Prvo poglavlje
Početkom studenoga 1139. plima građanskoga rata, u posljednje vrijeme spora i troma, odjednom se probudila i preplavila grad Worcester, odnoseći sa sobom stoku, imovinu i žene, a sve njegove stanovnike koji su stigli pobjeći pred razbojnicima koji su haračili natjerala je da pobjegnu na sjever i zavuku se u sigurnost zidina obližnjih opatija, opasanih gradića ili utvrda koje su ih mogle primiti. Sredinom toga mjeseca šačica njih stigla je u Shrewsbury i zahvalno se sklonila u zaštitnički zagrljaj samostana i grada, kako bi ondje zaliječila rane i dala oduška svojim jadikovkama.
Nisu bili u pretjerano lošem stanju, osim starih ili bolesnih među njima, jer zubi zime još uvijek nisu bili oštri. Vrijeme je već šaputalo da stiže ljuta zima, gust snijeg i okrutni, dugački mjeseci mraza, ali premda je vrijeme bilo smrknuto, oblačno i prohladno, s ćudljivim vjetrom, još uvijek nije bilo ni mraza ni snijega.
– Hvala Bogu! – rekao je pobožno brat Edmund, bolničar. – Inače bismo pokopali više od troje, a i to troje je bilo navršilo sedamdesetu.
Unatoč tome u hospiciju nije bilo dovoljno ležajeva za sve, pa su oni koji su ostali bez postelje ležali na debeloj slami prostrtoj po kamenom podu dvorane. Vratit će se u svoj opljačkani grad prije Božića, no sada su, iscrpljeni i obamrli od silnoga šoka, trebali pomoć brata Edmunda i opatija je pucala po šavo-
vima. Nekoliko bjegunaca koji su u gradu imali daleke rođake uteklo je u njihove domove, gdje su toplo dočekani. Jedna trudnica, već blizu poroda, našla je zajedno s mužem utočište u kući Hugha Beringara, zamjenika šerifa, i to zahvaljujući upornosti njegove žene koja se i sama, okružena svojim damama, babicom i liječnikom, nadala porodu prije Božića te je bila spremna prigrliti svakoga tko je dijelio istu nadu ili bio u potrebi.
– Naša Gospa – rekao je brat Cadfael pomalo šaljivo svom prijatelju Hughu – nije imala tako topao doček.
– Ah, moja gospa je jedinstvena među ženama! Aline bi primila i svakog psa lutalicu, samo da može. Toj jadnoj djevojci iz Worcestera sada će biti bolje, treba se samo pošteno odmoriti. Možda ćemo do ovoga Božića imati čak dva poroda, a i ne može nastaviti put dok ne prođu babinje. No vjerujem da će većina vaših gostiju ubrzo nadvladati strah i vratiti se svojim domovima.
– Neki već i jesu, – rekao je Cadfael – a oni zdraviji i snažniji uskoro će krenuti njihovim stopama. Sasvim je prirodno da se žele što prije vratiti svojim kućama i popraviti ono što mogu. Priča se da je kralj na putu prema Worcesteru s mnogo ljudstva. Ako dobro opskrbi tamošnju posadu, ljudi se mogu vratiti i sigurno prezimiti. Doduše, morat će nabaviti zalihe s istoka jer će njihove sasvim sigurno odnijeti kraljevi ljudi.
Cadfael je iz davno stečenoga iskustva poznavao izgled, smrad i pustoš poharanih gradova jer je u mladim danima bio i vojnik i mornar te je služio u dalekim zemljama. – Osim što prije Božića moraju spasiti ono malo preostalih zaliha, – rekao je – moraju preduhitriti i hladnoću. Ako su ceste sigurne, barem mogu putovati suhih nogu i po blagu vremenu. Jer tko zna koliko bi snijega moglo pasti za još koji mjesec ili možda još koji tjedan?
– Ne znam baš koliko su ceste sigurne. – rekao je Beringar zamišljeno. – Ovdje u Shropshireu sve je još uvijek u našim rukama – barem zasad! Ali s istoka i sjevera stižu prijeteće vijesti, a duž cijele granice vlada nemir. Dok kralj ima važnijih poslova na jugu, razbijajući glavu time kako će isplatiti iduću plaću svojim Flamancima i trošeći snagu na stalna kolebanja, ambiciozni ljudi u udaljenim krajevima šire svoje posjede i grade vlastita kraljevstva. A vide li njihov primjer, na to će se ubrzo odvažiti i sitnije ribe.
– U zemlji koja ratuje sama protiv sebe – složio se Cadfael turobno – sasvim je sigurno da će se mir urušiti, a divljaštvo proširiti.
– Ne i ovdje! – rekao je Hugh, smrknut. – Prestcote čvrsto drži uzde, a kao njegov čovjek držat ću ih i ja.
Gilbert Prestcote, šerif kralja Stjepana u Shropshireu, namjeravao je proslaviti Božić u svome matičnome dvorcu na sjeveru zemlje, pa su posada dvorca i provođenje zakona u čitavoj južnoj polovici okruga ostali u Beringarovim rukama. Ovaj napad na Worcester možda je bio samo prvi u nizu sličnih pohoda. Svi pogranični gradovi bili su u opasnosti, kako od prevrtljive odanosti narednika i posada tako i od namjera neprijatelja. Mnogo je već plemića ovoga kraja promijenilo stranu, mnogi će to zacijelo učiniti, jednom ili više puta. Svi, od crkvenih dostojanstvenika do baruna, počeli su gledati najprije vlastite interese i zaklinjati se na vjernost svakoj strani koja im obeća veću dobrobit. Pitanje je vremena kada će neki od njih shvatiti da će najbolje proći ako prkosno okrenu leđa objema stranama i pobrinu se sami za sebe.
