julijan se okrenuo i otrčao preko livade prema stražnjim vratima samostana.

Borecije ga je slijedio pogledom dok nije zamaknuo iza teških drvenih vrata.

Nezgrapne kretnje. Smije se kao djevojka. Zacrveni se u licu kao djevojka, također. Najvažnija slabost – umišljenost. Tako nastoje doprijeti do njega. Ali ja ću biti prvi koji je dopro do njega i to je jedino što je važno.

Je li bilo previše za prvu lekciju?

Nije. Točno onoliko koliko treba. Nemam vremena za grickanje kao štakor. Moram gristi kao lav.

Kakve oči ima. Njezine oči. Njezine nezaboravne oči.

Što bi ona mislila da zna?

Zašto moram razmišljati o tome? Smiri se. Samo o jednome vrijedi razmišljati.

I prvo sjeme bi zasađeno…

POGLAVLJE V.

Bilo je sat vremena prije zore kad je mali brat Matej ušao u kapelu.

Bila je to vrlo malena kapela, izgrađena za najviše pedeset ljudi, a sada kad ih je u njoj bilo prije osamdeset nego sedamdeset, redovnici su se morali zbiti jedan uz drugoga da bi mogli sudjelovati u svetoj misi.

Ali niske stolice bile su naslagane jedna na drugu, a zavjesa pred oltarom bila je povučena.

U prostoriji je bilo hladno i zagušljivo.

Ono malo svjetla što ga je bilo dolazilo je od vječnoga svjetla; mali brat Matej došao je svjetiljku napuniti uljem.

Svi su ga zvali „mali“ brat Matej osim đakona Perdita, i zbog njegove visine svi su imali pravo kad su mu davali taj epitet – svi, naravno, osim opata Tomasa.

Mali brat Matej bio je vrlo ružan. Imao je naborano lice, prćast nos i velika usta, gotovo kao u žabe, a ni uši mu nisu mnogo zaostajale za njima. Moglo mu je biti između trideset i trideset i dvije godine, teško je bilo reći. Kao maleno dijete našli su ga neki seljaci na cesti za Tarz, a imao je porezotinu od mača posred glave. Seljaci su ga odnijeli najbližoj babici koja se zaklinjala Venerom i Kibelom da nikad nije vidjela ružnije dijete i da sasvim razumije ljude koji su ga se željeli riješiti.

Ipak, nije se slagala s načinom na koji su htjeli to učiniti; učinila je što je mogla sa svojim travama, melemima i nekoliko blagih čîni i dječačić je za tri dana bio izvan životne

opasnosti. Za dva tjedna potpuno se oporavio, a to znači da je još veća smetnja nego prije.

Seljaci su uporno odbijali primiti ga natrag: oni su ga samo našli, nije bio sin nikoga od ljudi koje su poznavali, a osim toga, imali su dovoljno nevolja sa svojom vlastitom djecom, kao što su bogovi znali, i ako Dala, babica, nije znala što bi s njim, bila je to njezina stvar.

E sad, što god ljudi mislili o tome, biti babica nije mala stvar; moraš neprekidno jurcati naokolo i imati posla s mnoštvom uzbuđenih ljudi i ne možeš beskonačno dugo izlaziti na kraj s derištem od – hm, tri ili možda pet godina – pa bio on i vrlo sitan za svoj uzrast.

I tako, kad je došao onaj bradati muškarac u sivobijelom ogrtaču, òpasān trostrukim konopcem, jedan od onih luđaka što su se smjestili u blizini Arghi Dagha, u Macellumu – nazivali su sebe kršćanima i vjerovali u ono praznovjerje koje se tada brzo širilo, a bilo je povezano s križevima, ribom i drugim magijskim amblemima – i ponudio se da će se zabadava skrbiti za dječaka, što je mogao učiniti samo luđak, babica mu ga je blago tutnula u ruke i ta dvojica, luđak i nahoče, odoše i više se nikad nisu vratili.

Takva je, ukratko, bila životna priča i rodoslovlje maloga brata Mateja. Da li kao posljedica porezotine prouzročene udarcem mača ili zbog trava Majke Dale, na glavi nije imao puno kose, a i ono malo što je imao raslo je u svim smjerovima i žilavo se opiralo svakom pokušaju da se dovede u bilo kakvu simetriju i red. Mozak ispod nje također je bio malko neobičan – bar je tako mislila većina ljudi, uključujući đakona Perdita. I tako, iako je već došao do uzrasta kad su drugi polagali zavjete – mnogi od njih čak vječne i neopozive – mali brat Matej bilo je i dalje brat laik i mogao je obavljati samo fizičke poslove.

Sada je započinjao sa svojim poslom – složio je tri stolice jednu na drugu, dobivši tako piramidu, a zatim se popeo na nju kako bi svjetiljku napunio uljem.

S ovoga visokoga mjesta mogao je vidjeti iza zavjese koja je dijelila oltar od lađe kapele.

„Što? Zar opet?“ rekao je, vrteći glavom. Napunivši svjetiljku, sišao je i stao namještati stolice za Horu, molitvu zornicu.

Tada je – tek tada – povukao zavjesu i ondje, na tankom tepihu što je prekrivao stepenice, vidio brata Julijana koji je bio posve zaokupljen čitanjem jednoga od onih svitaka.

„Zar već?“ pomalo ljutito je upitao Julijan. „Pa nije valjda već zora? Još je mrak, zar ne?“

„Cijelu noć si na nogama, već treću noć zaredom, brate Julijane“, prekori ga brat Matej. „Postat ćeš tup u glavi kao ja nastaviš li i dalje tako; a što bi đakon rekao da zna, o tome neću ni misliti. Zamisli samo, čitati pri ovako slabom svjetlu. Nemaš pojma koliko to šteti tvojim očima.“

„Imao sam komad svijeće“, priznade Julijan. „Trajao je prilično dugo. Poslije toga već nije bilo tako dobro, ali što se tu može? Oh, Mateju, da samo znaš o kakvim sam čudesima čitao!“

„Sav si crven, brate Julijane; imaš gadnu groznicu, u to ne može biti nikakve sumnje. A tvoje ruke – pogledaj kako dršću. Treću noć zaredom. Uništit ćeš samoga sebe. Nisam sasvim siguran da poslije svega ne bih trebao reći đakonu.“

„Brate Mateju, ne možeš to učiniti“, prosvjedova Julijan. „Svečano si mi obećao da me nećeš odati. Držim te za riječ.“

Mali redovnik vrtio je svojom teškom glavom.

„Bilo je to pogrešno. Nisam trebao to učiniti. Kako možeš držati oči otvorene na misi kad uopće nisi spavao? To nitko ne može.“

Julijan je skočio na noge. Pritisnuo je dragocjene svitke na prsa kao da mu ih je ovaj čovječuljak naumio oteti.

Oči su mu sjajile kao žerava.

„Nećeš me odati“, ljutito je prošaptao. „Nećeš, čuješ li me? Samo zucni o tome i Herkula mi, ja ću te…“

Nije do kraja izgovorio svoju prijetnju.

Čovječuljak s posudicom za ulje bio je toliko smeten da ga je njegov smisao za šalu potpuno napustio.

„No, no, mali brate Mateju“, nasmiješio mu se. „Ne budi budala. Žao mi je što sam se razljutio. Bilo je to vrlo glupo od mene. K tome i grešno, pretpostavljam. Znam da me nećeš odati, previše si dobra srca.“

„Mislio sam da ćeš me udariti tim tvojim dragocjenim pergamentima“, promrmljao je čovječuljak. „Glava mi je vrlo osjetljiva. Unatoč tome, pretpostavljam…“ – zakikotao se – „bio bi to jedini način da uđem u ono što tu piše. Kad malo bolje promislim, to i nije tvoja krivnja, brate Julijane, znam. Ali bilo je sasvim pogrešno od toga Borecija kljukati te svim time. Njega bih trebao prijaviti đakonu, ne tebe.“

„Kao da bi ti to pomoglo“, podrugljivo će Julijan. „Đakon Perdit nema jurisdikciju nad Borecijem. Da nisi rekao ni riječi protiv njega, mali brate; ne poznaješ ga. Tako izvanredne osobe nisam sreo u svom životu. Zahvalan sam mu toliko da bih pred njim mogao pasti na koljena. Oh, mali brate, kad bi samo mogao razumjeti svjetove u koje mi je pomogao da zavirim! Visoki su kao nebo i duboki kao more, i puni, puni čudesa misli. Čovjek može razmišljati, mali brate – eto što sam otkrio. Čovjek može razmišljati o tako prekrasnim stvarima da je to kao ptičji let prema suncu.“

„Ja nisam ptica“, zareža brat Matej. „A sunce samo što nije izašlo. Morat ću zazvoniti za Horu. Kakva je korist od svih tih prekrasnih misli ako zbog njih gubiš san, noć za noći?“

„Kako ne razumiješ da moram koristiti vrijeme dok je Borecije još ovdje“, usprotivio se Julijan. „Uskoro bi mo-

gao otići. Ne znam kako ću to moći podnijeti, mali brate. Njegova mudrost! Njegovo znanje! On je česma, živo čudo od čovjeka. Nikad nisam upoznao nekoga kao što je on.“

„Ali o čemu zapravo tu piše, u tim tvojim pergamentima? Valjda ne o još jednoj od onih hereza o kojima trube donatisti ili arijanci!“

„Ništa slično tome. O povijesti, mali brate, o slavnoj rimskoj povijesti. O naravi Boga i Čovjeka, onako kako ih vidi najveći um svih vremena – Plotin!“

„Bog je dobar“, zadovoljno će brat Matej. „To je sve što mi je potrebno znati o Njegovoj naravi. A Čovjek nije toliko dobar i mogao bi biti puno bolji. To je sve što treba da znam o Čovjeku. Ti i tvoji stari pergamenti!“

„Ti si sretan čovjek, mali brate“, s osmijehom će Julijan. „Zadovoljan si onime što znaš. Ali moraš imati strpljenja sa mnom koji ne mogu biti kao ti. Ja sam žedan, ja izgaram od žeđi, ja želim znati, mali brate. Kako je zlo došlo na ovaj svijet ako je Bog sve stvorio? Đakon mi nije znao odgovoriti na to pitanje! I što je zlo? Koja je bit zla? Ima li ono isti korijen kao dobro ili nema? Nije li ono što je dobro za mene zlo za tebe, a što je zlo za tebe dobro za mene? Kakva je, prema tome, razlika između to dvoje? Ove knjige ovdje dat će mi odgovore na ta pitanja, shvaćaš.“

Mali brat Matej je žmirkao.