– Govorka se da tvoj kaštelan u Ludlowu i nije najpouzdaniji. – primijetio je Cadfael. – Premda mu je kralj Stjepan povjerio posjed Lacy i dvorac Ludlow, kruže glasine da je sklon
i kraljici. Kako sam čuo, s njim se nikad ne zna, ako kralj nije u blizini i ne drži ga na oku.
Sve što je čuo Cadfael, sigurno je čuo i Hugh. U cijeloj zemlji nije bilo šerifa čiji doušnici nisu bili na oprezu po cijele dane i noći, vječno naćuljenih ušiju. Ako je Josce de Dinan, kaštelan Ludlowa, doista razmišljao o promjeni strane, pa se predomislio, Hugh je bio spreman prihvatiti njegovu trenutnu privrženost, no s dozom zadrške i s neprestanim oprezom. Nepovjerenje je bilo tek jedan od manjih užasa građanskoga rata, no ipak je budilo tugu. Srećom, barem je među prijateljima još uvijek vladalo potpuno povjerenje. U ovakvim vremenima nije bilo čovjeka koji se mogao zakleti da mu kad-tad neće zatrebati čvrst i pouzdan oslonac.
– Kralj Stjepan s vojskom ide prema Worcesteru i nitko se neće usuditi ni glavu promoliti dok se ne udalje. No, usprkos tome, moje su oči i uši uvijek na oprezu.
Hugh je ustao s klupe uza zid Cadfaelove vrtne kućice, toga utočišta od svijeta. – Sad napokon idem kući, u vlastiti krevet –makar me iz bračnoga izbacilo moje vlastito derište. Ali što bi pobožni monah poput vas znao o mukama očinstva!
Cadfael mu nije mogao proturječiti. – To čeka sve vas – rekao je brat Cadfael pomirljivo – oženjene muškarce. Sudbina trećega i neželjenoga, dok drugo dvoje zaljubljeno gleda jedno drugo. Idem na Povečerje, pomolit ću se za tebe.
Međutim, najprije je otišao u hospicij kako bi s bratom
Edmundom provjerio stanje dvojice bolesnika koji su se sporo oporavljali od mukotrpnoga putovanja, onemoćali od starosti, siromaštva ili gladi. Usput je previo ranu od noža koja nije zarastala, a potom otišao na Povečerje kako bi se pomolio za mnoge, a ne samo za svoga prijatelja, njegovu suprugu i njihovo prvo dijete koje se imalo roditi te zime.
Engleska je već godinama bila okovana ledom zime, i on je toga bio svjestan. Kralj Stjepan bio je okrunjen i vladao je, premda nesigurno, većim dijelom zemlje. Kraljica Matilda, njegova suparnica koja je također polagala pravo na prijestolje, i to u jednakoj mjeri kao i Stjepan, držala je zapad. Bratić i sestrična, koji kao da i nisu bili u rodu, međusobno su se natezali rastežući između sebe cijelu Englesku. Pa ipak, život nije mogao stati, vjera nije mogla nestati, prkosno odupiranje usudu moralo se nastaviti u vječnoj izmjeni dužnosti i godišnjih doba, u ritmu pluga i motike, u ritmu sijanja, sjetve i žetve. A ovdje, u miru samostana i crkve, ritam su određivali obrađivanje zemlje i žetva duša. Brat Cadfael nije se bojao za čovječanstvo ni za sudbinu ljudi: Hughovo će dijete biti novi naraštaj, novi početak, nova potvrda života, proljeće usred zime.
Posljednjega dana studenoga brat Herward, subprior benediktinskoga samostana u Worcesteru, pojavio se na kapitulu u bratskom Samostanu svetoga Petra i Pavla u Shrewsburyju, kamo je stigao prethodne večeri i gdje je proveo noć, kao cijenjeni gost opata Radulfusa. Većina braće nije znala za njegov dolazak, pa su se pitali tko bi mogao biti taj stranac kojega opat tako ljubazno uvodi i posjeda sebi zdesna. Za promjenu, ni brat Cadfael nije znao više od svoje braće.
Opat i njegov gost bili su sušta suprotnost. Radulfus je bio visok, uspravan, snažan, s markantnim, strogim crtama lica i odisao je mirom suca. Po potrebi je znao planuti, a oni koje bi njegov bijes oprljio mudro bi ustuknuli. No ta je vatra uvijek bila pod nadzorom. Čovjek koji je ušao s njim bio je sitan, mršav i kržljav, sa sijedom tonzurom, još umoran od putovanja. Ipak, njegove staračke oči bile su jasne, pogled izravan, a usnice obilježene godinama strpljenja i ustrajnosti.
– Naš brat, subprior Worcestera – rekao je opat – došao je k nama poslom u kojem mu ja nisam mogao pomoći. Budući da su se mnogi od vas brinuli za nevoljnike koji su nam pristigli iz toga grada, moguće je da je netko od vas čuo nešto što bi mu moglo biti od koristi. Stoga sam ga zamolio da svoj upit ponovi pred svima vama.
Posjetitelj je ustao kako bi ga svi prisutni bolje vidjeli i čuli. – Poslan sam da se raspitam za dvoje djece visokoga roda koja su u našemu gradu bila pod paskom benediktinaca i nestala dok je grad bio pod napadom. Nisu se vratila, a trag nas je vodio do granice ovoga okruga, gdje smo ih izgubili. Namjeravali su se domoći Shrewsburyja i stoga sam, budući da je naš red odgovoran za njih, došao doznati jesu li stigli ovamo. Otac opat mi je rekao da on o tome ništa ne zna, ali moguće je da ih je netko od bjegunaca vidio ili putem čuo nešto o njima, pa to spomenuo ovdje među vama. Bio bih zahvalan za svaku vijest koja bi nam pomogla da ih pronađemo. Ovo su njihova imena: djevojka se zove Ermina Hugonin i gotovo joj je osamnaest godina, a bila je pod paskom sestara u Worcesteru. Njezin brat, koji je bio kod nas, zove se Yves Hugonin i trinaest mu je godina. Ostali su bez oba roditelja, a njihov ujak i zakoniti skrbnik godinama je bio u Svetoj zemlji. Odmah po dolasku dočekala ga je vijest o njihovu nestanku. Samo po sebi je razumljivo – rekao je brat Herward skrušeno – da smo svjesni kolika je naša krivica u nestanku naših štićenika, premda, da budem iskren, nismo samo mi krivi. Stvari su jednostavno izmakle našoj kontroli. – U takvome metežu i opasnosti – složio se Radulfus jednako potišteno – bilo bi previše tražiti od ikoga da uspješno drži sve konce u rukama. Ali djeca tako nježne dobi… – Znači li to da su iz Worcestera otišli potpuno sami? – upitao je brat Edmund s nevjericom. Nije želio zvučati ni zgroženo
ni prijekorno, no brat Herward snuždeno je pognuo glavu pred neizrečenim prigovorom.
– Ne želim opravdavati ni sebe ni svoju kuću. No ipak, događaji su se odigrali drugačije nego što možda mislite. Napad na Worcester počeo je rano ujutro, ali na južnoj strani grada, pa nismo mogli znati težinu situacije i kolika se sila digla protiv nas. Tek su kasnije zaobišli grad i provalili sa sjevera. Dječak
Yves upravo je tada bio u posjetu sestri, pa su ostali posve odsječeni od nas. Gospa Ermina je, usudio bih se reći, svojeglava i odlučna mlada dama. Iako su sestre smatrale da je najbolje da se svi sakriju u crkvi i ondje pričekaju kraj napada, vjerujući da će čak i ti pljačkaši – jer moram vam reći da su mnogi među njima bili pijani i razulareni – poštovati redovničku halju i da im neće nanijeti veće zlo od krađe dragocjenoga namještaja.
Sestre su, kažem, vjerovale da im je dužnost ostati, no gospa Ermina nije se složila i odlučila se išuljati iz grada kao i mnogi drugi, i potražiti spas u kakvu dalekom i sigurnom utočištu. Kako se nije dala odgovoriti, a brat se složio s njom, mlada monahinja koja ju je podučavala odlučila je poći s njima kako bi ih sigurno dovela do cilja. Tek nakon što su pljačkaši otišli, a mi ugasili požare i pobrinuli se za mrtve i ranjene, čuli smo da su pobjegli iz grada i uputili se prema Shrewsburyju. Svi su ponijeli dovoljno zaliha, ali krenuli su pješice jer su vojnici zaplijenili sve konje koje su spazili. Djevojka je ponijela svoje dragulje i nešto novca, a i dovoljno pameti da ih nikome usput ne pokazuje. Koliko god me boli što ovo moram reći, bolje je što su otišli jer ti vojnici iz Gloucestera nisu prema sestrama iskazali očekivano poštovanje. Opljačkali su i spalili samostan, oteli najmlađe i najuglednije novakinje, a poglavaricu koja ih je pokušala spriječiti okrutno su pretukli. Djevojka je mudro postupila i molim se da su i ona i njezin brat, kao i sestra Hilaria,
koja je otišla s njima, trenutno negdje na sigurnome. Nažalost, ne znam je li tako.
Javio se brat Denis, koji je bio zadužen za goste i koji je poznavao svakoga tko je prošao kapijom opatije. – I meni je teško što vam ovo moram reći, ali prilično sam siguran da nisu stigli do nas. – rekao je žalosno. – Nije nam došla nijedna takva družina. Ali dođite sa mnom, razgovarajte sa svim bjeguncima koji su još uvijek u našoj dvorani za goste, kao i s onima u hospiciju, možda vam oni mogu nešto reći. Mi, naravno, o tim mladim ljudima dosada nismo znali ništa, pa se za njih nismo ni raspitivali.
– A možda – dometnuo je brat Matthew, opskrbnik – ovdje u gradu imaju nekog rođaka ili poznaju nekog starog zakupca ili slugu, pa su prošli pored nas i sada su unutar gradskih zidina.
– Moguće je. – složio se Herward živnuvši. – Ali mislim da bi ih sestra Hilaria radije dovela ovamo, pod naše okrilje.
– Ako ne nađemo nikoga da vam pomogne, – odlučno je rekao opat – idući potez bit će nam razgovor sa šerifom. On će znati tko je sve ušao u grad. Spomenuli ste, brate, da se ujak to dvoje mladih nedavno vratio iz Svete zemlje. Postoje načini na koje se može obratiti ovdašnjim vlastima. Kako to da on osobno ne vodi ovu potragu? Ta ne može svu krivnju svaliti na vas. – Brat Herward duboko je uzdahnuo, pri čemu mu se maleno tijelo najprije napelo, a zatim ispuhao kao mlohava vreća. – Ujak je rodom Anžuvinac, Laurence d’Angers, a to su djeca njegove sestre. Nedavno se vratio s križarskoga pohoda, no vratio se u Gloucester i udružio s kraljicom. Istina je, doduše, da se vratio tek nakon pokolja i ne snosi nikakvu krivnju za nj jer u njemu nije sudjelovao. No nitko iz Gloucestera više se ne usuđuje pojaviti u našemu gradu. Ondje je kralj s velikom vojskom i ljut je, baš kao i svaki građanin koji je ostao bez ičega.
Potraga za mladima je stoga silom prilika spala na nas. Bilo kako bilo, mladi su u svemu potpuno nedužni, pa ću iznijeti naš problem šerifu.
– Podržat ću vas. – rekao je Radulfus kako bi ga smirio.
– A budući da nitko od nas ništa ne zna…? – ogledao se po prostoriji, dok su braća samo odmahivala glavama. – Preostaje nam samo da se raspitamo među gostima. Imena, dob djece i prisutnost monahinje možda su nekome upali u oči.