„Netko je to već rekao“, promrmljao je. „Tko, pitam se?“

Iznenada je razrogačio oči.

„Razlučivat ćete dobro i zlo“, reče. „Pročitao sam to: razlučivat ćete dobro i zlo. Ali gdje sam to pročitao? Siguran sam…“

„Nije važno, nije važno“, žurno ubaci Julijan. „Odoh ja u svoju ćeliju. Ne smiju me ovdje zateći prije vremena. I pripazi, mali brate – ni riječi o ovome.“

„U redu, u redu“, gunđao je brat Matej. „Ali nemoj da ti se dogodi da probdiješ i četvrtu noć zaredom, brate Julijane.

Ne podnosim lošu savjest. Ona je kao olovna kugla u mojoj glavi – kao kad sam prije dvije godine slomio srebrni svijećnjak, a nisam rekao đakonu, bojeći se da će me kazniti. Grozna stara olovna kugla. Ali kad sam mu na kraju rekao, jer više nisam mogao trpjeti da mu ne kažem – ping! – istoga časa je nestala i ja sam se osjećao lagano kao perce. Najbolje je da sam kažeš đakonu. Osjećat ćeš se mnogo bolje… Eno ga dolazi, hitro kao mačka. Zaboga, on i njegovi stari pergamenti. Eno, izlazi sunce, sliči na zrelu naranču. Moram zvoniti sada.“

I on uđe u malenu izbu u kojoj je visio teški konopac.

„Idemo, zvono“, govorio je kikoćući se. „Lijepo ću zvoniti. Njega neće probuditi iz sna, njega i njegove stare svitke.

Razlučivat ćete dobro i zlo. Siguran sam da sam to negdje pročitao. Razlučivat ćete …“

Usta su mu se iznenada objesila, malene oči nalik zrnima krunice užasnuto su se iskolačile.

„Zmija!“ povikao je. „Zmija u raju je to rekla.“

Zgrabio je konopac kao da je ljuskavo zmijsko tijelo.

Zvono je plačljivo zajecalo.

Mali brat Matej je zvonio i zvonio.

„Zmija“, ponavljao je svaki put kad je povukao konopac.

„Zmija… zmija…“

SADRŽAJ

DIO PRVI

A. D. 348.–351. ......................................... 5

DIO DRUGI

A. D. 353.–356. ....................................... 163

DIO TREĆI

A. D. 356.–361. ....................................... 217

DIO ČETVRTI

A. D. 361.–363. ....................................... 349

Posljednji pohod protiv Krista

Može li jedan car izbrisati vjeru koja je već promijenila svijet?

Nakon što je Konstantin Veliki kršćanstvu podario slobodu, činilo se da je budućnost Crkve napokon sigurna. No, na carsko prijestolje stupa mladi, učeni i fanatični Julijan, čovjek koji će u povijesti ostati zapamćen kao Apostat – Odmetnik. Odgojen u kršćanskom duhu, ali opčinjen sjajem drevnih bogova, Julijan pokreće svoj očajnički pohod kako bi vratio Carstvo u doba poganskih kultova i iskorijenio „galilejsku vjeru“.

Dok Julijan svim silama pokušava preokrenuti tijek povijesti, na putu mu stoji nepokolebljiva figura kršćanskog Istoka – sveti Atanazije Aleksandrijski. Veliki branitelj pravovjerja, koji se već desetljećima bori protiv arijevskih zabluda, sada se suočava s carem koji želi potpuno uništenje Crkve. Kroz dinamičan stil Louisa de Wohla, svjedočimo intelektualnom i duhovnom dvoboju dvojice simbola toga doba: cara koji sanja o sjenama mitologije i biskupa koji nepokolebljivo stoji uza svjetlo Istine.

De Wohl ponovno dokazuje zašto je nenadmašan u oživljavanju kršćanske povijesti. Roman koji se čita kao napeti triler, a poučava kao najbolji povijesni udžbenik o vremenu kada je budućnost Europe visjela o niti.

„Louis de Wohl u Carskom odmetniku postiže vrhunac svoje pripovjedačke snage, pretvarajući povijesne činjenice u živopisnu dramu o posljednjem velikom pokušaju obnove poganstva u kršćanskome svijetu.“

The Catholic World

„Nitko ne posjeduje takav dar za oživljavanje svetaca i grešnika prošlosti kao de Wohl. Lik cara Julijana u njegovoj interpretaciji nije samo povijesna figura, već tragičan simbol vječnoga otpora čovjeka prema Bogu.“

Sir Arnold Lunn

ISBN 978-953-235-944-2