Ipak, kad su se braća razišla svaki svojim putem, Cadfael se udaljio misleći da od toga raspitivanja neće biti ništa. Posljednjih je dana proveo mnogo vremena pomažući bratu Edmundu u smještaju i liječenju iscrpljenih putnika, ali nitko od njih ni riječju nije spomenuo dvoje mladih plemenita roda koji sami tumaraju cestama, bez muške pratnje. Usto, ujak je neupitno kraljičin čovjek, kao što je Gilbert Prestcote kraljev; a mržnja između suprotstavljenih strana rasplamsala se do usijanja zbog pljačke Worcestera. Situacija nije bila dobra. Opat Radulfus pridružit će svoj glas glasu izaslanika, i to već danas, no kakvu će naklonost njih dvojica izvojevati za Laurencea d’Angersa, bilo je krajnje upitno.
Šerif je primio posjetitelje iz opatije u svojim odajama u gradskoj utvrdi uljudno i ozbiljno, pa mirna lica saslušao priču koju mu je Herward došao ispričati. Bio je vječno namršten, tamnih obrva i brade, po prirodi više prijetećega nego prijateljskoga držanja. No, unatoč strogu izgledu, bio je to pravedan čovjek, vjeran svojoj riječi i svojim ljudima dokle god su ispunjavali njegove visoke zahtjeve. – Žao mi je – rekao je Herwardu kad je ovaj završio – što ovo čujem, a još i više što vam moram reći da uzalud tražite svoje štićenike u Shrewsburyju. Otkako je počeo ovaj napad, dobivam obavijesti o svakoj duši iz Worcestera koja
uđe u grad, a njih troje nisu među njima. Mnogi od njih već su krenuli natrag svojim domovima jer je Njegovo Veličanstvo poslalo pojačanje u Worcester. Ako se ujak te djece, kako kažete, vratio u Englesku i ugledan je, ne može li ih osobno potražiti?
Iz vlastite slabosti, Herward sve do toga trena nije otkrio ime toga ujaka; rekao je šerifu sve o njemu osim imena, izbjegavajući taj nemili trenutak što je dulje mogao. To ime još nije ništa značilo, ujak je bio tek vitez koji se vratio iz križarskoga pohoda ovjenčan slavom; tek pristigao iz Svete zemlje, kojom je trenutno vladao razmjerno stabilan mir. No nije bilo druge – istina je morala izaći na vidjelo.
– Gospodaru, – rekao je Herward uzdahnivši – Laurence d'Angers spreman je krenuti u potragu za nećakom i nećakinjom, gori od želje za time, no za to mu je potrebna vaša naklonost ili posebno dopuštenje Njegova Veličanstva. Vratio se u domovinu kao Anžuvinac pod prisegom vjernosti kraljici Matildi i sa svojim se ljudima pridružio njezinim snagama u Gloucesteru. – govorio je brzo kako bi rekao što više prije nego što ga šerif možda prekine jer šerifove moćne obrve već su se spajale u čeličnu crtu nad sumnjičavo suženim očima u kojima je bljesnula spoznaja. – Stigao je u Gloucester tek tjedan nakon napada, nije u njemu sudjelovao, nije ni znao za njega i ni na koji način nije za njega kriv. Doznao je da su mu nećaci nestali i jedina mu je želja pronaći ih i skloniti na sigurno. No nitko iz Gloucestera više ne može ni prići Worcesteru ili stupiti na kraljevu zemlju bez posebnoga dopuštenja.
– Pa ste se vi – rekao je Prestcote nakon prijekorne šutnje – došli založiti za njega – za kraljeva neprijatelja.
– Uz dužno poštovanje, gospodaru, – rekao je Herward srčano – došao sam se založiti za djevojku i njezina malenog brata koji su nedužni i nisu neprijatelji ni kralju ni kraljici. Ne
zanimaju me zavađene strane, nego samo sudbina dvoje djece koja su bila povjerena na brigu našemu redu dok nas nije snašlo ovo zlo. Nije li prirodno da se osjećamo odgovornima za njih i činimo sve što nam savjest nalaže kako bismo ih pronašli?
– Posve prirodno, – složio se šerif, iako pomalo sarkastično
– a kao stanovnik Worcestera sasvim sigurno ne gajite previše ljubavi prema kraljevim neprijateljima i ne biste im pomagali ili ih štitili.
– Napatili smo se od njihove ruke, kao i ostatak Worcestera, gospodaru. Kralj Stjepan je naš vladar i priznajemo ga kao suverena. Jedina dužnost koju osjećamo jest ona prema djeci. Pomislite samo koliko je zdvojan i tjeskoban njihov skrbnik!
Sve što on traži – sve što mi tražimo u njegovo ime – jest dopuštenje da bez oružja stupi na kraljevu zemlju i nesmetano potraži nećakinju i nećaka. Ne vjerujem da bi takav čovjek, ma koliko bio nedužan za onaj krvoločni napad, čak i s dopuštenjem Njegova Veličanstva, bio posve siguran među ljudima vašega ili našega okruga, ali spreman je preuzeti taj rizik. Ako mu izdate dopuštenje, zaklinje se da će se posvetiti isključivo potrazi i ničemu drugome. Doći će nenaoružan, s tek jednim ili dvojicom pratitelja. Neće činiti ništa doli tražiti svoje štićenike. Gospodaru, preklinjem vas u njihovo ime.
Opat Radulfus odmjereno je dodao svoju molbu. – Vjerujem da se od križara neokaljana ugleda može očekivati da održi obećanje.
Šerif je nekoliko trenutaka razmišljao namrštena lica, ne dajući znaka u kojem se smjeru kreću njegove misli, a potom hladnim i odlučnim tonom rekao: – Ne. Neću izdati dopuštenje, a da je i sam kralj ovdje i da kaže drugačije, i njemu bih savjetovao da se predomisli. Nakon svega što se dogodilo, svaki pripadnik suprotne strane kojega zateknem na svome teritoriju bit će sma-
tran ratnim zarobljenikom, ako ne i uhodom. Bude li uhvaćen u nekom nedjelu, mogao bi platiti životom, a ako nedjela i ne bude, platit će slobodom. Nije riječ samo o njegovim namjerama. Čak i uz takvo obećanje, čak i ako ga se bude držao, mogao bi se vratiti neprijatelju s informacijama o broju i položajima naših utvrda i posada koji bi mu kasnije dobro došli. Usto, a k tome i najvažnije, moja je dužnost boriti se protiv kraljevih neprijatelja i smanjiti im broj kad god za to dobijem priliku. Ne želim vrijeđati sir Laurencea d'Angersa, čiji je ugled, koliko znam, bez mrlje, ali neće dobiti dopuštenje prolaza. A ako se odvaži ući na naš teritorij bez dopuštenja, neka čuva vlastitu glavu. Sumnjam da se vratio iz Svete zemlje kako bi trunuo u tamnici. Ako se odvaži na taj rizik, sva će odgovornost biti na njemu.
– Ali ta djevojka Ermina – počeo je Herward, sav očajan – i njezin brat tek su djeca – zar nitko neće krenuti u potragu za njima?
– Jesam li rekao da neće? Potražit ćemo ih, dat ćemo sve od sebe – ali moji ljudi i ja. Ako ih pronađemo, bit će dovedeni ujaku živi i zdravi. Poslat ću naredbe svim kaštelanima i svojim časnicima da otvore sve oči, da potraže grupicu od tri putnika i da se raspitaju. Ali neću primiti kraljičina viteza na posjede kojima upravljam u kraljevo ime.
Više od toga nisu mogli dobiti – to su im rekli i šerifovo lice i glas – pa nisu ni pokušali.
– Bilo bi od pomoći – rekao je opat Radulfus blago – da vam brat Herward opiše to troje. Doduše, ne znam koliko dobro poznaje djevojku ili njezinu učiteljicu, monahinju…
– Nekoliko su puta došle posjetiti dječaka. – rekao je Herward. – Jasno ih vidim sve troje. Vaši časnici, dakle, traže – Yvesa Hugonina, trinaestogodišnjega dječaka u mnogočemu nalik na oca, ne previše visoka za svoju dob, ali snažne i pravil-
ne građe; s okruglim, rumenim licem i tamnosmeđom kosom i očima. Vidio sam ga onoga jutra kad je ova nevolja počela, u jarkoplavoj tunici, s plaštem i kapuljačom i u sivim vunenim čarapama. Što se tiče žena, sestru Hilariju je najlakše prepoznati po habitu, ali reći ću vam i da je mlada, nije joj ni dvadeset pet; ljupka je, vitka i otmjena držanja. A djevojka, Ermina… –brat Herward je zastao i zagledao se u prazno preko šerifova ramena, kao da se pokušava što vjernije sjetiti nekoga koga je rijetko viđao, a tko je na njega ostavio snažan dojam. – Uskoro će navršiti osamnaestu, ne znam točno kad. Ima tamniju kosu i oči od brata, gotovo crne, visoka je, odvažna… Sestre kažu da je bistra i brza na jeziku, snažne volje.
Iako taj opis nije rekao bogzna što o njezinu izgledu, savršeno ju je jasno opisao, pogotovo kad je brat Herward gotovo odsutno dodao: – Svi smatraju da je jako lijepa.
Brat Cadfael čuo je za ovo od Hugha Beringara, nakon što su glasnici odjahali prema utvrdama i posjedima te prenijeli vijest u gradove kako bi je razglasili na glavnim trgovima. Šerif Prestcote učinio je ono što je i obećao, a zatim se povukao na svoj ladanjski posjed kako bi ondje s obitelji proslavio Božić. Čak i sama vijest da se šerif zanima za nestale bit će dovoljna da ih zaštiti od svakoga tko bi na njih nabasao u ovoj grofoviji. Herward je dotad već bio na povratku u Worcester, uz pratnju, nakon napola obavljena posla.
– Veoma lijepa! – ponovio je Hugh smiješeći se. No bio je to sjetan osmijeh pun brige. Takva djevojka, svojeglava, privlačna, odvažna, bez pratnje i daleko od grada, u kraju koji se sprema za zimu i pribojava nemira, lako je mogla upasti u nevolje.
– Čak i subpriori imaju oči. – rekao je Cadfael tiho, miješajući sirup za kašalj koji se krčkao na peći u njegovoj vrtnoj
kućici. Ipak, s obzirom na njezinu mladost, bila bi u opasnosti čak i da nije lijepa. Tko zna, možda su već negdje na sigurnom i toplom. Prava je šteta što im je ujak na suprotnoj strani, pa ne može dobiti dopuštenje da ih sam potraži. A tek se vratio iz Jeruzalema, – rekao je Hugh zamišljeno – pa nikako ne može biti kriv za ono što je njegova strana učinila u Worcesteru. Pretpostavljam da je premlad da biste ga poznavali iz križarskih dana?
– Druga je to generacija, mladiću. Ja sam iz Svete zemlje otišao prije dvadeset i šest godina. – Cadfael je digao lonac s peći i spustio ga na zemljani pod da se polako hladi preko noći. Pažljivo se uspravio. Bližio se šezdesetoj, premda je izgledao barem deset godina mlađe. – Tamo je sada sve drugačije, rekao bih. Sjaj je ugasnuo. Što su rekli, iz koje je luke isplovio?
– Iz Tripolija, rekao je Herward. Pretpostavljam da ste i vi u svojoj divljoj mladosti dobro upoznali taj grad? Čini mi se da niste zaobišli previše gradova duž tih obala.
– Meni je draža bila Seleukija. U njezinim je brodogradilištima bilo vrsnih majstora, luka je bila dobra, a Antiohija samo nekoliko milja uzvodno rijekom.
Antiohije se dobro sjećao i za to je imao valjan razlog jer ondje je počela i završila njegova dugačka križarska avantura, kao i njegova ljubav prema Palestini; toj ljupkoj, negostoljubivoj, okrutnoj zemlji zlata, pijeska i suše. Na povratku iz te daleke, užurbane luke, u kojoj je konačno odlučio da će negdje baciti sidro, imao je nešto vremena prisjetiti se divljih mladenačkih pothvata. Živo se sjećao toga grada, bujnoga zelenila riječne doline, blagotvornoga hlada uskih ulica i babilonske vreve na tržnici. I Mariam, koja je prodavala voće i povrće u ulici jedrara; njezina mladog, profinjenog lica koje je žarko sunce bojilo zlatom i srebrom, njezine crne, nauljene kose koja je blistala i ispod vela. Obilježila je njegov dolazak na Istok, kad je bio tek
osamnaestogodišnji mladić, ali i njegov odlazak, kada je već bio prokušani vojnik i mornar od trideset i tri ljeta. Udovica, mlada, strastvena i usamljena; žena iz naroda i ne po svačijem ukusu, presnažna, previše škrta na riječima, previše velikodušna u prijekoru. Praznina koju je ostavio pokojni suprug bila je nepodnošljiva i u njezin je život uvukla mladoga stranca, srcem i dušom, kako bi je popunio. Proveo je s njom cijelu godinu, prije nego što su križarske snage krenule dalje prema Jeruzalemu. Bilo je i drugih žena, prije i poslije nje. Sjećao ih se sa zahvalnošću i bez trunke grizodušja. Pružao je i primao užitak i nježnost. Nijedna od njih nikada se nije požalila na njega. Premda je pred strogim pravilima ta obrana bila slabašna, njemu je bila dovoljna. Bilo bi uvredljivo požaliti zbog ljubavi prema ženi poput Mariam. – Ondje su na snazi savezi koji barem privremeno jamče mir. – rekao je zamišljeno. – Pretpostavljam da anžuvinski plemić lako može pomisliti kako je potrebniji ovdje nego tamo, pogotovo sad kad je njegova kraljica u nevolji. A koliko sam čuo, taj je plemić na dobru glasu. Šteta što se vratio baš dok je mržnja na vrhuncu.
– Šteta što postoje razlozi za mržnju među ljudima. – rekao je Hugh žalosno. – Ja sam kraljev čovjek, odabrao sam ga otvorenih očiju. Drag mi je Stjepan i ne namjeravam ga napustiti čim se ukaže nešto primamljivije. No isto mi je tako jasno zašto je anžuvinski plemić odlučio pohitati kući i služiti svojoj gospodarici jednako vjerno kao što i ja služim Stjepanu. Taj građanski rat doista je pomutio naše vrijednosti, Cadfaele! – Nimalo. – rekao je Cadfael, potpuno uvjeren u svoje riječi. – Nikada nije ni bilo, barem koliko ja znam, vremena u kojemu se živjelo mirno i lako. Tvoj će dječak odrastati u uređenijemu svijetu. Nego, završio sam za večeras, a mislim da će se uskoro oglasiti i zvono.
Zajedno su izašli u hladni, mračni vrt i odmah na licima osjetili pahulje prvoga zimskoga snijega. Zrak je bio pun previranja i nespokoja, no ovdje je sniježilo tek slabo i na mahove. Južnije je pak snijeg udario svom silinom, nošen sjeverozapadnjakom. Suh i sitan snijeg pretvorio je noć u bijeli vihor, zamaglio pogled, prekrio staze i nataložio se u glatke bijele valove koje bi vjetar dugo zanosio poput pješčanih dina, dajući im stalno nove oblike. Doline bi se ispunile snijegom toliko da oko promatrača nije znalo gdje je tlo, dok su padine ostajale ogoljene. Mudri bi se držali svojih kuća, zatvarali kapke i vrata te krpali pukotine i procijepe kroz koje bi se mogli provući bijeli prsti mraza. Prvi snijeg i prvi jači mraz. Hvala Bogu, pomislio je Cadfael ubrzavši korak kad je čuo zvono za Povečerje, da su Herward i njegova pratnja već dobro poodmakli na svome putu. Izbjegli su najveću hladnoću.
No što je s Erminom i Yvesom Hugoninom, koji lutaju negdje između Shrewsburyja i Worcestera? I što je s onom mladom benediktinkom koja se u svojoj plemenitoj nedužnosti ponudila poći s njima, kako bi ih otpratila do sigurnoga utočišta?
Drugo poglavlje
Petoga dana prosinca, oko podneva, u opatiju u Shrewsburyju stigla je važna poruka. Donio ju je putnik s juga koji je prenoćio u prioratu u Bromfieldu, dvadesetak milja od Shrewsburyja, koji je imao sreću da je glavnu cestu zatekao u prohodnu stanju. Prior Leonard iz Bromfielda bio je član opatije u Shrewsburyju sve do imenovanja na novu dužnost, a usto je bio i Cadfaelov stari prijatelj koji je dobro poznavao njegove vještine.
– Prošle noći – obavijestio ih je glasnik – nekoliko dobrih ljudi donijelo je ranjenika u naš samostan. Pronašli su ga na polju, svučena do kože, opelješena, izbodena i ostavljena da umre. Zapravo, bio je polumrtav i u veoma je lošem stanju. Da je čitavu noć proveo na zimi, do jutra bi se posve smrznuo.
Prior Leonard zamolio me je da vam prenesem poruku jer, premda tamošnji monasi znaju izliječiti neke boljke, ovaj je slučaj pretežak za njih. Rekao je da imate iskustvo iz ratova, da biste ga vi mogli spasiti. Ako možete doći i ostati uz njega dok se ne oporavi – ili dok ga duša ne napusti, jadnika! – to bi bilo i utješno i ljubazno.
– Ako mi opat i prior dopuste da odem, – rekao je Cadfael zabrinuto – rado ću pomoći. Zar drumski razbojnici vrebaju na cestama tako blizu Ludlowa? Zar je do toga došlo tamo na jugu?
– A jadnik je monah, prepoznali su ga po tonzuri.
– Dođi sa mnom – rekao je Cadfael – i iznijet ćemo molbu prioru Robertu.
Prior Robert saslušao je njihovu molbu s mnogo suosjećanja i nije se usprotivio jer nisu od njega tražili da izjaše i pojuri svim tim miljama po ovoj pridošloj hladnoći. Prenio je opatu njihovu molbu i vratio se s njegovim odobrenjem.
– Otac opat moli vas da uzmete dobra konja iz naše staje jer će vam zasigurno trebati. Smijete izbivati iz opatije koliko god bude potrebno, a mi ćemo u međuvremenu poslati u Saint Giles po brata Marka jer mislim da brat Oswin još uvijek nije dovoljno vješt da bi sam vodio poslove.
Cadfael se složio, gorljivo, ali smjerno. Brat Oswin bio je predan i voljan učiti, ali nije mogao izliječiti sve zimske boljke koje bi se mogle javiti u odsutnosti njegova učitelja. Mark neće drage volje ostaviti svoje gubavce na kraju grada, ali uz Božju pomoć brzo će se vratiti.
– Kakve su ceste? – upitao je glasnika koji je smještao svoje živinče u staju, dok je Cadfael birao svoje. – Nisi dugo jahao ovamo, a i ja moram stići što prije.
– Najgori je vjetar koji je s glavne ceste otpuhao veći dio snijega, ima ga samo na još par mjesta. Pokrajnje su ceste potpuno zametene. Ako odmah krenete, nećete naići na probleme. Bolje da krenete južnom cestom, a ne sjevernom, da vam vjetar puše u leđa.
Cadfael je neko vrijeme razmišljao čime da napuni svoju malu kožnu torbu jer imao je lijekova, pomada i sredstava za smirivanje groznice koji se nisu mogli naći u ormariću svakog ljekarnika, ali i običnih lijekova koje je Bromfield zasigurno imao. Što manje ponese, to će brže jahati. Obuo je debele čizme, preko habita prebacio svoj debeli ogrtač za zimska putovanja, a oko struka privezao torbicu s vrijednom prtljagom. Da nije
putovao tako ozbiljnim poslom, uživao bi u mogućnosti da otputuje izvan zidina opatije i u rijetkoj prilici da sam bira konja. Ratovao je on i po zimskoj studeni i po jarkome suncu i nije se bojao snijega premda je bio dovoljno mudar da ga poštuje i bude oprezan. Sva ova četiri dana od prvoga snijega vrijeme se držalo istoga rasporeda: nešto sunca oko podneva, nakupljanje oblaka, potom novi snijeg kasno navečer i do dugo u noć, a uza sve to ljuti mraz. Snijeg je u području Shrewsburyja uvijek bio lepršav i lagan, a uzorak pahuljica na crnome tlu mijenjao se sa svakim naletom vjetra. Ali što je Cadfael zalazio dublje na jug, to su polja postajala sve bjelja, a jaruge bivale zatrpane snijegom. Grane drveća povijale su se pod bijelim teretom, viseći prema tlu, a oko podneva olovno se nebo s jednakom težinom nadvilo nad tlo pod teretom plavo-crnih oblaka. Ako potraje, znao je Cadfael, glad će natjerati vukove da se spuste s brda i zavuku u ljudska naselja. Bilo je bolje ježevima koji su spavali ušuškani pod grmovima i vjevericama u njihovim rupama punim nagomilana plijena. Godina je bila dobra za orahe i žirove.
Jahanje mu je pričinjalo zadovoljstvo – čak i jahanje u samoći i po okrutnoj hladnoći. Takva mu se prilika rijetko pružala.
Bio je to jedan od užitaka kojih se odrekao radi samostanskoga mira i onog osjećaja da je konačno pronašao svoje mjesto pod suncem. Svaka odluka nosi sa sobom i mrvicu kajanja. Sagnuo se kako bi se odupro okrutnosti vjetra promatrajući kako se prve pahulje, sitne poput prašine, kovitlaju oko njega i jure brže od njegova konja, dok mu je pod plaštem i kapuljačom bilo dovoljno toplo. Razmišljao je o čovjeku koji ga je čekao na kraju putovanja.
Riječ je o monahu, rekao je glasnik. Iz Bromfielda? Teško. Da je jedan od njih, znali bi mu ime. Sam samcat na cesti usred noći? Kojim poslom? Ili u bijegu od čega, prije nego što je pao
u ruke pljačkašima i ubojicama? Možda su i drugi lutali istim krajem, u bijegu nakon pustošenja Worcestera. Gdje li su sada ti ljudi? Možda je i taj brat bježao iz toga istoga pakla?
Snijeg se zgušnjavao i Cadfaela su s obiju strana sustizali tanki zastori pahulja, a kad bi naletjeli na njegovo čvrsto tijelo u debeloj odjeći, skliznuli bi u stranu i nastavili lelujati pred njim poput fine koprene, kao da ga vuku naprijed. Na svome putovanju tek je četiri puta razmijenio pozdrav s drugim putnicima, a svi su oni bili na korak od svoga doma. Po ovakvoj zimi putuju samo oni koji nemaju izbora.
Kad je prejahao most preko rječice Onny i stigao do kapije Bromfielda, već se bilo smračilo. Konj je bio iznemogao i rzao je dahom koji se ledio, nemirno trzajući ramenima i sapima. Cadfael je s olakšanjem sjahao među bakljama na prilaznoj stazi pa predao uzde časnom bratu koji mu je izašao ususret. Pred njim se otvorilo poznato dvorište, pravilnije od onoga u Shrewsburyju, uokvireno samostanskim zdanjima, mjestimice pozlaćenima plamenom baklje. U daljini su se nazirali obrisi crkve svete Marije, goleme i plemenite za tako malen samostan. Iz tame je na dvorište izašao sam prior Leonard – dugačak, krakat čovjek nalik čaplji, zabrinuto isturena šiljasta kljuna i ruku koje su klepetale poput krila. Dvorište pod njegovim stopalima, zacijelo pometeno tijekom dana, već je bilo prekriveno tankim, glatkim slojem svježega snijega. Do jutra će napadati dovoljno da noga propadne u njega, osim ako ga vjetar koji ga je onamo nanio ne odvitla nekamo drugdje. – Cadfaele? – prior je bio kratkovidan; čak je i danju škiljio i treptao, ali ruka koja je naletjela na njegovu, i stisnula je, potvrdila je ono što oči nisu mogle. – Hvala Bogu što ste došli! Bojim se za njega… Ali dugo ste jahali… Uđite, uđite, čeka vas i smještaj i okrepa. Sigurno ste umorni i gladni!
– Želim ga najprije vidjeti. – rekao je Cadfael kratko pa se žurnim korakom uputio uvis blagom padinom dvorišta, ostavljajući za sobom široke otiske svojih čizama na tek napadaloj bjelini. Prior Leonard koračao je uz njega, krateći duge korake kako bi ih prilagodio koracima svoga prijatelja, i iscrpno ga izvijestio o svemu.
– Smjestili smo ga u posebnu odaju, radi mira, i pod stalnim je nadzorom. Diše, ali hroptavo, poput čovjeka razbijene glave. Nije ni progovorio ni otvorio oči otkako su ga donijeli. Sav je u crnim masnicama, ali to će proći. Ranjen je nožem, izgubio je puno krvi, ali i ta rana zacjeljuje. Ovuda – unutra je manje hladno…
Mala samostanska bolnica nalazila se po strani, zaklonjena od vjetra masivnim crkvenim zdanjem. Ušli su i zatvorili teška vrata pred noćnom hladnoćom. Leonard ga je odveo do ćelije u kojoj je uz ležaj gorjela mala uljanica. Čim su ušli, jedan je mladi brat prekinuo svoju molitvu, uspravio se i odmaknuo od kreveta kako bi im napravio mjesta.
Ranjenik je ležao pod hrpom pokrivača, ispružen na leđima poput mrtvaca u lijesu. Disao je s čujnim naporom, no njegovi su udisaji jedva podizali pokrivače na njegovim grudima, a lice na jastuku bilo je nepomično, zatvorenih očiju, upalih obraza, plavo i izudarano pod izbočenim kostima. Glava mu je bila povijena, prekrivajući tonzuru, a čelo pod zavojima natečeno i puno modrica te toliko izobličeno da je jedno oko bilo posve utonulo u nabore izmrcvarena tkiva. Bilo je teško reći kako je izgledao dok je bio zdrav, no Cadfaelu se učinilo da je dobre građe i zacijelo mlad, vjerojatno ne stariji od trideset i pet godina.
– Pravo je čudo – šapnuo je Leonard – da nema slomljenih kostiju. Naravno, ako mu lubanja… No, kasnije ćete ga temeljito pregledati.
– Najbolje da ga pregledam odmah. – rekao je Cadfael trezveno, skinuo ogrtač, spustio vrećicu s pojasa na kameni pod pored kreveta i bacio se na posao. U kutu je tinjao maleni žeravnik, no usprkos tome, kad je gurnuo ruke pod pokrivače i opipao rebra, bedro i stopalo, koža ranjenika bila je hladna. Dobro su ga pokrili, ali to ga nije zagrijalo.
– Položite kamenje na peć u kuhinji – rekao je Cadfael – da se zagrije, pa ga omotajte vunom. Okružit ćemo ga toplinom i mijenjati kamenje čim se ohladi. Nije ovako hladan zbog zime, već zbog hladnoće onih koji su mu ovo učinili. Moramo ga izvući iz toga stanja, inače se neće probuditi. Gledao sam ljude kako umiru od užasa i okrutnosti zločina počinjenih nad njima, a zdravih tijela. Jeste li mu pokušali dati pića ili hrane?
– Jesmo, ali ne može gutati. Čak mu je i gutljaj vina iscurio iz usta.
Izudarana usta, možda šakama, možda motkama. Vjerojatno je ostao bez zubi. Ipak nije. Cadfael je pažljivo povukao gornju usnicu i ugledao snažne bijele zube, ravne, krupne, bez razmaka.
Onaj mladi brat nečujno se udaljio kako bi se pobrinuo za kamenje. Cadfael je odmaknuo pokrivače i promotrio golo tijelo od glave do pete. Pod lanenom plahtom samo je jedna nježna tkanina dodirivala njegove brojne modrice i porezotine. Ubodna rana pod srcem bila je čvrsto povezana. Cadfael nije micao zavoj; nije sumnjao da je rana pomno očišćena i previjena. No ipak je zavukao prste kroz gornje slojeve zavoja kako bi opipao kosti.
– Ubod je trebao biti smrtonosan. Ali nož je naletio na rebro, a ubojice nisu provjerili je li mrtav. Sigurno je bio snažan dok je bio zdrav. Napala su ga trojica, možda i četvorica.
Premda se bave ubojstvima, knjige Ellis Peters smještene u Britaniju 12. stoljeća posjeduju svježinu novoga svijeta u praskozorje… Peters plete složenu, živopisnu i na trenutke uistinu prekrasnu tapiseriju. Srednjovjekovnu, naravno.
Houston Post
Njezina je proza sve što bi se moglo poželjeti.
Sunday Times
karte pogledajte na unutrašnjoj strani ovitka
